Junak našeg doba June 8, 2006

Kada je u predmilenijskoj groznici Time objavio on-line anketu ‘Osoba stoljeća’, bez puno oklijevanja kliknula sam na fotografiju nepoznatog kineskog mladića koji je stajao pred tenkom na Aveniji vječnoga mira, onomad kada je CK kineskih komunista proglasio izvanredno stanje i poslao vojsku na demonstrante.

Sjećate li se snimke nastale u lipnju 1989? Mršavac u bijeloj košulji i crnim hlačama, s nečim što sliči na špeceraj u plastičnoj vrećici? Tenk skreće ulijevo, mršavac se pomiče i priječi mu put. Tenk skreće udesno, mršavac slijedi.

Snimka je u hipu obišla svijet, savršeno razumljiva svakom jeziku, vjeri i rasi. Lik anonimnog muškarca koji vlastitim tijelom groteskno priječi prolaz koloni ubojitog željeza simbol je otpora bilijunske anonimne mase koju povijest ne bilježi individualno, ali bez koje povijesti nema. N.N. je metafora. Njegova je gesta i umobolna i hrabra, jednom riječju – herojska. U svijetu gdje su za potrebe javne potrošnje konfekcijsko-junačke uloge preuzeli celebritiji, na ekranu treperi Nepoznati Netko – istinski, autentični heroj!

Scenu je uslikao Jeff Widener, snimatelj Associated Pressa, 5. lipnja 1989. sa Å¡estog kata hotela ‘Peking’, pola kilometra udaljenog od mjesta drame. Očevici tvrde da je Nepoznati nosio plastične vrećice, po jednu u svakoj ruci, te da je na kratko razgovarao s posadom tenka. Navodno im je rekao: “ZaÅ¡to ste ovdje? Grad je u kaosu zbog vas. Vratite se, ne ubijajte moj narod! Idite!”. Video-materijal svjedoči da su Nepoznatoga povukli promatrači iz okupljene gomile nakon čega su tenkovi neometano proÅ¡li. Moguće je da su dobronamjernici zapravo bili policajci u civilu. Službena verzija glasi – delikventa su uklonili savjesni graÄ‘ani.

Otada se Nepoznatome gubi svaki trag. Polako, ali sigurno ušetao je u legendu.

Oko njegove sudbine raspredaju se različite priče. Britanski tabloid Sunday Express tvrdi da je riječ od devetnaestogodiÅ¡njem studentu Wang Weillinu, no njihova je tvrdnja nepotvrÄ‘ena. Američki izvori navode da je Nepoznati ubijen dva tjedna nakon incidenta, drugi pak tvrde da je N.N. pogubljen pred streljačkim vodom nekoliko mjeseci kasnije. Kanadski novinar Jan Wong piÅ¡e da je čovjek živ te da se skriva negdje u Kini. Izvori iz Hong Konga sugeriraju da se mladić sklonio na Tajvan. Kada su u intervjuu na američkoj televiziji upitali Jiang Zemina, tadaÅ¡njeg genseka KP Kine, Å¡to se dogodilo s nepoznatim mladićem, ovaj je odgovorio: “I think never killed”.

Iskustvo govori da će prije ili kasnije uskrsnuti par Anastazija koje će polagati copy right na Šaptača tenkovima.

Dok promatram bijelu mrlju njegove koÅ¡ulje pred željeznim gusjenicama pada mi na pamet Pico della Mirandola i “Govor o dostojanstvu čovjeka”. Kao da je pisan za sićuÅ¡nog Kineza na Nebeskom trgu.

Nisam ti dao ni svojstven lik ni mjesto, niti ikakav izuzetan dar, o, Adame, kako bi svoj lik, svoje mjesto i svoje darove sam poželio, osvajao i ostvario. Priroda obuhvaća i druge vrste u okviru zakona koje sam ja uspostavio. Ali ti, koga nikakva granica ne sputava, po svom slobodnom sudu kome te povjeravam, sam ćeš sebe odrediti. Stavio sam te u središte svijeta da bi bolje mogao promatrati ono što je u svijetu. Nisam te ni nebeskim, ni zemaljskim, ni smrtnim ni besmrtnim učinio kako bi sam, slobodno, kao dobar slikar ili vješt kipar svoj oblik dovršio.

I.R. BABOON May 18, 2006

Priča ide ovako:

Prije nekih dvadesetak godina, u jednom kenijskom nacionalnom parku živjele dvije grupe babuna.

Nazovimo prvu grupu Milivojevići, a drugu Jerkovići.

Važno je napomenuti da meÄ‘u babunima vlada stroga hijerarhija – muÅ¡ki su agresivni i natječu se za status unutar grupe. Cure raÄ‘aju djecu alfa mužjacima, no tu i tamo skurvaju se i s ‘betama’. MeÄ‘u stručnjacima za primate prevladava miÅ¡ljenje da se cure spanÄ‘avaju s betama zato Å¡to su ovi pažljiviji & osjećajniji, kako prema ženkama tako i prema mladunčadi.

Idemo dalje:

I Milivojevići i Jerkovići živjeÅ¡e normalnim babunskim životom. Jeli su Å¡to bi im palo pod ruku, tukli su se, svaÄ‘ali, mirili, uzajamno si trijebili buhe, odgajali djecu, prijateljevali, oboljevali, umirali…

No, jednoga dana stanje se iz temelja promijenilo. Nakon uspješne propagandne kampanje kenijskog turističkog saveza, nacionalni park se uvrnuo u poželjno turističko odredište. Navališe posjetitelji.

Milivojeviće krenula sreća.

Iz nekog razloga upravo na njihovom dijelu teritorija turisti se počeli zaustavljati i užinati. A kako su majmuni simpatična živina, turisti pola jedu, pola Babunu daju. I ne samo da su ih posjetitelji počeli hraniti, nego i uprava parka odlučila na tome mjestu instalirati kontejnere za smeće. Milivojevići dobili samoposlugu.

Od toga je doba Milivojević babunska družina prestala odlaziti u stare spavaonice u savani. Smjestili se na niska stabla u blizini kontejnera. Zorom, čim sunce grane, poÄ‘ipaju s grana na tlo i krene krkanluk. ViÅ¡e nitko ne hoda naokolo u potrazi za voćem i povrćem, stoka se uljenila, žive od rente k’o Paris i Nicky Hilton.

Sakriveni u visokoj travi sve to promatrali Jerkovići i pucali od babunskog jala.

Milivojevići krkaju i provode se, a oni i dalje jad i bijeda. Ako pošteni Jerković do smiraja dana ušićari skromnu šaku datulja, dobro je prošao. Doslovce sastavljaju kraj s krajem.

‘Kako s ovakvim cenama da prehranim dete?’, vajkaju se Jerkovići i tužno vrte glavama. Sirotinjo, sirotinjo, i bogu si teÅ¡ka!

Nije prošlo dugo, krenuo kriminal.

Agresivniji Jerković mužjaci, alfa šef i druge potencijalne alfe, krenuli u napad na Milivojeviće. Utrčavaju u teren i mlate kud stignu, skaču na kontejnere, otimaju hranu, pale i žare.

Traje to neko vrijeme te dolazi do preraspodjele dobara.

Ljudsku hranu sada jedu Milivojevići (u nešto manjim količinama) te poduzetniji i agresivniji Jerković mužjaci.

No, uskoro pukne tragedija.

Ekipa oboli od TBC zaraženog mesa iz kontejnera i svi pocrkaju.

Prežive samo oni koji nisu jeli junk food – Jerković ženke, Jerković mladunčad i Jerković beta mužjaci. Brojčani odnos ženki prema mužjacima padne/skoči na 2:1.

Zavlada Arkadija.

Nekoć stroga hijerahija oslabi. Beta mužjaci su daleko manje agresivni. Brže i lakše se mire pri svađama, ne mlate mladunčad i ženke, sudjeluju u kolektivnom timarenju, a događa se i nešto dotad neviđeno – odrasli mužjaci počeli su se i međusobno trijebiti!

Opisani fenomen primatolozi nazivaju ’selektivno usko grlo’.
Riječ je o promjeni druÅ¡tvene sredine koja je pak rezultat demografske promjene unutar grupe. Ne mijenja se samo brojčani odnos mužjaci-ženke, već i tip ‘osobe’. Kod Jerkovića ostadoÅ¡e emotivci – zlobnici bi rekli: Å¡onje.

Priča se nastavlja.

Mjesto radnje isto. Vrijeme – nekoliko godina kasnije.

Ženke savanskih babuna cijeli život ostaju s grupom u kojoj su rođene. Mužjaci pak u adolescentskoj dobi moraju otići i pridružiti se drugoj grupi.

Među Jerkoviće dolunjaše novi mladići.

Ranije, kada su alfe još bili na životu, pridošlice bi alfa džombe cipelarile i mučile dokle god se gušteri ne bi izborili za RESPEKT. Ženke bi ih također dugo ignorirale. Sve u svemu, ne bi im bilo lako. Međutim, u novim okolnostima grupa je prihvatila dođoše relativno brzo. Imigranti također neobično brzo usvojiše običaje Jerkovića i tako se ova babunska Arkadija nastavila.

Jerković mladići koji su pak otiÅ¡li meÄ‘u druge babune najvjerojatnije nayebaÅ¡e. Pretpostavljamo da su u novoj postojbini ostali dobri dečki, Å¡to će reći drže beta status. Na ovakav ishod ukazuju rezultati istraživanja koja je provodio Frans de Waal s rezus i dugorepim makakijima. Pokazalo se da se manje agresivne jedinke iz ‘finih’ grupa (dugorepi) nisu povampirile preseljenjem u sredinu s agresivcima (rezusi).

BTW – De Waalovu knjigu “Prirodno dobri – podrijetlo ispravnog i pogreÅ¡nog kod ljudi i drugih životinja” objavila je 2001. Naklada Jesenski i Turk.

Zašto ovo pišem???

Čitajući o Jerkovićima i Milivojevićima prisjetila sam se jednog ne tako davnog putovanja (1998.) u zapadnu Hercegovinu.

Islandski prijatelj i ja zatekli smo se na nekom drumskom putu u okolici Čapljine. Vani prži zvidzan, oko nas gušteri i poskoci. Iz suprotnog smjera nailazi drugo vozilo, neki lokalac. Cesta je uska, dovoljna tek za jedan automobil i netko od nas se mora skloniti s puta.

Nikada neću zaboraviti lice iza stakla u automobilu koje nam je prilazilo! Čovjek je bio spreman za konflikt, lice u grču, oči izbezumljene, tik je do pičkaranja, vađenja kalašnjikova, bacanja bombe kašikare! Odluka se morala donijeti u hipu – ili on ili mi??? Život nam ovisi o tome tko će pomaknuti kola!

A dugorepi makaki Islanđanin, ni ne kužeći u kakvom smo srazu Titana, ne trepnuvši skrene kolima u stranu i galantnom kretnjom mahne čovjeku da prođe.

Nesretnik prošao, a na licu mu izraz nepojmljivog šoka i nevjerice – kao da vam osamdesetogodišnja baba, ničim izazvana, zadigne suknju i pokaže Franjo Tuđman tetovažu na dupetu!

***

Baš poput mladoga babuna, dogodilo mi se da sam u zrelo doba dolunjala u Jerković pleme. Kulturni šok koji sam doživjela preseljenjem na Island najviše se ticao upravo manjka one glupe, apsolutno nepotrebne i uzaludne agresije koju sam svakodnevno proživljavala kod kuće.

Odmah po dolasku primijetila sam jednu nevjerojatno zanimljivu i usudila bih se reći, šokantnu stvar – tamo životinje ne bježe od ljudi! Hodate cestom, sretnete mačku, a ova ne pobjegne! Dapače, one društvenije se s vama i pomaze, dok one manje društvene tek provjere imate li za njih kakvu đakoniju pa nastave svojim putem.

Možete li vjerovati da te ludače imaju u vas povjerenje!?!

Kraj gradskog jezera cestu prelaze majka patka i njezini pačići. Kola staju. Čekaju da familija prođe.

Kolika razlika od makarske plaže gdje petogodiÅ¡nji dječak kaže ocu: “Gle, galeb!”, a stari mu ni pet ni Å¡est dobaci: “Udri ga kamenom!”.

A opet, otočani nisu glupi sentimentalci – meso se jede, životinje se ubijaju, psi baš nisu popularni u gradu. Nema slinavog romantiziranja, ali objesno i bespotrebno nasilje se ne tolerira.

Naravno, ima i tamo svega Å¡to je ljudsko; maltretiranja obitelji, pijanih tuča, ubojstava, kriminala… No, usporedba s Jerkovićima i dalje stoji pa se pitam – Å¡to se dogodilo sa straÅ¡nim krvoločnim vikinzima koji su prije desetak stoljeća harali sjevernim morima, otimali, silovali i palili??? Kakvo ih je ’selektivno usko grlo’ zadesilo?

I za kraj – anegdota s reykjavičkog jezerceta koja ukazuje da se neki rezusi ne mijenjaju unatoč preseljenju među dugorepe makakije.

Dakle, na tom jezercetu živi svakojaki pačji, guščji i labuđi svijet. Vikendom se tamo okupljaju djeca s roditeljima i onda kruhom hrane živinu. Velika je to radost i za klinčadiju i za pačadiju.

No, hudo bilo, lokalne novine javljaju strašnu vijest!

Viđene su tri osobe – dvije odrasle žene i dijete – koje su prošlog vikenda, usred bijela dana došle na jezerce, iz plastičnih vrećica izvadile kruh i počele hraniti ptice, a kad se jedna guska približila da žvakne krajac direktno iz ruke, cap!, zamahnu starija gospođa rukom, zavrne guski vrat u sekundi, zašušulji je u onu plastičnu vreću i u tren oka opaka trojka napusti mjesto zločina!

Novine opisuju šok nazočnih – mlađarija se rasplakala, unezvjereni roditelji ne znaju kako da ih utješe. Identitet neobičnih žena i dalje je nepoznat. Moja čarobna kugla govori da završava na IĆ.

Follow the Links May 15, 2006

Neovisno jedan od drugoga + svaki na svoj način, u posljednjih nekoliko dana Mrak i Babl dotakli su se aktualnog društvenog fenomena o kojem je prije nešto manje od mjesec dana opširno pisao The Economist. U pregledu nazvanom «Among the Audience – A Survey of New Media», Economistovi novinari izuzetno zanimljivo raščlanjuju fenomen osobnog ili participativnog medija.

Ovom ću prilikom rezimirati najznačajnije točke Economistovog teksta kojeg bih svakako preporučila za čitanje u cjelosti (pregled je objavljen u broju od 22. travnja).

Poistovjećivanje tekuće medijske revolucije s Erom Interneta (Internet age) nije u potpunosti ispravno. Participativni ili osobni medij ne podrazumijeva samo dostupnost Interneta – za njega je od presudne važnosti odgovarajuća tehnološka infrastruktura, tj. vrlo širok i uvijek aktivan broadband pristup. Economist procjenjuje da sa zadovoljavajućom infrastrukturomu zasada raspolaže tek nekolicina zemalja: Južna Koreja, Hong Kong i Japan, dok SAD i ostala velika tržišta zaostaju. Naime, dosadašnje su mreže dizajnirane za prethodnu / bivšu, a ne nadolazeću eru. Svuda su brzine downloadanja (Internet prema Korisniku) daleko brže nego brzine uploadanja (Korisnik prema Internetu), što ne čudi s obzirom da su korporacije koje su lajne gradile podrazumijevale Internet tek dodatnom distribucijskom mrežom preko koje će velike kuće prodavati medijske proizvode.

Međutim, razvojni trend ukazuje da će Korisnik vrlo brzo stvarati vlastiti sadržaj u jednakoj mjeri u kojoj ga troši. Drugim riječima, Korisnik više nije pasivni potrošač medija, (a time i reklama koje su medijskim kućama glavni izvor prihoda), već u mediju aktivno sudjeluje. (57% američkih teenagera redovno stvara content; tekst, slike, video klipove i podcaste).

Ovakav razvoj nosi dubinske posljedice po tradicionalne biznis modele u medijskoj industriji.

Za razliku od dosadašnjeg modela koji podrazumijeva okupljanje brojne i pasivne publike kojoj se prikazuju programi i reklame, u novoj situaciji publika i dalje može biti brojna, no treba računati i s manjim grupama, a vrlo često te će grupe biti doista malene. Fokus više nije na velikim mega-hitovima industrije zabave.

Dalje, umjesto velikih medijskih divova koji se natječu tko će dograbiti veći broj ‘gledatelja’, u novoj će eri igrači biti (uz velike) i manje firme + pojedinci. Oni će se takoÄ‘er natjecati, ali često će i suraÄ‘ivati. Neki od njih će sa svojim sadržajima zaraÄ‘ivati novac. Neki ne. Nekima novac nije važan, jer ih vode ‘ne-monetarni’ motivi. Uspostava «reputacije» i javnog utjecaja, na primjer.

BaÅ¡ kao i medijska revolucija koju je pokrenuo Gutenberg, Å¡ire druÅ¡tvene implikacije ‘participativnog’ medijskog fenomena bit će uočljive tek za nekoliko desetljeća. U osnovi, mijenja se modus druÅ¡tvene diskusije. Diskurs Jedan-prema-Mnogima, kakvu generiraju medijske kuće prema publici, postupno će se pretvoriti u ‘konverzacije’, tj. razgovore meÄ‘u pojedincima koji su nekoć činili publiku. Ovaj razvoj valja shvatiti kao druÅ¡tveni / komunikacijski, a ne izdavački fenomen.

Optimisti ističu kako su konverzacije otvorene, podrazumijevaju jednakost i prihvaćaju mogućnost pogreške, dok su institucije (tradicionalne medijske kuće) zatvorene, hijerarhijski ustrojene i teško priznaju vlastite propuste.

Po optimističnoj verziji, danaÅ¡nja (informatički pismena) mladež + većina ljudi u budućnosti zaključivat će samostalno Å¡to je Å¡to, tko je tko, tko koga, kako i zaÅ¡to. U tome će ih voditi urednici / selektori koje su sami izabrali, a mogu se oslanjati i na ‘kolektivnu pamet’, collective intelligence, koja se razvija kroz različite tehnologije za suradnju, collaboration technologies.

Pesimisti, međutim, ukazuju na opasnost od vandalizma – ilustrativan je slučaj Wikipedije gdje je izvjesni Brian Chase napisao totalno neistinit tekst o novinaru Johnu Seigenthaleru pa su taj neprovjereni upis mjesecima iščitavali svi koji su se o Seigenthaleru informirali. Ukoliko nema tradicionalnog jamstva da je informacija provjerena i ispravna (glavni urednik, profesionalna udruga), kako spriječiti uništene reputacije, poslove, itd?

Kao (pokušaj na) odgovor na ovo pitanje, znakovit je nedavan projekt časopisa Nature.

Nature ekipa naručila je od redakcija Enciklopedije Britannice i Wikipedije odreÄ‘eni broj članaka te je po obavljenom poslu usporedila točnost navoda. Ispostavilo se da su ‘laici’ iz Wikipedije u svojim tekstovima počinili 162 greÅ¡ke, dok su Britannica stručnjaci pogrijeÅ¡ili 123 puta. Poslije se ispostavilo da su (metodoloÅ¡ki) pogrijeÅ¡ili i Nature eksperti, no naravoučenije ove priče je sljedeće: tradicionalni autoritet ne Å¡titi nas od krive informacije.

Implikacije za razvoj novinarstva već su vidljive. Tzv. građansko novinarstvo, citizen journalism, koje se najjasnije očitovalo pokrivanjem azijskog tsunamija ili bombaškog napada u londonskoj podzemnoj željeznici, već je iznjedrilo uzrečicu da se Warholovih 15 minuta danas uvrnulo u 15 megabajta slave.

‘Sila’, odnosno moć o kojoj govori Babl, srediÅ¡nja je tema Economistovog pregleda. Očituje se u novoj poziciji Malog Korisnika te u nužnoj demokratizaciji medija s pozitivnim, ali i negativnim posljedicama.

Mrakova virtuelna politička organizacija jedna je pak u nizu mogućnosti kako u kontekstu participativnih medija Mali Korisnik može organizirati vlastiti interes.

Dan sjećanja na žrtve Holokausta January 27, 2006

Prijateljica Radka ima jednu malu drvenu škrinjicu koju prigodno naziva «Pandorinom kutijom». Naslijedila ju je od svoje bake. U škrinjici je baka pohranila fotografije i platnene Davidove zvijezde koje su nosili članovi njezine obitelji u strašno doba njemačke okupacije. U istoj kutiji pohranjene leže i brojne dopisnice iz Terezina. Pisane su na njemačkom i na češkom, a sve su tiskane poput identičnog formulara i očigledno cenzurirane – to su dopisnice Crvenog križa, rijedak privilegij koji su u ovom dijelu Europe uživali isključivo obitavatelji Terezina.

Radka i ja iščitavamo njihov sadržaj. U jednoj od dopisnica tetka Emilia daje upute što učiniti s tri krznena kaputa. U drugoj bratić Erwinek piše kako je gladan. Većinu, one na njemačkom, ne razumijemo. Neke od dopisnica stigle su od rođaka za koje Radka nikada nije čula – raspituju se kako su drugi članovi familije, tko je deportiran, a tko nije, kako preživljavaju?

Tko su ti ljudi? Kako su završili? Je li se koji od njih vratio iz logora? Kako to da baka nije podijelila njihovu sudbinu? Što je bilo s Emilijinim bundama i jesu li nekako doturili paket s hranom nesretnom Erwineku?

Na ta bi pitanja odgovore mogla dati jedino Radkina baka, ali ona je – o, ironije! kao da se život igra najbanalnijeg romana – odavno obolila od Alzheimera i ne prepoznaje više ni vlastitu djecu. Kada je bilo vrijeme, djeca – Radkina mama i ujak – nisu pitala, a baka iz nekog samo njoj poznatog razloga nije pričala.

Moja je baka pričala. Ali iz onog što je pričala, stekla sam dojam da (možda baš kao i Radkina baka) nikada nije prevladala osjećaj krivnje da je ona eto, preživjela.

Velika obitelj mađarskih Aškenaza zatekla se četrdesetih godina prošlog stoljeća u tri države – u Mađarskoj admirala Hortija, u Pavelićevoj NDH i u Nedićevoj Srbiji.

Od mađarskog ogranka preživjelo ih je samo dvoje – brat i sestra. (Kasnije su njihovi bračni partneri pobjegli jedno s drugim. Krasan skandal).
Tridesetak članova obitelji iz Hrvatske skončalo je odreda u Jasenovcu.
Tik pred rat, baka je s roditeljima preselila iz Osijeka u Beograd gdje je pradjed vodio uspjeÅ¡nu graÄ‘evinsku firmu, a ona upisala fakultet. Kći jedinica, pa joÅ¡ buržujka, već na prvoj godini studija pristupa SKOJ-u i početkom rata prelazi u ‘ilegalu’. To joj spaÅ¡ava život.

U sklopu mjera odmazde zbog partizanskih aktivnosti u Srbiji, pradjed je ustrijeljen odmah po hapšenju s ostalim muškarcima-Židovima. Prabaka je pak zajedno s drugim ženama i djecom deportirana na Banjicu odakle su ih u sljedećih nekoliko dana sve odreda razvezli po gradu i ugušili Cikolonom B u kombijima, specijalno dizajniranim za transport živog tereta semitskog podrijetla. Akcijom gušenja upravljao je zapovjednik Sigurnosne policije, Dr. Emanuel Schäfer.

Puno godina kasnije čitam u studiji Hane Arendt - «Eichmann u Jeruzalemu – Izvještaj o banalnosti zla», kako je u kolovozu 1942. Harald Turner, šef civilnog ogranka vojne uprave na Balkanu, ponosno izjavio da je Srbija jedina zemlja u kojoj je uspješno riješen problem Židova i Cigana. Kombije su vratili u Berlin, neka se nađu.

(Nakon rata Schäferu je suđeno u Njemačkoj. Za gušenje 6,280 žena i djece u Srbiji dobio je šest godina i šest mjeseci zatvora. Vojni zapovjednik regije, general Franz Böhme, počinio je samoubojstvo, a Turner je izručen vlastima FNRJ koje su ga osudile na smrt).

Nakon oslobođenja, baka se vratila u roditeljski dom gdje je zatekla nepoznate ljude-izbjeglice. Od vlastite je obitelji na životu našla jedino kućnog ljubimca, zlatnog kokera španijela kojega su susjedi uzeli k sebi kada su mu vlasnici netragom nestali. Pas je bio presretan kada je vidio staru vlasnicu! Baka mi je iznova i iznova pri svim našim razgovorima prepričavala njihov ponovni susret:

«Trčao je i trčao oko stabla u dvoriÅ¡tu i nije mogao stati! Toliko je bio sretan! On je jedini preživio… Njega nisu ubili… On je bio plemenitog roda, potpuno čistokrvan. Potpuno čistokrvan…».

27.siječnja – Dan sjećanja na žrtve Holokausta

Andrija Warhola među Hrvatima January 20, 2006

Prvo je Marcel Duchamp izložio Pisoar (1917) i rekao: “Fuck you all, umjetnost može biti i pisoar – važna je ideja koju pisoar nosi”.Pedesetak godina kasnije, na tragu Duchamp oslobođenja, Andy Warhol izložio je svoje Campbell supe, Coca Cola boce i cijelu plejadu Americana artefakata.

Neki od najpoznatijih imagea općenito, ne samo Warholovog opusa već i američke pop-kulture dvadesetog stoljeća, upravo su ikone hollywoodske tvornice snova obrađene u prepoznatljivo Warholovskom maniru. Njih prepoznaje svatko, od Aberdeena do Vladivostoka – Marilyn, Elvis, Liz Taylor, Humphrey Bogart, James Dean…

Neki dan na TV-u super dokumentarac o Mikovi, slovačkoj vukojebini s rutenijskom nacionalnom manjinom, rodnom mjestu Warholovih roditelja. A ja, k’o za inat, na večeri kod poznanika kod kojih se baš i ne mogu baciti na kauč pred TV ekranom i reći im: “Hvala na kuhanju i ždranju, ja bih sada gledala Absolut Warholu Stanislawa Muche”. Pa sam bila primorana virkati skrivečki u susjednu prostoriju gdje je žmirkao TV.
A film super! Režiser Mucha, prasac predpotopni, dobro se zajebava i snima širu Warhola familiju koja s Endrjuom ima veze koliko i s Apollo svemirskim misijama što ih međutim ne priječi da ocjenjuju Warholov stvaralački lik i djelo. (Andrew gej??? Nema toga kod nas u Mikovi!).
Priča inače, ludo simpatična – k’o da gledam Dinjevac ili Pitomaču + tamošnje njuške, čak im je i jezik nevjerojatno sličan!

Ondak sam razmišljala.
Koga bi Andrija danas ofarbao među Hrvatima? Tko su najprepoznatljivije ikone HR pop kulture?

Osobno se odlučih se za Severinu i Gotovinu.

Ali trebalo mi još dvoje, da bude onako zgodno platno s četiri kvadrata.

Pa sam SMS-om anketirala najbliže prijatelje i rodbinu + upozorila ih da su Severina & Ante prvi na listi, jerbo sam JA tako odlučila.

Evo rezultata za brojeve 3 i 4:

Janica Kostelić – 4 glasa
Franjo Tuđman – 3 glasa
Ivo Sanader – 2 glasa
Ljubo Ćesić Rojs – 2 glasa
Josip Broz Tito – 2 glasa
Ante Pavelić – 1 glas
Helga Vlahović – 1 glas
Ivo Robić – 1 glas
Hamdija – 1 glas
Arijana Čulina – 1 glas
Mirko Filipović – 1 glas
Velečasni Zlatko Sudac – 1 glas
Denis Latin – 1 glas
Marko Perković Thompson – 1 glas
Stipe Mesić – 1 glas
Hloverka Novak Srzić – 1 glas
Neven Ciganović – 1 glas
Žak Houdek – 1 glas
Goran Ivanišević – 1 glas

Zaključak:
Po ovoj anketi (bez reprezentativnog uzorka) Andrija ima ofarbati Janicu i Frenkija.

Pjevačica, vojnik, skijašica i vođa.
Å aroliko druÅ¡tvance, nije da nije. Na sociolozima je da objaÅ¡njavaju detalje…

Jan Palach January 16, 2006

Prije 37 godina, 16. siječnja 1969, na Vaclavskim se namjestima zapalio Jan Palach, dvadesetogodišnji student praškog Filozofskog fakulteta, u znak protesta zbog okupacije Čehoslovačke od snaga Varšavskog pakta koje su u kolovozu prethodne godine slomile Praško proljeće.Prema svjedočenju liječnice koja se o njemu brinula, Palach je umro u najstrašnijim bolovima, tri dana kasnije.

Palachov su očajnički čin u nekoliko sljedećih tjedana ponovili studenti – Josef Hlavaty, Miroslav Malinka, Blanka Nachazelova (koja se ugušila plinom) i Jan Zajic. Kao posljednji, u južnočeškom gradiću Jihlavi u travnju se zapalio četrdesetgodišnji tehničar Evžen Ploček.

Uslijedilo je razdoblje tzv. «normalizacije» i tvrde represije protiv neistomišljenika koje praktički okončava tek Baršunastom revolucijom 1989.

Na komemoraciji Palachu govorio je komentator Češkog radija, Jan Petranek, koji je kao mladi reporter izvještavao s Vaclavskih namjesti prije 37 godina.

«Stvar za koju se Palach žrtvovao nije jedinstvena. Svakoga dana, iznova i iznova, čovjek se mora boriti za slobodu i svoje dostojanstvo. Tako je bilo 1969, tako je 2006, a tako će biti i u budućnosti… Mi ljudi po svojo prirodi nismo odvažni, hrabrosti se moramo učiti. Palach nam je pokazao da je strah moguće prevladati».

Jaroslav Seifert January 14, 2006

Priče iz (ne tako davne) davnine – Nevolje s NobelomPrije dvadeset godina, u siječnju 1986., umro je pjesnik Jaroslav Seifert, jedini češki literat kojemu je dodijeljena Nobelova nagrada za književnost.

Kada je u jesen 1984. u Prag stigla senzacionalna vijest o odluci švedske akademije da je 83-godišnji i već teško bolesni Seifert novi Nobelovac, čehoslovačka obavještajna služba StB koja se pod egidom zaštite ustavnog poretka prvenstveno bavila uhođenjem i šikaniranjem vlastitih građana, u prvi mah nije znala kako reagirati.

Književnost i politika u totalitarnom društvu istoznačne su – StB je vijest iz Štokholma prvenstveno tumačila kao eklatantno neprijateljsku političku poruku a manje kao umjetničko priznanje opusu od tridesetak poetskih zbirki koliko ih je Seifert za života objavio.

S obzirom na Seifertov status disidenta i režimski nepodobnog intelektualca, za Estebake je proglašenje Seiferta kao laureata predstavljalo nesumnjivu zapadnjačku provokaciju. Pitanje je stoga glasilo – kako propagandno obraditi vijest da je najprestižnija međunarodna literarna nagrada dodijeljena nekadašnjem ‘narodnom pjesniku’ koji se politički kompromitirao potpisujući notorno disidentsku Povelju 77 ?

Seifertovo ime nije odjeknulo zapadnom javnošću kao što je to bio slučaj s poznatijim komunističkim disidentima i Nobelovim laureatima poput Borisa Pasternaka (1958) ili Aleksandra Solženjicina (1970), ali se čehoslovački režim ipak našao u nevolji. Seifertov ugled i reputacija u domovini bili su ograničeni na uzak krug misleće, ali društveno ostracizirane elite. Međutim, s odlukom Nobelovog komiteta koji nosi toliki ugled i čast, Seifertov lik i djelo do te su mjere dobili na važnosti da se u novim okolnostima, a za potrebe narodnih masa, jednostavno moralo iznaći nekakvu ‘amortizirajuću’ kvaku.
U StB idealnom svijetu pjesnik bi zapadnjačku nagradu s indignacijom odbio, a svoju bi sljedeću zbirku posvetio kamaradu Husaku, no starog se gospodina u jesen 1984. više teško moglo pritisnuti uobičajenim metodama. Bio je naprosto prestar, prebolestan i već poodavno slomljen da bi ga se učinkovito uplašilo. Staračke je godine provodio u društvenoj poluizolaciji pod policijskom prismotrom (dvojica žbira u civilu stražarila su čak pred ulazom u Seifertovu bolničku sobu), a StB je zahvaljujući doušnicima (najbliži kućni prijatelj i prva susjeda) ionako znala sve što se o starčevom privatnom životu imalo znati.

U StB fajlovima koji su danas dostupni javnosti, pod kodnim imenom Lípa, saznajemo sljedeći detalj:

“15. listopad 1984. Neznani djelatnik trgovine Antikvarijat na Vaclavskim namjestima, Mustek, Prag 1, objesio je u izlogu natpis: Jaroslav Seifert, nositelj Nobelove nagrade. Pod natpisom je izvješena fotografija Jaroslava Seiferta, format A 4. Pored fotografije, na bijelom papiru, ispisana je pjesma Grad u suzama. Djelatnik Antikvarijata izvjesio je stihove u izlog ne bi li istaknuo probleme s kojima se Seifert susreće budući je potpisnik Povelje… Pred fotografijom i stihovima okupljaju se građani koji kritiziraju postupak državnih organa prema Seifertu”.

Nakon kraćeg razmatranja, StB se konačno odlučila na politiku ‘srednjeg puta’. Informaciju o dodjeli Nobelove nagrade komunističke su novine Rude pravo, Mlada fronta i Svobodne slovo objavile u sekciji “Vijesti iz svijeta”. Nagradu u Štokholmu preuzela su pak pjesnikova djeca (kći i sin, pedesetogodišnjaci) kojima je prijateljski sugerirano da u inozemstvu ‘budu dobri’ te da ne emigriraju (u protivnom će konsekvence snositi njihove obitelji). Nepoznanica ostaje u čijim je šapama završila izdašna novčana nagrada (1.636 816 SKK). Seifert je novac prepustio djeci, no kako građani ČSSR-a nisu smjeli raspolagati devizama, pitanje je po kojem je tečaju mijenjana švedska kruna u domaću valutu te kako su narodne vlasti oporezovale nenadani dobitak iz tuđine?

Govor koji laureat tradicionalno održava pri dodjeli nagrade u pjesnikovo su ime također odbavila djeca, a danas saznajemo da je predavanje na temu “O patetickém a lyrickém stavu ducha” (koje se oslanja na pjesništvo Friedricha Hölderlina i filozofiju Martina Heideggera) zapravo napisao pjesnikov osobni tajnik i zet, Dalibor Plichta.

StB je inače svoje fajlove o Seifertu počela skupljati još 1951. sumnjajući da je pjesnik trockistički simpatizer. Seifert je naime, 1929. isključen iz Komunističke partije, a deset godina kasnije javno je kritizirao staljinističke procese u Moskvi protiv navodnih sljedbenika Lava Davidoviča. Štoviše, 1950. izjavljuje da mu je “bliži francuski pjesnik i kad bljuje nego sovjetski dok pjeva”. StB mu nedugo nakon toga dodjeljuje etiketu “jednog od najvećih neprijatelja SSSR-a”.

U doba ‘liberalizacije’ 1966. Seiferta imenuju ‘narodnim umjetnikom’, no već 1969. dospjeva na popis zabranjenih autora. Kao jedan od prvih potpisnika Povelje 77, fasovao je standardan protudisidentski tretman odlično opisan u Kunderinoj “Šali”.

Neposredno nakon dodjele Nobela, a nedugo pred pjesnikovu smrt, StB je izvojevala konačnu (Pirovu?) pobjedu. Pod nesumnjivim političkim pritiskom Seifert je povukao pravo izdavanja svojih knjiga u inozemstvu dugogodišnjem izdavaču i prijatelju Františku Janouchu, emigrantu nastanjenom u Štokholmu, koji je vjerojatno najzaslužniji za promociju Seifertovog pjesništva izvan granica Čehoslovačke. Pravo izdavaštva pjesnik je prebacio na Diliu (Divadelní a literární agentura), oficijalnu državnu agenturu preko koje su češki pisci smjeli izdavati u inozemstvu. U zamjenu mu je obećano ponovno izlaženje knjiga u domovini. Umro je 10.siječnja 1986

Fatalne inverzije January 2, 2006

Tvrde oni kojima je to struka da je jedan od osnovnih pokazatelja inteligencije umijeće odvajanja (selektiranja) bitnog od nebitnoga. Tj. važnije od manje važne informacije.
Na žalost, tvrdnja stoji samo djelomično - do momenta kada se u naše rasuđivanje ne upetljaju vrijedonosni sudovi.
Dakle, uvijek.
Što će reći, u konačnici - tvrdnja ne stoji.Evo primjera:

Čitam u prednovogodišnjem Guardianu izbor najboljih tekstova iz prošle godine - kako ih predložiše Guardianovi čitatelji.

Jedan od tekstova, članak Naomi Klein “Smoking while Iraq burns”, osvrt je na fotografiju američkog vojnika James Blake Millera, poznatog kao “The Face of Falluja”.
Oridžidži LA Times fotka koja je optrčala USA medije brzinom ljetnog požara prikazuje 20-godišnjeg marinca Millera iz Appalachie, Tennessee-a, nakon 12-satne borbe u Falluji.

Za dio USA medija koji su pro-ratno angažirani, fotka je simbol nepatvorenog američkog junaka. Ubojit, cool, opasan k’o smrt u podne. Američki kauboj par excellence. Jadna ti majka ako mu se naÄ‘eÅ¡ na putu!

Evo Å¡to je o fotografiji rekao Dan Rather, legenda CBS redakcije vijesti:

“Za mene, ova (fotka) je osobna. Ovo je ratnik s očima prikovanim daleko na obzor, iščekujući opasnost. Gledajte je. Prostudirajte je. Upijajte je. Mislite o njoj. A onda duboko i ponosno uzdahnite. I ukoliko vam se oči ne orose, bolji ste čovjek od mene”.

Mašala! Ne bi bolje ni Smiljko Šagolj!

Međutoa, sve bi bilo super i nacija bi po Ratherovom ekspozeu svršila u ekstazi da američki junak nema jednu falinku!
Iz ispucalih ratničkih usnica visi - c-i-g-a-r-e-t-a!!!

Naime, bez čika u gubcu, Millera bi se bez problema prikazivalo školskoj djeci, plele bi mu se rukavice po staračkim domovima od Oregona do New Mexica, Burn Down Falluja billboardi lijepili bi se diljem highwayja, svjetlucao bi milijunima pixela u sajberspejsu, no ovako, s ovim nikotinskim privjeskom - Houston, we have a problem!

Odmah po objavljivanju fotke nacijom je krenula histerično-zdravstvena kampanja - zar nemamo na raspolaganju fotografije vojnika-nepušača??? Zar naše killing machine moraju upražnjavati ovu ružnu i nehigijensku naviku???

12-satno bum-bum-bam po Falluji sporedan je dio priče. Manje važna informacija.
Kao da projekciju “Silence of the Lambs” popratite medijskom kampanjom - Hannibale, peri ruke prije objeda!

Manje dramatičnu priču, a isto sranje/drugo pakovanje, naÄ‘em jučer u “Thinku”, praÅ¡kom pregledu ‘kulturnih’ dogaÄ‘anja u gradu.
Rubrika - seksualni savjeti.
(Ima i toga).

Piše neka cura:
“Dragi Sim, dečko i ja pri seksu istovremeno koristimo LSD, ecstasy i Viagru. I super nam je! Brine me jedino - Is Viagra safe???“.

I Å¡to da joj nesretni Sim odgovori???

VRCHNI, PRCHNI! December 31, 2005

Jedna od prednosti mlađe dobi (>20) jest što u dane božićnih i novogodišnjih blagdana, kada televizijske kuće u pravilu repriziraju reprizine reprize reprizu, imate priliku vidjeti nešto što eventualno valja a da to još niste vidjeli.
Isto međutim, ne vrijedi za one starije; mi smo osuđeni na prežvakavanje već tisuću puta viđenog, i dobrog i lošeg.
Jedine iznimke od ovog TV-pravila su oni koji su (A) odrasli bez TV prijemnika ili (B) emigrirali u pozno doba pa sad gledaju reprize njemačkih, norveÅ¡kih, dutcherskih, čeÅ¡kih, itd. programa. Å to će reći – pred nama je jedan novo-stari tuÄ‘i svijet.ÄŒesi su sinoć emitirali dva svoja klasika.Dobro, «Kosa» baÅ¡ i nije čeÅ¡ki klasik, ali je ÄŒesi smatraju ’svojom’ i rado prikazuju, jerbo ju je režirao MiloÅ¡ Forman, a do Formana ÄŒesi drže. Forman naime, nije nikada oficijelno emigrirao iz komunističke ÄŒehoslovačke, nikada se nije predstavljao disidentom, obitelj mu je cijelo vrijeme živjela u Pragu, a hollywoodsku je karijeru izgradio na temelju preÅ¡utnog (ili barem javnosti nepoznatog) deala s prijaÅ¡njim režimom.
Pa tako oko Formana danas nema kontroverzi.
Vole ga svi. I lijevo i desno, i staro i mlado.

(Što recimo, nije slučaj s Milanom Kunderom čiju «Šalu» Česi još mogu pročitati jer ju je Kundera napisao na materinjem jeziku, no sve ostalo što je objavio u Francuskoj – ne. Više Kunderinih prijevoda imaju hrvatski čitatelji no Česi, jerbo Kunderi nacija ne oprašta odlazak, a Kundera pak naciji ne oprašta to što jesu to što jesu. Ukratko, posrijedi je međusobni bojkot i gadan obiteljski sukob, a ti su daleko najgori).

No, prije opće poznate «Kose» ÄŒT1 je prikazala «Vrchni, prchni!», meÄ‘unarodno manje poznatu crnu komediju iz 1980., čiji bi naslov u hrvatskom prijevodu glasio otprilike «Konobaru, bjež!». (Vrchni je po ‘naÅ¡ki’ ober-kellner). Uz minimum sredstava i maksimum duha, dobre režije i sjajne glume, dobili smo sat i pol vrhunske zabave! Posrijedi je jedan od onih ludih (eskapističkih?) filmskih uradaka po kojoj je čeÅ¡ka kinematografija naÅ¡iroko poznata + zahvaljujući kojoj ÄŒesi kao narod uživaju privilegij pozitivnih predrasuda (duhoviti, simpatični, Å vejkoliko dobroduÅ¡ni).

«Vrchni, prchni!» priča se vrti oko glavnog junaka, 40-godiÅ¡njeg Dalibora Vrane, skromnog knjižara i nepopravljivog ženskara čija se ljubav prema ljepÅ¡em spolu neplanirano utjelovila u četvero djece s različitim majkama. Sa skromnim primanjima prodavača knjiga Vrana mora uzdržavati ‘trenutnu’ obitelj + plaćati alimentacije bivÅ¡ima. Ne čudi stoga da je u kroničnoj stisci i besparici. Kada odjeven u pingvin outfit (crno odelo-bela koÅ¡ulja-crna leptir maÅ¡na) krene na proslavu 20-godiÅ¡njice mature i u usputnoj birtiji naleti na pijanca koji inzistira da mu Vrana naplati popijeno piće, naÅ¡emu junaku pada na pamet paklena ideja!

Vrana nabavlja violinu (koju svira skoro pa nikako), a ženi kod kuće prodaje priču da s grupom frendova u fušu svira po birtijama i tako zarađuje extra prihod. Ono što Vrana doista radi jest da u svome pingvin odijelu hoda po restauracijama te naplaćuje gostima ispijeno i pojedeno. Uskoro postaje glavnim likom lokalne Crne kronike, operaciju širi po cijeloj republici, a u međuvremenu bitno popravlja vlastitu novčanu situaciju što naravski, treba lukavo skrivati od znatiželjnih susjeda. Sve to garnirajte i daljnjim Vraninim erotskim eskapadama!

Legendarna je scena kada konobara-prevaranta u Karlovyim Varyima naganja na stotine identično odjevenih kolega.
(Je li svojevrsna počast ovoj sceni prikazana u Wedding Planneru kada za Matthewom McConaugheyjem trči stotinjak mladenki u bijelim vjenčanicama? Ili je to bio neki drugi film?).

Na koncu Vrana pada u šape zakona i odsjedi osam godina u tamnici koju igrom slučaja dijeli s poznatim glazbenim pedagogom i profesorom violine. Ovaj detalj saznajemo tik pred odjavnu špicu, kao kratku titl poruku. Uz pomoć cimera, Vrana napreduje u muziciranju te po izlasku iz zatvora postaje druga violina praške filharmonije.
Konec.

«Vrchni, prchni!» potpisuju Ladislav Smoljak (režija) i Zdenek Sverak (scenarij) kojeg smo imali priliku vidjeti u ulozi Luke u Oskarom ovjenčanom «Kolji» (gdje uz Pavela Taussiga također potpisuje i scenarij dok je režiju obavio Sverakov sin, Jan). Samog Dalibora Vranu izvrsno glumi Josef Abrham.

Smoljak i Sverak su inače, uhodani tandem koji zajedno surađuje već 40 godina, a u Češkoj su najpoznatiji po stvaranju fiktivnog junaka Jare Cimermana davne 1967. godine.

PS. Par riječi o Cimermanu:

Jara Cimerman je unikatan češki fenomen, teško objašnjiv strancima. Naime, u ovogodišnjem natječaju «Najveći Čeh svih vremena» ovaj u stvarnom životu nepostojeći lik uvjerljivo je pobijedio i Jana Husa, i Svetog Vaclava, i Tomaša Masaryka. Najbolje bi ga bilo opisati kao inteligentniju verziju Forresta Gumpa koji plovi kroz povijest i svojim genijem savjetuje A.P. Čehova da dramu umjesto «Dvije» nazove «Tri sestre», inžinjera Eiffela upozorava na statiku tornja, Darwinu objašnjava prirodnu selekciju, itd.

Tko je HR pobjednik? Režite me di sam najtanja, bit će to neki junak i delija, mi smo tako prokleto ozbiljan narod kad se biraju velikani…

Život piše romane - Ana Žube Revisited December 28, 2005

AURESOvo je priča koju sam čula od stare gospođe Goncourt kraj koje su me posjeli na Severininoj i Adolfovoj svadbi prije desetak godina u Belfortu, na istoku Francuske.
Iako je starica bila Severinina baka, dakle najbliža rodbina, a ja tek slučajna gošća u pratnji Adolfovog prijatelja, baka i ja smo se zatekle na kraju stola jedna pored druge, dva rezervna dijela bez specifične težine koja bi nas pozicirala do uvaženijih svatova. Najžalosnije ipak bijaše to što stara Goncourtica nije govorila ništa osim francuskoga, a kako ja nikada nisam savladala njezin jezik, tako smo u sveopćem veselju stara dama i ja bile osuđene na šutnju.

I tako smo baka i ja sjedile jedna pored druge, ljubazno se smješkale i prevrtale hranu po tanjurima sve dok mi se u jednom trenutku gospođa Goncourt ipak nije obratila. Kimajući glavom prema preplanulom srednjovječnom muškarcu u razdrljenoj prugastoj košulji (s neizbježnim zlatnim lancem na maljavim prsima), koji se provlačio među svatovima s nevjerojatno širokim osmjehom i zubalom dostojnim morskoga psa, Stara mi je na iznenađujuće dobrom engleskom povjerila – «Ono je Michel. Veliki kurviš (play-boy!). Oženjen je za onu tamo, Chantal»!

Chantal je pak sjedila sa ženskim dijelom obitelji. Uščuvana i vrlo zgodna pedesetogodišnjakinja s aurom samodostatnosti koja je u svoje doba bez sumnje i sama palila&žarila generacijsko-erotskom scenom. Čujem da su Francuzi u tom smislu neumorni. Severine mi je svojevremeno objašnjavala kako ih se od malih nogu odgaja da ljubav znači sve i da se život sastoji od neprekidnog udvaranja i međusobnog zavađanja. Žena zavađa muža, muž ženu, zavađaš svoga mesara, piljara, ginekologa i zubara. Život je ringišpil ćula; vrtimo se u vrtlogu strasti od jednog senzualnog iskustva do drugog, od opijajuće romanse do gorkoga rastanka u požudno-karnalnome nizu najslađeg grijeha, sve do staračkog doma i krematorija. A pri tome i dobro jedu.

«Međutoa, Chantal za njega već dugo ne mari», nastavila je Stara. «Otkako su doselili u Francusku, taj brak opstoji samo na papiru».
«Kako mislite, doselili u Francusku?», upitala sam sad već jednako znatiželjna (po pitanju Chantal i Michela) koliko i iznenađena bakinim lingvističkim sposobnostima.
«Iz Afrike. Iz kolonija. Kada su ih Crni potjerali, tada su se s djecom doselili u Francusku», odgovorila je Goncourtica.
«Aha», kimnula sam s razumijevanjem.
Onda smo opet sekundu dvije Å¡utile pa sam ja primijetila:
«A vi – govorite engleski?».
«Pa, malo», skromno je odgovorila baba. «I njemački takoÄ‘er… Naučila sam od vojnika… Znate kod nas u Alsaceu prvo su godinama bili Nijemci, a poslije su doÅ¡li Amerikanci. Ja sam tad bila mlada ženskica. Nije bilo teÅ¡ko naučiti koliko treba za komunikaciju…».

Opa, Miki!, pomislila sam. Severine i ekipa nemaju pojma s kim imaju posla!

«Michel i Chantal, to su vam rođaci?».
«Da. Chantal je Severinina sestrična, kćer moje sestre. Puno starija, naravno. Mi smo vam velika familija, puno rađamo, kod nas žena dugo traje».
«To je lijepo», odgovorila sam – iz pristojnosti.
«Kako se uzme… No, Å¡to je tu je…», promrmljala je baba i nastavila promatrati Michela koji se smijao s mladim gošćama kraj stola preko puta.

Malo je Å¡utila, a onda uzdahnula:
«Vrag je to, taj Michel i dan-danas, a kamoli ranije kad su joÅ¡ bili bogati…».
«A Chantal?», pitala sam.
«Pa i ona je vrag, ali znate, otkako su doÅ¡li u Francusku, nije to viÅ¡e ona ženska… Nju je to slomilo… ÄŒak mu je i za uÅ¡i rekla…».
«Što mu je rekla??».
«Za uši», ponovila je Goncourtica. «Za uši mu je rekla, toliko je bila očajna».
«Što je bilo s ušima?».
«Vidite», rekla je baba, žmirkajući prema Chantal i njezinom druÅ¡tvu, «moja sestra Claire, Chantalina majka, bila je najljepÅ¡a od sviju nas sestara Diligent. A Chantal pak sa svoje strane bijaÅ¡e najljepÅ¡a od sestara Maras, tako se prezivao njihov otac, Clairein muž… Chantal se rodila tamo, u Africi, tamo su se Claire i Jacques preselili odmah nakon rata… Imali su veliko imanje tamo dolje, dobro im je iÅ¡lo… Dok ih nisu potjerali…».
«A uši?», podsjetila sam baku.
«Ah, uÅ¡i… Chantal je, rekla sam, bila najljepÅ¡a od svih djevojčica… I joÅ¡ je najljepÅ¡a meÄ‘u sestrama, ako se mene pita. Od sviju je najljepÅ¡a Severine, rekla bih, ali u svoje doba Chantal je bila Broj Jedan… Ali, vidite, netko je u toj familiji, mislim pokojnog Jacquesa, morao imati ogromne, pa joÅ¡ klempave uÅ¡i, kod nas toga nema, i mala se nažalost rodila s tim užasom na glavi… Zamislite kako je to bilo straÅ¡no – tako lijepa djevojčica, a one uÅ¡i… strÅ¡e! Nitko ni u Å¡iroj ni u užoj obitelji da ima takve uÅ¡i osim Chantal! Grozno!».

Sad sam već stvarno bezobrazno blejala u nesretnu Chantal koja je ništa ne sluteći, živahno brbljala sa susjedom.

«Pa ne vidim da baš nešto ne valja s tim ušima», primijetila sam nakon kraće opservacije.
«Da, da. Sad se ne vidi… Kad je maloj bilo nekih petnaest godina, to se viÅ¡e nije moglo tolerirati pa su je poslali k nama, i to smo dali operirati! Hvala Bogu da je Jacques bio razuman čovjek!».

«Nakon toga, sve je bilo u redu», nastavila je stara. «Poslije je srela Michela, dolje u Africi, pa su se vjenčali. Slovili su kao najljepši par, jako su bili zaljubljeni. A i dobro im je išlo, dobili su novaca i od njegovih i od njezinih, znate kako je, mi se držimo na kupu, hvala Bogu».
«Lijepo je to kad je obitelj složna».
«Posebno kada se rode djeca. Tek tada treba pomoći! Chantal i Michel su ih dobili dvojicu, sinove. Krasni momci! Ali problem je bio u tome Å¡to…, vidite…, ona mu nije rekla za tu svoju operaciju, a kako su prolazile godine, tako joj je bilo sve neugodnije… BaÅ¡ obrnuto od uobičajenog! Kad su ljudi dugo zajedno mislite da si sve mogu reći, a vidite, njoj je bilo neugodno, valjda je on vjerovao da mu je žena savrÅ¡ena, a njoj je to pasalo i tako… nikada mu nije rekla».
«No, pa što?».
«Problem je bio što su se dječaci rodili s tim ogromnim klempavim ušima».
«Aha!».
«A Michel je cijelo vrijeme ponavljao – pa ne razumijem kako su se rodili s takvim ušima, ni ti ni ja nemamo takve uši, nema ih nitko u familiji, odakle su samo dobili tako klempave uši??? I što da mu čovjek na to odgovori??? Mislim, ako mu neće Chantal ništa reći, nećemo ni mi pa nek si on i dalje razbija glavu s njihovim ušima».
«Svakako», složila sam se.
«Ali onda je počelo to dolje… Paljevine i ubojstva… Dekolonizacija, kažu…».
«I onda su se vaši vratili u Francusku?».
«Da. Claire i Jacques su ubijeni. Izgorili na farmi…».
!!!
«Cure su se vratile, sve do jedne. S obiteljima… I Chantal. Sve su izgubili… Sve! A mislili smo da se takvo neÅ¡to viÅ¡e ne može ponoviti, nakon onog rata… I onda mu je rekla… Za uÅ¡i, mislim. ViÅ¡e joj nije bilo ni do čega, ni do njega ni do uÅ¡iju… Možda je tu bilo joÅ¡ nečega osim Afrike, ne znam, ali rekla mu je…».

§§§

Severine i njezini roditelji bili su jako iznenađeni kada sam im u pismu zahvale spomenula da smo se gospođa Goncourt i ja lijepo ispričale tijekom svadbenog objeda. Nitko u obitelji nije znao da stara Maman govori strane jezike. Neke se stvari doznaju s godinama, a neke možda i nikad.