Vis, pošta 10 000
June 15, 2006
Kad se uveÄer vraćam kući, obiÄno prolazim kroz Å enoinu ulicu. Na uglu Å enoine i Palmotićeve sadržaj se ploÄnika iz uobiÄajenih pukotina na asfaltu, zgaženih žvakaća, cigareta i pokoje smrdljive gadosti koju ne želim pogledati niti u nju ugaziti – odjednom pretvara u neÅ¡to drugo. Å to se viÅ¡e približavam tome uglu, sve Äešće krckavo gazim po odbaÄenim Äepovima Ožujskog i KarlovaÄkog, sitnim krhotinama stakla i odbaÄenim, pokvarenim upaljaÄima. Po tom krckanju znam da sam mu blizu. Visu. Ne otoku na jugu Jadrana. Visu - joÅ¡ jedinoj pravoj alkoholiÄarskoj birtijetini u gradu.
Što je Zagreb nekada bio…
Ne zalazim u Vis i mislim da sam onamo zalutala možda dva ili tri puta u životu, a i tada u oÄaju nikotinske krize, provjeravajuć drže li možda cigarete (Å¡to, dakako, drže – Opatiju i Kolumbo – jednaka pomoć kao i da su mi ponudili Nicorette). Usprkos tome, u njegovu postojanju nalazim neÅ¡to utjeÅ¡no i poznato. Vis je, naime, stjeciÅ¡te marginalaca, a ti su marginalci jedna od rijetkih stvari koja je preostala od onoga Å¡to je Zagreb nekada bio.
Neću se pretvarati da sam “žena iz naroda” niti se preseravati sroÄ‘enošću s “ulicom”. Vis nikada nije bio moj svijet, Å¡to zbog životnog stila, a Å¡to zbog spola (jer, zanemarimo sad sve ravnopravnosti spolova – svijet Visa je muÅ¡ki svijet i jedina žena koja mu se bez bespovratnog gubitka samopoÅ¡tovanja može pridružiti obavezna je konobarica u Borosanama). No uvijek je bio tu. I uvijek je bio dio ovog grada, koji je istovremeno velik i beskrajno malen, istovremeno austrijski Å¡minker prognan u provinciju i balkanski cuger koji je zbog prokockane zemlje u rodnom selu pobjegao u anonimnost velikog grada. Sve je to Zagreb. Barem je bio.
Strah i prezir pod Sljemenom
Prije kojih dvadeset-dvadesetpet godina dvaput bih tjedno, neÅ¡to kasnije naveÄer, prolazila ulicom u kojoj se nalazi Vis jer sam se tim putem vraćala iz Å kole stranih jezika. Sjećam se da sam svoje odrastanje i samostalnost mjerila hrabrošću koja mi je dozvoljavala da ne preÄ‘em na drugu stranu ulice, a koja se s vremenom povećavala.
Kada sam se prvi put odvažila na taj korak, bilo mi je svega dvanaest godina i kroz obaveznu sam grupicu koja se uvijek zadržavala ispred birtije proÅ¡la ubrzana koraka, ruku prekriženih na prsima i pogleda spuÅ¡tena u pod. Spotakla sam se na nekoliko krhotina, Å¡kripavo zgazila dva do tri metalna Äepa na ploÄniku i nastojala ne udahnuti miris oÅ¡trog, cigaretnog dima, pomijeÅ¡anog s mirisom odstajala vina. Zanimljivo, ali svi su se lokalni alkoholiÄari kojih sam se toliko bojala pristojno razmakli i pustili me da proÄ‘em. Bez ijedne upadice.
To se s vremenom promijenilo. Negdje u petnaestoj, sada već ne prilikom povratka iz Å kole stranih jezika, nego s kakvog spoja ili obilaska kultnog mjesta, ponovo sam poÄela izbjegavati tu stranu ulice jer su do tada pristojni i pomalo zabrinuti ljudi u izlizanim kaputima odjednom poÄeli progovarati jezikom kojeg sam se beskrajno bojala, a imao je veze s niÅ¡ta manje zastraÅ¡ujućim tjelesnim pokazateljima moga puberteta.
Uskoro sam, negdje s punoljetnošću, shvatila da mi prelaženje na drugu stranu ulice nimalo ne pomaže i da joÅ¡ nitko nije umro od opscenih primjedbi pa sam – baÅ¡ u inat (jer to mi je u to vrijeme ionako bio glavni motiv za bilo kakvu akciju) – ponovo poÄela prolaziti zaobljenim asfaltom pred Visom. Onda su me poÄeli žicati cigarete. Pa sitniÅ¡.
Borosane, konzerva s muhom i baÄve
Negdje iza dvadesetpete, postalo mi je potpuno svejedno pa sam u potrazi za cigaretama konaÄno i uÅ¡la kroz ta rasklimana vrata. Ostala sam osupnuta. Istodobna ispranost i slikovitost lokala jednostavno me opÄinila pa sam i nekoliko trenutaka nakon Å¡to mi je konobarica objavila maloprodajnu raspoloživost Opatije i Korone zurila u prostoriju. Zapamtila sam detalje. Å ank s izlogom u kojem je stajala konzerva EVA sardina, potpuno izblijedjela omota i s jednom mrtvom muhom. Stolice od plastiÄnih, isprepletenih, crvenih i jarko plavih traka, plastiÄni stolovi oblijepljeni tapetom koja je glumila drvo. Zidovi obojani masnom, žutom bojom, strop sa spaljenom mrljom (možda od eksplodirane žarulje), plastiÄni, naranÄasti, gotovo pop-artovski luster, prepun sitnih, uginulih vinskih muÅ¡ica. BaÄve, da baÄve vina pokraj mrÅ¡ave konobarice koja je, osim Borosana, nosila i onaj bijeli, platneni rajfić u kosi. S muÅ¡terijama se dovikivala promuklim glasom, svakoga prizivajući imenom.
Trgnula sam se i izaÅ¡la tek kad sam shvatila da i oni zure u mene, da su podigli glave s izblijedjelih deÄko-baba-kralj-zvanja i Å¡aka joÅ¡ uvijek zabijenih u klimavu povrÅ¡inu stola, gdje su naglaÅ¡avale uskliÄnu interpunkciju dnevnopolitiÄkih rasprava.
Drugi svijet. Svijet u koji nikada nisam pripadala, ali koji je uvijek obitavao na rubovima mojeg svijeta, na neki ga naÄin ograniÄavao, ali i djelomiÄno objaÅ¡njavao.
Ono Å¡to me opÄinilo nije bilo to Å¡to je unutraÅ¡njost Visa bila toliko drugaÄija od moga svijeta. To sam znala i bez prolaska kroz njegova vrata. OpÄinilo me to Å¡to je nosio neke sasvim identiÄne oznake kao i svijet u kojem sam odrasla i živjela.
Fasadni i dvorišni Zagreb
Vis nije jedina takva birtija. Zagrebom ih je (bilo) razasuto na stotine; u svakom kvartu barem deset, no Vis je najbliži mojoj zgradi. Moja zgrada, pak, ponosno stoji u jednom od bolje ureÄ‘enih kvartova zagrebaÄkog srediÅ¡ta, u dobro osvijetljenoj ulici s tramvajskim stanicama, najnovijom cestovnom signalizacijom i elegantnim fasadama. Zagreb kakav vidite na Dnevniku i zbog kojega se sva ostala regionalna srediÅ¡ta bune da “sve ide u Zagreb”. Besprijekorno i raznobojno, pastelno oliÄene fasade, naruÅ¡ene su tek tu i tamo kojom vanjskom jedinicom klima-ureÄ‘aja, joÅ¡ jednog znaka umjerenog blagostanja ovdaÅ¡njih stanovnika i njihovog pretendiranja statusu beÄkog Å¡minkera.
Moja je zgrada, meÄ‘utim, podijeljena na dva dijela; jedan gleda na ulicu, a drugi na dvoriÅ¡te. Živim u dijelu koji gleda na ulicu i rijetko kada zalazim u dvoriÅ¡ni dio; samo kada me neka nužda natjera u posjet susjedima. Zagledate li se, meÄ‘utim, kroz prozor jednog od stanova s dvoriÅ¡ne strane moje zgrade, vidjet ćete jedan potpuno drugaÄiji Zagreb. DvoriÅ¡ni Zagreb, volim mu tepati.
To je Zagreb sruÅ¡enih, drvenih Å¡upa i divlje izgraÄ‘enih kućica na tobože zelenim povrÅ¡inama urbanih dvoriÅ¡ta, Zagreb kojem su sve unutarnje fasade pale, a pomalo ispadaju i cigle, Zagreb po kojem lunjaju boležljive maÄke, gomila se krupni otpad, rublje suÅ¡i na razapetoj užadi, zrak ispunjava praÅ¡ina isklofanih tepiha i miris vlažnih podruma te Zagreb u Äijoj se panorami odjednom – sasvim neobjaÅ¡njivo (jer s uliÄne strane nisu vidljivi) – nadvijaju tornjevi toplane i ostalih industrijskih postrojenja.
S dvoriÅ¡nih prozora moje zgrade vidi se Zagreb pokrajnjih uliÄica u kojima se automobili parkiraju gotovo jedan drugome u krilu, Zagreb kojemu je uliÄna rasvjeta uglavnom porazbijana i Zagreb u kojem obitava Vis. Takav grad nikada ne vidite na Dnevniku, ali on nije samo odraz trenutne bijede hrvatskoga druÅ¡tva, nego Zagreb kakav je oduvijek postojao, jednako kao i moja kvartovska «birtijetina».
Moja osobna urbana geografija
Možda će vam to zvuÄati paradoksalno, ali birtijetina Vis i pogled prema dvoriÅ¡noj panorami moje zgrade ustvari su jedna od suÅ¡tinskih sastavnica zagrebaÄke urbanosti. Naravno, i uÅ¡minkane zgrade, tramvajska pruga, obnovljene fasade, kazaliÅ¡ta i ostale dobro nam znane kulturne odrednice gradova takoÄ‘er su znak urbanosti, ali na svijetu ne postoji ni jedno jedino doista urbano srediÅ¡te koje je u stanju “progutatiW svu svoju fenomenologiju i smjestiti je u uÅ¡minkanu fasadu.
Gradovi su po svojoj prirodi multikulturni, a to se onda odnosi i na njihovu geografiju, subkulturu i marginalne slojeve. Urbanost se oÄituje u specifiÄnoj, simboliÄnoj, prvom pogledu koji poÄiva na uÅ¡minkanim fasadama i novim trgovaÄkim centrima, nedostupnoj geografiji – osobnoj geografiji raÅ¡trkanih toÄkica u prostoru kroz koje svaki stanovnik grada crta svoj plan ulica i trgova.
Jednostavnije reÄeno, pitate li me za glavne odrednice “mojeg Zagreba”, dobit ćete sasvim drugu sliku nego da ste imali prilike pitati mojeg pokojnog oca, odraslog u vlažnoj, rudeÅ¡koj ulici, u kojoj se voda pumpala na “železnog”. Zagreb gradom Äini to Å¡to takve, razliÄite slike njegove geografije, druÅ¡tva i kulture, koegzistiraju. U sluÄaju Visa, sasvim blizu jedna drugoj. Isprepliću se i dotiÄu.
Novo doba
Vremena su se promijenila pa se promijenio i Zagreb. Većina zagrebaÄkih Visova preureÄ‘ena je i debelim slojem make-upa prenamijenjena u sasvim druge svrhe. S njihovom napadnom ureÄ‘enošću i time primjerenim cijenama promijenila se i klijentela. Zanimljivo je to Å¡to se ja danas viÅ¡e bojim proći kraj Å¡tokojeg uÅ¡minkanog kafića negoli kraj Visa. Vis je, u svom lokalnom alkoholizmu, marginalnom i potpuno nepovezanom i sa Äim znaÄajnim u svijetu koji se oko njega obrtao, prije svega mnogo tiÅ¡i od svojih, novouÅ¡minkanih nasljednika. Vis će vam dobaciti opscenu primjedbu, zagadit će vam ulicu smradom ustajalog vina i krhotinama staklenih boca, pa možda koji put i kakvom pijanom tuÄom. U Visu, meÄ‘utim, rijetko će kada eksplodirati bomba ili se potezati piÅ¡tolji. Njegovi posjetitelji jednostavno nemaju dovoljno novca za takvo Å¡to. Nisu ga nikada imali. Oni su oduvijek na rubu ovoga grada, Äak i kad se nalaze u njegovu srediÅ¡tu. I njihovo istjerivanje iz grada možda ne bi znaÄilo propast urbanosti Zagreba, ali svakako Zagreb pretvara u neÅ¡to drugo, neÅ¡to sasvim razliÄito od Zagreba kakav je nekad bio.
Zato, kad prolazite kraj Visa, pustite lokalnog alkoholiÄara da vam dobaci koju bezobraznu. On je dio vaÅ¡eg svijeta. I viÅ¡e no Å¡to mislite.
VI SO EN EL O
June 10, 2006
…ili uvertira u kulturni Å¡ok
Kroz pustinju Mojave piÄi interstejt Fajv, potpuno ravna, brza i jedna od najdosadnijih asfaltnih žila Amerike. Te smo je se veÄeri uhvatili u smjeru Las Vegasa, pospani od sunca i valova. Nije nam se odlazilo iz L.A.-a, ali gonio nas je M.-in itinerar. M.-ini su itinerari u pravilu neumoljivi.
Vozila je, a ja sam s radijom i sumrakom pjevuÅ¡ila: The sun went down just like a dying amber…. B. je na suvozaÄkom sjedalu nastojao ne zaspati, a D. kraj mene već slinila po presvlakama. LjuljuÅ¡kali smo se pustinjom kao vozaÄka uspavanka.
Zadnje Å¡to pamtim: M. je rekla da će ukljuÄiti cruise control na devedeset milja… a zatim me teleportiralo u snove o cigaretama kojih sam se pred par dana bila odrekla.
Zaustavila se nekoliko sati kasnije kraj 7-11 + Chevron-oaze. Usred me pustopoljine prodrmala za izgorena ramena.
- A?…Å¡to?…mhmrm…pikado na internetu?…kamion! - zbunjeno sam promrmljala na granici Kalifornije, Nevade, sna i jave.
- Nemrem viÅ¡e - nervozno je prosiktala - Ajd’ sad malo ti za volan, ovo dvoje su zakrmili ko stoka. I meni se spava. Popizdit ću.
- Treba stoku prvo napojit - prostenjala sam i krenula prema straćari uz benzinsku pumpu.
- Å uker! Boban! - zaurlao je bezubi Indijanac nakon Å¡to sam odbila njegov jeftini viski iz djuti-fri rezervatske ponude i odgovorila mu na pitanje odakle sam.
- Jes, dec rajt – potvrdila sam nogometom ovjenÄano geografsko porijeklo, skoro se zagrcnuvÅ¡i na crnoj splaÄini iz filter-aparata - Aj samtajmz it et Bobanz restoran. Du ju vont to Å¡ejk maj hend?
Htio je.
Još sam ga pitala gdje je zahod.
- Bik koji sjedi je lani bio u Lyonu! – izlazeći sam iz trgovine viknula prema parkiranom Sebringu i odmah zastala.
Svo troje budni, spustili su kabriolet-krov i buljili nekamo iznad IndijanÄeve kolibe. D. je stajala na zatvorenom prtljažniku.
- Kaebilo?
B. je upro prstom iznad moje glave. Na trenutak sam se pobojala da mi je izrasla pijetlova krijesta posred tjemena.
- Luk! - viknuo je, ali kad sam mu pogledom otpratila nokat na nebu nisam spazila sazvježđe nalik povrću.
Preko zamraÄenog horizonta sasvim je polako i bipkajući crvenim signalnim svjetlima prolazila - naftna platforma. Nikad prije nisam uživo vidjela naftnu platformu, ali znam filmove i dokumentarne emisije Å¡kolskog programa. Znam kako izgleda naftna platforma. I isprva se nisam nimalo zaÄudila. Htjela sam reći M., B. i D. neka se ne Äude, da smo sada valjda uÅ¡li u naftonosno podruÄje i da je joÅ¡ Džemsdin u Divu, uz dovoljno upornosti i vjeru u snagu pojedinca, ameriÄki san, red, rad i disciplinu…
Trebalo mi je nekoliko trenutaka i joÅ¡ jedan gutljaj kofeina da shvatim kako naftne platforme ne samo Å¡to obiÄno nastanjuju mora, nego niti ne lete.
- Ma, daj, netko nas zajebava – posprdno sam frknula.
- Netko nas zajebava? - dreknuo je B. – Jesi li ti normalna? Netko je samo zbog nas poletio ovim Äudom u noć? Da nas zajebava???
- Tek smo se probudili… - tihim sam glasom utopila debilno opravdanje
- Ja nisam ni spavala - mirno je ustvrdila M. ne skrećući pogleda s leteće platforme.
Brujala je horizontom i podsjećala me na zvuk nevidljivih ribarskih koÄa s noćnih izleta na primorske plaže.
- Di je fotić? - zapitala je D.
- Si normalna? - uzvrpoljio se B.
- Zakaj?
- Ne znam. Nemoj slikat, frka me.
SkoÄila je na zadnje sjedalo i dohvatila ruksak.
- Ajebiga, nemam više filma.
- Možda ima u dućanu - otpila sam još jedan gutljaj kave i pokušala procijeniti koliko je visok toranj na platformi.
- Ajmo pitat.
Vratila sam se bezubom navijaÄu.
- Du ju hev ej film for ej kemera?
- Vot kajnd of kemera?
D. se pojavila na vratima dućana upravo na vrijeme.
- Dis kajnd of kemera - odgovorila je na Bikovo pitanje, ponosno podižući Olympus u rukama.
- Ajl giv ju ej diskaunt - ponudio je djuti-fri Indijanac - If ju vil tejk ej pikÄr vid mi end send it tu mi lejter.
D. je smjesta pristala, ali mu i objasnila da nam film treba za slikanje daleko važnije stvari.
- Vi so EN EL O!
- Vot?
- EN EL O!
Sjetila sam se sebe deset godina ranije, kad sam u dućanu s elektronskom opremom nekog njemaÄkog gradića zbunjenog prodavaÄa barem deset puta pitala du ju hev ej DIGITRON.
- Ši minz JU EF O – objasnila sam Biku
- Ver? – trpao je film u vrećicu – Ver did ju si JU EF O?
- Autsajd. In d skaj.
- Let mi si.
M. i B. su s meglajticom već odlutali nekamo u pustopoljinu. Slijedili smo ih.
- Sad je tamo! – vikao je B., pokazujući na novu lokaciju leteće platforme – Kaj ćete vi luđaci fakat slikat?
Pod snopom baterijske svjetiljke leteći objekt više nije izgledao kao naftna platforma nego kao nedovršen kostur primitivnog aviona. D Spirit of Sent Kreten. In d skaj.
- Ju rili Å¡udnt vonder eraund hijr - rekao nam je Indijanac - Der ar retlsnejks.
- Et najt? - pitala sam, a B. mu je skoro odgrizao glavu zbog spominjanja glupih zmija u tako važnom trenutku za povijest ÄovjeÄanstva.
- Hu d fak kerz ebaut gad-dem retlsnejks! – otresao se – Dis!…Dis!…Dis madr…faking…MADRŠIP…or…hu nouz vot it iz! Dis iz vot ju šud vori ebaut!
Svaki je uzvik popratio treskanjem svjetlosnog snopa po tiho brujećoj konstrukciji na zvjezdanom nebu.
- Ic not JU EF O - bezubo se nasmijao i blago podviknuo Bik – Ju Kroejšn virdoz! Mejbi ju šud stop in ej nijerbaj motel end get sam rest.
Onda nam je objasnio. Malo smo se pokunjili. Krenuli prema autu. Meglajticom rastjerivali retlsnejks.
- Kip d film, ic maj gift - rekao mi je kad sam ga pozdravila prije sjedanja za volan i još jednom uzdignutom šakom haugirao ŠUKER! BOBAN!
- Evo zore, evo dana! - kroz zube mu je odgovorio B., nezadovoljan Å¡to mu je Bik pokvario dramatiÄnu priÄu za djevojÄice u Zagrebu.
Namjestila sam cruise control na devedeset milja i krenula dosadnom asfaltnom žilom prema nevadskoj granici. Spustila prozor i svaki Äas oÄekivala Å¡iÅ¡miÅ¡e.
Petnaestak minuta kasnije, provezli smo se kraj skupa nekoliko desetaka velikih hangara ograÄ‘enih mrežastom ogradom. Uniformirani Äuvar patrolirao je pred ulazom. M. i B. su već spavali, pa nisu Äuli kad sam naglas proÄitala velika, bljeÅ¡teća slova.
- McDonald-Douglas
D. se nagnula kroz prozor i uslikala ih. Nije zaspala.
- Å to je to REBELsnake? - zapitala me nakon nekoliko minuta Å¡utnje.
Dodala sam gas i poništila cruise control.
- Zbilja bi već trebala nauÄiti taj jebeni engleski.
Na godišnjem u paru
June 7, 2006
Negdje oko proÅ¡log Valentinova, moja je frendica M. pala u tradicionalnu samaÄku, prazniÄnu bedaru. “Svi se vole, samo se ja ne volim!” zbrkano je gramatiÄki zakenjkala. Nakon toga smo se zaplele u raspravu o nepravdi.
Diskriminacija singletona i posljediÄna zloba
Nije pravedno, zakljuÄile smo, Å¡to zaljubljeni parovi Äak iz daleke (ali prijateljske) angolameriÄke kulture uvoze sveca-zaÅ¡titnika, kad su ionako većinu ostatka godine sretniji od prosjeÄnog single-puÄanina. Nije pravedno niti to Å¡to o tom datumu dobivaju najbolje stolove u restoranima i posebno dizajnirane, romantiÄne vikend-aranžmane u Parizu. Ionako ostatak godine dobivaju jeftinije turistiÄke ponude, dok mi, ostali, plaćamo ekstra dodatke za jednokrevetne sobe. U krajnjoj liniji, nije pravedno niti to Å¡to za Valentinovo samo sparene cure dobivaju slatkiÅ¡e. Nama su potrebniji!
PromiÅ¡ljajući najprije osnivanje Odbora Protiv Diskriminacije Samaca Na Valentinovo (OPDSNV, slogan: Besplatna Äokolada SVIMA, a ne samo NJIMA!), na kraju smo zakljuÄile da za politiÄko organiziranje nemamo volje i okrenule smo se Äistoj zlobi. “ZnaÅ¡ Å¡to nama treba?” objavila je M. “Treba nam neka situacija u kojoj ćemo sve te sretno zaljubljene parove moći promatrati kako se svaÄ‘aju, kolju i glože! Neko mjesto gdje bismo mogle sjesti uz kavicu i promatrati ih k’o u akvariju, kako jedno drugome otkidaju glave zbog bezazlenih sitnica. Meni bi Valentinovo odmah lakÅ¡e sjelo na želudac kad bih mogla takvo Å¡to.”
Ja sam odmah predložila salone namjeÅ¡taja. ÄŒinilo mi se da nema boljeg mjesta za promatranje parova u prirodnom okružju. Bez greÅ¡ke nalijećeÅ¡ na Å¡tokoje uplakane oÄi zbog toga Å¡to On ne želi kupiti kauÄ koji koÅ¡ta sedamsto milijardi kuna ili centrifugalno zarolane bjelooÄnice zbog toga Å¡to mu Ona pokazuje već osamstoti uzorak tapeta. O keramiÄkim ploÄicama da ne govorimo…
Revizija namještajne teze
Ovom bih prilikom htjela revidirati svoj prijedlog. Saloni namjeÅ¡taja bezvezno su mjesto. Nema prave koljaže. Nema doista zanimljivih situacija. Nema onih nježnih braÄnih ili izvanbraÄnih, ali svakako parnih situacija kraj kojih izraelsko-palestinski sukob djeluje poput civilizirane razmjene miÅ¡ljenja za okruglim stolom.
Na samom pragu ovogodiÅ¡njeg ljeta hrabro izjavljujem da je najplodnije tlo za zlobno samaÄko promatranje parova – godiÅ¡nji odmor!
GodiÅ¡nji su odmori, naime, sezona opuÅ¡tanja i uživanja u plodovima cjelogodiÅ¡njeg rada, odmak od stresa svakodnevice i njezina sivila te idealna prilika za romantiÄne pustolovine i renesanse postojećih ljubavnih veza. Vjerojatno zbog toga, gotovo su se svi parovi koje poznajem proÅ¡le godine na odmoru barem jednom posvaÄ‘ali. Sigurna sam, meÄ‘utim, da su se posvaÄ‘ali i neki koje ne poznajem.
Ne laprdam bez veze. Bila sam u samome srcu dogaÄ‘aja, promatrala ih na djelu i nedjelu te poput svakog marnog antropologa – podnosim izvješće. Evo kako izgleda naliÄje Valentinova; godiÅ¡nji odmori braÄnih i izvanbraÄnih parova iz samaÄke perspektive:
Situacija prva: “Uhvati me ako možeÅ¡!”
Å etaÅ¡ Stradunom, Kalelargom, splitskom Rivom ili bilo kojim popularnim priobalnim Å¡etaliÅ¡tem. Ususret ti stiže zgodan par. On - preplanuo, naoÄit i nosi sandale (odmah znaÅ¡ da ga je Ona nagovorila na to), a Ona – na petama visine prosjeÄnoga tronoÅ¡ca njiÅ¡e bijelu haljinicu, raspuÅ¡tenu i na suncu posvijetljelu kosu te Äak i u mraku sjaji bakrenom puti. Prekrasni su i dominiraju gomilom.
No baÅ¡ kad Im poÄinjeÅ¡ zavidjeti na ljepoti i sreći, hod im se odjednom ubrzava. Ispravak. Njen hod se naglo ubrzava, a On je nastoji slijediti i uhvatiti za nadlakticu. Svaki put kad je dostigne, Ona mu Äak i na vrtoglavo visokim petama izmakne za koji pedalj. U trenutku dok prolaze kraj tebe, On pomalo posustaje i ÄujeÅ¡ rijeÄi: “Pa, koji ti je sada…?” Zainteresirana reÄenicom, zastajeÅ¡ kraj prvoga izloga i prisluÅ¡kujeÅ¡.
Zastaju i najprije neÅ¡to Å¡uÅ¡kaju. Jedino Å¡to ti dopire do uÅ¡iju je njena tvrdnja da joj nije niÅ¡ta. Zatim razabireÅ¡ da se On buni protiv posjeta prokletom OSMOM kafiću iste veÄeri i tvrdi joj da je mislio kako će na ljetovanju konaÄno biti sami, zajedno. Ona mu odgovara neÅ¡to o tome da su onda mogli ostati i kod kuće, On kaže da ne bi imao niÅ¡ta protiv i tu stvari dobivaju ozbiljnije razmjere. Spominje se novac, izgovara se reÄenica: “Pa onda idi kamo hoćeÅ¡!” i kratka stanka nasred Å¡etaliÅ¡ta neizbježno zavrÅ¡ava joÅ¡ bržim marÅ¡em, katkad i u suprotnim pravcima.
Podvarijanta: umjesto novca i kafića, spominje se neka Mirjana i “…ak ti je tak pametna i zanimljiva, odite si sami na cugu, Å¡to ću vam ja!” ili se razglaba neki Stanko koji ih “…stalno odvlaÄi u nekakve rupetine! Nisam doÅ¡la skroz do Dubrovnika da gledam vas dvojicu kako slinite nad tinejdžerkama! Otkad je prekinuo s Mirjanom, nemremo se maknut od njega ni na godiÅ¡njem! ÄŒak ni veÄeras, kad nam je godiÅ¡njica!”
Situacija druga: Faktor 200 (miligrama žive)
Na plaži si. Njih Dvoje zauzimaju jedno od susjednih mjesta. On sjedi i Äita novine, a Ona se maže losionom za zaÅ¡titu od Å¡tetnih UV zraka, faktor 452. Dok se pitaÅ¡ kako li se samo od tolike koliÄine kreme ne posklizne sama na sebe, Ona dovrÅ¡ava mazanje prostora izmeÄ‘u nožnih prstiju i s boÄicom kreće u napad na Njega.
IznenaÄ‘en nenajavljenim dodirom hladne kreme na leÄ‘ima, On najprije trzne novinama, a zatim joj dobaci nelijep pogled i kaže neÅ¡to oÅ¡tro Å¡to ne ÄujeÅ¡. Ona gestikulira s boÄicom, pokazujući na sunce i Njegova već vidljivo crvenkasta ramena, ali On se ne da.
Nakon joÅ¡ nekoliko Njenih bezuspjeÅ¡nih pokuÅ¡aja razmazivanja kreme po Njegovim leÄ‘ima, glasovi se povisuju i ÄujeÅ¡ Ga kako govori: “Neću to ljigavo po sebi!”, a Ona se demonstrativno diže i odlazi u more, na putu namjerno maÅ¡ući utangiranim dupetom prema nekolicini vidljivo slobodnih muÅ¡karaca. Ciljana publika zadovoljno razjapljuje Äeljusti, a On se vraća svojim novinama, ne primjećujući malu, osvetniÄku dramu i potpuno zanemarujući ljubomoru koju mu je zbog inata namijenila.
Podvarijanta: Ona se vraća iz mora i prvih nekoliko minuta tobože nezainteresirano leži na ruÄniku, podlaktice prebaÄene preko sunÄanih naoÄala i nožnih prstiju napadno ispruženih u baletnu pozu. DeÄki sa susjednih ruÄnika utapaju sline u limenkama pive, ali On i dalje Äita novine. Ona mijenja nekoliko poza i ne razgovara s Njim. U jednom trenutku, On se smjeÅ¡ka i naglas joj iz novina Äita kako Rumunji razmiÅ¡ljaju o tome da zabrane topless ženama starijim od Å¡ezdeset godina. To prelazi Njen prag tolerancije, pa se pridiže na lakat i konaÄno eksplodira: “Dobro hoćeÅ¡ li već jednom spustiti te jebene novine s nosa!?”
Situacija treća: Brak na gradele
Restoran miriÅ¡e po prženim dalmatinskim specijalitetima. On i Ona sjede za drvenim stolom, a pod nogama im se vrzma dvoje male djece. Ona pažljivo tranÄira riblje meso, uklanja i najmanje komadiće kostiju, te povremeno ustaje i navlaÄi vražićke bliže stolu. U usta im uvaljuje zalogaje ribe i blitve.
Za to vrijeme On inhalira sadržaj svoga tanjura. Ne diže pogled sa stola. Nakon pet minuta komadićem kruha uklanja i zadnji atom hrane i poÄinje gledati na sat, kolutati oÄima i napadno zirkati prema drugim ženama u restoranu. Nakon drugih pet minuta to mu dojadi i neÅ¡to Joj kaže, pokazujući na sat. Ona ga gleda razrogaÄenih oÄiju i pokazuje na sadržaj svojeg tanjura, u kojem nedostaje tek nekoliko zalogaja koje je udijelila djeci. On joÅ¡ jednom preokreće oÄima i gleda u stranu, a Ona grabi jedno dijete i uvaljuje ga Njemu u krilo. Ostatak obroka provode u tiÅ¡ini.
Podvarijanta: PosvaÄ‘aju se već pri naruÄivanju. On bi pljeskavicu, a Ona ga podsjeća na visok kolesterol. On odmahuje rukom, a Ona priÄa neÅ¡to o tome kako “…samo seljaÄine kraj svježe ulovljene ribe žderu mesinu!” Razmijene joÅ¡ nekoliko ljubaznih rijeÄi i onda On ipak naruÄi ono Å¡to želi. Kad jelo stigne za stol, djeca se prilijepe uz Njegov tanjur, mrÅ¡teći se na majÄino nutkanje laganim, ribljim zalogajima. Ona Mu dobaci nekoliko neugodnih rijeÄi o prenoÅ¡enju nezdravih navika na potomstvo i ostatak obroka takoÄ‘er provode u tiÅ¡ini.
Situacija Äetvrta: Majmun za volanom
SjediÅ¡ na stražnjem sjedalu Njihova automobila. Ona se za volanom nastoji probiti kroz nebuloznu gužvu turizmom zaposjednuta primorskog mjesta. Svako malo trubi i psuje, a On Je sa suvozaÄkog sjedala najprije opominje neka ne trubi i ne psuje toliko, usput na svakom semaforu uzvikujući: “Crveno je. Crveno je!” Ona Mu niÅ¡ta ne odgovara, ali u retrovizoru primjećujeÅ¡ da Joj se s Äela, unatoÄ klimatiziranoj kabini, slijevaju graÅ¡ci znoja.
Na jednoj uzbrdici Joj se pri kretanju ugasi motor. “Malo viÅ¡e gasa. Malo viÅ¡e gasa”, komentira On, a ti sa stražnjeg sjedala već vidiÅ¡ da Joj je Äitava majica natopljena znojem. Ponovo pali auto i kreće, ovaj put malo prejako gazeći po papuÄici gasa. “Skurit’ ćeÅ¡ kuplung. Skurit’ ćeÅ¡ kuplung”, dolazi sa suvozaÄkog sjedala. Ona spuÅ¡ta prozor i duboko udiÅ¡e vrući zrak. “Dobro, kaj misliÅ¡ s klimom hladit’ ulicu? ZnaÅ¡ ti koliko benzina se tako troÅ¡i?” Ona joÅ¡ jednom uzdiÅ¡e i podiže prozor.
Dolazite do sljedećeg semafora. “Crveno je. Crveno je.” U retrovizoru vidiÅ¡ kako Ona grize usnicu, ali ipak ne uspijeva preÅ¡utjeti njegovo treće crveno.
“Nisam daltonist, kvragu!” urlikne.
“Pa, ne bi se reklo!” niÅ¡ta Joj tiÅ¡e ne uzvraća “I uniÅ¡tit ćeÅ¡ auto kak voziÅ¡! KoÄnice će otić! I kuplung! Jel’ ti znaÅ¡ koliko to koÅ¡ta?”
“E, sad je dosta!” kroz slapove znoja procijedi Ona i nasred kolone potegne ruÄnu koÄnicu “Kaj si ti? Katalog rezervnih dijelova?!”
“Ja ti samo kažem…” neÅ¡to pitomije zapoÄinje On, ali Ona je već otkopÄala sigurnosni pojas, izaÅ¡la iz automobila i zalupila vratima. ÄŒini ti se da si Äula neÅ¡to o budaletini i nek’ si onda sâm vozi.
On takoÄ‘er izlazi iz auta. Slijedi Je prema obali i nastoji umiriti, dok Ona Å¡eta lijevo-desno k’o profesor Baltazar na Å¡pici popularnog crtića. Ti ostajeÅ¡ u autu k’o zadnja pegla, nastojeći ignorirati trube sa stražnjeg kraja kolone. PitaÅ¡ se tko bi te od Njih Dvoje prije ubio kad bi sjela za volan i odvezla se bez Njih.
Podvarijanta: On je za volanom, Ona na suvozaÄkom sjedalu, a na stražnjem sjedalu Njihovo Å¡estogodiÅ¡nje dijete. Kroz nebuloznu se gužvu turizmom zaposjednuta primorskog gradića probijaju slijedeći prastari Volvo Njezina oca jer je Njezina mama rezervirala “…baÅ¡ simpatiÄan apartman za Å¡est osoba u prvom redu do mora…” On Äitavo vrijeme psuje i kritizira vožnju Njezina oca, a Ona nastoji umiriti dijete koje se na neku foru iskopalo iz sigurnosnog pojasa na stražnjem sjedalu.
U trenutku kad se On već po deseti put skoro zabija u stražnji dio punÄeva Volva i Njoj bijesno dobacuje kako mu “…nikako nije jasno zaÅ¡to Stari tako naglo koÄi”, a Ona ga upozorava da joj oca ne naziva starcem, klinac sa stražnjeg sjedala veselo progovara: “Tata, znaÅ¡ li ti onaj vic kako životinje idu na godiÅ¡nji odmor?”
“Ne znam, zlato,” odsutno odgovara On
“Pa ovako. Lav, kao kralj životinja ide sam. Tigar, kao najljepÅ¡a životinja, ide s ljubavnicom. Konj ide sa ženom, a MAJMUN IDE S CIJELOM OBITELJI.”
On prasne u smijeh, Ona ga prijekorno pogleda i ostatak vožnje prolazi u tišini.
Situacija peta: “I onda ne’Å¡ pil!”
Mondeni koktel-bar na jadranskom otoku. On i Ona dolaze u najboljem izdanju, mada On kao kozmetiÄki dodatak svježe izbrijanome licu nosi posprdni smijeÅ¡ak. “To su sve pića za piÄkice”, mrmlja “Ja toga mogu popit’ na litre i nikom niÅ¡! Pivu ti meni daj, a ne ovo!” Ona Ga nekako uspijeva nagovoriti na Sex on the Beach. GledaÅ¡ ih sa susjednog stola i prepoznajeÅ¡ jer stanuju u hotelskoj sobi do tvoje.
Nekoliko sati kasnije, vidiÅ¡ Ih kako se kroz gomilu probijaju prema izlazu. Ona jedva tetura pod teretom Njegovih osamdesetak kilograma, a On, rukom oslonjen na Njena ramena, na sav glas pjeva: “Neka pati koga smeta!”, usput Å¡akom grabeći ispupÄene stražnjice u prolazu.
Do neugodnog incidenta dolazi kad se u maliganskoj izmaglici zbuni i maÅ¡i se traperica lokalnog snagatora. Ona nekako izglaÄ‘uje potencijalnu tuÄnjavu objaÅ¡njenjima da joj dragi nije viÄan alkoholu, ali On skoro izaziva joÅ¡ veću nedaću, urlajući: “Tko? JA??? Ja da ne znam pit’? Ja sam pil’ dok si ti joÅ¡ na Fruteku bila!” Nekako ga ipak uspijeva izvući iz kafića, a u prolazu ÄujeÅ¡ samo kako Ona stenje: “Pijana budala!”
Podvarijanta: Usred noći budi te urlik sa susjednog balkona. PaniÄno ustajeÅ¡ iz kreveta i juriÅ¡ na svoj balkon, bojeći se da ćeÅ¡ zbog neke ljute nevolje morati s mobitela nazvati policiju. Zabrinut pogled udesno, meÄ‘utim, otkriva tvog pijanog susjeda iz koktel-bara, potpuno golog i obuhvaćenog rukama svoje vjerne družice koja ga pokuÅ¡ava sprijeÄiti da urinira u zgodno postavljen hotelski bazen. “Å ta je???” urliÄe viÄni pijanac “ZaÅ¡to mi ne daÅ¡ piÅ¡at? PiÅ¡a mi seeee!!!” Svud naokolo pale se svjetla na prozorima, a na vrata Im kuca bijesni recepcioner.
Drugo jutro vidiÅ¡ ih kako se s punim koferima i oÄiju sakrivenih sunÄanim naoÄalama – odjavljuju s recepcije.
GLAVA KOJA JE VLADALA SVIJETOM
June 4, 2006
Autor: zrinka (blog) Objavljeno u: Ostalo Post je dosada pročitan 4376 puta.
Tagovi: No Tags
Nitko nikada ne bi Äuo za Annu Pappenheimer da je umrla prirodnom smrću. Bila je obiÄna bavarska kućanica i neuka supruga putujućeg ÄistaÄa septiÄkih jama. No povijesne su je knjige zabilježile jer je umrla u morbidnom javnom spektaklu.
Nakon Å¡to je u tamnici priznala sve za Å¡to su je optužili, muÄili su je užarenim Å¡karama na glavom minhenskom trgu, a zatim spalili na lomaÄi izvan gradskih zidina. Gomila je urlala zajedno s nesretnicom… SluÄajnom namjerniku iz daljine Äitav se skup mogao uÄiniti poput vesela karnevala, no Anna Pappenheimer zajedno je s tisućama drugih žena pogubljena u progonima vjeÅ¡tica Äiji se mraÄni vrhunac u Europi odigrao izmeÄ‘u Äetrnaestog i sedamnaestog stoljeća. Raspon prijestupa za koje ih se optuživalo kretao se od uniÅ¡tavanja usjeva do izazivanja pobaÄaja, ali sve su optuženice nakon dugotrajnog inkvizicijskog ispitivanja priznavale jedan zajedniÄki zloÄin. JoÅ¡ od 1275. godine i prvog javnog pogubljenja francuske “vjeÅ¡tice” Angele de la Barthe, priznavale su zloÄin poznavanja Äavolova penisa.
Opisivale su ga svakojako; kao golem crni organ prekriven ljuskama ili kao raÄvastu izraslinu nalik zmijinu jeziku. U nekim je “vjeÅ¡ticama” budio neopisivu i nekontorliranu žudnju, a nekima tek nanosio bol kojoj se, meÄ‘utim, nikako nisu mogle oduprijeti. Kakav god bio, Ä‘avolji je penis bio glavna zvijezda svih inkvizitorskih zapisa iz doba progona vjeÅ¡tica i koliko god fiktivan bio, govori nam o dvije zanimljive stvari. Jedna je priroda ženskih seksualnih fantazija, a druga naÄin na koji su srednjevjekovni promicatelji vjere doživljavali muÅ¡ki spolni organ.
Ljudi koji su smaknuli Annu Pappenheimer, naime, ljudsko tijelo nisu smatrali hramom. Smatrali su ga smradnom ljuÅ¡turom prepunom grijeÅ¡nih nagona i opscenih izluÄevina koje iz njega neprekidno i nekontrolirano eruptiraju. Sjeme su, dakako, smatrali najgorom od svih tih izluÄevina, a s obzirom da si nisu znali objasniti ćudljivu narav organa iz kojega izlazi – pripisali su je neÄastivoj Äaroliji. Povezali su je i sa spolom koji taj organ ne posjeduje, ali ga svojom pojavom “pobuÄ‘uje” – ženskim.
Druga glava
Odnos s vlastitim penisom oduvijek je zbunjivao muÅ¡karce, kaže autor knjige “Druga glava: kulturna povijest penisa” (A Mind of its own: a culture history of the penis), David M. Friedman. Sama Äinjenica da su “deÄki” jako privrženi svom “pimpeku” po sebi nije nimalo Äudna. RijeÄ je o dijelu njihova tijela; i mi smo privržene svojim udovima i spolnome organu. No, ono Å¡to je muÅ¡kome udu kroz Äitavu povijest ljudskoga roda davalo toliku izvantjelesnu važnost i zbog Äega su mu pripisivana svakojaka znaÄenja – upravo je penisova ćudljivost.
Ostalim vanjskim organima vlastita tijela, naime, i muÅ¡karci i žene upravljaju voljno. Želimo li pomaknuti ruku, skvrÄiti nogu ili odmahnuti glavom, dovoljno je da takvo Å¡to poželimo. Penis se, baÅ¡ kao i ruka, noga, glava ili nos nalazi s vanjske strane muÅ¡karÄeva tijela, a ne podvrgava se uvijek volji svoga vlasnika. Leonardo Da Vinci jednom je zapisao: “Nerijetko se dogaÄ‘a da penis spava, a muÅ¡karac je budan, no Äest je i obrnut sluÄaj; penis bi se igrao, a muÅ¡karac mu zabranjuje aktivnost.” Odnos izmeÄ‘u muÅ¡karca i njegova penisa zbog toga je svojevrsno nadmetanje u moći koje je stoljećima postavljao svakome muÅ¡karcu poznato pitanje: “Tko je ovdje gazda? Tko kime upravlja? Ja njime ili on mnome?”
Sve do kasnog dvadesetog stoljeća, muÅ¡karci nisu znali odgovor na to pitanje, ali su si zato postavljali joÅ¡ jedno. Ako ONI ne upravljaju svojim spolnim organom, TKO ili Å TO ga Äini tako svojeglavim? Takvo propitkivanje iznjedrilo je Äitave kulturne koncepte, cijelu skrivenu povijest iza dobro nam poznatih bitaka, carstava i znanstvenih otkrića iz proÅ¡losti. David M. Friedman dijeli je na Å¡est poglavlja.
Demonski Å¡tap
U prvome, nazvanom “Demonski Å¡tap”, autor se bavi drevnim i srednjevjekovnim poimanjem penisa. Kulture poput babilonske, egipatske, grÄke i rimske, penisu su pripisivale božanske moći. Sumerski bog Enki penisom je stvorio i razdvojio Eufrat i Tigris, a egipatska božica Izida božanskom Äarolijom mrtvome Ozirisu stvorila novi penis Äijim je sjemenom zaÄet Horus, predak svih faraona. Grci su penis smatrali sredstvom prijenosa mudrosti i Äasti (arete) s muÅ¡karca na djeÄaka i time pedagoÅ¡ki opravdavali danas nezamislivi spolni odnos izmeÄ‘u odraslog “mentora” i njegova mlaÄ‘ahnog “uÄenika”. Rimljani su Å¡tovali vjeÄito erektivnog boga Prijapa, postavljajući njegov kipić u dvoriÅ¡ta obiteljskih kuća, ne bi li im donio sigurnost i plodnost.
Srednjevjekovno poimanje penisa takoÄ‘er je bilo nadnaravno, ali s drugim predznakom. Smatralo se, naime, da penisom gospodari sam Sotona. RodonaÄelnik takvoga shvaćanja bio je sv. Augustin koji je zapisao da je “…neposluÅ¡nost uda suÅ¡tinsko utjelovljenje robovanja grijehu”. Penis je nazvao muÅ¡karÄevom kaznom za podlost, kugom i znakom prvotnoga grijeha. Time je duboko obilježio ne samo srednjevjekovno nego i općekršćansko shvaćanje penisa i otvorio vrata svoj sili koncepata, poput grijeÅ¡ne prirode spolnosti, zle prirode svakoga tko potiÄe tu spolnost (žene) i celibata kao vrhunske vrijednosti.
Strojna poluga
Humanizam i renesansa svojim su interesom za znanost uvelike promijenili taj stav. Crteži seciranoga ljudskog tijela u bilježnicama Leonarda Da Vincija, prvi Vesaliusov anatomski udžbenik, flamanski znanstvenik Regnier de Graaf s prvom studijom ljudskoga penisa u povijesti i Leeuwenhoekovo otkriće mikroskopa Äovjeku su otvorili pogled u unutraÅ¡njost vlastita tijela, a umjetniÄki prikazi nagih muÅ¡kih bedara (Äak i Isusovih!) s penisa su polako ali sigurno povukli kršćansku mistiÄnu koprenu. Tijelo je postalo prirodno sklopljen “stroj”, a penis njegova “poluga”. Nisu mu pripisivane vrijednosti dobra i zla; renesansni su ga znanstvenici samo nastojali proniknuti, jednako kao Å¡to su nastojali proniknuti funkciju ljudskoga mozga, želuca, miÅ¡ića… Iz tog doba datira i otkriće da je erekcija “povezana s cirkulacijom krvi”, Å¡to će u novije doba izroditi revolucionarna otkrića i promjenu odnosa moći izmeÄ‘u muÅ¡karca i njegova penisa.
Å tap za toÄno mjerenje
MraÄna poglavlja u povijesti penisa tu ipak ne prestaju. Sedamnaesto stoljeće i nova geografska otkrića zapadnog su muÅ¡karca odvela u daleke krajeve, gdje se susreo s neÄim Å¡to ga je istodobno opÄinilo i užasnulo. Bio je to penis na tijelu pripadnika drugih rasa. Prvi istraživaÄi Afrike za sobom su u Europu donijeli (u nekim sredinama i situacijama joÅ¡ uvijek tvrdokoran) “mit o makrofaliÄkom crncu”. Strah bijelog Europljanina od (kako će kasnija istraživanja pokazati – ÄinjeniÄno nepostojećeg) GOLEMOG i hiperpotentnog crnaÄkog penisa stvorila je svu silu zvjerskih rasnih predrasuda, ali i bolesnih shvaćanja spolnih nagona. Osim Å¡to se crnce s njihovim “ogromnim spolovilom” prikazivalo kao “bliže roÄ‘ake majmuna iz praiskonske praÅ¡ume”, spolni se nagon u bijeloga muÅ¡karca stao smatrati “neciviliziranim” simptomom bolesti koju svakako treba izlijeÄiti. Penis je postao “Å¡tap za toÄno mjerenje” muÅ¡karÄeve pripadnosti “civiliziranoj ljudskoj” i “neciviliziranoj i polumajmunskoj” rasi.
Cigara
Nitko, meÄ‘utim, nije imao takav utjecaj na poimanje penisa u umu modernoga Äovjeka kao Å¡to je to imao Sigmund Freud. U poglavlju naslovljenom “Cigara” David M. Friedman opisuje sve Freudove penisologije i falocentriÄni pogled na svijet. Iako velikan znanosti o ljudskome umu, Freud je u misli modernoga Äovjeka ustoliÄio i mnoÅ¡tvo predrasuda, kao Å¡to je ona o inferiornosti ženskoga roda radi neposjedovanja penisa (podrobno razraÄ‘ena teorijom o “zavisti na penisu”) ili postojanja dvije vrste orgazma; “klitoralnog” i “vaginalnog”, gdje je ovaj prvi “inferioran” i, rijeÄima Herr Professora, “…trebao bi prestati postojati sa seksualnim sazrijevanjem žene i njenim susretom s penisom.” Prema Freudu, dakle, žene ne samo Å¡to su inferiorne zbog toga Å¡to ne posjeduju penis, nego bez muÅ¡karca (odnosno njegova penisa) ne znaju Äak niti biti – prave žene.
Trupac - razaraÄ
Takav stav, zaÄudo, nimalo nije naljutio pripadnice prvih feministiÄkih pokreta. Jedna od prvih ameriÄkih feministkinja, Emma Goldman, godine je 1909. pobožno pohaÄ‘ala sva Freudova predavanja na massachusettskom Clark Universityju i oduÅ¡evljavala se Freudovom kritikom graÄ‘anskog morala. OpÄinjena dojmom da austrijski profesor povezuje druÅ¡tvenu emancipaciju žena s njihovim seksualnim oslobaÄ‘anjem, ova je gorljiva feministkinja Sigmunda Freuda nazvala “divom meÄ‘u patuljcima”, te pri tom miÅ¡ljenju ostala sve do svoje smrti 1940. godine. OÄito se nije dovoljno udubila u teorije Herr Professora.
Drugi val feminizma raskrstio je s frojdistiÄkim oduÅ¡evljenjem 1968., kad je Anne Koedt na prvoj Nacionalnoj konferenciji za emancipaciju žena održala referat pod naslovom “Mit o vaginalnom orgazmu”. Odbijajući definiciju vlastitog identiteta prema odnosu s muÅ¡kim spolnim organom, feministkinje su otvorile novo poglavlje u kulturnom poimanju penisa. David M. Friedman u svojoj ga je knjizi nazvao “Trupcem – razaraÄem”, prema feministiÄkoj tvrdnji da su muÅ¡karci u povijesti svojim penisom zapravo nastojali “zaposjesti” žene i držati ih u potlaÄenom položaju. Izvorno temeljena na teoriji o ravnopravnosti bez obzira na spol ili spolni organ, feministiÄka je teorija u nekim svojim frakcijama otiÅ¡la i korak dalje. Andrea Dworkin i Susan Brownmiller ukrućeni su penis nazvale glavnim krivcem za nasilje nad ženama i odrekle mu bilo kakvu druÅ¡tvenu ili emotivnu vrijednost.
Å tokoji se zapadnjaÄki muÅ¡karac osjetio ugroženim Äak i najumjerenijom inaÄicom feministiÄkog stava prema penisu; onoj koja kaže: “Mi ga NE TREBAMO, mi ga samo ŽELIMO – onda kad nam to odgovara.” U tome su prednjaÄili Hugh Heffner i Norman Mailer koji je jednom prilikom napisao: “Feminizam i žensko preuzimanje kontrole nad kontracepcijom uniÅ¡tili su autentiÄnu muÅ¡ku spolnost. To se dogodilo zbog toga Å¡to su žene, kontrolirajući zaÄeće, zapravo preuzele vlast nad penisom. MuÅ¡ka je spolna premoć prije toga preokreta bila apsolutna. Svaki je muÅ¡karac ženu mogao ‘izjebati do smrti’, ako već ne u samome spolnom Äinu, a onda devet mjeseci kasnije, u porodu. Božanska moć nad životom i smrti sama je svrha postojanja penisa i njegove moći, a pojava ju je Anne Koedt, Kate Millett i kontracepcijske pilule jednostavno razorila. MuÅ¡ki je spolni organ postao tek – vibrator.”
Neprobojni balon
Mailerovo prozno i grozno pretjerivanje zajedno je sa stvarnim strahom velikog broja muÅ¡karaca od impotencije nametnute “feministiÄkim oduzimanjem moći” zacijelo naÅ¡lo utjehu u zadnjem, vjerojatno najrevolucionarnijem poglavlju o povijesti penisa.
KljuÄna imena za konaÄan prevrat u odnosu moći izmeÄ‘u muÅ¡karca i njegova spolovila su Giles Brindley i farmaceutska tvrtka “Pfizer”. Giles Brindley godine je 1983. na kongresu ameriÄkih urologa u Las Vegasu priredio predstavu kakvu Äak niti taj grad nikada nije vidio. Održao je predavanje o erekciji i eksperimentalnim kemikalijama kojima se omogućuje njeno postizanje. Isprva se sve Äinilo normalnim. Britanski je znanstvenik okupljenim kolegama objasnio krvožilni mehanizam koji dovodi do erekcije i naÄine na koji ga se kemikalijama može potaknuti. Svi su ga pozorno i mirno sluÅ¡ali, a tek se pokoji sudionik zapitao zaÅ¡to li je Britanac za tako važnu prezentaciju obukao donji dio trenirke. Nitko nije znao da si je Brindley prije referata u hotelskoj kupaonici ubrizgao kemikaliju o kojoj je govorio, no na kraju su predavanja saznali. PredavaÄ je, naime, izaÅ¡ao iza govornice i – spustio hlaÄe. Zatim se zaputio prema kolegama urolozima i svoj ukrućeni, razgolićeni penis prezentirao struÄnom oku, da se kasnije ne bi govorkalo o umjetnim protezama i sliÄnim prevarama.
Brindleyjev skok s pozornice na ameriÄkom uroloÅ¡kom kongresu 1983. u Vegasu bio je viÅ¡estruka revolucija. Osim Å¡to je to bilo prvi put da na znanstvenom kongresu prepuna dvorana muÅ¡karaca znalaÄki promatra ukrućeni penis drugoga muÅ¡karca, od tog je trenutka pitanje: “Tko vlada kime? MuÅ¡karac penisom ili penis muÅ¡karcem?” dobilo odgovor za kakvim su vlasnici toga organa težili stoljećima prije vegaÅ¡kog kongresa. Brindley je izumio kemikaliju koja kontrolira penis. MuÅ¡karac je konaÄno zauzdao neposluÅ¡nog nevaljalca.
Od Brindleyjevog referata do “Pfizerove” prve tržiÅ¡ne promocije Viagre proÅ¡lo je desetak godina i nekoliko stotina laboratorijskih eksperimenata koji će usavrÅ¡iti kemikaliju i dokazati kako problem nije toliko u postizanju, koliko u zadržavanju erekcije. No pojava Viagre u svim ljekarnicama diljem svijeta od svakog je penisa uÄinila neÅ¡to Å¡to David M. Friedman naziva “neprobojnim balonom” i zadnjim poglavljem u muÅ¡karÄevoj borbi s nepouzdanim organom.
Cijena nove igraÄke?
Tajnovitost muškosti sa svim pridruženim strahovima i neurozama tisućljećima je muškarca nagonila na nametanje vlastite volje svijetu. Dok se sa svijetom još koliko-toliko uspješno nosio, vlastitome penisu nije uvijek uspijevao naložiti željeno ponašanje. Penis se ponašao po svom. Imao je drugu, zasebnu glavu.
ViÅ¡e je nema. Erekcijska industrija promijenila je konfiguraciju muÅ¡koga spolnog organa i nepouzdani prototip zamijenila boljim modelom. Cijena te nove, moćne igraÄke, zasad nam je joÅ¡ uvijek nepoznata. S vremenom ćemo saznati možemo li si je priuÅ¡titi.
Diznilend, bejzbol i rokenrol (5. dio)
April 2, 2006
Na samu Novu godinu oko podneva posjetio nas je sestrin frend koji živi na Havajima i radi na ondaÅ¡njem sveuÄiliÅ¡tu. Ako postoji ijedan Äovjek uz kojeg bi pristajala ona diznilendska poskoÄica It’s a small world, isn’t it…, onda je to upravo taj lik. Najprije je zajedno sa sestrom mi pohaÄ‘ao isti razred u zagrebaÄkom MIOC-u (generacija koja je maturirala 1992.), odakle su se oboje prijavili na tada vrlo popularan program razmjene studenata Äetvrtih razreda gimnazije. Sestru je tada poslalo u neku kalifornijsku zabit, a on je maturirao u Tennesseeju. Nisu bili u nekom osobitom kontaktu. Moja je sestra nakon mature u kalifornijskoj zabiti preselila na koleÄ‘ u Wisconsinu, a za kolegu joj ne znam, no Äetiri godina nakon toga oboje su se naÅ¡li na istom sveuÄiliÅ¡tu - U.C. Berkeley, gdje je moja sister pohaÄ‘ala poslijediplomski iz neÄega Å¡to se naziva biostatistika, a Å¡ulkolega joj stremio doktoratu iz narodu neÅ¡to poznatije fizike.
PriÄa o svijetu kao globalnom selu tu se, meÄ‘utim, ne iscrpljuje. Ustvari, do ovoga trenutka Äak niti nije osobito zanimljiva. Berkeley je jako sveuÄiliÅ¡no srediÅ¡te kojemu gravitira Å¡tokoji odliÄan fakultetlija, a bivÅ¡i zagrebaÄki mioÄani svakako su pretplaćeni na tu titulu. Zanimljivo je ono Å¡to je uslijedilo nakon Å¡to su oboje u džep spremili doktorate i otisnuli se u bijeli svijet. Moja sister zaposlila se nedaleko svojoj almi (pas) mater i ostala na Å¡irem podruÄju San Francisca, ondje se udajući i raÄ‘ajući djecu, a kolega joj je dobio posao kao predavaÄ na havajskom sveuÄiliÅ¡tu. Ni godinu dana nakon odlaska na otoÄje, prijateljima i obitelji objavio je zaruke sa stanovitom D. iz – Sremskih Karlovaca!!!
Tu već nailazimo na priÄu koja zaslužuje dizniledski napjev jer “zajednica” iseljenika s Ovih PodruÄja na Havajima vjerojatno broji trinaest i pol ljudi (onaj “poloviÄni” je iz mijeÅ¡anog braka sa Samoancem :-)), a neÅ¡to manje ciniÄni meÄ‘u nama lako bi zakljuÄili kako je Äinjenica da se to dvoje naÅ¡lo upravo ondje gdje su se upoznali – odraz sudbinske, da ne kažem karmiÄke predodreÄ‘enosti jedno za drugo. D. je, naime, u Sremskim Karlovcima igrala rukomet za ne znam ni ja viÅ¡e koji klub i svojom igrom privukla pažnju nekog AmeriÄanina koji se muvao podruÄjem. PonuÄ‘ena joj je sportska stipendija na havajskom sveuÄiliÅ¡tu, spakirala je kofere, odselila i – dvanaest godina i nekoliko stotina utakmica nakon toga, eto ti mladog doktora fizike iz Zagreba koji je do rajskog otoÄja stigao s neÅ¡to manje kostolomlja i skok-Å¡utova.
No dosta sudbine i priÄe o karmiÄkoj ljubavi – sestrin Å¡ulkolega, žena mu i novoroÄ‘eno dijete posjetili su nas na novogodiÅ¡nje jutro, sa sobom dovukavÅ¡i kutiju najboljih krafni koje sam probala u životu, a koje se prodaju u portugalskoj pekarnici onkraj Waikikija - Leonard’s. Nanese li vas ikada put u taj kvart, nikako je nemojte zaobići. ZagrizavÅ¡i u prvu, smjesta sam se sjetila svoje priÄe o krafnama s ovoga bloga i zakljuÄila da iseljenici na Havajima zacijelo ne pate od domotužja jer takvih krafni nema nigdje na svijetu. Ostavit ćemo i po strani mog pomalo opsesivnog Å¡ogora koji se skoro pa naljutio na dvojac s krafnerskim kormilarom Å¡to nam je donio takvu poslasticu. Naime, moj se Å¡ogor sa strahom od debljine može mjeriti s bilo kojom prosjeÄnom manekenkom, a neurozu mu joÅ¡ tegobnijom Äini Äinjenica Å¡to jezivo voli jest’ pa svakoga tko ga nadahne na potonju djelatnost momentalno smatra smrtnim neprijateljem. Pola je novogodiÅ¡njeg podneva stoga zapomagao po kući, uzdižući ruke prema nebesima i vapeći: ZaÅ¡to, o zaÅ¡to ste nam donijeli te Ä‘avolje valjuÅ¡ke?! Mi, ostali, zbleÅ¡eno smo se pogledavali i uredno požderali njegovu porciju.
NovogodiÅ¡nji dan, usput, nije bio nimalo havajski. Odnosno, tako nije poÄeo. KiÅ¡a je lila kao iz kabla pa odlazak na susjedni nam Lanikai Beach nije dolazio u obzir. RazmiÅ¡ljajući Å¡to bismo sa sobom (a da ne žderemo cijeli dan krafne k’o krmci jer bi mi to Å¡ogora vjerojatno strpalo u grob od nerviranja), najprije smo pola sata promatrali priliÄno dosadnu lokalnu novogodiÅ¡nju povorku koja se uglavnom sastojala od kailuanskih vatrogasaca i neÅ¡to hipijevskih prosvjednika koji su nosili transparente: We don’t need cable television to feel LOST in Hawaii, time se referirajući na sad već legendarno snimanje serije “Lost” na otoÄju koje, prema rijeÄima lokalnog stanovniÅ¡tva (naroÄito onog hipijevskog) već ozbiljno devastira okoliÅ¡ i Äini mu svakojake druge opaÄine. Bila je to zanimljiva informacija i provela sam cijelih sedamnaest sekundi priÄajući o tome s jednom sredovjeÄnom stanovnicom Lanikaija, no povorka i prateći joj traÄevi ubrzo nam je dojadila pa smo odluÄili zasjesti u automobile i krenuti put Honolulua.
Ako ste Honolulu zamiÅ¡ljali kao idiliÄni gradić onkraj obale rajskog otoka, onda mora da živite u romanu Jamesa Michenera (koji je inaÄe napisao sjajnu romansiranu povijest havajskog otoÄja i naslovio je, iznenaÄ‘ujuće, Havaji). Honolulu je grad veliÄine Splita, s Pearl Cityjem je Äak i veći (oko petstotinjak tisuća ljudi), a s izuzetkom brda Diamond Head i dugaÄke plaže znane pod nazivom Waikiki veoma je sliÄan bilo kojem drugom ameriÄkom gradu. Ispresijecan je gomilom autoputa i ulica nalik zagrebaÄkoj Aveniji Dubrovnik (tzv. brze gradske prometnice ili expressways), a suludo razvijena turistiÄka grana privrede oÄituje se u naÄiÄkanim neboderima s gomilom dućana i shopping centara uz plažu te u Äinjenici da gotovo pola Honolulua Äine konferencijski centri u kojima se okupljaju razne struÄne i ine interesne skupine, kao Å¡to su urolozi, odvjetnici, paradentolozi, marketinÅ¡ki specijalisti i, kao Å¡to je to bio sluÄaj tijekom tjedna koji smo i mi proveli ondje – homoseksualci. Ozbiljno. Pola je turistiÄkog dijela Honolulua tijekom naÅ¡eg posjeta bilo okićeno zastavama s duginim bojama koje i inaÄe oznaÄavaju gay pride. Budući da smo stigli iz San Francisca, osjećali smo se kao kod kuće.
Najprije smo pokuÅ¡ali sa Å¡etnjom po kineskoj Äetvrti, ali nismo imali osobitog uspjeha jer nas je kiÅ¡a stalno prala s ulice, a ondje se nema Å¡to vidjeti ako ne hodate po ulici i ne prÄkate po ondje postavljenim Å¡tandovima. Zatim je moj Å¡ogor predložio da odemo na Waikiki na beveraž, a kad je moja sestra frknula nosom, njegov prijedlog proglaÅ¡avajući tako predvidljivo turistiÄkim, odgovorio joj je da Waikiki nije bez veze najpopularnije mjesto na Havajima. Prema njegovim rijeÄima, naime, Waikiki ima nekakvu mikroklimu koja odbija oblake, kiÅ¡u i ostale kijamete na druge dijelove otoka pa bismo se tamo mogli naći usred sunÄanog dana. Svi smo ga pogledali kao da je upravo rekao neÅ¡to o sviscu i Äokoladi, no s obzirom da nismo imali boljeg prijedloga, posluÅ¡no smo sjeli u mini-van i odvezli se na Waikiki.
PogaÄ‘ate, bio je u pravu. Dok je ostatkom Oahua – ma, Å¡to Oahua, dok je ostatkom susjednog kvarta pljuÅ¡tala kiÅ¡a, dugi nas je potez uz plažu Waikiki doÄekao okupan ljetnim suncem, surferi su divljali po valovima, turisti si mazali losion od kokosa na leÄ‘a, a ulicom s dućanima klamparale Japanke u japankama. GunÄ‘avo komentirajući da je to sigurno samo splet sretnih okolnosti, moja je sestra predložila da, kad smo već zabrazdili u masovnoturistiÄko podruÄje, barem posjetimo kakvu-takvu povijesnu znamenitost i zbog toga smo kao cilj svog beveražiranja odabrali hotel Royal Hawaiian, prvi i najstariji turistiÄki objekt na Waikikiju. Nije ga teÅ¡ko prepoznati – jedini je hotel u gomili s manje od dvadeset katova i jedini je obojan u histeriÄno ružiÄastu boju.
Da bismo doÅ¡li do njegova bara, koji se nalazi tik uz pjeÅ¡Äanu plažu, morali smo najprije proći kroz unutraÅ¡njost i ondje sam spazila neÅ¡to Å¡to nikad, ali baÅ¡ nikad neću zaboraviti. Susret havajskog s ameriÄkim kiÄem u prazniÄnom bljesku božićne dekoracije. Na svakih pet-Å¡est metara hodnika kroz koji smo prolazili stajali su “božićni” aranžmani kojima je dominirao ružiÄasti til i svjetlucav nakit s lampicama koje su se palile i gasile kao da su na ecstasyju, a u velikom finalu, na kraju je hodnika stajalo najveće božićno drvce koje sam vidjela u životu. Okićeno kuglicama, girlandama i ljuskama kokosovih oraha (ne izmiÅ¡ljam), tu i tamo je na grani nosilo i gipsani kipić tropske palme. Nisam to mogla samo tako podnijeti. Morala sam se slikati pred njim. Na fotografiji se, nažalost, ne vidi dobro da pod jelkom i meÄ‘u mnoÅ¡tvom poklona stoji i Djed Mraz u kratkim hlaÄama na dasci za surfanje. OÄito sam morala otputovati na kraj svijeta da bih vidjela takvu kulturnu znamenitost.
Ostatak dana proÅ¡ao je priliÄno ugodno. Sjedili smo na terasi hotela Royal Hawaiian (gdje na moje preveliko oduÅ¡evljenje dopuÅ¡taju puÅ¡enje!), pili neke abnormalno komplicirane koktele koji su toliko slatki da si nakon samo jednog gutljaja i posve zdrav Äovjek mora ubrizgati injekciju inzulina, jeli havajsku pizzu s ananasom (vjerovali ili ne, sasvim je dobra, ali nema apsolutno nikakve veze s pizzom), a moj se najmlaÄ‘i nećak zaljubio u hula-plesaÄicu koja je gostima barske terase uljepÅ¡avala taj novogodiÅ¡nji dan. U ocean se toga dana ipak nismo odvažili. Mislim da smo bili previÅ¡e Å¡okirani klimatskim paradoksima. I božićnim dekoracijama, dakako.
(bit će još)
Diznilend, bejzbol i rokenrol (novogodišnji intermezzo)
March 12, 2006
TeÅ¡ko da će Äovjek naviknut na snježne kijamete i minus na termometru pri dolasku na Havaje osjetiti bilo kakav novogodiÅ¡nji ugoÄ‘aj. Å to god takav ugoÄ‘aj znaÄio. Recimo, meni je bilo posve nezamislivo da nakon Äitavog silvestarskog dana na suncu i u moru prigrizem sarmu. A Nova godina bez sarme nije Nova godina, ma koliko mi Å¡utjeli o tome.
Nije da se Havajci nisu potrudili. Bogme jesu. Gotovo iza svakog ugla na mene je vrebao kakav plastiÄni snjegović ili Djed Mraz, svjetlucave lampice krasile su apsolutno svako proÄelje, a pripadnici religijskih manjina Äak su u prozore stavili svoje menore. Dodamo li tome prodavaÄa petardi i ostalih pirotehniÄkih naprava koji me istoga jutra na plaži upozorio na veÄernji spektakl, otoÄka se raja doista pripremala za kalendarsko ludilo. Meni ipak nekako nije bilo do toga. Nisam bila depresivna niti bezvoljna. Jednostavno mi se nije slavila Nova godina. Jednako kao Å¡to mi se na minus petnaest u Zagrebu ne bi iÅ¡lo na plažu.
Moj entourage, meÄ‘utim, nije dijelio raspoloženje. Ili su se barem pravili da ga ne dijele. Ozbiljno su naumili silvestarsku veÄer uÄiniti posebnom, a s obzirom da im nije na pamet palo niÅ¡ta Å¡to bi doista bilo posebno, kupili su posebnu hranu. Ta sklonost obilježavanju posebnih dogaÄ‘aja nekom “uzbudljivom” vrstom hrane vjerojatno zaslužuje zaseban ciniÄno-antropoloÅ¡ki osvrt, ali s obzirom da sam već gore napisala da mi Nova godina nije Nova godina bez sarme, ovaj ću se put suzdržati od uskakanja u vlastita usta.
Bilo kako bilo, kupili su meso za roÅ¡tilj i namoÄili ga u neki poseban roÅ¡tiljaÅ¡ki pac, a kupljena je i zavidna koliÄina alkohola, iako stara i ja pijemo jedino kad neizostavno moramo, sestra ne pije uopće jer joÅ¡ uvijek doji mlaÄ‘eg sina, djeci je joÅ¡ uvijek zakonom zabranjeno, a preostale tri odrasle individue sve i da hoće ne mogu same strusiti bocu votke pa sutradan iz kreveta izvući bilo Å¡to osim krika: Dajte analgetike! Uznemirilo me i to Å¡to su kupili Å¡ampanjac od kruÅ¡ke. Å ampanjca se užasavam joÅ¡ tamo negdje od novogodiÅ¡nje noći koja je obilježila prelazak iz 1999. u 2000., a koja je zavrÅ¡ila mojim povicima SveviÅ¡njem da me smjesta uzme, pri Äemu mi na umu nije bila nijedna seksualna primisao. Razumljivije bi bilo reći da nikad u životu nisam osjetila takav mamurluk i takvu BOLEST kao nakon opijanja Å¡ampanjcem. Od onda me okus navedenog pića neizostavno podsjeća na bljuvotinu. Sami zakljuÄite zaÅ¡to.
Za veÄerom i nad fino izroÅ¡tiljanom govedinom (to je definitivno jedna od kulturnih diferentia specifica Amerike – izroÅ¡tiljana govedina uspijeva biti mekana. Ne usudim se niti pomisliti Å¡to bi se dogodilo da doma izroÅ¡tiljam ramstek koji sam kupila u lokalnoj mesnici – bio bi vjerojatno dobar za ubijanje muha u kuhinji) – dakle, za veÄerom i nad fino izroÅ¡tiljanom govedinom sestrini su svekar i svekrva zapoÄeli igru koja me momentalno ufurala u raspoloženje kulturnog Å¡oka. Naime, predložili su da ukrug svatko kaže po jednu dobru i važnu stvar koja mu se dogodila protekle godine. Mislim, možete li zamisliti iÅ¡ta ameriÄkije. Ja mogu, ali teÅ¡ko bih se sjetila iÄega sa svog havajsko-ameriÄkog putovanja Å¡to bi me viÅ¡e podsjećalo na scene iz ameriÄkih obiteljskih TV-filmova, Beverly Hills 90210 included. Dodamo li tome Äinjenicu da za tim stolom nitko, ali baÅ¡ nitko nije bio roÄ‘eni Amerikanac, bit će vam jasno zaÅ¡to mi je na pamet palo nekoliko socioloÅ¡kih definicija, od kojih bi postmodernistiÄki pastiÅ¡ bila jedna od preseratorskijih, a kiÄ jedna od zloÄestijih.
No ipak, nisam se pobunila. Ne možeÅ¡ biti nepristojan prema ljudima koji su preÅ¡li pedesetu i smijeÅ¡e ti se nad koktelom od votke, tonika i jednog od onih ameriÄkih sokova koji se u Safewayu prodaju u kanistrima. Sudjelovala sam u igri i sad sigurno umirete od želje da saznate Å¡to su ljudi za tim stolom nabrojali kao svoja najveća životna postignuća u godini koja je upravo bila na izmaku. Mogu vam odmah kazati da je jedino moja sestra imala nekaj važnog – rodila je joÅ¡ jedno dijete, pa joÅ¡ k tome dijete koje je težilo preko 4 kile, a ona ga je izgurala van bez pomoći skalpela i ostalih kirurÅ¡kih naprava. JoÅ¡ je k tome i uspjela skinut sve kile nagomilane u trudnoći. Mi svi ostali kenjali smo s pizdarijama. I mi smo, kao, gubili kile. Ja sam, kao, poÄela raditi neÅ¡to važno pa sad mogu reći da imam karijeru. Trajnaninanena. Nitko nije otkrio lijek protiv opake bolesti. Nitko, jebote, nije niti isprobao kakvu zanimljivu novu DROGU. Po tome smo Äak bili i dosadniji od junaka amerikanijada tipa Beverly Hills 90210.
Pokušavala sam, dok sam se blago dosađivala nad mekano izroštiljanom govedinom i sokom iz kanistera, promisliti što se uopće dogodilo 2005., a da bi bilo vrijedno spomena u bilo kojem kontekstu.
VLATKINIH PETNAEST MINUTA I GODINA SLAVE
February 13, 2006
Nedavno sam, po povratku s kraćeg izbivanja u inozemstvu, na jednom od transfernih aerodroma i pred ulazom u zrakoplov nacionalnog avioprijevoznika srela poznanicu koja je iz zemlje izbivala neÅ¡to kraće nego ja. “Kaj ima novog doma?” zapitala sam je, misleći pritom na ono standardno kako-djeca-muž-baka. Pokazala mi je naslovnicu jednog tiražnog domaćeg tjednika koji je valjda upiknula na internacionalnom kiosku nedaleko od ukrcajnog ulaza. “Vlatka Pokos se udala za Radeljaka”, dobacila je didaskaliju uz sliku. InaÄe se furam na to da ne puÅ¡im egotriperske novinske epove starleta koje bjesomuÄno troÅ¡e svojih petnaest minuta slave, ali me zainteresirala. Malo se sramim zbog toga. No u narednih sam nekoliko dana iz toliko neoÄekivanih usta Äula komentare na Vlatkicu i njenu karipsku svadbu da se ne bih zaÄudila Äak ni sljedećoj (izmiÅ¡ljenoj) sceni:
PredsjedniÄki dvori. Jutro.
Gospo’n Savjetnik ulazi u Odaje i kaže: “Dobro jutro, gospodine PredsjedniÄe”.
“Dobro jutro, Gospo’n SavjetniÄe”, odvraća mu ovaj “Å to se od sinoć dogodilo u zemlji i svijetu?”
“Pa eto”, ozbiljno će Gospo’n Savjetnik “Rusi i Ukrajinci se joÅ¡ uvijek kolju oko plina, objavili su vam haÅ¡ka svjedoÄenja na internetu i Vlatka Pokos se udala za Dikana!”
“IDEÅ !” zapanjeno će predsjednik “VJENÄŒALI SU SE? KADA? GDJE? ZAÅ TO?”
NI RIJEÄŒI o plinu! NIÅ TA o svjedoÄenjima!
OK, OK, pretjerujem i izmiÅ¡ljam gluposti, ali shvatili ste Å¡to želim reći. Cijela je Hrvatska, a sumnjiÄim i susjedne zemlje, barem tri do pet dana ispirala usta vjenÄanjem Pokos-Radeljak k’o da nam nacionalna valuta ovisi o tome. A s izuzetkom samih protagonista, nekoliko bližih im srodnika i možebitno kakvog privatnog osiguravajućeg druÅ¡tva s policama penzionog osiguranja, NIKOME o toj informaciji ni dogaÄ‘aju ne ovisi NIÅ TA.
No, na stranu sad to. O Äinjenici da ljude UVIJEK zanimaju potpuno nebitne trivijalnosti iz života jednako tako nebitnih i trivijalnih poznatih liÄnosti već i vrapci na granama pjevaju, i to u remix-verziji. PsiholoÅ¡ki mehanizam koji ih pritom pokreće priliÄno je jednostavan. Kad se ne bismo zabavljali svjetlucavim i nevažnim sitnicama iz života bogatih i slavnih, morali bismo se pozabaviti nimalo svjetlucavim i donekle važnim sitnicama iz vlastitih života, a život je težak i tegoban. Teoriji bi se moglo dodati joÅ¡ objaÅ¡njenja i analiza, ali to nije ono nad Äim sam se zamislila buljeći u naslovnicu s objavom vjenÄanja Vlatke Pokos.
“ÄŒuj, a zbog Äega je ona zapravo tak’ popularna?” zapitala sam frendicu dok smo se smjeÅ¡tale u avion.
“Vodila je neke televizijske emisije.”
“Tko nije?!”
“NeÅ¡to je pjevuckala.”
“I Rafo je.”
“Slikala se gola u laticama cvijeća za reklamu onog shopping centra.”
“NiÅ¡’ joj se nije vid’lo…”
“Imala je onaj incident s bundom i Prijateljima životinja.”
“Da, baÅ¡ bi ZBOG TOGA postala popularna…”
“Tužila je bivÅ¡eg da joj plaća alimentaciju ili tak’ nekaj…”
“To je i moja mama.”
“Znam! Pjevala je u Srebrnim krilima!”
“Daj me nemoj za…” zagrcnula sam se “Pa, kad je to bilo?”
Preciznim raÄunanjem na prste doÅ¡le smo do brojke od brat-bratu PETNAEST godina. Žena se prije PETNAEST godina bavila neÄim Å¡to ju je uÄinilo popularnom meÄ‘u ljubiteljima jeftine ftump-ftump glazbe kakva je vladala hrvatskom estradom devedesetih. U meÄ‘uvremenu je, kao i svaki drugi ljepuÅ¡kasti curetak koji se muvao po Prisavlju, vodila neke emisijice i priredbe, snimila dva albuma za Äije sam se naslove morala raspitati kod deset poznanika iz diskografske industrije (a naslova im se jedva sjetio i onaj koji radi u kući koja ih je izdala) i razmjerno benigno skandalizirala javnost s par postupaka i odjevnih predmeta. Kako to da i dalje puni mnoge, pa i ovaj novinski stupac? Odnosno, da se vratim tezi iz prethodnog odlomka – jasno mi je zaÅ¡to se ljudi utjeÄu proždiranju nekvalitetnog fast-food medijskog Å¡tiva o poznatima, ali zaÅ¡to su im zanimljivi oni koji Äak ni u tom trash-svijetu nisu uÄinili NIÅ TA?
Odgovor je zacijelo povezan s manipulacijom, dobro tempiranom i lukavo provedenom strategijom odnosa s javnošću. Svi znamo da se junaÄkim PR-om od svake Å¡uÅ¡e može napraviti zvijezda, ali kad neÄijih petnaest minuta slave na temelju apsolutno niÄega traje PETNAEST GODINA, onda se taj netko jako dobro upoznao s naÄinom na koji u ovoj zemlji funkcioniraju mediji pa i njihovi konzumenti. KljuÄ je oÄito u tome da neÅ¡to Å¡to bi se moglo nazvati “poslom” odradiÅ¡ svakih, recimo, pet-Å¡est godina, a u meÄ‘uvremenu relativno malim dozama hraniÅ¡ javnost tek naznakom pikanterija iz vlastita života, pokojim povlaÄenjem po sudu i naizgled kontroverznim stavom koji će podići praÅ¡inu meÄ‘u glasnim, ali nažalost potpuno nemoćnim idealistima. Dodaj joÅ¡ k tome mentalitet koji unatoÄ svim zgražanjima na kraju ipak podvlaÄi crtu i kaže: “Pa, ima pravo! Cura se dobro snaÅ¡la” i – VOILA!
Ne znam je li Vlatka Pokos takvoj strategiji pribjegla planirano ili instinktivno, no u oba sluÄaja zaslužuje divljenje svih onih koji bi se rado dokopali naslovnica. Sasvim je druga stvar Å¡to zaslužuju oni koji joj se zbog boravka na naslovnicama dive, no kad sam tik pred slijetanje u Zagrebu frendici stala naricati nad teÅ¡kom sudbinom druÅ¡tva u kojem su mladim djevojkama uzor takve žene, s petnaestogodiÅ¡njim neopravdanim i manipuliranim stažom na naslovnicama, moja me suputnica promptno uÅ¡utkala:
“Hja, Äuj. Nije ona jedina. U Saboru i Vladi sjede nam ljudi koji isto tako već petnaest godina ili ne rade niÅ¡ta ili su se već najmanje petnaest puta kompromitirali gadarijama. Oni nisu samo na naslovnicama, oni nam rade o glavi.”
U tom sam trenutku zajedno s avionom sletjela na zemlju i shvatila da Vlatka, koliko god besmislena bila njena slava, nije ni blizu glavnome problemu proizaÅ¡lom iz manipulacije medijima. Medijska pompa oko njezina vjenÄanja možda je potpuno neopravdana, ali je gotovo jednako bezopasna koliko i beznaÄajna. Vlatka se samo nauÄila dobro plivati u vodama koje je okružuju. Pa, Äestitam. Ako na niÄemu drugom, a onda na dobro isplaniranoj penziji.
DIZNILEND, BEJZBOL I ROKENROL - drugi dio
January 28, 2006
NA KRILIMA FINANCIJSKIH PROBLEMA
Jedan od važnih faktora koje morate imati na umu pri svakoj priÄi o putovanju unutar Amerike jest taj da su ameriÄke aviokompanije u financijskom dreku. Na tom su neugodnom mjestu joÅ¡ od onog nesretnog s’tembr’levn (kako ga izgovaraju na CNN-u), a u praksi to najÄešće znaÄi da dotiÄni aviogiganti nastoje srezati troÅ¡kove svakojakim kreativnim postupcima. Naplaćuju klopu koju serviraju tijekom leta. Uklonili su službenike na Å¡alterima za check-in pa se sada svaki putnik Äekira sam, uz pomoć kompjutera. Ja sam se uspjela Äekirati kao Zinka Powbitch, a zvuÄnik iznad LCD-ekrana HAL-ovskim mi je glasom rekao: There is no flight to PopovaÄa from San Francisco! i izbacio mi ukrcajnu kartu na kojoj je pisalo JU AR EJ MORON, TRAJ EGEN. Zatim, letovi se Äesto spajaju po sistemu dva-u-jednome pa putnici onog otkazanog satima Äekaju na aerodromu, od oÄaja liježući po podovima zbog Äega novopreureÄ‘eni SFO (aerodrom u San Franciscu) konstantno izgleda kao željezniÄka stanica u Kalkuti. Osim Å¡to živalj nosi neÅ¡to skuplje tenisice. Stjuardi i stjuardese su vjerojatno kažnjenici na prisilnom radu, a ja joÅ¡ samo Äekam kad će United, Continental ili American Airlines poÄeti naplaćivati zahod u avionu i “studentski popust” poÄeti shvaćati kao prodavanje karata za letove na kojima zrakoplovom upravljaju piloti-studenti.NaÅ¡ let na liniji San Francisco – Honolulu 30. 12. 2005. godine pogodilo je nekoliko takvih stabilizacijskih mjera. Već pri kupnji karata rekli su nam da se klopa tijekom petosatnog leta, doduÅ¡e, poslužuje, ali i naplaćuje, Å¡to nas je momentalno nagnalo na ideju da sa sobom, kao Jankec u vlak, ponesemo sira, putra, vrhnja, mleka, jajec i krupmira, ali s obzirom na to da mi je stariji nećak alergiÄan na sve mlijeÄne proizvode, ipak smo se ograniÄili na sendviÄe sa Å¡unkom i salatom. Zatim su nas ukrcali u avionsku mrcinu cca 40 minuta prije polijetanja, posjeli nas na dodijeljena mjesta, zakopÄali nas pojasevima i potom objavili da će polijetanje zbog sniježne mećave u Chicagu, odakle stiže dvadesetak putnika koji nam se trebaju pridružiti – kasniti dva sata. Thank you for your understanding, we will be serving complimentary beverages, rekli su nam i svakome uvalili bocu vode.
Ne znam moram li vam posebno objaÅ¡njavati kako izgleda dva sata sjedenja u zatvorenom avionu s dvoje djece od kojih jedno ima dvije i pol godine, a drugo devet mjeseci ili je dovoljno kazati: sjedili smo dva sata u zatvorenom avionu s dvoje djece od kojih jedno ima dvije i pol godine, a drugo devet mjeseci. Oni koji imaju djecu vjerojatno su već prestali Äitati ovaj odlomak i legli u krevet jer ih je naglo svladao neobjaÅ¡njivi & neopisivi umor. Oni drugi ne moraju niti saznati u Äemu je stvar. Mogu samo kazati da su mi nećaci bili puno bolji nego Å¡to sam oÄekivala. Moram dodati i da sam oÄekivala da će nas izbaciti iz aviona. Nisu.
Enivejz, nakon dva sata uzbudljivog sjedenja na pisti konaÄno smo poletjeli, ostavljajući za sobom maglu, tuÅ¡tu i tmu prednovogodiÅ¡njeg San Francisca i nad oblacima se uputivÅ¡i tamo gdje vjeÄno sunce sja, ali nije Makedonija nego otok Oahu. Negdje na pola puta, dok sam žvakala sendviÄ sa Å¡unkom i salatom, a moj Å¡ogor na sjedalu do mojeg presvlaÄio pelenu mog mlaÄ‘eg i zapiÅ¡anog nećaka, objavili su nam da će uskoro na ekranima ponad naÅ¡ih glava zapoÄeti emitiranje filma The Cinderella Man s Russellom Croweom i Rene Zellwegger. Premda inaÄe nisam osobiti ljubitelj nijednog Älana tog glumaÄkog tandema, upiknula sam sluÅ¡alice u predviÄ‘eno mjesto na naslonu za ruke i spremila se za sat i pol do dva razbijanja dosade. Rezultat – MUK. Vidim da na ekranu kreću zbivanja, Russell i Rene neÅ¡to divane jedno drugome u uho, a meni u uÅ¡ima samo brujanje avionskih motora, priguÅ¡eno pomalo Å¡kripavom spužvom kojom su obložene sluÅ¡alice. PokuÅ¡ala sam ih ukljuÄiti u prikljuÄak na maminom sjedalu, zapitala Äovjeka koji mi je sjedio slijeva i vrlo brzo saznala da nitko niÅ¡ta ne Äuje. Zaustavila sam stjuarda (involuntary man-slaughter, 10-12 years) i požalila se na svoj problem. Rekao mi je da ton ne radi nikome u cijelom avionu, Äak ni biznis klasi. ZaÅ¡to ste onda uopće pustili film? pitala sam, ali zbog njegova ponekad-sam-tako-umoran pogleda ubrzo odustala od daljnjeg istraživanja. Stabilizacijske mjere. Umjesto filmom, ostatak sam se puta zabavljala vaÄ‘enjem komadića salveta koje su mi nećaci uporno gurali u nos svaki put kad bih zadrijemala.
Po slijetanju u Honolulu uslijedio je jedan Å¡ok i jedna bizarnost. Å ok se odnosio na temperaturu i vlagu zraka od kojih sam se skoro presamitila preko prvog tropskog grma. Bizarnost je bila neÅ¡to manje oÄekivana. Pri izlasku s aerodroma sam, naime, ukljuÄila mobitel. ÄŒim je pronaÅ¡ao mrežu, zasuo me s desetak poruka s desetak razliÄitih brojeva u Zagrebu. Sve su mi javljale isto: HAMDIJA JE POBIJEDIO U BIG BROTHERU!
(nastavak u sljedećem nastavku)
DIZNILEND, BEJZBOL I ROKENROL (a zapravo nijedno od toga)
January 22, 2006
Autor: zrinka (blog) Objavljeno u: Putopisi Post je dosada pročitan 2209 puta.
Tagovi: Badnjak, bakalar, Bay Area, Božić, Hawaii, Pleso, predgrađe, Putopisi, San Francisca, San Jose, sestra, suburbia, Sunnyvale, zrakoplov
BROJKE
Krenimo s brojkama. 23. 12. sad već proÅ¡le godine oko 11 ujutro uputila sam se na Pleso s temperaturom od 38 Celzijevih stupnjeva koje je mom jadnom, na rajzefiber osjetljivom organizmu udijelio streptokok ili neki sliÄni prethistorijski hajvan. To je bio leitmotiv.Ulogu ritam sekcije preuzeo je želudac u suradnji s 250 miligrama Novocefa, antibiotika na koji, ispostavit će se kasnije, reagiram Å¡irokim spektrom probavnih perverzija, a posebnu produkcijsku notu Äitavoj su putniÄkoj simfoniji dodavali lagana panika te jednostavna nadrkanost Äinjenicom Å¡to ću sljedećih xy sati provesti bakćući se s prtljagom, ukrcajnim kartama, pregrijanim, odvratnim avionskim obrocima i… dodaj putniÄki užas po izboru.
ÄŒekalo me 13 sati leta zrakoplovom. Jedan sat do Minhena pa 12 sati direktno do San Francisca. Premda sam se radovala ponovnom susretu sa sestrom, nećacima pa i vlastitom majkom koja već deveti mjesec u ameriÄkoj suburbiji Äuva najmlaÄ‘eg unuka, iz jednadžbe moga raspoloženja pri kretanju na put treba izuzeti bilo kakvo brucoÅ¡ko uzbuÄ‘enje i avanturizam. Sestra mi u Americi živi već Äetrnaestu godinu i isti sam put preÅ¡la već osam puta prije. Bila sam jednostavno jadna. U djutiću kupivÅ¡i Å¡teku dugaÄkog Marlbora Lights, izbljuvala sam Novocef u aerodromski zahod i predala se religijskoj histeriji u koju svaki put zapadnem netom prije polijetanja zrakoplova koji na popisu putnika nosi i moje ime.
Ovom se prilikom ispriÄavam svim putnicima na Lufthansinom letu broj 455 s kojima sam nesebiÄno podijelila streptokoke.
BOŽIĆ U AMERIČKOJ SUBURBIJI
Moja sestra živi u dijelu Amerike koji se zove Bay Area, a proteže se zaljevom uz San Francisco. Na poluotoku uz taj grad jedna je od najpoznatijih dolina na svijetu koja pak nosi naziv Sillicon Valley, a sastoji se od hrpetine malih gradića između San Francisca i San Josea.
Ne dajte se zavarati nazivljem. To Å¡to sam ih nazvala “gradićima” ne implicira apsolutno nikakvu “gradsku” kvalitetu. “Gradići” poput Cupertina, Sunnyvalea, Mountain Viewa, Los Gatosa, San Matea i sliÄnih samo su potez gotovo identiÄnih obiteljskih kuća s jedne strane autoputa broj 101, a meÄ‘usobno se razlikuju tek po imenima korporacija nastanjenih s druge strane iste prometnice. Primjerice, Cupertino je sjediÅ¡te Applea, Hewlett Packard obitava u Palo Altu, Johnson & Johnson u Mountain Viewu. Moja sestra radi u Johnson & Johnsonu, a živi na granici izmeÄ‘u Sunnyvalea i Cupertina. Ulica u kojoj stanuje ne zove se Wisteria Lane, ali po prvome bi (i drugom) dojmu mirne duÅ¡e mogla preuzeti taj naziv iz “Kućanica”, popularne TV-serije o životu u ameriÄkom predgraÄ‘u.
Å to je to Å¡to ameriÄku suburbiju dijeli od bilo kakve urbane, pa i ruralne sredine, tj. Å¡to je to po Äemu suburbija nije ni grad ni selo? Ne, nije toliko rijeÄ o nizovima potpuno jednakih kuća niti o “prikrivenom zlu koje vreba iza prividnog mira”, kako nam to pokuÅ¡avaju kazati mnogobrojni filmovi Äija se radnja zbiva upravo u takvim sredinama (Poltergeist, na primjer). Suburbiji je svojstveno to Å¡to uglavnom svi žive na jednak naÄin. Za razliku od gradova, pa Äak i sela, gdje imate razliÄite vrste ljudi – zaposlene, nezaposlene, studente, slobodnjake, penzionere i sliÄno, u suburbiji žive gotovo iskljuÄivo zaposleni obiteljski ljudi sa stabilnim prihodima i situiranim životnim stilom. IzmeÄ‘u 9 ujutro i 5 popodne rade. Nikoga nema kod kuće. Zaposlene majke i oÄevi za svojim su stolovima u korporacijama s one strane autoputa, kućanice razvoze djecu po Å¡kolskim i izvanÅ¡kolskim aktivnostima i tovare Å¡peceraj u prtljažnike mini-vanova, djeca se povlaÄe po hodnicima podruÄnih Å¡kola, a penzioneri su na Floridi.
Trebalo mi je nekoliko posjeta suburbiji da shvatim tu Äinjenicu i prestanem misliti da sam preselila u neki plastiÄni paralelni svemir gdje izmeÄ‘u devet ujutro i pet popodne nema nikakvog pravog života. Na raspolaganju vam je golemi park s ljuljaÄkama u kojem ćete pronaći tek pokoju dadilju koja ziba usnulo dijete u kolicama (dvije na kvadratni kilometar), imitacija downtowna sa Starbucksom, samoposluživanjem, trgovinom madracima (???), videotekom Blockbuster i vijetnamskim restoranom u Äijoj će se unutraÅ¡njosti o dobu pauze za ruÄak okupiti Äitav odjel raÄunovodstva obližnjeg autosalona te shopping centar s milijardama dućana i fast-food restorana.
Moj je dolazak u Sunnyvale, meÄ‘utim, ovaj put koincidirao s Božićem. Prva stvar koju sam primijetila pri vožnji s aerodroma bila je to da je Costco (ameriÄka inaÄica Metroa) ove godine oÄito na rasprodaji imao od lampica izraÄ‘enu figuricu dva jelena, od kojih jedan gledan u vis, a drugi Äas pase travu, a Äas podiže glavu. Gotovo svi su je stanovnici Sillicon Valley nasadili na svoje travnjake, no to joÅ¡ samo po sebi ne bi bilo Äudno. ÄŒudno je bilo to Å¡to su nepoznati huligani te figurice na nekim travnjacima “preuredili” i postavili ih u nepristojan položaj, gdje jedan jelen stoji i gleda u vis, a drugi mu za leÄ‘ima… no, shvatili ste. Nimalo originalan postupak, no mene je iznenadilo Å¡to u suburbiji uopće ima gore spomenutih “nepoznatih huligana”. A ako su u opscenu pozu jelene postavili sami vlasnici travnjaka… to bi me zaÄudilo joÅ¡ viÅ¡e.
Druga stvar svojstvena mom obilasku kalifornijske hi-tech doline bila je ta Å¡to sam Äitavo vrijeme imala dojam kao da sam preskoÄila javnu dimenziju Božića. NaglaÅ¡avam javnu jer privatnu smo odradili veoma sliÄno kao Å¡to to obiÄavamo u Zagrebu, s tek pokojom modifikacijom, od kojih se glavna sastojala u tome Å¡to za Badnjak naveÄer nismo jeli bakalar nego peÄenog lososa.
ZaÅ¡to mi se Äinilo da sam propustila javnu dimenziju Božića? Ne znam, možda je stvar bila u mom temperaturnom balavljenju koje me prva dva-tri dana u Americi uglavnom prikivalo za kauÄ, krevet ili kakav drugi, ležanju namijenjen komad pokućstva. Možda mi je bilo Äudno Å¡to na televiziji nema uobiÄajenog patriotskog balavljenja po kojemu ispada da Hrvati ne samo Å¡to su izumili Božić nego bi ga najradije petardama izbili iz glave svakoga tko nije najpraviji katolik na svijetu, dakle Hrvat. A možda mi je jedino bilo Äudno to Å¡to je vani bilo petnaestak Celzijevih stupnjeva. Dok Å¡etuckaÅ¡ okoliÅ¡em u tanaÅ¡noj traperjakni, Džingl-bel, džingl-bel, džingl-bel rok zvuÄi ti kao napuÅ¡ena zajebancija proljećem omamljenog radijskog DJ-a.
Enivejz, prva su tri-Äetiri dana proÅ¡la u takvome raspoloženju. A onda je doÅ¡lo vrijeme da se spremimo za novogodiÅ¡nji tjedan na Havajima. O tome u sljedećem tekstu.
