Reklame January 27, 2006

Sve nas jako iritira Å¡to moramo plaćati pretplatu državnoj televiziji za loÅ¡ program. I uz to trpiti torturu tisuća reklamnih spotova - prije dnevnika umjesto Toma i Jerryja, u poluvremenima sportova (umjesto Gusztava), i pogotovo usred omiljenih serija ili filmova… I tako stalno. A da su bar neke dobre reklame, ali nisu. Carrotov reklamni slom nas uvijek nasmije, ali domaći uradci rijetko. Prisjetimo li se onih par domaćih uspjeÅ¡nica nakon kojih smo se na glas smijali i to dijelili ujutro meÄ‘u Å¡kvadrom uz prvu kavicu (uz slogane poput «LakÅ¡e se diÅ¡e» koji bi nas pratili i po nekoliko godina), lakÅ¡e se sjetiti onih poraznica koje su nam lica tjerala u grč ili nevjericu a mozak na krajnja razmiÅ¡ljanja u stilu - «Pa zaÅ¡to pobogu!?», «Jel’ to samo meni nije smijeÅ¡no?», i «E ovu Å¡ugu sad stvarno viÅ¡e nikad neću kupiti!». Prisjetimo se stoga nekih reklama koje su uspjele prodavati grozne proizvode ili upropasniti vrhunske, ali je sigurno samo jedno – iÅ¡le su nam na živce.

Prehrambeni proizvodi
Za početak, Kupujmo Hrvatsko. Uz skoro pa nacističku reklamu. Uvijek kad vidim one blokove kako prijeteći padaju jedan na drugog uz jeziv tresak, pomislim da će svakog onog tko u dućanu kupi austrijski parizer ili bugarski kompot od breskve snaći crna sudbina - da će ga tržiÅ¡ni inspektori baciti pod jedan od istih blokova. Sjećate li se pak one stare, kad na startu utrke na 100 metara stoji tip s piÅ¡toljem, a kraj njega tri atletičara koji trebaju krenuti? I digne čiča piÅ¡tolj i kaže - Sad. A dečki umjesto da krenu, u čudu pogledaju Žarka Podočnjaka na tribinama koji kaže „I opet!“. Pa novi start s nervoznim atletičarima, pa opet „I opet!“. I tako par puta dok Žarkec ne provali „Sad i opet, Kroki Kroket!“ Svaka čast za slogan, ali zaÅ¡to ovi ne krenu kad im je dao znak da krenu, zaÅ¡to čiča ne puca kad već ima gan, i zaÅ¡to na kraju ne upuca barem Podočnjaka i skrati nam muke… Reklame za sladolede su često znale iritirati, a prednjači ona s lažnim Beckhamom koji izgleda kao prolupali lovac na Haringe iz Trondheima, dok desetak kikića rastura inventar velike trgovine. A Edo Pezzi neÅ¡to nesuvislo brblja, kao da se pripremao za prijenos pelote, a dali mu da prenosi preponsko jahanje. No to ipak nije ni sjena onoj gdje napaljeni mladić kasno u ljetnu noć bira izmeÄ‘u sladoleda i kondoma (a iza ugla ga čeka super komad), i onda izabere sladoled. Taj je skupa sa scenaristom zaslužio Å¡tapić tamo gdje bi iÅ¡ao kondom… Njofra je bilo ime za sladoled u kojoj nespretni ružni mladić ne zna brejkat, onda strga nogu dok mu se smije cura koja mu izgleda kao sestra. Onda kad se ismijala, priÄ‘e i s prstom mu pokazuje pjegice na faci uz prigodne riječi, „Njofra to si ti“. I onda ode. A on Å¡epa. Pa čemu to… I to je joÅ¡ prije HDZ-a bilo!!! Pamtite li zgodnu konobaricu koja daje žuti karton frajeru koji loptom pogodi vrata njenog birca? Nalazite li ikakav smisao u tome? „Ah ti mladi, stalno nekud žure.“ Kaže tako djed bakici dok im kćerka odlazi s dva debela brkata motorista koje ne bi primili ni Hells Angelsi nego bi napustili kontinent od straha. Ali tu nije kraj. Baka će mudro djedu – „I mi smo nekada bili mladi, ali za Jamničku smo uvijek imali vremena!“. I tako oni zagrljeni, a kćerkica zavrÅ¡i u paÅ¡teti. Zar vam za Jamničku treba vremena!? Nikada se nisam dosjetio koja je najveća mudrost te reklame - dati unuče u ruke bilo kome; Jamničku piju isključivo penzići; i konačno čemu ti motori i zaÅ¡to su dvojica na njima??? Vrijeme u nedoumici od tog čudesa bi prekinula i razbudila nas horror scena s nakaznom i usporenom prenaÅ¡minkanom djecom s glasovima nekakvih duhova, užasnim jeka-smijehom u pozadini, vjetrom od nikud te atmosferom groblja kućnih ljubimaca u Bronxu. Ne, to nije bila reklama za Petak 13, bila je za ÄŒipi ÄŒips. Poseban dojam u tom serijalu koji je nastavljen i u drugom spotu na jedrenju, davao je mlitav muÅ¡ki glas koji je čitao natuknice raspoloženjem kao da čita vodostaj Save kod Radeča na dan Titovog pogreba. Je li vam možda u pamćenju ostao spot gdje začuÄ‘eni muÅ¡karac ima tekst: Gdje je sir, nema sira, tko kaže da nema sira? Možete li vizualizirati? Ne? A možete li vizualizirati kako Boris Dvornik priča sam sa sobom kako su mu super napolitanke? Ili da Ninu Badrić zovu u studio na slijepi test kava („Alo Nina, hoćeÅ¡ doć pit mukte kavu. Tko smo mi? Ma kaj te briga, daj dobit ćeÅ¡ bianco ček bez potpisa“)? Ne? Dobro, onda ste na naÅ¡oj strani.Piva
Netko u domaćoj pivarskoj industriji smatra da u Hrvatskoj samo homoseksualci piju taj zlatni predmet želja. I onda im podilaze. Piju li ljudi takvog opredjeljenja taj napitak? Hoće li im netko reći!? Od jake konkurencije u toj sferi ne zna se tko pravi gore reklame, ali jeste li možda primjetili da u tim spotovima dva dečka sjede na fontani želja i žele pivu umjesto sočne krasotice u prelaganoj haljini. Ili tri dečkića idu tužni u lov na patke. Ili dvojica piju skupa polugoli u čamčiću. Pa jedan skida naramenice rasnoj plavuÅ¡i da bi joj uzeo pivu i ostavio. Sto morona skakuće po ulici i paradira, dok ih pola svira limenu glazbu i onda jedan padne. Pa nismo u Peruu, ljudi! Ili kad se pak igraju igračkom-robotom koji im nosi toplu pivu a oni ne gledaju utakmicu nego plješču sami sebi… Vrhunac je čovjek koji se igra s bananama ispred frižidera. Odrastao čovjek, ogrozd žutih falusnih simbola, prazan Obodin i on polugol. Sam. Vjerojatno u drugom nastavku reklame ulazi i polugoli prijatelj sa Å¡lagom, ali srećom to nam nisu prikazali. Ajde, nisu sve pederaste. Ali i dalje jesu grozne. Kad spiker na tv predstavlja navijače četiri reprezentacije na jednoj jedinoj utakmici, ili ona gdje par tipova u bezatmosfernom bircu gledaju kako IvaniÅ¡ević s njima gleda IvaniÅ¡evića uživo na televiziji i prolijeva to isto pivo na Å¡ank. I da, ona najstraÅ¡nija – pingvini, lički konobar, bus Braće Krstić, naÅ¡e Å¡atro zečice i dva brata Conana. Je li itko ikad shvatio bit toga?

Telefonija
Ako ste preživili dugogodiÅ¡nje serijal tipične hrvatske familije s ocem, masnim mlakonjom, iritantnom unjkavom majkom i promiskuitetnom kćerkom (koje, o užasa, i zapjevaju), onda su sve ostale čista petica. Kad jedriličar koji nestaje, mora u 23-oj sekundi reklame biti apriori duhovit, pa prospe iz čistog mira kilu Å¡ećera u kavu, ili dvadeset mrÅ¡avih izgladnjelih polumanekena s frizuricama popiÅ¡anog terijera Å¡apću i Å¡kripe s glasovima te nose crvene Å¡alove kraj bazena. Å to je ipak bolje od onog u kojem se 26 sekundi cilja da tip masturbira kraj ruba zatvorenog bazena, a on u stvari Å¡alje sms. A prosipanje ružičastih latica… ObjaÅ¡jenje - I leptirice imaju one dane u mjesecu… Bilo je tu i sitnih kraÄ‘a od manje poznatih svjetskih kompanijica tipa Nike, i parodija na TV shopping s mutavom plavuÅ¡om koja ne zna odglumit plavuÅ¡u i preforsiranim voditeljem. Dajte nam Jacka Lamottu, Chucka Norrisa ili Tonyja Littlea. To bi bila parodija, a ne ovo…

Banke
Vrhunac neukusa. Jako debeo tip pjeva da su oni najbolji a plesačice-službenice vodaju moguću mušteriju po uredu. To je palilo u SAD-u pred 40 godina, ali danas ljudi ne žele više ići jako debelom mesaru jer znaju da se on deblja na njihov račun. A iritantni ćelavac umjetno preplavih očiju koji se pipa po tregerima i mazohistički pecka po bradavicama, kao da nikad cicu u životu nije primio. Ni neće. I onda ga još stave na bankomate…

Ostale
Imam samo jednu sviću – glasi reklama za Elektru za 21 stoljeće. A simpatični inkasator. Ma da. Kao i sisata balerina, vispreni pajac i duhovita rotkvica. Prijavite svog susjeda ili prijatelja ako ne plaća porez jer vi plaćate umjesto njega… Opet se vraćamo na prvu rečenicu teksta. Stranačke reklame su priča za sebe, i zaslužuju filmski maraton neukusa i tihe jeze. Možete me blatiti… Hrvatska lutrija imala je čudan način reklamiranja. Serija spotova zvana „ČuÄ‘enje velikom broju“. Reporterka bi iÅ¡la okolo i pitala ljude da za njom ponove broj koji bi ona rekla, ali da to zvuči začuÄ‘eno. Zvučalo je straÅ¡no. „Sedam milijuna kuna!?“ „Sedam milijuna kuuuna!?“ Ali su ipak straÅ¡niji pokuÅ¡aji Hrvatske turističke zajednice. Od maratona Lijepa naÅ¡a Hrvatska i čisto plavo more, pa do nasmijeÅ¡enih službenika. Podsjeća na onu za Hotel Esplanade – 340 ljudi čekat će na vas… Pa Vitaseng i čiča koji se čudi Å¡to mu se ne diže u sedamdesetoj pa glumi da trči po Jarunu. I joÅ¡ to dijeli s nama. Hvala. A u nastavku reklamiranja istog proizvoda, mladić pita djevojku: „Ja bi joÅ¡ malo.“ Pa ako to moraÅ¡ pitati, i ako to moraÅ¡ tako pitati, onda stvarno ne znam kako napet taj seks mora biti.

Plakati
Jumbo plakati kojima Ipercop reklamira Å¡kolski pribor imali su sićuÅ¡an propust. Naime, na njima se vidjela curica iz prvog razreda osnovne koja stoji pred Å¡kolskom pločom. A na ploči tematika iz biokemije. Pa reklama za gume koja srećom nikad nije snimljena za tv (ajmo joÅ¡ jednom snimit Å¡pagu. Ne može Å¡efe, opet se zaliijepila…). A duhanska industrija izgleda nije uspjela shvatiti da se ne plače od bijelog luka…

Posebna sekcija sinhroniziranih
Mali kojeg pipa učiteljica uz najiritantniju moguću muziku zbora kozačkih eunuha. Reklamira se inače, deterdžent. Ja sam Ivan Horvat, a sve oko mene je milion nekakvih praÅ¡kova. Kako se taj lik zove na Islandu, ili Indoneziji? A mali kosooki dječak kojem sve smrdi, a reklamu kako dijete sere puÅ¡taju uglavnom u vrijeme ručka i večere… OmekÅ¡ivači su ipak najbesmisleniji. Otkud ih sve ne vade te žene. Imam fobije od prvog poljupca s nepoznatom da se ne napiknem na bocu s 200 mililitara gratis. Vade ih na treningu, u kinu, idu u Pariz i vrate se nakon faksa a jedini pulover ne promijeni boju. Ili tamo faks traje kraće, ili nije izaÅ¡la iz sobe, ali nakon desetak godina se tata sjeća samo pulovera… Ma katastrofa. I pokažite mi boru koja se smanjila za 67 posto, molim vas. I objasnite kćerci zaÅ¡to teta na reklami ima menstruaciju u plavoj boji, a ona ne. Ili probajte pustit ekipu od deset kamermana, Fodora, režisera i inih gladnih i žednih u stan da vam dokažu da ste glupi i da ne znate prat veÅ¡. Pa pojest će vam i popit sve živo, a da ne govorimo o zaflekavanju svega… I nemojte razbit na licu mjesta akviziterku koja vas u dućanu zalije smjesom vinskog octa, senfa i uzavrelih žganaca sa smeÄ‘im tartufom po bijeloj koÅ¡ulji…
Ili jednostavno zamislite kako bi bilo dobro raditi parodije na reklame. Kao DMJ - Dolazi Nina Badrić u dućan i pita imaju li Ledolinu. Kažu da nema. Drugi dućan tuć, ne držimo. Treći - nestalo.
A Nina se na to nasmijeÅ¡ena okreće prema kameri i pjeva “Desertna krema kakve nema….”

Ne volim januar… January 7, 2006

Uz ožujak i travanj (koji nemaju praznike) jedan od najtežih mjeseci u godini. Evo i zašto.Lažna obećanja
Sve što smo obećali prve sekunde nove ili srčući sarmu oko podneva prvog prvog pada u vodu već trećeg prvog, jer na dijetu nemremo dok ne požderemo odojke i kolače, seksa nema ni od korova jer smo debeli, ružni, blijedi, podočnjikavi i prištavi, a u teretanu ionako idu samo pederi. Auto nećete zaradit osim ako ne ukradete, zadužite se, ubijete ili imat rođaka na važnom mjestu, na godišnji ćete kad vam odredi šef, a sreća je ionako relativan pojam.

Snijeg
Snijeg je nešto divno, ali snijeg u gradu od milijun stanovnika je lijep jedino dok ga gledaš s prozora toplog doma. Čim se suočiš s njim, postaje ubojita melasasta govnolika susnježica koja ulazi u tenisice (čizme su mokre od čišćenja zatrpanog auta na čije ti se mjesto čim se okreneš parkira neki hercegovački tenk), tjera na padanje i prokleto je mokra za sve dijelove tijela minimalno do podneva kad se konačno i dokopaš posla. A kad trebaš doma, ima ga još metar. Prema nekom Murphyjevom zakonu, što češće čistiš snijeg, on će više padat.

Sportovi
Osim što osobno nismo ni za što, svi zanimljivi sportaši u siječnju štrajkaju (osim Branka Zorka i onih dosadnih pustinjskih štakora relijaša koji su jedini razlog da sportski komentatori dobivaju pare u siječnju – ukinite i jedne i druge!), pa nema ni nogometa, ni formule, čak ni atletike. A otkako su uveli kvalifikacije za skijaške skokove, nema više ni simpatičnih Engleza ni Nizozemaca samoubojica koji bi slijetali na one ukrasne boriće sekundu nakon što su polijetali ukrivo uz najjače moguće odobravanje kako raje s tribina, tako i nas kod kuće uz bakine kolačiće i kuhanu rakijicu.

31 dan
Siječanj ima 31 dan. Da nema veljače iza njega, bilo bi još više mrtvih… A i ovako je raj za samoubojice.

Pet ponedjeljaka
Ovaj siječanj ima čak pet ponedjeljaka. Pet puta ćete morat gledat sapatnička lica kolega nakon tako kratkog a strgavajućeg vikenda jer je siječanj i hladno je.

A ne kaže uzalud stara kineska:
jedna čašica alkohola skraćuje život za tri minute,
jedna cigareta za pet,
jedan dobar seks (ono kad se oznojiš ko vidra i sve dahćeš čupajući plahtu), za sat vremena,
a jedan obični radni dan za punih 8 sati…

Petak 13
Da bi sve bilo uobličeno, potrudio se i nesretni petak, kad se definitivno mora dogoditi nešto nedobro. Tipa pad sige na krov auta, popravak bojlera, iznenadni napad hemeroida (kurac iznenadni, sjeti se što si sve stavio u sebe), obavezna zubobolja (napada li zubobolja ikad osim u petak navečer?), dolazak nenajavljenog dosadnog rođaka kad imate za pogledat još pol sata filma a videoteka zatvara za sat, otkriće da ste alergični na borove iglice ili pak otkriće termita u štoku…

Rasprodaje
Sezonske rasprodaje na svakom su uglu. Prodavači jednostavno pokraj stare cijene napišu novu - naravno - višu i čekaju budale. I dočekaju, jer su Hrvati stari shoppingholičari.

Kolesterol
Sjetite se što ste pojeli od Badnjaka do reprize novogodišnje noći i primite se za glavu. Sad zamislite kako je vašem tužnom, mašću obavijenom organizmu… Rekli bi Fenićani – bubreg u loju.

Alkoholni ostaci
Sve je bilo pod kontrolom dok nije došao taj šampanjac, i onda ste se ničim izazvani popeli na stol, slučajno podigli na isti šefovu tajnicu i nesretno upali desnim guzom u zdjelu francuske salate a ona u 50 litara punča, ponos šefa sale. Pa ste morali popit sa šefom, pa da zaboravite, pa lošeee…

A tek svi oni marketinški tulumi u prosincu od kojih vam jetra izgleda kao pluća od tuberkulozne morske spužve…

Mamurluk
Bliski rođak alkoholu. Ne prolazi barem do Tri Kralja. A kako su i Tri Kralja, fala bogu praznik, mora se i to proslavit…

Besparica
Unatoč svim božićnicama i bonovima, i dalje ste preduboko u minusu da biste ispuzali na svjetlo dana i popili kavu makar bez mlijeka i mineralne. Sve ste potrošili na skupe poklone i dobili govno - šaljive šalice, hippie šalove i patagonske kapice, tijesne rukavice, one idiotske drvene pločice s nečim glupim napisanim na sebi što nikad nije duhovito i hrpe jeftinih butelja vina. Koje će jedine od svega nabrojanog nečem i poslužit.

TV program
Zločinci koji nas mrze tih dana, vjerojatno iz razloga: ”Zašto bi oni uživali ako mi moramo raditi ko psi”, uredno nam serviraju takve besramne reprize, da se ponekad zapitamo jesu li tako niski i bešćutni da puštaju snimke od prošle godine tri dana za redom. Ili pak svake dvije isti film, a svake tri isti humoristički program? Osim reklama koje se retuširaju. Muzika ne.

Debljina
Tko ima hrabrosti u siječnju stat na vagu te se pogledati u ogledalo, svaka mu čast. Tko se pak odluči po smrzavici, ledu i kijametu otići na jogging, nogač ili bazen, više se ni ne družimo s njim… A neb u ni on dugo jer bu se razbolil.

Hladnoća
I dok naše agencije besramno nude i uspijevaju prodati četrnaestodnevne aranžmane na otočićima na kojim naši političari drže milijune novaca, većini puka je i dalje jezivo hladno. Izlaske treba izbjegavati što je više moguće i uvuć se što brže u auto. Tu nastaje problemčić s duljinom trajanja ugrijavanja unutrašnjosti auta. Magljenje je poseban dodatak. Ko da se drajvam kroz kingkongov prdež, onako stisnut uz volan da vidim tri milimetra kroz djelić odleđene šajbe. Meni se Klito taman zagrije kad izađem van. A još kad se osoba “B” sjeti prozračit stan prije odlaska van…

Računi
I dok se još nadamo da bi mogla kapnuti pokoja zaostala čestitka od rođaka iz Australije s ponekim dolarčićem, oko desetog se u kasliću nakupi besramna hrpa računa, s ciframa koje bole. Kak to da nas nikad ne zaborave na jedan mjesec. Najviše boli plin.

Glazba
Svaki Siječanj, izuzmemo li one koji budu dočekani na Velebitu ili McKinleyu, počinje s novogodiÅ¡njim koncertom klasične glazbe. Ako vam ga već ne odvine netko od sustanara, sigurno će to napraviti obzirni susjed za osvetu Å¡to vam je noćas u 5 pri povratku s tuluma dok ste vadili ajvar ispala flaÅ¡a mineralne na bubreg vaÅ¡e mačke koja je pala na zavjesu, i tak… Kako već obično biva. Ali neka. Barem smo se rijeÅ¡ili Božićnih pjesmuljaka za sljedećih 11 mjeseci…

01.01.2006.
ribafish@hotmail.com

Skijaški skokovi i padovi January 1, 2006

Zadnjih dvadesetak godina prvi dan nove dočekujem manje viÅ¡e isto. Jeziv mamurluk, žgaravica jačine trganja nadrkane jezgre atoma, potraga slobodnom rukom za flaÅ¡om vode i okretanje na drugu stranu kreveta s namjerom da ugledam zadovoljno lice sisate, netom viÅ¡e puta svrÅ¡ene plavuÅ¡e. Kako plavuÅ¡e ipak nikad nema, otkotrljam se do neke sobe gdje me dočeka neki znojni poskakujući dirigent koji nakon dva sata davljenja zahtjevnim djelom, pokuÅ¡ava oraspoložiti publiku nekom alpskom violinskom poskočicom. Lagano utiÅ¡am telku, umlatim sve jestivo i pitko iz fridža, telefoniram najboljim frendovima da pitam Å¡to sam sinoć radio nakon blackouta i jesam li neÅ¡to ukrao (Å¡to obično radim u takvom stanju, moje isprike svim vlasnicima tuluma) te u miru dočekam ono bez čega nova godina ne bi imala smisla. GarmiÅ¡.Garmisch Parten Kierchen, ubogo seoce u vulvi materinoj u kojem bi i dan danas pastiri malo guzili miće janjiće a malo retardiranu Hajdi iz drugog sela, da se neki mudar čovjek nije domislio ideji da smisli skijanje, skakanje i općenito turizam. I tako uz malo betona, čelika i par godina radnih akacija, Å¡vabe koje ne žive u svojoj državi napraviÅ¡e skakaonicu u tom pituresknom mjestaÅ¡cu koje bi bez toga bilo poznato samo po klanju nekog vuka samotnjaka ili kraljevskoj lavini.A kako ga priroda vuče ljubavi prema sve samo ne normalnim sportovima, mali se Ribafish negdje u trećoj godini života zaljubio u te skijaÅ¡ke skokove. Sjećam se da je na crnobijeloj telki neki striček smijeÅ¡nog prezimena Wosipivo skakao ko blesav s ružnom kacigom, pa je brkati Poljak hračnuo pred kamerom nakon Å¡to bi se prekrižio, Slovenac se strmopizdio na glavu… I tako, malo po malo, viÅ¡e ne bi propustio niti jedan prijenos ni za živu glavu.

Problem je bio u tome Å¡to se nekad nije imalo satelitskih i Å¡to je sve ovisilo o godiÅ¡njem planu i programu nekog urednika s HTV-a koji bi odabrao Å¡to će se gledat te godine. A GarmiÅ¡ je, baÅ¡ kao i ostale tri skakaonice iz novogodiÅ¡nje turneje bio nezaobilazan jer je bio fantastičan udar svježine na tako suhoparan reprizni program svakog prvog u godini. Ostatak sezone se uglavnom nije prikazivao osim zavrÅ¡nog natjecanja, ali to je samo davalo draž. Kao i kad ste tih godina mogli gledat samo jednu tekmu tjedno, i to bi obično bio užasni sraz ili tzv “Derbi začelja” izmeÄ‘u OFK Beograda i Radničkog iz Kragujevca. Tada su naiime Krvati imali svega četiri predstavnika u prvoj ligi (osima kad bi uhopsao i Dinamo iz Vinkovaca), pa dok si dočekao nekog naÅ¡eg, proÅ¡lo bi pola sezone (i onda Hajduk izgubi od Trepče ili Galenike). Ali, udaljih se…

Uglavnom, tako sam zadnjih dvadesetak godina počecima istih liječio mamurluk navijanjem za Nykaenena, Nieminena, Ulagu, Bokleva, Cecona i ostale graničare, vojnike ili servisere kombija, koje god im je već njihova matična država radno mjesto sredila - jer su to uglavnom bili prilično tupavi dečeci s tri razreda osnovne koji bi školovanje žrtvovali za sezonu što bi je proveli putujući od Libereca preko Sapporoa do Thunder Baya. Jednostavno, to me veselilo ko bebu - i kad su moji dečki pobjeđivali i kad su gubili. Osjećao sam se dijelom toga. Kasnije sam bio i u Bischofshofenu, pet puta na Planici, a Garmiš nikad ne bi propustio. Juhica, kolačić, krevet i pijani glas mutnog Mutića. Ideala!

I onda se dogodi to. Danas, cuclajući gastal nakon što sam otkrio da u krevetu nemna plavuše i da mi odojkovo uho s primozgom strši iz jednjaka, krenem drkuljit po teletekstu i skužim da HTV ne prenosi skokove. Ej? Ne prenose Garmiš?U napadu bijesa i očaja, skoro sam otišao čistit snijeg ispred kuće, ali sam se ipak svladao i sjeo ovo napisat jer sam stvarno potresen.

Tuga, poniženje, izdaja. Bolje da su dnevnik izbacili. Pas im se na materi zarazio…

Kaj sad? - rekao bi Smile, DMJ bi dodao - jebat ga, bar smo se napili sinoć, a ja bi naručio tri pive i život bi iÅ¡ao dalje. Nažalost, oni su slavili na nekom drugom mjestu i sad sjedim sam za compom i vraćam uspomene. BaÅ¡ sam kiselkast…

I tako, iako ovo moje piskaranje neće promijeniti svijet, izbacio sam iz sebe ono što me dugo tištilo, a to je da nam je državna teve zakurats, i da bi ja to puno bolje radio i zato ih gonim sve u krasni i idem vidit kaj ima za jest.

Ko će sad nać birc s jurosportom, uf…

ribafish@hotmail.com, 01.01.2006.