Santa Barbara December 4, 2006

Kad pomislim na najranije djetinjstvo, najčešće mi u sjećanje prvo doÄ‘e slika starog bijelog Obodin frižidera na kojem sam učio sricati svoja prva slova. Na njemu se nalazio radio iz kojeg je treÅ¡tala pjesma o Barbari koja bjeÅ¡e bijela boka, o Barbari Å¡to bjeÅ¡e čvrsta, Å¡iroka, o Barbari koja bjeÅ¡e naÅ¡a dika. Ni dan danas ne znam tko to pjeva. Znate li možda vi? Read the rest of this entry »

Blogom dano: blogeri na 12. Sajmu knjige u Istri November 21, 2006

IGRA, LUDILO, POEZIJA:

SAJAM OBLJUBLJUJE KNJIGU, KNJIGA MILUJE SAJMIÅ TA

Razigrani plesni dvokorak sajmiÅ¡nog ludila odvija se odvajkada kao borbeni tanac izazova sustavu, na stjeciÅ¡tima putova, u raskoraku mitnica i zabrana, ali i kao diskretni sjaj nadziranog kapitala – mjesto robne razmjene, plaćanja i trgovanja. Na ničijoj zemlji dopuÅ¡tenja i uskrate, na pukotini prava i prijestupa i u zagrljaju konvencije i eksplozije, sajam se konstituira kao svjetlosna poruka u svim smjerovima – kao životodajna kapsula i crvotočno ubrzanje. Sajam je polje na kojem se mjesto Odisejeve soli sije prosvjetiteljski žar – njegoÅ¡evska luča (mikro)kozma – spoznajna iskra Å¡to se raÄ‘a ili obznanjuje tek u izravnom dodiru i meÄ‘usobnom njuÅ¡enju i draÅ¡kanju vinovnika vječne i raskoÅ¡ne drame života knjige… piÅ¡e nadahnuto AljoÅ¡a Pužar umjesto uvodnika 12. Sajma knjige u Istri.  Read the rest of this entry »

Bestseler predstavlja November 6, 2006

Zbornik eventualizma
nagni se kroz prozor

Nakon uspješnog predstavljanja domaćoj književnoj publici, Eventualisti su ove subote u KLUBU SC promovirali zbornik radova i najavili da kreću na turneju.

Oni koji prate njihovo stvaralaÅ¡tvo daju ruku u vatru da se iza naziva Eventualisti krije nova snaga hrvatske književnosti i pokret koji će potaknuti dugoočekivanu smjenu generacija. Smatraju ih naslijeÄ‘em FAK-a, a mi znamo samo to da će Eventualisti, od kojih su mnogi naÅ¡i kolege s bloga, na sebi svojstven način svakako pripomoći aktualizaciji domaće pisane riječi. Read the rest of this entry »

Helloween November 1, 2006

U jesen, volim šetnje Varaždinom. Pogotovo na Sve svete. Tada zatvorim oči i upijam po gradu mirise pečenog kestenja, kokošje juhe i pečenja iz odškrinutih prozora. Dan mrtvih prilika je da se okupi rodbina, da paljuckamo svijeće i navlačimo cvijeće do iznemoglosti, a onda slijedi obiteljski ručak i razgovori koji se ponavljaju iz godine u godinu.
Sada već pokojna mamina teta, stara bogomoljka nalik na osuÅ¡eni bakalar, križanac trolla i pogrbljene vjeÅ¡tice iz Ivice i Marice, sjedila bi obićno nasuprot meni i pomno me skenirala. Å krta usidjelica, čiji zaručnik joÅ¡ dan danas plovi nebom negdje iznad Kurska svojim Messerschmittom Bf 109 E, i koja osim slike pristalog Oberstleutnanta u uniformi Luftwaffea, nikad nije spustila pogled na iÅ¡ta slično muÅ¡karcu Å¡to ne nosi habit ili nema dovoljno jasno vidljive rupe u dlanovima. Upire prstom u mene preko zdjele s ciklom…

- Hmm… joÅ¡ ne jedeÅ¡ mesooo !?

I tu sad nastupa moment u kojem se moja stara smrzne i na očigled sviju pretvori u trinajstgodišnjakinju s dugačkim kečkama, curicu kojoj su počele rasti cike i koja je svoj preobražaj u bludnicu babilonsku trebala nekako preživjeti, okajati grijehe pred strogom tetom, austrugarskom učiteljicom kojoj je svakoga ljeta, preko praznika, slana na preodgoj: da radi goblenčeke, da dobije zamjerku na dužinu suknje i da spozna kako muškarci jedva čekaju njen povod za Sodomu i Gomoru. I zato se stara se uvijek iznova stepe, zna da sad počinje inkvizicija, a ona je opet na osuđeničkoj klupi jer je donijela na svijet izroda koji do naše Hrvatske Katoličke vjere drži kolko i do lanjskog snijega i ne jede meso. Gledala je stara neki dan Rosemary’s baby na satelitskoj i sad se poistovjećuje s Miom Farrow.

- Misliš da ne znam…– dramatično zastaje i upućuje pogled ispod šlagiranog oka koje treperi i gleda reakciju moje stare - da si u nekoj sekti?
- Teta, velim umoran od takvih diskusija, Å¡to mislite… plače li mali Isusek nadamnom?-
Stara crveni i propada kroz pod od sramote. Doslovce čujete kako puca parket i armatura dok se otvaraju vrata pakla da je prime.
- Čitao sam neki dan u novinama, da je jedna učiteljica u Istri rekla svojim učenicima da mali Isusek plače zato jer oni rezbare tikve i oblače se u mumije, vampire i vještice. A ja sam teta, kupio tu na placu prekrasnu bundevu i mislim je pojesti. U mizo juhici, pečenu s mrkvicom i brokulom, a ostat će i za njoke…

A kad smo već kod bundeva, to je dobra prilika da se ispripovijeda priča o Jacku O’Lanternu, znanom i kao Å krti Jack, staroj propalici čiji je smisao života bio u tome da nekoga zezne, a zajebao je, zamislite čak i samog Vraga. Kada je Jacku odbila smrtna vura, na nekom zabitom puteljku presreo ga je Old Nick, kako Irci zovu vraga od milja. No na neku čudnu foru, Jack ga je uspio nagovoriti da se uspne na jabuku. Kada jeVrag to i napravio, Jack je pozabijao križeve oko stabla i vrag viÅ¡e nije mogao sići.
- Pusti me dole!!!- bjesnio je Vrag
- Je, da nebi, malo morgen… - smijao se Jack
- Pržit ću te lagano u jezeru ognja sumpornog, ako me odmah ne spustiš
- Je, je, kak da ne…

Razgovor je vjerojatno bio vrlo dug i toliko glup i zamoran da je Vrag ipak prvi popustio i obećao Å krtom Jacku da neće uzeti njegovu duÅ¡u kada ovaj umre, nakon čega je Jack pristao ukoniti križeve i pustio posramljenog Vraga. Kada je Jack napokon umro prirodnom smrću, naÅ¡ao se pred vratima Raja gdje je patrolirao Sv. Petar. PoÅ¡to je Jack bio previÅ¡e Å¡krt da Petru metne Å¡uÅ¡ku radi oprosta grijeha, uskoro se naÅ¡ao pred vratima pakla. No Vrag je održao obećanje i nije ga htio pustiti unutra. I tako se siroti Jack naÅ¡ao u mračnom meÄ‘uprostoru izmeÄ‘u raja i pakla. Zamolio je Vraga da mu dade malo žara s ognja paklenog kako bi si osvjetlio put kroz gustu tminu. Plamičak je smjestio u bijelu repu, svoju omiljenu hranu koju je običavao krasti po tuÄ‘im poljima. I tako… Å krti Jack do danaÅ¡njeg dana luta svijetom, ne nalazeći mjesta gdje bi smirio svoju duÅ¡u, navodi u pogibelj izgubljene putnike svojim Jack O’Lanternom od bijele repe.

1800-te godine, valovi irskih doseljenika preplavili su obale Amerike, prapostojbine bundeve, i otkrili da su bundeve ipak puno pogodnije za rezbarenje Jack O’ Lanterna, nego krta repa. A kako je Amerika oličenje zla, Šejtan sam po sebi, tvrde Muslimani, ona je od Helloweena napravila bussines i izvezla taj đavolski običaj čak i nama, smjernim Hrvatima.

- Kakva je sad to vražja priča?- pobuni se teta.
- Irska teta, a Irci su najveći katolici, skoro ko mi Hrvati…- ubaci se sestrična da spasi stvar- a ko s vragom tikve sadi… teta, jel’ znate kako ide dalje?
- … o glavu mu se razbijaju - ispali teta, oÅ¡ine staru pogledom tek toliko da se ova ne opusti i ugrabi krilce sa pladnja.

Vruće: rezultati natječaja za priče s bloga! June 15, 2006

Dragi prijatelji, dragi pisci, draga naša blogerska i kulturna javnosti, evo popisa priča koje će nakon provedenog natječaja biti uvrštene u zbirku priča s bloga (u izdanju Naklade Zoro):

Darko Lugonja: Kratke domaće (bito.blog.hr) Zrinka Pavlić: Špagete sa šalšom (zrinskopismo.blog.hr) Vlado Gašperov: Igrati se (miskoi.blog.hr) Marko Goreta: Bonanca (debelkurac.blog.hr) Skota: Veličanstveni Grga (skota.mojblog.hr) Blaženko Karešin: Hvatač i Neuhvatljiva (poesy.blog.hr) Martin Birač: Svi psi idu u raj (blue.mojblog.co.yu) Ivan Filipović: Krasotica (herostrat.blog.hr) Paola Kranjčević: Noć u kojoj je otišao Igor (mrtvipisac.blog.hr) Gordana Lukačić: Okus marmelade (chablis.blog.hr) Ivan Branisavljević: Kako je Alje odrastao (alje.blog.hr) Luka Ostojić: Little sister (vikend.blog.hr) Zvonko Škrapić: Depsin posljednji uzdah (creativa.blog.hr) Mirsada Andriollo: Oprosti za grah (blueville.blog.hr) Ivan Tobić: Priče o Milenku iz pivnice (idolmladih.mojblog.co.yu) Refik Mujezinović: Misli sa trotoara (bosanskoludilo.blogger.ba) Inga Kiseljak-Jarec: Ne volim vas (olifant.blog.hr) Vlasta Radosavljević - Helix: Berta (ikapds.blog.hr) Adnan Mujagić: Klub (armin.blog.hr) Dario Rukavina - Porto: Trambulin za snove (porto.blog.hr) Eduard Pranger: Dobar, loš, zao (pismohrana.blog.hr) Igor Kokoruš - Lebowski: Vikend priča (lebov.blog.hr) Tihomir Horvat - Wall: Slatka mala (wall.blog.hr) Krešimir Dujmić - Levi: Odlazak putnika prvog razreda (levijatan.blog.hr) Jesus Quintana: Kako sam prvi put sreo Bukowskog (jesusquintana.org) Plejadablue: Dalekovod (plejadablue.blog.hr) Ibro Duraković: Zakletva (viljuskapisesrcem.blogger.ba) Pupa: Tužni jebač (pupindnevnik.blog.hr) Plamenko Muratović: Prošnja (cortomaltese.blogger.ba) Kruno Čudina: Noćni pjevač (beirut.blog.hr) Tatjana Jambrišak: Oni (carobnibrijeg.blog.hr) Aleksandar Janković: Stara prijateljica (zlipodstanar.blog.hr) Zlatan Mirkić: O alkoholu i poljupcu (daywalker.blog.hr) Ivana Bahun: Ljepota greške (freethinker.blog.hr) Boris Racanović - Pajo Pakšu: Giljam dade (vinkovci.blog.hr) Dudominus: Igra bez skrivača (svijetlocrno.blog.hr) Vedrana Trlek: Ćevapi (tramtincica.blog.hr) Irena Rašeta - Ples ljepote (irescorneroffice.blog.hr) Danilo Stojić: Noćna vožnja (undergrad.mojblog.co.yu) Kamelija Kauzlarić: Dandy (kore.blog.hr) Krunoslav Turda: Igra za vojnike Irena Šafarik Župić: Sub (svilska.blog.hr) Arsenyev: Jutarnji sastanci & konzultacije (arsenyev.blog.hr) Marko Dujić: Na tisuće minijaturnih sunčevih klonova obješenih o badem (hausmannskost.blog.hr) Ivan Bašić: Dragi Dnevniče (freestyler.blog.hr) Amir Mundžić: Ecce homo (drjabuka.blogger.ba) Mario Dominiković - Strokewski: Masakr nad Stelom motornom pilom (stroke.blog.hr) Svjetlana Lugar: Da nisi kasnila ili priča s tri bljedozelena pridjeva (lucija9.blog.hr) Igor Mavrin: Mobitel (stravicni.blog.hr) Hadžinica: Srce (hadzinicasa.blogger.ba) Lamija Grebo: U dimu sjećanja (missmjesnezajednice.blogger.ba) Davor Suhan: Dalaj Lama, ni u Tibet ni u Nebo (davors.mojblog.hr) Goran Bogunović - Gawrun: Ribe ne osjećaju bol (wrunga.blog.hr)

U popratnom pisamcu urednik zbirke Davor Šišović kaže:

Zahvaljujem na trudu svim autorima koji su poslali priče na natječaj. Ukupno ih je stiglo 380, neki su poslali samo jednu, neki dvije, neki tri. Naravno da jedno od načela natječaja treba biti selekcija, i da će svi razumjeti da je za zbirku trebalo napraviti izbor od prispjelog materijala. Volio bih kada bi i uvršteni i neuvršteni autori pisali i dalje, bit će još natječaja, i bit će još prilika za objavljivanje.

Zbirka od 53 izvrsne priče, kojom želimo pokazati da blog nije getoizirana subkultura nego moćna i kvalitetna književna snaga, ulazi u fazu tehničke pripreme. Priče će biti lektorirane, ali uz poštivanje jezika na kojem su izvorno napisane. O tome kada će se knjiga pojaviti i kako će se javno predstavljati, redovito ću vas izvještavati. O, još kako ću vas izvještavati!

Davor će izvještavati, a Bestseler prenositi. Stay tuned!

Blog postao knjiga June 7, 2006

Kao što već možda i znate na kioscima je novi broj magazina za zahtjevne knjigoljupce Op.a, a u njemu i rubrika Božidara Alajbegovića Moljac u mreži u kojoj predstavlja zanimljive blogove. Osim nje, u napisu Izblogljena generacija, Božidar Alajbegović alias Knjiški moljac, daje pregled knjiga koje uskoro izdaju blogeri. No čak i temeljitom, uvijek dobro obaviještenom Moljcu promakla je informacija o ukoričenom blogu iz susjedstva naše blogosfere. Nešto više o tome prenosimo sa blog servisa www.blogger.ba:

” Prvi put u Bosni i Hercegovini jedan blog je objavljen kao knjiga. Radi se o blogu Sarajevska furka koji je bio jedan od najposjećenijih blogova na bh. blog servisu Blogger.ba.

Sarajevska furka predstavlja blog dvoje mladih ljudi koji svoju ljubav prema gradu predstavljaju svima nama. Knjiga se sastoji od pet poglavlja, ima preko 130 stranica i cijela je prevedena na engleski jezik. Opremljena je kvalitetno, sve stranice su u koloru, i svi tekstovi popraćeni odgovarajućim slikama.

Ovo je jedinstven pokušaj da se Sarajevo prikaže nezvanično, a opet toliko ispravno. Da se prikaže iz ugla onih koji su djetinjstvo proveli u njemu, voljeli ga najviše kada je bilo najteže i isto toliko kada je najteže vrijeme prošlo, ističu autori knjige Jasminko Halilović i Asija Kamarić.

Sarajevska furka je savršen način da upoznate ovaj grad, ili da se podsjetite na sve njegove čari. Više informacija o samoj knjizi, kao i narudžbu možete izvršiti na web stranici knjige www.sarajevskafurka.com

Sarajevska furka je prvi dokaz u BiH da blog može biti ozbiljan medij, i da se na blogu može roditi knjiga, film i bilo Å¡ta drugo. Zato čitajte Sarajevsku furku, upoznajte Sarajevo, i naravno piÅ¡ite svoj blog na www.blogger.ba …”, poziva uredniÅ¡tvo Blogger.ba servisa.

BUDDHA U SUPERMARKETU: Kako izgubiti frajera u sedam dana, a ko u filmu May 18, 2006

 

Poznajete li, drage moje, one zabite njemačke gradiće u kakvima se čovjek pita zašto je željeznica tu uopće izgradila stanicu? Pripizdine su to u kojima se  naizgled, beskonačnost ukočila ponad nekoliko šarenih kuća s balkonima i prozorima prepunim cvijeća; okružene nepreglednim poljima žutog krmnoga bilja, osuđene na vječnu samoću, u kojima se odjednom osjeti sva njihova bezimena tuga, jer ne vidi se čovjek, ne čuje ptica, pa čak se ne može vidjeti ni kako se lijeno proteže kakav tusti mačak. I kroz takve sam gradiće danima putovao sa svojom dragom sve do Velikog Grada.

Veliki grad ima autobusnu stanicu. Autobusna stanica je prostrana i na njoj se nalazi metalna klupica. No, što ja radim na autobusnoj stanici? Sjedim na toj klupi kao na kakvoj ljuljački i ne, ne čekam autobus. Ljuljam se. Ili, kao da se klatim. Ja na lijevoj strani, dok na desnoj ravnotežu održava mladi Čeh. Mojih je godina, u mnogočemu meni nalik. Iza nas u hladovini sjede pravi muškarci. Sjede u čoporima i ispijaju hladnu točenu pivu. Tako čvrsto i nepokolebljivo u hlad je velike bundeve svojevremeno zasjeo i starozavjetni prorok Jona prkoseći Jahvi zbog sudbine grada Ninive. I da lukavi Jahve nije poslao crva da nagrize njen korijen pa je ova ubrzo usahla, a sunce stalo nemilosrdno paliti Joninu usijanu tintaru dovodeći ga tako pameti na pravdu Boga, durio bi se Jona u toj debeloj hladovini do kraja i konca vremena i svijeta.

Kada su naÅ¡e žene u pitanju, tu je, baÅ¡ kao i u ovom starozavjetnom primjeru, izliÅ¡an svaki poziv na pravdu i logiku…  OpustoÅ¡it će one police u robnoj kući kako su i naumile, tu zaista ne trebate biti neki prorok, ispeglat će nepokolebljivo karticu baÅ¡ kao Å¡to se Jahve namjerio razračunati sa onim nesretnim gradom. Jer tako je zapisano! U zvijezdama… ili na mjesečnom izlistaju računa kreditne kartice - sasvim svejedno. Od pogleda na jedno i na drugo u svakom slučaju zastaje dah.

Da smo mladi Čeh i ja sjeli u hlad, popili koju pivu, opustili bi se i postali hrabriji, počeli prigovarati. Ovako… ovako samo sjedimo na autobusnoj stanici, tamo na metalnoj klupici nitko vas ništa ne pita i možete u miru promatrati prolaznike. Od njih više naučite o gradu nego da ste obišli sve njegove muzeje i riznice. Vidi se da smo stare iskusnjare preživljavanja, veterani mnogih putovanja u dvoje. Odmah smo se prepoznali i samo se jedan drugom nasmiješili bez szvišnih riječi. Uskoro izlaze i njih dvije svaka sa svojim plijenom, trofejem s putovanja. Dobro su prošle pri kupnji. Bila je neka paklena rasprodaja. Da nemaju ušiju, osmijeh bi im se tri puta omotao oko glave. Cvrkuću. Smirene su i zadovoljne. Od sada pa na dalje, bit će krotke i pokorne u svemu što predložimo.

A vi? Za koji tjedan idete po prvi puta sa svojim novim muškarcem na putovanje ili na godišnji. Nervozni ste. Zašto? Pa zato jer ste već bili na putovanju sa bivšim muškarcima i iskustvo vam nalaže da vaše prvo zajedničko putovanje vrlo lagano može biti i – posljednje. 

Volite li tuÄ‘e filmove? Krenimo onda zajedno na jedno putovanje iz ne tako daleke proÅ¡losti. Sjećam se da je bila velika dilema: Pariz ili Portugal. On je želio romantično putovanje u Portugal. Zauvijek se izgubiti u uličicama Lisabona, da, baÅ¡ kao u wendersovom filmu, utopiti se u njenim zagrljaju, u svim onim mirisima, hrani, vinu i Fadu. Oh, Fado… No ona je htjela u Pariz, Grad svjetlosti. I naravno da su sletjeli u Pariz. Pratite ih? Uživljavate li se u njihove uloge? 

UzbuÄ‘enje putovanja drži vas cijela 24 sata. PrilagoÄ‘avanje novim običajima, zvukovima i mirisima ne dozvoljava da se opustite i počnete dosaÄ‘ivati, da budete iritirani svime onim Å¡to prije putovanja niste uočili jedno kod drugog. Hotelski seks daje vam da izdržite do jutra. No već sljedećeg jutra maske počinju padati. On je budan već od 6 sati, isplanirao je cijeli program: toliko toga za obići u ovom gradu, a tako je malo vremena… Vi biste spavale i izležavale se do podneva. Ta na godiÅ¡njem ste! On vas nervozno iščekuje za doručak u lobbyu hotela, gdje ispija već drugu kavu, najodvratniju i najskuplju koju je ikada platio. Ponovno je i propuÅ¡io i sve si misli, zar je vrijedilo proći pola Europe radi ovakve kave? Pa bolju ima u svom kvartu! I evo vas napokon, otvaraju se vrata lifta i on gleda kako izlazite u punom sjaju spremna da pokorite Grad Visoke Mode. Dok sjedi onako u trapericama, tenisicama, sa fotoaparatom oko vrata i turističkim vodičem u rukama osjeća se beznačajno… Niti ga ne primjećujete u gomili turista.

- Ah tu si…- kažete kad ga napokon ugledate - idemo u shopping.  
- Doista sam lijen za shopping – pokušava on, no naravno, ne pomaže.

On želi obići muzeje, znamenitosti, vidjeti neke od pariÅ¡kih kafića na Saint-germain-des Pressu, prepustiti se istančanim okusima francuske kuhinje, kakvoj boci kvalitetnog vina, uživati u romantičnoj vožnji Sienom, zaljubiti se u vas, zavesti vas ponovno i opet iznova na ulicama ovog grada. A vi? Vi se jednostavno želite probuditi u nekom Å¡armantnom hotelu u centru Pariza i cijeli dan posvetiti sebi, a zatim uroniti u urbani lifestyle, butike visoke mode o kojima ste oduvijek sanjali, napraviti neki suludi shopping, izaći na neko mondeno mjesto, u kakav lounge bar, tražiti mjesta gdje se susreću drugi ljudi i po svaku cijenu izbjeći odlazak u hotelsku sobu nakon večere gdje bi vodili ljubav, gledali TV ili čitali knjigu. Paris je t’aime, Grade svjetlosti! U Å¡utnju ste pretvoreni dok preskačete pseća govanca. Grad Zaljubljenih? Pa durite se već drugi dan.

On pokušava biti grub jer se boji vlastite samoće. Vi bi željela biti arogantna, zato što ste ipak izabrali biti sama te večeri. On vam uzvraća tugom jer zna da nema ničega goreg na ovom svijetu. I dok šećete uz rijeku, sami ste u dvoje. Kroz njegovu glavu prolazi misao: usamljen sam!

I vi znate da ga gubite zauvijek.

 

DJEVOJČICA SA HANDSFREE UREĐAJIMA December 28, 2005

~ prigodna priča.Kad uspiješ u nečemu kaže se obrao si vrhnje. Kad obereš vrhnje s mlijeka, dobivaš kajmak. Upravo kajmak su naručili moji prijatelji uz ćevape.Dakle, ima se. Snijeg prši iznad placa u Utrinama. Hladno je. A mi sjedimo fino u toplom. U Športu sjedimo, Ipanema, Choco, Sadistico i ja, masnim prstima diramo naše skupe digitalne fotoaparate i dogovaramo koncepciju novog broja DVD-magazina. Ne znam zašto je Sadistico predložio baš tržnicu u Utrinama. Osim što su Utrine kvart preko puta njegovog, mislim da mi je htio laskati. Sadistico zna da se Jergović šmuca po ovoj tržnici. On i Edo Popović u Športu ispijaju svoje kavice. Pričaju o problemima svijeta. Žale se vlasniku na neprilike u državi i na zimu. On ih on utješi rundom i sve dođe na svoje mjesto. Zato me Sadistico doveo u Šport. Mislim da je htio laskati Piscu.

No ja sam se tamo osjećao izgubljeno. Ne poznajem Novi Zagreb. U Novom Zagrebu nisam imao curu, tako da nisam imao razloga istražiti njegove skrivene predjele, nisam se iz njega jutrima vraćao pijan sa kakva tuluma sljedeći srebrne zmije tramvajskih pruga. Zaista, nikad nisam ni mislio o tome Å¡to se tamo nalazi. S one strane Save postojali su jedino ružni, sivi neboderi koji nikada nisu bili djelom mog života… a sada se, tu predamnom otvorio jedan cijeli paralelni univerzum. I dok sam se ja iščuÄ‘avao čupkajući ipaneminu lepinju, ta pisci predstavljaju čuÄ‘enje u svijetu, dok sam napikavajući čačkalicom natjeravao komadiće luka po sadisticovu tanjuru, na vratima Å porta pojavio se ANĐEO.

Stajala je tamo držeći u rukama veliku kartonsku kutiju i gledala po zadimljenoj prostoriji. U jednom trenutku pogledi su nam se sreli. Nasmiješila se i krenula sigurnim korakom prema meni. O nebesa. Progutao sam cijeli komadić luka.

Ona reče: “Dobar dan. Nadam se da imate minutu za mene.”
Rekoh: “Vječnost. Imam cijelu vječnost za tebe. Reci, AnÄ‘ele…”
Ona reče: “Handsfree, prodajem handsfree ureÄ‘aje, a uz sve to dobijete i…”
Rekoh: “Mi smo siroti studenti. Skucali smo para jedva za ćevape.”

Nasmiješila se puna razumijevanja, mahnula mi i otišla dalje. Idiot. Farizej. Eto što sam. Zašto sam to učinio? Zbog luka? Baš bi mi dobro došao jedan handsfree uređaj. Mogao sam je bar pozvati da sjedne s nama za stol.

Pratio sam je pogledom. Pokušala je još kod dva tri stola, no svi su žderali svoje ćevape i nitko nije primijetio ljepotu kako prolazi mimo njih. Nije prodala niti jedan. Izašla je i stala tamo vani pokraj kioska s pecivima, pogleda uprtog u daljinu dok je snijeg padao po njoj. A onda su se naši pogledi ponovno sreli. Oh, kako me samo gledala tim velikim tužnim očima štenca. Došlo mi je da ju ponesem doma. Ko štenca, skup s kartonskom kutijom. Da njome ukrasim božićno drvce, postavim u vitrinu, krhog malog anđela. Da je nahranim, da je utoplim, da je…

O kako sam se glupo osjećao. Paraliziran. Zaleđen. Raspet između dobrog samarićanina, duha Božića u meni i malograđanskog morala. Naravno da je ne mogu samo tako povesti doma. Doma već imam anđela. Što bi se desilo da dovedem još jednog? Ni nebo nije bilo dovoljno veliko za anđeosku taštinu pa se zaratilo, kamoli stančić od 60 kvadrata. Pokušao sam ne misliti o njoj. Pokušao sam slušati što Sadistico govori o objektivima i ekspoziciji, promatrao kako prištić cvate na vratu čovjeka za susjednim stolom, no misli bi uvijek nekako pronalazile put i vraćale joj se.

Zamislio sam je smrznutu tamo kod kioska. Zadnjim snagama pokušava ukucati broj u mobitel da nazove nekog u ovom hladnom gradu, ali nema koga. Nazvala bi opće informacije pa pitala neku glupost tek toliko da čuje ljudski glas, ali kartica joj je prazna. Pokušava otipkati sms, ali onda se sjeti da ga nema kome poslati.

Bio sam ljut. Pa kako takvo biće nema nikoga na ovom svijetu. Da ima nekoga, pa zar bi joj taj netko dozvolio da prodaje jeftine handsfree uređaje sumnjivog porijekla? Taj netko sigurno ne mari. Nitko toga dana nije nizakoga mario. Bog nije mario, konobar nije mario, debele babuskare nisu marile, ali ja jesam. I gospodin Hladnoća jeste. On je, za razliku od mene, znao i njezino ime. Stajala je tamo u njegovom društvu i trljala promrzle ruke. Lomila svoje predivne duge prste.

Oh, smrznut će se i umrijeti tamo vani. Zar sve tako završava? Danas osjećam miris smrti u svemu. U zraku je, dahu svega. U ćevapu. Kako jeftino. Kako plastično. Kako plagijatorski. Kako brutalno.

Porto, idiote patetični, ne neće se smrznuti kao djevojčica u priči H.C. Andersena, niti će završiti u ćevapu, no sve to neće učiniti da se ti osjećaš bolje.

Snijeg je napolju i dalje nemilice sipio i bilo je tako tužno, tako jako tužno. Tko je mogao iskazati bol u njenoj stvarnoj veličini. Nitko. Bol je blaža od života, surovija od književnosti koja je pokušava opisati. I nije umiranje od hladnoće i gladi užasno. Biti sam i izgubljen tržnici s kutijom punom neprodanih handsfreea uređaja, to je užasno. Na tržnici kojom se povija miris ćevapa, na kojoj Miljenko i Edo kupuju svoje salate.

A onda je ona zapjevala. Neku pjesmicu. Cupkala i pjevala, rumenih obraza, tamo kod pekarnice na tržnici Utrine. I svaka misao u mojoj glavi nestane.