Svakog dana jedan strip December 19, 2006

Ovaj je tekst reklama.

Također je i fenomenološka rasprava, a i budnica kulturno pozaspalima. Lijenčina sam, naime, pa najvolim pisati trostrane tekstove jer s jednim riješim tri muhe.

Stripovi u Hrvata, dakle, ili: gledaj pa se čudi. Jer, nema ni dvije godine kako je raÅ¡ireno bilo vjerovanje kako se nikad i nigdje od Zagora nećemo maknuti te kako nam sljeduju samo čemer, jad i smrt, a sada … Sada se pojavilo nekoliko novih i agilnih izdavača pa, premda je mentalitet Zagora djelomice zamijenjen mentalitetom “Zagora u tvrdim koricama”, čitatelj stripa može uÅ¡etati u svoju omiljenu striparnicu i doslovce svakoga dana naći neÅ¡to novo.

Ne Å¡alim se, niti pretjerujem zbog efekta. Tijekom kalendarske godine 2006. popisano je, od onih koji se time bave, do sada već 360 izdanja, uglavnom na hrvatskom te neÅ¡to na srpskom i slovenskom. Pri čemu nisu brojeni “Mickey Mouse”, “Politikin zabavnik” i slični, inače bi znamenka bila i veća. A nova izdanja i dalje stižu, te onaj tko tako želi (i može si priuÅ¡titi) ne mora, zaista, provesti niti jedan dan u godini bez nove stripovske lektire.

Kad sam već spomenuo nova izdanja, neki dan su iz tiska izašla četiri nova albuma friškopokrenute naklade Fibra. Riječ je, redom, o odličnim izdanjima. I da, na tri od četiri sam radio kao prevoditelj ili redaktor te je stoga ovaj tekst odmah na početku imenovan kao reklama, ali - vjerujte mi ili tko vas šiša - ne bih radio da nisam tako izabrao. A sa stripom dnevno - mogu birati na čemu želim raditi pa itekako biram.

Nego, Fibra. Nakon starta s (takoÄ‘er odličnom) kriminalističko-erotskom tragikomedijom “Spaghetti Brothers”, urednik Marko Å unjić pokrenuo je i dvije nove biblioteke: biblioteku “Orka” te biblioteku “Ljubav i rakete”.

“Orka”, kao Å¡to vizualno pismenima i samo ime sugerira, biblioteka je koja će objavljivati vrhunske crno-bijele stripove. Prva dva naslova itekako opravdavaju maločas upotrebljen pridjev: “Bosanske basne” Slovenca Tomaža Lavriča izvrsno su nacrtan i viÅ¡e puta nagraÄ‘ivan strip o ovom naÅ¡em zadnjem balkanskom ratu, dok u “Presvetom srcu” veteranskih legendi Moebiusa i Jodorowskog ima neÅ¡to Å¡to će uvrijediti puritance svake vrste. Oba stripa, ako ih iÅ¡ta osim grafičke vrsnosti veže, krajnje su osobne ispovijedi - Lavričeva promiÅ¡ljanja dok se rat odvijao i mistično-erotska preispitivanja krize srednjih godina Jodorowskog - Å¡to, barem ako se mene pita, tim stripovima jamči kvalitetu.

Druga edicija, “Ljubav i rakete”, konačno sustiže opaki previd naÅ¡eg strip izdavaÅ¡tva te, počinje sa sistematizacijom dvadeset i pet godina opusa braće Jaimea i Gilberta Hernandeza na stripu “Love & Rockets”. Punkerski nastrojeni Jaime i markesovski udaren Gilbert, tom su serijom promijenili shvaćanje stripa moje generacije, a priče (u ovim prvim knjigama Gilbert je tu malo jači) i crteži (Jaime rastura) nisu nimalo omlitavili s protokom vremena. Vrlina “Ljubavi i raketa” - ukradimo riječi prevoditeljici, Tatjani JambriÅ¡ak - joÅ¡ su “tako zgodno i s ljubavlju nacrtane žene da ćete ih teÅ¡ko igdje drugdje naći” … pa se vi usudite ne posegnuti za njima! Knjigama, to jest. 

No, da ne hvalim uprazno, jer riječi su jeftine … Želite li znati koliko su točno Fibrina izdanja dobra? (Premda, nisu samo ona dobra: spomenimo Libellusove “Kena Parkera”, “Spiroua” ili “Klaru”, More Comisova “Zekana”, Bookglobeovog “Usagi Yojimba” ili sve na čemu piÅ¡e Q.) Fibra se naročito pobrinula za stripova gladne surfere te je na svoju stranicu - www.fibra.hr - stavila pdf-ove s po pedesetak stranica svakog od albuma. Da ne kupujete mačke u vreći samo zato Å¡to vam Macan tako kaže, već da ovjerite, provjerite i uvjerite se kako je krajnji čas da - opet! - počnete čitati stripove. 

Danas jedan, sutra drugi i tako - čitave godine. :) 

(mcn)

TKO ÄŒITA BESPLATNE NOVINE? October 1, 2006

S obzirom da po cijele dane razgovaram uglavnom sam sa sobom (te se uglavnom slažem sa svime izrečenim), znam se prekomjerno oduševiti kad me nužda natjera na razgovar s nekim drugim i tako mi otvori posve novi vidik na stvari o kojima ili nisam razmišljao ili sam brzo zaključao temu. Tako sam neki dan razgovarao s direktorom prodaje jednog od lanaca za distribuciju robe po kioscima pa smo se, nakon obveznog kukanja kako stripu loše ide i kako nije bilo tako kad smo bili mali, dotakli i - besplatnih novina.
Besplatne su novine - pogotovo one dnevne jer se pokuÅ¡aja besplatnih tjednika ili mjesečnika sjećam barem unatrag dvadeset godina - u nas relativno nova pojava. Postoje zapravo samo jedne - licencni Metro express - i zadnji put kad sam vidio reklamu hvalile su se dnevnom nakladom od 260.000 primjeraka od kojih mi je malo kojeg uspjelo uhvatiti ako se nisam zatekao pored narančastog boksa uvečer kad su ga punili ili ako isti boks nije bio lociran negdje izvan puta, primjerice pored kulturnog centra “TreÅ¡njevka”. No, kako je Metro express sadržajem skraćena verzija Jutarnjeg zanimljivo je pitanje koliko je pojava tih novina utjecala na prodaju postojećih?
Meni je to pitanje zanimljivo iz dokonosti, ali mome je sugovorniku ipak dio dnevnoga kruha te se primio telefona i nazvao vlasnike privatnih kioska s kojima posluje. Oni su mu redom rekli neka niÅ¡ta ne brine: prvo Å¡to učine kad ujutro doÄ‘u na posao jest da iz narančastog boksa uzmu sve primjerke Metro expressa i zaključaju ih u vlastiti gepek te ih navečer bace. U kontejner ili grabu, svejedno … Neće njima nekakve besplatne novine izbijati kunu koju dobiju po primjerku novina koje ljude kupe uz kavu! Ma da je i pola kune za 24 sata - ne daju!
Sad, ako su lagali mene i ja lažem vas … Ali to je priča koju sam čuo i koja se, ako niÅ¡ta drugo, lijepo uklapa u prazne boksove već u devet ujutro. A ima i jedna druga priča o besplatnim novinama koju sam čuo od istog čovjeka, a koja ide ovako:
Jedan privatni dućan u kojem se uz kasu prodaju i novine imao je stalnu narudžbu za jedan primjerak Plavog oglasnika. I stalno ga je vraćao neprodanog. Došao onda trenutak kad je Plavi oglasnik prilagođavao nakladu, vjerojatno ju je u nekoj mjeri smanjio pa je posao mog sugovornika bio da vidi gdje Oglasnik više ne treba slati. Dućan koji naručuje jedan primjerak kojega, uz to, nikad ne proda - je prekrižio.
Vrlo ga je brzo nazvao vlasnik spomenutog dućana. Da pas mater, di je moj Oglasnik? Je, pa kaj bu ti kad se ne prodaje? I, mic po mic, izađe istina na vidjelo: Oglasnik se nije prodavao, ali su ga redovito čitali penzići koji bi u dućan došli popiti pivo iz flaše. Nema Oglasnika, nema ni prometa od pive!
Ukratko, moj je sugovornik objasnio dućandžiji kako cijela priča nije njegov problem pa neka dućandžija izvoli, kad mu već Oglasnik toliko znači, on kupiti taj jedan primjerak kojim podmićuje pivsku klijentelu. Uz gunđanje, kaže, dućandžija je pristao.
Ljudi, dakle, vole besplatne novine. I čitaju ih. Možda ne one koje su izdavači namijenili besplatnom čitanju, ali Bože moj, ne može se reći kako ih ne vole.
 

(mcn)
 

Kako prodati knjigu? June 20, 2006

Pričajući proÅ¡loga puta o tiskanju knjiga spomenuo sam kako se već naÄ‘u tiskare (govorim o klasičnim, digitalne su druga priča) voljne raditi knjige i u nakladama od 250 ili 300 primjeraka. No, piscu koji se tek upuÅ¡ta u knjigotvornu igru to se može učiniti malo. “Jeb’o državu u kojoj moju knjigu neće kupiti barem tisuću ljudi”, može uskliknuti. I da, jeb’o državu, onako iz načela, ali to ne mijenja neke činjenice.
Neko relativno nedavno istraživanje pokazalo je da u Americi knjige kupuje 2,5% stanovniÅ¡tva. Prenesem li nekritički taj podatak na Hrvatsku, kad već za neko naÅ¡e istraživanje ne znam, dolazimo do brojke od 125.000 knjigokupnih Hrvata. Å to dobro zvuči, a? Ali istraživanje niÅ¡ta ne kazuje o tome koliko knjiga kupuje svaki od njih. Teoretski, svatko tko je u životu kupio jednu knjigu ulazi u taj broj jednako kao i onaj koji tjedno kupuje dvije ili tri tako da spomenutu Å¡estoznamenkastu cifru teÅ¡ko da u prvom naletu može doseći ijedna knjiga. Koji su naÅ¡i bestseleri (osim bestseler.neta, dakako), zadržimo li se samo na domaćim autorima? Kiosk-biblioteka “Premijera” s tiskanih 50.000 i inicijalnom prodajom oko polovice, vjerojatno. Arijana ÄŒulina, podržana televizijskom popularnošću, s dvadeset i neÅ¡to tisuća. Sve ostalo se kreće znatno niže: Jergovićevi “Dvori od oraha” su - prema podatcima iz tiskare - do nekog datuma lani bili otisnuti u tri tisuće primjeraka, Å¡to je zapravo sjajno budući da je normalna strategija otisnuti pet stotina primjeraka domaćeg autora, razaslati ih u knjižare i onda razglasiti kako je “prvo izdanje rasprodano” i nadati se da će to pogurati prodaju.
Knjižare, kad sam ih već spomenuo, omiljena su tema kukanja naših nakladnika. Ono što se s ratom dogodilo jest da je prodaja pala, zarada otišla na dnevne troškove, nakladnici ostali neisplaćeni, knjige prestale stizati u knjižare, kupci ostali bez mogućnosti doći do novih knjiga. Zbog toga vrzina kola mali nakladnici danas šalju knjige samo knjižarama koje plaćaju unaprijed (što znači onima kojima su kupci ostavili broj kartice kao garanciju da će knjigu kupiti; što znači da se prodaje samo informiranim kupcima koji znaju što traže, a nikad slučajnom vršljaču), dok veliki ponekad šalju primjerke okolo zbog reklame ili se uključuju u Hrvatsku specifičnost: otvaranje vlastite knjižare.
Na nekom seminaru kojega sam jednoć pohodio, poljski nas je predavač obavijestio da je Hrvatska jedinstvena među tranzicijskim zemljama po tome što je 75% (ili 70%? ili 80%?) knjižara u vlasništvu izdavača. Kužite problem? U svojoj knjižari izdavač može cijenom favorizirati vlastita izdanja, sigurno će ih oklijevati izmjenjivati s konkurencijom, a kupcu preostaje samo baviti se onim čime se ne bi trebao baviti: pamtiti tko je što izdao i tražiti njegovu knjižaru (ili kakav knjiški sajam) kako bi prošao što jeftinije.
(To u Zagrebu. Izvan Zagreba, gdje nakladničke knjižare uglavnom nisu, bogtepitaj kakvo je stanje.)
Proći jeftinije nam je i inače nacionalni sport, a kod knjiga barem ne mogu nikoga kriviti Å¡to se njime bavi. Otkako su kiosk-naklade pokazale kako cijena broÅ¡irane (pa i kartonirane, ali ne pretjerujmo) knjige može ‘ladno biti dvadeset i devet kuna, nekako mi je bed platiti ma i kunu viÅ¡e. No, shvaćam nakladnike: želite li knjigu tutnuti pod nos čitateljima, to jest distribuirati je po knjižarama, suočit ćete se s “rabatom” koje one traže. “Rabat” se, pak, kreće od 30% (u mojim dragim strip knjižarama koje su ionako priča za sebe), preko 40% (Superknjižara, Algoritam), 45% (Profil Megastore) do 50% (minimalni postotak kojega će distributer uzeti kako bi umjesto vas raznosio knjige ostatkom zemlje). S obzirom da bi nakladnik ipak neÅ¡to i zaradio, a ne može računati da će nakladu baÅ¡ svake knjige (ako ijedne) rasprodati, proizvodna cijena se množi s minimalnim faktorom tri, najčešće četiri ili pet, ponekad sedam. Pa tako, troÅ¡kovi tiska 10 kuna, drugi troÅ¡kovi (plaće, priprema, nedajbože honorar autoru) možda joÅ¡ deset), a knjiga na policama sto do stopedeset kuna.
Kako onda nakladnici opstaju? Preko dragog nam Ministarstva, uglavnom. Traže se potpore i tiskaju samo knjige koje su ih dobile. Zatim se knjige nose na “otkup” (koji je u zadnje vrijeme malo smrÅ¡avio) i nada se da će država biti milostiva i otkupiti bar sto komada za biblioteke. Bibliotekama se prodaje i direktno, snube ih nakladnici i trgovački putnici, nude popuste i Å¡estomjesečne odgode plaćanja, samo kako bi k sebi povukli Å¡to veći dio jedinog sigurnog novca u čitavoj priči: onog državnog.
Jedna od sedamnaest stvari kojima se bavim u isto vrijeme je nakladništvo. Krenuo sam u njega prije tri godine prilično idealistički: napravit ću najbolja moguća izdanja knjiga (i stripova) u koje vjerujem i kvaliteta će ih prodati sama od sebe. Yeah, kako bi se to lijepo reklo, right.
Knjigu za koju nitko nije čuo nemoguće je prodati. Skupu je knjigu nemoguće prodati. Knjigu koju se ne može naći nemoguće je prodati. Iz čega proizlazi da će se prodati pristupačna knjiga za koju su ljudi čuli i koju mogu naći iza prvog ugla, prije no što im druge brige izbace knjige iz glave. Napraviti jeftinu knjigu, efikasno je distribuirati i reklamirati može samo veliki nakladnik. Mali nakladnik, hobistički small press poput mojega, se u cijeloj priči samo igra nakladništva: kad bi ministarstvo zatvorilo dovod financijskog kisika, masa bi se nas pikzibnera poizvrtala na leđa.

Vidio sam nakladnike koji se snalaze na različite načine: sponzorstvima, vanity-pressom, vlastitim uličnim Å¡tandovima, mijenjanjem naklada s drugim nakladnicima, digitalnim tiskom u vlastitom podrumu (tiskaju se korice, a knjižni se blok dotiskuje po potrebi, komad po komad, ako treba) … Ali sam shvatio i da idealizmu u cijeloj priči nema mjesta. NakladniÅ¡tvo je posao, prodaja knjige je vjeÅ¡tina za sebe kojoj ljubav prema knjizi može biti samo na smetnju. I znam da ne znam kako odgovoriti na pitanje s početka ovoga teksta.

Ne znam kako prodati knjigu.

(mcn)

PS Ali da pokuÅ¡am: moj nagraÄ‘eni roman “Žuta minuta” i zbirka eseja “Stripocentrik” stoje samo po dvadeset i devet kuna (nema poÅ¡tarine ako uzmete obje) - piÅ¡ite na mcn (at) hi.htnet.hr.

Kako objaviti knjigu? (drugi dio) June 12, 2006

Prije no prijeđem na ono od čega sam mislio početi - malog vodiča kroz radnje potrebne kako bi od rukopisa nastala knjiga - htio bih, dok posve ne smetnem s uma, reći koju o financiranju.
Otkidanje od usta ili umjeÅ¡nost u iznalaženju mecena na stranu, postoji i nekoliko legalnih načina dobivanja para za izdavanje ili čak pisanje knjige. NaÅ¡e drago Ministarstvo kulture, ma Å¡to vi mislili o njemu, ipak sufinancira dobar dio književne proizvodnje - ovako ili onako, uz utjecaj ovog ili onog lobija, ali u par navrata godiÅ¡nje iz kase se puste pare za potporu knjiga. Lani su meni, tako, potpomogli u izdavanja “Stripocentrika” (jedne briljantne zbirke eseja koju ste, naravno, svi već nabavili) cifrom ne prevelikom, ali posve dovoljnom kako bi amortizirala troÅ¡kove tiska i omogućila da “Stripocentrik” (reklama!) prodajem po popularnoj kiosk-cijeni od dvadeset i devet kuna. TakoÄ‘er, od proÅ¡le godine je Ministarstvo (www.min-kulture.hr) uvelo i stipendije za autore koje se dodjeljuju na osnovu započetih tekstova i odabranim autorima omogućuju da tri, Å¡est ili dvanaest mjeseci iz državne blagajne dobijaju po sedam soma kuna (bruto), e ne bi li nesmetano mogli zavrÅ¡avati knjige. I to funkcionira: znam barem dvoje (Zvonka T. i Sanju L.) koji su lani, bez posebne protekcije, postali korisnicima te stipendije. Uz Ministarstvo, tu su i povremeni natječaji koje vrijedi pratiti (preporučujem www.culturenet.hr newsletter kao sredstvo informiranja): Hrvoje K. je svojevremeno, recimo, dobio odreÄ‘enu svotu od Zagrebačke banke. Umjetnost poradi umjetnosti, znate, u bilo kojem vremenu i prostoru rijetko izdržava sebe samu - naklonost neznanaca joj je često, čitajte biografije, osnova preživljavanja.
(Ne mogu ja bez ovih zagrada: primijetit ćete, jasno, kako su svi nabrojeni - i Zvonko i Sanja i Hrvoje, pa čak i ja - pisci s nekoliko prethodno objavljenih knjiga. Točno: država nije pretjerano sklona potpomaganju početnika kao što nije sklona ni otvaranju besplatnih kupleraja za masovno razdjevičenje frustriranih tinejdžera. Rekao bih nešto utješno na tu temu, ali utjeha na postoji: deal with it! Također ćete možda zamjeriti kako nitko od navedenih - poglavito ja - nije zaslužio nikakvu potporu jer pišemo smeće i drugi je zavrjeđuju više. I ja ću se rado s vama, barem koliko se o meni radi, složiti: no, jesu li se ti drugi natjecali i iskušali kako, u trenutačnom sistemu vrijednosti, zaista kotiraju? Ili se ne usude izgubiti tješeći se gunđanjem o privilegijama? Objaviti prvu knjigu je teško, ali je gotovo potpuno nemoguće ako se čovjek sam ne potrudi. Život je trgovina i - deal with it!)

No, natrag savladivom gradivu. Recimo da imate rukopis (a tko ga nema?) kojeg svi vaÅ¡i nekritički prijatelji vole i kojeg ste stoga poželjeli otisnuti kako bi vas voljeli joÅ¡ i viÅ¡e. Recimo da ni pare nisu problem (Å¡paranje, bogati frend, Ministarstvo …), ali joÅ¡ uvijek morate proći papirologiju, prijelom i tiskaru. Te distribuciju, ali to je posve, posve druga priča. Redom:

Papirologija - Kao autor, knjigu u Hrvatskoj smijete izdati sami. Zbog uvrÅ¡tenja iste u bibliotečni sustav, potrebni su vam ISBN i CIP. Iza prve od tih izvanzemaljskih kratica krije se International Standard Book Number - broj kojeg će u svijetu knjige imati vaÅ¡a i samo vaÅ¡a knjiga te iz kojeg se izvlači i onaj jednako tajanstveni bar-kod, taj znak zvijeri kojega danas ima svaki proizvod. Premda kabalistično kriptičan, ISBN je zapravo jednostavan te ga svatko može (Å¡toviÅ¡e: mora moći) dobiti u nekoj sveučiliÅ¡noj knjižnici - viÅ¡e podataka naći ćete na www.nsk.hr (odio za nakladnike). CIP je, pak, Cataloguing in Publication. Drugim riječima, kad u knjižnici vrÅ¡ljate po kataloÅ¡kim karticama ili njihovom digitalnom ekvivalentu, gledate ono Å¡to piÅ¡e i na CIP-ovima: autora, naziv, nakladnika, godinu izdanja, univerzalnu decimalnu klasifikaciju itd. CIP se takoÄ‘er dobija u nekoj od sedam knjižnica u Hrvatskoj, nije obavezan (jer ga ne daju, recimo, slikovnicama ni odnedavno, pasmater, stripovima), ali čini da knjiga izgleda ozbiljije te da je, kaže urbana legenda, knjižnice radije kupuju (jer onda CIP mogu samo prepisati, a ne smiÅ¡ljati ga same). Bitno je za CIP napomenuti kako ga možete dobiti tek kad u SveučiliÅ¡nu knjižnicu odnesete (ili mailate) “prijelom” knjige (prije nije bilo tako, ali se zbog povećane količine ljudi koji su prijavljivali knjige koje potom nisu nikad izaÅ¡le - znam barem jednoga - ta praksa uvela kako bi se smanjila zbrka u katalogu).

Prijelom - je relativno skup sport, ako ga radite propisnim putem kroz neki od grafičkih studija. Mislim da se trenutačno stranica prijeloma (a to znači stranica knjige) naplaćuje od 8-15 kuna, ne računajući dizajn i oblikovanje. Na maleÅ¡nim nakladama to ponekad znači da prijelom stoji koliko i tisak, možda i viÅ¡e. RjeÅ¡enje je dvojako: raditi s frend(ic)om dizajnerom koji će to odraditi ako ne gratis onda za onoliko para koliko imate (ipak je ovo Hrvatska i rijetka ptica keÅ¡ vlada nad službenim cjenicima) ili stisnuti zube i sami zaroniti u neki od računalnih programa za izradu publikacija. InDesign je ovih dana zamijenio svoju preteču PageMakera i nije ga neizvedivo svladati nakon nekoliko sati ili dana frustracije, pogotovo ako vam se knjiga sastoji samo od blokova teksta, bez ilustracija. Jednom “prelomljene” stranice tada “puÅ¡tate” ili na film ili na paus. Za čist tekst je dovoljan paus (kupuje se na listove u papirnici) na kojeg ćete knjigu isprintati, uz oznake obrezivanja i brojeve stranice, na laserskomu printeru i zrcalno (bitno zbog idućeg koraka koji nije vaÅ¡ problem, a ovaj se tekst ionako duži). Ako knjiga ima fotke ili reprodukcije crteža koji nisu linijski, te je stranice dobro “pustiti na film”, Å¡to se čini tako da “pripremu” na CD-u odnesete u neki grafički studio. Cijena filmu varira od 40-80 kuna za dužni metar. Digitalna izrada ploča (bez filma ili pausa) joÅ¡ je uvijek neisplativa za crno-bijeli tisak, dok se kod kolora (za kolor vam je potrebno četiri filma za svaku stranicu) već isplati o njoj razmiÅ¡ljati.

Tisak - je zadnja i najmisterioznija stavka svakome laiku tako da je prva i osnovna uputa obići nekoliko tiskara (prethodno se raspitajte kako su njihovi klijenti zadovoljni njima) i tražiti “ponude”. Znate li kako želite da vam buduća knjiga izgleda, možda nije loÅ¡e sa sobom ponijeti uzorak neke koja vam se sviÄ‘a - pokazujući prstom lakÅ¡e ćete odgovarati na tiskarova pitanja. A tiskari će vas pitati kojeg će formata biti knjiga (klasični džepni formati svi stanu u obrezani A5 - maksimalnih 14*20 cm), na kojem papiru želite “knjižni blok” (80-gramski offset je onaj obični bijeli, ako želite deblji postoje i veće gramature; želite li sjajni to je kunstdruck, želite li onaj žućkasti kao Algoritmov na kojom knjiga izgleda lakÅ¡a nego Å¡to je debela, to je “bulky” ili “voluminozni”), a na kojem korice (250-gramski je dovoljan za broÅ¡irana izdanja), kakav lak (izbor su vam mat ili sjajni, mat je neÅ¡to skuplji), koliko će knjiga imati stranica (u brojevima djeljivim s 8, zbog načina na koji se knjiga tiska) te koliku nakladu želite (teÅ¡ka su vremena pa tiskare već pristaju raditi i knjige u 250 ili 300 primjeraka, donedavno su tvrdili kako se ispod 500 ne isplati)? Å to veća naklada, vrijedi znati, donosi manju cijenu po primjerku (ali i veći problem distribucije o kojem mislim pisati idućeg vikenda u tekstu “Kako prodati knjigu?”), a svaka kalkulacija, svaka “ponuda” koju dobijete ovisit će u idućem koraku o vaÅ¡oj sposobnosti cijenkanja, ponude plaćanja unaprijed u zamjenu za popust, navlačenja odgode plaćanja itd. Savjetovao bih vam viÅ¡e, ali za te stvari sam doista tudum.

I, koliko će vas knjiga zaista doći? BroÅ¡irana knjiga (to se ovih dana zove “mekoukoričeno”) od kojih 150 stranica u nakladi od 500 primjeraka trebala bi vas doći 10-12 kuna po komadu (plus PDV). Posebni zahtjevi - “klapne”, Å¡ivanje, neki fora papir na koricama, viÅ¡e strana, veći format - koÅ¡taju, kao i svuda, viÅ¡e. No, uvijek možete poći od činjenice koliko novaca imate i pitati: može li to i to za toliko i toliko kuna? Tiskar će se na to uvijek nasmijati, ali - ako baÅ¡ niste tražili ludost - pedesetpostotna je vjerojatnost i da će pristati. Možda tiskanjem samo pokriva materijal, ali bitno je da strojevi ne stoje i bitno je da vaÅ¡a sića ode u njegov, a ne susjedov džep. Kad mi je užasno stalo napraviti jeftinu knjigu (jesam li spomenuo - reklama! - kako blog.sf, zbirka SF priča s bloga koju je uredila Ire stoji samo 15 kuna?), tada tražim jeftinu tiskaru i dolazim s fiksnim iznosom kojeg smijem potroÅ¡iti. Vi ste, siguran sam, u financijskim sferama spretniji od mene pa ćete me nadmaÅ¡iti u inventivnosti prolaženja povoljnoga tiska (postoji tzv. “Ivin sistem”, nazvan po jednom naÅ¡em strip-izdavaču koji bi tiskao strip, uzeo pola naklade, polovicu ostavio tiskaru kao garanciju i onda promijenio tiskaru - ali ja ga nikad nisam imao muda primijeniti). U svakom slučaju, mislim da ćete se složiti sa mnom u tvrdnji s kraja proÅ¡log teksta, o tome kako knjige, u proizvodnji, nisu skupe.

Ali zašto onda koštaju koliko koštaju, tko to uopće kupuje te isplati li se cijeli biznis?

“Kako prodati knjigu?”, na ovom istom mjestu, za otprilike tjedan dana.

(mcn)

Kako objaviti knjigu? June 10, 2006

Postoji jedno milijun priručnika o tome kako napisati knjigu. Vjerojatno postoji i barem nekoliko priručnika o tome kako napisati knjigu o tome kako napisati knjigu. No, čini mi se da postoji jako malo priručnika o tome kako objaviti knjigu. Razlog je tomu što postoji milijun ljudi koji bi željeli biti (objavljivani) pisci, a relativno malo onih koji bi željeli biti nakladnici. Jer, nakladništvo je ipak ozbiljan posao. Pisanje je zajebancija.

(Prije nego se neko uvrijedi: naravno da i pisanje može biti ozbiljno, pa čak i posao. No, u korijenu potrebe za pisanjem - i objavljivanjem - je samozadovoljavanje ega. Pa ćete tako s priznavanjem pisanja kao zvanja imati podjednakih problema kao kada biste htjeli u rubliku zanimanja upisati “masturbacija”. Možda vas onanija zabavlja, možda ste godine proveli usavrÅ¡avajući tehniku i razvijajući filozofsku nadgradnju, ali nekako ne zvuči ozbiljno. No, nakladniÅ¡tvo - čak i neuspjeÅ¡no - zvuči. I jebiga.)

Kako, dakle, objaviti knjigu? U Hrvatskoj? Danas?

Dva su, Å¡to me podsjeća na onaj stari vic, načina: ili ćete je objaviti sami ili će vam je objaviti netko drugi. Autori su poprilično neskloni prvome načinu. Službeni je razlog Å¡to se “to tak ne Å¡ika” - na samizdate se gleda poprijeko, kao na nižu rasu. “Nitko to nije htio objaviti pa si je jadničak morao sam” i te priče. U tome stavu ima istine, ima i laži, ali mi se podjednako bitnim čini drugi razlog koji ukratko glasi: pisci su lijena bagra. Da su se htjeli baviti nekim poÅ¡tenim poslom, je li, ne bi postali pisci. Te im je tako mrska i sama pomisao da bi se knjigom, nakon Å¡to su je napisali, trebali i dalje baviti: prelamati je, tiskati, distribuirati, fakturirati, skladiÅ¡titi, rashodovati … Je l’ vam se zgadio ovaj zadnji redak? Gadi se, s pravom, i piscima.

(U slučaju da vam spomenuti redak nije bio automatski mrzak, pozvao bih vas da pročitate drugi dio ovoga teksta, koji će se baviti samizdatom: na istom mjestu, za dan ili dva. Hvala.)

Te su tako, genetski neskloni tomu da si knjigu objave sami, pisci orijentirani na nakladnike. Poslije će se žaliti kako su malo plaćeni, ali sami su si krivi. Poslije će se žaliti da ih nakladnici ne vole i ne razumiju, Å¡to je istina, ali tko može okriviti nakladnike? Svatko piÅ¡e, svatko misli da vrijedi to Å¡to je napisao, svatko misli da je jedinstven i svatko jest jedinstven - ali jedinstven ne znači i zanimljiv. ÄŒak i dobro napisani tekstovi (iz nepoznatog mi razloga ovoga čas pada na pamet rukopis romana “Dugavljanski disko” kojega sam pročitao prije iks godina i autora mu zaboravio) nisu nužno objavljivi - spomenuti roman gaÄ‘ao je trenutak i mjesto i generaciju; izvan njih jednostavno nije funkcionirao - a posao je nakladnika pronaći neÅ¡to univerzalno zanimljivo. Zato hrvatski nakladnik, uglavnom, ne voli objavljivati domaće pisce.

To jest, ne voli objavljivati pisce koji nisu već objavljeni. Da ne grijeÅ¡im duÅ¡u (jesam li dosadan s ovim ograÄ‘ujućim početcima rečenica?), tako je posvuda: urednici ne vole riskirati s autorima koji ranije nisu objavljivali. Ako je pisac negdje već objavio knjigu to znači da je a) sposoban napisati istu i b) da je netko već prosudio kako u napisanome neÅ¡to vrijedi. Objaviti prvu knjigu devedeset je posto problema, a razlika izmeÄ‘u vanjskog i domaćeg nakladniÅ¡tva je tek u detaljima: vani se autoru daju tri do četiri knjige da se ustanovi prodaje li se ili ne, a tada mu se pokazuju vrata (ili, ako je dobar s urednikom, preporuča mu se da promijeni ime i okuÅ¡a se u nekom drugom žanru), dok je kod nas dobrohotnost i dugotrajnija - i u većim izdavačkim kućama počesto cijeli izdavački program ovisi o jednom čovjeku koji osamdeset knjiga godiÅ¡nje ne stiže pročitati pa one “renomirane” samo proslijeÄ‘uje u tisak. Kako se ne bi mislilo da tu nekoga iz potaje pljujem, govorim o slučaju mog drugog romana za djecu za kojeg sam posve siguran kako ga urednik nije ni pročitao prije tiska, pouzdajući se da, kao nagraÄ‘eni autor, valjda neću baÅ¡ isporučiti totalno sranje.

(Moj prvi roman za djecu, ako koga zanima, objavljen je po pozivu gospođe Vere Barić, urednice Stribora, nakon što je pročitala jednu moju priču u Modroj lasti. Urednici i urednice koji, poput gospođe Vere, aktivno iskaju i potiču pisce tako su rijetki da svijećom trebati tražiti svijeću uz pomoć koje biste ih našli.)

Te kako onda objaviti knjigu, sada i ovdje? Sami nećete, veliki vas nemaju vremena za ručicu uvoditi u svijet velikih … kuda onda? Pa, k malima.

U Hrvatskoj postoje milijun i dva izdavača. Skoro pa doslovno: kad su se ono zadnji put doregistriravala i preregistriravala poduzeća skoro je svatko registrirao široku lepezu aktivnosti (isto je koštalo pa nek voda nosi!) tako da je većina tvrtki, trgovačkih društava, udruga građana i tkoznačegasvejoš registrirana za izdavaštvo. Kladim se, pisci dragi, da znate bar nekoga za koga ne znate da ima registrirano i nakladništvo. Što čekate, nagovorite ga!

Premda je objaviti knjigu kod druga ili prijatelja u suštini jednako, ako mene pitate, kao i objaviti je sam - ne tretira se jednako! Možda nitko do sada nije čuo za Frend d.o.o. (žaluzine, pogrebne usluge i nakladništvo), ali mnogo bolje izgleda kad na koricama piše makar to nego kad autor prizna da je za knjigu sam platio. A ni frendu iz Frenda d.o.o. možda neće biti mrsko nepismenim poslovnim partnerima pokazivati kako je objavio knjigu - nikoga knjige ne impresioniraju više nego one koji ih ne čitaju.

Jedino sad još možda dvojite oko traženja te usluge od frenda jer vjerujete da su knjige skupe? Koliko koštaju u izlozima, je li, i moraju biti? Dozvolite mi, zato, neka vam odam najveću tajnu nakladničkog posla, onu zbog koje ne postoje priručnici o tome kako objaviti knjigu: nisu.

Knjige nisu skupe.

Ali o tome u drugom dijelu ovoga teksta, na istome mjestu, za dan ili dva.

(mcn)

Blop ili strig? May 7, 2006

Dobro to što prikazujemo stripove na papiru, no koga to više zanima? Treba se kretati s vremenom, ne? Autor koji nema blog potpuno nam je nezanimljiv, je li tako? Pa, dakle, kako stoje hrvatski stripaši s popularnim sportom - imanjem bloga svoga?

Kako-tako … Ako pod aktivnim stripaÅ¡ima benevolentno smatramo svakoga tko je u zadnjih pet godina profesionalno objavio barem neÅ¡to, hrvatskih ćemo stripaÅ¡a skupiti pedesetak (moguće i viÅ¡e, zbog natječaja raznih; gornju statistiku navodim prema vlastitom istraživanju od pred koje ljeto). Od njih pedesetak, svoj blog ima ih, prema mome saznanju, točno deset posto. Tko su ta napredna petorica?

Najnapredniji se, kako pristoji, pokazao najmlaÄ‘i meÄ‘u njima - Tonči Zonjić. Izniman crtač koji se prije prihvatio miÅ¡a, a tek onda pera, Tonči je s navrÅ¡enih dvadeset već viÅ¡egodiÅ¡nji stanovnik virtualnog svijeta, objavljujući na webu svoje skice i crteže, sirove ili računalno doraÄ‘ene. Blog (na engleskome) mu je do sada donio barem dvije posve ozbiljne poslovne ponude iz svijeta, a koje je odmah odbio smatrajući kako joÅ¡ nije dovoljno dobar. Shvatite ga, ljudi su mu zapamtili ime joÅ¡ otkako je s petnaest objavio prvi rad (je, tak je dobar) i joÅ¡ se od toga trese. Tako da svakako otiÄ‘ite do njegovog bloga (trenutačna inkarnacija na http://lungbug.ice.org/2006/blogger.htm), ali ga nemojte odviÅ¡e hvaliti. Samo koliko zaslužuje…:)

Robert “Bob” Solanović nije early adopter poput Tončija, ali je odlučio prihvatiti prednosti bloga kao reklamnog izloga. Taj autor “Mistera Mačka” blog uredno vodi nekoliko zadnjih mjeseci puneći ga teaserima novog MM-a, kao i radovima iz bilježnice (u različitim stilovima) ili različitim novijim komercijalnim uradcima (maskotama itd.). Svi crteži su mu, do jednoga, preslatki pa se nadam kako će mu blog ispuniti svoju propagandnu svrhu. Njega smijete hvaliti, i tako vam neće povjerovati ako sazna da sam vas ja poslao - Boblog se Å¡epiri na adresi http://shoder.blogspot.com/.

Kud svi Turci, tud i mali Mujo. Osim što je Frano Petruša košarkaš pa nije baš mali, a i crta kao veliki. Žao mi je što mu se urušila prethodna verzija bloga na kojoj je bilo više skica i crtanja po prirodi, ali i na novome blogu (http://franopetrusa.blogspot.com/) ima lijepih stvari, završenih crteža, ilustracija i stripova. Opičite mu koji komentar, sad kad je shvatio kako se omogućava komentiranje i onima koji nisu s Bloggera.

Konačno, tu je i jedan veteran. Goran je Delić zadnji put viÄ‘en kako se stripom bavi prije jedno tucet godina na serijalu “Mask”, ali je na ovim prostorima ostao zapamćen po svome “Smogy Boyu” (dva i pol albuma u “Strip Artu”). U meÄ‘uvremenu je otiÅ¡ao u Kanadu, zaposlio se u produkcijskom dizajnu filmova, digitalizirao i postajao sve bolji. Ostavite i njemu koji komentar, da bude u vezi s domovinom - Delatoon je na http://delatoon.blogspot.com/.

A peti? Tko je peti? Nu da, to je bio podmukli trik: petoga crtačkoga bloga nema (barem ne od afirmiranih autora, ima poneki amaterski strip), ali postoji zato moj sajt s dnevnim stripovskim vijestima i linkovima na svjetsku stripovsku kornukopiju. Ako vam se da: http://qstrip.blog.hr - i hvala!

Heretici! March 6, 2006

(AD INFINITUM #0; Prizma, 2006.)

(mcn)

“Ima i boljih tipova” February 8, 2006

(Ladan Mehić: U ime ljubavi; Dalmagrad, 2004.)

(mcn)

Ružno, ali lijepo … February 1, 2006

Markus&Gračan: Jav #1: samizdat, 2005.)

A dok držimo palčeve, preporučam vam da JAV ipak nabavite. Cijenu ne znam (no ne vjerujem da je preskup), izravnog kontakta nemam, no pretpostavljam da ga se, barem u Zagrebu gradu može nabaviti u svim vodećim striparnicama, poput More Comicsa, Libellusa ili Tine (adrese u lijevom stupcu Q STRIPOVA bloga).

(mcn)

… a u stripu nemir January 23, 2006

(Jurica StareÅ¡inčić: Kajgod #1; samizdat, 2005.)Jedna lasta ne čini proljeće, ali kad čovjek usred jednog jedinog zimskog dana ugleda tri laste, onda mu je o proljeću - da sam patetičan rekao bih “hrvatskom stripovskom proljeću” - makar dozvoljeno sanjati.

Meni se takav zimski dan dogodio na zadnjem Crtani romani Å¡ou festivalu kada su mi u ruke tutnuta tri nova samizdata, tri debitantska rada četvorice autora. Različiti formatom, stilom i svjetonazorom, sva tri su ipak imala neÅ¡to zajedničko - odluku bavljenja dugom pričom - i time su možda nagovijestili odmak od tradicije zadnjih petnaest godina za kojih su samizdati bili ili djelo sličnomislećih skupina (zadnji trzaj toga trenda su “Pipci”) ili kompilacije viÅ¡e kratkih radova jednog autora/ice (Jurcan, Jukić, Janković). Učinilo mi se to, sad kad sam ih najposlije pročitao, važnim. Lako je skupini složiti fanzin: svatko zbrza neÅ¡to pa se izda; no pojedince koje su naumili gurati dugoročne projekte do sada smo viÄ‘ali samo po zapadnim tržiÅ¡tima.

Uzor Jurici StareÅ¡inčiću, autoru KAJGODA, američki su alternativni svesci često složeni od jedne udarne priče i rekreativnih kraćih radova. Juričina udarna priča, zamiÅ¡ljena u Å¡est dijelova od kojih već prvi broji dvadeset i četiri stranice, pripovijeda tako o povratku mladića Mislava na rodni otok nakon nekoliko godina provednih u zatvoru. Priča je ambiciozno zamiÅ¡ljena, s paralelnim pripovjednim tokovima i nagovjeÅ¡tajima veće priče, toliko ambiciozno da je Juričin grub crtež (u uvodu on - pohvalno! - napominje kako “namjerava naučiti crtati crtajući”) neuspjeÅ¡no slijedi. Uz uspjele kadrove broda i luke dobivamo tako nedovoljno razlučive likove. Isti lik u sadaÅ¡njosti i flashbacku u prvi mah djeluje kao dva posve različita lika; različiti likovi iz istoga vremena ponekad izgledaju kao jedan te isti lik. Uslijed neuredno izvučenih okvira ne uspijeva nam u prvi mah prepoznati odsudne trenutke pomaka u vremenu pa cijela priča zahtijeva pažljivo, a ponekad i mučno promatranje te deÅ¡ifriranje.

No, jednom kad smo to obavili, ostajemo vrlo zadovoljni ispričanim. Juričino pripovjedanje je - zanemarimo li činjenicu da ga crtež ne slijedi - bezgriješno, a dijalozi, likovi i situacija zanimljivi. Zanima me, jednom riječju, što će biti dalje, a veći kompliment serijaliziranome stripu nije potreban.

Autoru bih još samo savjetovao da ohane s omalovažavanjem samoga sebe (taj visok i pristao momak crta se u liku klempava patuljka) te da istraje u zacrtanom kvartalnom ritmu. Vama ostalima bih, pak, preporučio da ovaj besplatan strip (poštarina 5 kn) nabavite (svi potrebni detalji, zajedno s tjednim stripom u nastavcima su vam na http://www.kajgod.co.nr) i podržite dolazak tog slućenog nam stripovskog proljeća.