bestseler 2.0 May 9, 2006

Bestseler je napokon dostigao punu funkcionalnost i sve nama poznate propuste smo riješili. Sada se bacamo na kreiranje novih sadržaja i neke od njih ćemo predstaviti već za koji dan. U međuvremenu, ostavite nam koji komentar, posjetite naše blogere ili nam pošaljite poruku o tome što bi htjeli vidjeti i o čemu bi htjeli čitati na Bestseleru.

Problemi s RSS feedovima May 6, 2006

U proteklih nekoliko dana uočili smo probleme s RSS feedovima blogova koji su smješteni na blog.hr servisu, pa stoga linkovi na ponuđene postove naših članova u ovome času ne rade ispravno. Problem se definitivno nalazi u blog.hr servisu i dok oni problem ne riješe, linkovi neće raditi.

Napokon su problemi iza nas May 2, 2006

Nakon gotovo sedam dana agonije sa serverskim hardverom preseljeni smo na novi i nadajmo se daleko pouzdaniji host, iako bi bilo lijepo napisati kako je server otkazao poslušnost pod naletom stotina tisuća razdraganih čitatelja Bestselera, to se ipak dogodilo iz daleko manje poetičnih razloga. U svakome slučaju, ako čitate ovu poruku to znači da se nalazite na novom serveru.

Tehnički problemi s hostom April 27, 2006

Zbog tehničkih problema sa serverom na kojem se nalazi www.bestseler.net, trenutno je otežan pristup web siteu. Tehničari rade na rješavanju problema i očekujemo skori povratak na staro stanje.

Popušili su!!! April 23, 2006

Pratim priču o sada već ugašenoj, zatvorenoj, pa otetoj Tvornici Duhana Zagreb i jednostavno ne razumijem kako se takva situacija tolerira. Čisto da razjasnimo, svaki gubitak radnog mjesta je tragičan (malo više za one kojima se taj gubitak dogodio) i motivi koji su do toga doveli, ma koliko god oni lijepi bili (gradnja novog poslovnog centra, izmještanje proizvodnje na 250km udaljenu lokaciju) nisu neka osobita utjeha ljudima koji su bez posla ostali. No, neovisno o svemu tome u ovoj priči svi su popušili i to na različitim razinama, osim eventualno Adris grupe (Pozdrav iz Rovinja). Prva grupa pušioničara je javnost kojoj se sustavno i kroz djelomično razumljivu solidarnost medija plasira totalno pogrešna priča, a da li ste dobro razumjeli problem možete provjeriti ako se zapitate slijedeće pitanje: Tko je oteo TDZ - radnici ili oštećeni vlasnici tvornice? Naime, u svim javljanjima, reportažama i skupovima uporno se naglašava radnička dimenzija cijele priče koja s gašenjem tvornice u stvari nema nikakve veze.

U kapitalizmu (a za njega smo se borili sve ove godine) vlasnik tvornice može u bilo kojem času iz bilo kojeg razloga odlučiti zatvoriti tvornicu, pretvoriti je u parkiralište, povrtnjak ili, kao što izgleda, novi poslovno-hotelski kompleks na prilično kvalitetnoj lokaciji u gradu. Radnici na takvu odluku mogu imati vrlo malo utjecaja jer je slobodno pravo vlasnika da svojom imovinom raspolaže kako on smatra da je najbolje. I mogu radnici tvrditi kako je TDZ tvornica novca jer poslovne godine završava s desecima milijuna kuna dobiti, no to i dalje ništa ne mijenja na stvari. Adris grupa, odnosno TDR kao duhanska centrala Adrisovog businessa odlučila je sagraditi novu tvornicu u kojoj će koncentrirati sav svoj duhanski business i jedan od elemenata te koncentracije je i seoba pogona iz Zagreba u Rovinj, odnosno gašenje Zagrebačke tvornice budući da će se proizvodni program TDZa nastaviti nesmetano proizvoditi u Kanfanaru. Nominalno, tvornica se ne gasi nego se premješta na novu lokaciju. Svatko je imao opciju uzeti prilično solidnu otpremninu (ne bih je nazvao spektakularnom, no da meni danas kapne 30.000eur netto otpremnine vjerojatno bih s puno više mira tražio novo radno mjesto), ili je mogao odabrati seobu skupa sa svojom tvornicom.

Čisto da tematika ne ostane otvorena, može biti da je TDZ u današnjim okolnostima iznimno profitabilna tvrtka, no ne treba gledati daleko kako bi se shvatilo da je riječ o vrlo varljivom dojmu. Primjerice u susjednoj nam Sloveniji postojala je tvornica cigareta u Ljubljani, a koju je tijekom njihove privatizacije u nekome času preuzeo British American Tobacco. Prvoga svibnja 2004. godine, prvoga dana Slovenskog ulaska u Europsku Uniju, BAT je zatvorio tvornicu i otpustio sve radnike. Prvoga dana kada granice više nije bilo, cigarete su odjednom počele dolaziti iz drugog smjera. Samo iz ovog razloga odluka TDRa zasigurno ima smisla, jer će koncentracijom, tj. okrupnjavanjem imati barem priliku boriti se s tržišnim okolnostima koje će nastupiti prvoga dana kada Hrvatska uđe u EU. Nadalje, ne treba zaboraviti kako hrvatska ima neproporcionalno visoki broj pušača (na više razina, op. a.), te je udio pušača u populaciji oko 30%, dok je u inozemstvu ta brojka neusporedivo manja (oko 5-8%), a ulaskom u EU, dapače, prije ulaska u EU nastupiti će na scenu zakoni koji će dramatično otežati svakome da popuši cigaretu. Dakle ne samo da se nalazimo na tržištu koje će u jednome trenutku biti napadnuto sa svih strana kamionima koji će slobodno prelaziti granicu, nego ćemo i prije toga biti suočeni s rapidnim smanjenjem tržišta cigareta. Ako su dosada cijelu državu opsluživale dvije tvornice, što će se desiti kada se granice otvore, a tržište smanji na 1/4? Ukratko, kada bi se sve odigralo baš onako kako radnici, štrajkaši ili otimači imovine (kako ih već želite nazvati) njihova budućnost je zapečaćena već danas i odluka Adrisa je u najmanju ruku opravdana, a vjerojatno će s povijesne distance biti i ključna za opstanak tvrtke.
Javnost je dakle pušioničar jer se dobio dojam kako se sve događa radi obrane radnih mjesta (iako je sva šansa kako će upravo na njihovom mjesto narasti zdanje koje će zapošljavati više ljudi nego što ih je do prije nekoliko tjedana tamo uopće bilo). Radnici su dakle pušioničari ako ne prihvate otpremninu ili preseljenje jer im je budućnost u suprotnome zapečaćena.

Postoji i priča o pretvorbi i privatizaciji, torbarima koji su tukli kako bi otkupili dionice, o izvješću državne revizije, o nepostojećim zgradama i pogreÅ¡no iskoriÅ¡tenim kreditima… U jučeraÅ¡njem intervjuu na Radiju 101, super Mario Iveković koji je frontmen cijele pobune rekao je kako ako on kupi ukradeni automobil, da će doći po njega policija i oduzeti ga, te kako oni očekuju da se ista stvar dogodi i u ovome slučaju. No, nije to baÅ¡ tako jednostavno. Naime, pretvorba TDZa se dogodila prije viÅ¡e od desetak godina a svaki zakon, pa tako i hrvatski predviÄ‘a rokove zastare za odreÄ‘ena kaznena djela (ako su to ona doista i bila) - tako da Å¡togod se desilo, odavno je otiÅ¡lo u zastaru. No uzmimo u razmatranje scenario da se to nije dogodilo? Koga treba tužiti i kome u stvari treba vratiti vlasniÅ¡tvo? Da li je Adris grupa prava adresa za tužbu? Mislim da nije, jer je po svim dostupnim podacima Adris otkupio TDZ od Zagrebačke banke, potom je javnom ponudom otkupio dionice od malih dioničara (navodno, kako to Kemo piÅ¡e na svom blogu uz fizičke prijetnje malim vlasnicima), da bi na kraju istisnuli sve male dioničare van (Å¡to je zakonom utvrÄ‘eno pravo ako jedan vlasnik ima 95% svih dionica). Dakle, koliko je poznato Adris je TDZ legano kupio od Zagrebačke banke. Idemo onda tužiti banku? Banka je naime ta čiji je kredit (navodno nezakonito) zamijenjen za udio u druÅ¡tvu, i taj kredit nije iskoriÅ¡ten za kupnju strojeva nego otkup stare Å¡tednje. Odluka o tome kako će se utroÅ¡iti kredit je odluka uprave TDZa i ako je bilo nenamjenskog troÅ¡enja novca, odgovornost je na upravi TDZa a nikako na banci. Rokovi zastare su i ovdje proÅ¡li, no to bi bilo protuzakonito djelo samo ako bi se time oÅ¡tetilo druÅ¡tvo, a ako me sjećanje ne vara, stara Å¡tednja se kupovala za 70% nominale i ako mislite da je 40% zarade na trgovini vrijednosnim papirima premalo ili da možete bolje onda dojavite kako jer me to straÅ¡no zanima. No stvarno pitanje je da li je ZABA odgovorna ako se njezin kredit pretvorio (a navodno nije smio) u udio u tvrtci? Ja mislim da nije, jer je potraživanje ZABAe sasvim sigurno postojalo i to nitko ne osporava, a ZABA se u transakciji pretvorbe TDZa pojavljuje kao kupac, onaj kojem je umjesto novca isplaćen udio. Ako odgovornost uopće postoji nalazi se u osobi koja je to omogućila i koja je potpisivala ugovore i bila protustranka u postupku, a to je u ovome slučaju ili uprava TDZa ili fond za privatizaciju koji je blagloslivljao takve transakcije. Tužiti dakle treba onoga koji je takvu transakciju omogućio.

I sada se vraćamo na gore spomenuti ukradeni automobil? Doista, ako kupite ukradeni automobil i niste se uvjerili u to da je prodavatelj doista onaj koji vam automobil može i prodati onda ste u riziku da će jednoga dana doći policija i oteti vozilo. No što ako je prodavatelj država? Da li je uopće moguće pretpostaviti da bi se država upustila u nelegalnu trgovinu? Na drugu stranu činjenica da se to masovno događalo ili da je to možda čak i ovdje slučaj - no da li kupac može/smije sumnjati u točnost navoda koji mu država daje na potpis? Mislim da ne. Iz svih tih razloga, mislim da bi najbolji scenarij koji se može u ovome času dogoditi, je taj da se pronađe osoba ili osobe koje su navedenu transakciju omogućile te da im se pokuša natovariti odgovornost za učinjeno i potom suditi - no niti to nije izvedivo jer je puno previše Save proteklo ispod mosta da bi to zakonski uopće bilo moguće.
I da ovaj cijeli pravno-ekonomski esej privedem kraju; radnici su trebali iskoristiti svoju poziciju dok su mogli iskamčiti bolje i veće otpremnine, danas je za to kasno, tvornica je zatvorena i priči je došao kraj. Fokusiranje javnosti na pogreške u pretvorbi neće polučiti nikakvog efekta te se na kraju postavlja pitanje: zašto su uopće ti ljudi krenuli u bitku u kojoj uopće nemaju nikakve šanse?

Mario, ako to netko zna, znaš ti?

Krugovi February 14, 2006

Početkom godine krenule su redovite pucnjave po narodnjačkim klubovima i taj ritam se koliko vidim ustalio i nema tu više nikakvih iznenađenja. Gledajući TV reportaže snimljene u tim krugovima nije teško uočiti uzorak ljudi vrlo sličnoga ponašanja i nazora te očajničkih (ali ipak nevještih) pokušaja da se sve skupa opravda nekakvim poslovnim interesom (kojeg, istina je, sigurno ne manjka, no priča je očigledno dublja od toga - ili plića, ovisi o tome kako na to gledate :).

U svakom slučaju, gledajući glavne protagoniste javnoga života u nas koji se svode na političare, tajkune, kriminalce i kvazi_zvijezde, uspio sam potrefiti vijesticu (koja je objavljena u Gloriji, a koju sam pročitao kod Peratovića) a koja govori o tome kako nam je predsjednik Mesić (političar) svojevremeno zaposlio savjetnika Bagića (na recimo to političku funkciju) oko kojeg su se vrtile različite priče, uglavnom one o Gotovini i njegovom bijegu (heh, teško je napisati kriminalcu no obzirom na dosadašnji opus osobito onaj prije povrata u .hr pretpostavljam da ocjena nije daleko, eventualno možemo dodati uvjetnu klauzulu), a sve skupa u sklopu lova na Hrvoja Petrača (tajkuna).

Zanimljivo je biti svjestan činjenice kako se svi ti likovi kreću unutar istoga kruga, po istim mjestima tako da mi (promatrači sa strane) nemamo stvarnog straha od kontaminacije, a oni svi skupa su vjerojatno sami sebi dovoljni.

Uzmi novac i bježi February 1, 2006

Prije jedno desetak godina pronašao sam u nekom PCmagazinu jednu pjesmicu koja ide otprilike ovako:

Ako se jednoga dana probudiš u preriji kao gazela, bolje ti je da počneš trčati i to trčati brže o najbržeg lava.
Ako se jednoga dana probudiš u preriji kao lav, bolje ti je da odmah počneš trčati i to trčati brže od najsporije gazele.
Bilo kako bilo, bolje ti je počneš trčati i to što je brže moguće.

Pjesmice sam se sjetio danas gledajući Otvoreno na televiziji gdje su sindikalci totalno neuvjerljivo i po mom mišljenju totalno promašeno pokušali obrazložiti razloge zašto treba spriječiti gašenje zagrebačke tvornice duhana, koja je u vlasništvu TDRa te je isti ima namjeru zatvoriti u slijedećih nekoliko mjeseci.
Privatno vlasništvo u kapitalizmu je početak i svršetak cijele priče, i ako su vlasnici odlučili zatvoriti tvornicu nema više te sile na svijetu koja ih u tome naumu može spriječiti i jedina stvar kojoj se sindikati mogu nadati i koju moraju isposlovati su najbolji mogući uvjeti ili za preseljenje ili za otpremnine. Treće varijante nema.Pjesmice sam se sjetio danas gledajući na televiziji gdje su sindikalci totalno neuvjerljivo i po mom mišljenju totalno promašeno pokušali obrazložiti razloge zašto treba spriječiti gašenje zagrebačke tvornice duhana, koja je u vlasništvu TDRa te je isti ima namjeru zatvoriti u slijedećih nekoliko mjeseci.Privatno vlasništvo u kapitalizmu je početak i svršetak cijele priče, i ako su vlasnici odlučili zatvoriti tvornicu nema više te sile na svijetu koja ih u tome naumu može spriječiti i jedina stvar kojoj se sindikati mogu nadati i koju moraju isposlovati su najbolji mogući uvjeti ili za preseljenje ili za otpremnine. Treće varijante nema.Umjesto toga, sindikalci se hvataju za produženje proizvodnje u Zagrebu (koja je odavno za upravu TDRa postala pluskvamperfekt ili u prijevodu prošlo svršeno vrijeme - dakle nešto što se dogodilo toliko davno u povijesti da se više nitko sa sigurnošću niti ne sjeća da li se dogodilo ili nije), zazivaju državni ili gradski intervencionizam (!?) i općenito gaje iluziju kako postoji način da se cijeli postupak zaustavi, iako je on u stvari počeo u trenutku kada je TDR kupio zagrebačku tvornicu (koja se uzgred rečeno nalazi usred grada i koja je vjerojatno posljednja tvornica u gradskoj jezgri).

Nažalost, sindikalci kao eksponenti radnika koji će ovim postupkom izgubiti svoja radna mjesta uz malu šansu za novo zaposlenje imaju vrlo malo mogućnosti i najbolja koju mogu smisliti je pritisak na vlasnika da isplati što veće otpremnine.Kraj sindikalaca koji ne znaju trčati, vidim da jedini koji se njih moraju bojati su svinjske polovice, i u tome smislu se ništa nije promijenilo u posljednjih petnaest godina.

I blogere citiraju, zar ne? January 27, 2006

Jednoga dana, vidjeli nismo
Ježurka Ježić je, kažu, dobio pismoJučer je u moj anonimni email sandučić koji potom forwarda emailove kroz tri druge adrese do mog real_life sandučića stigla email poruka jedne za potrebe ovoga posta anonimne (oporbene) saborske zastupnice koja me obavijestila kako je tijekom rasprave o usklađivanju hrvatskoh zakonodavstva s zakonodavstvom EU iskoristila tezu koju sam iskoristio u jednom svome postu iz listopada prošle godine kada sam komentirao početak pregovora s Europskom unijom.

Moja osnovna teza (doraÄ‘ena i komprimirana) glasi kako: “Do početka pregovora nas je od Europe čuvala Europa, a sada se moramo čuvati sami.”

Za razliku od nekih drugih, nije mi prva ideja bila da pobrišem blog ili tužim zastupnicu (koja ionako ima imunitet) već mi dapače godi kako je moje razmišljanje iskorišteno u nekoj (nadajmo se produktivnoj) raspravi u jednom tako visokom domu (točna pozicija sabora na društvenoj ljestvici pitanje je debate, no u normalnim državama to bi vam u svakom slučaju morao biti kompliment).

Drago mi je da se to dogodilo i to iz viÅ¡e razloga. Prvi od njih je činjenica da se blogovi očigledno čitaju, te da ih čitaju ljudi koji ih kasnije mogu iskoristiti. Iako me nisu imenom i prezimenom spomenuli za govornicom, bilo je rečeno kako je to teza jednog blogera i Å¡to se mene tiče sva forma je bila zadovoljena i taÅ¡tina mi nije ugrožena. Druga, važna, ako ne i važnija stvar je da me dotična obavijestila o tom svom potezu Å¡to pak govori o tome da postoje ljudi koji paze koga i zaÅ¡to citiraju te su voljni navesti svoj izvor i pitati za dozvolu (u mom slučaju “posthumno” kako bi to rekli, ali svejedno).

I posljednje; miÅ¡ljenja sam kako treba popularizirati blog, osobito za “ozbiljne” teme jer su blogeri u svijetu postali opinion makeri, blogovi su medij mase i po prvi puta masa ima medij koji sama može kontrolirati. Prirodno je i logično da se iz gomile blogera pojedinci izdignu i postanu mjesto na koje se ide po miÅ¡ljenje neovisno da li je to književna kritika, recept za kuhanje ili moja teza o europi.

Blogeri su “dio mase, jedan od nas” pa je je ljudima stoga lagano poistovjetiti se s njima, mediji funkcioniraju na način da prezentiraju informaciju te je objasne i skupa s njome daju neki stav Å¡to je dobro ili nije; mediji su nadalje često manipulirani i podložni su raznim utjecajima, polovičnim informacijama, neistinama…

Blog je transparentniji medij jer se pojedinac/novinar ne sakriva iza naziva publikacije/medija nego je njegov blog ujedno i njegova “jamstvena kartica”, postovi u proÅ¡losti su jamstvo čitatelju da bloger razumije o čemu piÅ¡e i da stav koji donosi ima težinu.

Težina bi bila još veća kada bi blog bio javan, s imenom i prezimenom, no to se zasada ne događa, iako uviđam da je taj događaj neminovan, ne samo za mene nego i za mnoge druge blogere.

U svakom slučaju, prekjučerašnje citiranje mojeg posta u Saboru je na dugu stazu puno veće od mene ili mojeg posta napisanog u času frustracije i ima dugoročni cilj educiranja javnosti; svojevrsni Aristotelov Nagovor na filozofiju.

Famous last words January 23, 2006

Znam da su svi sve rekli o aferi koja je zadnjih nekoliko dana potresala hrvatsku blog zajednicu, no ne mogu se suzdržati da i ja ne ubacim pokoju rečenicu iz jednostavnog razloga Å¡to sam u posljednje vrijeme napisao nekoliko tekstova na teme koje bi se mogle povezati s ovim posljednjim incidentom.Blog ili Web log neka je verzija javnog dnevnika . Svi mi, htjeli to priznati ili ne imamo potrebu da se naÅ¡ glas čuje i da netko čita i porazmisli o rečenicama koje smo izrekli - jer toga nekako u “real life-u” nemamo dovoljno. To je vjerojatno i razlog velikog uspjeha bloga jer na internetu svatko može iznjeti svoj stav.
Blogovi naravno ne moraju pratiti formu dnevnika, nego se koriste na stotine različitih načina i pregledavajući blogove nije teško zaključiti kako je jedino što ih u stvari povezuje u zajednički skup to što su postovi, članci ili kako to već hoćete nazvati poredani datumski od najnovijeg prema starijem.

Blogera ima svakakvih, od uzbuÄ‘enih tinejÄ‘era, preko adolescenata pa sve do “ozbiljnih” ljudi u godinama koji pokuÅ¡avaju neku mudrost podijeliti sa svijetom preko bloga (myself included).

Ako već krenemo kategorizirati blogere, ono Å¡to sam primjetio je da postoji cijeli niz blogova koje piÅ¡u ljudi “na privremenom radu” izvan hrvatske - dakle ljudi koji kroz blog pokuÅ¡avaju komunicirati sa svojim sunarodnjacima iako ih možda dijele tisuće kilometara. ZaÅ¡to to rade? Pojma nemam, no vjerojatno postoji neka unutarnja želja da ostanete u kontaktu s rodnom grudom Å¡to ja dosada nisam uspio osjetiti iz jednostavnog razloga Å¡to cijeli život (uz kraće izlete) živim usred Zagreba. Upravo ova kategorija se naÅ¡la u posljednjih nekoliko dana uvrijeÄ‘enom jer je kroz recenziju na stranicama Jutarnjeg doÅ¡lo do nekih očiglednih i preteÅ¡ko shvaćenih nesporazuma.

Blog je kao Å¡to sam gore napisao javni dnevnik, i on kao takav je podložan kritikama, miÅ¡ljenjima, recenzijama i svim ostalim oblicima “napada”. Ne vidim Å¡to bi bilo loÅ¡e u tome jer ako ste se već odlučili pisati blog, to ste učinili zato jer želite da vas netko čita (eto, mene jako veseli mojih nekoliko stotina vjernih dnevnih posjetitelja), no ako ste spremni svoje stavove, tajne ili Å¡to već dijeliti s internetom, tada morate biti spremni naletiti i na količinu ljudi koja se s tim stavom neće složiti, dapače koja će biti izuzetno kritički a ponekad i neprijateljski nastrojena.

Kritika je teška stvar i svima teško pada, no na internetu, još ako ste skriveni kroz anonimnost nadimka trebala bi biti puno lakše primljena; pa mi stoga cijela afera kako se to danas već zove nikako nije jasna.

Kroz posljednjih 18+ mjeseci na blog.hr-u nestao je cijeli niz sjajnih i vjerojatno tisuće manje sjajnih blogova; neki su mi jako nedostajali i mislim da je promašaj što su njihovi anonimni autori odustali, neovisno o tome što su njihovi identiteti bili raskrinkani, pa makar i u krugu prijatelja.

A što se tiče ovih posljednjih slučajeva, neovisno o tome da li je recenzija bila pozitivna ili nije - osoba koja se na internetu preplaši recenzije svojeg bloga koja bi morala biti ogledalo njegovih/njezinih postova i reagira na način na koji je reagirala ima vjerojatno daleko većih problema od samoga bloga.

Neki novi klinci January 17, 2006

ÄŒini se da svaki moj post na bestseleru u posljednje vrijeme je nastao kao prepiska ili razgovor izmeÄ‘u mene i nekog drugoga. Eto, ovaj je nastao izmeÄ‘u mene i pratitelja bloga i blog fenomena Borisa Ličine.Raspravljajući o svemu i svačemu, odnosno proÅ¡losti i budućnosti dotakli smo se jednog danas već zaboravljenog internet časopisa NeT u kojem sam imao prilike sudjelovati. NeT je bio internet magazin koji je izlazio u razdoblju od 1996-1999 Å¡to su objektivno bili počeci interneta kada tadaÅ¡nji hinet nije imao viÅ¡e od 30.000 korisnika, a carnet daleko manje od toga. NeT je imao nezgodnu poziciju da je bio previÅ¡e “tehnički” za internet početnike, a opet preplitak za gurue kojih tada i nije bilo baÅ¡ previÅ¡e.

No najbitnija stvar odnosno vrijednost koja je proizašla iz NeTa, a koja je očigledna danas su autori. Naime listajući impresum NeTa nije teško zaključiti da suradnici koji su tada uglavnom bili srednjoškolci danas su mahom autori po raznim novinama i časopisima.

Na NeT stranice više ne možete otići, no na www.archive.org ima nekoliko snapshootova NeTovog web sitea.

Cijela priča o NeTu je utoliko bitna Å¡to smo se jučer Borja i ja upitali koja je sudbina danaÅ¡njih blogera? Naime, poznato je da ljudima treba samo mali impuls i NeT je dobar pokazatelj toga, pa je stoga realno za upitati se kakav će utjecaj blog.hr imati na novopečene blogere, odnosno na njihov profesionalni razvoj. MiÅ¡ljenja sam da će za “etablirane” blogere koji su se iskazali svojom kvalitetom i interesom publike, blog.hr na ovaj ili onaj način postati definirajući faktor u daljnjoj karijeri. Da li to znači da će svoje mjesto pronaći u novinarstvu ili izdavaÅ¡tvu; hoće li se izdvojiti i osnivati svoje vlastite blogove nije jasno - no vjerojatno je da će blog i blogiranje biti značajni dio njihovog profesionalnog života (uključivo i onaj financijski element).

I za kraj, skrenuo bih pozornost na članak koji sam jutros ulovio (via boingboing) na Adago-u, a koji govori o tome kako su bloggeri samo pisci s cool imenom.