44 razloga zašto NEĆU kupiti dionice INE i ko im jebe mater November 14, 2006

Zato jer mi kažu da ih kupim
Zato jer je Vladi previše stalo da ih kupim
Zato jer im ne dam više ni pare
Zato jer nemam više ni prebijene pare
Zato jer tuđe neću svoje ne dam
Zato jer tuđe ni ne nude a svoje nemam
Zato jer naše prodaju no svoje čuvaju
Zato jer su licemjeri

Zato jer neću dizat kredit
Zato jer nisam idiot
Zato jer ne mogu dizat kredit
Zato jer sam umirovljenik
Zato jer sam student
Zato jer sam nezaposlena kućanica
Zato jer sam nezaposleni branitelj sa invaliditetom
Zato jer sam dijete

Zato jer nisam liječnik
Zato jer nisam Marinović
Zato jer nisam u stranci
Zato jer nisam Žužul
Zato Å¡to kad je jamio tko je jamio - ja nisam
Zato što gladujem a nisam Glavaš
Zato jer po kontenjerima skupljam plastične boce
Zato što sezončim ribajući WCe
Zato što imam PTSP pa mi je plin u bocama draži od nafte
Zato što nemam šest milijuna a ni brodogradilište

Zbog Tvornice Duhana Zagreb
Zbog T-HTa
Zbog Plive
Zbog Viktora Lenca
Zbog Liburnija hotela
Zbog Glumina banke
Zbog Ljubljanske banke
Zbog tripićkematerine

Zbog Petrača
Zbog Zagorca
Zbog dijamanata koji su vječni
Zbog tajnih računa
Zbog Ivića
Zbog BUM
Zbog BUM
Zbog Pašalića
Zbog kibidabi
Zbog – zbog

(ćuko)

Sjeverna Koreja i licemjerje svijeta October 10, 2006

I tako je sjevernokorejski diktatorčić međ´ ljudima i selom poznat i kao ludi Kim (Junior, sin ludog Kima Seniora) dobio novu omiljenu igračku – nuklearnu bombu. A što je dobio svijet?

Pa ovaj poremećeni svijet je dobio još jednu brigu, kao da ih ionako nema dovoljno. Ali zanimljivo je tko je taj tko je najglasnije graknuo na Sjevernu Koreju, zanimljivo je tko je taj koga najviše žulja najnovija nuklearna sila.

Pa onaj tko kao kvočka sjedi na najviše nuklearnih jaja (bojevih glava). Pa onaj tko je jedini u povijesti čovječanstva i bacio atomsku bombu na civile (Hirošima i Nagasaki). Pa onaj tko nema nikakvih skrupula u ostvarivanju svojih ratnih ciljeva. Pa onaj tko upravo sada i dalje u vukojebinama svijeta koristi projektile sa osiromašenim uranom.

Da, pogodili ste, taj netko je - SAD. Najveća nuklearna velesila na ovom planetu od kada je svijeta i budala.

Brže-bolje su se sjetili prosvjedovat´ (u prijevodu: sad im guza radi ko meduza, jer dok su se oni bavili Irakom - S.Koreja im je iza leđa ostvarila ono što Iran odavna želi, ali ne može), brže-bolje su skočili tražiti sankcije (ama što uzeti ili sankcionirati onomu - tko ionako ništa nema?), brže-bolje su stali drečat kako je to nečuveno. Pa i jest nečuveno prijatelji!

Znate što je nečuveno?

-Nečuveno je da ´slučaj Sjeverna Koreja´ svjetskom policajcu SADu služi kao kamuflaža za puno gore stvari koje se događaju u Iraku.

-Nečuveno je da Busheva administracija S.Koreju koristi za guranje bitnijih stvari pod tepih (pedofilska afera etc).

-Nečuveno je da Ameri S.Koreju izvlače iz rukava samo kad i gdje njima odgovara.

-I nečuveno je da ostatak svijeta tako lako pada na tu prozirnu igru.

Da prijatelji, Sjeverna Koreja je bila i prije Bombe. Sviđalo se to nekomu ili ne.

-Ludi Kim je i prije bio.

-Diktatura je i prije bila.

-Izgladnjivanje vlastitog naroda je i prije bilo.

-Tajni koncentracijski logori za sjevernokorejski narod su i prije bili.

-Tisuće napuštene i do smrti izgladnjele sjevernokorejske djece su i prije bile, pune su ih ulice.

-Potpuna izolacija jednog totalitarnog i bolesnog i umobolnog i paranoičnog režima je i prije bila – i jest.

A gdje je onda SAD i zabrinuti svijet bio? Ha? Gdje je onda bio UN? Gdje je onda bilo Vijeće (ne)Sigurnosti? Gdje su svi ti dušobrižnici onda bili?! Gdje su bili kad su iz Sjeverne Koreje dopirali vapaji milijuna umirućih i izgladnjelih ljudi?! Gdje su onda bili, to ja vas pitam!?!

Bili su na naftnim poljima Iraka (ćućali naftu borati!). Na kojima je usput, ali i nimalo slučajno rečeno – i danas u bombaškom napadu izmasakrirano 13, a ranjeno 46oro ljudi. Odnosno, trinaestoro mrtvih i četrdeset i šestoro ranjenih više nego u podzemnom nuklearnom pokusu Sjeverne Koreje.

59 žrtava u jednom danu. Mislite da je to malo? A koliko ih je bilo jučer? A prekjučer? Ne znate? Ne znam ni ja. Ne znam – priznajem. Postalo mi je sve ravno. Ajmo ih onda brojat. Šta je, šta ste stali?! Rekla sam ajmo ih brojat, ajmo junaci:

jedan,

dva,

tri,

četiri,

pet,

Å¡est,

sedam,

osam,

devet,

deset,

jedanaest,

dvanaest,

trinaest,

četrnaest,

petnaest,

Å¡esnaest,

sedamnaest,

osamnaest,

devetnaest,

dvadeset,

dvadestjedan,

dvadestdva,

dvadesettri,

dvadesetčetri,

dvadesetpet,

dvadesetšest,

dvadesetsedam,

dvadesetosam,

dvadesetdevet,

trideset,

tridesetjedan,

tridesetdva,

tridesettri,

tridesetčetri,

tridesetpet,

tridesetšest,

tridesetsedam,

tridesetosam,

tridesetdevet,

četrdeset,

četrdesetjedan,

četrdesetdva,

četrdesettri,

četrdesetčetiri,

četrdesetpet,

četrdesetšest,

četrdesetsedam,

četrdesetosam,

četrdesetdevet,

pedeset,

pedesetjedan,

pedesetdva,

pedesettri,

pedesetčetiri,

pedesetpet,

pedesetšest,

pedesetsedam,

pedesetosam,

pedesetdevet.

Šta je? Teško vam je brojat? Prepatetično? I neka je. Jer ovo je samo od danas.

I prosvjeduje li zbog ovih mrtvih tko? Traži sankcije? Traži barem intervenciju ili možebitno reakciju Vijeća Sigurnosti? Izražava li itko barem zabrinutost? Itko? Di ste sad junaci?

I da, u pravu ste, potpuno ste u pravu – ovo što S.Koreja radi je potpuno sranje, svijetu fakat ne treba još nuklearnih sila, ne treba mu ni zračenja, ni bombi, ne treba mu ni luđaka, ni diktatora, ni beskrupuloznih manijaka, ni svega onoga što onaj Kim Junior predstavlja. Dabogda se okliznuo o svoju zlatom optočenu kadu i slomio vrat. Toliko o tom kretenu.

Ali shvatite jedno - svijetu ne treba ni da ga SAD vodi žedna preko vode (neće meni nitko pored zdrave pameti mazat´ oči i prodavat´ roge pod sviću).

Jamie Oliver napokon odrastao? September 29, 2006

Jamie Oliver do sada me fascinirao koliko i muvlje govance na šoferšajbi jutarnjeg lokalca Metković-Makarska. I inače cijela ta svjetska histerija i pomama za jednim osrednjim kuharčićem u pravilu mi je dizala kosu na glavi, a ne rijetko i želudac kad god bi naše TV postaje zavirivale u lonac tog engleskog nedozrelog mladca.
Ukratko rečeno, to što bi on nazivao vrhunskim jelom, počesto je izgledalo kao specijalitet moje babe Ikače za tovljenje svinja, ili po domaću rečeno – na napoj iliti mekinje. A o zloupotrebi maslinova ulja da ni ne govorimo, to što je on sa zelenim blagom mediteranskih krajeva radio - nalikovalo je na kulinarski zločin.
Da je Stevo Karapandža svojedobno sa onim tucaonikom za začine radio što ovaj danas radi, ne bih se zaklela da ga onaj drugi Oliver(Mlakar) kao njegov kuharski partner - istim tim tucaonikom ne bi zatukao pred TV kamerama (Blažena bila Vegeta tada i sada).

No jedno se Jamieu nikada nije moglo osporiti, nevjerojatna količina energije i posvećenosti svome pozivu, onaj zarazni entuzijazam koji tjera ljude da ga barem blagonaklono toleriraju ako ne i obožavaju. Predanost onomu za što te Bog na ovaj svijet donio uvijek u konačnici donese zanimljive rezultate, a na rezultate Jamieve predanosti naletih sasvim slučajno prije koji dan okrećući programe na TVu.
I ne moram ni reći da me potpuno osvojio! Naime, Jamie se upustio u borbu sa vjetrenjačama, u plemenit i nadasve ispravan boj, ali iznad svega težak ako ne i nemoguć (tim veći trijumf ako u svome naumu uspije). Jamie je odlučio promijeniti cijeli jelovnik britanskog školskog sustava! Jamie je odlučio objaviti rat nezdravoj umjetnoj hrani, hamburgerima i pomfriu! Odlučio je poduzeti nešto dok je još vrijeme, nešto za dobrobit britanske djece, za dobrobit njihova zdravlja, budućnosti - odlučio je preokrenuti cijeli sustav naopako, odlučio je vratiti prirodnu i zdravu hranu u školske menze!

Ne sjećam se kad sam sa većim zanimanjem gledala neki dokumentarac, jer problemi na koje je Jamie nailazio u svojoj misiji pratili su se poput najnapetijeg trilera. Prvo je trebalo naći jednu oglednu školu koja bi poslužila kao primjer za druge u okrugu, te konačno i za nacionalnu razinu (takav je barem plan, da li će uspjeti ne znam).
Ako ste mislili da je uvjeravanjem ravnatelja te škole sve bilo riješeno, varate se. Jamie se suočio s otporom apsolutno svih, prvo kuharica (za koje je na svoj jad i muku ustanovio da uopće nisu kuharice već ´podgrijačice´ jer osim podgrijavanja gotovih i smrznutih pripravaka fast fooda ne znaju takoreći ni jaje pofrigat, manistru zakuvat ili mrkvu narezat), zatim učitelja (koji se nisu mogli nositi sa nezadovoljnom djecom), zatim roditelja (koji nisu podnosili da im djeca doma cendraju da su gladna) i konačno i najbitnije sa otporom djece (koja su već isprogramirana na junk hranu potpuno bojkotirala Jamieve ´kupus-salata-voće i povrće´ kulinarije). Jadni Jamie, ne bih mu bila u koži. Toliko bačene hrane!

No on se nije predao! Uporno je i tvrdoglavo, danima, tjednima, uz veliku pomoć glavne kuharice te škole, gurao i gurao svoju zdravu hranu (maltene samo što nije dicu nutkao, molio i kumio), dovijao se na sve moguće i nemoguće načine, imitirao sendviče i povrćne hot-dogove svašta nešto, tražio savjete od desetgodišnjih dječačića, borio se zubima i nogama i na kraju – uspio!
Djeca koja u životu nisu probala skuhani fažol na salatu ili mahune ili uopće bilo kakvo povrće, počela su ga jesti (vjerojatno i zbog činjenice da bi inače ostala gladna, jer se junk food više nije nudio).

A onda je Jamie krenuo sa slijedećom fazom svoga plana – obučiti sve školske kuharice okruga! Ni manje ni više za pomoć se obratio i britanskoj vojsci koja je te ženskinje strpala u vojni kamp, dala im lonce, kuhače i opremu i – kuhaj brajo! Ali vjerovali ili ne, tek sada problemi nastaju…
Jamie ustanovljava da stare i profesionalno neobrazovane kuharice, iako godinama u školskim kuhinjama - pojma nemaju o kuhanju! Hvata ga očaj, ne zna što će, ima samo tri dana da te žene nauči svemu, od banalnog guljenja mrkve do spravljanja umaka za salate, raznoraznih juhica, priprave mesa, ribe i tome slično. A ove babe se ponašaju kao i ona djeca prvih tjedana novog jelovnika, neće – pa neće! Plaču, zanovijetaju, prigovaraju, psuju mu entuzijastičnu mater i bojkotiraju, samo što ga u lonac onog bljutavog kelja ne ubace. I opet, jadni Jamie - ne bih mu u koži bila!

Što je dalje bilo, je li uvjerio babe, je li izbjegao lonac, kako je prošao njegov posjet Ministarstvu školstva, je li za svoju misiju pridobio i ministra osobno… to tek u drugom nastavku dokumentarca.

Pa jesam vam rekla da je napeto ko krimić. ;0)

Voda August 28, 2006

Uči-uči, pa će oni vidjeti da ti znaš! –ako je ikada postojala rečenica koju iz djetinjstva pamtimo i mrzimo, to je vjerojatno bila ova koju su nam naši roditelji podvaljivali jednako naivno i uvjerljivo, kao što nam npr. i naša Vlada danas prodaje NATO muda pod EU bubrege.
Ne treba ni reći da smo mi jadni i balavi, pošteni i zeleni, učili i učili, vid nad knjigom gubili, a ti famozni Oni naravno da to nikada nisu vidjeli, jer Oni nisu vidjeli ništa drugo osim bezličnih hordi mesa koje što bezbolnije treba provući kroz njihov sustav. Takva su vremena bila.
No vremena se ne mijenjaju bitno, unatoč kozmetičkim korekcijama (tehnološkog kičeraja) u svojoj srži ljudska narav je ta koja ostaje ista.

Demagogija različitih naziva, boja, okusa, mirisa, veličina i oblika prodaje se i dalje. Uvukla se u naše društvo i razmnožila toliko da je normalan čovjek teško može i raspoznati, a nečesto i nasjedne na koju ´pametnu´, pa se opameti tek kad ga stvarnost tresne po glavi jače od letećeg matuna (svašta danas zrakom leti).
Hrvatska je zemlja bogata vodama! – evo jedne meni od dražih, a sustavno nam je serviraju skoro svakog prvog u mjesecu, baš kao i račune, povećanje cijena goriva i naftnih derivata, u onom bloku između kvarat do sedam i sedam ipo do osam - između Vijesti RTLa i Dnevnika HRTa.

Po učestalosti pojavljivanja ove fraze neupućeni došljak bi u najmanju ruku pomislio da Hrvatska maltene na vodi pluta, a od nje je dijele samo stupići od sojenica. A pri tome vrijedni hrvatski čovjek stalno veslo u ruci nosi i u kaljačama po toj silnoj vodi gaca. No stvarnost pokazuje da hrvatski čovjek sa veslom najčešće veze ima - u sisajućem smislu.

U Dalmaciji se bogatstvo tih hrvatskih voda može vidjeti jedino kad se to bogatstvo sa neba izlije na hrvatske šije, usput praćeno neverom kakvu ni najstariji ne pamte i tučom veličine oraha ili ljudske šake. Mimo toga, možemo se slikat´!
Već se zna – ako par mjeseci zaredom ne padne kiša, slijedi ono poslovično. A poslovično jest sljedeće - svako ljeto redukcije, svako ljeto suše katastrofalnih razmjera, svako ljeto razine rijeka opasno opadaju, svako ljeto našim nacionalnim parkovima poznatim po vodama (čitaj Krka, Plitvice) prijeti isušivanje sedrenih barijera, svako ljeto otoci vape za vodonoscima (ne bi da ih imamo sto, a ne samo jedan-dva).
I ja se onda svako ljeto pitam – gdje je to bogatstvo naših voda?
Nema ih. Bogatstvo voda – ne drži vodu.

Ili je boteljirano za izvoz, pod raznoraznim etiketama čiste izvorske vode? Boteljirano u tolikim količinama, ne bi da se na Amazoni pune. Tko zna, možda Hrvatska i ima Amazonu ili Nil ili Kongo, ali ja za njih ovako blesava još ne znam.

Ma da mi je te obilate izvore čiste nezagađene akva-minerale-akva-naturale prirodne izvorske vode sa okusom limuna, jagode, papaje, banane, kivija, manga, borovnice naći – gdje bi mi bio kraj, božemoj!

Striptiz hrvatskog pravosuđa August 6, 2006

Samo noć nakon što su pokopane 4 žrtve iz teške prometne nesreće u tunelu Ledenik (u kojemu je osobni automobil naprosto skašen između dva kamiona, čemu smo svi mogli svjedočiti posredstvom video-nadzora službe održavanja tunela) – u splitski striptiz-klub ´Pasha´ ušetava zanimljiva trojka (opet kamera video-nadzora).

U petak 4.8og u 4.30h ujutro u ´Pashu´ zajedno ulaze Jakša Michieli-Tomić - suvlasnik tvrtke CTK i tegljača koji je u Ledeniku skrivio nesreću, Robert Pešutić - sudac Općinskog suda u Splitu (sudac i u slučaju Đapićevog lažnog magisterija, kada je pustio da spis ode u zastaru, a osim toga brat suca Pešutića član je lokalnog - HSPa), te Marin Žunić - sudski vještak za cestovni promet.

Dakle trojka koja je izravno upletena u slučaj koji, kako se čini – do suda uopće neće ni stići (zbog zakonskog propusta, snimku hrvatskih cesta policija za sada ne može koristiti kao dokaz, plus što kamion nije vještačen).
Trojka koja se ni po kojem pravilu, bilo pravnom bilo moralnom, ne bi smjela sastati igdje osim na sudu. Ali tko za pravila u Hrvatskoj pita. Samo na temelju njihova vansudskog veselog druženja u ´pravnijoj´ bi državi dvojica državnih službenika dobila - automatski otkaz. Ali Hrvatska ´pravnija´ država nije.

Nakon par popijenih pića u društvu razgolićenih djevojaka, J.M-T. podmiruje svoj račun od 4000 kuna i izlazi van, dok sudski dvojac Pešutić i Žunić ostaju i naručuju nova pića, no oni svoj račun od 11 370 kuna odbijaju podmiriti – na što voditelj poslovanja ´Pashe´ poziva policiju (zahvaljujući čemu za cijeli događaj i znamo).

Ako ste na tren pomislili da ovoj slici nedostaje još samo Tony Soprano pa da sve skupa počne nalikovati kakvom mafijaškom filmu, niste daleko od istine. U zemlji u kojoj ministrica pravosuđa Lovrin osobno otvara striptiz-barove i u tome ne vidi ništa spornoga, od njoj direktno podređenih možemo očekivati samo da slijede šefičin svijetli primjer i da posao manje-više (ne)savjesno ne obavljaju na sudovima - već upravo u strip-barovima i sličnim opskurnim mjestima, uz kulise razgolićenih sisa i guzica, whiskeya i šampanjca, narodnjaka, zlatnih lanaca, pištoljčina i izbacivača.

Što o veselom druženju zatečene trojke misli rodbina poginulih iz Lekenika - ne znamo. Kako žele (i žele li uopće) komentirati činjenicu da za ubojstvo njihovih najmilijih vjerojatno nitko nikada neće odgovarati – ne znamo ni to, ali evo kako događaj u ´Pashi´ komentiraju njegovi sudionici:

Michieli-Tomić: ´Zadržali smo se dugo u jednom restoranu analizirajući protekli tjedan, a onda sam Žunića i njegova prijatelja suca Pešutića, kojega smo tamo sreli, prebacio do kluba Pasha, gdje sam ih počastio jednom turom i potom otišao kući.´

(što ti njih imaš častit´?)

Pešutić: ´Ponašanje osoblja u klubu Pasha je velika sramota za turistički imidž Splita. Bili smo tamo najviše sat i 15min, nakon čega nam je konobar donio račun od 11 tisuća kuna. No, ja sam popio samo dvije male bavarije, a cura koja je sjela do mene dva soka. Kada je htjela naručiti šampanjac, ja sam to odbio, no Žunića su okružile djevojke i nastojale iskoristiti što je bio pripit. Nisam ga htio ostaviti samog jer sam se bojao da će ga još više iskoristiti. Nikako za stol nije moglo doći više od tri šampanjca, a oni su rekli da ih je bilo šest. Konobar ni jednom nije donio račun za stol, a onaj koji su donijeli na kraju bio je bez ikakve specifikacije. Razmislit ću o podnošenju kaznene prijave. Žao mi je što sam išao u Pashu jer inače zbog svog položaja ne idem na takva mjesta.´

(puno gora sramota za turistički imidž Splita su korumpirani suci, nego pohlepni ugostitelji, a što se položaja tiče – da ih znaš ne bi u strip-bar ni išao)

Žunić: ´Tamo smo popili još samo dvije ture pića i počastili cure koje su naručivale, no mi nismo znali ni koja su to pića ni kolika im je cijena. Osjećam se prevareno.´

(poginuli suosjećaju s tobom)

Opljačkanu trojku kao što vidimo, brinu velike brige. Oni se, po riječima Michieli-Tomića, brinu o analizama poslova (koji su to zajednički poslovi privatniku, sucu i sudskom vještaku u četiri ure ujutro u striptiz-baru i uključuju li ti poslovi i 4 ljudska života?).
A po Pešutiću se brinu još i za turistički imidž Hrvatske, za problem alkoholizma (tako pažljivo od njega da se brine za kolegu), za nerealni porast cijena prehrambenih proizvoda (strašno šta taj šampanj košta), za vlastiti položaj (ma nemoj mi reć´), za porezni sustav (račun bez specifikacija, zamislite), za puno toga ozbiljnoga.
Pa nije ni čudo da opterećeni svim tim strašnim problemima ne vide nikakav problem, nikakav sukob interesa, nikakvu moralnu dvojbu u svome zajedničkom plandovanju, već je jedini problem koji ih kinji - previsoki račun.

Iako gospoda nisu balavci i sigurno znaju što ih na takvim mjestima očekuje i sigurno znaju koja je cijena tog (kako je ministrica Lovrin rekla) visokog turizma – gospoda sada glume naivce. Gospodi je cijena računa za piće bila previsoka. A koji bi to račun, po gospodi, bio dovoljno mali i prihvatljiv za njihov džep? Koju bi to oni cijenu bili spremni platiti? 4 ljudska života?
Da, upravo tako – cijenu 4 ljudska života.

I neka vas ne zavara mjesto događaja, ono je samo nebeskim smislom za humor (i ironiju) ispao striptiz-bar, ali isto tako se ovo moglo odviti i bilo gdje drugdje u Hrvatskoj (recimo na… štajaznam… Mirogoju. zvuči poznato?) - bi li zato bilo manje skandalozno?
Vjerujte mi, nebesa su s razlogom striptiz hrvatskog pravosuđa smjestili tamo gdje mu je i mjesto.

Kako je ono ´sudski vještak´ Žunić rekao – Osjećam se prevareno?

Da narode hrvatski, s obzirom tko ti i kako pravdu kroji, i osjećaj se prevareno.

Čemu služi potporni zid? August 2, 2006

Ponekad se pitam znaju li današnji ljudi čemu uopće služi potporni zid? Na razmišljanje me potakla Jazziena odiseja pri prodaji/kupnji stana, ali i zgodna slučajnost prodaje/kupnje jednog u vlastitom susjedstvu (ovo ´zgodna´ uzmite s rezervom, uskoro će vam se objasniti zašto).

Danas je sasvim normalno da novi vlasnik prije useljenja u svoj friško kupljeni dom preoblikuje taj dom prema nekim svojim potrebama, razmišljanjima, zamišljanjima, pa čak i dječjim maštarijama (u kojima nerijetko taj dom poprima oblike srednjovjekovnog dvorca, pariškog kupleraja ili kaubojske krčme, pametni bi rekli: De gustibus non…), a da pri tome ne štedi na znoju, novcu, mehanizaciji, a bogami ni pivi. Tako da vrlo često renoviranje nekog starog stana više sliči na gradilište auto-ceste čvor Dugopolje-Zagvozd, nego na kozmetičko uljepšavanje stambenog prostora. Osim macola, brusilica, bušilica, pila, krampova, lopata i sličnog ´sitnog´ alata, nerijetko će se tu naći onaj izuzetno iritirajući stroj za brušenje parketa, mješalica za beton, a ako ste stvarno rođeni pod nesretnom zvijezdom (ili kućnim brojem) bogami i - pikamer. I sva će ta mehanizacija naravno neprekidno raditi po cijele dane do kasno u noć, ujedinjena u kakofoniji zvučne torture.

Ali ni zvučna tortura ne bi strpljivom susjedstvu bila problem, da se današnje renoviranje uglavnom ne svodi na ´otvaranje prostora´ koje je sada izuzetno popularno iliti trendi (ta tko ne voli prozračne i svijetle prostore). Najčešće to otvaranje prostora podrazumijeva kompletno rušenje svih zidova unutar stana, bez obzira radilo se o pregradnim ili potpornim zidovima, a da se pri tome uopće nije provjerila dokumentacija o statici objekta ili originalni nacrti arhitekta. A ako je objekt toliko star da originalnih nacrta već odavno nema (što je u nas čest slučaj), ne bi se ne daj bože – sjetilo pitati struku za stručno mišljenje.

Vi ćete dotle kao strpljiv susjed:

1. bespomoćno sa jastukom na ušima svjedočiti čerupanju, devastaciji i podrhtavanju poda pod vlastitim nogama ili plafona nad vlastitom glavom,
2. pri odlasku u dućan izbjegavati cigle i ostali građevinski otpad koji slobodnim padom kroz otvorene prozore sleće u neograđeno dvorište,
3. očajno buljiti u ogoljene armirano-betonske grede na mjestu gdje je nekad bio potporni zid (a sad ga nema pa dakle ni armirano-betonske grede više u sebi nemaju onaj atribut ´betonsko´, a kad bolje promislim ni imenicu ´grede´),
4. čupati kose u uzaludnom pokušaju objašnjavanja nekih osnovnih arhitektonsko-fizičkih zakona novom susjedu (ili barem pojma sile teže),
5. gutati velike količine apaurina.

Pridružimo tome još par faktora kao što su starost objekta, isto tako nedopuštene nadogradnje, rušenja i bušenja kat iznad ili kat ispod dotičnog stana – i možemo slobodno reći da se tu neodgovorno igra sa ljudskim životima, odnosno o čačkanju mečke.
Pregradni i potporni zid, zar postoji razlika? - rekao bi ponosni vlasnik novog stana.
Pa kako da vam velim šjor, pričekajmo prvi potres pa ću vam razliku moći zorno predočiti – odgovorite vi, dok vam ne znate ni sami zašto pred očima leprša kula od karata.

A potresi su nepredvidljiva elementarna nepogoda, barem tako kažu. No ljudska glupost? Za nju sa najvećom sigurnošću možemo ustvrditi da će udariti baš svugdje, ama baš svugdje gdje je kročila ljudska noga, pa prema tome sigurno nije nepredvidljiva, iako se i ona može smatrati elementarnom nepogodom.

I da se vratimo našem nagradnom pitanju iz naslova – Dakle čemu služi potporni zid?
Pa da u njega tučemo glavom! Naravno.

Leđend July 17, 2006

I Buš tako napokon krenija na Iran, a? – pljucne Pice rezignirano – Jeba ćaću svoga!
Koji Bush koji Iran čovječe – začuđeno dignem obrvu – nije ti Bejrut u Iranu. Libanon men, Li-ba-non i Iz-ra-el!
Li-ba-non Iz-ra-el I-rak I-ran Al-kai-da Hez-bola Ebo-la Si-ri-ja Na-mi-bi-ja Kuuu-vajt Sve-je Is-ti Kuuu-rac! – izdreči se – Buš je to, upanti šta san ti reka – i zagrize pomidoru krvnički, ne bi da se zvala George.
Kako ti veliš Pice moj – zameškoljin se na šugamanu, bacin oko na mulić sa kojeg se Sjebani Propeler u prozirnim bijela kupaćima upravo spremao naglavačke baciti u plićak.
Sve bi rabin bez miga Cije iša ratovat, moš´mislit – i dalje je prežvakivao dok mu se pomidora cidila niz usta - sve ti je to Bušova spaćka.
Vjetrić je iz pravca mulića donosio glasno šmrcanje.
-Mislin da bi tribali zvat Hitnu, Sjebani je…
-Sjeban! Cili svit je danas sjeban upanti to!
Kako ti veliš Pice moj – onaj kamenčić me opet bocne u rebra ali mi se nije dalo micat, s mulića se sad čulo glasno ispuhivanje nosa.
UN držu pederi i slabići – pljucne listić od pomidore – Ge8 nos ti posran, češu svoja muda jebe se njima, imaš i koji kukumar? – uvali nos u frižiderić rasturajući mi cilu koncepciju.
- Pogledaj ispod paštete.
- Imaš paštetu! – sad uvali komplet glavu skupa s maskon za ronjenje, na njoj – čajna, jetrena?
- ÄŒajna, of kors.
- Podravka, Gavrilović?
- Podravka, imaju nagradnu igru.
Jebeš to. Gavrilović je zakon – razočarano šmrcne i izvuče glavu. U ustima je držao kukumar ko ptičar ukokanog fazana. Iz pravca mulića sa napadnim jecajem dopre i ´ Poljuuubi zemlju, po kojoj hodaaa…´ vjetrić je ovaj put donio i zvuk nečijeg radia.
Posli Gavrilović krenovaka iz važa, nema više ništa. Iznad krenovaka iz važa – ništa! Samo krenovke i nebo! Upanti to! – zahruska kukumar.
Kako ti veliš Pice moj – rukon naletim na kap smole šta je pala sa borića – Psmtr..!
´Za moga sina Matu šta plovi na brodu Dalmacija u daleki Japan od njegove majke ča ga puno voli ova pisma od Mate Miše Kovača…`
Njega je Manitu prston taka ispod skalpa! – drekne hruskajući kukumar.
A? – trgnen se uplašeno. Malo me s ovim zateka.
Ma gledaj šta radi. Ma gledaj budalu šta sad radi, privrće se u plićaku – kukumar je pokazivao u pravcu mulića pa se fala bogu smirim.
Jedu li oni krenovke u Sivernoj Koreji, a? – uporan je bio kukumar.
´Ona ti ništa, ona ti ništa nije kri-iiii-vaaaaaaa…´
U Sjevernoj Koreji? – smola se nije dala, ni struganjem o kamen. Psmtr..moraću nać´ nešto drugo.
- Oće im zabranit i krenovke ili samo bombe?
Bombe? – smola se i dalje nije dala, samo san šporkala ručnik. Psmtr.. moraću se dić´.
´Ostani tu, tu je tvoooooja mati…´
I kako uopće moš´ nešto zabranit nekomu, ako oti ništa i nema! – kukumar zapoentira u zraku.
Kako ti veliš Pice moj – dobacin priko ramena ispirući smolu s ruke u moru.
Šmrc – javi se Sjebani iz plićaka.
- E Sjebani?
- Razbija san glavu.
Zajeb stari moj, zajeb – da ću sućutno ja.
Oće me Pice doć´spasit? – da će s nadom on.
- A Sjebani moj kako da ti rečen.. Pice ti je trenutačno zaokupljen svjetskin problemima. Nema ti on vrimena za humanitaran rad.
A ništa onda – Sjebani razočarano šmrcne, pokupi svoj roza šlauf i otpliva na drugi kraj vale.
´Ostani tu, još će sunceeeee sjati…´

Vratiti obitelj na stadion? June 18, 2006

Za vrijeme nogometne utakmice SAD-Italija (koja je usput rečeno, nešto najluđe što se do sada na Mundijalu moglo vidjeti) stadionske su kamere po običaju švrljale po prepunom gledalištu Vražjeg kotla zumirajući pomaknute likove i obdarene ljepotice. Dakle, uobičajen folklor ovakovih manifestacija.

No u jednom je trenutku kamera uhvatila nešto neuobičajeno za takav uzavreli ambijent – plavokosu možda dvogodišnju bebu navijača (?) u naručju roditelja navijača.

Idilična obiteljska slika rekli bi - da nije bilo činjenice da se baš u tom trenutku na terenu doslovno prolivala krv, a jedna polovica gledališta je drugoj polovici htjela učiniti baš isto.

Mjesto za bebu? Nipošto! Štoviše, prizor nevinog djeteta i prizor agresije na djelu, groteskno su se razilazili.

U zadnje vrijeme kroz naše se medije provlači teza o ´nužnosti povratka obitelji na stadione´. Organiziraju se kojekakvi humanitarno-zabavni nazovi spektakli (čitaj: Derbi) koji su ruku na srce samo poligon za reklamu lokalnih politikanata koji cijelom problemu hrvatskog sporta uopće ne pristupaju ozbiljno i s namjerom da ga riješe. Zašto nametanje teze o ´nužnosti povratka obitelji na stadione´ smatram čistim politikanstvom?

Zato što se promicanjem ovakovih parola uopće ne rješava srž problema modernog sporta. Neće samo isprazni poziv nekoga da obitelj dođe na stadion - tu obitelj i dovesti na stadion!

Uostalom, zar je obitelj ikada i bila na stadionu? Budimo realni, tu i tamo očevi bi poveli svoje muške potomke na koji ogled, ali da su kompletne obitelji išle na utakmice - mislim da o tome u našem patrijahalnom društvu nikad nije bilo ni govora (i ne samo u našem). Za dolazak obitelji na stadion trebaju se stvoriti neki preduvjeti kao što su sigurnost, mir, nedostatak ikakove agresije u ikojem pogledu, zaštita mlađahnog potomstva, a tko to danas može garantirati? Takvoga nema.

Tek se promjenom cjelokupnog mentalnog sklopa današnji čovjek može, od pojedinačnog agresivnog ljubitelja sporta prebaciti na – miroljubivu obiteljsku zajednicu koja prati sport.

O kakvom je mentalnom sklopu riječ? Pa uzmimo za primjer spomenutu utakmicu SAD-Italija. Promotrimo je sa svih strana, tu imamo što?

Na terenu imamo dva tima koji se bespoštedno i krvnički tuku za pobjedu, dva tima koja su sebi za cilj postavila samo jedno – pobjedu, a cijena koju su spremno za to platili (tri crvena kartona, razbijena arkada, bezbroj prekršaja) je - fair play. I to se smatra normalnim.

Zatim sljedeće što imamo je publika (što na tribinama što pred TV i radio prijemnicima), navijači. Navijači koji svoje timove podupiru u krvničkoj igri isto tako agresivnim, ratničkim, zaglušujućim navijanjem, skandiranjem, psovanjem, prosipanjem različitih izlučevina itd (pogledati sliku). I to se isto smatra normalnim. Ta ajmo samo pokušati zamisliti navijanje bez onog moćnog ´muškog huka´, bez one snage i žestine (´Tko ne skače nije Čeh´ u usporedbi sa ´U boj, u boj za narod svoj´, smiješno zar ne?).

Zatim imamo i novinare, reportere, voditelje, koji o utakmici izvještavaju koristeći ratnu terminologiju kao da se javljaju sa bojišnica Iraka (´teški boj, rovovska bitka, do zadnjeg čovjeka, ginu na terenu…´). I to se opet smatra normalnim.

Sve se to smatra normalnim, odnosno taman dopuštenim za ovakve masovne spektakle – i eto o kakvom cjelokupnom mentalnom sklopu govorimo.

Sve dok se ovakav pristup sportu smatra normalnim, roditelji koji vode djecu na ovakva zbivanja – ispadaju nenormalni.

Da bi došlo do promjene o kojoj naši politikanti govore (i tako skupljaju predizborne poene), da bi ta obitelj došla na taj stadion, da bi to dijete sigurno došlo i otišlo sa njega, treba mijenjati –mentalni sklop igrača sportaša, mentalni sklop gledatelja, mentalni sklop komentatora, mentalni sklop današnjeg društva. A u to se baš ne uzdam.

Bush u Iraku. Pa gdje su ti bombaši samoubojice kad ih trebaš!? June 14, 2006

Bush se tajno teleportiro na mjesto zločina, toliko tajno da niko nije znao da će doći, ni tajne službe, ni Amerikanci, ni Iračani, ni Laura, ni vojnici, ni pingvini, a vrlo je lako moguće da ni on sam nije znao di je - dok mu tamo nisu rekli:

- Predsjedniče ovo je Bagdad.

- Beograd? Gud, gud! Gled tu bi in Iraki capital.

A tamo u Bagdadu dočekao ga je bunovni ne znam koji po redu irački premijer kojeg su očito digli iz postelje, pljuvačkom mu zaglancali friz i gurnuli pred američkog predsjednika i kamere s uputom – Aj mali, i budi ljubezan!

Američki predsjednik mu je onda nešto reko, nešto što vlastitom narodu nikako ne može reći a tako bi htio, pa se teleportiro da barem njemu kaže ako svojim Amerima ne može:

- Vidiš maj boj, kad mi Ameri nešto obećamo to mi Ameri i ispunimo i kad nekoga ukokamo onda ga brate ukokamo (u Zarkawijevom slučaju - iscipelarimo).

Sad mi nešto čisto nevezano pada na pamet, čisto onako slučajno rekla bih, ma kako se ono onaj zove? Onaj bradati, znate? Onaj šta je srušio Twinse, onaj što je bio izgovor za besmisleni napad na Irak i još uvijek Busha vuče za nos? Bin Laden jeli? Šta s njim? Ništa.

A kad je ne znam kojem po redu iračkom premijeru teleportirani američki predsjednik reko to što je reko, ovaj je nešto zakimao glavom kao da je razumio to što je čuo iako ništa nije razumio što je to njemu američki predsjednik upravo reko i na kraju se raziđoše.

Ne znam kojeg po redu iračkog premijera odvelo u nepoznatom pravcu.

Američkog predsjednika teleportiralo - natrag.

I ja se sad pitam, pa gdje su ti bombaši samoubojice kad ih trebaš!? ;0)

Brajša oslobođena optužbi June 7, 2006

Jelena Brajša bivša ravnateljica Caritasa, danas je nepravomoćno oslobođena optužbe da je u svome domu namjerno skrivala dokaze o zločinima u dječjem domu Brezovica. Ili laički rečeno, stara se izvukla unatoč nepobitnoj činjenici da je u ladici svoga stola držala dnevnik onog brezovačkog kuhara pedofilnog predatora.

Napominjemo da je prije koji dan još jedan monstrum iz Brezovice-domar osuđen i pritvoren za zločin počinjen nad mentalno zaostalim djetetom (po mom osobnom sudu 6,5 godina zatvora je – nedovoljno).

Da pojasnimo, u obrazloženju današnje presude dakle NIJE osporena činjenica da je dnevnik tog pedofila bio u Brajšinoj kući, jer dnevnik tamo bio jest (iako je Brajša tvrdila da ona za njega uopće ne zna), već je osporen način na koji se vodio istražni postupak.

Ili jednostavnije rečeno, Brajša nije oslobođena jer je dokazana njena apsolutna (ne)umješanost u cijeli slučaj, već je oslobođena zbog traljavo odrađenog posla hrvatskog pravosuđa. Traljavog i neodrađenog posla koji je Brajšinoj obrani ostavio dovoljno prostora da zaigra na kartu teorije urote protiv Brajše (navodno podmetanje dnevnika prije ili za pretresa kuće) - i time unese sumnju u cijelu priču, što se na kraju pokazalo sasma dostatnim za Brajšino oslobađanje.

Ovime se stavila točka na i jednom nevjerojatnom slučaju koji je pred koju godinu uzburkao hrvatsku, ali i širu javnost. I iako su mnogi tada predviđali upravo ovakav rasplet slučaja, uvijek smo polagali neku slabašnu nadu u sporu - ali dostižnu ruku pravde.

I iako je svatko nevin dok mu se ne dokaže krivnja (a u ovom slučaju se krivnja barem pravosudno nije dokazala), moramo konstatirati da po ne znam koji put hrvatsko pravosuđe GUBI zbog proceduralnih pogrešaka, nedorečenosti i neprofesionalno odrađenog posla. Zbog nečega što bi jednostavno mogli svesti pod nazivnik - papirologija.

A kad kažemo da pravosuđe gubi, onda gubi i na vjerodostojnosti i na obrazu, i pred Hrvatskom i pred svijetom i pred sobom, a ne samo u sudnici. Ovaj put je ruka pravde sama sebe oplela po prstima.

I što sad? Onima koji vjeruju hrvatskom pravosuđu ostaje čekati – potvrdu pravomoćnosti ili nepravomoćnosti presude od strane višeg suda. A onima koji su izgubili vjeru u hrvatsko pravosuđe ostaje se ufati samo u onaj najviši sud - konačni.