Prvi s razlogom October 28, 2006

Ovaj, priznajem, lakopamtljivi slogančić kojim je HRT nas, svoje vjerne pretplatnike, uveo u još jednu jesensku shemu, podsjetio me na rasprave koje si je moj srednjoškolski profesor filozofije znao mrmljti u bradu na opće čuđenje nezaineresiranih adolescenata. Bio je iznimka od prosjeka nastavničkog kadra, vlasnik doktorata i niza odbijenica na radnom mjesto na fakultetu. Ne znam zbog čega ga je stekla takva sudbina, no jedan od razloga mogao bi biti što je i postavke Platona i Boškovića objašnjavao kroz prizmu teorija da se sve dešava s razlogom.

S vremenskim odmakom od kojih desetak godina, pročitavÅ¡i vijest kako je Dražen Ilinčić, moj omiljeni kulturnjak, objavio prvi gay roman u Hrvata, navela me na razmiÅ¡ljanje kako takve ideje i nisu tako bedaste. Naime, ne znam bi li javnost bila baÅ¡ blagonaklona da se kao pionir ovog friÅ¡kog žanra pojavila neka etablirana književna veličina. Poznavajući domaće prilike, već bi prvog dana po objavljivanju novinski stuppi vrvili pitanjima kolumnista je li dotični doista “ono” za Å¡to se glavni lik izdaje, a ordinacija dr. Grudena prepuna njegovih redovnih čitatelja koji bi ih smirivao: “Ne brinite se, već ću ja vas nekako izliječiti. Nekako.”

S druge strane, s razlogom se desilo to baÅ¡ danas. Zar postoji itko normalan da vjeruje da bi Brodeback Mountain uopće doÅ¡ao u priliku kandidirati za ijednog Oscara da se njegove režije ‘50-tih odlučio primiti primjerice John Ford? Doista, kolika je vjerojatnost da bi netko iz Akademije i pomislio dati svoj glas za film u kojem John Wayne Deana Martina drži u naručju tepajući mu nježno: “Volim te, micica. Ostavi onu svoju blentaču!” 1 : 1 000 000? JoÅ¡ nekoliko nula?

Ovako, sve je proÅ¡lo u najboljem redu. Dražen je na promociji, prenosi Večernjak Å¡armirao obećanjem: “Neću vam čitati prostote.”

Kako je dovršena Mona Lisa (kratka komedija) August 20, 2006

Naputak: autor je, poveden nedavnim otkrićem što se doista krije iza Mona Lisinog osmijeha i spekulacijama o njenom pravom identitetu, odlučio okušati se u dramaturškom oslikavanju časa završetka  ovog remek djela. Pljesak molim!
MAJKA (mrÅ¡ti se): Leonardo, jel’ finito? Ne mogu viÅ¡e! Basta!
LEONARDO: Ma come ne možeš? Come basta? Još malo!
MAJKA: To govoriš već due anni! Sad bi bilo stvarno basta!
LEONARDO: Ali mamma! Ovo je remek-djelo, ne može brzo.
MAJKA: Može, može, ali moj Leonardo neće! Leonardo mrzi mamma!
LEONARDO: Ne mrzi! Mamma najbolja na svijetu!
MAJKA: Ako je tako zašto Leonardo mammi ne da lijepi jastučić? Ova stolica žulja!
LEONARDO: Pronto, samo par poteza kistom!
MAJKA: Kad se samo sjetim kako se mamma mučila i Leonarda presvlačila, mazila, tepala mu. A perche? Što mamma od tog ima? Niente! Ni jastučića! Leonardo, mamma je ljuta!

LEONARDO (bez riječi odlazi u susjednu prostoriju i vraća se s crvenim jastučićem)
MAJKA: Grazie. Nije bilo tako teško, zar ne?
LEONARDO: Nije.
MAJKA: Leonardo?
LEONARDO: Prego?
MAJKA: Voglio mangiare.
LEONARDO: Ne sad.
MAJKA: Tortellini?
LEONARDO: No.
MAJKA: Spaghetti?
LEONARDO: No.
MAJKA: No? Come no?
LEONARDO: Još nije vrijeme za mangiare.
MAJKA: A kad će biti? Kad mamma umre od gladi? Ha? Leonardo to želi? Da mamma tu krepa? Crkne? Leonardo, mammi kruli! Kruli molto!

LEONARDO: Va benne!
MAJKA (gleda kako Leonardo odlazi do stolai s njega uzima hranu)
LEONARDO: Ecco.
MAJKA: A Å¡to je to?
LEONARDO: Pizza.
MAJKA: Pizza? To nije pizza. Pizza je vruća i miriši na prosciuto i parmegiano! Ovo?  Ovo smrdi! Smeće!

LEONARDO: Mamma, zadrži ovaj izraz!
MAJKA (drži tanjur s gađenjem): Ovako?
LEONARDO (oduševljen dugim korakom trči do štafelaja): Ma bravo! To mi je falilo! Finito!

MAJKA (ustaje i prilazi k sinu; Å¡uti)
LEONARDO: Benne?
MAJKA: Leonardo, mammu strah. Zar mamma tako grda?
LEONARDO: Come grda? Mamma bella!
MAJKA: Leonardo to stvarno misli?
LEONARDO: Naturalmente! Bellisima!
MAJKA (grli sina): Mamma onda felice! 83 percento!

MasculFiber: Izgubljene među policama August 9, 2006

U svojoj knjizi ‘ZaÅ¡to kupujemo?’ Paco Underhill, prema recenzijama punokrvni antropolog prodaje i direktor tvrtke za istraživanje i savjetovanje Envirossell, navodi rezultate istraživanja o prosječnom vremenu koje žene provedu u kupovini. S obzirom da ga je naručio neimenovani američki lanac trgovina kućnim potrepÅ¡tinama, dobivene rezultate treba uzeti s debelom rezervom.

Žena će tako u trgovini s drugom ženom prosječno provesti 8 minuta i 15 sekundi, žena s djecom 7 minuta i 19 sekundi, žena koja kupuje sama 5 minuta i 2 sekunde, dok se kupovina u društvu muškarca svodi na svega 4 minute i 41 sekundu.
Prema navedenom ispada da su muškarci, barem kada je šoping u pitanju, za žene najgori mogući ograničavajući faktor, smetala koja su im svojim neprestanim prigovaranjem kraj polica s deterdžentima u stanju zagorčati život do mjere da nakon nepunih 5 minuta iz trgovine izlete van vrišteći:
 
-          O BOŽE, ZAŠTO JA?! Zašto se baš meni morao dogoditi muž koji zna da aloa vera ne nagriza ruke kao limun?!
 
Odgovor je jednostavan -  konzumeristička emancipacija. S početkom 21. stoljeća muškarci su odlučili dokinuti klišeizirani status dežurnih cukala i konačno, pored silnih vrećica, uzeli stvar u svoje ruke. I znate što? U tome su postali toliko uspješni da njihovu nepodnošljivu lakoću kretanja između polica Underhill uspoređuje čak s odvezanim čamcima, pa se nemojte začuditi zateknete li jednog kako baletanskom elegancijom i pogleda uprtog u daljinu u košaricu trpa deterdžent pjevušeći:
 
-          ViÅ¡e volim vjetar, nego mirnu luku…
 
Dakle, muškarci su jednu običnu nabavku namirnica pretvorili u, rekli bi kritičari, umjetnost s dosad neviđenom razinom motoričke estetizacije i poetske pronicljivosti, doživljaj usporediv možda jedino sa slalomskom vožnjom velike Janice Kostelić – brzo i u malenim lukovima sve do same blagajne!

S druge strane, da je Anji Paerson uistinu toliko stalo do Velikog kristalnog globusa kao što priča, uredila bi da se kraj skijaške staze otvore štandovi s drangulijama čiji će sjaj plijeniti pažnju Snježne kraljice daleko duže od prosječnih 5 minuta i 2 sekunde, pogotovo ukoliko joj se k tome pridruže Martina Ertl i ostale kolegice. Od gomile žena s pancericama na nogama, naime, doista nije za očekivati da će kupovinu obaviti u nekom za skijaške anale posebno vrijednom roku. 

Parlamentarne kavice July 16, 2006

Ako se sjećate prvog dijela mandata Račanove Vlade i Mesićevog predsjedovanja zasigurno pamtite i njihove famozne kavice s graÄ‘anima. Bila je to jedinstvena prilika organiziranim skupinama penzionera iz prigradskih staračkih domova da nekog relevantnog upitaju (obično sirotu tajnicu u prolazu): A ka’će penzija?! Ionako prezauzetim domaćinima sve se to ubrzo učinilo kao joÅ¡ jedna od bespotrebnih obveza u nizu koje su se viÅ¡e-manje elegantno rijeÅ¡ili.

  S druge strane Markovog trga leži Sabor, središte domaće parlamentarne demokracije. Da je kojim slučajem riječ o nekoj stranoj, neposredni kontakti zastupnika i njihovih birača bili bi sasvim normalna stvar. Želite li im se na nešto potužiti, iznijeti svoj genijalan zakonski prijedlog ili samo čestitati na dobro odabranoj kravati, to možete učiniti bez većih problema. Dovoljno je nazvati, ugovoriti sastanak i doći u predviđeno vrijeme.

  U Hrvatskoj izložena praksa postoji tek na pojedinačnoj razini, kod zastupnika koji su takav standard ponaÅ¡anja primjenili u svojim izbornim jedinicama i zahvaljujući tome u njima uživaju odreÄ‘enu popularnost. S druge strane, većina ih se navikla na ‘kontakt’ putem prijenosa sjednica, bombastičnih naslova u medijima te tu i tamo pokojeg pisamca koja uglavnom započinju isto: ‘PoÅ¡tovani, zahvaljujem na donaciji…’ Politička volja za neÅ¡to viÅ¡e zasad ne postoji, a ono malo ’sretnika’ Å¡to je doživjelo Å eksa i u njihovom prirodnom staniÅ¡tu uspjelo je to preko GONG-a, udruge koja je svojim programima i doslovnim povlačenjem za rukave donekle otvorila zakonodavce za javnost.

  Pa ipak, kada bi ta volja i postojala, zastupnici građane ne bi imali gdje primati. Apsurd je, s kojim se i oni slažu, da uz sva prava i privilegije koje uživaju, osim fotelje u sabornici nikakvog stalnog ureda nemaju. Naime, za takav komfor morate biti najmanje potpredsjednikom jednog od saborskih Odbora. Doduše, svojevremeno je čak i postojala inicijativa za pronalaženjem adekvatnih prostorija, ali to je sad već neka druga priča.

  Što se ove tiče, o njoj će se s približavanjem datuma nadolazećih parlamentarnih izbora raspravljati sve više. Iako sama po sebi možda ne spada u ključna pitanja kojima se visoka politika bavi, vrlo je dobar indikator razine političke kulture u jednom društvu.

MasculFiber: Who the fuck is Dolly Dali?! June 11, 2006

Mislim da se još nije rodio netko tko voli banke. Ma koliko god se trudile stvoriti pozitivan imidž putem reklama s animiranim kasicama prasicama koje plešu oko njihovog logotipa, i dalje stoji činjenica - nisu nikom simpatične. Štoviše, svi ih mrze.
Vjerujte, znam o čemu govorim. Još od prošlogodišnje partije Monopolija kad me dopala uloga banke, nitko od suigrača sa mnom nije progovorio niti riječ.
Kad ne bi trebali kredite, možda bi s vremenom i zaboravili zaÅ¡to ih mrzimo. Ovako nas na to podsjete prilikom svakog odlaska u neku od poslovnica. Razloga za nekontrolirane ispade bijesa tamo nikad ne nedostaje, pa u takvoj demokratičnoj atmosferi imate poptpunu slobodu izabrati hoćete li poluditi zbog opet poviÅ¡enih zateznih kamata, pokvarenog bankomata-gutača kartica ili zdepaste službenice s prehlaÄ‘enim mjehurom koja svakih 10 minuta na Å¡alter stavlja natpis ‘VRAĆAM SE ZA 5 MINUTA!’.
Pa ipak, tog sam proljetnog dana u banku ušao pun vedrine i optimizma, čvrsto vjerujući kako me u tom raspoloženju ništa ne može omesti. Bio sam čvršći i od samog sv. Petra, ljudske stijene koja je kadra izdržati i najteže izazove a da pritom ostane nepoljuljana.

No s uma sam smetnuo jednu stvar – sv. Petar nikada nije bio u banci.

Da se kojim slučajem tog dana našao na mom mjestu zasigurno bi se iz nekog kutka začulo kukurikanje. Umjesto toga prostorija je odzvanjala dernjavom u licu zajapurene službenice čije su glasovne mogućnosti bile vrlo bliske onima jednog pijetla.

- Ma jeste li vi pri sebi?! – vikala je na nacifranu gospoÄ‘u omotanu u bogati nerc. – Kako to mislite: ‘Ne znam svoje prezime.’?!
- Je zaboravila sam, kad vam velim! – branila se sliježući ramenima.
- Pun mi vas je mjehur! – nastavlja je službenica. – Osobna vam glasi na jedno, pasoš na drugo a kreditna na treće prezime! Koliko ste se vi uopće puta udavali?!
- 6.
- 6? I svaki put ste mijenjali prezime?
- Svaki.
- Dobro, jeste li još u braku ili ste rastavljeni?
- Je, a zakaj to vas zanima, prosim lepo? Ja sam poštena ženska i još uvek volim muške!

Iako se moj prvotni optimizam da ću u nekom pristojnom vremenu doći na red otopio poput sladoleda nasred Sahare onog časa kad je vidno uzrujana službenica napustila šalter (bez ostavljanja naznake kad će se vratiti), razloga za ljutnju na kvalitetu usluge u bankarskom sektoru uistinu nije bilo. Ovog puta kriviti sam mogao jedino parlament. Točnije, zastupnike koji su digli ruke za zakon prema čijim odredbama budući supružnici imaju potpunu slobodu izabrati svoje prezime. Kao da pored svih muka oko pripreme vjenčanja mladenci stignu razmišljati i kako će se zvati?!
Osim toge, takav stupanj slobode je katkad diskutabilan i iz čisto estetskih razloga. Predočite si samo kako bi reagirali obožavatelji Dolly Parton da se kojim slučajem udala za primjerice Salvadora Dalija? Zar mislite da bi i dalje odlazili na koncerte nekog tko se zove Dolly Dali?

(nastavak sage o prezimenima slijedi…)

MasculFiber: Bračnozračni promet June 2, 2006

     Dok prelistavam magazine, makar bili i o ufologiji, uvijek naletim na set članaka iz svijeta glamura. Zanimljivo je da su uvijek popraćeni i za mene kratkovidnog prevelikim fotografijama ispod kojih stoji minijaturni komentar: Bračni par taj i taj šeće tud i tud u odjeći dizajnera tog i tog. Iako se obično kaže da svaka slika vrijedi tisuću riječi, meni ove govore samo tri: brak se nosi.
     I doista, teškom mukom bih se ovog časa mogao prisjetiti neke slavne osobe koja se trenutno ne nalazi u nekoj bračnoj fazi: ili se zaručuju ili se rastaju. Rekao bi čovjek da će se takav intenzivan promet proširiti i na ostali svijet, jer ipak je riječ o pokretačima trendova koji su svojim autoritetom celebrityja kadri utjecati i na to što ćemo nositi u idućh godinu dana.
     Međutim, tu je priči o imitaciji nijihovih života kraj. Barem onog kakvim ga prikazuju tabloidi. Izgled je jedno, a hollywoodske statistike nešto sasvim drugo. Drugim riječima, to što tamo neka glumica ima dobru frizuru, ne znači ujedno da će obožavateljica, samo zato što se jednako ošišala odmah pred oltar s nabildanom country zvijezdom i pokrenuti postupak za usvajanje trinaestoro siročadi iz Nikaragve.
 
     Žene još od najranije dobi sanjaju o trenutku svog vjenčanja. Zamišljaju ga do najsitnijih detalja – od uzorka tkanine od koje će biti sašivena vjenčanica do vrste salame u kanapejima. Sve treba biti savršeno. U međuvremenu odrastu i te snove zamijene onima o specijalizaciji u Americi.
    
Naravno, i za to su krivi mediji.
    
     Umjesto da se bave popularizacijom braka, nacionalne televizije vrte serije poput ‘Dr. Quinn, žena vrač’! DoduÅ¡e, i ona se udala, ali tek nakon Å¡to se afirmirala na poslovnom planu.
 
     U neka davna vremena, dok joÅ¡ nije postojalo TV programa koji otvoreno zagovara emancipaciju, žene nisu razmiÅ¡ljale o karijeri. Svrha njihovog života svodila se na izricanje sudbonosnog da, raÄ‘anje djece i pospremanje stana. Nazivale su to ‘zadovoljstvom’ i bile ponosne Å¡to drže čak tri kuće obiteljskog doma. Da su u tome bile itekako uspjeÅ¡ne potvrdit će vam svaki  potkovaniji arhitekt. OndaÅ¡nje su zgrade bile daleko čvršće i stabilnije od ovih danaÅ¡njih koje se uruÅ¡e kao kule od karata već pri prvom naletu putničkog aviona. Nije to niÅ¡ta čudno, jer nakon viÅ¡esatnog držanja kutova u firmi niti Atlas ne bi bio u stanju isto ponoviti i kod kuće. Za paralelnu karijeru treba imati snage.
 
     S druge strane, postoje slučajevi u kojima žene uspijevaju ostvariti maksimum i kod kuće i na poslu. Tako su znatiželjni novinari jednom prilikom upitali hrvatsku ministricu vanjskih poslova kako se pored tolikih obveza stigne još brinuti i za tek rođeno dijete. Odgovorila im je kako je sve stvar organizacije vremena i dodala:
 
-          Primjerice, jučer sam u 9 ujutro imala sastanak sa Å¡vedskim kolegom u Stockholmu, a nakon toga sjela u avion za Zagreb i dotrčala u ured podojiti sina. Odmah zatim moj je vozač stao na gas tako da sam stigla na vrijeme kod premijera na kratki brifing. Već za pola sata očekivao me ministar kulture na otvorenju moje izložbe. Znate, bavim se i slikarstvom. Hvala Bogu, galerija nije tako daleko od mog stana pa sam nazvala muža da dovede sina na joÅ¡ jedno dojenje. Potrajalo je to kojih desetak, petnaestak minuta, kad u meÄ‘uvremenu zove mene drugi sin i plače da ne zna rijeÅ¡iti zadaću iz matematike, a treći je, veli,  zapeo na prijevodu nekakve medicinske knjige s japanskog. Nije mi bilo druge nego paralelno hraniti prvog i telefonski pomagati ostaloj dvojici. Iz galerije sam ponovno odjurila na avion. Sastanak u Bruxellesu, znate…
-          ÄŒekajte malo! – prekine ju novinar. – Vi sve to ’stvarno’ stignete?
-          Pa kažem vam, sve je stvar organizacije vremena.
 
Kako se većina žena ipak ne bavi visokom politikom pa ne raspolaže svom potrebnom logistikom da bez većih problema gradi karijeru na dva fronta istovremeno, prisiljene su odlučiti se samo za jedan, a tendencija smanjenja broja sklopljenih brakova pokazuje za koji. Naravno, sve je to kobno za vladinu populacijsku politiku jer svakim danom sve je manje novorođenih birača koje će moći uvjeravati da je to što su se rodili očiti dokaz vladine uspješne politike.
     Prema nepotvrđenim informacijama iz izvora bliskih vladi intenzivno se razmišlja o nekim radikalnim rješenjima. Najizglednije je da će vrlo uskoro poslovne žene-majke okupirati domaći zračni prostor, a  šuška se nešto i o osnivanju državne agencije za planiranje vremena.

MasculFiber: Bračne vode - kako motivirati na plivanje? May 17, 2006

Već kao novorođenče čovjek zna plivati. Mašući svojim ručicama i nožicama grabi vodu poput zlatnog retrivera dok na raport svog gazde kreće po upucanu patku. Eto, toliko su ljudi odmah po rođenju sposobni snaći se u vodi! Pomislio bi netko da će se takav trend nastaviti i dalje. Međutim, on naglo prestaje.

Možda je tako s razlogom. Možda Bog ne želi da svoju karijeru nastavimo kao vodozemci, inače bi nam podario plivaće kožice pa ne bismo morali učiti plivati ponovno nakon samo 5, 6 godina. A svi koji su to prošli dobro znaju kako je to živi pakao.

- Damire, lupaj nožicama! – mučili su me. – Glava gore! Ne gutati vodu! Ne prskaj okolo! Hajde, još samo nekoliko metara do patkice!

Zahvaljujući tom gumenom strašilu (istočnoeuropske igračke s početka osamdesetih i nisu bile izrađivane prema baš previsokim estetskim kriterijima) mogu se pohvaliti kako sam sasvim solidan plivač. Doduše, još mi se tu i tamo dogodi da u zanosu kraula progutam nešto malo vode, ali siguran sam da ni plivačke veličine nisu imune na takve sitne pogreške. Ja se barem ne moram kompromitirati u interviewima žutom tisku o razlozima zbog kojih se jedan plivački profesionalac depilira. Osobno držim da tih nekoliko dlaka uistinu ne može biti opravdanje da je nekome postizanje olimpijske norme izmaklo za dlaku.
Prava je Å¡teta to ne postoji nekakva Olimpijada za jezične bedastoće, jer izraz ‘bračne vode’ s kvalifikacijama na istu ne bi imao apsolutno nikakvih problema. Dapače, MeÄ‘unarodni olimpijski odbor dao bi joj mogućnost izravnog plasmana.
Pitam se što je njegov tvorac htio reći? Uostalo, tko je bio? Nesretni muž koji je tugu zbog nesretnog braka odlučio utopiti u nekoliko litara vode? Ne preostaje ništa drugo nego nagađati. No sigurno je jedno: bračne vode ne slute na dobro, jer u protivnom bi Al Bundy, slavni prodavač cipela iz istoimenog serijala bio itekako sretan svojom crvenokosom ženom šopingoholičarkom, priglupom kćerkom i seksualno frustriranim sinom, a pas koji govori lajao bi kao i ostali normalni psi. Pošto je situacija u toj obitelji daleko od bilo kakve normale, posve je očekivana pojava da i životinje tu imaju nešto za reći, pri čemu ne morate biti dr. Dolittle kako biste razumjeli što. Problemi u spavaćoj sobi, vječno prazan frižider, tetrapak za mlijeko koji je pun samo kada se u njemu nalazi voda tek su dijelići nimalo lijepe slike. Barem ne dovoljno lijepe da nekog normalnog motivira na brak. Nekog tko želi imati psa koji laje.
Država koja želi poticati svoje građane na sklapanje brakova ne bi smjela koncesije dodjeljivati TV kućama u čijem bi se programu našle serije poput ove. Što se naslova tiče, u obzir dolaze eventualno dokumentarci o vodama oko otoka Brača, uz obvezu isticanja napomene kako u njima nema niti jednog morskog psa. Hrvatska je ipak turistička zemlja koja želi privući turiste, nikako ih otjerati. Kad bi takvu logiku kreiranja javnog mnijenja primijenila i na brak, daleko bi se više ljudi odlučilo zaključiti ga.
Svojedobno je kampanja ‘Mala zemlja za veliki odmor’ polučila sasvim zadovoljavajuće rezultate po pitanju animiranja stranih gostiju da posjete Jadransku obalu i na njoj potroÅ¡e pokoju novčanicu. Danas ostavljaju čitave buntove i sve većim posjetama pretvaraju Hrvatsku u prvoklasnu destinaciju masovnog turizma.
Ankete pokazuju da su se na takav potez odlučili primarno zog čistoće naših obalnih voda. Tako je primjerice Bavarcima kao poznatim ljubiteljima piva Hrvatska pravo otkriće. Dosta im je, kažu, onog talijanskog mulja.

- Ja stavila u njega majn bir hladiti, - žalio se jedan, - aber vaser tak šmucih da ga više ne našla!

Sve ovo pruža dovoljno čvrstu garanciju da bi uz dobro osmišljeni marketinški pristup i brak s vremenom mogao dobiti na cijeni. Idejni predložak već postoji, samo ga je potrebno malkice prilagoditi, pa bi se glavnina kampanje trebala temeljiti na isticanju komparativnih prednosti braka pred samačkim životom, a dosadašnje iskustvo govori: tajna je u vodi.
Stručnjak za reklamu kojem bi kampanja bila povjerena bio bi lud kad bi odstupio od provjerenog modela. Osim toga, zna da mu je za potpun uspijeh potrebno joÅ¡ dvoje – jako ime i zvučni slogan. Stoga, nakon mjeseci pregovaranja oko iznosa honorara angažira Luciana Pavarottija koji, grleći svoju mrÅ¡avu suprugu-tajnicu i briÅ¡ući od topline reflektora znojno čelo pred kamerama pjeva: ‘Zahvaljujući modi i ja sam u bračnoj vodi!’

MasculFiber: Za planetarne razlike krive su najlonke! May 7, 2006

Da se muškarci i žene baš najbolje ne razumiju i nije neka novost. Novost bi bila kada bi se to dogodilo. Vlasnik novinske agencije koja ih je plasirala prva zabilježio bi taj dan masnim crvenim slovima preko čitave stranice svog daily planera. DAN KADA SAM POSTAO BOGATIJI I OD DONALDA TRUMPA.
Bit će to dan koji će se među ostalim pamtiti i po tome što će se spolovi konačno složiti i oko nekih esencijalnih pitanja kao što je npr. za što služe najlonske čarape? Naime, vjerujem kako je upravo ono nagnalo neke autore na sasvim logičan zaključak kako muškarci i žene nisu s istog planeta kada daju posve oprečne odgovore. Odgovorite li da im je osnovna namjena navući ih na nogu, smjestit će vas na Veneru. Međutim, ukoliko im ponudite pojašnjenje koje i najmanje odstupa od navedenog, budite sigurni, lude noćne provode na Marsu nikako ne možete izbjeći. Pod tim se podrazumijeva davanje svake definicije najlonskih čarapa kao naglavnog sredstva idealnog za očuvanje skrivenog identiteta prilikom pljačke banke ili besprijekorne frizure tijekom dugih sparnih noći u nekoj mafijaškoj rezidenciji na jugu Italije. No nemojmo se zavaravati. Omerta je još uvijek dovoljno jak razlog za izbjegavanje svakog daljnjeg razgovora na tu temu.
Možda je šutnja uistinu najbolji način za prevladavanje splonih razlkika. Umjesto inzistiranja na isticanju suprotnog poimanja uporabne svrhe najlonskih čarapa, radi višeg cilja mogli bi se svi zajedno potruditi i uložiti napor u potrazi za kompromisnom definicijom s kojom će obje strane biti zadovoljne i jednom zauvijek toj raspravi stati na kraj.
Primejrice, ne bi bilo loše rješenje organizirati međuspolnu konferenciju koja bi se, bez dizanja velike prašine, održala na nekom tropskom otočju, Bogu iza nogu. Naravno, prethodno bi se održali globalni izbori na kojima će svaki spol izabrati svoje predstavnike, a odmah potom pregovori mogu započeti. Ne sumnjam da bi radni dio koferencije završio u rekordno kratkom vremenu, jer njeni sudionici jednostavno ne bi mogli odoljeti egzotičnom šarmu kilometarskih pješčanih plaža i šumu oceanskih valova pomiješanih sa zvukom bubljneva plemena lokalnih kanibala koji prenose sretnu vijest: HRANA JE NA OTOKU! HRANA JE NA OTOKU!
U istom bi ritmu, kao dokaz da je pravo na slobodno i pravovremeno informiranje univerzalna tekovina čovječanstva, o ishodu pregovora izvještavali svi svjetski mediji, a prvi među njima bio bi, a tko drugi do Goran Milić.
- Dragi Dnevnici, imamo definiciju! – započeo bi s čitanjem s blesimetra. – To je dobra vijest. Loša je što više nemamo pregovarače. Više informacija o njihovom misterioznom nestanku očekujemo nakon detaljnih analiza rektuma domorodačkog stanovništva. U međuvremenu moram istaknuti kako mi je čast biti prvi koji će vam priopćiti tekst Deklaracije o zajedničkoj definiciji najlonskih čarapa i ostalih predmeta sporne svrhe uporabe. Dakle, u njoj stoji:

‘Mi, sudionice i sudionici Prve meÄ‘uspolne konferencije o definiciji najlonskih čarapa i ostalih predmeta sporne svrhe uporabe proglaÅ¡avamo Deklaraciju o zajedničkoj definiciji najlonskih čarapa i ostalih predmeta sporne svrhe uporabe.U želi za nadvladavanjem razlika izmeÄ‘u naÅ¡a dva spola, žena i muÅ¡karaca, te budućem suživotu liÅ¡enog svakog sukoba, odreÄ‘ujemo:Ad 1. Najlonske čarape su PREDMET.Ad 2. Najlonske čarape služe za NEÅ TO.Ad 3. Odredbe ad 1. i ad 2. vrijede i za sve ostale predmete sporne svrhe uporabe, a njihova PREDMETNOST i NAMJENJENOST ZA NEÅ TO nikada i od nikoga ne smije biti dovedena u pitanje, pa će se u skladu s tim i svaka eventualna rasprava o tome smatrati BESPREDMETNOM.’

Katolički ringišpil April 26, 2006

Kao katolički padobranac (po Anićevoj definiciji ljudi koji su sve potrebne sakramente obavili na vrat-na nos u rekordnom periodu od svega nekoliko mjeseci) slobodno mogu konstatirati – nisam aterirao. Još negdje lebdim između kumulonimbusa i nadam se da će mi ovi golupčići iznad teksta možda pokakati put. Tada možda konačno i shvatim kad na misi treba ustati, a kada sjesti!

Nimalo lak zadatak. Dosad sam se nekako i izvlačio prateći ostatak svijeta što radi. Mahom su to penzionerke. To je ujedno dokaz kako se i od starije populacije može nešto naučiti. Zna ona točno kad je vrijeme za sjedenje, a kad za stajanje. Recimo, u tramvaju se sjedi i tjera ostale na ustajanje. Za razliku od toga, dok si u crkvi, točno slušaš svećenika koji daje nepogrešive šifrirane upute. Čitanje po Mateju! Ustaj! Čitanje po Ivanu! Sjedaj! Mir s vama!

Ustvari, čini mi se da crkva na taj način, a pogotovo kad su ranojutarnje mise u pitanju, vjernicima pruža ništa drugo nego besplatan program aerobika. Naravno, prilagođenog trećoj dobi. Možda je caka da se kroz misu treba odraditi određeni broj čučnjeva, ne znam.

Pa ako je sve to tako kako ja to kao padobranac naslućujem, kojeg vraga Vatikanu treba, kako najavljuje, povratak na pretkoncilski način služenja mise prema kojem se jedan njen dio svećenik okreće prema masi, a drugi se okreće od mase? Odustaje li time Crkva od aerobika ili je možda konačno shvatila kako su i svećenici samo ljudi kojima treba malo razgibavanja?

MASCULFIBER: Pisanje o seksu (2) March 29, 2006

Mrzim velike knjižnice. Inače imama slab osjećaj za orijentaciju, a labirinti od polica s knjigama samo ga dotuku od daske. Jedini spas predstavljale bi mrvice kruha koje bih ostavljao iza sebe, no čini se kako uvijek presavjesne knjižničarke nikad nisu čitale Ivicu i Maricu. Njihov bi posao trebao biti olakšati snalaženje među tolikom naslovima, a vještice svojim pravilima čine sasvim suprotno. Zabranu unošenja hrane ne ističu samo na ulazu i članskim iskaznicama, već kao vrhunac – i na izlazima za nuždu! U skladu s tim, siguran sam da je u njihovim matičnom sindikatu štrajk glađu odavno napuštena metoda borbe za radnička prava.

Nedavno sam, stisnut rokom za vraćanje Ane Karenjine, bio prisiljen ponovno posjetiti to mjesto bez hrane. Kad sam ju posudio imao sam neodoljivu želju provjeriti istinitost tvrdnje kako je dojam čitanja djela koje predstavlja nezaobilazni dio srednjoÅ¡kolske lektire s vremenskim odmakom od kojih desetak godina sasvimn drugačiji, zreliji. MeÄ‘utim, tinejÄ‘erske Å¡krabotine pored teksta kao Å¡to su ‘Ana, ubi se već jednom!’ i ‘Vronski je peder!’ bile su Proustov kolačić koji me vratio u gimnazijske dane kada se zrelost mjerila brojem bubuljica i veličinom grudnjaka. Po tim mjerilima nezrelu knjižničarku upitao sam ima li pomaka na listi rezervacije knjige za koju sam se predbilježio prije koji mjesec. Upitala me za njen naziv, no čini se da je ‘koji’ mjesec bilo predugo razdoblje za moj mozak, pa sam ga, izgleda, jednostavno zaboravio. Na to je svojim pogledom opsovala moje kratkoročno pamćenje, jer zbog njega je dobila dodatni posao. Morala je otvoriti listu prema kriteriju prezimena.

- Markulj? – upitala me dižući pogled s ekrana.
- Da. – potvrdio sam kratko, glasom punim nade.
- Tek ste dvanaesti. – obavijesti me kroz zločesti smiješak.
- Što to znači?
- To znači dadaleko veće šanse imate na listi čekanja za presađivanje bubrega- a sad oprostite, vrijeme je za moj gablec.

Ostavila me samog na milost i nemilost svih onih groznih polica koje su me progutale i ispljunule negdje kod slova M. U želji da se Å¡to bolje snaÄ‘em, jer ipak sam jedno ljeto proveo s izviÄ‘ačima (indikativno, bez ijedne jedine zaraÄ‘ene značke), nisam na njega gledao kao na sastavni dio ‘mame’, ‘mumije’ ili ‘Mombase’. U tom je trenutku M značilo da me točno 17 slova abecede dijeli do izlaza iz ove stave od papirnatog labirinta. Drugim riječima, zaključio sam daje traženje literature po knjižnicama vrlo blisku planinarenju. Na kraju se sve svodi na praćenje markacija.

ÄŒitatelji bi se slobodno mogli svrstati u dvije skupine. Prva guta knjige i iz ruku ih ne ispuÅ¡ta do samog kraja, pa makar imala preko tisuću stranica mikroskopskog tiska. To su, gurmanskim riječnikom, knjiÅ¡ki žderonje koji knjige tamane kao Bavarci pivo na Oktoberfestu. Drugu krajnost predtavljaju ljudi poput mene koji uživamo u svakom malom zalogaju. Preferiramo malene prcije od svega nekolik ostranica rasporeÄ‘ene na neki dulji period, Å¡to znači da smo neku podeblju knjigu u stanju mrljaviti i po nekoliko mjeseci, da ne kažem godina. Idealno bi rjeÅ¡enje bilo izdavanje knjiga po poglavljima, ali sumnjam da bi neki nakladnik bio zainteresiran za za takvu biblioteku namijenjenu nama, knjiÅ¡kim mrljaviteljima. Bio bi to poduzetnički promaÅ¡aj ravan otvaranju supermarketa s proizvodima za ljevake. It tog razloga okorjela sporočitateljska publika osuÄ‘ena je posuÄ‘ivati tanke knjige, a upravo se jedna takva stvorila pred mojim nosom – ‘Svijet seksa’ Henryja Millera.

Kad sretnete neku osobu koja poznaje vama poznatu osobu obično kažete:

- Pa svijet je tako malen!

Tada postane svijesni činjenoce da itekako morate pripaziti što govorite i kako se ponašate, jer vrlo lako možete postati zajedničkom temom ogovranja svoje okoline za koju vam ni na kraj pameti ne bi biloda se kojim slučajem međusobno poznaje. Pa ako je naš svijet tako malen, zamislite samo koliko je tada velik naš svijet seksa? Možda upravo vaši bivši i bivše upravo sjede na kavi i pričaju o nekim vašim potezima!

- Meni nikad nije bilo jasno zakaj na kraju napravi ‘ono’! – govore. – ZnÅ¡a na kaj mislim?
- Joj, samo mi ne spominji ‘ono’! Grozno!

Normalno, uhvatila me paranoja, jer zajedljivoj knjižničarki koja se puna mrvica vratila na svoje radno mjesto sigurno nij profesionalna dužnost tako povjerljiv podatak da sam posudio neku knjižicu o seksu. Štoviše, okladio bi se da bi i kao urolog bila kadra gaziti Hipokratovu zakletvu kad god bi joj se prohtjelo, a pogotovi kada sam ja u pitanju. Odjednom mi se isprva velika knjižnica učinila malenom poput kućice liliputanskog pekinezera. Sklupčao sam se u nju i stao gutati Millerove misli.

Moram priznati, ostao sam razočaran. Od jednog tako tankog djela očekivao sam puno više. Mislio sam, saznat ću o seksu nešto novo, neku tajnu koja će mi konačno pomoći shvatiti svu kompleksnost muško-ženskih odnosa. I što ja od jednog Amerikanca, molim vas lijepo, dobijem?

‘Seks je, dakle kao i sve ostalo, velika tajna. To pokuÅ¡avam reći.’

U prijevodu, na zapadu ništa novo.