Myspace May 27, 2006

Na jedan iPod može stati više od 20.000 pjesama, a negdje sam pročitao da je Myspace.com početkom travnja imao više od 70.000.000 aktivnih korisnika, od kojih se nekih 40.000 nalazi u Morrisseyovoj friends listi. Što nam govore ovi podaci? Da je budala onaj koji za glazbu plaća više od mjesečnog flatratea? Mene su ove cifre zaintrigirale koliko i postotak glasova birača koje je osvojio Lukašenko, a koje je objavila bjeloruska radio-televizija. Podaci koji nam ne govore ništa o kvalitetu muzike koja se tamo vrti, već možda samo ističu činjenicu da veliki broj ljudi ima višak slobodnog vremena. Wayne Rosso, koji se je krajem sedamdesetih muvao oko Sex Pistols, a danas je poznat kao vlasnik online portala za razmjenu glazbenih i video fajlova (Grokster) i koji se je svojevremeno proglasio Johnny Rottenom interneta, legalizirao je svoju djelatnost i postao vlasnik legalne online-burze Mashboxx koju podržavaju i veliki diskografski koncerni. Neprijatelj broj jedan postao je preko noći najbolji prijatelj. Dakle, Grokster je ugašen, Limewire i Edonkey će se uskoro zatvoriti, Kazaa je ionako postala beznadezan slučaj, a Bittorent se pokušava iščupati iz ilegale. Na pitanje što će u budućnosti biti s ilegalnim internet burzama za razmjenu, Rosso odgovara da je s tom praksom završeno. Svoju tvrdnju podvlači podacima da je u siječnju ove godine samo još 885 milijuna pjesama bilo ilegalno ponuđeno na internetu, dok je sredinom 2003. godine ta brojka iznosila 1,1 milijardu, a broj brzih internet priključaka se u tom vremenskom periodu gotovo utrostručio.

Ohrabren ovakvom izjavom Rossoa, Peter Rasch, Å¡ef odjela za suzbijane internet piraterije u Njemačkoj, takoÄ‘er najavljuje kraj ilegalne razmjene preko interneta te prognozira da će se uskoro o internet pirateriji govoriti kao o New-Economy Hypeu i da nećemo moći ni shvatiti da je tako neÅ¡to bilo nekad moguće. Za njega postoji joÅ¡ par problemčića koje treba rijeÅ¡iti, a to su FTP-serveri, Freenet i nekoliko ruskih platformi, ali po njegovim riječima to je sve dostupno samo za par tisuća profesionalaca i nema viÅ¡e govora o nekom masovnom pokretu. “GaÅ¡enjem Nepstera i co., otklonila se prava opasnost, a alternative joÅ¡ nisu pronaÄ‘ene, niti će ih biti.” Naravno, tko imalo poznaje situaciju na netu, zna da su ovo gluposti. Pravi uzrok pada internet razmjene leži u činjenici da su resursi uveliko iscrpljeni i da je većina ilegalaca već odavno skinula gotovo sve Å¡to im je bilo interesantno. Nove koščice koje svakodnevno izbacuje danaÅ¡nja glazbena industrija su ionako predviÄ‘ene za legalne konzumente koji jedva da znaju konfigurirati Outlook ili sl. Ako se mene pita, moj je odgovor da će se u budućnosti pop-glazba, uglavnom, sluÅ¡ati samo preko Myspacea i iPod inačica. A Å¡to za budućnost (sadaÅ¡njost) pop-glazbe znači ako uskoro glazbu budemo sluÅ¡ali samo preko Myspacea, blogova i podcastova? Ako se uzme u obzir da su bendovi poput Arctic Monkeys ili Clap Your Hands Say Yeah popularnost stekli prvenstveno preko cirkulirajućih mp3-ca na netu, stigne se do zaključka da se u stvarnosti niÅ¡ta nije promijenilo. Prije su se presnimavale kazete i slale razglednice, danas se te stvari obavljaju brže preko interneta. Dakle, joÅ¡ jedna mogućnost viÅ¡e da se nabavi muzika.

Da li će netko o glazbi čitati na stranici Pitchfork-magazina ili držati u ruci papirnati NME, postaje više pitanje vjernosti i ukusa. Možda ce zvučati reakcionarno, ali kao banka podataka za ljude koji znaju što traže, internet je izvrsna stvar, ali kao medij koji po svojim zakonima izbacuje nove stvari, sortira ih i etablira, internet je apsolutna truba. Onaj tko upija sa interneta glazbu samo kako mu iPod ne bi zjapio prazan, pronači će na internetu besplatnu glazbu, ali istovremeno postati pasivni konzument. Histerično skupljanje muzike dovodi do toga da obskurne, netalentirane i grupe ispod svakog nivoa (poput recimo Tekkan u Njemačkoj) konzumentu se nipočemu ne razlikuju od Arctic Monkeys, osim ako u odlučujećem momentu didaktičku ulogu ne odigraju stari mediji. Oni koji preferiraju slušanje glazbe na tradicionalnim medijima su skeptični prema čudima interneta. Većina će reći da Clap Your Hands Say Yeah nisu vrijedni da se čuju uživo, jer imaju loš pedigre internet benda, što uopće ne mora biti točno. Ako već govorimo o kraju centralizirane pop-kulture, kakvu smo je do pojave interneta poznavali, moramo prihvatiti i negativnu stranu ove demokratizacije nosača zvuka. To znači, tko zakasni koji tjedan naći će na mp3-blogu samo mrtav link, a negdje u nekom dućanu vinil Nick Drakea će čitavu vječnost čekati dok se ne primjeti koliko je važan.

Mozalini February 11, 2006

Nakon sto je prije dvije godine ponovno porobio Englesku, kao onda kad je “uletio” u kraljicinu palacu, a Queen ga docekala rijecima. “Eh I know you, and you cannot sing”, a on spremno odgovorio:”That´s nothing, you should hear me playing piano”, sada je otkrio i italijanski senzualizam, a u Rimu spremio svoju novu plocu ciji klonovi vec i prije datuma objave kruze internetom. Da li Mozov odlazak u Rim ima veze sa njegovim legendarnim kvazi-papistickim refrenom sa prosle ploce, “I Have Forgiven Jesus” ili mu je talijanski nogomet postao drag, pa u iznajmljenom studiju za “Neve” konzolom sjedi zamisljen u dresu sa desetkom na ledjima i Mozalini aplikacijom. Nakon sto se je iz kako rece ksenofobicne Engleske preselio u Ameriku, a iz Amerike u Spanjolsku (gdje mu se ustvari i svidjalo, ali je pobjegao glavom bez obzira kad je vidio kako se tamo odnose prema zivotinjama), smjestio se kod Viscontia, Italo-Britanca koji je poznat kao producent nekih od najboljih Bowie i T-Rex ploca. Navodno je Tony Visconti bio u igri i za produkciju Mozovog glam-rock albuma “Your Arsenal” iz 1992., ali je taj posao odradio jos jedan iz plejade Bowie sound dizajnera, Mick Ronson. Kakva li ce biti ova suradnja, ostaje da se cuje. Meni, konkretno, su The Smiths nekad jako puno znacili. Danas volim tu i tamo reci kako to i nije bio neki boguhvalevrijedan (kako volim ove njemacke konstrukcije) bend, a poslije toga se osjecam kao da serem po dijelu svoje bolje proslosti. Omot albuma “The Queen is Dead” sa ispruzenim Alain Delonom ima nesto Botticellijevsko u sebi, iako kad se ploca stavi na gramofon, citav mediteranski flair nestane u onom cinicnom i samocom opijenom pjevanju: “I Know Is Over”, “Cemetery Gates”, “Never Had No One Ever”, te provokativnom stihoklepstvu u “Frankly Mr. Shankly”, “Vicar In A Tutu” i “Some Girls Are Bigger Than Others”. To su bili vjerojatno najbolji tekstovi u osamdesetim, popraceni predivnom Marrovom muzikom. Andy Rourke, koji je u Smithsima svirao bas-gitaru je u jednom intervjuu rekao kako ne moze podnijeti vise okus jaja, jer ih je do iznemoglosti morao jesti na vegetarijanskim turnejama The Smiths, a Moz ga je jednom dok je Andy jeo sendvic od mortadele pogledao kao da je sugav i napustio prostoriju u kojoj su doruckovali. Unutar Smithsa je od Morrisseya dugo skrivana cinjenica da je Rourke konzumirao heroin. Kad je Moz to doznao, na brisace Andyjevog auta je stavio poruku: “Ti si od danas napustio bend”. Gotovo je nevjerojatno da su pored svadja Smiths uspjeli snimiti plocu poput “The Queen Is Dead” i malo je vjerojatno da danas netko u Engleskoj snimi pjesmu sa stihovima poput:”And now I know how Joan of Arc felt as the flames rose to her roman nose/ and her hearing aid started to melt” i da takva jos postane i hit. Novi Mozov album se zove “Ringleader Of The Tormentors” i Morrissey ga vec najavljuje kao najbolji dosad. Jedan rock-kriticar je rekao da bi bilo najbolje da Morrissey sam pise kritike svojih ploca. Bez obzira na svo Morrisseyevo neuroticno vegetarijanstvo i neke nepromisljene poteze u karijeri, ja iskreno volim ploce poput: “Southpaw Grammar”, “Meladjusted” i “You Are The Quarry”. Neke ploce su mu uspjele, neke propale, neke su prekrasno lose, ali je cinjenica da mu nikad vise nece uspjeti pasti na pamet oni ludi stihovi kao sto je gorenavedena replika kraljici sa “The Queen Is Dead”. Nikad njegove stihove nece pratiti tako osvajajuca melodija kao Marrova “Some Girls Are Bigger Than Others”, nijedna fotografija nece biti tako vrijedna kao ona The Smiths ispred Salford Lads Cluba i nijedan vinil tako zelen kao onaj od “The Queen Is Dead”. Ironija je da The Smiths vec odavno vise ne postoje, a kraljica je jos uvijek ziva. Mozova solo-karijera me sjeca na stihove iz “The Boy With The Thorn In His Side” gdje mladi Moz pita:”And when you want to Live/ How do you start?”.

“A Hard Day´s Night” February 3, 2006

Ja sam vjerojatno kao vecina ljudi ploce poceo slusati tako sto sam nekad dosao na ideju da zavirim u tatinu fonoteku. Tamo sam izmedju par Fats Domino, The Platters i Ray Charles ploca pronasao i „A Hard Day`s Night” od Beatles. Igra sudbine ili sto, ali eto poceo sam sa najboljom plocom koja je ikada snimljena u povijesti pop-glazbe. Kada pisu i pricaju o Beatlesima, kriticari i diskofili najcesce preferiraju onu kasniju fazu ove grupe, pa se ovisno o afinitetima kao najbolji albumi spominju: „Sgt. Pepper`s…“, „White Album“, „Abbey Road“ ili „Revolver“. Meni, osobno je najdraza ipak „A Hard Day`s Night”. Ova ploca je sve ono sto cini pop-glazbu. Istovremeno je i zabavna i romanticna, naelektrizirana i buntovna. Snimljena za nekoliko sati, bez Martinovih tehnickih zackoljica sa kasnijih Beatles ploca. Autenticni Beatles zvuk. Onako kako su zvucali i u klubu u to vrijeme. Cesto imitiran, ali nikad dosegnut album. Najcesce ga povezujemo sa istoimenim filmom, jer je ideja producenata bila da se jeftinom produkcijom napravi film koji ce pomoci u prodaji najnovijih Beatles hitova. U filmu se moze cuti samo 7 pjesama sa prve strane ploce, dok ce se strana 2 otkriti tek pri kupovini ploce. Medjutim, upravo je ta strana 2 najbolje sto su Beatlas ikad snimili. U filmu, koji se sedamdesetih i osamdesetih godina cesto mogao vidjeti na TV-u u jutarnjem obrazovnom programu, su cetvorka iz Liverpula prikazani kao John buntovnik, Paul sarmantni romantik, George tihi filozof i Ringo zajebant. Od tada vise nitko nece zaboraviti njihova imena i ostace jedini bend na svijetu cije clanove svatko zna nabrojati. U filmu su svi obuceni u ista ili slicna crno-bijela odijela. Beatles kao nepobjedivi tim. Album ce etablirati Lennona kao bendlidera (kasnije ce ovu funkciju preuzeti narednik Biber) koji je ujedno i autor 2/3 materijala na ploci. Naravno i McCartney ne igra sporednu ulogu nego sa “And I Love Her”, “Can`t Buy Me Love” i “Things We Said Today” (meni najbolja Beatles pjesma) liferuje tri klasika za sva vremena.
Prva strana pocinje grandiozno. Deeeeng, gitarski akord kao uvod u “A Hard Day´s Night”. Kad se jednom ovaj akord ureze u usi, vise se ne zaboravlja, a ne zaboravlja se ni ono sto slijedi: „I Should Have Known Better“, „If I Fell“, „And I Love Her“ i „Can’t Buy Me Love“. Pravo cudo dolazi tek kada se okrene ploca, jer je album koncipiran poput velike kuce, gdje se u primacoj sobi sviraju veliki hitovi, a u garazi, daleko od ociju svijeta odrzava predstava za svoju dusu. Nakon sto je Roger McGuinn u filmu vidio George Harrisonov Rickenbacker, kupio si je isti takav. Nakon sto je poslusao drugu stranu ove ploce, odlucio je osnovati The Byrds. A Byrds je najbolji Beatles nusprodukt svih vremena. Prva pjesma na strani 2 je „Any Time At All“, koja je mladji brat naslovne otvarajuce stvari. Odlicno Johnovo pjevanje praceno Paulovim kontrirajucim drugim glasom. U sljedecim pjesmam se osjeti u kojem ce pravcu u narednim godinama ici razvoj Beatlesa. „I’ll Cry Instead“ je country parodija, „Things We Said Today” Paulovo remek-djelo koje ce postaviti sasvim nove kriterije u songwritingu (kako unutar samih Beatles, tako i opcenito). Nakon lagano disharmonicno pjevane “When I Get Home“ slijedi jos jedan vrhunac: Johnova „You Can’t Do That“ gdje se na Georgeovoj gitari osjeti sto je sve prezivjela u proteklim godinama na svirkama po Hamburgu i Liverpulu, ali i kakve je avanture tek ocekuju. Plocu zatvara “I`ll Be Back Again”, dakle nama razloga za plakanje, We`ll back again. Tri godine kasnije Beatles ce obuci neka nova, sarena odijela. A to ce biti pocetak kraja.
Tko jos zbog ironije sudbine nema ovu plocu treba da si je kupi, jer je to odlicna investicija za buducnost. Prvo cete sebe jako razveseliti, a kasnije i svoju djecu.

Munich February 1, 2006

Uvijek me pomalo srce zaboli kad idem gledati neki film u tzv. THX kino, jer znam da jedno pola eura od cijene karte bespotrebno ide u dzep George Lucasu. Za neupucene THX nije nikakav zvucni kodirung, niti neki ekstra audio-format. THX je genijalno prodavanje magle u gajbi. Naime, Lucas prodaje kinima licencu za prilicno masne pare, a za uzvrat kinovlasnici su duzni angazirati THX strucnjake koji jednom godisnje dodju da provjere zvuk JBL zvucnika, velicinu pop-corna i broj kockica leda u pepsiju. Ako standardi odgovaraju, kino dobija licencu, a mi svi mozemo uzivati u “Star Warsima” onako kako je to Lucas zamislio. Da bezobrazluk bude veci, sad se ista stvar prodaje ljudima i kao kucna varijanta. Tako smo u mogucnosti da kupimo THX zvucnike i ostali ekvipment za kucnu upotrebu, a to je ako cemo pravo kupovina sranja za velike pare ili sto bi se reklo muda za bubrege. Ali zasto ovo pisem? Iz razloga sto je jedina sansa da vidim novi film Lucasovog pajde Spielberga bila otici upravo u jedno takvo kino. U obicnim kinima ne igra.
Novi Spielbergov film se zove “Munich”, a napravljen je prema istinitom dogadjaju koji se zbio u rujnu 1972. za vrijeme Olimpijade u Minhenu kada je grupa palestinskih terorista otela jedanaestoricu izraelskih sportista. Za neupucene, zbog nespretnih pregovora sa teroristima u kojima je glavnu rijec vodio tadasnji ministar unutrasnjih poslova Njemacke Hans Dietrich Genscher(u TelAvivu sigurno nikad nitko nije dao kaficu ime po njemu) i aljkavo izvedene akcije spasavanja od strane njemacke policije, doslo je do konacnog obracuna na aerodromu u minhenskom predgradju Fürstenfeldbruck gdje su otmicari poubijali izraelske sportiste i jednog policajca. Tadasnji bundeskancelar Willy Brandt je rekao kako je Fürstenfeldbruck simbol njemacke nesposobnosti, a izraelska premijerka Golda Meir bila nesto odredjenija kada je na komemoraciji poginulim sportistima, obracajuci se djeci, udovicama i roditeljima poginulih obecala da ce se svima koji su povezani sa teroristickim cinom uci u trag i da nitko od organizatora i terorista nece jos dugo hodati zemljom. Spielbergov film se ustvari i bavi ovom osvetom. Osveta je brutalna i Spielberg je slika drasticno. Ovaj put nema crno-bijele tehnike kao u “Schindlerovoj listi” ili prigusenih boja kao u “James Ryanu”. Krv je u “Munichu” jarko crvena, a po potrebi je mijesa sa mlijekom kako bi kontrast bio sto jaci ili pak arterijskom krvlju ispisuje po zidovima avangardne graffite. Izmedju egzekucija osvetnike prikazuje kako jedu. Sto je vise ubojstava apetit im je sve slabiji. To nisu nikakvi super agenti. Pri ubijanju pokazuju znakove nervoze. U jednom atentatu postavljaju eksploziv u telefonsku slusalcu koju umjesto teroriste podize njegova kcerka. Vremenom sve vise sumnjaju u smisao i opravdanost osvetnickih akcija. Film kulminira u sceni kada izraelski tajni agent nakon osvete razgovara sa svojim sefom, a kamera polako klizi prema Manhattnu na kojem jos stoje WTC blizanci. Ovaj put Spielberg ide do kraja. Sasvim jasno osudjuje terorizam, ali i reakciju na terorizam. Jednostavnom i efektnom simbolikom daje nam do znanja sto misli o Bushovim osvetnickim pohodima. Spielberg koji je sinonim za perfekcionizam ovaj put pravi film gotovo europske estetike. Kao da ga je u cajtnotu stvarao, pa je i gledalac uvucen u vremensku stisku. Scenu ubijanja taoca u Fürstenfeldbrucku kombinira sa scenom u kojoj izraelski agent jebe svoju zenu. Sex i nasilje kulminiraju istovremeno, a Spielbergu kao da je svejedno da li se ovom montazom kao reziser blamira. U “Munichu”, Spielberg nije onaj hladni proracunati filmadzija. Ako smijem parafrazirati, “Munich” je mali korak za film, ali veliki za Spielberga.Ako nekoga zanimaju dalje povijesne cinjenice, obracun kod Fürstenfeldbrucka su prezivjela tri palestinska otmicara, koje je Njemacka ubrzo zamijenila za clanove posade jednog otetog Lufthansinog aviona. 16. 10. 1972. u Rimu izraelski komandosi ubijaju Vaila Suetira, palestinskog pjesnika (za kojeg ce se kasnije ispostaviti da je igrao minornu ulogu u planiranju otmice) koji je ujedno i prva zrtva osvetnickog pohoda. Zadnji ubijeni u nizu je Atif Bseisu 8.6.1992. u Parizu koji se smatra i jednim od glavnih organizatora otmice. Jedan od trojice minhenskih ubica koji su prezivjeli Fürstenfeldbruck se je uspio sakriti od Izraela negdje u Africi. Idejni vodja grupe “Crni septembar” (kako su se prozvali palestinski otmicari) Daud nije nikada pronadjen. Legenda kaze da se je pretvorio u goluba i da zivi negdje u Siriji. Nakon minhenskog debakla njemacka policija je osnovala elitnu policijsku postrojbu GSG9.

Happy Birthday Mozart January 27, 2006

27. sijecnja 1756. u Salzburgu je rodjen Joannes Chrysostomus Wolfgangus Theophilus(Amade) Mozart. Danas se slavi njegov 250-ti rodjendan. Ovo je, ujedno, i idealna prilika da se 2006. proglasi godinom Mozarta. Godina u kojoj ce Salzburg postati omiljeno turisticko odrediste za kulturno osvjescenije Japance. Broj prodanih Mozart-kugli oborice sve rekorde do sada, a svaki poluamaterski simfonijski orkestar odrzat ce bar jedan koncert u cast Mozartovog rodjendana.O Mozartu je napisano oko 20.000 knjiga, a ipak se jos uvijek ne mogu posloziti sve puzzlice o njegovom kratkom zivotu. Za one koji su o Mozartu nesto saznali iz Formanovog filma „Amadeus“ napomenuo bih da se Mozart, vjerojatno, nije onoliko kliberio kako je to prikazano u filmu i sigurno je izgledao manje atraktivno od Toma Hulcea. Bolovao je od Tourette-sindroma ili bolesti tikova, a posto postoji osamdeset razlicitih teorija o njegovoj smrti trebalo bi napomenuti i da se vecina teoretcara slaze kako ipak nije bio otrovan, nego je umro od egzoticne friesel-gripe koju je fasovao nakon intimnog odnosa sa jednom damom oboljelom od luesa. Jos jedna zabluda koja je proizasla iz „Amadeusa“ je da je Salieri tajanstveni narucitelj Requiema.
Sto nam je to Mozart ostavio u naslijedje?
Glazbu koja je lijepa, cak i jednostavna. Provokativna za sve one koji imaju problema sa ljepotom kao takvom. Zato se Mozart i slavi, jer slaveci Mozarta ljudi slave ono dobro u sebi. U podzemnim zeljeznicama u kojima se pusta Mozartova glazba opao je broj kriminalnih djela, kazu neka ispitivanja u Njemackoj i SAD-u. Moglo bi se, dakle, reci da Mozartova glazba razoruzava i asocira na pacifizam. Ljecnici su misljenja da pustanje Mozartove glazbe nerodjenoj djeci umanjuje stres kod poroda i razvija pozitivne mentalne reakcije kod fetusa. Krave kojima je pustana “Mala nocna muzika” povecale su proizvodnju mlijeka. Da li onda postoje tocnije indicije kakva je bila osoba iz koje je izvirala ovakva glazba? Ako uzmemo u obzir da ga je otac vec kao sedmogodisnjaka vodao i pokazivao po Europi kao svojevrsnog wunderkinda, a da je vec sa deset godina bio “hardest working man in showbiz”, namece se logika po kojoj je vjerojatno morao patiti od slicnih poremecaja kakve danas poznajemo kod npr. Michaela Jacksona. Mozart je bio prva prava pop-zvijezda. Moderni umjetnik koji je mozda i jedini klasicni kompozitor koji zasluzuje da ga se proglasi pop-zvijezdom. U dvanaestoj godini komponirao je svoju prvu operu (“La finta semplice”). U trinaestoj je u Milanu ostvario svoj prvi veliki kompozitorski trijumf. Praizvedba njegove opere je izazvala odusevljene milanske publike. Trinaestogodisnji djecak je dirigirao velikim orkestrom i dozivio standing ovation (Viva il Maestro!).
Mozartove simfonije predstavljaju citavu seriju pravih remek-djela. Prvu je napisao navodno vec sa osam godina, a neki muzikolozi smatraju da je filozofsko-fizicki nemoguce da dijete tog uzrasta napise djela koja se toliko poigravaju sa osjecajima ljudi. Dva Mozartova najupecatljivija djela: Simfonija u g-molu opus kv183 i Requiem u d-molu opus kv626, mozda najbolje govore o tamnoj strani Mozartove licnosti. O Mozartu koji je imao problema sa samospoznajom, kojeg su mucili poslovni i ljubavni nauspjesi. Svoju simfoniju u g-molu komponirao je u sedamnaestoj godini i nikome nije jasno kako je netko tako mlad mogao plivati u moru ocaja i nositi toliku muku u grudima. Cuveni Mozartov Requiem predstavlja finale Mozartovog kratkog zivota. Umro je u trideset i petoj godini, a to Requiem kao djelo cini jos napetijim i uzbudljivijim. Arsen Dedic je napisao da mu je najdrazi pocetak, tocnije prvih osam taktova Requiema. Autenticni Mozart. Melankolija dignuta na n-tu potenciju.
Iako je svog Mozarta sahranila u anonimnosti i sirotinjski, Mozartova zena Constanze se je brzo financijski oporavila i cak u to vrijeme uspjela donekle unovciti Mozartovu slavu. Nadzivila ga je citavih pedeset godina. Uskoro su manje-vise svi shvatili kakav potencijal se krije u Mozartovom djelu. Vec godinu dana nakon smrti pocinju nicati prvi spomenici Mozartu u Salzburgu, Goethe ga slavi kao najvaznijeg kompozitora i suvremenika, a Kierkegaard zeli osnovati sektu sa Mozartom kao spasiteljem. Danas kad u “Gooogle” trazilicu upisete pojam Mozart, otvori se 20 miliona internet stranica, a iz svakog drugog mobitela na svijetu svira “Mala nocna muzika”. Mali Mozart superstar.

“Punch The Clock” January 17, 2006

Nikad mi nece potpuno biti jasna logika po kojoj su u Jugoslaviji osamdesetih godina izdavacke kuce na trziste izbacivali licencna izdanja. Sad iz ove perspektive, tesko mi je reci da li je to bilo steta ili korist, ali u vrijeme kad sam ja poceo kupovati ploce (6 razred osnovne), izloge knjizara, robnih kuca i ducana sa tehnickom robom krasili su albumi: Madness(One Step Beyond), Haircut 100(Pelikan West), Ian Dury(New Boots and Paintiens), Clash(London Calling), Talking Heads(The Name Of This Band Is…), Billy Joel(Glass Houses), Gang Of Four(Solid Gold), Fischer Z(Red Sky Over Paradise), Springsteen(The River) ili citava plejada crnih faca sa Chess etikete. Mi, djeca smo te ploce kupovali, mijenjali se, citali Dzuboks i „Pismo iz Londona“, svaki dan otkrivali neke nove bandove, lagali jedni drugima kako smo kod rodjaka iz Zagreba ili Beograda slusali Talking Heads i njihov „Fear Of Music“. Stariji su nas ismijavali i govorili nam da je Bowie peder i da je jedina prava mjuza: Uriah Heep, The Doors, Led Zeppelin, madjarska Omega i skurilni njemacki kraut rock (tada doduse nitko nije znao da se tako zove glazbeni pravac) sa gitarskim solazama koje zauzmu citavu jednu stranu ploce.
Jedna ploca koja mi je negdje u vrijeme Olimpijade u Sarajevu zaokupljala paznju bila je „Punch The Clock“ od Elvisa Costella. Prvi put sam ovo ime procitao vjerojatno kod Sase Stojanovica, prvi put ga na omotu vidio na onoj ploci za Kampuciju, a „Punch The Clock“ je prva njegova ploca koju sam kupio. Moram priznati da mi je tada Costellovo ime zvucalo egzoticno skoro kao Kid Creole i Coconuts, a i muzika je bila na neki nacin Funky, OK, bar “Everyday I Write A Book” je bila funky i skoro pa hit tada. Ustvari, „Punch The Clock“ je bio pop. Pop kao sto su bili tada: Dexy’s Midnight Runners, Squeeze, Madness, ABC ili Haircut 100. Dakle, pop kakav nikad vise nece biti. Kad kazem pop, mislim na “Shipbuilding” (jednu od najljepsih Costellovih balada sa njeznim Bakerovskim trubackim solom), na “Pills And Soap” (anti-Tacheristicku kompoziciju), na puhacke ispade po: „Let Them All Talk“, „The Greatest Thing“, „TKO (Boxing Day)“ ili „The World And His Wife“, na „Charm School“ (sa prekrasnim klavirskim pasazima i najpederskijem bassu novog vala). Bilo je to vrijeme kad je Costello bio sexy, mlad i cool. Cak mi je i omot albuma izgledao elegantno, sto sigurno ima veze sa pomjerenim estetskim percepcijama u osamdesetim. Tekstovi su mu kao i danas bili prilicno uncool. Tko uopce razumije sljedece stihove: „There are ashtrays of emotion for the fag ends of aristocracy“? Prije dvadeset i kusur godina, Costello je onoj starijoj ekipi (The Doors, Jethro Tull, etc.) vjerojatno izgledao kao vic-figura i nitko nije ni razmisljao o cemu pjeva smjesni tip sa cvikerima (boze moj, Morrisonove hashisharske halucinacije su bile jedino sto je vrijedilo), a danas nam je svima jasno da za shvacanje ovog tipa ne pomazu ni vecernje skole poezije, a ni fakulteti.

James Brown-Live At The Apollo January 14, 2006

Najfulminantnija, najbolja, najlegendarnija live-ploca svih vremena. Prije par godina su je ponovno izdali na vinylu i ja sam je nedavno pronasao dobro ocuvanu u Phonex-u. Dovoljan razlog da se napise par crtica o Brownu koji je danas starac sa mnogobrojnim infarktima i bypassima u karijeri, ali jos uvijek sposobnim da tu i tamo zaplese “Mashed Potato”. Nije mi jasno zbog cega je firma “Polydor” dvadesetak godina cekala sa vinylnim reizdanjem ovog albuma, a u medjuvremenu je objavila desetine JB albuma, od kojih i neke potpuno nepotrebno. Navodno su se originalne trake izgubile, a safety kopija bila u toliko losem stanju da se nije mogla remasterizirati. Na ovom vinylnom izdanju se osjeti kako su puhacki dijelovi preglasno umiksani, ali mi se cini da je prije rijec o losijem kvalitetu presanja ploce, nego o stvarnom losem stanju originalnih snimaka. Ostaje nejasno kako major labeli nemaju sluha za svoja stara izdanja i kako dugo se mora cekati na neke stvari koje spadaju medju najvaznije ikad snimljene. Jos 1962. kad je snimljen ovaj album, J. Brown je sam morao financirati cijeli projekat, jer ljudi iz “Polydora” nisu vjerovali u komercijalni uspjeh live-albuma. Dvije godine kasnije ova ploca ce postati najprodavanija u povijesti “Polydora”, a novac ce promjeniti sve. James Brown ce pod Polydorovim blagoslovom snimiti najvazniju stvar u povijesti pop-glazbe (”Papa’s Got A Brand New Bag”) i postati otac funka. Famous Flames (tadasnji Brownov prateci band) su tog 24.10.1962. bili u najboljoj formi i sa James Brownom bukvalno zapalili 1500 gostiju u legendarnom harlemskom nocnom klubu. Serija zemljotresa i vulkanskih erupcija potresala je Apollo nekoliko noci zaredom. Naelektrizirani, ekstaticni Brown i band su uhvaceni te noci u 8 mikrofona legendarnog ton-majstora Tom Nole koji je sve signale poslao na stereo sumu, pa smo tako dobili i prvi stereo snimljeni live-album svih vremena. Iako su Brownovi soul-hitovi iz tog vremena bili manje nabrijani energijom, nego sto ce to biti u njegovoj funk-fazi, intenzitet nastupa, vrucina i napetost atmosfere i publike se osjeti na ovoj ploci, mozda bolje nego na bilo kojoj drugoj. Ovo je dokument iz dana kad je Apollo gorio i dokument najveceg Brownovog trijumfa. Od prvog gospelskog krika “I´ll Go Crazy” pa do finala sa “Night Train” James Brown drzi pravu misu entertejmenta. Propovjed koja se ne zaboravlja tako lako.

Move over, Rover, let Jimi take over… January 9, 2006

Prije 40 godina je nepoznati dvadesetrogodisnji mladic iz Seattlea sletio na londonski Heathrow. Nije imao prtljag, samo gitaru u koferu. Sedam dana poslije postao je zvijezda i otpuhao sa scene tadasnje gitarske legende poput Becka, Claptona i Leeja.
Jedna od slatkih izjava glede Hendrixa je ona od Briana Jonesa, kad je rekao kako je na Jimijevim koncertima u prvim redovima sve mokro od suza prisutnih gitarista.
O Hendrixu i njegovom zivotu je mnogo pisano. Dvije ponajbolje rock-knjige ikada napisane su Charles R. Crossova “Room Full Of Mirrors” i Charles Murrayeva “Crosstown Traffic”. Obadvije su Hendrix-biografije. Te knjige nisu medju najboljim zato sto su autori nadnaravni talenti, vec sto u poredjenju sa Hendrixovom, sve ostale R´n´R biografije su frigidne i dosadne.
Tri stvari koje su Hendrixa jako inspirirale su:
-Beatles ploce koje je producirao George Martin,
-Dylanova lirska virtuoznost i
-Les Paul kao kljucna figura u razvoju glazbene tehnologije dvadesetog stoljeca.
Sezdesetih godina tog stoljeca, Phil Spector je zapoceo sa tehnikom snimanja koja je do tada bila nezamisliva. Usporedbe radi, Beatlesi su svoj prvi album snimili u jednom danu za nekih 12 sati, a Spector je radio u wagnerijanskom stilu. Koristio je beskonacan broj mikrofona. Na njegovim studijskim sessionima ucestvovalo je po 5 gitarista, tri bubnjara, puhaci, gudaci, a to sve je prilicno inspiriralo Martina da po uzoru na Spectora producira narkoticima stimulirane Beatles zvucne vizije. Hendrixova ideja je bila dovesti svoj sound na nivo space-bluesa, takodjer po uzoru na najkompleksnije studijske eksperimente tog vremena. S druge strane, Bob Dylan je bio kljucna figura za Hendrixovu odluku da se okrene komponiranju i pisanju i napusti svoj posao prateceg muzicara. Interesantno je da je Hendrix primio u svoj bend Noela Reddinga koji se javio na oglas(bez da ga je Hendrix cuo kako svira) samo zato sto je Noel imao divne lokne koje su Hendrixa podsjecale na Dylanove. Les Paul (rodjen 1916. kao Lester Polfuss) osim sto je bio izuzetan glazbenik, poznat je i kao izumitelj. Jos kao djecak je dosao na ideju da ozvuci akusticnu gitaru i to tako sto je zabio gramofonsku iglu u drvo gitare. Prvi je poceo eksperimentirati sa multitracnim snimanjem i prvi koji je napravio elektricnu gitaru od masivnog korpusa. Naravno bio je i veliki uzor Hendrixu, koji je takodjer veoma pazljivo birao svoj setup i hardware, kako bi dosao do onoga sto je danas poznato kao Hendrixov zvuk.
Hendrix je unatoc velikom respektu prema Gibsonovim gitarama bio Fender gitarista(iako je ponekad uzimao u ruke i Gibsonov “Flying V”). Njegov osnovni izbor je bio Fenderov “Stratocaster”. Hendrix ih je za zivota posjedovao oko stotinjak od kojih danas mali broj jos postoji i uglavnom su u vlasnistvu muzicara. Neki od ponosnih vlasnika originalnih Jimijevih Stratova su bili: Zappa, Buddy Miles, Al Kooper i Billy Gibbons. E sada bi ovaj tekst ja mogao odvesti u dosadne vode tehnickog opisa “Stratocastera” i njegovih osobenosti u odnosu na “Les Paul” ili “Telecaster” kao najcescih gitara u suvremenoj pop-glazbi, ali cu samo napomenuti da razlog Hendrixovog favoriziranja “Strata” lezi u samoj ideji Lea Fendera (konstruktora ove gitare) da napravi elektricnu gitaru za Country glazbenike koju je opremio lakodostupnim potenciometrima za regulaciju jacine zvuka i rucicom za vibraciju (tremolo) koja bi obavljala funkciju slicnu pedali kod Steel gitare. Hendrix je imao puno grublji nacin sviranja i koristenja tremolo rucice, nego sto je to bio zamislio Fender za njezne rucice country sviraca, pa je Hendrixov zvuk (live) cesto zvucao “prljavo”. Ovaj nedostatak Strtocasterovog vibracionog sistema je kasnije uocila firma “Floyd Rose” i izbacila vlastitu verziju ovog vibratora(pocetkom osamdesetih), koja je omogucila gitaristima da baz straha po zvuk masakriraju gitaru. Iako je vec nekolicina radikalnih blues gitarista svirala na “Stratu”(Budy Guy, Ike Turner, Otis Rush), Strat-bum je u Britaniji napravio svojim dolaskom upravo Hendrix, jer je do njegovog dolaska pojam Strat-gitariste na otoku bio Hank Marvin iz Shadowsa, a gitarski trendsetteri poput: Claptona, Petera Greena i Jeff Backa su svi svirali na “Les Paulu”. Hendrix je na “Stratocasteru” napravio neke izmjene koje su prilicno poremetile zvuk gitare kako ga je prvobitno zamislio Fender. Hendrix je kao ljevak samo okrenuo zice naopako i zbog toga su pickupovi koji su trebali jace hvatati bass zice, jer su im bili blizi, sada tu funkciju obavljali za tanke zice. Zvuk zica koje su proizvodile visoke frekvencije je bio toliko spektakularan da su sada i gitaristi desnjaci poceli okretati pickupove kako bi dobili glasnije visoke frekvencije(Stevie Ray Vaughan je mozda i najbolji primjer gitariste koji je koristio tremolo sistem za ljevake kako bi dobio zvuk sto blizi Hendrixovom). Jos jednu prednost “Strata” u odnosu na “Les Paul”, koju je Hendrix iskoristio, je cinjenica da “Strat” ne distorzira tako lako kao Gibson gitare i u visokim frekvencijama zvuci puno cisce i zbog toga je Hendrix koristio razlicite nozne pedale kojima je distorzirao zvuk (poznate pod nazivom Fuzz-Box) i na taj nacin revolucionirao zvuk el. gitare koji Gibson gitaristi nisu mogli pratiti. Dalje za Hendrixov zvuk je vazna i firma Marshall koja je u to vrijeme pocela praviti robusna 100-wattna pojacala. Marshall je krenuo u proizvodnju jeftinih pojacala koja su si mogli priustiti i anonimni glazbenici, za razliku od zvijezda koje su u to vrijeme koristili skupa Vox i Fender pojacala. U pocetku su Marshall bila pojacala koja su se cesto kvarila, ali sa prizvodnjom 100-wattnog-heada zapocinje era Marshall pojacala u rock glazbi. Pete Townshend je prvi koji je(na zaprepastenje svojih roadija) poceo koristiti ovo pojacalo sa monstruoznim kabinetom od osam 12-inchnih zvucnika, sto ce kasnije biti poznato pod imenom: “Wall of Marshall” i postati standard u koncertnoj opremi rock-bendova. Nekoliko godina poslije ce se gitarista The Who potuziti da mu je na Monterey festivalu Hendrix sjebo pojacalo (crko mu Marshall), pa je Townshead morao koristiti rezervno Fenderovo, sto je dovelo do zvuka kojim ni on ni publika nisu bili zadovoljni. Marshall pojacala su bila glasnija od svih do tada konstruiranih, tako da je Hendrix svoju gitaru mogao svirati i samo lagano doticuci prstima vrat gitare. Pri snaznoj svirci je pravio kontrolirani feedback (zvuk zvucnika ponovno uhvacen na pickup gitare), kojim je stvarao specificno skicanje gitare, koje ce konstruktori synthesizera pokusati raznim modulacijama imitirati. Vremenom je Hendrix naucio kako da feedback kontrolira i pretvara ga u tonove, nekad u harmonicni, nekad u osnovni, a nekad u prelazni ton izmedju ta dva. U “Machine Gun” ili “Wild Thing” sa Monterey festivala zapocinje sa eksplozijom zvuka tako sto silovito odvrne pojacalo i pokrene feedback, a onda ga kontrolira svojom rukom ili tijelom postavivsi ih izmedju zvucnika i pickupa i svu tu buku spusta i dize tremolom, a pri povratku u konvencionalnu svirku smanji potenciju zvuka i izadje iz feedbacka. Sa porastom popularnosti, Hendrix postaje i covjek opsjednut tehnikom. U Njujorku otvara tehnicki najbolje opremljen studio do tada (Electric Lady). Treba napomenuti da se Hendrix nije zadovoljavao normalnim snimanjem instrumenata, sto je za nega bilo previse trivijalno. Zvuk npr. ritam sekcije na “Woodoo Chile” je tup i nejasan i primjer na ton-tehnickim skolama kako se ti instrumenti ne smiju snimati (za usporedbu koristiti Martinove Beatles ploce ili Stax soul produkciju koji imaju cisti zvuk ritam-sekcije iako su snimljeni na mnogo primitivnijim uredjajima, nego Ladyland ploca). Ovdje je Hendrix sebi obezbjedio potpunu producentsku slobodu, na Experience ploci se primjeti koliko je zvuk cisci od Ladyland. Nakon Hendrixove smrti i objavljivanja brdo materijala postalo je jasno koliko je Hendrix u svojim zadnjim danima bio kaotican i koliko su njegovi studijski radovi neizbalansirani i ekscentricni. S druge strane “1983″ je prava studio fantazija, kolaz od zvukova uljepsan efektima i primjer gdje se mix-konzola koristi kao instrument. Ovdje su Jimi i njegov tehnicar Eddie Krammer stvorili zvuk koji se nije mogao ni sa cim do tada porediti. Cak i apstraktni Pink Floyd zvuk je bio miljama udaljen od ovoga. Ovo je bio pravi SF-rock, cyberpunk ili kako bi ga vec nazvali.
Sve u svemu, Hendrix je gitarista koji je najvise kopiran, ali i nikad dostignut. Svi ovi Malmsteeni i Satrianiji nisu ´Endrixu ni do koljena. Vjerujte bez sale. Ljudi koji su se tehnikom i virtuoznoscu priblizili Hendrixu (a to se cesto zaboravlja) su Santana i Van Halen.Za zivota je Hendrix snimio samo tri studijska albuma o kojima je sve receno. Vec od 1970. pocinje sustavno izdavanje Hendrixovih neobjavljenih zivih snimaka. Da bi dovela u red Jimijevu zaostavstinu, njegova sestra Janie je osnovala 1995. firmu “Experience Hendrix” preko koje je izdala citav niz Hendrixovih zivih snimaka koje su iscupali i sredili Hendrixov ton-inzenjer Eddie Kramer i arhivar John McDermott. S druge strane firma Dagger (koja je isto u vlasnistvu Jimijeve sestre) bavi se izdavanjem oficijelnih bootlega Jimi Hendrixa. Evo jednog malog pregleda nekih od najvaznijih Hendrixovih live-albuma u koju nisu ukljuceni bootlegi (koji su poseban svemir za sebe):

JIMI PLAYS MONTEREY
Snimci iz 18.6. 1967. i prakticno Hendrixov debi-nastup u SAD i svakako jedan od najupecatljivijih nastupa u povijesti rock-glazbe. Izvrsna heavy-soul verzija Dylanove Like A Rolling Stone kao vrhunac nastupa.

BBC SESSIONS
Ovdje se radi o sessionu iz 1967, nalik onome sto ce svijet kasnije upoznati pod Peel- Sessionima. Sve je ovdje odsvirano uzivo, Hendrix i bend u punoj formi. Razradjivanje onoga sto ce se kasnije prozvati fuzijom delta-bluesa i funka.

LIVE AT BERKELEY 2ND SHOW
Posljednju godinu zivota Hendrix je ionako lebdio izmedju zivota i smrti, cijelo vrijeme snimajuci novi materijal, bez da mu je uspjelo zavrsiti citav album. U pauzama izmedju studijskih snimanja, odradjivao je turneje kako bi mogao placati visoke troskove svog Electric Lady studija u NY-u. U noci kad je snimljen ovaj koncert, izgleda da je Jimi zaboravio na sve svoje probleme i sa hibridnim Gypsys/Experience bandom (Cox/Michell) odrzao jedan od svojih najboljih nastupa.

LIVE AT THE FILLMORE EAST
Hendrixov nastup iz 1970. i posljednji Band Of Gypsys nastupu uopce. Cox i Milesova funky ritam-sekcija sa Jimijevim kontroliranim solima zvucala je manje revolucionarno i avanturisticki od onoga sto je prije toga snimio na studijskim albumima. Kao dokument svakako interesantno.

LIVE AT WOODSTOCK
Dupli cd sa Hendrixovog trijumfalnog nastupa na Woodstocku. Na ovaj koncert je stigao sa potpuno neuigranom ritam sekcijom (Mitchell i Cox) i odrzao jednosatni jam-sassion na kojem je testirao nove kompozicije. Najvazniji momenat na ovom albumu je njegova legendarna verzija Star Spangled Banner, dramaticni solo ciji zvuk asocira na granate i smrt. Epitaf jedne citave epohe. Epitaf poginulima u vijetnamskom ratu i epitaf samom Hendrixu koji je13 mjeseci nakon ovog nastupa umro.

Buy Nothing! January 6, 2006

Polako se odmaramo od blagdanskog stresa. Zaraditi, a ne trositi postaje opet deviza. Ako je suditi po jednoj od najpopularnijih kriticarki potrosackog drustva, dakle, Naomi Klein (No Logo), mi smo svi zrtve jednog pljackaskog stroja koji se naziva marketing. Pop-kultura, zvala se ona punk, hip-hop ili techno, samo je meso za marketinske topove. Osim beskrajnih bozicnih darivanja, imamo u Bosni bajramska snizenja. Majcin dan se kao i valentinovo vec etablirao kao generator kozmeticke i cvjetne industrije, a brzinom svjetlosti nam uvode i americki “Halloween”, kao eto bez njega nismo nikako mogli. Najveca ironija u svemu tome je sto razvijena potrosacka svijest i sama pada u zamku potrosackog drustva. Tako, kupac “No Loga” i sam postaje jedan od nekoliko miliona koji su kupili ovaj bestseller. Sto nam to dokazuje nego fantasticnu fleksibilnost kapitalizma. Evo nekoliko primjera:
Jedan od najstarijih i najpoznatijih hippija: Jerry Rubin, koji je svojevremeno bacao sa galerije njujorske burze banknote od jednog dolara i kamerom snimao kako se makleri kao divlje zivotinje bacaju i otimaju za novcanice, postao je i sam kasnije burzovni broker.
Imamo primjer Che Guevare koji je bio ikona militantnog otpora kapitalizmu, danas pretstavlja jednog od najeksponiranijih reklamnih medija, u rangu sa Davidom Backhamom.
Slicna stvar se kod nas desava sa J.B. Titom koji je poceo iskakati iz svake pastete, ili parole kao sto su: “kupuj hrvatsko” ili “buy british”, koje kao da bi htjele pobiti onu tezu Adama Smitha iz 18. stoljeca, da je trgovcu svejedno u kojem dijelu svijeta zaradjuje svoj novac.
Jos bolji primjeri kupovine kupceve svijesti su zubne paste sa naglaskom da kupovinom te i takve spasavamo i jedan osmijeh u Brazilu, ili da kupovinom “Krombacher” piva spasavamo juznoamericke prasume ili kupovinom “Volvica” kupujemo i flasu vode za djecu Etijopije.
Najperfidnije su reklame za djecu. Ne kupiti djeci poklon za svaku jebenu priliku je zlocin. Roditelji koji tako cesto ne daruju svoju djecu su zli i bez ljubavi. I ako nisam stigao kupiti slatkisa za “Haloween” da darujem djecu iz susjedstva, jos uvijek se mogu novcem osloboditi grijeha, a djeca ce se vec snaci kako da stimuliraju industrije slatkisa.
Najnoviji primjer jednog borca protiv kapitalizma imamo u Camille de Toledo (umjetnicko ime) koji je autor antikapitalistickog pamfleta “Goodbye Tristesse” u kojem je ovaj 29-ogodisnjak bez daha opisuje i predvidja kraj kapitalistickog uredjenja. “Dobar” glas je stekao zahvaljujuci izmisljenoj biografiji koja je bila svojevrsni marketinski trik izdavaca. Naime, Toledo je predstavljen kao Dylan novog stoljeca, covjek koji je odbio svoj dio u nasljedstvu BSN koncerna kojem pripada i jogurt gigant “Danone”, a koji je bio u vlasnistvu njegovog djeda. Istina je, medjutim, da djed nije bio vlasnik vec samo generalni direktor BSN-a i da Toledo nije teatralno odbio svoj dio nasljedstva, vec ga je taj isti djed smatrao budalom, pa mu nije nista ostavio.
I sto je danas uopce rjesenje za jednog savjesnog konzumenta, koji ne zeli biti financijer bjelosvjetskih koncerna i pokretac nekontroliranog imperijalizma? Da li je to bojkotiranje velikih robnih kuca i supermarketa i trosenje u malim ducanima preko puta? Da li je to ignoriranje kupovine na “Buy nothing day”. Da li je to mozda forsiranje Lokalizma umjesto globalizma? Najsmjesnije u svemu tomu je sto crkveni oci sa upustvima da se na Bozic vise misli o duhovnim, nego o materijalnim aspektima istog ili sto propagiraju neradnu nedjelju, postaju uvjerljiviji kriticari kapitalizma od Kleinove, Toleda i onih koji nam Che Guevarom ribaju noseve.

SONIC YOUTH-GOO (Deluxe Edition) January 3, 2006

“I was never cool at school” pjeva Ben Fold u pjesmi “Underground”. Ovaj stih danas dobro pojasnjava neke stvari. U vrijeme kada sam isao u skolu biti cool je nesto kao znacilo, ili, da se bolje izrazim, bilo je prilicno jasno tko je cool, a tko nije. Bilo je jasno tko je pripadao undergroundu i kako su izgledale indie-ploce. Bilo je jasno kako su se indie-ljudi oblacili. Danas je to vise-manje svejedno. Danas ljudi koji slusaju Severinu ili Sabana Saulica mogu biti cool do bola, dok ljudi koji imaju sve Three Mile Pilot ploce mogu biti svjetski papci.
U filmu “Simple Men”, glumci plesu u jednom kafeu na “Kool Thing”, pjesmu sa ploce “Goo” Sonic Youtha. Pjesmu, koja je svojevrsni dijalog izmedju Chuck D/Kim Gordon i kao takva primjer razumjevanja medju underground kulturama. Primjer dijaloga izmedju feminizma i mačizma. Primjer dijaloga izmedju bjelacke inteligencije i crnacke ulicne mudrosti. I kao takva se ova pjesma i slavi, iako je u stvarnosti obicni vic i politicki/kulturno ima snagu Jane Fondinog aerobika na blaxpotation podlozi.Postoje neke stvari koje obiljeze gotovo svaku glazbenu epohu.
Cesta je recenica: I onda su dosli Beatles ili Sex Pistols, The Smiths, Nirvana…. hm da, i onda je dosla Nirvana. Upravo kad su Sonic Youth izdali “Goo”, dosla je Nirvana i izdala “Nevermind” za istog Geffena za kojeg su i Sonic Youth svoj “Goo”.
Sto je bila (i trebala biti) “Goo” ploca?
-Posljednji album osamdesetih
-prvi album devedesetih
-klasik od prvog momenta,
-pobjeda undergrounda nad mediokritetstvom,
-pocetak superstar karijere za Sonic Youth i
-veliki trijumf Davida Geffena,
a onda je dosla Nirvana i od tada su SY snimili sedam albuma od kojih nijedan nije postao uspjesan kao Goo, a danas po ljetnim europskim festivalima sviraju u vrijeme ručka kada se vecina publike razidje, jer su se sa “Experimental Jet Set, Trash And No Star” oprostili od mainstreama, ali i od alternativnog rocka i smjestili se negdje gdje ih nitko ne zaobadava. I umjesto da fantasticni art-punk SY-a postane lajt motiv devedesetih, ta cast je pripala Nirvani (Pearl Jamu i RHCP) koji su doveli do toga da studenti umjesto Iggy Popa i MC5, na zidovima svojih soba razapnu postere Morrisona.
Ja sam kod nas prije petnaestak godina uspio u Jugotonovom ducanu kupiti “Goo” kazetu i to prilicno brzo nakon sto je ova imala svoju premijeru u Americi (1990.). Ta kazeta se je prilicno brzo izlizala i nije prezivjela rat. Album na cd-u nisam uspio naci kad sam ga trebao, i tek prije par dana sam ispravio taj propust kupivsi novo deluxe-izdanje sa dva cd-a. Prvi cd je “Goo”, digitalno remasterirziran, onakav kakav je izasao za Geffena, a na drugom cd-u se nalaze osmotracne demo-snimke koje predstavljaju plocu koja je (da ne bi ugovora sa Geffenom) trebala izaci poslije Daydream Nation. I ta bi ploca bila remek-djelo, kao sto je uostalom i Goo. “Tunic”, “Dirty Boots”, “Kool Thing”, “Disappearer”, su na Geffenovom izdanju aranzerski izradjenije i kompleksnije, dok se demo-verzija “Mildred Pierce” ovdje zove “Blowjob” i traje 9 minuta.
Moj zakljucak je da je ova ploca cool, a zbog nje sam svojevremeno kupio i “Best of The Carpenters”. Kad si pustite ovaj album i cujete umilnu vrisku Lee Ranaldovih i Thurston Moorevih gitara i kad procitate: “In a week we killed my parents and hit the road”, postace vam jasno da je to bio momenat kad nije svaki papak slusao rock.
I danas mi ovaj album izgleda kao kad u ormaru pronadjem neki pulover koji mi je bio jako drag, ali vec 10 godina sam zaboravio na njega, a onda jednog dana sasvim slucajno ga ponovno obucem i shvatim da nikad u zivotu nisam imao ljepsi.