SluÄajni susret
April 25, 2006
I made it through the wilderness
Somehow I made it through
Madonna
Svoj trideset i prvi rođendan proslavio sam radno. Prvi put da obožavam pitanje: Kako se osjećaš s trideset i jednom godinom. onda ja kažem: Svoj trideset i prvi rođendan proslavio sam radno. Naime, prvo sam se našao s urednikom svoje knjige, nakon toga sam gostovao na televizoru, sjedeći glavom uz rame Aleksandri Mindoljević. I nemam pojma što je najbolje od toga: jal knjiga, jal televizor, jal Aleksandra.
Udana je. Ima dijete. PriÄala je sa mnom. Ja sam se pravio cool. Kao ono, jebiga, svaki dan priÄam sa Aleksandrom, to je tak, jebiga, kad si iz Bijelovara. Kao kad uÄ‘eÅ¡ u MaÄ‘arskoj u metro, pa se držiÅ¡ za rukohvat kao da svaki dan odlaziÅ¡ metroom na posao. E, tako sam ja priÄao s Aleksandrom. A kasnije sam pokuÅ¡avao svoju curu uÄiniti ljubomornom.
Joj, da vidiš kako sam šarmirao Aleksandru, smješkala se cijelo vrijeme.
BezuspjeÅ¡no. Već tri i pol godine pokuÅ¡avam svoju curu uÄiniti ljubomornom, ali bezuspjeÅ¡no. Samo mi kaže: Ona je viÅ¡a od tebe. nije Å¡to je udana, nije Å¡to ima dijete, nego je viÅ¡a od mene. Koja prokleta ženska hladna razmiÅ¡ljanja. Žive da ti spuste, to je! Tri ÄŒehova ih ne bi stigla opisati.
Nego, nakon tog drugog snimanja otiÅ¡li smo proslaviti moj trijesprvi roÄ‘endan. JoÅ¡ prije toga, tijekom snimanja, ekipa s RTL-a priredila mi iznenaÄ‘enje, napravilo mi torticu, pjevalo mi pjesmice. A meni milo. Aleksandra me poljubila. I ja sam nju poljubio. A poljubio sam ju ono, kao da svaki dan ljubim Aleksandru Mindoljević. To ti je to, nije ovo citiranje Madonne sluÄajno. Ona je cijelo vrijeme znala da je Madonna.
PokuÅ¡avam opisati vrhunac veÄeri, ali nikako da doÄ‘em na tu temu. Novi pokuÅ¡aj:
DoÅ¡li smo u Jedinicu. To je nekakva zagrebaÄka birtija u koju, prema predaji, ne može svatko ući. Pa ne znam baÅ¡, mene su pustili, iako sam izgledao kao da sam vlasnik luna-parka. OdliÄan opis mene samog, ni sam se ne bih bolje opisao. Dakle, izgledao sam kao oni kitovi, sinovi vlasnika luna-parka, koji se u crnoj kožnoj jakni voze ne u autićima, nego NA autićima. Na onom gumenom rubu, imaju onu lizaljku za neograniÄenu vožnju. Prilaze im sisate curica sa sela, drpaju se iza Kuće strave. E, takav sam uletio u Jedinicu.
A moj buraz, koji je takoÄ‘er bosansko-bijelovarska seljaÄina, bio je obuÄen u sako. TipiÄan kompleks bosansko-bijelovarskih seljaÄina - obuku sako, saznaju Å¡ta je remiza i odmah misle da su Purgeri. Ali Pravi Purgeri znaju prepoznati bosanÅ¡tinu Äak i u samom pogledu.
To kažem zbog sljedećeg: Zasjeo ja bio u separe u Jedinici, bolila me kiÄma, jebiga, ipak imam 31 godinu (sms poruka moje drage: Sretan ti 28. roÄ‘endan, to, stara!), kad li odjednom dolazi neka riba i gleda me.
- Jesam te malo zasjeo?, pitam.
- Vas dvojica izgledate kao da vas je voda donijela., kaže riba. Mislila je na buraza i mene. Meni drago, skužila ga je.
- Jesmo vala, donijela nas voda u Zagreb. Ali nećemo dugo, Äekamo frenda pa idemo. InaÄe, odliÄno zapažaÅ¡, svaka ti Äast!
- Jel imaš bijeloga?, pita komad.
- Ne drogiram se ja, dušo, bojim se da bi mi se svidjelo.
- Ja sam ful urokana, povukla sam lajnu bijelog, baš bi mi još jedna dobro došla. A što misliš, koliko imam godina ja?
- Pa… Recimo da si 78-to godiÅ¡te.
- Fak! Fak fak fak!!! Nisam, ja sam 80.to!!!
- A Äuj, izvini. A koje sam ja godiÅ¡te?
E, dolazimo do vrhunca veÄeri!
- Osamdeset i treće.
(Slovima: 83)
- ToÄno, bravo, pogodila si, ne mogu vjerovati!, kažem ja. Boli me kurac, roÄ‘endan mi je.
Kasnije mi je riba platila piće i rekla mi:
- Ako ja tebi sad dam svoj broj telefona, ti ćeš ga sigurno zapisati?
- Koka, ja sam ti iz Bijelovara, Äak da ga i zapiÅ¡em, niÅ¡ta ti ne vrijedi jer nisam odavde. Mene ti je ovdje voda nanijela.
I tako, ode ona. I vrati se malo kasnije. Mi taman kretali, i kažem ja njoj: Odoh ja.
A ona me zagrli i kaže: Čuvaj se.
A meni toplo oko srca…
Žene i kvizovi
March 18, 2006
Daj ženi ogledalo ili kviz i brak će ti biti uspješan.
kineska mudrost
Ovog puta priÄamo o kvizovima, a ne o ogledalu. Dakle, jeste li primijetili da u Playboyu postoji kviz? Ja mislim da niste. S druge strane, jeste li ikad Äitali Cosmo bez kviza? Znam, znam, ne Äitate vi Cosmo, Cosmo Äitaju samo Å¡trumpfovi i vilenjaci.
Dakle, sinoć sam pio s nekim mladim damama. Jedna od njih na jesen će upisati novinarstvo i jako je jebozovna, ali ja sam zauzet, Å¡to je dobro, jer nema teorije da tako dobra riba bude sa mnom, ali gdje sam ono zaglavio? Sa sobom je nosila prijemni iz opće kulture. Ostale žene su se raspomamile za tim papirima. ToÄno se primijeti kako se zacrvene kad neÅ¡to odgovore kako treba, i kako su ljute kad pogrijeÅ¡e. Testovi su ih zanimali viÅ¡e nego izgled pimpeka ÄetrnaestogodiÅ¡njakinju.
Želeći se uživjeti u njihovu euforiju, predložio sam ih i da mene nešto pitaju. Žene je rekla:
Koja se vrsta u prirodi pojavljuje u najviše oblika?
- Kukci, rekao sam odmah.
- A Kukci, B Sisavci… ToÄno, kukci!
U tom trenutku sam saznao zaÅ¡to se kvizovi pojavljuju samo u ženskim Äasopisima. Kao Å¡to vidite iz primjera, muÅ¡karci su pametni. To je nedvojbeno. Nama ne treba kviz da nam pokaže koliko smo pametni. MuÅ¡karci kad ispunjavaju takve testove uvijek imaju 100 od 100 bodova.
A žene nikad. Zato žene svakodnevno ispunjavaju sve dostupne kvizove, testove, upitnike i ankete, jer se pripremaju za Olimpijadu MuÅ¡ko-ženske pameti koja će se jednom održati. Na žensko inzistiranje, naravno. Jer muÅ¡karci nemaju potrebu natjecati se s njima kao Å¡to slonovi nemaju potrebu natjecati se s pÄelama u obaranju drveta.
ÄŒovjek koji je znao sve
March 13, 2006
napomena: S ovom priÄom jebem se već dosta dugo, tako da je moguće da ste već naletjeli na nju u nekoj od verzija. Ovo je zadnja. Iako je i proÅ¡la bila zadnja, kao i ona prije nje.
Ne znam kad sam se prestao sjećati baÅ¡ svake žene s kojom sam vodio ljubav. Isprobao sam sve one stvari koje sam želio isprobati i brojaÄ se prestao okretati, ispunio sam svoju kvotu, lojem iskustva napunio baÄve sjećanja da me griju pod stare umirovljeniÄke dane. Platio sam otkupninu penisu, pa me oslobodio. Možda bi bilo bolje kazati da sam platio kauciju te da period prije suÄ‘enja kratim na slobodi, jer kako god okrenuo odnos Äovjeka i njegovog penisa oduvijek je bio jedan od najkompleksnijih odnosa uopće, ako izuzmemo onaj s majkom.
Bilo kako bilo, ni godinu dana nakon Å¡to sam se primirio probudio sam se zaljubljen. Prestao sam razmiÅ¡ljati, (ako se to uopće može nazvati razmiÅ¡ljanjem) o ženama kao kurvama, spustio gard, srce je postalo moj vodiÄ, i cap! bijah uhvaćen u ljubavnu zamku. Kao da sam u tom meÄ‘uprostoru u kojem je srce vodilo bitku protiv penisa (iluzija je da ta borba uopće može prestati dokle god postoji erekcija) spoznao da sam ipak osuÄ‘en na ropstvo, makar ga proglasio slobodom.
U nedostatku boljeg izraza, recimo da sam pronaÅ¡ao odraz svoje duÅ¡e u njenim oÄima, da sam u njenim rijeÄima pronaÅ¡ao dovoljno iskrenosti, da sam u naÅ¡im zajedniÄkim trenucima pronaÅ¡ao dovoljno medovine da me brani i kad pokoja kap pelina zaluta u srce.
I bili smo sretni. Ponekad bura, ponekad maestral, ali uvijek dovoljno vjetra u našim jedrima. Upravo onako kako sam zamišljao da treba biti. Iznenađenja mi je ionako bilo preko glave.
Nije bilo toga Å¡to Vanja ne bi uÄinila za mene. Uživao sam njeno potpuno povjerenje i poÅ¡tovanje. Prema meni se odnosila s toliko dobrote da mi je ponekad znalo biti neugodno. Da je nisam upoznao, možda nikad ne bih saznao koliko sam zaslužio.
Nastojao sam vraćati jednakom mjerom, jer sam viÅ¡e od svega cijenio Å¡to mi dopuÅ¡ta da budem ja. ÄŒesto smo si u Å¡ali znali govoriti da ćemo se meÄ‘usobno razmaziti i pretvoriti u ÄudoviÅ¡ta.
Naravno, postojale su odreÄ‘ene nesuglasice, rascijepi u stavovima, ali naÅ¡e rasprave nikad nisu ispadale iz kolosijeka i pretvarale se u obraÄune. Postojao je odreÄ‘eni kodeks prema kojem nismo jedno drugom izvlaÄili neugodne situacije iz proÅ¡losti u onim trenucima kad nam je ego bio povrijeÄ‘en, nikad nismo dopustili sebi da podignemo glas jedno na drugoga, iako to nisu bile rasprave bez strasti, kako bi se nekom naivnom promatraÄu moglo uÄiniti. Morat ćete mi vjerovati na rijeÄ, život nam je bio ugodan, a mi smo imali dovoljno samopouzdanja da uživamo u njemu.
Ili vas lažem?
Vanja nije mogla svrÅ¡iti. To je bilo sjeme razdora, tako banalno za ovu priÄu. Nema toga Å¡to nismo probali: razliÄite poze, oralni seks, analni seks, duge predigre, ulje, svijeće, kocke leda, vibratore, dildoe, lisice, pendreke, duge razgovore, terapije, ignoriranje problema, apstinenciju…
NiÅ¡ta nije dalo rezultata. Jednostavno, nije mogla svrÅ¡iti. Svi nalazi bili su u redu. Ginekolog je rekao da je sve u redu, psiholog je rekao da je sve u redu, automehaniÄar je rekao da je sve u redu.
S vremenom sam poÄeo razmiÅ¡ljati kako je izostanak njenog orgazma naplata duga iz proÅ¡losti. Ironija sudbine. Predugo sam tretirao žene kao drolje, pa me sudbina osudila na ženu bez piÄke, da izvinete. U svakoj proÅ¡loj vezi ta prokleta piÄka je bila jedino u Äemu sam mogao uživati, a sad imam ženu s kojom mogu uživati u svemu, osim u njenoj piÄki.
Da, nije to moj problem (ako uopće možemo govoriti o problemu), ja nemam problema prilikom svrÅ¡avanja. Možda ona uopće ne želi svrÅ¡iti, možda joj to nije neki prioritet, možda joj je zaista bilo dovoljno da uživa u samom seksu kao Å¡to je govorila. Možda je taj orgazam bio tek neki imaginarni bonus, neÅ¡to bez Äega će vrlo lako preživjeti, kandirana viÅ¡nja na vrhu sladoledne torte.
Seks nas je pretvorio u strance. Ili nam je seks postao stranac? Ili prepreka? Ili oÄekivanje? Napor, navika, pokora, kazna, otuÄ‘enje, lutanje… Svaki put kad sam nježno prelazio usnama preko njenih bradavica, razmiÅ¡ljao sam o tome, svaki put nakon Å¡to se ovlažila nadao se njenom orgazmu.
S vremenom sam sve Äešće obiÄavao zaspati ispred televizora, umjesto u njenom zagrljaju. Koliko sam se god trudio okriviti nju, nije mi uspijevalo. Koliko god je ona znala da zbog toga ne bi smjela osjećati krivnju, nije joj uspijevalo. NaÅ¡oj vezi nije uspijevalo ostati vezom. Razdvajali smo se dijelova raspuknutog ledenjaka, nemoćni da se ponovo spojimo. NaÅ¡ krevet postao je samica u koju smo svake veÄeri dragovoljno ulazili.
I kao Å¡to to obiÄno biva u bezizlaznim situacijama, jednog popodneva nakon par piva ispovjedio sam se konobaru. Možda zbog previÅ¡e posla, a možda i zbog toga Å¡to se konobarima zbog raznih priÄa koje su prisiljeni odsluÅ¡ati prebrzo pohaba empatija, Janko je samo lakonski odmahnuo rukom, okrenuo se prema kasi, i nakon kraćeg prÄkanja izvadio posjetnicu. Sivim kurzivom na bijeloj podlozi pisalo je: ÄŒovjek koji zna sve.
- Adresa ti je s druge strane, rekao je.
- Tako mi i treba kad od konobara tražim savjet.
- Gle, ja ne radim za proviziju, tip mi je jednom pomogao. Posjetnicu imaš, a ti kako hoćeš.
PosluÅ¡ao sam. OÄajan Äovjek ionako nema Å¡to izgubiti…
Bila je to jedna od onih neuglednih kuća pored ceste, neožbukane fasade. Cijena žbukanja jamaÄno bi nadvisila cijenu same kuće. U to smo se vrijeme planirali okućiti pa sam obraćao pažnju na takve detalje. Primijetio sam bunar u dvoriÅ¡tu, to je bio plus.
Pokucao sam, rekao je da uđem. Ležao je u dnevnom boravku neobrijan, u potkošulji. Na stolu pored televizora bilo par zgužvanih limenki piva.
- Zašto vam je ugašen televizor? - upitao sam ga.
- Ionako znam što je na njemu. A zašto si ti ovdje?
- Vi ste Äovjek koji sve zna, vi mi recite.
- Sva ta fama o meni, sve je to prenapuhano. A uostalom, većina se odgovora krije upravo u pitanjima. Možda ne znam sve, ali to znam.
Baš mi to treba, još jedan pop-prorok, pomislio sam.
- Možda je bolje da odem. - rekao sam.
- Nisam te ja ni zvao.
Kakav neodgojeni idiot. OdluÄio sam mu prepriÄati svoj problem tek toliko da se uvjerim u tu pomisao.
Nakon Å¡to me posluÅ¡ao, ili me nije posluÅ¡ao (u svakom sluÄaju, dopustio je da dovrÅ¡im), rekao je:
- Ja ću ti sada postavljati pitanja, a ti ćeš odgovarati kratko i jasno, može?
- Može. (hajde da i to vidimo)
- Probali ste oralni seks?
- Da.
- I ti i ona?
- Da.
- Guta li?
- Da, ali kakve to veze ima?
- Nema, to je meni za statistiku. Iznenadio bi se da znaš koliko ih ne guta. Nego, koliko ste poza isprobali?
- Ne znam toÄno.
- Otprilike?
- Preko dvadeset.
Klimnuo je glavom u znak odobravanja.
- Tu ste iznad prosjeka. A što… Sve to bez rezultata?
- Slušaj stari, ja sam ovdje došao na Jankovu preporuku. Možda me on nije dobro razumio, ali ja nisam ovdje s namjerom da postanem dio tvoje ankete o seksu. Ako mi možeš pomoći hvala unaprijed, ali meni nije nimalo ugodno raspravljati o svojim seksualnim navikama pred polupijanim tipom u potkošulji. Odjebite i ti i Janko!
- Stari, ne budi piÄkast. Strpi se malo, pred krajem smo. ZaÅ¡to je ne ostaviÅ¡?
- Volim je.
- Rekao sam ti da ne budeÅ¡ piÄkast… Å ala, Å¡ala. U Äemu je na kraju problem?
- Rekao sam ti već: NE MOŽE SVRŠITI!!!!!!
- Jesi li joj predložio da glumi?
- Jesam.
- Je li pomoglo?
- Nije dobra glumica.
- A ti si neki jebeni filmski kritiÄar?
- U redu, nisam joj predložio da glumi orgazam, zaboravimo to, to me ne bi zadovoljilo.
Pogledao me i potegnuo malo iz limenke.
- Iskren si, to cijenim. JebeÅ¡ ankete, idemo ravno u glavu… Kakav je njen odnos s ocem?
- Otac joj je mrtav.
- Spominje li ga ikad?
- Ne.
- Posjećuje li groblje na obljetnice njegove smrti?
- Posjećuje.
- Å to radi tamo, plaÄe li?
- Ne. DoÄ‘e, poÄisti oko groba, promijeni cvijeće, upali svijeće…
- ZnaÄi, o tome je rijeÄ… - rekao je.
- O Äemu? - pitao sam.
Uzdahnuo je.
- Ja sam Äovjek koji zna sve, ali Å¡to mi to vrijedi kad mi nitko ne vjeruje…
- Kakve su to fraze?
- Nisu fraze… ŽeliÅ¡ li stvarno da ti pomognem? RjeÅ¡enje je odvratno.
- Isprobaj me.
- Vjeruješ li mi?
- OÄajan Äovjek…
- Nema što izgubiti? Ali morat ću te vezati.
- Zašto?
- Zato Å¡to je savjet odvratan. Bojim se za svoju sigurnost.
- Veži me.
Smjestio me je na stolicu i vezao mi noge i ruku. Jednu je ostavio slobodnu.
UkljuÄio je televizor i otiÅ¡ao po gajbu piva.
- Sad ćemo piti pivo i gledati televizor. - rekao je.
Stavio mi je par piva nadohvat ruke i glavom pokazao da pijem. Pio sam. Na televizoru su bile meksiÄke sapunice. On je cugao i objaÅ¡njavao tko je tko i Å¡to se dogaÄ‘a.
Ne znam koliko smo dugo pili, ali sjećam se da je par puta otiÅ¡ao po novo pivo. PoÄeo me je ispitivati o sadržaju sapunice, a ja sam sve slabije hvatao konce. Kad sam napokon prestao razlikovati Äak i spol glavnih junaka, Äuo sam kroz maglu:
- Ona misli da ju je njen otac godinama pokuÅ¡avao silovati, ali nije uspio. To je njen problem! Otkako je umro ona osjeća kako ga nije dovoljno voljela. Ona je u magli. Osjeća krivnju jer mu nije mogla pružila ono Å¡to je želio od nje. Nije mu pokazala svoju ljubav. Zbog toga ne može svrÅ¡iti. Ona se na taj naÄin kažnjava. Ako je uspijeÅ¡ osloboditi tog osjećaja krivnje, moći ćete imati normalan seks.
Ne mogu opisati osjećaj bijesa kojem sam podlegao. Krenuo sam da ga ubijem, ali bio sam preÄvrsto vezan. Samo sam mahao onom slobodnom rukom poput budale. Naivne budale! Ne bih se zaÄudio da me ovaj manijak izreže na komade i u paketima poÅ¡alje Vanji.
- Vidiš da je vezanje bila dobra ideja!, rekao je uz osmijeh.
Prije nego što sam se onesvijestio, vidio sam kako mi se približava.
- Jeste li ikad probali lisice, ali ne one policijske, nego one s krznom okolo?
Bilo je to zadnje Å¡to sam Äuo.
Kad sam doÅ¡ao svijesti, već se spustio mrak. Po Å¡ajbi su se tromo spuÅ¡tale kapi kiÅ¡e. Oko mene je polje kukuruza plesalo u ritmu vjetra. Refleksivno sam posegao za novÄanikom. Srećom, joÅ¡ uvijek je bio na svojem mjestu. Pretpostavljao sam da me strpao u auto i odvezao par kilometara dalje od svoje kuće. Nisam ga imao volje tražiti, bio sam posramljen vlastitom glupošću ali i sretan Å¡to sam izvukao živu glavu. Upalio sam auto i krenuo prema svjetlima koja su se nazirala u daljini. Ubrzo sam se naÅ¡ao na glavnoj cesti, a potom i kod kuće.
Sljedećih par mjeseci trudio sam se zaboraviti na glupost koju sam uÄinio. Toliko benigan i skoro uobiÄajen problem natjerao me na tako radikalne poteze. NaÅ¡u vezu, u svojim vrlinama Å¡iroku poput oceana suzio sam na obiÄan kanal nevažnog problema. Iako Vanja nije znala niÅ¡ta o mojoj avanturi, na razne naÄine trudio sam se iskupiti. Zasipao sam je pozivima, izlascima, Äokoladama, cvijećem i raznim komplimentima, kako sam najbolje znao. Radio sam joj sve ono Å¡to sam želio da netko meni radi, natjecao se sam sa sobom u pogaÄ‘anju njenih želja, Äitanju njenih misli, upoznavajući je, otkrivajući slojeve njene liÄnosti s upornošću i nježnošću najboljeg klesara, svejednako diveći se svakom jutru i svakoj veÄeri provedenom s njom. Njen orgazam bio je posljednja stvar o kojoj sam razmiÅ¡ljao, taj teret prestao je biti teretom otkako sam na njega zaboravio.
Moje ranjeno lane isprva je mislilo da sam posegnuo za ljubavnicom, provjeravalo me na one ženske naÄine, mirisalo moja odijela, pregledavalo mobitel i poÅ¡tu, Å¡to mi je bilo i simpatiÄno na neki naÄin.
Nakon Å¡to ni u par mjeseci nije naÅ¡la traga i najmanjoj sumnji opustila se i poÄela mi uzvraćati jednakom mjerom.
Kakva su to vremena bila, nemoguće je opisati ih. Mogli smo razgovarati na daljinu, jedan kanal je ostajao otvoren. Ona je pila kavu s prijateljicama, ja sam bio na radnom mjestu dvadesetak kilometara dalje, ali razgovarali smo na tom slobodnom kanalu, bez mobitela, bez moderne tehnologije. Nemoguće je opisati takav odnos, mogao sam umrijeti i bilo bi mi svejedno, jer znam da sam imao tih par trenutaka, sekundi, minuta, sati, dana, mjeseci, godina provedenih spojen u jedno s njom.
Ali na njenom licu moglo se oÄitati kako se bliži obljetnica njegove smrti, ta sjena koja je polako zaklanjala njeno lice bila je preciznija od bilo kakvog sata. Ponovo me odbijala. Otići će tamo, poÄistiti oko groba, staviti cvijeće, upaliti svijeće, ispriÄavati mu se, zaplakati, smijati se… Mrzi li se ili si je oprostila?
- Ne trebaš se mrziti zbog toga., rekao sam.
- Kako misliš?, upitala je.
- U redu je., rekao sam i zagrlio je.
Å utjela je. Znala je da znam. Ta mala igra kojoj smo se posljednjih mjeseci predali s toliko oduÅ¡evljenja u trenu je postala iluzija. Preko komadića stakla naÅ¡eg malog razbijenog svijeta naÅ¡la je put do vrata i otiÅ¡la ga posjetiti. PriÄekao sam par trenutaka i krenuo za njom.
Kad sam bio mlaÄ‘i, zavidio sam prijateljima na grobovima. Svatko od njih imao je nekog tetka ili tetku, baku ili djeda, poneko Äak i oca ili majku ili sestru ili brata, a ja sam dijete doseljenika, prva generacija roÄ‘ena ovdje. Sav moj rod sahranjen je na nekom drugom, dalekom groblju. Svake godine za Dan mrtvih oni bi se okupili i posjetili groblje. DoÅ¡etali bi do svoje parcele (Oh, i to ne samo jedne!), važno zapalili pripremljene svijeće i Å¡utke proveli par trenutaka. Ja sam obiÄno sjedio pored mrtvaÄnice srameći se, jer nisam imao nikog svog. StraÅ¡no sam se bojao da mi netko ne priÄ‘e i pita: “Mali, a gdje su tvoji mrtvi?”
Glede mrtvih bio sam siromah. Nisam imao pravo na to tiho dostojanstvo, na mir i na sreću koju Äovjek osjeća na grobu svoje rodbine. Kako mogu znati da sam živ ako nemam nikog tko je mrtav?
Vanja je mehaniÄki ureÄ‘ivala grob svoga oca, kao Å¡to te frizer Å¡iÅ¡a, bez emocija. Bila je pedantna u tome, organizirana, kao Å¡to je uostalom u svemu Å¡to je radila. Bilo je lijepo gledati je. Uvijek je lijepo gledati je, lijepo je podboÄiti glavu rukom dok ležiÅ¡ u krevetu pored nje i gledati kako joj se grudi nadimaju dok spava, lijepo je gledati je kako hoda na poseban naÄin, kako se smije oÄima, na njoj je sve tako prokleto lijepo, a ja sam morao uÄiniti tu odvratnu stvar koju sam morao uÄiniti da joj pomognem. I to na grobu njenog oca. Netom oÄišćenog.
Onog dana kad sam je upoznao, kiÅ¡a je tek prestala padala i cijeli grad je mirisao na gliste. Gmizale su po zemlji, puno njih, cesta puna glista. Trebalo je pažljivo hodati da ih se ne zgazi. Ljigavo je kad zgaziÅ¡ glistu, osjeća se ljigavo pod nogama, kao Å¡to je ljigavo kad penetriraÅ¡. Prilazila mi je gledajući gliste. Onda je podigla glavu i tada smo prvi put pogledali jedno drugog, pored svih tih ljigavih glista koje su negdje žurile. Njene krupne crne oÄi. Sve žene u koje se zaljubimo imaju krupne crne oÄi.
Ona kao da me razumjela, kao da je znala da sam to ja, osjećala me, kladim se da je to osjećala, iako mi se prepustila kao nekom strancu. Kao nikad do tad. Osjetio sam miris zemlje i miris glista nakon kiÅ¡e, pune su mi nozdrve bile tog mirisa, povraćalo mi se od njega. Osjetio sam kako se grÄi. Pobjegao sam ne svrÅ¡ivÅ¡i. Ona je ostala ležati. Mislim da je plakala. Rijetko je plakala. Nisam želio da plaÄe, ali nisam znao kako da je utjeÅ¡im.
Nikad nismo priÄali o tome.
Mnogi od vas će osuditi ili mene ili nju, jer u svojoj uskogrudnosti nikad neće moći pojmiti iskrenu ljubav i žrtvu koju ona zahtijeva, jer svi mi stalno živimo za druge, a nikad za sebe.
Peoples whose reading these olso like to read this:http://leb.mojblog.hr
Kako se kalio bolonjeze
January 9, 2006
JoÅ¡ u embrionalnoj fazi bestselera predložio sam Jesusu da ubaci rubriku Kulinarstvo, poÅ¡to kulinarstvo baÅ¡ kao i homoseksualci, retardirana djeca i nenasilje prema ženama u zadnje vrijeme postaje moderno. No, većina kulinarskih recepata svodi se na blijede savjete tehniÄke naravi tipa “za poÄetak dinstajte luk na laganoj vatri”. To je pogreÅ¡an pristup, jer niti je svrha žena samo da budu pojebane, niti hrana služi samo da bude pojedena. Ono Å¡to Äovjeka razlikuje od ostalih životinja je upravo strast kojom spravljaju jela. Naravno, možemo svaki dan jesti sendviÄe ili se amerikanizirati i potratiti život na tivi dinere, ali brate mili ako je tako, onda je bolje da si odmah kupimo uže i potražimo neki zgodan Å¡umarak u kojem ćemo se objesiti.
PoÅ¡to primjećujem da Jesus nije uspio pronaći literarno drÄnog Karapandžu, tu zadaću moram preuzieti na sebe.Postoji samo jedno jelo koje znam napraviti, a to je umak bolonjeze.
Baš sam prije par dana gledao neki film u kojem junak jede špagete i shvatio sam da nisam napravio bolonjeze već mjesec dana.
Moja cura mi uvijek govori: “Zar ti Äitavog života misliÅ¡ raditi bolonjeze?”
A ja joj kažem: “Da.”
Poput književnosti, dakle. Ako se meni sviÄ‘a samo Bukowski, zaÅ¡to bih ja morao Äitati nekog drugog? Radije proÄitam Bukowskog dvadeset puta.
Postupak izrade bolonjeza poÄinje joÅ¡ u trgovini. Tamo odlazimo kupiti meso i umak od rajÄice. Pretpostavit ćemo da sol, ulje, papar i vegetu imamo kod kuće. Savjet: Å to se rajÄica tiÄe, ako ste radikalni, možete uzeti i obiÄne rajÄice, opariti ih u vrućoj vodi da im lakÅ¡e ogulite kožicu, te ih ispasirati viljuÅ¡kom. To daje odreÄ‘enu svježinu. Ali nećemo brijat.
Uzeli ste jedno 40 deka miješaog mljevenog mesa i 500 ml pasata di pomidore, pretpostavimo.
Savjet:Pravilan izbor kase jedan je od najtežih izbora koje Äovjek ima u trgovini. Mnogi ljudi (povrÅ¡ni kakvi jesu) svoju lajnu odreÄ‘uju ravnajući se samo po par naÄelnih stvari, tipa koliko je ljudi u odreÄ‘enom redu i koliko ti ljudi imaju namirnica. Ravnati se samo po tome znaÄi viÅ¡e-manje prepustiti se sudbini. Zato prepouÄam i sljedeće faktore: Faktor starosti - gledajte postoji li u vaÅ¡em redu neki starac kome drhte ruke. To su najzajebanije muÅ¡terije, jer im treba pola sata da proÄitaju iznos koji trebaju platiti, a nakon Å¡to ga proÄitaju obiÄno posegnu u džep i izvade hrpu kovanica i traže tetu da izbroji koliko joj treba. Naravno, poÅ¡to im drhte ruke, obiÄno se kovanice rasuju okolo, a kad se starci sagnu da ih podignu pukne im kiÄma i stvar staje sve dok ne doÄ‘e Hitna. Najbolje je odabrati red u kojem su ljudi mladi i Äili, pa makar imali viÅ¡e namirnica. Broj namirnica je nebitan, jer trgovci sad imaju one bibipuće trake i sve se odvije u sekundi.
Napraviti dobar bolonjeze je krajnje jednostavna stvar, ako se pridržavamo par osnovnih savjeta. Prije svega, ne valja piÄnuti ulje u lonac (bolje je raditi bolonjeze u loncu nego u tavi, zaÅ¡to? zato Å¡to jest), otvoriti plin do daske i tek onda sjeckati luk, jer se ulje usije i kad stavite luk u nj na tolikoj temperaturi to sve popizdi i pregori i zalijepi se po stijenkama i zadimi se cijela kuhinja a braća ili piÄka ili roditelji ili tko god već je tamo, smiju se. Ne valja ni u takvu temperaturno pizdeću smjesu ulijevati vode, jer onda nastane cirkusko Äudo i nindža dimna zavjesa.
Uzmite dva-tri luka srednje veliÄine (sisa 14-ogodiÅ¡njakinje) i nasjeckajte ih na omanje komadiće. Kako ćete to napraviti, Bog nek vam pomogne. Savjet: Uputno je oÅ¡tricu noža namazati uljem i solju, manje Äovjek proplaÄe. Možete i kao moja cura (Å¡treber) obući rukavice da vam ruke ne smrde na luk kad drkate deÄku nakon ruÄka.
Jednom kad smo nasjeckali luk, bacamo ga u prethodno lubriciran uljem (pola biljno, pola maslinovo) lonac. Dinstamo luk na laganoj vatri, zviždućemo Anniversary Song Cowboy Junkiesa i Äekamo da se luk zarumeni od žutila, te da omekÅ¡a kao Carla del Ponte nakon Sanaderovih obećanja. Lijepo je i dodati ÄeÅ¡anj i ÄeÅ¡anj i ÄeÅ¡anj ÄeÅ¡njaka u to dinstanje.
Jedno desetak minuta dockan (tri prosjeÄna seksa) dodajemo mesinu. Možemo i u nju staviti malo ÄeÅ¡njaka, Å¡ta nas boli kurac, jel tako? Tako je.
I dalje se sve odvija na laganoj vatri, s tim da je tijekom rada s mesinom preporuÄivo fićukati And Then You Kissed Me od Cardigansa. Preobrazba mesa traje ha jedno brat bratu možebitno do pola sata na laganoj vatri. Stavit ćemo u lonac i jedan list lovora, kao i feferonku. Feferonku moramo staviti da bude Å¡arf. Mora biti Å¡arf, Å¡arf mora biti, Å¡arf, Å¡arf. Izvadite one koÅ¡tice, koji kurac već, iz feferonki, to je ljuto kao Davorko Vidović kad ga smjene s mjesta gradonaÄelnika.
Kažu mudri da Å¡to se duže kuha da to boljeg okusa bjaÅ¡e. Možemo, zaÅ¡to ne, povremeno dolijevati do pola deci vode. Treba to, da malo omekÅ¡a, ne treba se bojati vode, Äovjek je 60% vode najmanje, ako ne i viÅ¡e, u vodi smo stvoreni, u vodi se utapamo, Å¡to bi rekao Heraklit. Ne možeÅ¡ dvaput ugazit u jednu rijeku. Sve teÄe. Epur si muv.
Nakon Å¡to smo zgotovinili mesinu, dodat ćemo paradajz. Paradajza možete staviti umutra koliko vam god puca kurac, i to je jedna od glavnih prednosti bolonjeza. Nije to kao kad radiÅ¡ kolaÄe pa se ne smijeÅ¡ zajebat ni grama. Bolonjeze je takve naravi da jednostavno od svakog napravi kuhara. Komercijalan ko ÄŒulina, takav je bolonjeze.
Dakle, stavili smo i rajÄicu, pomidore i paradajz, i tu smo već korak do ostvarenja sna. Sad joÅ¡ možemo ubaciti malo ÄeÅ¡njaka, narežemo ga žiletom kao u Good Fellas Martina Scorsesa, kad oni zatvorenici briju u zatvoru.
Dodat ćemo u to i malo Vegete pred kraj. Sad jebiga, mnogi ljudi tvrde da onaj tko rabi Vegetu nije dobar kuhar, ali ja sam gledao Milićev “Idemo na sjever” i bio je u Pragu i razgovarao s nekim vrhunskim Å¡ef d kuzin i taj tip je svugdje stavljao Vegetu.
Postoje kuharski snobovi koji kuhanje smatraju mjerenjem kurÄeva pa oni umjesto Vegete dodaju korjen tratinÄice i ostala sranja, ali nama to nije bitno.
Treba dodati i soli i papra, naravno. ZaÄine je, suprotno vjerovanju, bolje dodavati pred kraj kuhanja, a ne odmah na poÄetku. Da, hrabra tvrdnja, ali nije za polemiku. ZaÄine dodajemo na kraju (iako smijemo staviti soli joÅ¡ kad dinstamo luk, jer onda luk lakÅ¡e otpusti i prije se zdinsta), jer ako ih dodamo na poÄetku (pogotovo Vegetu) sve se zalijepi u piÄku materinu po loncu.
To je to dragi moji, jedno desetak minuta vrtite rajÄicu i meso, ili do poÄetka reprize BraÄnih voda na RTL-u, ako ste rajÄicu ubacili negdje u drugoj trećini Dadilje.
Dobar tek!
Peoples whose reading these also like to read this:http://leb.mojblog.hr
Esej o književnim kritiÄarima featuring tok svijesti
January 5, 2006
Jedino Å¡to je gluplje od Äitanja knjiga jest Äitanje književnih kritika.Svi mi znamo da su kritiÄari u većini sluÄajeva jebali Äak i manje od pisaca. Ako su pisci da bi jebali upisivali folklor ili dramsku sekciju, kritiÄari su oni koje Äak ni tamo nisu primili.
Problem kod kritiÄara leži u tome Å¡to bi oni napisali upravo najdosadnije knjige. Zato im se takve knjige i najviÅ¡e sviÄ‘aju. Oni ne razumiju reÄenice ispod 30 rijeÄi.
tok svijesti:ZaÅ¡to me jebeÅ¡, piÅ¡Äe, piÅ¡ući razgovjetno? Ta ja Äamim u svom tunelu već 20 godina i moje oÄi nisu navikle na svjetlo. Daj mi neÅ¡to mraÄno i nerazumljivo, daj da patim, da se uhvatim u koÅ¡tac s tvojom reÄenicom, daj mi neÅ¡to Äime ću ispuniti dan, želim da se zajedno dotaknemo problema irskih rudara krajem devetnestog stoljeća i peÄalbe koja je uslijedila (naizgled nebitne za hrvatsku budućnost). Daj mi neÅ¡to Å¡to će mi odvratiti misli od života koji neumorno odlazi iz mog tijela. A ja ću ti uzvratiti jednako tako dobrom recenzijom. Hodat ćemo zajedno iznad smisla kao Å¡to je Isus hodao iznad vode. Nas dvoje, puno vrjedniji i od Isusa i od religije zajedno. Zajedno ćemo stvoriti űberreligiju. I napokon ćemo dobiti piÄke. Pardon, vagine. Pardon, transcedentalnog iskustva. Remiscinicijencije.
I tako na kraju dobijemo dozlaboga upicanjene kritike dozlaboga upicanjenih knjiga, a to je nešto što možeš istrpjeti samo ako si oduzet od vrata prema dolje.
Svaki iole cijenjen kritiÄar prvo će provjeriti prodaju knjige koju će recenzirati. Ako se ispostavi da se knjiga (govorimo o Hrvatskoj) prodaje viÅ¡e od nevjerojatnih 30 komada tjedno pali se crvena lampica! Jer kako taj pisac može prodati viÅ¡e od 30 (slovima: trideset) knjiga tjedno u ovakvoj državi? To nije u redu, nije u redu da postoji publika. Nije valjda da ja radim loÅ¡ posao i hvalim loÅ¡e knjige? Te knjige nisu loÅ¡e, nisu dosadne, one imaju vrijednost koju raja ne može prepoznati. Jer ako svatko Äita knjige, kako da ja budem pametan? U maloj moÄvari lahko mi je biti najveća žaba, ali ako bara naraste odnijet će me bujica. Ja sam tu da kritiziram, nisu oni tu da kritiziraju mene.
A kritiÄari će uvijek postojati, bez obzira Äitaju li se knjige. U interesu kritiÄara je da se ne Äitaju.
Na kraju prilažem link na kritiÄara koji me je svojim drugaÄijim pristupom inspirirao na ovaj duboki i struÄni esej (featuring tok svijesti):
Književni terorist
Budi ono Å¡to jesi, ali budi.
Branko Äurić, Top lista nadrealista
Peoples whose reading these olso like to read this:http://leb.mojblog.hr
Jou Jou
December 29, 2005
Autor: lebowski (blog) Objavljeno u: Književnost Post je dosada pročitan 7892 puta.
Tagovi: Andrić, birtija, Dostojevski, fotografija, Gide, honorar, inspiracija, Jou Jou, Književnost, knjižnica, krevet, ljubavnik, priÄa, publika, radionica, samopouzdanje, sise, zbirka, žene
Koliko god skroman bio iznos honorara za prvu zbirku priÄa, ipak ga je netko uplatio. Koliko god izdavaÄ na tome zaradio ili izgubio, ipak sam plaćen za neÅ¡to Å¡to bih ionako napisao. Dobiti honorar za ublažavanje stresa, odgonetavanje vlastitih frustracija i sliÄne terapije popunjavanja papirnate praznine u cilju boljeg sna i lakÅ¡e probave isto je kao da psihoanalitiÄar plaća pacijentu za session. Na književnoj radionici koju je vodio Andre Gide, pitao ga je mladić: “Imam prijatelja koji izvrsno piÅ¡e, ali piÅ¡e u naletima i nije siguran da želi pisati. Kako da ga nagovorim da se ozbiljnije poÄne baviti pisanjem?”
Gide mu je odgovorio: “On može, a da ne piÅ¡e?”- ZaÅ¡to piÅ¡eÅ¡?, pitao me urednik na prvoj promociji. U ogromnoj knjižnici prepunoj knjiga za koje nikad nisam Äuo. Jedino su Äitatelji bolesniji od pisaca. ÄŒitateljska sekta, od jutra do mraka skrivena iza korica. Opranih mozgova, ubrzo niÅ¡ta od njih ne ostane i viÅ¡e ne znaju ni rijeÄi progovoriti bez da citiraju. Njih se plaÅ¡im viÅ¡e nego iÄega. Onih koji uporno tvrde da kopiram pisce za koje nikad nisam Äuo.
- PiÅ¡em da opravdam pijanstva. Postoji gomila ljudi koja pije za Å¡ankom, i svi oni imaju osjećaj krivice. Ja sam dugo smiÅ¡ljao kako da ga se rijeÅ¡im pa sam se odluÄio pisati. I tako sam svoje Å¡ankiranje pretvorio u posao.
- MožeÅ¡ li nabrojati glavne motive svojih priÄa?
- Ljubav, smrt i ono između.
- Gdje nalaziš inspiraciju?
- U novcu. Zato i nemam mnogo inspiracije. To je jedina prednost potplaćenosti ovog zanata.
Onda sam morao proÄitati jednu svoju priÄu. ZaÅ¡to ja trebam Äitati priÄe koje će netko drugi proÄitati? Onaj koga zanimaju, proÄitat će ih sam, zaÅ¡to da mu ja oduzimam vrijeme?
Napokon je doÅ¡lo vrijeme za potpise. Jedna mlada djevojka, otprilike pet godina mlaÄ‘a od mene, priÅ¡la je i rekla: “Pa dobro, jesi li me morao baÅ¡ rasplakati, naježiti kožu, i sve ispod kože? PriÄe su ti prekrasne. Prekrasne i straÅ¡ne…Jako su mi bliske po senzibilitetu kojim su obojene. Mislim da je svakom piscu važno znati kakve emocije, dakle upravo ono Å¡to se nijednom kritikom ne može dosegnuti, pobuÄ‘uje njegova priÄa. “
- Hvala ti. Što da ti napišem?
- Bilo Å¡to.
- Kako se zoveš?
- Ana.
Napisao sam: “Za Anu, koja dobro puÅ¡i.”
To mi se Äinilo duhovitim. PoÄeo sam se zabavljati. Sljedećoj sam napisao: “Za Teu, koja daje u guzu”. Uslijedila je Ivana koja guta, nakon nje Josipa, jedra jebaÄica…
Tipovima sam pisao nešto u stilu - uhvatite se motike, a ne knjige ili prvo škola, onda žene.
Sve u svemu, izvukao sam se bez težih posljedica.
Kasnije, kad sam sjedio u praznom vagonu vraćajući se u Bijelovar, sjetio sam se one o najvećem Ä‘avoljem triku. Nikad se nisam želio isticati, zato sam se uvijek mnogo isticao. Kao kad si ubojica da nadimak Ubojica. Neki djedica sjedio je nedaleko mene i Äitao moju zbirku. Å to li je on u njoj pronaÅ¡ao?
PoÄela su stizati i pisma obožavatelja. Komadići njihovih duÅ¡a, mnogo vrjedniji od svega Å¡to sam napisao. RasporeÄ‘ivao sam ih po ladicama osjećajući se poput gospodara njihovih života. Vitamini za samopouzdanje.
Jednog dana stigao je paketić. Radoznalo sam ga otvorio, a u unutra pronaÅ¡ao gomilu fotografija. Većina ih je prikazivala golo tijelo mlade djevojke. Amaterski snimljene, Äesto se na rubovima mogla vidjeti dlakava ruka koja je pripadala starijem muÅ¡karcu, oÄito onome tko ju je fotografirao. Njene noge, njenu guzu i njene sise. Dupe je Äesto bilo crveno (od udaraca, pretpostavljam), a sise su Äesto gnjeÄile ili njene ruke ili ruka tog muÅ¡karca. Rijetke fotografije na kojima joj se vidjela glava snimljene su njoj s leÄ‘a. Vidjela se samo njena duga smeÄ‘a ravna kosu. Na jednoj posebno upeÄatljivoj fotografiji stajala je pored prozora i gledala prema moru, valjda u nekom hotelu na Jadranu. Ta slika bila je posebno sjetna, posebno jasno oslikavala njenu nemoć i jad. Grickala je nokte lijeve ruke i gledala u daljinu gdje se more svaÄ‘alo s horizontom.
Nakon što bih se zasitio njenih oblina vraćao bih se na tu fotografiju.
U paketiću nije bilo popratnog pisma. Laskao sam si da mi je željela pokloniti svoje tijelo, kao Å¡to sam ja njoj u priÄama poklonio duÅ¡u. Ako sam ja nju uspio rasplakati, možda ona mene želi zadovoljiti na jedini naÄin koji poznaje - svojim golim, prekrasnim tijelom? Uspijevalo joj je bez greÅ¡ke.
DoduÅ¡e, na poleÄ‘ini jedne od fotografija bio je ispisan broj mobitela, ali nisam imao hrabrosti okrenuti broj. Bile su mi dovoljne krhotine koje je poslala, kontrast sivila hotelske sobe i sunÄanog dana budio je neopisive emocije koje bi se zasigurno rasplinule ukoliko bih je nazvao. Za svaki sluÄaj, pohranio sam broj.
Tražio bih je u publici na svakom od Äitanja. Zastao usred priÄe, preletio pogledom preko prostorije ne bih li je prepoznao. Toliko sam dugo gledao njene fotografije da sam bez sumnje znao kako će reagirati u odreÄ‘enom trenutku. Postala je stvarnija od mnogih koje znam, stvarna poput izmiÅ¡ljenog prijatelja kojeg nam maÅ¡ta podari kad smo djeca, onog s kojim razgovaraÅ¡ o svojim najdubljim strahovima i najvećim ambicijama.
Nijednom se nije pojavila.
Uskoro bih na poÄetku Äitanja okrenuo njen broj i Äekao da mobitel zazvoni, nadajući se da je u publici. IskljuÄio bih ga nakon nekoliko sekundi. Nijednom nije zazvonilo u publici. Možda je ipak bila tamo, ali ga je iz pristojnosti iskljuÄila?
Unosio sam je u svoj život. Tražio dugokose mlade djevojke mekanih sisa, stiskao ih tijekom seksa. Ali nijedna nije bila njena. U birtijama tražio muÅ¡karce dlakavih ruku. NaÅ¡ao sam par tema za priÄe, ali nijednu o njoj.
U jednoj od onih veÄeri kad sam bezuspjeÅ¡no prizivao inspiraciju, naÄeo sam bocu Four Rosesa i nakon par ÄaÅ¡a okrenuo njen broj.
- Dobro veÄer., rekao sam.
- Tko ste vi?, Äuo sam ženski glas. Promukao, zvuÄala je prestaro za djevojku s fotografija.
- Ja sam jopac od braÅ¡na., odgovorio sam. Dobio sam tvoju poruku iz kule u kojoj si zatoÄena. DoÅ¡ao sam da te spasim od gorile. ViÅ¡e ti nitko neće gnjeÄiti sisice!
Popio sam bio par ÄaÅ¡ica previÅ¡e.
- Moj vitez!, rekla je. Mislila sam da se nikad nećeš javiti.
- Zašto si mi poslala slike?, pitao sam.
- Svidjela mi se jedna tvoja reÄenica.
- Koja?
- Mislim da je glasila: ZnaÅ¡ da si star kad poÄneÅ¡ nositi potkoÅ¡ulje.
- Imao sam i boljih. Recimo, znaÅ¡ da si star kad poÄneÅ¡ nositi kiÅ¡obran.
- Poslala sam ti slike prije pola godine. Kako to da si tek sad nazvao?
- Zato Å¡to ti nije bilo face na slikama.
- Kakve to veze ima?
- Mislio sam da postoji razlog zbog kojeg nisi stavljala facu. Neki ožiljak. Ili treće oko. Ili velik nos.
- Zadovoljna sam svojim nosom.
- A Äije su ruke?
- Od mog muža. Nije mi muž nego ljubavnik, ali imam plan.
- U svakom sluÄaju, dlakav je. Zna li on da si ih poslala?
- Možemo li se negdje naći?
- Zašto ti na svakoj drugoj slici stišće sise?
- Zato Å¡to su mekane.
NaÅ¡li smo se u jednoj od onih malih zagrebaÄkih birtija bez terase, priklijeÅ¡tenih izmeÄ‘u dvije trgovine, u kojima svi gledaju prema van, iz kojih se Äini da je Äitav vanjski svijet jedan veliki ekran. Rekla mi je da je zovem Jou Jou. Imala je dvadeset godina starijeg ljubavnika i gadan manjak samopouzdanja. SviÄ‘aju joj se moje priÄe i želi se upoznati sa mnom prije nego Å¡to umrem, jer je svaki pisac koji joj se do sada sviÄ‘ao mrtav. Poslala je fotografije jer ima problema s izražavanjem.
- Nije dobro kada je pisac Äije priÄe voliÅ¡ živ. Daj im Å¡ansu i sigurno ćeÅ¡ se razoÄarati. Sve Å¡to ja kažem izvan svojih priÄa Å¡kodi tim priÄama.
Nakon Å¡to je ispriÄala par osnovnih podataka o sebi, Jou Jou je postala Å¡utljiva. Nije željela otimati zrak Piscu. Htjela je da govorim mudro, da opravdam vrijeme koje je potroÅ¡ila Äitajući moje priÄe.
- ZnaÅ¡, postoji jedna trgovina u mojem susjedstvu. Ta mi je najbliža. Ali unutra rade odvratno nepristojne žene. Nijednom me do sada nisu pozdravile. Preziru ljude, a rade kao trgovkinje. Nisam ja jedini koji je to primijetio. Ali sljedeća trgovina je udaljena tristo metara. Kad kupujeÅ¡ sitnice, recimo majonezu, pozdrav nije toliko bitan. Nije tristo metara bitan. Ali zadnji put kad sam bio tamo, na izlasku nisam zatvorio vrata. Do tog trenutka sam uvijek zatvarao vrata, ali taj put sam se zainatio. Iako je vani padala kiÅ¡a. Ako one mene ne pozdravljaju, zaÅ¡to bih ja zatvarao vrata? Bio sam pristojan zadnjih pet godina, ja sam njih uvijek pozdravljao. Cijelo susjedstvo je odustalo, ja nisam. Ja sam im pet godina davao Å¡ansu. I tako sam odluÄio da ne zatvorim vrata. A ona koja je radila na blagajni potrÄi za mnom i kaže: “Å ta, sad kad si izdao knjigu, misliÅ¡ da smijeÅ¡ biti nepristojan?! Serem se ja na pisce. I ne znate kako je nama. Ja sam cijeli dan na nogama.”
I dalje je Å¡utjela. Birtija je najteži ispit za svakog pisca. Ako sugovornik nije zainteresiran za ono Å¡to govoriÅ¡, ako njegova koncentracija popusti prije kraja priÄe, ako ne komentira priÄu, pokuÅ¡aj s drugom priÄom, a onu koju si ispriÄao zaboravi.
Vuneni pulover skrivao je njene grudi. Sjedio sam preko puta nje i znao kako izgleda gola. Fotografije su zraÄile perverznim seksipilom, Äak su i njene poze bile Äemerne. Bila je nezaÅ¡tićena, budila iskonske silovateljske nagone. Sad, s tim puloverom i samom glavom na ramenima, svojom Å¡utnjom i direktnim pogledom, nije bila žrtva. Morao sam je skinuti. Baciti na krevet. Snimiti fotografije. Ali nisam znao kako. Cijelo vrijeme pila je sok.
- I moj muže voli tvoje priÄe., napokon je rekla.
- Dlakavac? Rekla si da ti je ljubavnik.
- Za sad. Ali imam plan.
- Kakav plan?
- Å ta te briga.
- Je li to to?
- Nije. Pozvala sam te jer hoću da me poševiš.
Osvrnuo sam se oko sebe.
- To je neka Å¡ala?, upitao sam.
- Ne moraš ako ne želiš.
- Odbiti seks je loše za karmu. Zato si mi poslala svoje fotografije?
- Ne sviđaju ti se?
- Naprotiv. Imaš lijepo tijelo.
- Hvala. Misliš li da su mi sise premale?
- Ne bi trebala robovati Äasopisima.
- ZnaÄi, misliÅ¡ da su premale. I ja mislim. Platit će mi da ih povećam. Možda ćeÅ¡ me onda htjeti Å¡eviti.
- Zašto bi se ti uopće željela ševiti sa mnom?
- ZaÅ¡to sam ti poslala fotografije, zaÅ¡to se želim poÅ¡eviti s tobom… Kakva su ti to pitanja?
- Ženska. Ja sam jedina žena koju stvarno poznajem.
Krenuli smo prema njenoj kući. Još uvijek je živjela s roditeljima. Osjećao sam se poniženo, poput svake žene prije seksa.
Njen otac je Å¡utljivi inženjer, a majka brbljava profesorica književnosti. Nije joj po volji Å¡to mi se sve priÄe svode na seks. Obećao sam da ću ozbiljno razmisliti o tome. Sve u svemu, bili su pristojni prema meni i nisu postavljali previÅ¡e pitanja, na Äemu sam im bio zahvalan. Nalazio sam se u Äudnoj situaciji, kupovao sam vrijeme priÄajući s njenim roditeljima, iako ne volim priÄati s roditeljima djevojaka koje ću poÅ¡eviti. Ali dugovao sam Jou Jou neÅ¡to zbog fotografija koje mi je poslala, neÅ¡to Å¡to će ubrzo naplatiti u svojoj sobi, gdje ćemo morati biti tiho da njeni ne Äuju. Bila je loÅ¡a ideja doći kod nje, ali zajebavati se s karmom je joÅ¡ gore.
Na policama njene sobe bilo je mnogo knjiga. I moja je bila tamo, između Andrića i Dostojevskog.
PoÄela se svlaÄiti pa sam se i ja poÄeo svlaÄiti. Koketno se oblizivala oko usana. Polako raskopÄavala hlaÄe. ÄŒemu to, kad sam sve ionako vidio? Bila je oskvrnuta. Kao repriza dobrog filma, kao drugo Äitanje krimića, kao sedmo pivo nataÅ¡te. Pitao sam se Å¡to je rekla svojima i znaju li da se sad Å¡evimo?
Prišla je i otvorila prozor.
- Volim to raditi pored otvorenog prozora.
- I ja volim Äitati pred publikom.
Sise su joj bile mekane.
- Smije li se pušiti kod tebe?, pitao sam nakon seksa.
- Smije., rekla je. Dala mi je neki poklopac za pepeo.
Jedno vrijeme šutjeli smo u mraku. Sve u svemu, loša ideja.
- I, kakav je tvoj plan?, pitao sam.
- Poslat ću fotke njegovoj ženi.
- Pa, na njima se vide samo njegove ruke.
Pogledala me i rekla: - Ti stvarno ne poznajeÅ¡ žene. Trebao bi pisati o neÄem drugom.
Ležao sam tako u njenom krevetu, gol, ponižen i iskoriÅ¡ten. StraÅ¡no mi se piÅ¡alo, ali joÅ¡ straÅ¡nija je bila pomisao da bih se u hodniku mogao susresti s njenima. Punog mjehura Äekao sam zoru i pokuÅ¡avao dokuÄiti koji li sam ja to kurac nauÄio te veÄeri.
Peoples whose reading these olso like to read this:http://leb.mojblog.hr
