OZ u Hrvata August 24, 2006

Jesus je u nedavnom postu lijepo opisao jednu od boljih serija koje HTV reprizira - Oz - seriju o životu u jednom od najstrožih zatvora. I ja je pobožno pratim, usprkos povremenim otklizavanjima u sapuničarske momente, serija je jako dobra, različita od drugih i ne uljepšava stvarnost. Čak štoviše, ponekad mislim i da je prikazuje previše surovom, ispada da se u američkim zatvorima ljudi ubijaju na dnevnoj bazi.

No, još nešto po čemu mi je serija dobra je to da me često potakne na razmišljanje o našem kazneno-pravnom sustavu, posebno kad za svakog osuđenika navedu zločin i kaznu koju je dobio. Mislim, jasno vam je da ta usporedba može biti samo groteskna. Dok u Americi za teške zločine ljudi dobijaju višedesetljetne kazne, postoje također i kazne bez mogućnosti pomilovanja, doživotna kazna zatvora pa čak i smrtna kazna. Kod nas je tek nedavno najteža kazna zatvora produljena sa 20 na 40 godina zatvora, doživotne i smrtne nema (za smrtnu mislim i da je dobro što je nema). Mislim da ne treba posebno podsjećat na sve slučajeve u kojima je naše pravosuđe kriminalno podbacilo, puštajući ubojice na slobodu i dodjeljujući smiješne kazne koje nemaju apsolutno nikakav efekt zastrašivanja potencijalnih kriminalaca. Nabrajanjem takvih gafova bih samo uzrujao sebe i vas, a ionako ih svakodnevno čitamo u novinama.

U Americi postoji i sustav pomilovanja kojeg mogu odobriti posebni odbori na temelju ponaÅ¡anja zatvorenika, ali ne prije odreÄ‘enog odsluženog dijela kazne koji se odredi pri samoj osudi. Kod nas, pak, postoji pojava uvjetne kazne gdje počinitelj ostaje na slobodi, ali ide u zatvor ako u odreÄ‘enom roku ponovi to djelo (ispričavam se pravnicima ako sam krivo shvatio). Dakle, kazne praktički u tom slučaju nema i bojim se da će tako neÅ¡to se dogoditi u slučaju ovog korumpiranog doktora u Rijeci. Pec-pec po prstićima i nemoj da se ponovi. U Ozu bi vjerojatno bilo “Prisoner 23F4637, Ognjen Å imić, corruption - 10 years, up for parole in 4″.

Daleko od toga da glorificiram američki pravni sustav, ima on svojih velikih mana, Å¡to se vidi i iz Oza. Stvar je u tome da ova serija naglaÅ¡ava apsurde naÅ¡eg sustava koji stvarno nema ni kaznenu ni odgojnu funkciju. Možda kad nakon joÅ¡ nekoliko godina postanemo normalnija država, možda će se tada izbori dobijati i na ovakvim pitanjima. Da se već jednom maknemo od idiotske demagogije tipa “revizija pretvorbe” i krenemo rjeÅ¡avati pitanja važna za ovo druÅ¡tvo kao Å¡to je sigurnost graÄ‘ana. Da napokon maknemo ubojice, silovatelje, dilere, prevarante i ostale na duži niz godina s ulice. I da ih se ne puÅ¡ta kući na vikend jer su bili dobri nekoliko dana.

Eto, ako se javi stranka koja će podržati i provesti pooštravanje kaznenog zakona i prakse u Hrvatskoj, dobiva definitivno moj glas, pa kakav god joj bio stav o Haagu, reviziji pretvorbe i sličnim stvarima kojima se godinama uzaludno bavimo.  

Naprasni prekid kruha i igara June 24, 2006

JoÅ¡ od onog ljeta 1998. Hrvatima se svidjelo živjeti u nogometnom balunu, da se tako izrazim. Kao Å¡to Amerikanci imaju blic-pamćenja na trenutak kad je ubijen Kennedy ili kad su sruÅ¡eni Blizanci, tako i svaki Hrvat zna gdje je bio i Å¡ta je radio kad su naÅ¡i 1998. razbili Njemačku, i poslije igrali s Francuskom za finale. Od tada smo se viÅ¡e puta ufuravali u taj isti film slavlja, euforije, kockica, nogometnih lizalica, navijačkih boja… ali realnost bi nas ubrzo hladno otuÅ¡irala. Naime, za svo to ludilo koje zna biti jako ugodno ako mu se prepustite, potrebna je barem minimalna podrÅ¡ka sa sportskog terena.

Da, upravo tako! Klasična zamjena teza, rekao bi Å eks. Nije slavlje tu radi nogometa, nego nogomet radi slavlja. Budimo iskreni, broj nogometnih znalaca i onih koji gledaju Svjetsko prvenstvo radi nogometa, radi same igre, je daleko manji od broja onih koji ga gledaju samo zato da bi se veselili uspjesima Hrvatske, lokali s prijateljima po prepunim kafićima, plesali po trgovima, urlali do dugo u noć… Zato i hrabro nudim tezu da je naÅ¡a nogometna reprezentacija u stvari samo povod općenarodnom slavlju, euforiji, feÅ¡ti koja je trebala trajati… Rezultati su manje važni dok se nekako gura, ali ovaj put se izguralo jako slabo - niti jedna pobjeda, niti jedan povod za slavlje. 

Potvrdu ovoj tezi naÅ¡ao sam jutros u svom lokalnom dućanu. Prodavačica (lajava baba od 50-ak godina) koja je jučer navečer sva okićena u crveno i bijelo, obojanog lica, ubrzano prodavala pivo prije utakmice i žurila u obližnji kafić, dan poslije dočekala me poslovično objeÅ¡ene face i znakovito rekla “E, ti naÅ¡i nogometaÅ¡i - sve su nam pokvarili”. Mislim se ja… kako to nama pokvarili? Pa da, nema viÅ¡e iščekivanja utakmica, nema te čarolije koja čak i ovakvu babu iz mini-marketa pretvara u vatrenu navijačicu… Sve su nam pokvarili, u par dana su nam dali do znanja da smo u najboljem slučaju mediokritetna nogometna nacija, samo tri puta smo urlali himnu bez sluha, samo tri puta smo imali dobar razlog da ločemo u neograničenim količinama. Mislim, glupo bi bilo da sad nastavimo s tim i opet se vraćamo na onaj minimalni uvjet potreban za naÅ¡u feÅ¡tu - bar nekakav uspjeh na terenu. I to je ono Å¡to im i ja najviÅ¡e zamjeram - ne loÅ¡u igru, ne trčanje na nivou Å¡tićenika doma za stare i nemoćne, ne Tomasovo rukovanje sa loptom… zamjeram im Å¡to sad viÅ¡e nemamo zaÅ¡to lokat i veselit se.

Mnogi će druÅ¡tveni kritičar pasti u zamku kritiziranja konzumerizma (navlastito piva) i agresivnog marketinga vezanog uz SP - to je laka i očita tema. Ali meni je žao Å¡to su naÅ¡i nogometaÅ¡i svojom traljavošću rasplinuli sve ono Å¡to je bilo surealno i nekako bolesno privlačno u Hrvatskoj ovih dana - auta sa zastavicama, prepuni kafići, SuÅ¡ecov glas koji treÅ¡ti sa terasa, beskrajne rasprave i analize, sise Mile Horvat… A najteže mi pada to Å¡to je nekoć vatrena i vesela navijačica iz mini-marketa opet samo sredovječna nadrkana baba.    

 

 

The Da Vinci Code May 20, 2006

Vjerojatno će ovo biti jedna u nizu recenzija i miÅ¡ljenja o ovom, kao, jako kontroverznom filmu. Nakon gledanja, mogu odmah reći - niÅ¡ta spektakularno ni kontroverzno. Film je jako vjerna preslika istoimene književne uspjeÅ¡nice. Možda mu je to i najveća mana zato Å¡to, usprkos trajanju od dva i po sata, ostavlja dojam da je previÅ¡e toga natrpano, odnosi meÄ‘u likovima se ne stignu razviti, kao da svi odraÄ‘uju Å¡to je moguće viÅ¡e u zadanom vremenu, da bi se sve stiglo prepričati i objasniti. Onima koji nisu čitali knjigu ili nisu upoznati s tim dijelom povijesti bit će malo teže pratiti radnju…

Uglavnom, film se vrti oko priče o tajnom društvu Sionski Priorij koje čuva Najveću Tajnu koja može srušiti moć Crkve na zemlji. A ta Tajna je da Isus nije bio Sin Božji nego običan čovjek, oženjen za Mariju Magdalenu s kojom je imao djecu i čija potomci i danas žive. Crkvena udruga Opus Dei želi naći posljednje Kristove nasljednike i uništiti Priorij i tajnu da bi očuvala svoju moć. Cijeli film je niz zagonetki i šifri koji vode do istine i lokacije Svetog Grala, koji nije, kao što se uobičajeno misli, kalež - nego osoba - Marija Magdalena. Sveti Gral koji treba naći je grob Marije Magdalene i svi dokumenti koji prokazuju prevaru Crkve.

Kad se sve to zna i joÅ¡ poneÅ¡to povijesti, film može biti interesantan, pa čak i poučan. Napravljen je prilično dobro, sa flash-backovima u davnu povijest, iako ostaje ona zamjerka da se previÅ¡e toga htjelo reći u dva i po sata tako da je sve nekako zgužvano i nesreÄ‘eno. Ali kad se tome doda i besplatna reklama Crkve koja preporučuje izbjegavanje filma, jedan sasvim mediokritetan hollywoodski uradak dobiva veliku pažnju. A ta pažnja je rezultat intrigantne teme, sam film možete slobodno pogledati i staviti u kategoriju “eto, i to smo odradili”.

Nekoliko marginalija iz kina za kraj: zbog razvikanosti u kino su masovno krenuli svi, pa sam cijeli film morao sluÅ¡ati kako tip curi objaÅ¡njava svaki detalj - tko su templari, tko je car Konstantin, Å¡to je to apostol, a zaÅ¡to se oni bore, a tko je pobogu sad Marija Magdalena…

Kod prijevoda knjige je bilo priča o katastrofalnom prijevodu koji je zbrzan da bi knjiga Å¡to prije izaÅ¡la na tržiÅ¡te pa su npr. “immaculate conception” preveli na hrvatski kao “časna koncepcija” umjesto bezgreÅ¡no začeće… Sinoć u filmu slična stvar kod prijevoda - pita lik “Koliko čaÅ¡a vidiÅ¡ na slici?” i odgovara “Not a single one!” Å¡to uredno prevedu kao “Samo jednu!” dok bi naravno, točan prijevod bio - niti jednu.

PiÅ¡em ti pismo… May 11, 2006

U svoj gunguli oko Irana i njihove želje da razviju nuklearnu tehnologiju (kao civilnu jel), jedan od aktera, iranski predsjednik Mahmoud Ahmadinajad je odlučio, ne budi mu teško, sjest i napisat pismo svom suparniku i kolegi predsjedniku Georgeu Bushu od Amerike. Kome se da, nek čita ovdje http://www.informationclearinghouse.info/article12984.htm

Našao sam jutros link, pa ne budi ni meni teško pročitam tih 9 stranica. Razočarao se. Niti pravednog bijesa na Velikog Sotonu, niti vizije u kojoj Zapad umire u plamenu islamskih ratnika, uglavnom šećerna vodica. Evo nekih naglasaka:

Cijelo pismo je vjerski nastrojeno, a Isus (PBUH - Peace Be Upon Him), Mojsije i Abraham se često spominju, a sve kao prodika Bushu (koji je, btw, born-again Christian) koji ne sluÅ¡a proroke i radi svaÅ¡ta suprotno njihovim učenjima, a Ahmad se pita kako i zaÅ¡to… Bush je svojevremeno izjavljivao da prima poruke od Boga. Ajde, tu su se naÅ¡li.

Ahmadu je svrgavanje Saddama dobro, naziva ga krvavim diktatorom. Napad na Ameriku 11. rujna također naziva užasnim događajem koji se nije trebao dogoditi. A onda slijede opet prodike o ulozi medija u stvaranju današnje slike svijeta, o Guantanamo Bayu, kršenju ljudskih prava. Ma u stvari, cijelo pismo je jedna velika propovijed i čak nekakva utopijska slika svijeta prema Ahmadu. Ipak mu se omaklo malo negiranje holokausta, nije njemu jasno otkud baš šest milijuna ubijenih Židova, ta mu priča baš i ne drži vodu, iako se pristojno ogradio. Pismo zaključuje time da liberalne demokracije zapadnog tipa nisu realizirale ideale ljudskog roda i da svijet ide prema vjeri u Svemogućega i Božja pravda će prevladati nad svime.

Sve u svemu, u nekim stvarima čak ima i pravo, prodike su ponekad čak i na mjestu, ali onda se sjetim da dolaze od čovjeka i iz zemlje koji su tek nedavno dopustili ženama dolazak na sportska borilišta. Od čovjeka koji je izjavio da Izrael treba izbrisati s lica zemlje i tko prizna Izrael gorjet će u plamenu islamskog bijesa.

Ne znam, ja mu ipak ne bih povjerio atomsko oružje. A ne bih ni volio da mu ga ĐorÄ‘e krene otimat. Ne znam, ne znam, zajebano…

Time management April 24, 2006

Koliko me je oduševio novi izgled Bestselera, toliko mi je bio odličan i opis mene kao blogera, garant iz pera Quintane. Svaka mu stoji, od srkanja kapućina sa Pticom, do pisanja postova once in a blue moon, barem u zadnje vrijeme. Što me potaklo da razmislim zašto ja u stvari ne pišem više toliko kao prije i kako uopće danas ljudi raspolažu svojim vremenom.

U tranziciji smo očito usvojili neke odlike zapadnog poimanja vremena - u stara vremena je ideal bio raditi Å¡to manje, zajebati poslodavca gdje god možeÅ¡, voljeli smo taj režim gdje plaća ide, a ja ležim. Danas je teÅ¡ko ne čuti na svakom koraku izjave poput “u gužvi sam…”, “totalna mi je ludnica…”, “reci, žurim, javim ti se poslije…” I nekako mi se uvijek čini da postoji i mala doza mazohističkog uživanja u tome. Valjda se ljudi osjećaju važni i traženi ako su konstantno u gužvi i ludnici, iako će za javnost bez iznimke puhati kako jedva čekaju godiÅ¡nji, kako im je svega dosta i samo Å¡to ne daju otkaz. Pa čak se i ja često osjećam korisnije radeći u brzom ritmu, nego kad sam mrtvo puhalo. Ali ipak, ljudi, nije ideal da smo konstantno u gužvi. Pravo bogatstvo je ipak imati vremena i za sebe i svoje guÅ¡te. Vjerujem da gužva neće daleko pobjeći, bit će tu i nakon Å¡to malo stanemo da pomiriÅ¡emo cvijeće.

I tako, u svoj toj gužvi, obično strada ono što želite raditi, jer svo vrijeme pojede ono što morate raditi, a to što dan traje samo 24 sata nikako ne pomaže. Želim i spavati, a prečesto se osjećam kao onaj jadničak iz nescafe reklame, zbog 4-5 sati sna ne kužim ništa rano ujutro dok se ne nafilam kofeinom, a krug se stalno vrti - kasno u krevet, rano na noge.

Sa nostalgijom se prisjetim studentskih dana dangubljenja, kada je najveća obaveza bila odrediti s kim ću danas popiti kavu i gdje ću večeras eventualno izać vani, ako ima para. Banja za mozak, nit brige, niti pameti… Ali i to vremenom dopizdi, barem meni. Dok sam prije ljude koji bi na kavi sjedili manje od 45 minuta gledao kao čudake, danas sam baÅ¡ ja taj kojeg nakon pola sata kafenisanja hvata nervoza i crvi u dupetu. Po glavi mi se krenu motati sve obveze i sve “korisnije” stvari koje bi trenutno mogao raditi, a ja tu srčem kapućina. Zato sam proÅ¡li vikend odlučio pobijediti to u sebi i sunčanu subotu i nedjelju proveo u ugodnom druÅ¡tvu, na suncu, uz druženje, kavu, hranu, zajebanciju, jednostavno - mozak na paÅ¡u, i bilo mi je odlično.

Jedan oblik traćenja vremena koji je kod mene opstao i grčevito se ne da promijeniti, barem dok sam puÅ¡ač, je mjerenje vremena cigaretama… “Evo, zapalit ću joÅ¡ jednu pa idem radit…” “JoÅ¡ jedan duvan pa ću sredit stan…” Naravno, to je grozomoran gubitak vremena, ali eto, Å¡ta se može, prestat puÅ¡it možda?

Imajući sve to u vidu, i u strahu od moguće tužbe, obećavam da ću ispoÅ¡tovati ugovor potpisan sa bestselerom i pisati češće od 5-6 puta godiÅ¡nje, pa kome drago, kome krivo…

A sad još jednu cigaretu, pa ću objavit ovaj post.

Australian Open - prvi tjedan January 24, 2006

Prošao je prvi tjedan prvog Grand Slam turnira sezone, Australian Opena u Melbourneu. Kao što je Wimbledon poznat po prekidima mečeva zbog kiše, Aussie Open je specifičan po prekidima zbog ekstremnih vrućina. Zamislite igranje meča od pet setova, trajanja od tri sata i više na 40 stupnjeva. Dok nas upravo tlači ruska zima, ne zvuči čak ni toliko loše.U muškom dijelu turnira u zadnjih 8 iliti u četvrtfinale ušli su Federer, Nalbandian, Davidenko, Ljubičić, Kiefer, Grosjean, Santoro i Baghdatis. Ova zadnja četvorka prilično neočekivano, a iz turnira su ispali visoko postavljeni nositelji Roddick i Hewitt. Važno je reći da je Ljubo jedini od ove osmorke došao do četvrtfinala bez izgubljenog seta, čak je i nedodirljivi Federer odigrao jedan gusti meč u pet setova. Ljubo igra odlično, nije imao lagan ždrijeb i nije se provukao. Ovo mu je već sad najbolji uspjeh na Grand Slamovima, a prema igri se može očekivati još više. Za polufinale igra sa Cipraninom Baghdatisom koji ga je izbacio prošle godine, a imat će protiv sebe i hrpu njegovih navijača, ali ima u Australiji i Hrvata, hvala Bogu. Od ostalih možemo sa velikom sigurnošću dalje očekivati samo Federera, iako je i on pokazao da ima rupa u igri i da nije baš nepobjediv, najljepše bi bilo kad bi ga Ljubo napokon dobio u jednom finalu, jer je prošle godine izgubio čak tri finala od njega.

U ženskom dijelut turnira u zadnjih 8 došle su očekivano visoko postavljene nositeljice - Davenport, Clijsters, Mauresmo, Sharapova, Schnyder, Petrova, Henin-Hardenne i velika povratnica Martina Hingis. Ženski dio, kao i ženski tenis je puno manje neizvjestan, nema velikih iznenađenja, osim što su vrlo rano ispale sestre Williams, Venus čak u prvom kolu. Ostali mečevi su uglavnom rezultata 6-0, 6-2 ili slično, jer postoji velika razlika u kvaliteti između prvih deset i ostalih. To se vidjelo i u nastupu naših, Šprem i Kostanić su ispale rano, iako je Šprem prilično namučila prvu nositeljicu Davenport.
Nakon tri godine izbivanja zbog ozljeda, vratila seMartina Hingis trostruka pobjednica ovog turnira i nekad najjača tenisačica svijeta. I odmah je ušla u četvrtfinale što je ogroman uspjeh. Ne bih se začudio kad bi otišla još dalje, očito je da veliki talent ni ozljede ni izbivanje ne umanjuju, kao ni kod Janice.

Večeras počinju četvrtfinalni susreti i bit će zanimljivo vidjeti kako će stvari ići dalje. Uživajte u dobrom tenisu i pogledu na ljeto.

Premijera: Jarhead (”GuÅ¡teri”) January 10, 2006

Novi film Sama Mendesa (”American Beauty”, “Road to Perdition”) napravljen je prema knjizi marinca Anthony Swafforda o njegovim iskustvima u operaciji Pustinjska oluja.No, da ne duljim, film je odličan. Radnja je smjeÅ¡tena manjim dijelom na obuci marinaca u SAD-u, a poslije u pustinji Saudijske Arabije, u vrijeme iščekivanja akcije protiv Saddama i sama Pustinjska oluja. Film pokazuje atmosferu u američkim postrojbama, moćan je, sve prÅ¡ti od adrenalina, a joÅ¡ viÅ¡e od testosterona odlično obučenih strojeva za ubijanje. Za koje će se na kraju ispostaviti da neće dobiti baÅ¡ previÅ¡e prilike da ubijaju.
Osim same priče, film je izrazito moćan vizualno i auditivno. Pojedine scene zapaljenih naftnih polja, probijanja kroz naftnu kišu i spaljene konvoje izbjeglica su vizualno jako upečatljive. Soundtrack cijelog filma je snažan, zabavan, aktivirijaući, a opet nenametljiv i ne smeta u gledanju.Likovi u priči su dobro karakterizirani, a sve je opet pojačano tipičnim vojničkim žargonom prepunim vulgarnosti (npr. uzvik Jesus, Joseph, and doggy-style Mary!!!!:) a pojavljivanje riječi fuck je gotovo u svakoj rečenici. Nema nadljudi, većina glavnih likova prije ili kasnije ima neki ispad ludila. Na kraju, film uopće nije priča o Pustinjskoj oluji nego uvid u stanje američkih postrojbi, njihovih vojnika i njihovog stanja duha.
Jedna od najvećih prednosti mu je, po mom mišljenju, hiperrealnost. Sasvim je moguće da su stvari baš tako izgledale, a kroz taj prikaz režiser daje kritiku koja nije nigdje izrečena.

Treba izdvojit glumu glavnog lika kojeg glumi Jake Gyllenhaal. On će vjerojatno biti jedan od glavnih kandidata za Oscare, budući da glumi jednu od glavnih uloga i u filmu Brokeback Mountain koji također visoko kotira.
Ocjena 9,5/10 i svakako preporuka za gledanje.