Stranac u noći January 29, 2006

Ne znam kako u svijetu, ali u Hrvatskoj rijetko tko znade da je pokojni Ivo Robić napisao pjesmu Strangers in the night kojom se slavom okitio famozni Frank Sinatra te još neke svjetske glazbene veličine.
Ivo Robić rođen je na današnji dan, 1923. u Garešnici. Maturira u Bjelovaru i pohađa Pravni fakultet u Zagrebu (eto vam estradnjaci formule za svevremenski uspjeh – faks). 1953. osvaja prvu nagradu na Natječaju za najljepšu plesnu melodiju skladbom Ta tvoja ruka mala, a 1958. u duetu sa 16-godišnjom Zdenkom Vučković pobjednik je prvog festivala u Opatiji s pjesmom Mala djevojčica koja je glasom slušatelja svih jugoslavenski postaja bila apsolutni pobjednik.
U razdoblju od 1949. do 1985. objavljuje čak 62 velika singla i 3 LP ploče. Njegove albume, osim Jugotona, objavljuju i velike produkcijske kuće poput Supraphona i Polydora, u čijem studiju snima i svoj najveći hit Morgen s kojim osvaja i 13. mjesto na Billboardovoj Top 40 ljestvici te 23. mjesto na britanskoj NME top ljestvici (zaista impresivno za našu glazbenu scenu).
Također veliki uspjeh postiže s pjesmama Muli Song, Mit 17 Angt das Leben erst an, Rot is der Wein i Fremde in der Nacht, s kojom je 1966. Frank Sinatra postigao golem uspjeh, a čije autorstvo Robiću nikada nije službeno priznato (prokleti imperijalistički lopovi).
Kod nas se još uvijek ponekad na radio postajama mogu čuti i ostali njegovi šlagerski hitovi poput Srce, laku noć, Ja ću doć, Za tobom čeznem, Ne plači, Ko nježni cvijet i Samo jednom se ljubi.
Ivo Robić preminuo je 9. ožujka 2000. godine u Rijeci.

Даниил Хармс January 12, 2006

«Zanima me samo besmislica, samo ono što nema praktično nikakvog smisla. Zanima me isključivo ružna strana života. Herojstvo, patos, neustrašivost, čojstvo, higijena, moral, patetika i hazard – mrski su mi i kao riječi i kao osjećanja».Даниил Хармс, pravim imenom Daniil Ivanovich Yuvachev, rođen je ili na današnji dan ili 30. prosinca, ali jedno je sigurno – 1905. godine u Petrogradu.
Njegovi junaci mali su (Gogoljevi) ljudi koji gotovo na svakom koraku doživljavaju neobične i čudnovate događaje, apsurdne situacije s nerijetko još apsurdnijim završetkom.
Cijela radnja tih kratkih vinjeta često je svedena na puko ponavljanje nespretnih pokušaja obavljanja neke osnovne radnje i parodiranje na uobičajeno shvaćanje tih radnji.
U njegovim se pričama dugačkim nekoliko rečenica smjenjuju scene s ulica, scene siromaštva i bijede s fantastičnim grotesknim događajima.
Te su priče nepredvidive i neuređene, iracionalne, prekinute neobjašnjivim postupcima i događajima kojima se priča odvodi u drugom pravcu ili završava ostavljajući nas prilično zabezeknute, a zatim urnebesno nasmijane.
Harms nije bio priznati pisac u Rusiji. Njegove priče postavljene su na svoje mjesto tek 60-tih godina.
Veliki dio krivice za njegovu prisilnu anonimnost snosi ruska politička prijeratna zbilja koja mu je omogućila jednogodišnji zatvor u Kursku zbog kontrarevolucionarnog djelovanja, kao što je to omogućila i ostalim ruskim avangardnim i vanstrujnim piscima.
Svoja je djela izdavao kao samizdat, a svoje je tijelo oblačio u nošnju Šerloka Holmsa kojim je bio opsjednut.
Život je priveo kraju jedne večeri ‘41. kad je pozvan da nakratko siÄ‘e u dvoriÅ¡te, odakle je u papučama i ogrtaču proslijeÄ‘en u lenjingradski zatvor gdje je iduće godine umro od gladi.
Ako ste zainteresirani, a preporučam svakome tko drži do duhovitosti, kod nas se za 60-tak kuna mogu kupiti dvije zbirke priča «Pomalo neobični slučajevi» i «Sasvim obične besmislice», a čini mi se i «Nule i ništice».

Susret

Tako jednom pošao neki čovjek na posao, pa usput sreo drugog čovjeka koji se, pošto je kupio hljebac poljskog kruha, vraćao kući.
To bi, u stvari, bilo sve.

Dašenka i poštar Kolbaba January 9, 2006

Prokleta je ova današnja televizija. Sjebali djeci crtiće pa umjesto onih sjajnih likova koje smo nekad gledali, klinci moraju slušati i gledati japanske pizdarije ili hrvatske sapunice, kao što moja nećaka od sedam godina, u terminu prije dnevnika gleda, zato jer je to vrijeme prije spavanja pa mora nešto gledati kako bi zaspala i umjesto crtanih likova sanja onu kosturku Veljaču ili one debile s RTL-a.
A sjeća li se itko Dašenke, psića koji se netom rodio pa je bio još prilično ćorav, klempav i nejako nespretan? Nakon par sličica slijedio je onaj crtić sa psetom kojem je ludi Turčin odrezao rep. Crtić s puno akcije, a malo nasilja.
A znate li da je priču o Dašenki napisao veliki začetnik moderne SF književnosti, Karel Čapek? Priča se zove Dašenjka ili Život šteneta.
Budući da je na današnji dan Čapek rođen, spomenut ću par crtica iz njegova života.
Rođen je 1890. u Malim Svatovnjacima u sjevernoj Češkoj da bi umro, kako to obično slijedi na kraju života, 25. prosinca 1938. u Pragu.
Školovao se po Europi, bio je doktor filozofije, pisac i novinar. Smatraju ga najznačajnijim prozaikom između dvaju svjetskih ratova te najpoznatijim češkim piscem van granica Češke.
Najpoznatije njegovo djelo je drama R.U.R. (Rossums Universal Robots, 1920) kojom je postigao svjetsku slavu i u kojoj se prvi puta spominje riječ robot (smislio ju je njegov brat Josef s kojim je zajedno pisao neka svoja djela), češki Robota, njemački Arbeit (rad), indoeuropski zajednički korijen Orbh, dodavanjem i oduzimanjem nastaje robot.
Osim R.U.R.-a piše i utopistička djela Tvornica apsolutnoga, Krakatit i Rat daždevnjaka te se njima nameće kao tvorac moderne SF književnosti.
Također se smatra i osnivačem moderne bajke pišući Dašenjku, Pripovijetke o psiću i mačkici, Dobro se svršilo ili debeli djedica, razbojnici i detektiv te Poštarsku bajku koju su nekad davno svakog tjedna prikazivali u dječjem programu javne televizije i koja mi je iskreno rečeno dopizdila zbog patetične glupače koja je čekala pismo te nesposobnog poštara Kolbabe koji nije mogao dostaviti to isto pismo.

Umro Hašek, Jaroslav Hašek January 3, 2006

Jaroslav Hašek je živio kratko, ali dovoljno da napiše remekdjelo satire svjetskih razmjera. Tko nije čitao Doživljaje dobrog vojnika Švejka ne treba da živi (izvor:B.Dav.).
Jaroslav je rođen 30. travnja 1883. godine u Pragu. Otac mu je bio učitelj matematike i bankovni činovnik, pijanac koji je i umro zbog pića. Majka mu se ne spominje što nije ni čudo s obzirom na položaj i važnost žena za kroničare prošlih stoljeća.
Ni mladi Hašek nije daleko odmakao od očeva hobija. Pod patronatom ljekarnika Kokoške, završio je komercijalnu akademiju u Pragu nakon čega se zaposlio u banci iz koje je zbog sklonosti alkoholnim orgijama ubrzo izletio.
Nakon duge bankarske karijere putuje po srednjoj i jugoistočnoj Europi i valjda piše.
Hašek je bio zakleti anarhist. Zbog svojih stavova koje je iznosio u mnogim političkim novinama biva zatvoren na kratko, a potom, valjda ohrabren zatvorskom hranom i tretmanom, napušta anarhistička stajališta i ženidbom kćerke jednog poduzetnika, Jarmile Majerove pokušava promijeniti život (zabluda).
Nakon rođenja sina Richarda, počinje se baviti skupljanjem tuđih pasa i krivotvorenjem njihovih papira te napušta obitelj i nastavlja tamo gdje je stao – u boemski drek.
Bio je zabavljač, provokator, pijanac i čest sudionik kafanskih sukoba s pijancima i policijom.
1911. pokušava samoubojstvo i nakratko se nastanjuje u ludari.
U međuvremenu je bio urednik lista Ženski obzor, član izbornog stožera Narodne socijalističke stranke, urednik magazina Svijet životinja gdje je genijalno i vrlo duhovito izmišljao brojne znane i neznane vrste čemu je sklon i autor ovog članka, razmjenjivao komentare s čitateljima i pisao sam sebi pisma. Pisao je i, što je tipično za njega, a inače teško zamislivo, za novine suprotstavljenih političkih struja.
Glavni izvor prihoda bile su mu kratke humoristične priče i anegdote koje je objavljivao u nizu novina.
Svoj nepresušni satirični i humoristični talenat pretakao je na papir po kavanama i gostionama i tekstove koje je napisao nikada nije lektorirao ili bar jednom pročitao.
Svojim sarkazmom ismijavao je političare, crkvu, birokraciju, vojsku i društvo.
1915. odlazi u vojsku i biva zarobljen u Galiciji te zatočen u ruskom zarobljeničkom logoru Darnice kod Kijeva, a kasnije premješten podno Urala gdje dobiva tifus. 1916. pristupa češkoj legiji gdje postaje daktilograf i tajnik svoje regimente, ali ubrzo dolazi u sukob s nadređenima (jedna od njegovih karakteristika i očit utjecaj anarhizma). 1918. pokušava uspostaviti Revolucionarno vijeće čeških radnika i vojnika u Kijevu, ali ne uspijeva i seli u Moskvu gdje se pridružuje boljševicima i postaje politički aktivist u Crvenoj armiji. Osim političkog sudjelovanja, bavi se novinarstvom, novačenjem regruta i tako dalje i tako dalje.
Nakon završetka prvog svjetskog rata vraća se u Prag zajedno s drugom suprugom Aleksandrom, oženivši je bez rastave s prvom suprugom Jarmilom.
Suočen s razočarenjem u češku tadašnjicu, vraća se opijanju i seli u selo Lipnice gdje piše svoje životno djelo Doživljaji dobrog vojnika Švejka i nedovršivši roman umire na današnji dan, 3. siječnja 1923. godine od upale pluća i prestanka kucanja srca.
Hašek je uz Franza Kafku bio jedan od ključnih literata ondašnjeg Praga. Njegovo remekdjelo svjetske satire Doživljaji dobrog vojnika Švejka u početku nije prihvaćeno od strane kritike. Hašek je, za razliku od Kafke koji je pisao na njemačkom, pisao na uličnom svakodnevnom narodnom češkom jeziku. Možda je i to razlog prvotnog neuspjeha.
Švejk je nedugo nakon njegove smrti zabranjen u čehoslovačkoj vojsci, a njemački su prijevod spalili nacisti 1933. godine.
Jaroslav je jedan od velikana češkog humora, koji je za autora ovog skoro do riječi prepisanog teksta, ali ipak malo izobličenog, u vrhu svjetskog humorističnog poretka, zajedno s britanskim i ruskim.

Amarcord January 1, 2006

Biti Fellini znači biti filmski genij, biti groteskan, imati veliku dozu prostodušne duhovitosti i biti iznad svega što ima oznaku Hollywooda.
Iako je Amarcord na HRT-u prikazivan već desetak puta, skidam kapu uredniku koji je za novogodišnji program izabrao ovaj film.
Prije dvije godine većina hrvatskih istaknutih filmskih kritičara i radnika proglasilo je ovaj film kao najbolje filmsko ostvarenje ikada .
Amarcord je fonetički prijevod talijanske riječi «Mi Ricordo» (sjećam se) u dijalektu Emilia-Romagna pokrajine, kraja u kojem je Fellini rođen.
U ovom karnevalskom portretu talijanske provincije tijekom fašističke diktature Fellini je na iznimno satiričan način prikazao svoju idiličnu mladost i njen dnevni život pretočio u obilje senzacija, emocija i rituala.
Njegovi su likovi groteskne i bizarne karikature prožete jednostavnošću i dozom vesele vulgarnosti.
…
Dalje pisati o ovom filmu i unaprijed reći ono što ćete sami otkriti je podlo, jer najveća čar najboljih filmova je samostalno otkrivanje njegovih umjetničkih dijelova i vrhunaca.
Ako ga ne «otkrijete» prvi puta, otkrit ćete ga drugi, peti ili deseti.Kao još jedna potvrda veličine ovog filma (iako ne i uvijek relevantna) su i nagrade Oskar za najbolji strani film 1974. te Zlatni globus 1975.

Dogodilo se na jučerašnji dan December 31, 2005

U jednom davnom broju Dylan Doga pojavio se glavom, bradom i zlim namjerama Grigorij Jefimovič Rasputin. Kao Dylan je tamo nešto…kurac, nije to bio Dylan. Gordon Link. Nije bitno.
Uglavnom tip je bio gadan lik. Duga brada, prozirne i prodorne plave oči, dubok melodičan glas i, tako barem kažu oni koji su ga poznavali, kurac ko u slona.
O njemu kruže mnoge legende, ali ono što se zna jest da je Rasputin, sin sibirskog oca, došao na dvor cara Nikolaja II i pripadne mu žene Aleksandre, preko nadvojvotkinja Anastazije i Milice kojima je ovladao vjerojatno pomoću onog čime je bio prirodno obdaren; zatim se znade da je izliječio prijestolonasljednika Alekseja od hemofilije; da je izliječio još nekoliko ljudi; da je pao u veliku milost cara i carice, pogotovo ove potonje, iz čega slijedi zaključak da tip ni prema carskoj vagini imao poštovanja nije.
Da je dobro obavljao svoj posao dvorskog savjetnika i proroka govori i njegov veliki utjecaj na političke prilike u Rusiji, naravno, posredstvom carice Aleksandre koja je očito u njemu vidjela i iscjelitelja, a pretpostavlja se, i dobrog jebača.
Nakon što je nagovorio caricu, a ova cara Nikolaja II da s Njemačkom sklopi mir, visoko je plemstvo odlučilo uzeti stvar u svoje ruke.
Vođa urote bio je 29-godišnji princ Feliks Jusupov koji je Rasputina pozvao u svoj dvorac na ponoćnu večeru.
Kaže svjedok Kolja d maus: “Prvo su ga nahranili kolačima punjenim cijanidom, a zatim ga napojili trovanim vinom, meÄ‘utim, Rasputin nije pokazivao znakove trovanja. I nije im vrag dao mira pa su ga častili metkom na Å¡to se ovaj sruÅ¡io, ali je nakon nekog vremena ustao i odglavinjao van na rusku zimu. U dvoriÅ¡tu je dobio joÅ¡ pokoji metak, a nakon toga i porciju toljage i tada je, naizgled, stvarno otiÅ¡ao u vječna loviÅ¡ta.”
Nakon toga, bacili su ga u hladnu Nevu, gađajući rupu na zaleđenoj površini. Kad su poslije tri dana našli njegovo truplo, pluća su mu bila puna vode što je znak da je za vrijeme slobodnog pada u riblje stanište Rasputin još bio živ.
Dogodilo se to na jučerašnji dan, 1916. godine, sred prvog svjetskog rata i sred velike zablude o ratnoj moći i snažnom seljačkom topovskom mesu majke Rusije.

ÄŒovjek koji je skladao Bolero December 28, 2005

Ako ste ikada vodili ljubav ili ovce na pašu uz nenadmašni Bolero, onda ste najvjerojatnije doživjeli potpuni osjećaj izgubljenosti u vremenu i prostoru, izgubljenosti koja ne predstavlja zbunjenost i bezizlaznost, već predaju najdubljoj strasti i mješavini seksualne izmjene tjelesnih sokova i taktova ove predivne orkestralne skladbe.
Međutim, Maurice Ravel nije poznat samo po Boleru, kako bi neki pomislili, a neki su u ovom slučaju većina jer rijetki su današnji pasionirani slušatelji klasične glazbe, već i po nizu uspješnih klavirskih i ostalih kompozicija koje spadaju u same vrhove francuske klasične glazbe.
Ravel je jedan od dvojice najistaknutijih francuskih impresionista (drugi je Claude Debussy), iako bi autor ovog teksta dodao i Erica Satiea (barem u klavirskom pogledu), ali tko je on da francuskim impresionistima dodaje i oduzima važne osobe.
Maurice, od majke Baskijke i oca Švicarca rođen je u francuskom baskijskom mjestašcu Ciboure gdje mu je otac, nakon što je prepoznao njegov glazbeni talent, smjestio klavirske satove, i ovaj je hoćeš-nećeš morao postati slavni kompozitor.
S četrnaest godina upisuje pariški glazbeni konzervatorij gdje upoznaje istomišljenike i glazbu različitu od tadašnjih, konzerviranim glazbenim konzervatoristima propisanih, strogih standarda.
Nakon Å¡est godina provedenih na konzervatoriju postaje mu dosadno te prekida studij da bi se nakon nekoliko godina ponovno vratio.
Pod vodstvom skladatelja Gabriela Faurea sklada svoje prvo operno djelo Å eherezada.
Slijedećom skladbom Pavana za umrlu infantkinju (ako je ovo točan prijevod autor reže jaje, inače u originalu: Pavane pour une infante defunte) postaje slavan, ali od slave se ne živi pa po ovoj mudrosti možete zaključiti da tada ne postaje bogat.
Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja da osvoji najvišu nagradu konzervatorija, «Prix de Rome», i nakon što pada na obvezatnom ispitu iz pisanja fuge, biva izbačen iz Faureove klase, ali se nazad vraća kao vanjski slušač.
1901. piše svoje prvo klavirsko remekdjelo Igra vode (Jeux deau) posvetivši ga učitelju Fareu (kako romantično).
Slijedećih nekoliko godina kao član umjetničkog kruga Apači, raspravlja o bitnim umjetničkim problemima, opija se i zajebava na svojstven pariški boemski umjetnički način.
Utjecajem ruskog baleta Sergeja Djagiljeva, Ravel i Debussy (već stari prijatelji) upoznaju Stravinskog i počinju eksperimentirati s umjetnošću i suočavati se s novim izazovima koje im skladateljska inovativnost tako revno pruža. Proučavaju Schoenberga i njegov bečki krug, da bi 1912. postavili Ravelov balet Daphnis i Chloe koji tek nakon druge izvedbe doživljava uspjeh i postaje jedan od najvećih baleta 20. stoljeća.
U prvi svjetski rat Ravel ulazi s manjkom kilograma (45) pa umjesto da bude dio plinsko-topovskog mesa vozi ratno ambulantno vozilo.
Povratkom iz rata 1917, zbog majčine smrti doživljava tešku traumu i od tog vremena pati od nesanice sve do kraja života.
Rezultat duboke boli jest klavirska skladba Couperinov grob (La tombeau de Couperin), a oproštaj sa svijetom koji je zauvijek izgubljen on izriče skladbom La valse.
1920. odbija francusku «Legiju časti» jer tvrdi da «njega nitko ništa nije pitao».
Od 1921. živi s bratom, usamljen, bez svojih «Apača» i ostalih utjecajnih suvremenika, potišten i shrvan.
Slijedi nekoliko važnih skladbi, a meÄ‘u ostalima Sonet za violinu i lirska fantazija Dijete i čarolije (L’enfant et les sortelieges). U viÅ¡e tada nastalih skladbi primjetan je utjecaj džeza koji je dvadesetih godina zahvatio cijelu Europu.
Godine 1928. odlazi na koncertnu turneju po SAD-u i doživljava nevjerojatan uspjeh. Nakon pet mjeseci, nenaviknut na američku hranu i obuzet nesanicom, vraća se u domovinu i sklada svoje najpoznatije djelo Bolero s kojim doživljava veliki financijski uspjeh.
1932. godine sudjeluje u prometnoj nesreći od koje se do kraja života nije oporavio.
Umro je na današnji dan, 28. prosinca 1937. godine.Što da na kraju kažem osim da svakako preporučujem da si za podizanje romantičarskog raspoloženja i moderne produhovljenosti, u svoj repertoar sprženih cd-a i mptrica, svrstate barem izvrsni Bolero, klavirsku skladbu Pavane pour une infante defunte te njegovo prvo klavirsko remekdjelo Jeux deau. Ja jesam i od tada mi žene ne daju mira.