Da li će Hrvatska ikada postati društvom neograničenih dobara? November 7, 2006

Biti zemljom neograničenih mogućnosti gdje svatko može naći svoje mjesto za privređivanje i napredak bi trebao biti san svakog državnika. Nažalost, snovi uglavnom ostaju samo snovi. Da li će Hrvatska ikada postati zemljom neograničenih mogućnosti, zemljom blagostanja, zemljom koja omogućuje svim njenim građanima napredak i prosperitet? Da bi smo odgovorili na ovo pitanje želim vas povesti na jedno putovanje u povijest, u vrijeme kada nisu postojale zemlje zapadnih demokracija sa dostupnim dobrima za sve njihove stanovnike.
Antropolozi se slažu, a Jerome H. Neyrey izričito tvrdi, da je ekonomski gledano antičko društvo samo sebe shvaćalo kao društvo limitiranih dobara (Handbook of Biblical Social Values). Čovjek antičkog svijeta je vjerovao da sve dobre stvari na svijetu, kao što su ljepota, zdravlje, bogatstvo, zemlja, pa čak i reputacija, postoje u limitiranim količinama. To bi značilo da ako netko posjeduje nešto od navedenog onda se to dobro posjeduje na račun nekoga tko ga ne posjeduje. U agrarnom društvu, kakvo je antičko društvo većim dijelom bilo, najcjenjenija stvar je bila zemlja. U ovakvom društvu zemlja koju stanovnik nekog sela posjeduje se gledala kao zemlja koju netko drugi iz tog istog sela ne posjeduje. Uglavnom je zemlja pripadala velikim zemljovlasnicima, dok su ju seljaci uzimali u zakup. U društvu limitiranih dobara ne postoji shvaćanje da se dobra mogu multiplicirati, odnosno da dobro koje posjedujemo može proizvesti neograničena dobra. U takvom društvu sva dobra koja jedna obitelj proizvede se koriste za preživljavanje te iste obitelji i uglavnom rijetko ima viškova u proizvodnji. Cijelo ljeto se radi i sakuplja kako bi se sakupilo dovoljno rezervi koje će obitelj trošiti za vrijeme zimskih mjeseci kada poslovi staju. Dakle, dobra su ograničena i uglavnom običnom narodu dovoljna samo za puko preživljavanje.
U ovakvom društvu limitiranih dobara bilo kakav uspjeh koji neki pojedinac ili obitelj postignu se gleda kao gubitak za druge. Čak što više, osoba koja doživi neki napredak se gleda kao opasnost i prijetnja za stabilnost ostatka zajednice. Ako je količina dobara limitirana, onda nečiji dobitak automatski znači gubitak za nekoga drugog. Što je posljedica ovakvog načina razmišljanja? Kod ljudi se rađa zavist, ogovaranje i mržnja prema onima koji imaju ono što si drugi ne mogu priuštiti. Dakle, tko god posjeduje nešto što drugi nemaju biti će automatski podvrgnut ovakvom tretmanu. Ogovaranje ima za cilj posramiti onoga koji posjeduje dobra i natjera ga da ih podjeli sa drugima. Stoga postoje privatne gozbe, javne fešte i druge prilike u kojima oni koji imaju dijele sa ostatkom zajednice u kojoj žive. Da li ste ikada čuli da netko časti druge zbog toga što je npr. kupio kuću, dobio dijete, vjenčao se? To su prilike u kojima se društvu plaća porez za posjedovanje ograničenih dobara. Ako osoba ne bi častila bila bi izvrgnuta ruglu, ogovaranjima i mržnji, a iza svega ustvari stoji ljudska zavist. Zavist nastaje tamo gdje se vjeruje da su dobra limitirana i da ih se posjeduje na račun drugih.
Dolaskom industrijske revolucije i korištenjem novih izvora energije društvo dolazi u poziciju za stvaranje viškova koje pojedinci nisu u stanju sami potrošiti. Moderne zapadne ekonomije za sebe vjeruju da su društva neograničenih dobara. Tako je danas moguće otići u dućan i izabrati između desetak različitih TV aparata, kamera ili kompjutera. Svega ima u izobilju i sve nam je dostupno. Jedina stvar koju morate imati kako bi ste si priuštili što god želite jeste novac. Čak niti novac više nije problem, jer banke daju kredite i moguće ga je uzeti i priuštiti si dobra koja su nam na dohvat ruke.
I tako je nakon stoljetnog pretežno agrarnog privređivanja i nakon 50tak godina socijalizma i relativne neimaštine i u Hrvatsku stigla zapadna ponuda neograničenih dobara. Robe ima na policama kao i u bilo kojoj drugoj zemlji zapadne demokracije. Više ne idemo u Trst, Graz ili München u kupovinu limitiranih dobara. Banke nude kredite kojima si narod može priuštiti sve ove nekada limitirane stvari. Međutim, zavisti, ogovaranja i mržnje ima i dalje. Pogledajte samo novine u kojima se ogovara svatko tko je uspio u životu. Uspješnima se odmah prišivaju nazivi poput tajkuna, ratnih profitera, manipulanata u procesu privatizacije i ostalo. Ne kažem da takvih nije bilo, ali jednostavno ljudi će svakome tko u Hrvatskoj uspije pokušati prišiti neki pogrdan naziv. Izgleda da suštinski ne trpimo da netko ima, a mi nemamo. Stoga se i mi moramo pokazati, voziti novi auto, nositi skupo odijelo i provesti godišnji odmor na atraktivnim lokacijama, makar nas to dovelo do bankrota. Čovjek zapadne demokracije će imati sve ove stvari, ali one kod njega neće biti stvar prestiža niti će on biti zavidan onima koji imaju više i bolje od njega, jer on vjeruje da su dobra neograničena.
Dakle, dostupnost zapadnih dobara i kredita u Hrvatskoj nisu riješili stvar i promijenili mentalitet hrvatskog čovjeka. Čini se da je problem jednostavno u tome što smo mi i dalje, uz sve naše dobre napore, našim mentalitetom i djelovanjem na nivou društva limitiranih dobara. I dalje mjesta u srednjim školama nisu neograničena. I dalje se na fakultete ulazi preko veze. I dalje se na bolničke preglede i operacije čeka mjesecima, a izvještaji o podmićivanjima liječnika pune novinske stupce. I dalje nemaju svi dobro plaćene poslove, a mnogi nemaju nikakav. I dalje je lakše i jednostavnije novac posuditi od kamatara, nego prolaziti kroz cijeli proces odobravanja kredita. Dakle, izgleda da Hrvatsko društvo i dalje živi na nivou društva limitiranih dobara, a situacija se samo prividno maskira dostupnošću zapadnih dobara.
Da bi jedno društvo prešlo u društvo neograničenih dobara potrebne su korjenitije društvene promjene od samog šminkanja i dotjerivanja izvana. Našom suludom potrošnjom na nove aute, skupa odjela i atraktivne godišnje odmore nećemo promijeniti suštinu naše društvene stvarnosti. Da bi se iskorijenili zavist, ogovaranje i mržnja potrebna je stvarna dostupnost svega u jednom društvu, a ne samo uvezenih artikala. To vjerojatno znači da će se stvari preokrenuti kada i mi sami budemo u stanju proizvoditi i izvoziti na nivou zemalja zapadne demokracije, a ne samo usisavati njihovu robu da bi oni isisavali naš novac. Ako nismo u stanju sami uzeti naš dio tržišnog kolača našim vlastitim privređivanjem na tržištima zapadne demokracije koja djeluju kao društva neograničenih dobara, onda ćemo zauvijek ostati samo društvo limitiranih dobara koje umire u svojoj zavisti i mržnji jednih prema drugima. Ta mržnja će nas međusobno istrijebiti, a zapadnom čovjeku ostaje samo smijati se našoj vlastitoj gluposti koja nas je uvijek činila lakim plijenom za iskorištavanje.

Kupovanje mladenke i pitanje kulturnih razlika October 22, 2006

Prije par dana moju je pozornost privukao članak koji se bavio pitanjem kupovine mladenke među Romima. Pri tom običaju mladoženja donosi mladenkinom ocu novac kako bi ju dobio za ženu. Čovjek 21. stoljeća se zgraža nad takvom degradacijom žena koje se u ovom slučaju kupuju za novac. Osobno mi ovakav običaj pri prvom susretu zvuči veoma odbojno, jer odrastao sam u kulturi i okruženju gdje je tako nešto nezamislivo. Međutim, ako se uživimo u situaciju druge kulture možda ovakav običaj može imati nekakvog smisla u kontekstu njihove kulture. Konkretno, ne znam gotovo ništa o Romima i ovo što slijedi neće biti direktno opisivanje njihove kulture. Stjecajem okolnosti u ruke mi je došla sociološka studija grčkih pastira u unutrašnjem, planinskom dijelu Grčke. Dakle, riječ je o području Balkana ne previše udaljenom od Hrvatske. Autor ove studije je John Campbell, a svoje djelo je nazvao „Honour, Family and Patronage“. U ovoj studiji on se bavi svakodnevnim životom grčkih pastira, razmatra njihov obiteljski život, kao i kompletno sociološko okruženje u kojem žive. Važan element studije su društveni običaji. Interesantno je da su isti ili slični običaji prije industrijalizacije bili rasprostranjeni u mnogim dijelovima Europe, a danas ih se još može naći u industrijski nerazvijenijim područjima.
 

Naime, o čemu je riječ? Današnje zapadno društvo je individualističkog karaktera sa velikom količinom samohranih majki i očeva koji žive izolirani od većih obiteljskih zajednica. Tamo gdje se obitelj još nije sasvim raspala riječ je o užoj obitelji koju sačinjavaju majka, otac i djeca. Velika je rijetkost u industrijskim zemljama zapada da bake i djedovi žive pod istim krovom sa svojom djecom. Nekada je društvo bilo patrijarhalno i pod istim krovom je živjelo nekoliko generacija - riječ je o proširenoj ili velikoj obitelji. Takve obitelji bi živjele od zajedničkog udruženog rada svih članova obitelji. Ako bi obitelj posjedovala polja za sjetvu onda bi se život cijele obitelji odvijao oko zajedničkog rada na poljima. Ako bi obitelj bila stočarski usmjerena, onda bi cijela obitelj zajedničkim naporima pomagala oko stoke. Sve što bi privređivali zajedno bi koristili. Ovakav zajednički način života u proširenoj obitelji grčkih pastira Campbell opisuje u detalje. Ovo je od posebnog značaja, jer moderan čovjek 21. stoljeća o ovakvom načinu života i o običajima, kao i pravilima patrijarhalnog društva, uglavnom nema pojma, pa se lako počne zgražati nad nekim elementima tog društva čiju dinamiku i svrhu ne poznaje.
 

Moja je glavna teza u ovom članku da Romi i danas nose sa sobom elemente patrijarhalnog društva koji nisu kompatibilni sa individualističkim društvom u kojem se nalaze. O čemu je riječ? U patrijarhalnom društvu buduća mladenka je dio proširene obitelji njenog oca. U toj obitelji ona privređuje i doprinosi boljitku svoje obitelji. Ona sve njeno vrijeme provodi isključivo u obitelji gdje ima svu zaštitu, sigurnost i poštovanje. Sramota je da bude viđena izvan njene obitelji, a ako iz nekog razloga nakratko mora izaći izvan okvira svoje obitelji onda je obično u pratnji nekoga iz svoje obitelji i ima maramom prekrivenu glavu. Ako bi ju netko u godinama prije vjenčanja zatekao nasamo u društvu nekog mladića iz druge obitelji njen bi ugled bio uništen, obitelj time osramoćena, a zbog njene reputacije teško da bi se više itko našao tko bi ju poželio imati za ženu. Zbog nepostojećeg izlaganja javnosti ženskog roda u ovakvim kulturama je silovanje, kao i seks izvan okvira bračne zajednice, gotovo nepoznat pojam. Dakle, djevojka je ovdje dobro zaštićena od seksualnih kontakata, neželjenih trudnoća i svega što ide sa time. Istovremeno, zbog nepostojećeg kontakta sa mladićima iz drugih obitelji za nju je nemoguće da si sama izabere bračnog partnera. Potencijalni mladoženja ili njegova obitelj dolaze u njenu obitelj prositi ju često bez da su ju ikada vidjeli uživo. Ovakvi običaji ugovorenih brakova među obiteljima postoje još od davnina, a jedan izvještaj o takvom dogovoru se nalazi na prvim stranicama Biblije u Postanku 24 gdje Abrahamov sluga dobiva zadatak da nađe djevojku i ugovori ženidbu za njegovog sina Izaka. Krivo je mišljenje da ovakvi dogovoreni brakovi ne mogu biti sretni. Činjenica je da su rastave brakova zbog nezadovoljstva jednog od partnera u ovakvim kulturama gotovo nepoznat pojam, a brakovi odaju sve elemente sreće, sloge i ljubavi koje bi smo si u braku mogli poželjeti.
 

Kada mladenka prilikom vjenčanja pređe u proširenu obitelj njenog muža time njena biološka obitelj gubi njeno privređivanje, dok obitelj mladoženje dobiva jednu osobu više. Da bi se kompenzirao ovaj gubitak obitelj mladoženje donosi dar obitelji mladenke prije vjenčanja. Taj dar je materijalnog karaktera, a njegova vrijednost ovisi o ugledu obitelji iz koje je mladenka. Ako je mladenka iz bogatije i time uglednije obitelji onda je i dar veći. Ako je iz siromašnije i manje ugledne obitelji onda je i dar manji. Glavna stvar jeste da dar kompenzira obitelji mladenke gubitak osobe koja privređuje. Dakle, nije riječ o kupovini mladenke, nego o kompenzaciji za gubitak koji će nastajati od trenutka kada mladenka počne privređivati za drugu obitelj. Što je dar veći to je i vrijednost mladenke u očima obitelji u koju će ući veća. Darom obitelj mladoženje izražava koliko im ona puno znači.
 

Ovakav običaj u industrijaliziranom i individualiziranom društvu gubi na svojoj vrijednosti, jer djevojke u današnjem društvu i onako uglavnom ne privređuju u svojim biološkim obiteljima. Ako neka od njih počne privređivati, novac će ili troši kao osobni džeparac ili, ako je riječ o dovoljno visokoj plaći, seli u vlastiti stan i time postaje jedinka za sebe. U patrijarhalnom društvu ova opcija da djevojka, pa čak i mladić, rade izvan kuće i žive sami za sebe ne postoji. Obitelj živi zajedno na okupu, a onaj tko je ostao bez obitelji ostao je bez društvenog sistema potpore. Netko tko je izopćen iz obitelji u patrijarhalnom društvu nema uvjete za daljnji opstanak, jer u tom društvu nema države koja osigurava posao, kao niti socijalnih i drugih popratnih službi koje su svakodnevnica u individualiziranom i industrijaliziranom društvu poput našeg. U patrijarhalnom društvu jedini posao i jedina podrška koju osoba može naći jeste u okviru svoje vlastite obitelji, dok bi svakoj drugoj obitelji nazočnost nekog izopćenog bila na teret. Zašto mladenka koja dolazi u obitelj mladoženje nije na teret? Zato što je ona ključ za širenje obitelji koji osigurava nove generacije i prosperitet. Svojim darom obitelj mladoženje nju ne kupuje nego pokazuje njenu vrijednost u njihovim očima, a što je dar bio veći to se i ona osjeća vrednijom u njenim vlastitim očima.
 

Da su ovakvi običaji u patrijarhalnom društvu postojali od davnina možemo vidjeti u biblijskim izvještajima. U Postanku 29 je riječ o Jakovu koji je stjecajem okolnosti morao napustiti svoju biološku obitelj. Time je postao izopćeni stranac bez sistem podrške i bez igdje ikoga. Teško da bi kao takav sam za sebe mogao opstati na duže staze. Stoga se odlučuje na dug put do obitelji njegove majke kako bi vidio da li bi tamo moglo biti mjesta za njega. Tamo je na sreću dobro primljen. U novoj obitelji saznaje za djevojku koju poželi oženiti. S obzirom da je u ovu obitelj došao praznih džepova on nema načina da sakupi sredstva za dar koji treba priložiti mladenkinoj obitelji kako bi ju oženio i osnovao svoju vlastitu obitelj. Sklopljen je sporazum sa ocem obitelj: Jakov će raditi sedam godina za svoju buduću ženu i to privređivanje tokom sedam godina će mu se računati kao dar za mladenku. Da je mladenka bila iz manje ugledne i siromašnije obitelji Jakov bi radio kraće. Međutim, svojom spremnošću da radi punih sedam godina on pokazuje koliko je ona za njege vrijedna u njegovim očima.
 

Mi možemo vjerovati da naš individualizirani način života u industrijaliziranim zemljama predstavlja najsavršenije društveno uređenje, vrhunac svih vrhova. Međutim, naš individualizam dovodi do udaljavanja, otuđenja i depresija kakve nisu postojale u generacijama prije nas. Da li je zdravo za psiho-fizički razvoj djeteta odrastati sa samohranom majkom ili samohranim ocem? Proširene obitelji su daleko bolje zajednice za zdrav razvoj, nego odrastati sa jednim ili dva roditelja koji su zbog potrebe da privređuju za njihov mali dom rijetko kod kuće, a još rjeđe imaju vremena za svoje dijete. U proširenoj obitelji uvijek bi se tu našla baka ili djed, a i otac i majka bi zbog više ruku koje privređuju imali više vremena za obiteljski život nego u jednoj užoj obitelji gdje su djeca prepuštena vrtićima, školama i socijalnim radnicima. Nadalje, djevojke koje se druže sa svojim vršnjacima koji vjeruju da sve seksualne strasti moraju isprobati prije braka nemaju baš nikakvu sigurnost da će mladići sa kojima se upuštaju u odnos stvarno željeti preuzeti odgovornost za posljedice odnosa i djecu koja će iz tih odnosa nastati. Stoga danas imamo toliko neželjenih trudnoća i samohranih majki. Riječ je o modernoj pojavi nezamislivoj u patrijarhalnom društvu. Koliko god da volimo slobodu mladih ljudi da odlučuju o njihovim ljubavnim životima i životnim sudbinama nameće se pitanje da li je možda vrijeme kada su djevojke bile zaštićene u intimi njihovih proširenih obitelji ipak pružalo više sigurnosti za njih i njihovu sretnu bračnu budućnost?
 

Vratimo se natrag Romima. Izgleda da oni odbijaju potpunu integraciju u individualizirano društvo time što u njihovoj sredini njeguju kulturu patrijarhalnog društva. Oni očito spadaju u rijetke među nama koji su svjesni što se gubi potpunim ostavljanjem patrijarhalnog društva. Izgleda da bi većina nas predala sigurnost, zaštitu i potporu života u proširenoj obitelji za život slobode individualiziranog društva. Romi odbijaju napustiti patrijarhalizam jer on očito sadrži elemente koje im moderno društvo ne može nadomjestiti. Dok ženidbe i udaje organiziraju među sobom stvar je u redu. Ali kada si neki individualizirani mladoženja 21. stoljeća potraži mladenku među njima, onda na vidjelo počinju izlaziti razlike, a moderan čovjek se počne zgražati, jer situaciju zna opisati samo rječnikom kupoprodaje. Ovime ne kažem da se možda među nekim grupama koje i danas prakticiraju darove pri ženidbi stvar ne gleda kroz financijski dobitak i kupoprodaju. Međutim, tome danas vjerojatno pridonosi naše visoko industrijalizirano društvo koje sve oko nas gleda kroz ekonomske pojmove i financijski dobitak. Razumijevanje kulture i običaja nas može sačuvati od krivih interpretacija i predrasuda, a isto tako spriječiti nas da našu vlastitu kulturu gledamo apsolutistički kao vrhunac društvenog razvoja. Ako smo svjesni udaljavanja, otuđenosti i depresija modrenog individualiziranog čovjeka, onda samo možemo reći da smo daleko od nekog savršenog društvenog uređenja, a da je život naših prabaka vjerojatno bio daleko zdraviji, iako lišen prednosti i briga koje sa sobom donosi moreno društvo.
 

Na kraju vam za razmišljanje ostavljam razumijevanje nošenja marama u islamskom svijetu koje se trenutno prilično napada u civiliziranim zemljama zapadne Europe. Da li je možda i ovdje riječ o jednom kulturnom običaju koji za cilj ima zaštiti djevojke i žene, a koji moderan čovjek 21. stoljeća  ne može razumjeti bez da se uživi u njihovu kulturu? Da li nam se možda i pri ovom pitanju može desiti da dođemo do zaključka da je marama kulturni element koji u stvarnosti uzdiže vrijednost žene, a ne umanjuje? Možda je marama zaštita koja čuva žene od raznih problema poznatih u industrijaliziranim zemljama? Ovim pitanjima ne želim reći da sada svi trebamo uvesti nošenje marama, ali u najmanju ruku trebamo se zamisliti nad tim običajem, a ne odmah napadati i osuđivati one koji ga prakticiraju, bez da smo se prethodno pokušali uživjeti u njihovu kulturu. Približavanje kultura i njihovo međusobno razumijevanje se dešava samo ako smo spremni premostiti kulturni jaz i učiniti napor da se uživimo u nepoznate običaje i razumijemo ih iz perspektive njihove kulture.

„V for Vendetta“ – film o ugroženosti ljudskih sloboda! May 5, 2006

Braća Wachowski su uspjeli napraviti scenarij koji nas sve uključuje, scenarij u kojem nismo samo gledaoci nego aktivni sudionici, scenarij u kojem u stvarnom životu svatko od nas igra neku od uloga iz filma. „V for Vendetta“ je film koji aludira na trenutna politička zbivanja u Sjedinjenim Državama koje svojom politikom direktno utječu na ostatak svjetske populacije. Film je smješten u budućnost i odvija se 2020. godine u fašističkoj Engleskoj. Međutim, film se ne može označiti kao SF žanr, jer je sve u njemu veoma realno i neodoljivo podsjeća na vrijeme u kojem živimo. Kompletan film se može svesti na jedno pitanje: Što se događa kada se totalitarna vlast otme kontroli i preuzme upravljanje nad narodnim masama? Ono što vidimo u filmu je jedan od mračnijih scenarija što bi se moglo dogoditi u Sjedinjenim Državama ako trenutna vlast jasno krene putem ograničavanja i ugrožavanja ljudska sloboda.

Kako nas film sve uključuje? Naime, totalitarna Engleska vlast zastrašuje narod i time njihova vladavina postaje neupitna, jer narod živi u uvjerenju da im je upravo ovakva totalitarna vlast jedini spas. Stoga nitko ne dovodi u pitanje policijski sat nakon 23:00, hapšenje i zatvaranje po vlast nepodobnih, kao niti informativni sistem koji putem medija stvara javno mišljenje koje pogoduje vlastodršcima. U toku filma se ispostavlja da je pod okriljem vlasti par godina ranije u jednu osnovnu školu pušten virus koji je ne samo doveo do zatvaranje škole, nego bio odgovoran za smrt gotovo 100.000 Engleza. Virus je naravno bio pripisan teroristima, a čak su pronađeni i odgovarajući ljudi koji su to navodno uradili i koji su zatim smaknuti. Strah naroda od terorizma je ono što fašističku Englesku vlast u ovom filmu čini nezamjenjivom u očima naroda.

Kao da smo ovako nešto već negdje vidjeli u stvarnom životu. Za one koji prate politička zbivanja u Sjedinjenim Državama čini se da je trenutna vlast uspjela izboriti još jedan mandat prvenstveno izazivanjem straha od terorizma među narodnim masama. Veoma slikoviti dokumentarci Michaela Moora govore o strahovima naroda koje vlast potiče. Terorizam je teška stvar, a samo trenutna vlast ima jasan plan obrane od terorizma. U međuvremenu se taj plan, u čijem su centru preventivni napadi na terorističke režime po svijetu, raspada kao kula od karata. Međutim, dovoljan je samo jedan događaj poput 11. Rujna sa urušavanjem oba tornja World Trade Centra i par tisuća mrtvih da prosječan Amerikanac zaključi da ga samo totalitarna vlast može spasiti od nevidljivog neprijatelja.

Da li je korištenje straha naroda prisutno samo kod vlasti u Sjedinjenim Državama? Naravno da nije i da će većina vlastodržaca pribjeći sličnim metodama kako bi se održali na vlasti. Neki će možda vidjeti paralele sa vlastima država u kojima trenutno žive. Izgleda da se čovjek koji se dokopao vlasti uglavnom mijenja na gore i ne bira više sredstva kako bi se održao na poziciji koju je prethodno možda stvarno stekao poštenim radom. Jedan moj profesor zna reći da čovjek počinje činiti najveće grijehe kada počne misliti da je nezamjenjiv. Ono što totalitarna vlast čini jeste širenje uvjerenja među narodom da samo oni mogu riješiti problem, koji su prethodno često sami stvorili.

Rješenje koje film nudi za prevazilaženje totalitarnog sistema jeste osvješćivanje narodnih masa. Lik po kodnim imenom „V“ preuzima u filmu ovu ulogu na sebe. Njegova misija je dvostruka: Sa jedne strane informirati narod šokantnim istupima, a sa druge strane direktno djelovati protiv totalitarnih političara ugrožavajući sistem koji su oni godinama pažljivo gradili. Cilj „V-a“ je da ljudi budu obuzeti idejom o slobodi i da ona poput domino efekta uđe među narodne mase koje će zatim izaći na ulice, izvršiti revoluciju i time okončati totalitarnu vladavinu. Ovo je prilično utopistička ideja i u stvarnom životu teško ostvariva, iako nam povijest pokazuje da nije nemoguća. Braća Wachowski nas u veoma dinamičnom scenariju vode ka kulminaciji u kojoj dobro pobjeđuje zlo. Duboko unutra u svima nama nalazi se osjećaj za pravdom. Kulminacija filma gledaoca dovodi do osjećaja da je pravda zadovoljena, a projekciju napušta sa željom da i u stvarnom životu pravda bude zadovoljena, a ljudske slobode očuvane.

Kao zaključak možemo reći da je film edukativnog karaktera i da želi spriječiti razvoj mračnih političkih scenarija u stvarnom životu. Logično pitanje koje se postavlja jeste koju ulogu vidim za sebe? Da li se želim pridružiti onima koji žele gaziti ljudske slobode ili onima koji ih čuvaju i uzdižu? Film jasno vizualizira da postoje situacije u našim životima gdje se ne može ostati neutralan, situacije koje provociraju našu odluku i koje zatim određuju daljnji tijek naših života.

Å to je to kultura, odnosno kako razumjeti nama strane kulture? March 10, 2006

Da li ste se ikada pitali što je to kultura? U mom djetinjstvu kulturu sam povezivao sa lijepim ponašanjem, jer često su mi bile upućivane riječi „ponašaj se kulturno“ (oni koji su me tada poznavali mogu potvrditi da su mi ove riječi bile više nego neophodne). Kasnije, otkrivajući svijet u kojem sam živio, kulturu sam počeo više povezivati sa umjetnošću, jer u srednjoj školi je bilo popularno odlaziti na tkz. kulturne manifestacije - mijesta na kojima se kultura manifestira. U to su spadale izložbe, muzeji, predstave… Dakle, kultura je za mene u to vrijeme imala prizvuk nečeg nesvakidašnjeg, odnosno onoga što samo rijetki među nama stvaraju, uglavnom umjetnici.

autor: Lorencin

Munich (Steven Spielberg) January 2, 2006

Spielbergov «München»: Lojalnost, obitelj i zajednički objedi - obiteljske vrijednosti kao okosnica filmaProšlo je 5 dana od kada sam pogledao «München», Spielbergov novi film. U međuvremenu emocije su malo splasnule i vjerujem da će mi sa ove vremenske distance biti lakše staviti u riječi moj doživljaj ovog filma. Vozeći kući nakon filma u sebi sam ponavljao samo jednu riječ: «Strašno!» Strašno, ne na prvom mjestu zbog krvavih scena, nego zbog implikacija za međuljudske odnose. Naime, film veoma upečatljivo vizualizira potrebu opredjeljivanja za jednu ili drugu stranu – ako nisi sa nama, onda si protiv nas! Kao osoba volio bih zadovoljiti svakoga, a ovaj film jasno svjedoči o činjenici da je to u međuljudskim odnosima u većini slučajeva nemoguće, posebno kada je riječ o podijeljenim interesima među pojedincima ili grupama sa kojima dolazimo u kontakt.Sa filmom «München» Spielberg se opredijelio za obrađivanje teme koja je odredila noviju povijest Bliskog Istoka. Film počinje sa krvavim masakrom koji su Palestinski ekstremisti izveli nad Izraelskim olimpijskim timom za vrijeme münchenske olimpijade 1972. godine. Nakon tog masakra ništa više nije bilo kao ranije u blisko-istočnom konfliktu. Izraelci kreću u osvetu, Palestinci im vraćaju i krug osvete se nastavlja do današnjeg dana. Ekranizirati ovaj konflikt, a pri tome zadovoljiti obje strane, je nemoguća misija. Očekivalo bi se da Spielberg kao Židov naginje prema izraelskoj strani, ali to se u ovom filmu ne može sa sigurnošću potvrditi. On u filmu daje riječ i Palestincima i oni nisu prikazani kao vjerski fanatici željni klanja, iako nisu uvijek niti sasvim pozitivni likovi. Stoga se kao posljedica dešava da Spielbergov novi film podjednako kritiziraju i Izraelci i Palestinci. Svatko bi želio biti prikazan u ljepšem svijetlu, dok bi druga strana morala ispasti daleko crnjom nego što je to ovaj puta ispalo. Spielberg je vjerojatno jedan od rijetkih Židova koji si ovakvu kritiku svog naroda može dopustiti, jer sa «Schindlerovom Listom» se već iskazao kao dovoljno veliki domoljub. On sam će reći da je «München» kreirao kao njegovu «osobnu molitvu za mir» (Time). Dakle, ako želimo razumjeti ovaj film, onda u njemu trebamo tražiti elemente koji bi upućivali na moguće rješenje konflikata mržnje, osvete i podijeljene lojalnosti.