Sljadoljed July 18, 2007

Autor: modesti (blog) Objavljeno u: Kužina, Kolumnizam, Ostalo Post je dosada pročitan 5761 puta.
Tagovi: , , , , , ,

sladoledU ovim vrućim danima nema bolje stvari za osvježenje od dobroga - slaje. Stoga ajmo malo o njemu.
Problematika kupovnog sladoleda je nešto čemu ovih dana pristupam vrlo seriozno i metodički odgovorno, to je jedan ozbiljan istraživački postupak u kojem sam se bespogovorno pristala žrtvovati i osobno preuzeti rizik degustacije. Kako je subjekt istraživanja prisutan u velikom broju varijacija očekujem da će se moje istraživanje protegnuti minimalno na cijelo ljeto.
Kao jedan mali uvod u moj ozbiljan istraživački rad ovdje ću iznijeti neka osnovna zapažanja koja će mi poslužiti kao temelj budućeg, nimalo ne sumnjam, doktorata o sladoledu, a jednog dana, ha, tko zna – Nobel? 

Postoje sladoledi razni. To potopljeno blago rashladnih škrinja vabi nas u lokalnim dućanima raznoraznim okusima, raznoraznim pakovanjima. Kako ih onda razlikovati i rangirati?
U doba samoupravnog Yu-socijalizma problematike sladoleda nije bilo, odnosno ako je i bilo - bila je u povojima. Šiptarskom sljadoljedu onom ljepljivo bijelom ili žutom koji je vijugavo curio iz aparata, eventualnu je konkurenciju radio isto tako šiptarski ´kugljica i muha u kornjet´ sljadoljed i možda Snjeguljica iz dućana. No dolaskom zapadnog kapitalizma i modernih demokracija problematika sladoleda dolazi do punog izražaja! Sladoledarska industrija postaje moćna industrijska velesila koja ne bira sredstva u obračunu sa konkurencijom i varanju konzumenata. Sladoled je dobio krila!
ÄŒetiri glavna oblika u kojima kupovni sladoled danas dolazi do kupca konzumenta su:
-kartonska kutija,
-plastična kutija,
-kornet,
-štapić,

ne spominjući još raznorazne podvarijacije istih (kugle, kocke, tuljci..) sa ili bez mamaca pardon dodataka u vidu igračkica, naljepnica, sličica, albumčića isl.

Odmah valja napomenuti da oblik u kojem sladoled dolazi i pakovanje u kojem se nalazi – NE garantiraju i kvalitetu istog! Postoje sladoledi i sladoledi. Razlika je kao između neba i zemlje kad kušate zaslađeno obojanu vodu koja imitira sladoled a pod jezikom je tvrda i oštra kao aljaski glečer bez imalo slasti i mekoće - i onoga kremastog sladoleda punog okusa koji se u ustima topi ko´ najslađa pupa.
Stoga se ajmo prvo obračunati sa raznoraznim pakovanjima te prednostima i nedostacima istih:

-kartonska kutija; iako sladoled kao takav u njoj ne mora biti loš, kartonska kutija je jako nespretno ambalažno rješenje. Samo otvaranje takovih pakovanja počesto zna jako živcirati, jer se karton nepravilno kida, sladoled je teško dostupan i počesto zalijepljen za sam karton što vas prisiljava na lizanje kartona. Sladoled se izvan frižidera vrlo brzo topi i u slučaju da se nalazi u kartonskoj kutiji njegova konzumacija mora biti brza i potpuna. U slučaju da nešto sladoleda zbog veće količine pakovanja i preostane - već poderana kutija nema mogućnost hermetičnog zatvaranja, pa pri sljedećoj konzumaciji nerijetko dolazi i do gutanja cijelih komadića kartona ili sladoleda s okusom kartona. Kartonske kutije su zbog svoje brze razgradnje u prirodi uistinu najekološkije no nažalost ne i najmodernije rješenje.

-plastična kutija; puno praktičnije i higijenskije rješenje. Bez obzira na vremenskesladoled uvjete sladoled je u kutiji siguran, pa čak i kad je otopljen. Za svakog sladoljupca prednost je i veća količina, no ako ste baš željni sladoleda a pri ruci nemate žlicu moglo bi biti problema. I ovakovo pakovanje često ima problematično otvaranje, plastični poklopčići znaju biti jako misteriozno zavareni i tvrdoglavi, na čijim se oštrim rubovima može slomiti nokat ili porezati prst. No to ne sprečava mnoge brižne majke da skupljaju te multipraktik plastičnjake i onda u njima zamrzavaju sarmu ili nose pomidore na plažu.
Osim toga kvaliteta sadržaja često zna biti upitna, previše se lažnjaka nekažnjeno naziva sladoledom.

-kornet; spada u sladoled klasiku. Na njega tipuju starije generacije te oni koji ne žele riskirati i skloniji su tradiciji. Današnji kornet je usto puno bolje pakiran nego korneti u prošlosti, pa se umjesto tankih kartonskih poklopčića na vrhu koji su često znali otpadati, danas koriste plastični higijenskiji poklopčići. No uz vječnu popularnost, kornetu su ostale i neke vječne mane.
/prva je – umočeni nos. Nema kome se nije desilo da grickajući kornet u njega slučajno umoči svoj nos (il´tuđi, he), a nema mržeg osjećaja nego osjećaj mokrog nosa. Neodoljivo tjera na lizanje istog, ali kako nismo koker španijeli - rijetki među nama imaju dovoljno dugu jezičinu da vrh vlastita nosa i dohvate - situacija zna biti teški neugodnjak, pogotovo ako ste usred ljetne gaže.
/druga je - lomljenje vrška (dna) korneta. Prečesto u dnu onog papirnatog omotača gledamo odlomljeni vrh našeg korneta i zatim zabrinuto provjeravamo čistoću naše košulje, jer kad vrh otpadne znamo da naš kornet odbrojava zadnje minute života. Neprirodno iskrenutog vrata ubrzano ćućamo slaju kroz onu rupu na dnu (ts-ts) i psujemo nekom nepoznatom bližu familiju.
/treća je – papirnati omotač. Ubrzanom ćućanju postoji jednostavan lijek - da papir sa našeg korneta opće ne skidamo. No u tom slučaju slijedi nova muka, kružno guljenje istoga koji se zna slipit s onim preljevom na vrhu – a to je stvarno pokora. Ako ste nestrpljiviji grist ćete i sladoled i papir a onda nervozno ispljuckivati komadiće celuloze.

-sladoled na štapiću; ako je kornet bio sladoledna kubanska cigara, dakle za one koji vole lizati s uživanjem i bez žurbe, onda je sladoled na štapiću – cigareta. Jer sladoled na štapiću traži brzinu! Ipak, moramo napomenuti da su današnji štapići i u tome napredovali, jer za razliku od prošlih vremena kad štapići nisu imali čokoladne omotače, ovi današnji počesto imaju i dvostruku čokoladnu oplatu (ko trogirski tankeri ;0) koja skriva slasno jezgro i usporuje otapanje. Dakle sladoled na štapiću je fast food sladolednog lanca, pa iako su prošla vremena slivanja i kapanja slaje niz grube štapiće pune špranja – odugovlačenje nije preporučljivo jer se sa čokoladnim plaštom pojavila i nova kvaka – lomljenje i meckanje čokolade. A i drveni štapići iako moderniji i glađi i dalje u ustima ostavljaju okus, a božemoj, drvetine. No u većini slučajeva ovakav slajo služi kao instant osvježenje pa nestane brzinom munje.

A sad je vrijeme da se bacim na konkretno istraživanje, a to preporučujem i vama.

Pelješki most – za i protiv June 12, 2007

peljeÅ¡ki mostProjekt pelješkog mosta, odnosno još bezimenog i nepostojećeg mosta koji će povezivati kopno sa poluotokom Pelješcem (nadajmo se da ga neće blagosloviti kao dubrovačkog pa da mu ime ovisi o tome s koje mu strane prilazite), ima i dobrih i loših strana oko kojih će se vjerujem lomiti još mnoga koplja.

Svatko ovdje s juga reći će vam da za taj most navija i nema ništa protiv, ali svi će se s pravom pitati koja je cijena toga megalomanskog poduhvata. A u tom grmu leži predizborni zec.

Dakle apsolutno pozitivne strane tog povezivanja kopna kod Kleka s kobasom od poluotoka Pelješca su:

-povezivanje hrvatskog teritorija - bajpasom na Pelješac zaobilazi se do sada obavezni dvostruki prelazak BiH granice pri svakom izletu na jug - stvaranje učinkovite alternative prolasku kroz Neum

-potpuna sloboda kretanja na cjelokupno vlastitom teritoriju bez pravljenja problema od BiH susjeda

-anuliranjem graničnih zastoja skraćuje se put ka krajnjem jugu (Dubrovnik, Cavtat etc), i 15min znači puno, kao najbolji primjer opet navodim izgradnju dubrovačkog mosta
-prometno približavanje unutrašnjosti Pelješca i otocima koji se na Pelješac nadovezuju (Korčula, Mljet)

-cesta donosi gospodarski razvoj cijelog područja koje je sada prometno izolirano i uvelike ovisi samo o nedostatnim trajektnim linijama (do Korčule možete stići ili trajektnom odisejom Ploče-Trpanj-bus-Orebić-trajekt-Korčula ili auto avanturističkom odisejom Neum-Ston-cesta smrti dužinom Pelješca-Orebić-promišani bubrezi-trajekt-Korčula, a za Mljet ni ne pitajte)

Od svih ovih razloga po meni su najjači gospodarski razlozi razvoja regije. Povezivanjem s kopnom cijelo bi ovo područje procvalo.

Pitanje granica je uvijek bilo pitanje dogovora, a druga je stvar što se naši i njihovi glavonje nikako ne mogu dogovoriti. Stoga se postavlja logično pitanje, ako se ne mogu dogovoriti pa kako onda planiraju (i planiraju li uopće) nastaviti Dalmatinu do Dubrovnika? Kako uopće završiti autocestu do juga ako ne prelaskom preko BiH teritorija - pa neće nam valjda A1 ploviti zrakom?

prometna karta PeljeÅ¡caKad se stvari ovako postave vrlo se lako dolazi do razotkrivanja političkih manipulacija i nepotrebnih međudržavnih koškanja. Oni nama spomenu granice, mi njima most, princip prijetiš mi prijetim ti. Da ne spominjemo i malu činjenicu kako završetkom planirane dionice autoceste od Šestanovca do Ploča, građevinari ostaju bez posla pa ih hitno treba prebaciti na novo gradilište, a koje kao što smo već spomenuli sve je izglednije neće biti autocesta ka Dubrovniku. Stoga je iznađeno zgodno rješenje – novi most i prilazni putovi (jer je u pitanju i cijela pelješka dionica ceste od budućeg mosta do priključka na magistrali, koja će uključivati i nekoliko tunela).

A tek šengenske granice koje se pomiču prema istoku! Ajoj! Bolje da s tim ni ne počnemo. EU nameće neka pravila koja Hrvatskoj diktiraju puno toga.

Sad pogledajmo negativne strane ovog grandioznog projekta:

-država nema para stoga…

-upravo ta grandioznost ili kako bi naš narod britko rekao – A ki će to platit?

Predizborni projekti naših vlastohlepnih političara željnih vječne slave uvijek su bili najskuplji – jer se lome na grbači naroda. Čačić je imao autocestu a Sanader hoće most. Dakle platit će narod. Krvavo.

-dodatno zaduživanje, cijene ovakovih megalomanskih poduhvata na kraju uvijek premaše sve aproksimativne izračune, pa ako sad spominju milijardu ipo slobodno množite na desetu. Kredite će otplaćivati i naši čukununuci, ako ih uopće bude.

Priče o planskoj otplati i da cesta otplaćuje samu sebe, uvjeravaju narod da se ceste grade potpuno besplatno same od sebe, ali i vrabac zna da ni lopata ne kopa sama.

-željeni gospodarski procvat nažalost nosi i rasprodaju zadnjih (najljepših) dijelova naše obale. Olakšan pristup raznoraznim investitorima je olakšan pristup raznoraznim manipulatorima, a relativno netaknuti jug upravo čeka da ga popljačkaju i izobliče

-nekontrolirana izgradnja, bauk naše obale

-zanemarivanje ekologije, zadiranje u netaknutu prirodu. Dovoljan je samo jedan kamenolom, a jednom izgubljena prirodna ravnoteža teško se ako i ikad vraća

Dakle, graditi treba, a graditi su izgleda tvrdoglavo naumili htjeli mi to ili ne (Hrvatska Vlada je i službeno raspisala javni natječaj) pa neka nam je bog svima na pomoći da sve na dobro izađe.

Slučaj Kurjak May 23, 2007

Autor: modesti (blog) Objavljeno u: Hrvatska, Televizija, Ostalo Post je dosada pročitan 7002 puta.
Tagovi: , , , , , , ,

beba ultra-soundAko laže koza ne laže rog. Kaže dobra stara narodna, ali kod nas vrijede malo obrnuta pravila pa raznorazne koze/jarci i pored vidljivih rogova lažu i muljaju godinama i nitko im ništa ne može ili jednostavno ne želi. Sve dok svijet (na našu sramotu) ne podnese račun na naplatu.

Pa je tako i dr.Kurjak godinama bahato obmanjivao javnost pričajući priče o svojoj nevinosti, a već su i ptice na grani znale da ´stručni´ doktor ima šporke ruke. Kao prvo, konačno je dokazano da je Doktor najobičniji plagijator, ili jednostavnije – lopov i kradljivac tuđih znanstvenih radova. Al´ u krađi nije stao samo na tome, već je vrlo vjerojatno, bez pitanja, posegnuo za nečim puno ozbiljnijim od tuđih slova na papiru – za tuđim jajnim stanicama. No za razliku od onog prvog, za ovo drugo će mu se teško dokazati išta, jer u nas jednostavno nema takovih zakona ni dokaznog postupka kojim bi se ispitivalo takvo što. Najvjerojatnije je da će eventualne posljedice mutnih Doktorovih rabota ostati u domeni intimnih obiteljskih drama.

Da zbog otkrića British Medical Journala, svjetski najuglednijeg medicinskog časopisa, nije pukla svjetska bruka i opasno bacila ljagu na hrvatsku medicinu, lokalno bi izija vuk magarca. To je amen! Uzalud bi bila sva uporna upozorenja i konkretni dokazi domaćih istraživača da je Asim Kurjak dugoprstić, ali pomaka i dalje ne bi bilo.

Raznorazne mutljaže su u nas moguće jednostavno zato jer je pravna država neefikasna - a mreža naše znanstvene klike preumrežena i preisplepetena. Previše se u njoj interesa vrti, a da ne bi jedno drugom čuvali leđa bez obzira na količinu grijeha (pa i uz silnu ljubomoru i zavist). Počevši od 20dk kave onoj sestri na porti, preko plave kuverte kirurgu, do protekcije ministarstva i/ili dozvole za neometanu privatnu praksu ´renomiranom´ znanstveniku – sve je isprepleteno korupcijom. Previše njih radi apsolutno isto ono što je radio i Kurjak, od prepisivanja do plagiranja, nepotizma i protekcionizma, previše su svi upleteni u sve, a da ne bi znali kompromitirajuće/osiguravajuće podatke jedni o drugima.

Štoviše, u nas mete napada redovito postaju oni koji traže istinu a ne oni koji su zgriješili, pa su tom logikom i oni koji su ukazivali na Kurjaka bili izloženi njegovim napadima i opasnim optužbama da su šovinisti i rasisti koji ga napadaju samo zbog njegovog podrijetla. I tako godinama. Oni optužbu, on demanti. Vječni bez-rezultantni ping-pong.

Stoga je ovakvo razotkrivanje jedino bilo i moguće - izvana. Nama uvijek netko drugi mora rješavati probleme principom Deux Ex Machina. Intervencijom British Medical Journala, neupitnog autoriteta, koji će lupiti šakom o stol metući pod njega pijani pir mediokriteta. Ali ponavljam - na našu sramotu. Jer tek sad kad je svijet vidio naše šporko rublje, pokrenuše se i hrvatske institucije, iz čiste muke, e a da bi spasili što se spasit´ da. Ali zašporkan obraz se teško pere.

Oblik kazne za Kurjaka još se ni ne naslućuje, jer se hrvatski ´mozgovi´ po prvi put moraju dosjetiti primjerenoj kazni koja bi tobože bila i opomena ostalima. No kakva bi kazna uopće uzdrmala takvog debelokožnog i dobro potkoženog čovjeka? Oduzimanje počasnog naslova, titule, katedre, prava na predavanja? A što je to njemu.

Od svih organa koje takve ljude mogu boliti, mislim da bi ih najviše zabolio – džep. Oduzmi mu licencu za rad, ukini mu praksu, pa da vidiš.

Pravorijek se čeka.

Bush nam u Hrvatsku stiže, Al´Qaida sve bliže i bliže May 8, 2007

Bush Ovih se dana u našim vječno žednim medijima pojavila kratka vjestica o možebitnom skorom posjetu američkog predsjednika Busha Hrvatskoj. Na taj probni balon poradovaše se mnogi Hrvati, ali dva ponajviše - naši Stipe i Ivo!

Poveselio se predsjednik Stipe novom žvaljenju sa Bushom, a premijer Ivo hvatanju mister prezidenta pred pantovčanskim WCom, baš ko´ onomad u Washingtonu kad se udruženo lobiralo/kumilo za NATO. Misle si oni - upalilo je ono silno uvlačenje/navlačenje i naglavično sklepane pošalice o ljepoti jadranske obale!

Već vidim, Dubrovnik, biser Jadrana, varenje šahtova, slikavanje na Stradunu, Laura u šeširiću razgledava, naš naočiti Premijer šarmira Prvu damu izvlačeći Orlandov mač (šta će njemu ionako je kip), mister prezident leđero u kratkim rukavima uz šeretski osmijeh naganja golubove, tajne službe šize!

Već vidim Brijuni, vožnja Titovim mercedesom međ´ jelenima lopatarima, grupna slika sa Titovom stogodišnjom arom na mister prezidentovom ramenu, Laura rupčićem briše kakicu sa suprugova odijela, tajne službe šize!

Već vidim Pantovčak, pentranje uz zavojite stepenice, mister prezident nespretno zapinje, Čobi se požrtvovno baca pod mister prezidenta i ublažava pad, razgovor ugodni na onom otomanu uz čaj i keksiće, Stipe priča vicove, Laura briše proliveni čaj iz suprugova krila, tajne službe šize!

Već vidim silazak na Dolac međ´ populus i babe, zagrljaji, šestinski šeširić na mister prezidentovoj glavi uz kušanje sira i kravatu umočenu u vrhnje, svirka tamburaša, mister prezident razdrljene košulje razdragano hopsa, Laura koluta očima, tajne službe šize! Idila!

Već vidim Bikijada u Radošiću, seoski dernek, volovi, mister prezident sav oduševljen napokon međ´ svojima, Oimpijada seoskih sportova, mister prezident razdragano baca kamena s ramena, tajni agent pada pokošen kamenom međ´ oči, Laura stavlja peku na glavu: That´s not my husband, I don´t know that man! Narodni guslar Mile Krajina:

Kad je Buš u Radošiće bijoooo,

Janjet´nu jeo crno je pijoooo,

Loru je ganjo cuclao je lizuuuu,

Bikove je gledo tijo Kondolizuuu!!!

Eto! Mi i Ameri! Croatia & USA! Tko nam išta može!

Ali avaj, nismo mi te sreće! Naime vjestica veli da mister prezident Bush ako će i svratiti onda će svratiti na kratko, leteći, usput. U sklopu prijateljske turneje po Albaniji i ostalim balkanskim nedođijama, kojom mister prezident baš kao i Nixon nekoć, bezuspješno pokušava vratiti popularnost i simpatije vlastite nacije (po nedavnoj anketi ´popularnost´ u SADu mu je pala na rekordnih 27% potpore). Dakle, žvaljenje, naganjanje, hopsanje, kamena s ramena po Lijepoj Našoj treba uzeti sa rezervom.

Ah majkumu! Ništa Dubrovnik, ništa Brijuni, ništa Pantovčak, ništa Radošić, propadoše svi veseli planovi!

Sve nekako podsjeća na jedan drugi predsjednički posjet ili bolje rečeno - jednominutan skeč, kad se tadašnji USA prezident Clinton sišao u Zagreb popišat´, a predsjednik Pokojni ga dočekao na crvenom tepihu sve mu noseć´ papira da se obriše.

A ništa narode. Barem se ovaj put kompletan postav nacionalne galerije neće preselit na Pleso.

ÄŒernobil April 26, 2007

Ä�ernobilTrebala je to biti jedna sasvim obična nedjelja, drukčija možda jedino po tome što je bila toplija od prethodnih nedjelja te godine; ipak, toga 26.travnja 1986te, dakle na današnji dan u zoru, dok je čovječanstvo i doslovno i preneseno još uvijek spavalo, dogodilo se nešto što je, na jeziv način, obilježilo bližu prošlost istočnoeuropskih država.
Daleko od očiju javnosti, u tadašnjoj sovjetskoj, a danas ukrajinskoj nuklearnoj elektrani (NE) Černobil, ispitivao se sustav hlađenja u četvrtom reaktoru. Černobilska je elektrana tada bila tek osam godina u pogonu. Nakon nepune minute testiranja sustav je zatajio te je došlo do eksplozije tri godine staroga reaktora.
Eksploziju su najprije uočili stanovnici Pripjata, grada udaljenoga samo 3 km od NE, koji je posebno izgrađen za radnike u elektrani i njihove obitelji. Uslijed eksplozije došlo je do istjecanja radioaktivnih tvari u atmosferu, koje su se u početku, zbog dominantnoga sjeverozapadnog vjetra, širile prema Bjelorusiji, na koju je palo preko 70% radioaktivnih izotopa stroncija. Nedugo potom vjetar je promijenio smjer prema jugoistoku, a pojavili su se i kišonosni oblaci, zbog kojih je došlo do mjestimičnih pljuskova. Ti su meteorološki elementi uvjetovali različitu raspodjelu radijacije na izravno pogođenom prostoru Ukrajine, Bjelorusije i Rusije, čineći ta područja vječno kontaminiranima i nenastanjivima. Vjetrovi su u nekoliko dana radioaktivni oblak nadvili nad cijelu Europu, a u roku sedam dana i nad cijelu sjevernu hemisferu, sve do Amerike. Dakle, radioaktivni oblak je u roku sedam dana obišao cijelu kuglu zemaljsku! Ako se pitate gdje smo tu bili mi, oblak je već dana drugog stigao i do tadašnje Jugoslavije, odn. naše Hrvatske. Širenje radioaktivnih tvari od zapadnih je zemalja prva uočila Švedska koja je i uzbunila svjetsku javnost.

Sovjetske su vlasti obavijestile javnost o nesreći tek dva dana nakon eksplozije. Tada je već 48 000 stanovnika Pripjata bilo daleko od svojih domova, dok je nad černobilskom elektranom kružilo 1800 helikoptera koji su pijeskom i drugim vatrogasnim sredstvima bezuspješno pokušavali ugasiti požar. Tek deset dana nakon eksplozije zaustavljeno je istjecanje radioaktivnih tvari, a sedam mjeseci nakon katastrofe reaktor je prekriven tzv. «sarkofagom», betonsko-armiranim pokrovom. Time je samo privremeno prikrivena velika černobilska nuklearna katastrofa, jer brojne su posljedice ubrzo isplivale na površinu. Tridesetak smrtonosno ozračenih radnika koji su golim rukama herojski uklanjali radioaktivni materijal - preminulo je u prva tri mjeseca. No državni je vrh šutio o tim tragičnim posljedicama, tako da je u operacijama saniranja terena sudjelovalo čak 800 000 vojnika i vatrogasaca. Prema službenim podacima, njih 25 000 više nije među živima, dok mnogi drugi pate od teških bolesti, poput raka pluća, štitnjače, leukemije, kardiovaskularnih bolesti, oštećenja živčanoga i probavnoga sustava. Prema neslužbenim podacima, samo u Ukrajini od posljedica radijacijske bolesti pati oko 3 milijuna ljudi! Posljedice zračenja cjelokupno stanovništvo će osjećati i kroz nekoliko generacija, budući se genetska oštećenja prenose i na nerođenu djecu.

Tri preostala reaktora NE Černobil rade i dan danas. Sovjetski su znanstvenici prije petnaestak godina objavili vijest da sarkofag nad uništenim 4tim reaktorom neće izdržati dulje od 20 do 30 godina! Ovo je godina – 21a.

Na današnji dan u zoru, prije 21 godinu, dok je čovječanstvo i doslovno i preneseno još uvijek spavalo, neki su zaspali da se više nikad ne probude, no neki su se probudili i više nikad, nikad – nećemo usnuti. Ne nuklearnom lobiju! Ne nuklearkama! Ne za NE!

Svi Kosoričini stanovi March 10, 2007

Autor: modesti (blog) Objavljeno u: Politika, Hrvatska, Televizija Post je dosada pročitan 7261 puta.
Tagovi: , , , , , , , , ,

KosorO, ja vjerujem da je Jadranka Kosor do svoje stančuge od 90 kvadrata došla apsolutno u okvirima tadašnjih zakona, naglasak na - tadašnjih. I vjerujem da su prijašnje stanare ´humano iselili´ i pronašli im alternativu. I vjerujem da ona o tome nije ništa znala. Uostalom zašto bi, zašto bi gospođa poklonjenom konju gledala u zube? Ja kužim da je ´zamjena´ manjeg za duplo veći stan ´čista´ i da je sve to obavljeno legalno po zakonu. I znam da sukladno tome Jadranka ima sve papire i stečeno stanarsko pravo. I shvaćam da je u toj priči sve crno na bijelo potkrijepljeno dokumentima koji je ´odrješuju´ krivnje.

Ali i sa svim dokumentima i papirima i zakonima, znate kako kažu – ako smrdi, djeluje i izgleda ko govno…

Naime, sve u toj prljavoj priči previše asocira na one filmske scene kad neki plavooki nacistički uber SS-ovac ulazi u netom ´humano iseljeni´ židovski stan i liježe na još toplu postelju diveći se sada svojem Kokosckhi na zidu.

Iako ovo Hrvatsko ´stanarsko preuzimanje´ 90ih nema veze s onodobnim nacizmom, metodologija je htjeli priznati ili ne – vrlo slična. Uostalom i nacisti su preuzimali židovsku imovinu ´po zakonu´. Doduše - nacističkom antisemitskom zakonu.

To su bila vremena kada je HDZ na taj način, dakle tuđim stanovima (mahom bivših pripadnika JNA) i sličnim, regrutirao ljudstvo. To su bila vremena kada su glavešine nerijetko išle po provincijama i popunjavale HDZove redove odanim materijalom: Mate, Ante, Stipe oš´doć u Zagreb, Split, Zadar daćemo ti stan, ne brigaj… To su bila vremena kada je HDZ na taj način ´zaslužnicima´ popunjavao naglo ispražnjene vojne stanove, to golemo materijalno bogatstvo koje im je kao mana s neba palo u pohlepne ruke.

Vjerujem da je svako mjesto u Hrvatskoj imalo ovakvih primjera, možda ste nekima i svjedočili.

Doduše, bilo je i manje rafiniranih metoda. Sjećate se vremena kada su gradovima operirale uniformirane naoružane trojke, četvorke isl. sa izuzetnim darom provaljivanja i zauzimanja tuđih stanova, a nitko im nije htio ili mogao ništa. Sjećate se vremena kada je bilo opasno otići bilo gdje jer bi se mnogima po povratku s vikenda na selu znalo desiti da poljube vlastita vrata? Čekala bi ih nova brava, a nerijetko i kompletno nova blindirana vrata skupa sa šarkama i okvirom, a o ´podstanarima´ da ne govorimo.

Sad ćete se začuditi kad kažem da mi se čak ova druga, sirovija metoda čak čini ´poštenijom´ od prve. Jer kad pogledaš s ove vremenske distance, ova druga metoda barem ´dopušta´ da danas upreš prstom i jasno vikneš – ukrao si (Iako oni koji su tada noćima iza vlastitih vrata doživljavali traume osluškujući nepoznate korake na stubištima – teško da bi to nazvali ´poštenijim´)! A ona prva metoda oduzima ti čak i to pravo, pravo na - imenovanje lopova.

A upravo ta fina razlika koja prvu metodu otimačine rascjeljuje od druge metode otimačine, a o otimačini je i ničemu drugome riječ, je – zakon.

To su bila vremena kada se robilo i kralo kako otvoreno tako i prikriveno, pod okriljem nedorečenih zakona (čitaj=privatizacija). Dakle govorimo otvoreno, to su bila vremena kada je Hrvatska pod patronatom vladajućeg HDZa, legalno i zakonito - popljačkana.

I kažem jasno - Jadranka Kosor nije sama opljačkala Hrvatsku, ona čak takoreći ni nije profitirala (vraga nije, ali eto) u usporedbi sa ´krupnijim´ zvjerkama, ali miševa je bilo više, a kad svi miševi grickaju isti kolač, malo po malo kolača više nema.

I zato apsolutno vjerujem da gđa Kosor o tome nije ništa znala jer nije htjela znati. Uostalom zašto bi ona čačkala mečku i išla znati više od onoga što joj je tada bilo potrebno. Odnosno, bolji izraz bi bio - više od onoga što bi joj tada a i sada bilo ugodno znati.

I da privedem kraju, situacija danas iliti sukus svega je – izija vuk magarca. Hrvatska može samo lajat i maštat, nema nam vajde.

Kamo sreće da su gđi Jadranki za njene zasluge dodijelili još kakav stan da se u njega preseli! Ne, nemojte se čuditi, ponavljam – kamo sreće da su Jadranki i takovima dodijelili još kakav stan da se i u njih presele!

Npr. Kurdi-stan, Tadžiki-stan, Kazah-stan, Uzbeki-stan, Afgani-stan, Guli-stan…

Hrvatska bi danas bila toliko sretnija, ako ne i bogatija.

P.S. O pozadini cijelog ovog slučaja, političkim napadima, podmetanjima, vađenjem prljavog veša baš sada, tko koga zašto isl. nisam previše, jer smatram da će to najbolje pokazati budućnost. Naime svima nam je jasno da smo ušli u - izbornu godinu.

NATO lovi Karadžića February 21, 2007

Autor: modesti (blog) Objavljeno u: Politika, Ostatak svijeta, Televizija Post je dosada pročitan 7625 puta.
Tagovi: , , , , , , , , ,

road runnerOvih dana sve bosanske ali i hrvatske solane rade punom parom. Tuzla vrije, Pag i Ston ključaju, stručnjaci se hvataju za glavu, sol se prodaje pod zlato, dionice soli rastu, vrijednost šećera pada, sojina repica bubri, lički krumpir se mrvi, kava miriše, INA smrdi, indeks stoji, burze padaju, nitko ne zna šta bi sa sobom, vlada totalno apsolutno i nesagledivo – lu-di-loooo!

Soli nema dovoljno! Potražnja za solju uvelike premašuje mogućnosti proizvodnje. Tuzlanska sitna kamena vadi se iz površinskih kopova bagerima i ostalom teškom mašinerijom jer ljudskih resursa nema dovoljno, zavodi za zapošljavanje su poharani, radna se snaga traži i u Rumunjskoj, Kini i Albaniji, kopa se rukama, kopa se nogama, kopa se dvonoške i četvoronoške, kopa se danju i kopa se noću, kopaju i starci i žene i djeca i invalidi rada i invalidi nerada.

Ali šta?! Soli i dalje nema dovoljno!! U Hrvatskoj solane ne zaostaju, paška i stonska morska jodirana sitna i krupna beru se katapilerima i trpa u kamione, mobilizirane su pričuvne vojne snage, beru ročnici, beru domovine branitelji, beru obiteljski hranitelji, beru zubima, beru nogama, bere se rukama, bere se dvonoške i četvoronoške, bere se danju i bere se noću, beru i starci i žene i djeca i invalidi rada i invalidi nerada. Kamioni su zakrčili ceste, avioni zakrčili nebo, brodovi zakrčili morske i riječne luke, u obje zemlje nastao je totalni apsolutni i nesagledivi – prometni kaos!

Ali šta?! Soli i opet nema dovoljno!!! SOLI NAPROSTO I DALJE NEMA DOVOLJNO!!! Vlade obiju zemalja uvele su mjere elementarne nepogode i donijele hitne mjere poticajnog uvoza šporke žute krupne iz Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata! Cestovne službe za zimsko održavanje cesta prazne skladišta svojih godišnjih zaliha krupne soli za posipavanje cesta i hitno šalju svoje ralice na mjesto emergencije! Restorani, hoteli i moteli miču soljenke sa stolova, kućanice ne sole ručkove, neslano je meso, pita i salata, neslana je srdela, maslina i blitva, neslana je juha, sarma i pečena janjetina, neslan je pršut, panceta i kulen, neslano je čak i o tempora o - more! A o ozbiljnosti situacije govori dovoljno što je bez soli ostala čak i - neslana šala!

Ali šta?! Pogodili ste - SOLI I DALJE NEMA I NEMA DOVOLJNO!!!

Pa pobogu kako sve to? Zašto sve to?? Otkud tolika nestašica??? Otkud tolika potražnja??? Kako je do toga uopće došlo??? Kako, kako, KAKOOOO?!?

Zar niste čuli?

NATO opet lovi Karadžića – mogu mu stavit soli na rep.road runner2

Koliko je sati ili DrIvo eat your self! January 11, 2007

Autor: modesti (blog) Objavljeno u: Hrvatska, Kolumnizam, Ostalo Post je dosada pročitan 8067 puta.
Tagovi: , , , , , , , ,

satovi na ruciVi znate da Mod uvijek prati trendove, a najnoviji trend su - satovi, pa kad može Premijer mogu i ja! Kao pravi kolekcionar predstavljam vam svoje tika-takajuće blago. DrIvo, gledaj i pati!

Aha, evo ih! Evo moje dječice, moga blaga neprocijenjivoga! Slobodno zasuzite, znam da sad umirete od zavisti…
A gle kako tek lijepo pristaju nježnoj ručici mojoj, fakat švercerija-šiptarija, ko´ da čujem: Ćeš Rolexa buraz, ćeš Kartjer pravo iz Germanija, jevtino buraz, mlogo jevtino!
sat

Evo po redu, moje najstarije – neki Fero Feldmann, Swiss made, 17 jewels, na navijanje. Vau – koji san ja kapitalista! Dala mater kad se krenulo u školu, veli: Evo sine-ćerce, da znaš koja je ura.

A ja ću na to: Ali mama, nema kaiša!?

A ona će na to: Nije ga ima ni kad ga je meni poklonija moj ćaća-a tvoj dida kad san se udavala.

A ja ću na to: Iiiiiik?!

sat3Dijete drugo - digitalac! Quartz i to pazi sad – Timetron! Moj prvi na baterije. Kupljen na nekom seoskom derneku od strane raspižđenih roditelja. Narod uveseljavala Neda Ukraden ili neka slična majka-cajka. Ispravak! Doris Dragović (dobro sam rekla, neka druga cajka). Imao jednu prednost i jednu manu. Prednost da je za razliku od prethodnika – radio, a manu – da, radio je, ali samo do isteka baterije koja se NE MOŽE zamijeniti. Stvarno jadno za jedan TIMETRON!!!

Mislim, ono, ima ime ko´ neki izgubljeni Transformer (slušajte samo tu snagu, taj odjek: TRI-ME-TRON!!!), a ne može mijenjat bateriju. Jadno. A gle kako je bio lijepiiiii i crven – baš za dobre curice ko što sam ja.

E da, i on izgubio pola remena. Stvarno ne znam što je to sa mnom i remenima, ono… ne znam, stvarno.

sat2Sljedeći, Omax, Quartz, dole sitno Japan Movt, muški, isto na navijanje i još (pazi sad) – water proof! Nađen na ulici tamo negdje početkom 90ih u jeku najveće paranoje da nam ćetnički petokolonaši po ulicama podmeću eksplozivne kemijske, upaljače i ručne satove. A što da vam kažem, šmrc, smatram to osobnim činom izuzetne hrabrosti, šmrc, mislim, to jeli, doma donijeti stari ofucani nadasve sumnjivi sat koji još uz to nema pola remena. I danas mi suza krene na oko kad se toga sjetim, šmrc.

Desetak godina poslije - još uvijek nije eksplodirao. Pu majkumu, nit´pokazuje vrime nit´je ćetnik!

sat4Moje milo četvrto – Lorus, Quartz, water resistant plastics, Shiojiri Japan, na baterije i još uz to prvi kojeg sam osobno izabrala! Kupljen u Duty Free Shopu, dok je Duty Free Shopova u bivšoj Jugi još samo po carinama bilo, odnosno dok su još nešto značili. Sjetite se samo.. kupiti bocu whiskeya, šteku Marlbora i dva Kinder-jaja u DJUTI FRI ŠOPU ej! Luksuz jebate!

Uglavnom, bila je to ljubav na prvi pogled – zvijezda repatica i polumjesec kazaljke, a zvijezdice na noćnom nebu umjesto brojki. Tako sam ga voljela, taj satić, tako sam ga i voljela i pazila i mazila i ljubila i grlila i davila i gnjavila i… i… zvala ga Đuro, toliko sam voljela tog malog japanca da je na kraju od tolike ljubavi naprosto svisnuo. Otpala mu krila. Kao što se vidi iz priloženog.

Ma vjerujte mi na riječ, ja stvarno ne znam što je to sa mnom i remenjem, ono.. stvarno ne znam.

sat5I moje zadnje čedo – Parmex, Quartz, na baterije. Nabavljen nešto prije odlaska na faks. Jedini još uvijek u funkciji, iako ga ne nosim (sa mobitelima posvuda, stvarno nema potrebe) – no na njemu za divno čudo sve štima.

Eeeeee.. ovaj.. da.. hm.. osim jedne stvarčice… ovo nije njegovo originalno remenje.

Ma kunem vam se, ja stvarno ne znam što je to sa mnom i remenjem, stvarno nemam blage veze, čini mi se da nekako ti kaišići u mojoj blizini imaju tendenciju nestajati ili se trgati sami od sebe. Da. Ovaj.. da.

I eto, šta mislite? O mojoj kolekciji? Mislim, znam da to nije ni približno 150 000 Eura ili nešto slično, no bi li postigla dobru cijenu? Bi li je netko htio? Ne? Što velite, da vam je 100 kuna preskupo?

A da vam platim 200? ;D

Ljubičice November 30, 2006

ministar Ron�evi�Ljudi, meni bi zbog ovog letile glave ej, letile glave!

Jer kad je naš, (medijski pristojno) u debelo meso odn. (narodski nepristojno) u - guzicu ranjeni vojnik u Afganistanu, počeo pričati o okolnostima u kojima je ranjen, pa počeo pričati o nekom ´čišćenju´ u nekom selu nakon američkog bombardiranja, a svekolikoj hrvatskoj javnosti pred očima već osvanuli neželjeni prizori iz Voda Smrti -

naš ga je ministar Rončević (onako počešljan kao da ga je krava polizala) koji je kraj njega pozirao (zašto ne i kraj njegove guzice) na to panično munuo laktom u rebra,

pa se ovaj brže-bolje pribrao i lakonski zaključio da ionako ´nisu u Afganistan došli brati ljubičice´.

Pu majkumu, i to je javno-tajno sranje konačno dobilo slikovnu potvrdu – naši dečki sudjeluju u borbenim akcijama rame uz rame s Amerima! Eto vam cijene DrIvinog posjeta Bijeloj kući i mister Prezidentu, eto vam da prostite – gelera u šupku.

Upićkumaterinu i sve! Zašto upićkumaterinu i sve pitate se sad vi i dobro se pitate, jer nitko ama nitko nije bio toliko naivan vjerovati da će naši dečki tamo u Afganistanu brati cvijeće i do vječnosti izbjegavati ratne sukobe, ali u pićkumaterinu i sve i SVI ONI - koji ovoj naciji tako bezobrazno i bez pardona mažu oči i prave nas glupim u pićkumaterinu kao da nas je njihov ćaća napravio, a nije!

Ma stoko jedna da jedna tko si ti stoko da ikoga munaš u rebra kad govori istinu?!

Ma stoko jedna tko si ti da ovoj naciji tajiš prave zadatke naših dečkiju tamo u toj vukojebini boguizanogu?!

Ma stoko jedna kako se usuđuješ lagat ovom narodu, stoko, da naše dečke šalješ tamo ´samo´ u mirovnu misiju i neborbeno djelovanje?!

Ma stoko jedna da jedna kako se usuđuješ prodavat ovom narodu priču  da naši dečki tamo samo obučavaju lokalce?!

Ma stoko jedna tko ti je dao pravo naše dečke tamo, stoko jedna, bacati iz relativno sigurnih u borbena područja?!

Ma stoko jedna baš me zanima kako misliš opravdati prvu crnu vreću iz Afganistana, a doći će stoko i ti to vrlo dobro znaš, to je samo pitanje vremena! Nesretnim slučajem jeli, možebitno da se momak sapleo o metak pa slomio vrat?!

Ma stoko jedna ako već toliko očajno želiš u taj prokleti NATO a znaš da narod ne želi - tko ti je dao pravo zataškavati ovakvu vijest?!

Ma stoko jedna po čemu je vijest od možebitnom pozivu u prokleti NATO 2008e, važnija od ranjavanja našeg čovjeka danas?!

Ma stoko jedna tko si ti da nam dicu u smrt šalješ i Amerima jeftino prodaješ?!

Ma stoko jedna ako već ovaj narod smatraš budalama onda stoko budi barem pošten pa to priznaj javno!

Ljudi, meni bi zbog ovog padale glave ej, padale glave! I Ministarske i Premijerske i Predsjedničke – sve do jedne, sve do jedne koja je imala udjela u ovom sranju!

Ma stoko jedna zar stvarno misliš da će ti nešto ovako proći?!

Jebiga narode, u tome i je problem - stoka stvarno misli da će im to proći! I zato narode - diž´se! Narode diž´ te se i to bez zajebancije!

NA KUKE I MOTIKE NARODE HRVATSKI – NA KUKE I MOTIKE!!!

NA KUKE I MOTIKE LJUUUUDIIII!!! PET JE DO DVANAEST LJUDI, SRANJE NAM SE SPREMAAA!!!Afganistan

Jer ako se sad ne dignete, ako ne vratimo naše dečke, ako uđemo u NATO - jebaće nan ćuko ježa, dica će nam ginut po Afganistanu, Iraku, Iranu i svim budućim ratištima pakla! Biće sranja ljudi, biće sranja i biće ljubičica. Biće ljubičica ljudi, bit će ih u pićkumaterinu koliko će ih bit! Brat ćemo ljubičice ljudi, brat ćemo ih za stvarno, brat ćemo ih po –  grobovima hrvatskih vojnika.

Kažem vam - zaustavite se! November 16, 2006

Autor: modesti (blog) Objavljeno u: Politika, Hrvatska, Televizija, Kolumnizam Post je dosada pročitan 8508 puta.
Tagovi: , , , , , , , ,

Å eks(Političko-satirička poema sa nebuloznim upadicama preminulih i nepostojećih osoba)

UVOD

A obećavaše popodne baš spokojno i mirn-o…

ZAPLET

Nesmotreno, Ona o! Spomenuše funkciju koju je tada obnaša-o.

Na to -mili bože- o, ko kokica je pukao!

Šiknuše krvca Mu, uz vrat v nos und obraza lik,

Prokuljala iz uški vode dim,

Probudio se partijin bik!

Čuperak povrh čela se nakostriješio,

I onda je puče moj dar-mar uslijedio!

(Dar-mar Holmeeees, on je pravi! Dar-mar Holmeeees, on je pravi! Dar-mar Hooooooolmes!)

KULMINACIJA

I onda opomenu daše joj,

A ona o opomeni da ona ne paše njoj – pih!

No nepokoleban i opomenu drugu (uz riječi uskrat) on poslaše joj,

No uskrat riječi - jezika ne skratiše njoj: Šutila hvala lijepa – ne bih!

te jezikom nastavi ona, mjesto metle, po liku da mlati mu pijanom.

I onda on njoj ´Zaustavite se!´ reče,

Al´ rafal-dva (rata-ta-ta) njoj uteče.

Pak će on ´Kažem vam – zaustavite se!´ i opeta,

A ona njemu paljbom otvorenom: Rata-ta-ta rata-ta-ta rata-ta-ta!!!

I onda on njoj da joj dati ne mogaše više ništa sem toga,

Na što ona raspištoljeno: Rata-ta-ta rata-ta-ta rata-ta-ta!!! –raspali ne gledajući ni kamo ni koga,

I onda on njoj da bi vitezove sjajne zaštitare zvao da izbace nju to jest ju,

No da: ´…to ne bi bilo prema dami… to.´

Na što dama jošte i više: Rata-ta-ta rata-ta-ta rata-ta-ta!!! –krene ispaljivati riječi roj,

I da ministricom nesposobnom bješe –zlobno je nadodao.

(I tu ga je zajebao. Jer posli ovoga puče moj, sve ode u pićkamaterina neparan broj!)

KLIMAKS

I onda djeva cipelicu skinuše jer Pepeljuga bosonoga djevama uzor - jest,

(Kubrick: U pićkumaterinu - šta nisam gorili da cipelu mesto koske! Cipelu mesto koske!)

I sva je djevice pepelne čedna suzdržanost minuše,

Te usklicima uskličnim stane prve redove - mest,

I s cipelicom započe nedužnu klupu nemilosrdnijeh tući

(´Ho-ću ku-ćiiiiii, ho-ću ku-ćiiiiiiiiiiiiii!!!´ -šeik iz dječje lutkarske emisije).

RASPLET

I onda kada već prijetiše ugroza o-zbiljna,

Od tih moćnih obućnih projektila,

I kada se vitezovi zastupni pod klupe pobacaše hrabro,

(Ne znajuć gdje im je guza u tom trenu, a gdje glava bila)

Strahujuć od cipelica ženskih 38-40 broja…

KRAJ

Dođe i konac tog ludinog odijela kroja.

I zaključiše raspravu On,

Navodno kažu, zbog mobitela mu tihi zvon

(Jer kad Doktor zove plavušo znaj - svemu je kraj).


Bestseler pokreće Wordpress 2.2.2.
Sav sadržaj na ovim web stranicama zaštićen je copyrightom njegovih autora.