Ivica Račan, čovjek od teflona April 29, 2007

(ovo je tekst kojeg sam napisao u prosincu prošle godine, no danas je aktualni jednako kao i tada)
Ivica Račan je jedan od likova koji se pojavljuju u Kuljiševom povijesnom spektaklu Majmuni, gangsteri, heroji, geniji, lupeži i papci, tu knjigu sam nedavno dobio kao preuranjeni božićni poklon i dok sam čitao knjigu (nisam pročitao baš sve) zaintrigirao me gornji naslov, a ionako sam mislio napisati pokoji profil političara na način kako ih ja vidim. Poput Balaševića, nemam namjeru spominjati daleku prošlost i bitke daleke nego kontekst u kojem Ivica djeluje u posljednjih 15ak godina, taman onoliko koliko dugo ja smijem (legalno) igrati zaokružilice na biralištima.

No nekoliko biografskih podataka je neizbježno; rođen je u veljači 1944 godine što znači da će uskoro napuniti 63 godine - zanimljivo je da je rođen u njemačkom radnom logoru te da je preživio bombardiranje Dresdena (!?), kako se vratio kući i počeo penjati po partijskoj strukturu nije toliko bitno za priču osim naravno u detalju da su ga devedesete dočekale na poziciji šefa komunističke partije hrvatske koju je predvodio na glasovitom kongresu KP u siječnju 1990 godine. Tada, u okruženju u kojem je već žestoko dominirao Slobodan ne čujem dobro Milošević Račan je skupa s delegacijom išetao iz dvorane. Ono što je bitno ne zaboraviti je da nije išetao prvi, nego tek nakon što su odšetali slovenci; da li je Ivica tada samo poštivao proceduru pa se taj potez činio u skladu sa statutom ili je pak to bio akt odvajanja od majke partije nije totalno jasno - no kako se to zadnjih dana potencira, “povijesni kontekst” je od toga napravio veliku pozitivnu odluku tadašnjeg šefa svih hrvatskih komunista.

Druga bitna odluka koju svakako treba navesti je raspisivanje prvih slobodnih izbora, neovisno o tome koliko je to tada bilo logično napraviti (u odnosu na rat ili građanski rat koji je ionako bio na laganoj vatri) odluka koju je napravio je pokazala razinu trijeznog razmišljanja. Vjerujem da je i njemu tada bilo jasno da mu se spremaju godine opozicijskog rada (ne samo njemu osobno kome je pozicija u najmanju ruku bila upitna, nego i cijeloj partiji) te da izbore raspisuje u mentalnom raspoloženju teleta na putu u klaonicu. Da li je tada u žaru predizborne borbe za život poslije izborne noći skovao frazu “stranka opasnih namjera” ili je bio vizionar nije niti danas jasno baš kao ni mnogi drugi njegovi potezi koji ispadnu OK, no nisi baš na čistome da li je to ispalo tako slučajno ili namjerno.

SDP ili stranka demokratskih promjena cijele se devedesete (pa i danas) ponašala pomalo anarhično, a ni članstvo nije bitno bolje pa ste tako unutar jedne stranke mogli pronaći dokazane komuniste (ala Račan), kvazi_socijalističke nacionaliste (ala Tomac) ili pak populistički orijentirane liberale - ako je to ispravan opis današnjeg zagrebačkog gradonačelnika Bandića. No zajedničko cijelom tom razdoblju, pa i današnjem stanju je da odluke donosi provjereni “stari” kadar koji je i krajem sudbonosnih osamdesetih bio blizu (ili barem na oku) Račanu te se struktura stranke, a osobito vrh piramide gotovo i nije promijenio u posljednjih desetak godina, s naravno Račanom kao konstantom.

Treće siječanjske izbore Račan je dočekao zajedno s HSLSom kojega je tada vodio karizmatični Dražen Budiša - Budiša je kao što znamo imao karizmu crveno, bijelo plavog slona u staklani i u filmu “novo, novo vrijeme” ima famozni kadar kada Račan u automobilu objašnjava Budiši što treba reći, a ovaj to poput spužve upija i potom ponavlja na pozornici. Dražen Budiša i HSLS, baš kao i mnogi drugi likovi koji se povremeno pojavljuju kao privjesci SDPa služe vjerojatno da neutraliziraju komunističku hipoteku koju za sobom vuče SDP. Mišljenja sam da je ta hipoteka samo u glavama SDPovaca jer se ionako većina komunista i socijalista danas nalazi izvan struktura SDPa, a sva je šansa da ih je daleko više u HDZu, jer pred izbore devedesetih u SDPu su ostajali vjerojatno samo oni koji nisu shvatili što se događa ili oni koji su u cijeli koncept doista vjerovali. SDP nije bila stranka u kojoj je bilo ugodno biti član u devedesetima.

No, kao i u drugim tranzicijskim zemljama, socijalisti su i kod nas napredovali i te dvije tisućite su bili na rubu da dobiju izbore, što se u konačnici i dogodilo, a tamo se Ivica Račan još jednom zatekao na vrhu, te je pozicija premijera bila rezervirana za njega. Problem trećesiječanjske vlade je u osnovi bio taj što je bila koalicijska u zemlji koja nema tradiciju i kulturu koaliranja; još kada u mix ubacite nekoliko frustriranih političara (Budiša, Tomčić). Priznali mi to ili ne, Račanov mentalitet je bio sjajan za tu vladu jer mu on priječi donošenje hitrih odluka (možda jedina takva je famozni Račan-Drnovšek paraf), no isto tako je puno vremena provedeno na usaglašavanje međusobnih stavova i kako to obično biva, od dvije ili tri dobre ideje koje je trebalo pomiriti stvara se četvrta frankenštajnovska koja nema baš previše veze sa stvarnošću.

Totalno očekivano, na izborima 2003. koalicija gubi i unatoč labavoj mogućnosti da se ipak sakupi kakva-takva većina, Ivica šutke i gotovo s olakšanjem odlazi u oporbu na regrupiranje. Koalicija je izgubila, ne samo radi sjajne kampanje koju je provodio HDZ nego i radi nemogućnosti/nesposobnosti prezentacije vlastitih rezultata tijekom četverogodišnje vladavine.

Zadnje tri godine Ivica predvodi SDP i pripreme za izbore slijedeće godine su navodno u tijeku, no ne vidim da je SDP bilo što naučio ili promijenio u posljednjem razdoblju. Neko vrijeme Ivice nije bilo ispred ekrana (ili mene nije bilo da ga tamo vidim), no čini mi se kako je vidno ostario i smršavio; vidim u njemu osobu koja je prošla svoj maksimum (ili kako je to Čačić nedavno rekao “svaka osoba ima svoje vrijeme i njegovo je prošlo“) te je on danas u laganom fade_outu, no i taj fade_out, svojstven samo Ivici Račanu može se razvlačiti još godinama.

Da li je Ivica Račan mogao učiniti više? Pa vjerojatno je; mnoge njegove odluke ili stavovi plod su dnevno političkih interesa i recimo jedno od najvećih razočarenja koje je očigledno iza sebe ostavio je famozna pretvorba i privatizacija, čija revizija nije završila onako kako su glasači to doživjeli. Ivica oko sebe povremeno okupi ekipu koja nikako ne spada unutar SDPovih svjetonazora (ili barem ono što bi njihovi svjetonazori morali biti), poput recimo Mirka Filipovića koji po svojem ponašanju i stavovima više odgovara HSPu nego HDZu a osobito ne SDPu, ili pak posljednji manevar s Ante Kotromanovićem koji bi bio kontroverzna osoba na više od jedne razine i da je član ekstremne desnice.

No najveći propust SDPa, a samim time i Ivice Račana na njegovom čelu je nedostatak priprema za budućnost. Naime, čini se kako je SDP jedina preostala stranka koja nije prošla svoje unutarnje lomove. S današnje pozicije to se možda može protumačiti kao stabilnost i staloženost vodstva, no meni to više izgleda kao kuća od karata koja zasada funkcionira, no čim se izmakne ključna karta koja cijelu kuću drži na hrpi, sve će se srušiti. Ivica Račan je u posljednjih petnaest godina u cijelosti propustio regrutirate nove ljude koje bi kroz stranačke strukture progurao do vrha i pripremio ih za svoj neminovni odlazak.

Sanaderova teorija o Ivici Račanu kao hipoteci je u stvari totalno točna, no svi znamo da se na temelju hipoteke u svakoj banci sasvim sigurno nešto može dobiti, pitanje je samo kada će to doći na naplatu.

Xportal 2.0 November 28, 2006

Marljiva ekipa iz mojbloga lansirala je noćas Xportal verziju 2.0. Za razliku od ostalih portala, na ovome se možete registrirati i sami kreirati vijesti; tako da je cijeli site u tzv. web 2.0 ozračju. Mojblogovci portal reklamiraju kao građanski portal, što bi značilo da čitatelji sami kroz ocjenjivanje članaka pozicioniraju sadržaj na naslovnici. Za marljive autore tu su i neke nagrade, a site može postati i zgodno mjesto za promociju vašeg bloga, stoga preporučamo da posjetite site i napišete nešto.

Zagrebačka katedrala ima više tornjeva od Bečke November 25, 2006

“Zagrebačka katedrala ima dva puta viÅ¡e tornjeva od Bečke” - to je jedan od citata kojeg sam zapamtio iz Ferala tamo negdje krajem osamdesetih. Stanujem u neposrednoj blizini zagrebačke katedrale i ona mi je toliko uobičajena da je u stvari niti ne primjećujem, baÅ¡ kao Å¡to niti mnoge druge u stvari ne primjećujemo jer samo prolazimo pokraj njih (primjerice, jednom sam prilikom Å¡etao Ilicom od trga prema Frankopanskoj i samo gledao u krovove i potkrovlja - rijetko kada gledamo prema gore, a gore se nalazi mnogo zanimljivih stvari).

U svakom slučaju, danas mi se nakon dugo vremena ispunila želja da se popnem na vrh katedrale i pogledam kako to Zagreb izgleda s tog jedinstvenog vidikovca. Penjao sam se ja na tornjeve već ranije, no to su bili tornjevi katedrala u Barceloni ili Koelnu, dok je ovaj toranj do danas ostao neotkriven.

Ono što je zanimljivo je da ste grad navikli gledati s njegovih ulica i vidikovaca, pojedine zgrade, ulice ili trgovi su prepoznatljivi samo iz uobičajenih kuteva, i odjednom kada vam se ukaže prilika i popnete se na neko novo i neotkriveno mjesto, grad izgleda totalno drugačije; baš kao što je i meni Zagreb bio danas popodne drugačiji, iako u njemu živim više od trideset godina.

Ovo je sat koji je više od stotinu godina pokretao kazaljke na satovima katedrale. Iako tehnički ispravan, danas više nije u funkciji i zamijenio ga je daleko precizniji i satelitom sinhronizirani sat.

Ovo je pogled s katedrale prema jugo-zapadu, slika je snimljena sa sjevernog tornja s vrha skele koja se tamo danas nalazi.

Ovo je svježe restaurirani sjeverni toranj, odnosno onaj dio tornja koliko je ostalo od skele do samog vrha (vjerojatno cca. 20-30 metara). U unutrašnjosti tornja postoje stepenice od lijevanog željeza koje vode do samog vrha tornja..

Pogled na zgradu Sabora i gornji grad. Ako izuzmete krov od crkve sv. Marka, teško da ćete prepoznati gornji grad iz jednostavnog razloga što je fotografija snimljena iz vrlo neuobičajenog kuta. Nisam gledao proračun, no čini se kako krov Sabora očajnički zahtjeva popravke.

Ovo je slika sjevernog tornja s prve galerije (dakle razine od cca. 46m iznad Kaptola). Prva galerija je široka svega nekih 50-60cm i uopće nije velika kao što se čini ako je gledate odozdola.

Ovo je pogled sa razine prve galerije prema jugo-istoku. Okrugla zgrada ravno ispred je Meštrovićeva đamija i Trg žrtava fašizma.

Snimio sam i kratki filmić (snimljen na prvoj galeriji) pa eto i njega:

p.s. baterija na fotiću mi je bila prazna pa sam sve skupa slikao u panici tako da neke slike nisu baš vrhunske, a filmić je onoliko kvalitetan koliko može biti dobar ako ga snimate iz osrednjeg digitalnog foto aparata

Carnet WebFestival November 3, 2006

Carnetov WebFestival se bliži svome kraju. Ocjenjivački sud je odabrao 97 blogova koji su ušli u uži izbor i za koje i publika može dati svoj glas. Obzirom da na webfestivalu ima i nekoliko Bestselerovih blogera, svakako posjetite stranice webfestivala i dajte svoj glas. Svoj glas za bestselerove blogere možete dati ovdje.

Moderirani komentari July 11, 2006

Samo da podsjetimo kako su svi komentari na Bestseler.net MODERIRANI. To znači da svaki upisani komentar stavlja na listu čekanja kako bi ga administrator odobrio (moderirao), a u praksi se to događa nekoliko puta dnevno. Da bi se vaš komentar automatski pojavio na listi, potrebno je upisati email adresu i tada će komentari biti objavljeni odmah nakon upisa u slučaju da je account s tom email adresom imao prethodno odobreni komentar. Razlog zbog kojeg se svi komentari moderiraju je želja da se sa stranica izbace svi neprimjereni komentari koji nisu vezani za temu teksta, odnosno kako bi izbjegli spamiranje.

Da li se zvijezde rađaju ili stvaraju? June 24, 2006

Nakon hladnog tuša i povratka nogometne reprezentacije vrste u hrvatsku pod okriljem noći, krenuo sam analizirati teoriju koju je prije nekoga vremena američki ekonomist Steven Levitt objavio na stranicama New York Timesa, a koja ukratko glasi; Da li se zvijezde rađaju ili stvaraju?

Naime, ekipa ekonomista je uočila da se u sportu vrlo često događa kako pobjedničke momčadi imaju zanimljivo grupiranje rođendana članova tima. FIFA primjerice, kao datum za kvalifikaciju nogometaša temeljem kojeg oni mogu sudjelovati na natjecanju koristi prvi siječnja. Ideja iza teorije je da ako je primjerice tzv. cut-off datum prvi siječnja, da će tada treneri i selektori prirodno odabirati nogometaše koji su rođeni bliže tom datumu budući da su oni po svojem fizičkom razvoju napredniji od igrača koji su rođeni kasnije tijekom godine.
Analizom datuma rođenja nogometaša rođenih u 1979 ili kasnije (dakle onih koji su stari 18 godina ili manje) distribucija je slijedeća:

Siječanj—52
Veljača—43
Ožujak—35
Travanj—38
Svibanj—38
Lipanj—25
Srpanj—29
Kolovoz—31
Rujan—26
Listopad—35
Studeni—22
Prosinac—27

Promatrajući ovu tablicu, nije teško zaključiti kako je 32.4% sudionika rođeno u prvom kvartalu i dodatnih 25,2% u drugom kvartalu godine, tako da je u ostatku godine rođeno svega 42,5% nogometaša. Ova distribucija definitivno podržava teoriju.

Gledajući tablicu starijih nogometaša, dakle onih koji su bili stariji od 18 godine na datum 1. siječnja 1979 godine, distribucija je slijedeća:

Siječanj—22
Veljača—23
Ožujak—22
Travanj—23
Svibanj—27
Lipanj—31
Srpanj—29
Kolovoz—36
Rujan—34
Listopad—27
Studeni—32
Prosinac—29

Iz ove tablice je lagano uočljivo kako je distribucija datuma rođenja starijih nogometaša podjednaka tijekom cijele godine, iako je većina grupirana u razdoblju od srpnja do rujna.

Promatrajući hrvatsku reprezentaciju nije teško zaključiti kako ona osobito prati ovu teoriju, naime gledajući naše nogometaše mlađe od 18 godina, nije teško uočiti kako su Pletikosa, Vranješ, Babić, Klasnić, Serić i Bošnjak rođeni u prvom kvartalu godine (dakle, 50% igrača mlađih od 18 godina na dan 1. siječnja rođeno je u prvom kvartalu godine), dok je kod igrača starijih od 18 godina taj podatak bitno drugačiji i iznosi svega 25%).

Ako si date truda i downloadate excel tablicu sa svim igračima nogomentnog prvenstva (a možete je pronaći ovdje), tada možete na kraju prvenstva usporediti ovu teoriju sa dobnom strukturom pobjedničke momčadi, malo igranjem sa sortiranjem, uočio sam kako je 54% svih igrača mlađe od 18 godina, dok je taj odnos primjerice momčadi Brazila, koju svi smatraju favoritima svega 36%.

Puno više podataka o ovom fenomenu možete pročitati na Freakonomics blogu.

Poteškoće s blog.hr-om June 14, 2006

Zbog načina na koji je programirano preuzimanje naslova tekstova s blogova članova mreže, a čiji su blogovi smješteni na blog.hr servisu privremeno su ukinuti svi feedovi. Razlog je tehničke prirode i feedovi će biti vraćeni kada blog.hr riješi tehničke probleme koji ga muče posljednjih nekoliko dana.

Bestselerova online kladionica May 23, 2006

Otvorili smo prvi, tematski dodatni sadržaj na bestseleru. Riječ je o Bestselerovoj online kladionici u kojoj možete okušati sreću pokušavajući pogoditi točne rezultate nogometnih utakmica prvoga kola svjetskog prvenstva u nogometu. Iako novčani ulozi nisu potrebni, ako pogodite ili budete najbliži stvarnom rezultatu ovih 48 parova možete osvojiti originalni dres hrvatske nogometne reprezentacije.

Svjetsko prvenstvo na Bestseleru May 23, 2006

Uvjeravali su me kako svjetsko nogometno prvenstvo započinje za nekoliko dana i kako bi bilo dobro da kombiniramo starohrvatsku pasiju za nogometom (navodno najvažnijom sporednom stvari na svijetu) zajedno s malo hazarderskih igara, te da napravimo malu online kladionicu. Petnaest dana kasnije i Bestselerova kladionica je online.

Pravila su vrlo jednostavna i novac vam nije potreban da bi sudjelovali, a unatoč tome možete dobiti nagradu. Prva nagrada je originalni dres hrvatske nogometne reprezentacije i sve što vas dijeli do njega je da se logirate na stranice kladionice i ispunite očekivane rezultate svih 48 utakmica prvoga kola prvenstva, a potom odaberite i četiri reprezentacije po redosljedu broja danih golova. Kladioničar koji će pogoditi ili će se najviše približiti stvarno postignutome rezultatu dobitnik je dresa.

Ja sam svoja predviđanja zabilježio i sada je red na vas.

Iako osim bloga golmana Tvrtka Kale-a nisam dosada naišao na druge nogometno orijentirane blogove, sasvim sigurno će se u slijedećih nekoliko tjedana na netu pojaviti neproporcionalno veliki broj tekstova o toj tematici. Ako ste još i alpha-geek te o nogometnoj tematici pojma nemate, ovo je jedinstvena prilika da kroz igru na sreću preko interneta (koja vas objektivno ne košta ništa, a možete dobiti doista vijedan i originalni dres) naučite nešto o tom masovnom i kod nas vrlo popularnom sportu.

Mein Kampf May 13, 2006

Posljednjih dana sam se na svome blogu bavio tematikom izbora, političkih programa i općenito kako prigrabiti vlast; a sve skupa je krenulo kada je konspirator (inače redoviti komentator poslovnih tema na mome blogu) iznio teoriju kako se do pozicije na vlasti može doći putem dobitka od pola milijuna kuna na Milijunašu. Ideja je doista zanimljiva jer je Milijunaš postao dio večernje kulture četvrtkom i nedjeljom i svaka osoba koja bi postigla imalo značajniji rezultat (a dobitak pola ili svih milijun kuna definitivno spada u takve rezultate) dobila bi puno prostora u medijima koji bi se mogao iskoristiti kao platforma za lansiranje političke platforme i krenulo u osvajanje vlasti.

Komentari su se počeli slijevati, te su se neki ostvrtali na moja još uvijek idealizmom zasićena razmišljanja, a neke sam uspio dovoljno isprovocirati kako bi (barem se tako čini) otvorili blog samo kako bi mogli odgovoriti na ideje i pitanja postavljena na blogu. No ono o čemu nisam pisao su moja stvarna politička iskustva kojih je dosada bilo u doduše vrlo malim i nebitnim dozama.

Moja politička borba počela je tamo krajem vijeka prethodne države kad sam se iz niti sam ne znam kojih razloga bio kandidirao za predsjednika socijalističke omladine. Ovo je bilo zanimljivo vjerojatno zbog toga što je u mojoj srednjoj školi još uvijek tada postojala kancelarija samo za takvu osobu, a usput su išle i neke sitne privilegije poput recimo pisanja ispričnica, te obavezno sudjelovanje u razmjenama s bratskim školama u susjednoj nam i nepopularnoj državi. Ove razmjene koje su u startu bile namijenjene učenicima s vremenom su se pretvorile u razmjene nastavnika, a sve skupa je više ličilo na sindikalni izlet prepun razvrata i raznih drugih devijantnih ponašanja (koje je bolje zaboraviti), dok su razmijenjeni učenici štitili dostojanstvo škole zajedno sa svojim istočnim kolegama.

Jedna od mojih prvih odluka nakon Å¡to sam postao predsjednik, bila je promjena naziva organizacije kojoj sam bio na čelu u sterilni Savez omladine. Ovime sam zaradio poziv na razgovor u obližnju općinu (gdje sam već bio gost zbog jednog drugog političkog problema o kojem nisam voljan raspravljati na ovome mjestu) gdje su me upozorili da kako ja to samo doÄ‘em i ukinem neÅ¡to Å¡to oni u tome času grade već pedesetak godina? Ja sam tada diplomatski odgovorio kako socijalizam nije baÅ¡ popularan i kako ljudi imaju negativne konotacije na tu riječ i da smo se mi samo preimenovali no i dalje radimo po starome. Izgovor je proÅ¡ao, u Å¡kolu sam se vratio i nekoliko mjeseci kasnije sam ukinuo i taj Savez omladine, no tada je već stigla 1990ta i nitko viÅ¡e niÅ¡ta nije pitao. Moglo bi se dakle reći kako sam (barem u svojoj Å¡koli) bio stečajni upravitelj ili barem grobar tog relikta proÅ¡losti. Kancelarija mi je ostala do mature, neke pogodnosti ne nestaju ni promjenom režima…

Moj drugi pokuÅ¡aj političkog angažmana bio je tamo negdje 1999te kada sam se ponudio jednoj političkoj stranci; konkretnije, ponudio sam neka konkretna znanja koja sam bio voljan podijeliti s njima a sve kako bi imali bolji izborni rezultat. Stvar je nažalost pukla na doslovce 300kn koliko je bilo trebalo platiti odreÄ‘enu uslugu i nakon toga sam ja postao demotiviran, a moj “oficir za vezu” mi je rekao kako treba pričekati izbore jer će nakon izbora biti novaca. Ja sam im odgovorio kako će nakon izbora imati toliko novih prijatelja da ono Å¡to sam ja htio učiniti neće niti doći na temu razgovora i uostalom, to je vrijeme kada treba otići istu stvar ponuditi gubitnicima izbora.

Istu sam priču ponovio joÅ¡ nekoliko puta, no tipičan odgovor je kako “joÅ¡ nije vrijeme”, nije mi jasno Å¡to to točno znači niti kada bi to vrijeme trebalo stići?

Kada je pravo vrijeme za revoluciju/evoluciju? Boje li se naši političari nečeg novoga? Misle li oni možda da je postojeće uređenje najbolje što se napraviti može?