Dnevni boravak u Jasenovcu January 13, 2006

Na dnevniku je danas slavodobitno objavljeno kako je Jadranka Kosor, ministrica za istraživanje ruda, gubljenje vremena i meÄ‘ugeneracijsku solidarnost (btw. hoće li mi itko ikada objasniti Å¡to to točno znači i koji zakoni su doneseni kako bi tu solidarnost učvrstili) otvorila “Dnevni boravak u Jasenovcu” - uočava li itko ironiju, metaforu ili koju već jezičnu formu u formulaciji “Dnevni boravak u Jasenovcu”!Btw. dotični dnevni boravak predviÄ‘en je za starije od 65g pa dakle možete slobodno reći da sa 65g koliko je potrebno da bi uopće otiÅ¡li u penziju odmah idete u Jasenovac.

Ratko Maček, inače moj omiljeni glasnogovornik kaže kako itko tko se imalo razumije u tematiku dobro zna da se Vlada (misli se valjda na Vladu RH) dobro osigurala u slučaju Kamen Ingrada i to, vjerovali vi to ili ne - zadužnicama???

To mi je malo čudno jer praktički svaki portir u ministarstvu financije može napisati rješenje o ovrsi pa ne razumijem što bi jedna zadužnica značila kao osiguranje plaćanja? A zadužnica, uzgred budi rečeno, nije loš instrument naplate ali isključivo ako vam račun nije blokiran (što u slučaju KI i nije nužno tako), a imovina tvrtke je ionako pokrivena raznim hipotekama koje su banke iskoristile za pokriće svojih kredita.
Dakle, izuzevši čudo ili slijetanje marsovaca u samo sjedište Kamen Ingrada, ne vidim načina da se država naplati.

No uostalom, što je 34mil kuna za jednu bogatu zemlju poput naše?

Ako nisi dio rješenja, velike pare se mogu zaraditi prolongirajući problem January 12, 2006

Jedan od najpoznatijih demotivatora je svakako onaj koji ima naslov “Konzultanti” i koji glasi poput ovog naslova.Konzultantska ekipa je žestoka i bije ih loÅ¡ glas kao ljude koji za malo ili niÅ¡ta odraÄ‘enog posla zaraÄ‘uju basnoslovne količine novaca; može se slobodno reći da ih prate glasine koje su objektivno gorje od glasina koje prate revizore, a revizori pak su valjda jedina grupa ljudi koji imaju posao koji je actually dosadniji od knjigovoÄ‘a (Å¡to me sjetilo na odgovor jednog .hr very high profile direktora na pitanje koliko pametan knjigovoÄ‘a mora biti, a on je bez razmiÅ¡ljanja odgovorio; “Nema pametnih knjigovoÄ‘a, pametni knjigovoÄ‘e se zovu revizori!”).

U svakome slučaju u mojoj maloj tvrtki mi redovno angažiramo konzultante (domaće ili strane) u pokušaju da nam riješe različite probleme. Konzultant je osoba koja u pravilu o vašem poslu zna malo ili ništa, no isto tako nije opterećina našim internim ograničenjima, znanjem ili kompromisima što mu omogućava da postavlja glupa i totalno očigledna pitanja koja nama iznutra nikada ne bi pala na pamet; a to je onda prilika za pojednostavljenje ili mijenjanje procesa i svakojaka unapređenja. Prvi puta kada sam krenuo angažirati konzultante dugo sam se borio s idejom da ih moram platiti tisuće i tisuće (svejedno koje valute), no moram reći kako mi se isplatilo, i to ne jednom. Nema bržeg i učinkovitijeg načina da riješite problem nego da angažirate konzultanta.

Naravno, postoji i potencijal da ćete zaposliti krivog konzultanta ili onoga koji neće poput muze kreirati inspiraciju za promjene i svekoliki napredak.
Eto, meni se jedan takav zalomio ovaj tjedan i totalno me fascinira njegov coolness faktor i razina ignoriranja problema koja je kod njega nastupila. Vjerujem da će mu doći do glave u času kada počnemo govoriti o EURima koje je mislio zaraditi (i što je očigledno propustio učiniti).

No htio sam ponuditi dva osnovna poučka iz ove cijele priče, a to je da konzultanti imaju smisla jer mogu doista uštediti ogromne količine novaca u minimalnom vremenu unatoč impresivnom računu kojeg će vam isporučiti - no isto tako morate paziti i kojeg konzultanta angažirate jer se može dogoditi da savjet koji dobijete bude pogrešan.

Nadajmo se samo da ste dovoljno mudri da skužite razliku.

Rodio sam se kao palikuća January 8, 2006

Izmjenjujući emailove u posljednjih nekoliko dana s Quintanom naÅ¡ao sam se u situaciji da malo razmiÅ¡ljam o tome Å¡to to je to bloganje, koje su implikacije bloga na druÅ¡tvo te koja je uopće budućnost bloga; osobito ovog naÅ¡eg.Prateći niz “utjecajnih” blogova i čitajući neke američke članke uočio sam prvu i osnovnu razliku izmeÄ‘u američkog i hrvatskog bloga; a to je pitanje identiteta. Kaže statistika kako je u americi velika većina (viÅ¡e od 70%) blogova potpisana konkretnim imenom i prezimenom, dok je kod nas takva situacija toliko rijetka da je skoro pa možemo smatrati iznimkom.

Blog.hr koji dnevno ima 130.000 učitanih stranica postao je jedan od centralnih medija u hrvatskom online prostoru i ako se nastave trendovi tijekom ove godine preuzeti će i vodeće mjesto. Pitanje je naravno demografije posjetitelja koja u ovome času (barem po komentarima koje čitam po blogovima) žestoko naklonjena osnovnoškolcima, srednjoškolcima i praktički svima onima za koje je internet sastavni dio svakodnevnog života.

Da ste me prije nekoliko tjedana pitali što je slijedeći korak u razvoju bloga (o čemu sam se iskreno i pitao) odgovor bi glasio grupiranje/povezivanje blogera. Povezivanjem ne smatram samo puko linkanje bloga na blog, nego malo napredniji oblik organizacije kao što je to bestseler. Organiziranje blogera je u stvari neminovni korak i vjerojatno je da bestseler neće ostati i jedini takav pokušaj; jer je udruživanje i organizacija sastavni dio evolucije. Nešto o tome je pisalo i u članku iz BusinessWeeka kojeg sam djelomično preveo i objavio na blogu.

Blog je kroz svojih dvadesetak mjeseci postojanja kreirao cijeli niz blogera čije se mišljenje čita i nerijetko citira. Cijeli niz televizijskih emisija i novinskih članaka bavio se blogom i fenomenom bloga; pa se svi stoga s pravom pitaju što je slijedeće? Ako imamo medij kroz koji svatko može objaviti što god mu je u tom trenutku na pameti bez lektora, urednika i složenog izdavačkog sustava; ako imamo autore koji se počinju organizirati - da li je doista moguće da će oni (mi, obzirom da ovaj tekst očigledno pišem na bestseleru) u jednom trenutku postati jednako reefrentno mjesto za mišljenje, kritiku ili stav kao što su to mediji koji nas okružuju (tv, radio, novine)?

Mislim kako će u slijedećem razdoblju značenje blogera narasti, te kako će blog kao jedinstveni medij postati rasadnik novih medijskih zvijezda - neopterećenih sponzorstvom kuća koje trenutne društvene reference guraju.

Bloganje pod pseudonimom ili nadimkom je korisno budući da se autor ne mora držati forme i može si dozvoliti da piÅ¡e bez ograničenja; no da bi njegove riječi mogle dobiti punu snagu, čitatelju koji preuzima savjet ili stav potrebno je spojiti “link i djelo”. Stoga, slijedeći korak koji vjerojatno slijedi nakon etabliranja blogerskih okupljaliÅ¡ta poput bestselera, vjerojatno je skidanje maski - ili, bolje rečeno, razotkrivanje identitea blogera koji su svojim pisanjem zapeli oku javnosti.

Otpadnici January 4, 2006

Nakon Å¡to je pravilnik o obaveznoj reciklaži ambalaže ponovno odgoÄ‘en za dodatnih mjesec dana, na danaÅ¡njoj je press konferenciji jedan od čelnika BILLAe jasno dao do znanja Å¡to će se sa cijenama proizvoda koji koriste ambalažu predviÄ‘enu za recikliranje dogoditi.Ključna rečenica i sjajan sound_bite je glasila “To znači da će cijena mlijeka poskupiti sa 5 na 6,5kn”.

Mislim da će ova rečenica (ako ju je dovoljno medija pokupilo) biti prijelomna za finalni obračun s ovim pravilnikom na način na koji to dr. Ivo običava raditi (odlučno demantirajući i potom objašnjavajući kako se to u stvari uopće nije dogodilo).

Dobro pitanje je kako je moguće da ambalaža koja vrijedi 50 lipa digne cijenu (u ovome primjeru litre mlijeka) za punih 1,5kn (što je 30% cijene mlijeka ili 3x veće od iznosa kojeg dobijete vraćajući bocu/limenku/tetrapak u dućan).

Za plastičnu bocu mlijeka trebali bi u dućanu (većem od 200m2) dobiti nekih 50 lipa (već vidim cijelu sekundarnu industriju koja će se razviti na sakupljanju odbačenih boca i ambalaže; zamislite samo da dnevno prikupite 200 boca, to je nekih 100kn i uz malo prekovremenih i rad vikendom do kraja mjeseca možete sakupiti legalnih i tax_free 3.000kn što je sasvim solidna plaća osobe zaposlene u nekoj proizvodnji).

Dakle, iz cijene je potrebno nekako namiriti tih 50 lipa, na koje se (kažu na TVu) ne naplaćuje PDV jer je to prolazna stavka (volio bih čuti točnu osnovu na temelju koje je napravljeno to izuzeće no praksa pokazuje kako izuzeća jednostavno ne postoje). Dakle, preostala nam je jedna kuna razlike cijene u kojoj je sigurno zadržano malo PDVa (nekih 20ak lipa) što znači da preostalih 80 lipa moramo raspodijeliti na administrativne troškove (taj otpad netko mora prebrojati, obračunati i općenito se brinuti o njemu), troškove skladištenja (navodno se u ovoj državi potroši nekoliko milijardi boca godišnje), potom transporta (u kojem vjerojatno razvozite nekomprimirani otpad jer u protivnom morate imati i prava mala reciklažna dvorišta u svakom dućanu većem od gore spomenutih 200m2) te napokon troškove zbrinjavanja i reciklaže (a vjerujte mi da takav tip otpada rijetko tko hoće platiti, već će ga u najboljem slučaju uzeti besplatno da bi ga potom obradio i eventualno kroz reciklažu pokrio svoje troškove).

Ideja je hvalevrijedna, no procjena HUPa kaže kako će ovaj sustav zbrinjavanja ambalaže koštati oko 2 milijarde kuna, što odgovara otprilike 1% bruto nacionalnog proizvoda. I što je još najvažnije, to je 1% BDPa koji dosada uopće nije postojao!!!

Da li je doista moguće da jedan pravilnik, donekle minornog ministarstva bude zaslužan za cijeli postotak rasta BDPa?

Ne volim sve Å¡to vole mladi January 4, 2006

Kako piÅ¡em svoj mračniblog skužio sam u posljednja dva-tri mjeseca ekipu koja kruži po blogovima (uključivo i moj) te ostavljaju “baÅ¡ si cool” komentare.
Iskreno, u prvo vrijeme sam se baš poveselio komentarima jer se na mom blogu i ne komentira baš nešto previše, pa čak sam donekle i zavidio blogovima na kojima se nalaze tisuće komentara. Za neke od blogova mi je totalno jasno, eto npr. pticatrkacica je jedan od rijetko provokativnih blogova koji čak ni mene često ne ostavlja ravnodušnim i sasvim mi je jasno zašto ljudi imaju potrebu (kada već imaju mogućnost) komentirati.
Druga strana krivulje je primjerice tvojnetko blog koji je apsolutni rekorder po broju komentara (eto piše danas da ih ima gotovo 15.000), i koliko se ja god trudio pokušati shvatiti zašto ljudi imaju potrebu toliko komentirati baš taj blog, do dana današnjeg mi to nije uspjelo.

(inače, nemam baš previše obzira prema malim i velikim slovima ili nekom strogom praćenju gramatike - no jako sam osjetljiv na interpunkcije ili nedostatak istih; osoba koja nije u stanju smisleno koristiti interpunkcije [a po mom shvaćanju interpunkcije bi čitatelju morale biti kao i note muzičaru] nije baš previše pismena; bacite malo pogled na blogove i promotrite kako ljudi koriste interpunkcije, gdje stavljaju ili ne stavljaju zareze i tome slično)

Anyway, da se vratimo na početni problem besmislenog komentiranja za kojeg sam nakon nekog vremena zaključio kako očigledno nema apsolutno nikakve veze s mojim blogom (i njegovom upitnom kvalitetom) nego je to očigledno sustavni pristup u pokušaju da ekipa privuče promet na svoj blog, ostavljajući linkove kroz komentare na tuđim blogovima. Nakon nekog vremena je i meni došlo do glave kako ekipa koja mi ostavi gore spomenuti komentar, a uz moj jedan klik skužim kako se radi o osobi koja očigledno ide u 8c osnovne škole u rakitju sasvim sigurno nije niti pročitala što sam ja u mome postu napisao, a ako je to i učinila(o) (iako se čini kako se dominantno radi o ženskom rodu) šansa da je shvatila što sam ja time htio reći je praktički zanemariva (davno je prošao moj osmi razred ali vjerujte mi da se u to doba nisam bavio finesama poreznih zakona, ekonomije ili politike).

Zaključio sam dakle, nakon dužeg razamtranja problema, kako se samo radi o novom i meni dosada neotkrivenom vidu spamiranja.

Koliko su veliki blogovi? December 30, 2005

Koliko su veliki blogovi? Probajte to usporediti s Johannesom Gutenbergom. Njegov tiskarski stroj, otkriven 1440 godine pokrenuo je eksploziju izdavaštva i informacijsku revoluciju. Neki kažu kako je doveo i do protestantske reformacije i zapadne demokracije. Po putu, društva su ustalila prava i pravila igre za nekolicinu privilegiranih koji su imali novaca da si kupe tiskarski stroj i šume samelju u papir.Tiskarski stroj je postavio model za masovne medije. Nekolicina sretnika upravljaju izdavačkim kućama i kontroliraju informaciju. Neovisno o tome da li su to novinske kuće ili globalni proizvođački giganti - oni kontroliraju što će mase saznati. Ova elita još uvijek drži distancu u većini kompanija. Njih poznajete. Oni se u pravilu pakriraju na rezerviranim mjestima, imaju duže vožnje liftovima i izbjegavaju tvrtkine kuhinjice. Oni drže tajnu sigurnom i učvršćuju tvrtkinu poruku. Nakon toga je distribuiraju - obično na need_to_know bazi - kupcima, zaposlenima, investitorima i novinarima.

To je svijet masovnih medija i blogovi ga okreću naopačke. Pokrenite besplatni korisnički račun na Blogu ili nekom drugom blog servisu i možete odmah uočiti kako je trošak izdavaštva pao praktički na nulu. Svatko s ispravnim računalom i internet vezom može postati blog izdavač za deset minuta koliko je potrebno da bi kreirali blog račun.

Naravno, većina blogova je bolno primitivna. No to nije poanta. Oni predstavljaju moć. Probajte na to gledati s ove strane: U dobu masovnih medija publikacija poput naše tiska novosti. Izvori se bore da ih se citira i navodi, no odluka je naša. Kao rezultat imamo pisma urednicima. Danas, umjesto da govore kroz nas, oni mogu bloggirati. A ako uspiju savladati tajne ove nove vještine bloggiranja - poput npr. kako da drugi bloggeri linkaju na njih - tada mogu doprijeti do ogromne publike.

Ovo je samo početak. Mnogi ljudi koji su započeli s blogovima su danas zauzeti dodajući nove mogućnosti kako bi bloggeri mogli pokrenuti muzičke i video kanale ili se okupljati na zajedničkim uredničkim projektima. Podjela između izdavača i publike nestaje. Ovo okreće masovne medije naopačke. Kreira medij mase.

Kako se business mijenja kada su svi potencijalni izdavači? Ogromni otvoreni prostor informacijskog svijeta se otvara. Za sada, to je digitalno zapešće. Zakoni i norme koje definiraju objektivnost, oglašavanje i odgovornost? Ne postoje, barem ne zasada. No jedna je stvar jasna: Tvrtke su kroz zadnjih nekoliko stoljeća navikle oblikovati svoju poruku. Danas one gube kontrolu nad porukom.

Želite li je pridobiti natrag? Nikada to nećete uspjeti, barem ne u cijelosti. Ali za pogled na to s čime se suočavate, dođite na jednu turu blogosfere.

Ovo je maleni dio velikog članka (teme broja) iz BusinessWeek-a od 2. svibnja 2005.

Priča o (ne toliko) inteligentnom dizajnu December 29, 2005

Amerikanci ovih dana jako puno brinu o inteligentnom dizajnu (ili inteligentnom nacrtu kako su to neuko preveli neki jezikoslovci). Priča o inteligentnom dizajnu je pokušaj da se u američki školski sustav ugura koncept kreacionizma koji podrazumijeva kako je u stvaranju čovjeka sudjelovalo neko više (inteligentnije) biće, i istovremeno izgura dosada važeća Darwinova teorija evolucije.Darwinovu teoriju evolucije moguće je vrlo jednostavno i efektno ilustrirati na primjeru hrvatske državne uprave (koja je eto ovih dana sasvim nezasluženo u centru pažnje, a uz to mi je i omiljena tema za pisanje).

Moja teorija (a koja se u cijelost temelji na darwinovoj teoriji) kaže kako je naša državna uprava nastala kroz višegodišnju ali zato apsolutno sustavnu i brižno provedenu negativnu selekciju. Mišljenja sam da svaka osoba ima definirane ciljeve u životu te da prema njima gradi vlastitu ljestvicu vrijednosti. Ako govorimo o radnome mjestu, tada su važni čimbenici moje sreće radna okolina, mogućnost napredovanja ili stručnog usavršavanja, tehnologija koju koristim i tamo negdje na sredini ljestvice su materijalni uvjeti, da bi potom uslijedili ostali kriteriji.

Iskreno, ne vidim kako državna uprava može biti stimulativna radna okolina jer se moji kontakti s državnom upravom svode na susrete u uredskim prostorijama koji su zadnje ličenje vidjeli još dok je Savka bila predsjednik, namještaj je iz vremena vrhunca soc-realizma, letimičnim pregledom državnog proračuna nije teško uočiti kako su mogućnosti stručnog napredovanja strogo ograničene, mogućnost napredovanja je pažljivo svedena na nulu dok su materijalna primanja pažljivo balansirana malo iznad granice siromaštva.

Mnogi (a po zadnjem državnom proračunu to je svaki peti radno sposobni građanin) ipak rade u državnoj upravi što može značiti da su kriteriji pali vrlo nisko, da ste uspjeli pronaći neke druge kriterije koji su meni promakli ili ste pak idealist (tzv. Don Quijote efekt).

Nakon što ste se zaposlili i shvatili kako je državna uprava nisko stimulirajuća i totalno usporena okolina, te nakon što vas vaši suradnici pažljivo i temeljito usporavaju u obavljanju svakodnevnih (malobrojnih) radnih zadataka do granice hibernacije, pokušavate se istrgnuti iz žrvnja državne uprave i odlazite u privatni sektor.

Po mom mišljenju svaka osoba s minimumom potencijala po samoj svojoj biti pokušati će napredovati, što pak znači da svatko tko je imalo sposoban svoje mjesto pod suncem će potražiti negdje drugdje; ili će svoje interese utažiti kroz instrumente državne uprave (aka. mito&korupcija) ili će ostatak života (ili barem njegov dio dok ideale ne zamijene neke praktičnije misli) provesti u gore spomenutoj državnoj upravi.

Svatko iz prve grupe će po definiciji tražiti bolje radno mjesto, ekipa iz druge grupe mi nije osobito interesantna niti se želim asocirati s njima, a daleko najrjeđa i najzabavnija treća kategorija je premalo brojčano zastupljena da bi napravila bilo kakvu značajnu razliku (ako vam nije jasno zašto, otvorite prve dnevne novine, pročitajte ih od početka do kraja i postavite si to pitanje ponovno).

Ako taj postupak ponovite dovoljno puta tj. ako pričekate dovoljno dugo, s velikom sigurnošću možete reći kako u tijelima državne uprave uglavnom rade oni koji nemaju ambiciju napredovati na neko bolje mjesto. Statistički gledano to se zove lijeva polovica gausove krivulje ili kako ja to volim zvati: “destilirana glupost”.

(da budem totalno jasan, nije realno vjerovati kako je baš svaki djelatnik državne uprave izgubljeni slučaj, no bojim se da kada uletite unutra nakon nekog vremena se počinjete ponašati poput leminga ili malo sporijeg Borg-a. također državna uprava ima tendenciju nekontroliranog razmnožavanja dok ne zaokupi čitav slobodni teritorij što je još jedan od temeljnih postulata darwinove teorije, i na kraju; državna uprava je tijelo koje po definiciji ne kreira nikakvu dodanu vrijednost nego bjesomučno koristi resurse koji su joj pali pod ruku pa stoga za nju vrlo teško mogu naći bilo koju drugu emociju osim prijezira)

I da citiram agenta Smitha iz Matrixa (vrlo primjereni quote za ovu tužnu tematiku): Every mammal on this planet instinctively develops a natural equilibrium with the surrounding environment, but you humans do not. You move to an area and you multiply and multiply until every natural resource is consumed. And the only way you can survive is to spread to another area. There is another organism on this planet that follows the same pattern. Do you know what it is? A virus. Human beings are a disease, a cancer of this planet. You are a plague, and we are the cure.

I bijeli medvjedi se utapljaju December 27, 2005

Slušam radio i čitam apele sindikata državnih službenika koji mole građane da sutra ne dolaze i traže neku od usluga koju bi uobičajeno morala država odraditi prema vama, poreznim obveznicima - jer su oni eto u štrajku kako bi povećali svoje plaće.
Naša država zapošljava nekih 240-260.000 državnih službenika u svim njezinim segmentima. To znači da otprilike svaki četvrti/peti radi u ovom ili onom obliku za državnu upravu. To također otprilike znači i da nekih 17-18 milijardi kuna godišnje, ili četvrtina ukupnog državnog proračuna ide na hranjenje dotičnih službenika.
Gledajući jednu drugu statistiku (onu o nezaposlenosti), moguće je uočiti kako je razina nezaposlenosti danas svega neÅ¡to malo bolja od one prije godinu dana (iz čega naÅ¡i političari vuku pozitivne bodove), no isto tako zaboravljaju reći kako je samo u ovoj godini za pojačanje snažnim snagama državne uprave zaposleno novih 5-6.000 duÅ¡a, pa bi uzevÅ¡i ovaj podatak u obzir (jer po definiciji državne službenika smatram neproduktivnim djelatnicima budući da oni ne stvaraju apsolutno nikakvu dodanu vrijednost) mogli slobodno reći kako nam je nezaposlenost ove godine 2% veća od proÅ¡logodiÅ¡nje, dok istovremeno zaposlenost u državnoj upravi nikada nije bila veća.Objektivno, kolač koji mora toliko puno ljudi podijeliti je doista tanak (kolač je velik, ali treba rezati na puno vrlo tankih Å¡nita) no zahvaljujući političarima koji rjeÅ¡avaju svoje dugove zapoÅ¡ljavajući sve i svakoga taj će kolač u budućnosti biti i sve manji. Sve dok jednoga dana netko ne shvati da nama treba lean_and_mean državni aparat za razliku od ovoga naÅ¡ega koji se lijepo uhljebio i cijele godine hibernira snom medvjeda pravednika. To neće biti jednostavno i teÅ¡ko da će se dogoditi brzo jer tko si od političara kojima horizont seže maksimalno do slijedećih izbora može dozvoliti da mu svaki četvrti zaposleni u državi bude na vratom, odnosno da ne bude glasača kojem netko u familiji ne bude na ovaj ili onaj način “oÅ¡tećen” otpuÅ¡tanjem tog uspavanog balasta zvanog državna uprava.
S druge strane, kontrola ili još bolje rečeno samokontrola unutar državnog aprata je praktički oksimoron; šansa da budete otpušteni zbog nerada (što je bolja opcija) ili zbog rada koji je direktno štetio državi (sjetimo se samo prošlotjednih ovacija na temu sudskih presuda) je ravna nuli budući da su državni namještenici zakonom zaštićeni poput bijelih medvjeda (iako su i oni u zadnje vrijeme na udaru, jer kažu vijesti da se utapljaju).

Da svima bude jasno, nemam ja ništa protiv da se ljudi bore za veću plaću, pa čak niti ne dvojim da su barem neki tu povišicu i zaslužili; no s perspektive osobe koja je u petak popodne poljubila vrata gorespomenute državne uprave ne mogu a da ne zaključim kako oni nedostatak primjerene naknade kompenziraju na stotine nama manje ili više (ne)poznatih načina.