Motovun, dan prvi - australski trijumf July 25, 2006

RAD OSLOBAĐA (Damjan Kozole)

Na Motovunu ove godine Slovenci imaju najbrojniju reprezentaciju. Došao je, između ostalih, i Damjan Kozole sa svojim filmom Rad oslobađa.
U kratkom govoru prije projekcije autor je naveo da mu je bila namjera snimiti jedan mali, obični film o jednom malom običnom čovjeku i njegovim
velikim, ali na žalost uobičajenim  problemima na ovim prostorima.
Peter je strojarski tehničar koji je nedavno izgubio posao.
Nema potrebe za njegovim zanimanjem te stoga iz dana u dan odlazi na Zavod za zapošljavanje.
Njegova supruga Vera radi na općini i nezadovoljna je stanjem svog muža, koji sve češće pije s prijateljima u kafiću, a ne donosi nikakav novac u obiteljsku blagajnu.
Nju zanemaruje pa Vera odluči da će se odseliti zajedno s njihovom kćerkom.
Njena odluka postaje time lakša kada Peter otkriva da je Vera već neko vrijeme ljubavnica svog direktora.
Peter tako ostaje sam i više ne vidi nikakvo svjetlo na kraju tunela.
Kozole je u ovom skoro srednjemetražnom formatu (trajanje filma je svega 71 min.) doista i ispričao
jednu običnu priču o jednom običnom čovjeku, ali je balansirajući između drame i komedije na kraju podnudio možda ipak običniji film nego mu je to bila namjera.

GLEDAJ LIJEVO - DESNO (Sarah Watt)

Definitivno najbolji film prvog dana festivala. Australska redateljica koja se do sada uglavnom bavila animiranim filmom odlično je odradila svoj
prvi igrani film. Pakleno je vruć vikend, a ljudi se bore s neočekivanim događajima koji su ih snašli.
Nick posjećuje doktora opće medicine od kojeg dobiva užasavajuću dijagnozu no mora pričekati savjet specijalista do ponedjeljka.
Meryl se vraća s pogreba i do ponedjeljka mora završiti svoj projekt kako ne bi dobila otkaz, a Andya muči ultimatum njegove djevojke
te mora razmisliti o ’sretnoj vijesti’, o njenoj neplaniranoj trudnoći.
Koristeći se animiranim međuscenama Sarah Watt je oslikala filmsko platno živim bojama, dinamičnom, živom pričom čiji junaci suočeni s iznenadnim problemima promišljaju o životu i daleko više o smrti.
Iznenađuje kvaliteta kompletne glumačke postave i način na koji likovi svode smrt na veličinu s kojom se može i mora živjeti.    

Tsotsi (Gavin Hood) July 14, 2006

Na ovogododiÅ¡njoj dodjeli Oscara jedan od velikih favorita u kategoriji “Best Foreign Language Film” bio je palestinski film Paradise Now. Nagradu mu je meÄ‘utim ispred nosa odnio južnoafrički kandidat Tsotsi autora Gavina Hooda. Kad pogledate film moći ćete samo Å¡utke skinuti Å¡eÅ¡ir (ako ga iz nekog razloga nosite) u znak priznanja cijeloj ekipi Tsotsija, riječ je o majstorskom djelu na gotovo svim razinama filmskog zanata.
Tsotsi je mladi vođa četveročlane bande koja dolazi sa rubnih dijelova Johanesburga. Predgrađa čine sklepane kućice u blatu, zlokobna s jedne i očajna s druge strane, atmosfera koja vlada u tim dijelovima grada izgleda gotovo nestvarno. Zloglasne brazilske favele prema ovom naselju izgledaju gotovo poput dječjeg vrtića. Tsotsi je svoj ugled izgradio iznimnom surovošću, iako izgleda krhko i lomljivo s gotovo djevojačkim crtama lica, njegov autoritet je neupitan. Kad padne noć četvorka odlazi u grad gdje pomno odaberu žrtvu, prate je i na koncu je opljačkaju. Scena pljačke u prepunom vagonu gdje Tsotsi i ostala trojica opkole čovjeka tražeći od njega novac koji je netom prije neoprezno izvadio iz džepa spada među najsurovije i ujedno najbolje režirane scene koje ste mogli vidjeti na filmu. Na prvi pokušaj žrtve da pusti glas i tako privuče pažnju ostalih Tsotsi mu proboda srce čeličnim tankim šilom skrivajući oružje iza njeogve kravate. Za to vrijeme ostali ga pridržavaju svojim tijelima i nitko od putnika nema pojma što se događa. Na slijdećoj stanici jednostavno ostavljaju žrtvu i izlaze s ostalima van. Jebeno surovo i uvjerljivo - antologijska scena koju je moguće vidjeti samo kada napustite teren dobro poznatih kinematografija zapadnog svijeta.
Iako Tsotsi djeluje u zajednici s još trojicom prijatelja on je zapravo vuk samotnjak. Oni ne znaju niti njegovo ime, niti prošlost, a on uglavnom ne govori o sebi. Poznaju ga samo pod nadimkom Tsotsi što u prijevodu znači - ubojica, zlikovac. Jedne večeri Tsotsi nakon svađe s prijateljima sam odlazi u bogatu četvrt gdje ženi ukrade automobil pri tom je teško ozlijedivši. Par kilometara dalje otkrije da se na zadnjem sjedištu nalazi beba stara svega par mjeseci. Iako u prvi mah želi otići s plijenom i ostaviti dijete u autu pokraj ceste ipak se vraća po bebu kada začuje njen plač. U opasnom ubojici i kriminalcu, čiji životni put je bio zacrtan gotovo samim rođenjem na rubu civilizacije, odjednom se nešto prelomi. Gledajući to bespomoćno stvorenje Tsotsi se prisjeća svog djetinjstva, na smrt bolesne majke i surovog oca. Sjećanja za koja je mislio da su zauvijek potisnuta sada izbijaju na površinu.
Gavin Hood kroz sudbinu glavnog lika maestralno progovara o sudbini Afrike, turobnog kontinenta od kojeg svijet uglavnom okreće glavu, kontinenta izjedenog AIDS-om, glađu, siromaštvom, kriminalom, surovim ratovima i konačno - potpunim beznađem.
Bez želje da nešto uljepša, oduzme ili doda, ovaj film bolje od ičega upozorova na mjesto slamanja civilaizacije i duboku podijeljenost čovječanstva na megabogate i one koji umiru od gladi. S jedne strane svijet koji brine o tome nosi li Paris Hilton gaćice ili ne na nekom eventu i s druge strane cijeli jedan kontinent osuđen na polaganu smrt. S nekoliko majstosrkih panoramskih prikaza okruženja u kojem Tsotsi živi i u kojem je odrastao Hood otkriva istinu onakvom kakva ona stvarno je. Djeca čiji su roditelji umrli od AIDS-a u Tsotsijevom kraju žive u betonskim cijevima, odbačena i ostavljena od svih. U susjednim državama njihovi vršnjaci nose kalašnjikove, nemaju djetinjstvo, nemaju nikakvu šansu. Ti klinci su osuđeni na smrt. Tsotsi je bio samo jedan od njih, nije imao nikakvu šansu.
Tsotsi je osim spomenutog Oscara osvojio cijeli niz nagrada na raznim festivalima. Odličan scenarij, režija, soundtrack, fotografija, montaža i gluma čudesnog Presleya Chweneyagaea.
Film vrijedan poštovanja, obavezno pogledati.

godina proizvodnje: 2005
trajanje: 94 min.
režija: Gavin Hood
scenarij: Gavin Hood, Athol Fugard
producent: Peter Fudakowski
fotografija: Lance Gewer
montaža: Megan Gill
glazba: Paul Hepker, Mark Kilian
uloge: Presley Chweneyagae, Mothusi Magano, Percy Matsemela, Jerry Mofokeng, Themby Nyandeni, Terry Pheto, Zola
ocjena: 10/10

8. Motovun FF - pogled iznutra July 13, 2006

Proteklih nekoliko tjedana sam se osim nogometom bavio i pisanjem kataloga za 8. Motovun FF koji će se ove godine održati od 24. - 28.07. Promatrajući usput i kako izgleda stvaranje jednog filmskog festivala, usput i meni najdražeg, mogu vam iz prve ruke posvjedočiti da je to sve skupa jedan grozničavi, organizirani kaos. Lista filmova je u početku poprilično duga, Pavičić i Grlić pregledavaju materijale, Pavičić usput obilazi festivale kao npr. Cannes i vremenski se lista sužava ali konačni program je još uvijek negdje u magli. Naziru se tek obrisi onoga što će na koncu činiti 8. Motovun FF. Pavičića nisam vidio, on spada u najelitnije jedinice festivala, istureni napadač smješten negdje u protivničkom 16-ercu.
Grlić izgleda poput kakvog dobroćudnog medvjeda, dominantna figura, na prvi pogled staložen, jede trešnje, obavi poneki telefonski razgovor, pregleda mejlove, pripali pljugu i onda ode na nekakav sastanak ili jednostavno nestane. On je igrač starog kova, voli češku i rusku filmsku školu, on je recimo srednji vezni.
Mirković je nogometnim rječnikom rečeno Å¡ef obrane, neÅ¡to poput Canavara u reprezentaciji Italije, ali ne toliko temperamentan. On koordinira apsolutno svim dogaÄ‘anjima, stalno je onlajn i ako nastavimo s nogometnom terminologijom on je zadužen za to da ne primimo gol. Oko sebe rasporeÄ‘uje ostale igrače, razine i meÄ‘urazine djelovanja. Finalni festivalski proizvod, od viuzualnog identiteta preko programa do popratnih sadržaja, financija i ostalih sitnica je u velikoj mjeri rezultat njegovog rada. U svemu ima prste i na sve utječe u manjoj ili većoj mjeri. Da bi se dobio katalog ili knjiga u kojoj su predstavljeni svi programi, filmovi i sve ostalo potreban je cijeli niz ljudi. Katalog MFF-a vam je ona “landscape” knjižurina s debelim kartonskim koricama i to je zapravo knjiga cijelog festivala, dobiju ju svi akreditirani novinari, posjetioci festivala ju mogu nabaviti po, čini mi se, dosta prihvatljivoj cijeni i ona je zapravo vjeran portret cijelog festivala, vodič kroz festival ali i uspomena na njega.
Moj dio posla je bio predstaviti sve filmove iz gotovo svih programa, osim kratkih filmova koje mislim radi Korovljev, i nekih portreta poput onog o Mileni Dravić ili Semki Sokolović koje uglavnom napiše Mirković. Počeo sam pisati kada izgled programa nije bio ni izbilza jasan i cjelovit, a kamoli raspored projekcija na samom festivalu. Osim filmova i biografija samih autora ove godine smo radili i filmografije autora. U moj dio posla ide i pribavljanje fotografija za filmove. To je ponekad iznimno zajeban posao, ali na kraju se nekako sve složi. Djevojka koju ćemo ovom prilikom zvati Twiggy je spona između mene i dizajnera, grafičara koji će od tih materijala na kraju napraviti knjigu. Mirković je sveprisutan i sva ta hrpa materijala ide i preko njegovih ruku. Kada si npr. uzmem previše pjesničke slobode u opisima nekog filma on to nenametljivo skrene u neki prihvatljiviji oblik. Onda dolaze na red lektori i prevoditelji jer cijeli katalog ide paralelno i na engleskom jeziku.
U cijeloj stvari je zanimljiv i dio u kojem prevodimo naslove filmova. Kako npr. prevesti film Quinceanera? Da li ostaviti tako kako je jer tako se zove svojevrstan obred, proslava kojom djevojčica prerasta u ženu. Kako se to događa na njen 15. rođendan tako smo na kraju i preveli film - Petnaesti rođendan. Nema previše prostora za manevriranje oko prevođenja samih naslova, ne smiješ se previše udaljiti od onoga što je autor htio reći, a stvar opet mora biti prilagođena našem jeziku. Za Dukićev film Wristcutters: Love Story prijevod bi mogao glasiti Samoubojice: Ljubavna priča, no na kraju je sam Dukić tražio da se film prevede kao Pizzeria Kamikaze, a pod tim imenom će vjerojatno na jesen i ići u distribuciju po kinima. To je inače onaj film koji se pojavio ove godine na Sundance festivalu, priča je vrlo zanimljiva kao i glumačka postava (Tom Waits između ostalih).
Djelić po djelić i mozaik se polako slaže, programi poprimaju svoj konačni oblik.
u glavnom programu će biti nekoliko vrlo jakih naslova, u programu BIS moći ćete vidjeti 8 legendarnih naslova koji su igrali na prošlim izdanjima festivala. Između ostaloga tu je i prošlogodišnji pobjednik Smrt gospodina Lazarescua koji je na 7. MFF-u igrao u kinu Bauer na samo jednoj projekciji što znači da ga je tada vidjelo nas stotinjak sretnika. Ako niste, pogledajte iz BIS programa i austrijski film Pasji dani. U poslijeponoćnim terminima na Barbacanu ove godine idu i 4 glazbena dokumentarca: Heavy Metal, Laibach, Pankrti i Ramonesi, ali da ne duljim - o programima 8. MFF-a detaljnije u nekom od narednih postova.
Bestseler će ove godine na Motovunu, osim Zrinke i mene, koji nećemo moći pogledati previše filmova (prestari i prezaposleni), imati i svog službenog izvjestitelja. Dobili smo naime akreditaciju za Aristona pa će on ovaj put biti naša najisturenija špica. Naoružan šatorom, vrećom za spavanje, laptopom i digitalcem on će vam kroz seriju reportaža predstaviti ovogodišnji MFF. Do početka hrvatskog filmskog Woodstocka ostalo je još 11 dana..

Italija je prvak svijeta July 10, 2006

Mediterraneo finale je pripalo Italiji, zasluženo ili ne ostat će predmetom žučnih birtaÅ¡kih rasprava. Po jednima su Talijani prvaci svijeta u valjanju po travi, glumatanju i provokacijama – po drugima su oni nogometno najjači i zasluženo po 4. put slave titulu prvaka svijeta. Istina je negdje izmeÄ‘u no uvijek će biti začinjena subjektivnim navijačkim stavom. Ono Å¡to se dogodilo u 109. minuti utakmice zauvijek će obilježiti ovaj finale. Zidane, jedan od najvećih nogometaÅ¡a svijeta, nakon verbalne provokacije glavom je u prsa pogodio talijanskog braniča Materazzija i dobio crveni karton. Materazzi se naravno sruÅ¡io kao da je pogoÄ‘en iz snajpera. Ovim potezom uličnog Å¡temera oÅ¡tetio je najviÅ¡e svoju reprezentaciju i zavrÅ¡io karijeru crvenim kartonom. Nije mu prvi, poznato je kako je Zidane tankih živaca, ali oni koji prate nogomet znaju i Materazzija kao igrača sklonog svim mogućim prljavÅ¡tinama i podlostima. Njegovi mesarski prekrÅ¡aji i provokacije poznati su u talijanskoj seriji A. U trenutcima kada se dogodio ovaj incident Francuska je stjerala Talijane u miÅ¡ju rupu i opasno prijetila da pogotkom okonča pobjednika i izbjegne kaznene udarce. Zidane je joÅ¡ jučer bio kandidat za prvog čovjeka mundijala, pod njegovom dirigentskom palicom Francuska je izbacila neke od najvećih favorita turnira – Å panjolsku i Brazil, pa onda i Portugal u polufinalu. Sumrak u Zidaneovoj glavi se nije smio dogoditi, igrao je u Juventusu 5 godina, vrlo dobro je znao sve prljavÅ¡tine na koje su pojedini (kažem pojedini) igrači u Italiji spremni. Nije smio nasjesti na provokacije, u pitanju je bio najveći mogući ulog, a to je bila i njegova oproÅ¡tajna utakmica. No nekadaÅ¡nji dečko iz opasnog marsejskog kvarta je popustio pritisku i pao u crnu rupu, potpuni sumrak. Velika Å¡teta, kad su svi već očekivali da će Zidane otići u najvećem stilu dogodio se jedan tužan i mračan kraj. I Materazziju naravno pripadaju “zasluge”, ne branim Zidaneov potez, ali niti on siguorno nikada neće osvojiti neku nagradu za fair-play.
Ovo SP će ostati zabilježeno kao prvo koje nisu obilježili napadači, goledaori – obilježili su ga igrači obrane, kobne sudačke greške i veliki taktičari na kormilu reprezentacija. Bez nedosuđenog penala nije se moglo ni u finalu, valjda je sudac mislio da bi dva dosuđena penala bila previše. Današnji nogomet u kojem većina reprezentacija igra s tek jednim klasičnim napadačem napravio je još jedan korak unatrag. Fizička pripremljenost i beskompromisna obrana postala su glavna obilježja nogometa kakav se danas igra. Čvrsta obrana i kontranapadi uz dodatak što boljeg golmana. Čitao sam negdje uoči finala da će Italija postati prvak između ostaloga i zbog toga što je na prošlom prvenstvu pokradena pa će im to biti sada vraćeno. Na ovom prvenstvu sigurno nije pokradena, protiv Australije im je suđen penalu posljednjim sekundama utakmice iako je cijeli svijet vidio da tu nije bilo nikakvog prekršaja. U finalu pak nije suđen čisti penal za Francuze i povijest se na kraju ponovila. Svakih 12 godina Italija igra u finalu SP-a, ponekad gubi – ponekad slavi.
Južnoameričke velesile, Argentina i Brazil, ispali su već ranije. I tu se povijest ponovila, nikada, još od 1958. nitko osim Europljana ne osvaja prvenstvo na europskom tlu. Brazil je bio skup veličina koji nisu funkcionirali kao tim, a Argentina je imala izbornika koji je sam sebe lišio usluga mladih lavova Messija i Teveza.
Sretni i spretni prvak je Italija. Prvo su iskusno obavili posao s Ganom, onda su gotovo pokleknuli pred reprezentacijom USA i na kraju dokrajčili Češku. Put kroz osminu i četvrtinu finala doveo im je za supranike i dvije najpoželjnije reprezentacije – Australiju i Ukrajinu. Ukrajinu su razbili, Australiju prošli iz nepostojećeg penala. U polufinalu su igrali protiv domaćina, reprezentacije Njemačke. Proigrali su u 119. minuti i zabili 2 gola. Bilo je to nekoliko minuta uraganskog nogometa. U finalu su bili dobri u prvom dijelu, a onda su nestali, Francuska je navaljivala a oni su se branili. Nakon isključenja Zidanea utakmica je dovedena do penala koje su Talijani bolje izvodili i na kraju i pobijedili. Neki će reći da je pobijedila glumačka družina, neki će poput Bože Sušeca slaviti genijalnost talijanskog nogometa. Istina je negdje između – istina je tu negdje među nama.

u sutašnjem broju - Tko je pobjednik Bestselerove kladionice?

Hostel (Eli Roth) July 4, 2006

Hostel je film Tarantinovog štićenika Elija Rotha i svojevremeno je na box-officeu uspio po zaradi premašiti i Narnijske kronike i King Konga. To je podatak vrijedan pažnje jer je Hostel najobičnije smeće od filma. Ne trash, nego baš smeće – da bi bio trash fali mu entuzijazma. No to je moć Quentina Tarantina čije ime se na dvd-u nalazi i iznad samog naziva filma. Nakon što se Roth 2002. pojavio svojim debitantskim filmom Cabin Fever (još jedno smeće od filma) Tarantino je odmah izjavio da je to najbolji horror koji je gledao u posljednjih 15 godina. Ili se on izvrsno zajebava promovirajući ovakve naslove ili čovjek doista ima iščašen ukus što mu opet ne smeta da sam radi odlične filmove.
Trojica prijatelja, dva Amera i jedan Islanđanin, krstare Europom u potrazi da zabavom odnosno lakim drogama i još lakšim ženama. Amsterdam je stanica na kojoj se gledatelj ukrcava u pustolovinu. Američani i nevjerojatno odbojni Islanđanin, koji svako malo pokazuje guzicu i svoja obrijana jaja, tumaraju tako po prijestolnici grijeha zadovoljavajući svoju pohotu na svakom koraku. Igrom slučaja put ih odvede do tipa koji im predlaže da odu u Slovačku, točnije u Bratislavu koja vrvi dugonogim, sisatim Slovakinjama. Dodaje još i da su skoro svi muškarci na ratištu (!?) pa se dugonoge, sisate Slovakinje praše sa svima, a najradije sa Američanima. Tri glupana ne treba puno nagovarati, već u slijedećoj sceni oni su u vlaku, na putu za Bratislavu. Krajnje odredište je hostel kojeg nema u turističkim vodičima.
Slovačka je prikazana kao šupak svijeta: sive trošne zgrade, uske prljave uličice po kojima tumaraju bande musave djece i ostalog ološa, sve sam jad i čemer – osim jednoga.
Dugonoge, sisate, atraktivne Slovakinje su tu i faktički se bacaju pred noge našim tupakamarosima. Već prve noći nestaje negdje jedan od njih – na svu sreću ementalerski šuplji scenarij predvidio je da to bude Islanđanin ćelavih jaja. Njegovim putem će u mesarsko-manijakalnom zapletu uskoro i Američani, a u svemu, pogađate, svoju ulogu imaju i sexy Slovakinje.
Izbacimo li nevjerojatno glupe dijaloge, sve glumce od reda pa onda dovedemo nekog pravog pravcatog redatelja i 2-3 vješta scenarista – sama ideja filma nije čak ni loša. Mogao bi se od Hostela napraviti i gledljiv film. Naslušali smo se i načitali o urbanim snuff legendama koje nas vode u najmračnije podrume ljudskih poremećaja gdje za novac možete kupiti živog čovjeka i iskasapiti ga po volji. Uz žrtvu dobijete i pribor – od seta kirurških sječiva pa sve do stare dobre motorne pile. Da ne bude zabune, Hostel je zaradio lijepu svotu novaca i Eli Roth već snima Hostel 2. Dobra stvar u svemu je da ne može biti gori od ovoga, ili se varam.

godina proizvodnje: 2005
režija: Eli Roth
scenarij: Eli Roth
producenti: Chris Briggs, Eli Roth, Mike Fleiss
fotografija: Milan Chadima
montaža: George Folsey Jr.
uloge: Jay Hernandez, Derek Richardson, Eythor Gudjonsson, Barbara Nedeljakova, Jana Kaderbkova, Jan Vlasak
ocjena: 3/10

Zakrpajmo motovunske zidine June 27, 2006

Motovun, 26. lipnja 2006. – Organizatori Motovun Film Festivala u suradnji s generalnim sponzorom Vipnetom pokreću niz akcija pod zajedničkim nazivom „Zakrpajmo motovunske zidine“, najavljeno je na današnjoj konferenciji za novinare. Zidine tog srednjovjekovnog istarskog gradića u kritičnom su stanju, a predstavnici Festivala, Vipneta i Istarske županije istaknuli su da im je cilj prikupiti novac za njihovu sanaciju i što bolje upoznati javnost o hitnosti rješavanja toga problema.
– Ostala su još točno četiri tjedna do početka Motovun Film Festivala 2006. i grad će uskoro ponovo biti u središtu pozornosti javnosti i medija. Želimo iskoristiti tu priliku da ovom akcijom upozorimo na problem koji je važniji i veći od naše priredbe, na činjenicu da vrijedan primjerak kulturne baštine treba našu pomoć i brigu. Motovunske zidine stoje na svom mjestu više od šest stoljeća i naša je dužnost zaštititi ih od propadanja – naglasio je Igor Mirković, producent Motovun Film Festivala.
Premda je stanje zidina uzrokovalo neke tehničke probleme, Festival će se održati i ove godine, no imat će i dodatnu funkciju: njime organizatori žele upozoriti da je problem urušavanja samo saniran, a kvalitetno i potpuno rješenje tek treba poduzeti. Ujedno pozivaju sve koji su, zahvaljujući Festivalu, u Motovunu doživjeli lijepe trenutke, da sudjeluju u akciji „Zakrpajmo Motovunske zidine“ i daju svoj simbolični doprinos očuvanju grada koji je širom otvorio vrata filmašima i filmofilima. Tako od 26. lipnja do 28. srpnja svi Vip korisnici mogu slanjem SMS poruke bez sadržaja na broj 66091 donirati 3,66 kn (PDV je uključen).
– Vipnet je već treću godinu generalni sponzor Motovun Film Festivala, najpoznatijeg nezavisnog filmskog festivala u Hrvatskoj. Napori organizatora MFF-a da pomognu jednom od najljepših istarskih srednjovjekovnih gradova, koji ga već godinama ugošćuje, inspirira nas da se kao društveno odgovorna tvrtka uključimo u obnovu zidina koje su se počele urušavati krajem prošle godine – rekla je Andrea Blažičević, rukovoditeljica Marketing komunikacija Vipneta.
Umjetnički direktor Motovun Film Festivala, Rajko Grlić, predstavio je akciju u kojoj će se umjetnički oslikane zaštitne građevinske kacige prodavati na dražbi, a prikupljen novac iskoristiti za obnovu zidina. Inicijativu organizatora i sponzora Motovun Film Festivala na konferenciji je podržao i Mladen Dušman, pročelnik za kulturu Istarske županije.

Tomiću - ne izlazi večeras ni na balkon June 22, 2006

Dokotrljali smo loptu do treće utakmice. Znali smo unaprijed da će vjerojatno baš ova večerašnja utakmica odlučivati tko će uz Brazil u osminu finala. Mediji su nas iscrpno pripremili za ovaj događaj, skoro da je do u detalje izrađena genetska mapa reprezentacije Australije. Naši sportski novinari su dokazali da su svi Australci zapravo – Hrvati. Jedino još nismo ništa dokazali Gusu Hiddinku, ali dolijat će i on. Već je prokazan da na treninzima psuje po naški, baš kao i svi ostali Australci. U isto vrijeme Kranjčar je odbacio sve špekulacije oko toga da su neki Hrvati zapravo Australci. Svi Hrvati su Hrvati, da, čak i Džo Šimunić i Džo Didulica. Oni su ništa drugo nego 2 Josipa. U daljnjim istraživanjima ministar Primorac će dokazati da većina čovječanstva vuče porijeklo iz Hrvatske. Iz znanstvenih krugova taj rad će naići na divljenje i odobravanje baš kao i njegovi raniji radovi.
Što se tiče same utakmice nema nikakve dvojbe oko pobjednika. Glatko ćemo pobijediti, možda čak i sa 2 gola razlike. U prvoj utakmici protiv Brazila uputili smo 9 udaraca na gol i od toga 3 u okvir gola, nismo imali sportske sreće. Na utakmici protiv Japana smo pojačali pritisak i uputili ukupno 16 udaraca na gol, od čega 6 u okvir gola plus smo promašili i penal.
Brazil smo pobijedili u kornerima 7:5, a Japan čak 11:5.
Sve je dakle jasno, brojke su neumoljive – svaki naš slijedeći udarac prema golu ima velike šanse da bude – gol. Po zakonu velikih brojeva i spojenih posuda mora i nama sunce jednom svanuti. Australija je već dala 3 gola na prvenstvu, a imaju i 1 pobjedu, oni su dakle sve to već prošli i nema potrebe da se dalje dokazuju.
Ako ih već netko i bude prisiljavao da krenu u napad proradit će u svakom Australcu njegovo hrvatsko srce i lopte će letjeti svugdje samo ne iza Pletikosinih leđa. Naš drugi golman na terenu, Švarcer, koji igrom slučaja i nesretnih okolnosti brani za Australiju, neće baš poginuti u nastojanjima da spriječi udarce Olića i Prše. Tu su i navijači kojih će biti 30000 Hrvata, a ostatak su i onako Australci koji svi vuku porijeklo iz Hrvatske. Ne vidim kako možemo izgubiti današnju utakmicu. No ni tu nije kraj, osminu finala isto glatko prolazimo. Protivnik će nam biti ili Italija ili Gana ili Američani ili Češka. Talijane i Američane smo već pobjeđivali, Gana je mlada i neiskusna, a Česi opet prestari i izranjavani. Eto nas u 2 poteza u četvrtfinalu. Ante Tomić je izjavio nedavno da mu je s jedne strane drago da Hrvatska ispadne na velikim natjecanjima jer više neće nitko iz kalašnjikova pucati od sreće u zrak. Tomiću – ne izlazi još van, pogotovo ne večeras. Čak ni na balkon.

Ko te ljubi dok ja haklam June 18, 2006

Naše nogometno iskrcavanje na Normandiju nije do kraja uspjelo. Recimo da smo se uz minimalne gubitke prebacili na rezervne položaje odakle moramo zaskočiti slabiji, ali zato fanatičniji Japan. Mediji su žurno prenijeli vijest da je u našem kampu došlo do svađe, ali nitko ne donosi detalje. Možda je to samo finta za Japance, da se malo opuste prije ogleda danas u 15:00, a možda je stvarno došlo do svađe. U navodnoj svađi su sudjelovali Šimunić i Klasnić, a po nekima i Robert Kovač. Suigrači kolegijalno nisu htjeli hraniti medije detaljima, a ovi opet nisu ništa išli izmišljati pa će sve biti zaboravljeno jednom glatkom pobjedom.
DosadaÅ¡nji tijek prvenstva su baÅ¡ kao i prije 4 godine obilježili suci svojim katastrofalnim dijeljenjem nepravde. FIFA inzistira da u sudačkim redovima bude svega i svačega i usput daje nebulozne instrukcije. Tako npr. igranje rukom u 16-ercu viÅ¡e nije penal. Nabrojao sam do sada 3 igranja rukom u 16 metara i niti jednom se niÅ¡ta nije dogodilo. Ni dosta prekrÅ¡aja i povlačenja u magičnih 16 metara se ne sudi. Od nogometa se vidjelo malo, najopasnijima su se pokazali Argentinci koji su u 2 susreta zabili 8 golova i faktički se proÅ¡etali “skupinom smrti” koja to viÅ¡e nije. KomÅ¡ije iz SCG su proÅ¡li katastrofalno, isto su se namrtvo isposvaÄ‘ali, skoro i potukli meÄ‘u sobom.
Nova skupina smrti je nastala jučer kada je rastrčana reprezentacija Gane razmontirala Češku, a Američani s 8 igrača u polju pružili herojski otpor Italiji (povlačenje talijanskih vojnika iz Iraka očito nije leglo u pravo u vrijeme). Utakmicu je obilježio i kriminalni, divljački De Rossijev udarac laktom u lice McBridea. Do kraja utakmice vodio se pravi rat na terenu a šminkerski Talijani nisu uspjeli pobijediti tako da im je plasman u osminu finala sada potpuno neizvjestan.
Što s tiče navijanja naši su apsolutni šampioni, svi drugi navijači su u usporedbi s našima tek kazališna publika. U divljanju i huliganizmu prednjače domaći navijači koji su do sada vinovnici najvećih nereda. Englezi su do sada bili mirni i bezopasni poput bubamara, Poljaci koji su uz nas i Srbe prokazani kao najopasniji odlaze doma skupa sa reprezentacijom. Odlaze i navijači SCG iz istih razloga. Dođe li do utakmice Engleska – Njemačka domaći organizatori će valjda poslati vojsku da osigurava liniju razdvajanja između zapadnoeuropskih navijačkih plemena.
Prvi favorit prvenstva, Brazil, ima problema s Ronaldom. Navodno je čovjek gojazan i slabo igra, a ne smije nitko da ga stavi na klupu jer lovi golgeterski rekord. Kod Ronalda su problemi počeli davno, još u Milanu. Problemi su bili ljubavne prirode, navodnu mu je Seedorf „ulazio u verenicu“ baš kao što je navodno onaj beogradski šaner iz filma „Kad porastem biću Kengur“ ulazio u Batistutinu djevojku. Ronaldo opet ima nekakvu manekenku i normalno – čovjek je ljubomoran. Ko zna šta ona radi dok on igra protiv Hrvatske.
Masa golova na prvenstvu pada u posljednjim minutama utakmica tako da ćemo morati danas Japan natrpati u prvih 45 minuta. Predviđam 2-3 razlike za nas i remi Australaca i Brazilaca.
Od nogometa ne stignem ništa drugo pogledati, sve aktivnosti sam sveo na minimum. Stigao sam samo pogledati Hloverkinu emisiju o blogu, gospođa Flander je stalno ponavljala jedno te isto o zamkama koje donosi internetiranje, Matija je iznosio pozitivne strane bloga kao i Opaljena koja je jedina branila boje blogera. Na kraju je kolumnist T-coma, mislim da se zove Bojan Mušćet, spomenuo i Bestseler kao primjer medija kojeg uređuju blogeri. Onda su svi kimnuli glavama i krenula je odjavna špica. Eh, da, i Hlo ozbiljno razmišlja da otvori blog i da „blogira“.

Hrvatska - Brazil, može li David srušiti Golijata? June 13, 2006

Danas je dan D, naše nogometno iskrcavanje na Normandiju. Večeras u 21:00 ulice svih gradova po Hrvatskoj bit će puste poput površine bilo koje puste planete u galaksiji. Počet će veliki obračun nogometne reprezentacije Hrvatske protiv peterostrukih prvaka svijeta i kako reče jedan novinar jučer – najskuplje sportske momčadi koja je ikada hodala svijetom. Brazil ili legendarni Selecao, kako ih još zovu, ima u svojim redovima sve same nogometne čarobnjake koje predvodi zastrašujuće moćni kvartet Ronaldo, Ronaldhino, Adriano i Kaka.
Malo toga nam ide u prilog. Kao prvo Brazil pune 72 godine nije izgubio utakmicu na otvaranju svjetskog prvenstva, a bili su na svim do sada održanim svjetskim prvenstvima još tamo od 1930.
O njima se zna sve, oni su toliko jaki i moćni da su odigrali svega 2 zajebantske pripremne utakmice. Njihovi treninzi su otvoreni za javnost jer nemaju što kriti. Sve se zna kad je riječ o Brazilu, nema tu nikakvih tajni. Znamo šta jedu, na kojem boku spavaju, koga je od njih varala žena, koja auta voze, gdje su rođeni, gdje igraju, koliko su golova postigli, znamo brojeve na njihovim žutim dresovima, znamo i kako proslavljaju pogotke … sve.
Međutim oni o nama nemaju pojma. Ili bar neki od njih, poput izvjesnog Cicinha. Pita ga jedan naš novinar jučer jel možda čuo za nekog hrvatskog igrača, barem jednog jedincatog.
„Ma jok“ veli nadmeni Alien u žutom dresu. Pa baš nikoga brate? Nikoga!
Kakva razina samopouzdanja, kakav bezobrazluk. Sve do tog trenutka sam bio žalosno uvjeren da su nam šanse manje od makovog zrna. Nakon što je Cicinho izjavio da nije čuo niti za jednog našeg igrača počeo sam odjednom vjerovati da možda ipak postoji jedan mali prolaz, nekakva jebena pukotina veličine mišje rupe kroz koju bi se naša repka mogla provući i ostati neporažena večeras.
Ako su Brazilci do te mjere nadmeno samouvjereni i sigurni da će nas razvaliti večeras možda im se takav pristup može obiti o glavu. Možda je to naša šansa. Mogao bi proraditi nekakav neviđeni inat, dišpet, kod naših igrača pa da i mi njih probamo napasti, opaliti koju loptu po golu. Nekakav slobodnjak s jedno dvajs – dvajsdva metra da izvede Srna pa da Dida zapliva kroz zrak poput debelog šarana, a lopta mu fijukne pravo pod prečku i zakoprca se u mreži.Iako ovdje ne vrijedi čak ni ona Katalinićeva poznata izjava „Pa i oni su ljudi, ne lete“, jer po svim pokazateljima Brazilci za silu mogu i poletjeti, ipak sam uvjeren da postoji ta jedna mala mišja rupa nade za nas. E koja bi to fešta bila, bilo bi ko onda kad je otpisani izraubani Ivanišević filmski, poput Doca Holidaya, došao niotkud i ušao u legendu osvojivši Wimbledon. Bila bi to fešta nad feštama. Ne moramo pobijediti, ali recimo da bude nekih ravnopravnih 1:1 ili 2:2. Vjerujem da bi Cicinho, momčić rođen 1980., nakon toga zapamtio barem tog jednog ili dvojicu strijelaca..

74 natjecatelja u borbi za dres repke, igre mogu početi June 9, 2006

Svjetski nogometni festival može početi. Za par sati, točnije u 18:00, na teren će istrčati reprezentacije domaćina, Njemačke, i Kostarike te tako otvoriti svjetsko prvenstvo. Naši su odigrali 4 pripremne utakmice i osim prve gdje smo razbili pomlađenu Austriju nismo pokazali ništa što bi nas uvjerilo da možemo daleko dogurati. Uslijedio je mršavi remi protiv Irana u Osijeku gdje smo iz penala izjednačili tek u 95. minuti utakmice, pa onda poraz od Poljaka i za kraj još jedan poraz od Španjolaca.
Nadajmo se da ćemo utakmice u grupi odigrati znatno bolje i proći skupinu koja je btw. u početku izgledala lagana, a kako je vrijeme odmicalo Australija i Japan su se nametali kao puno ozbiljniji suparnici, o Brazilu da ne govorimo. Japan je vodio protiv Njemaca 2-0 pa su onda ipak primili 2 gola, a Australci su odigrali s Nizozemcima 1-1, na njihovom terenu.
Bestseler je prigodno uz SP pokrenuo kladionicu, a prognoze su se mogle slati do 12:00 sati danas. Prijavilo se ukupno 74 natjecatelja koji su pravilno i na vrijeme poslali prognoze. Najboljega od njih na kraju čeka originalni dres reprezentacije Hrvatske. O trenutnom poretku igrači se mogu informirati odmah po završetku svake utakmice, potrebno je samo logirati se i vidjeti kakvo je trenutno stanje.
Obzirom da za vrijeme igranja prvenstva zamiru gotovo sve aktivnosti možda ni Bestseler neće raditi punom parom, ali kako među našim autorima ima i onih kojima nogomet ne predstavlja ama baš ništa u životu vjerojatno će se ipak nešto i dalje događati ovdje.

Igre mogu početi.