Moj gay prijatelj June 15, 2006

Mi provincijalci nemamo baÅ¡ priliku vidjeti te životinje. Nemamo gay prijatelje, nemamo gay parade, nemamo čak ni majice “He’s gay, I’m not” - niÅ¡ta nemamo. Onda ti se dogodi da odeÅ¡ u zoo vrt na ekskurziju s razredom i pitaÅ¡ drugaricu: “A gdje drže gayove?” A ona veli: “Nema ti tog u nas, mi smo komunisti.” A ti misliÅ¡, pa jebote i Tito i komunizam kad ja ne mogu vidjeti gaya u zooloÅ¡kom vrtu.

S vremenom odrasteš, pa na tulumu ugledaš dvije pijane djevojke kako se ljube. Onda si jedno pet godina uvjeren da gayovi nisu životinje, nego pijane ženske. I čudiš se kako netko može mrziti gayeve. Negdje oko 25. ovog mjeseca, na teve-u prvi put ugledaš gay muškaraca. Koji možda i nije gay, ali radi gay paradu. Puno se prašine digne oko te parade, pa ju odlučiš pogledati. Putem teve-a, naravno.

I vidiš njih jedno dvjestotinjak šarenih, našminkanih gayeva koji negdje idu. Na prvi pogled izgledaju puno normalnije od onih koji ih gledaju sa strane, deru se na njih, prijete, što li već. Na drugi pogled ponovo gayevi izgledaju normalnije, kao i na treći, četvrti, peti i svaki ostali. Jer ne možeš shvatiti kome ta hrpa veselih mangupa može smetati. Onda ti prijatelj katolik objasni da je to zlo i da to Bog nije potpisao. Iako ih je napravio. Sad, pomisliš da kažeš frendu da Bog griješi, ali jebiga, ipak to i nije najpopularnija rečenica koju smiješ uputiti frendu katoliku.

Jedne sam večeri sam kraj prijatelja za kojeg sam mislio da je gay. Bio je pijan i onako, pomalo dosadan, pričao je nešto o politici, a meni se nije dalo raspredati o tome, pa sam odlučio povesti konverzaciju o gayevima.

“Ej, stari, ja te moram neÅ¡to ozbiljno pitati. Nemoj se naljutiti. Jesi li ti gay, nije da imam neÅ¡to protiv vas?” - upitah.

To je pitanje uzrujalo mog gay prijatelja.

“ZaÅ¡to misliÅ¡ da sam ja gay?”

“ÄŒuj, uvijek si u odijelu, imaÅ¡ onu aktovku, nekako čudno držiÅ¡ cigaretu u ruci. Uvijek si ljubazan i dobar, ne psujeÅ¡, pa sam mislio…”

“Ma ne… ÄŒovječe, sad si me sjebao… Pa nisam uopće gay, nije da imam neÅ¡to protiv njih, stvarno. A koliko dugo već misliÅ¡ da sam gay?” - rekao je čudeći se.

“Otkad sam te upoznao. Oprosti.”

“Ne trebaÅ¡ se ispričavati.”

“Nije da imam neÅ¡to protiv gayeva.”

“Ma nemam ni ja.” - veli on, i sjeti se - “Sinoć sam prc’o. Ozbiljno. Ne mogu biti gay, prc’o sam. A jednom sam na ljetovanju spavao s tri žene. Ne lažem.”

Složili smo se da nema teorije da ne možeš istovremeno biti gay i spavati s ženama. Ali bilo mi je žao što nemam gay prijatelja. On je bio najbliže gayu po mojoj percepciji.

Tužan sam, jer sam izgubio gay prijatelja kojeg nikad nisam ni imao. Jedini tračak svjetlosti koji se na kraju ovog mračnog tunela nazire su žene od mojih prijatelja. To su, ljudi moji, takve rospije da je samo pitanje trenutka kad će prvi kupiti ružičaste balerinke i početi me častiti žestokim pićima nakon kojih izgubiš svijest, a sljedećeg jutra ničeg se ne možeš sjetiti, pa ni odakle ti hemoroidi.

Slow food muškarci - esej o muškarcima 21. stoljeća June 8, 2006

Otkako je svijet postao globalno selo, sve je teže pronaći neki kutak za sebe. Toliko nas bombardiraju informacijama da ih ne stignemo ni zapamtiti, a kamoli razlučiti dobru od loše ili potrebnu od bespotrebne. U našim žilama teku reklame, za uši su nam zalijepljeni mobiteli, ispod naših stopala nalaze se gas i kočnica, u jednoj ruci volan, druga leži na trubi, a treća pruža srednji prst. Uvijek negdje žurimo i nikako da stignemo obaviti sve što planiramo. I iako se već stoljećima poboljšavaju radni uvjeti, a satnica radnog tjedna smanjuje, slobodnog vremena sve je manje, a od posla se možemo odmoriti eventualno kad spavamo. Zbog visoke stope nezaposlenosti u Hrvatskoj skoro je nemoguće odbiti poslodavčeve uvjete, što on neće propustiti iskoristiti. Da ne govorimo o promjeni društvenog uređenja na koju nas roditelji nisu mogli pripremiti. Još prije dvadesetak godina dobiti otkaz graničilo je sa znanstvenom fantastikom, dok je danas znanstvena fantastika dobiti posao na neodređeno vrijeme. A takav posao je potreban želimo li podignuti stambeni kredit. Koji nam pak treba da bismo mogli kupiti kuću u koju ćemo dolaziti prespavati. U toj silnoj strci koju nam je potrošačko doba podarilo teško je odvojiti vrijeme za kvalitetnu vezu.

Ivan B. (25) bio je straÅ¡no iznenaÄ‘en činjenicom da uz kuću ne dolazi i žena: “Naporno sam radio proÅ¡lih osam godina, znao sam u kancelariji provoditi i do osamnaest sati u komadu. Nakon pet godina trud se isplatio i sad sam zaposlen na neodreÄ‘eno vrijeme. Sav sretan požurio sam kupiti najskuplji model montažne kuće od stotinjak kvadrata, ali u salonu me čekalo neugodno iznenaÄ‘enje – saznao sam da se ženu treba nabaviti posebno!”

Večera u alu foliji, instant pire i komad mesa, upaljen televizor kao nadomjestak komunikacije, i internet kao nadomjestak znanja. Sve možemo kupiti kao gotov proizvod, oko ničeg se ne trebamo potruditi. Ne trebamo znati kuhati, jer u trgovinama postoji gotova hrana. Ne trebamo čitati knjige jer na internetu postoje sažeci (kao kad smo u školi jedan od drugog prepisivali lektiru). Ne trebamo komunicirati, jer nikad nećemo biti duhoviti i mudri poput likova iz naših omiljenih tv serija. Zato je Ivan B.(25) bio strašno iznenađen kad je saznao da uz kuću ne dolazi djevojka. Vidio ju je na reklami za kuću, te je pomislio da je ona dio standardne opreme.

Ako se danas poželimo baviti sportom, gledamo eurosport. Ako želimo uživati u prirodi, odaberemo screensaver s motivima iz prirode. Ako želimo s nekim razgovarati, odemo na chat, gdje ćemo odabrati samo sugovornike koji nam se sviđaju. A uskoro čak i kad poželimo pogledati dobar film, nećemo morati otići do videoteke (o kinu da ne govorim), nego ćemo ga downloadati u svoj televizor. Za par godina neće biti potrebno ustati iz fotelje. Ustvari, o takvim ljudima snimat će se reality show pod imenom Posljednji akcijski heroji.

U takvim uvjetima nije čudno što su se muškarci zaboravili truditi oko žena. Zaboravili smo im pridržavati vrata jer danas sva vrata pokreće senzor. Toliko smo navikli na senzore da smo zaboravili kako uopće funkcionira kvaka. Jednako tako, zaboravili smo kako funkcioniraju žene. Ako smo to ikad znali. Očekujemo da na ženi pronađemo lampicu koja svijetli zeleno kad imamo prolaz, crveno kad ga nemamo i žuto ako će nam pružiti šansu na pet minuta jer joj je baš u tom trenu dosadno samoj. To bi nam uštedjelo mnogo vremena, vremena koje nam strašno nedostaje.

Josipu C. (24), straÅ¡no se žuri - “Ja nemam dovoljno vremena ni za sebe, a kamoli za upoznavanje žena. Za mene ona početna faza poput upoznavanja, večera, razgovora ili odlazaka u kino predstavlja gubitak vremena, jer za to vrijeme mogu ostvariti dodatni prihod. Bio bih najsretniji kad bi preskočili tu fazu i odmah se prebacili na neÅ¡to ozbiljnije, poput zajedničkog života, pa i braka.”

Upoznavanje sa ženom prestalo je biti posebno zabavno. Kako joj pristupiti? Gdje je upoznati? Što raditi s njom? Koliko vremena treba proteći do prvog zagrljaja? O čemu razgovarati? Je li uopće potrebno razgovarati? Kojim jezikom žene komuniciraju? U muškim glavama proces osvajanja žene još uvijek je nešto neobično, naporno, predugačko i nerazumljivo. Mi i dalje proživljavamo iste strahove, počevši od toga kako se predstaviti, koji dio svoje ličnosti osvijetliti a koji sačuvati za eventualni sljedeći spoj, o čemu razgovarati a što prešutjeti. A muški magazini nam ne daju previše korisnih savjeta. S tim da se danas raznim bezvremenskim nedaćama koje muškarce sputavaju na spojevima pridružila i dimenzija vremena. Preferiramo instant spojeve, često se naš prvi susret dogodi putem nekog online servisa za upoznavanje, jer je to mnogo lakše od upoznavanja koje će zahtijevati fizičku prisutnost. A i mnogo je lakše skinuti se s interneta nego pobjeći iz kafića.

Ali, ova instant vremena imaju i svojih prednosti. Tomislav G.(26) tvrdi: “Nedavno sam pristupio djevojci u knjižnici na sebi svojstven priglup način. Obratio sam joj se na odjelu filozofije riječima: ‘Oprostite, već sat vremena pregledavam ove knjige i joÅ¡ uvijek nisam naiÅ¡ao na neku sa sličicama. Možete li mi vi pomoći?’ Moje pitanje zvučalo joj je prilično simpatično i rado je prihvatila poziv na kavu. S druge strane, ja sam bio oduÅ¡evljen time Å¡to je danas toliko lako pristupiti djevojkama.”

Možda zadnjih godina muškarci odista manje pristupaju ženama, bilo zbog toga što stvarno nemaju vremena, ili im upravo taj nedostatak vremena koristi kao izgovor. Možda muškarci odista nikad nisu bili udaljeniji od žena, ili nesposobniji da započnu komunikaciju s njima. Ali, tim bolje za one rijetke koji se još uvijek bave tim sportom. Vjerujem da još uvijek postoji sasvim dovoljan broj muškaraca koji će uživati u svakom od milijun strahova koje prate prvi spoj, u onim malim i sporim koracima kojima se približavamo nekoj osobi, u odbrojavanju sati do sljedećeg susreta ili drhtanju glasa do kojeg dolazi kad upoznamo nekog posebnog.

A oni koji toliko žure za vremenom da uopće ne primjećuju koliko brzo prolazi, koji se vrte u krug kao hrčci u svojim kotačima, i upravo poput tih hrčaka nikako da stanu i zapitaju se zašto trče, oni ionako ne trebaju ženu zbog sebe, nego zbog par redaka u svojem CV-u ili za par rečenica na desetoj obljetnici mature. Zaboravite na fast food muškarce i posvetite se onoj manjoj ali kvalitetnijoj slow food vrsti. Onima koji ne gledaju nervozno na sat kad vas negdje izvedu, koji će vam predložiti da prošećete umjesto da popijete kavu, koji neće prekidati vaše monologe o poslu, novoj haljini ili bezobraznoj prijateljici. Slow food muškarci, to su oni koji znaju uživati i kad jedu i kad kuhaju. Pa makar im jelo ponekad i zagori i nakon prvog spoja više se nikad ne javi.

Lak na mojim noktima i vikleri u kosi June 5, 2006

U zadnje vrijeme prečesto se budim u krevetima nepoznatih žena. Pogledam ih, a onda pogledam pod pokrivač da provjerim jesu li moje gaće još uvijek na meni. Uvijek budu. Drago mi je u tim trenucima što nisam prevario svoju ženu.
Ali moj ego teško se može pomiriti sa činjenicom da me ta žena nije iskoristila kad je imala šansu.
Onda je pitam: “ZaÅ¡to me nisi iskoristila?”
A ona odgovori: “Pa pogledaj se u ogledalo.”
A ja dođem do ogledala, i pogledam se:
Lak na mojim noktima i vikleri u kosi…
Od cinika koji nikad nije vjerovao u muško-žensko prijateljstvo, pretvorio sam se u idealnu prijateljicu.
Jedno vrijeme bojao sam se pomisli da sam otišao jedan korak previše u upoznavanju svoje ženske strane. No, još uvijek nisam toliko fasciniran ženama da se osjećam skučeno u ovoj gruboj muškoj koži, te da zamrzim pišanje stoječki.
A kad žene prepoznaju ženu u tebi, postanu divna bića.
Pričao sam ove subote sa jednom meni nepoznatom manekenkom, koja je slavila svoju djevojačku večer sa prijateljicama, u nebitnom kafiću. Bila je u petom mjesecu trudnoće.
Zanimljivo, prva rečenica kojom sam se joj se obratio, glasila je:
“Ne mogu ne primjetiti da si trudna. Reci mi, jesi li razmiÅ¡ljala o porodu u kadi? ÄŒujem da je bezbolno.” Onda smo pričali o njenom djetetu, o sobi koju ureÄ‘uje za njega, o tome koliko voli muža. Izvukao sam, vjerujem, ono najbolje iz manekenke. Bilo je to jednostavnije i ugodnije od pokuÅ¡aja varanja, s bilo čije strane.
Ali ljudi vole komplicirati. Vole postavljati pitanja. Vole razmatriti svoje mogućnosti. A ne znaju da ne trebaš biti pijanac da bi uživao u vinu.
Jako je lijepo, uostalom, biti jači od sebe u takvim situacijama. Uštedjeti si muku. Ali naravno, da bi se u tome uspjelo, moraš imati jasnu viziju. A to je nešto čime ne obilujemo.
Čudno je vidjeti muškarca koji lakira nokte. A čudno je vidjeti i muškarca koji ne vara ženu.

Čovjek je izmislio kotač da pobjegne od žene May 29, 2006

Život je jednostavan dok ga žene ne zakompliciraju. Ta je rečenica trebala biti prva rečenica u Bibliji. Ta rečenica trebala bi biti prva rečenica koju dijete čuje. Ta rečenica bi trebala biti prva rečenica koju dijete nauči u školi. Tu rečenicu, u obliku raznih reklama, trebali bi podastrijeti svakoj naciji, u neumjerenim količinama, trebali bi ju štampati umjesto upozorenja da pušenje šteti zdravlju, svakodnevno ju voziti Cesnama iznad grada, tom rečenicom trebao bi počinjati Dnevnik, tom rečenicom trebalo bi izlaziti Sunce, i opet, ne bismo je dovoljno puta čuli.
Sjedio sam jednom s nekom prijateljicom, iz puke dosade rjeÅ¡avala je neki test iz Mile. Da - ne pitalice. Jedno od pitanja glasilo je: Jeste li neodlučni? Rekla je: “Joj, pa ne znam, ponekad jesam, ponekad nisam.” Trebalo joj je petnaestak minuta da zaokruži. I naravno, svako malo vraćala se na to pitanje.
Ono što mene izbacuje iz kože, jest standardan predložak vikend izlaska. Ta vječna dvojba, hoćemo li u kino ili ćemo u kafić. Ukoliko odemo u kafić, propustili smo kino i obratno. Ukoliko odemo u kino, mi nismo pogledali film, kao što bi netko naivan pomislio, nego smo propustili druženje u kafiću, što god to značilo. A kad joj predložim da ona odabere, spočitava mi nedostatak muškosti.
Kad se nađem u takvoj situaciji, pomislim da je čovjek izmislio kotač samo da pobjegne od žene. Što je najgore, žene su ponosne na svoju kompliciranost. Žene misle da ih mi naprosto obožavamo zbog njihove sposobnosti da od muhe naprave slona. Kao, upravo to ih čini ženama. Da, kao što podrigivanje čini muškarca.
U isto vrijeme, kad pitate ženu s kim joj je bolje u društvu, reći će vam: S muškarcima. Zato što su tako divno jednostavni.
Zašto onda misle da smo mi toliko drukčiji od njih?

Ljeto nam se povratilo May 24, 2006

Prosječan Hrvat počne razmišljati o ljetovanju početkom šestog mjeseca, ljetuje u osmom, da bi prepričavao doživljaje do desetog. Navlačimo mi taj godišnji ko siromah plaću. Ne volim u krugu poduzeća pričati o godišnjem, jer je u poduzećima IN biti siromašak i nikad ne ljetovati (za godišnji obično požanjem pšenicu da skupim para za malog, knjige su sve skuplje i skuplje, kredit bi morao dizati da mi nije njive i blaga, da odškolujem svoje mlado), jer se radnik s pravom zapita da kako ja mogu ljetovati a nikad ne platim kafu, jer da ko ljetuje može odvojit i za koju rundu i da šta se ja to uvlačim direktoru da mi dadne godišnji odmor.

Ljetovanje je najbolje kad imaš između 16 i 22 godine. Taman te roditelji puste bez nadzora i kontrole, pošalješ im dvije razglednice, na jednoj piše Ovdje je sve u redu, kupamo se. A na drugoj Pošaljite poštom nešto para, sve smo potrošili. Na sladoled.

Cijelo to vrijeme se bezočno pije i spava se po raznijem trgovima i parkovima usred bijela dana i pokušava se nešto baciti pod jaja (ako je slučajno alkohol preskup). Ponekad sam jebavo na ljetovanju, ponekad nisam. Tih godina, naravno.
Mislim da sam vrhunac doživio kad sam s još dvojicom prijatelja popio 27 litara vina u tri dana. Zadnje smo jutro bili toliko pijani da smo uspjeli promašiti cijeli trajekt, i umjesto u Lošinju, završili smo u Zadru. Ali ništa zato, odlučili smo stopati do Zagreba. Samo što Knin nije bio oslobođen u to vrijeme, pa smo se dva sata pržili na krivom mjestu. Na kraju smo otišli u Rijeku, umjesto u Zagreb, u prepunom autobusu, molili smo šofera da nas pusti da stojimo u prolazu, uz svu djecu i starce i turiste i sve. Jedan je frajer sjedio i čitao Večernjak kad smo prolazili preko onog pontonca, a ja sam prizivao Buddhu da mu se ne ispovraćam na ne znam, sport ili nešto.

To je bio taj vrhunac, svršetak sumraka. Nakon toga nastupa vrijeme kad se zaljubiš i kreneš u vezu. To je noć, nepotrebno napominjem. Ljetovati sa ženom. Užasa li strašna. Sam sa ženom. S nikim osim nje. Kojoj je dosadno. A ljetujete u pripizdini, a ne volite diskače i ne volite ništa. A ona mlada, luda, željna zabave. Kakvo otriježnjenje. Vojska te upozna sa životom? Taj tko je to rekao očito nikad nije sa djevojkom ljetovao u pripizdini. Onaj osjećaj krivnje, kad zaboraviš da si se došao opustiti i strijepiš od njenog pitanja: A što ćemo danas raditi. To je život, djeco moja. A nemaš gdje pobjeći. Moraš izmisliti neku zanimaciju za mladu damu, jer ipak si ti muško u vezi. Jer ona je kuhala cijeli dan. Hranila muža. Koji je sjedio na lijenoj guzici. Koji ne smije početi piti prije 18:00, jer moramo otići na kupanje.
Jedina pozitivna stvar kad odeÅ¡ u zatvor jest Å¡to ga ne služiÅ¡ zajedno sa ženom. Ajmo plivat, ajmo ronit Å¡koljke, ajmo jest sladoled, ajmo pit kavu. Pa daj ajmo ležat negdje u hladu. Nisam se doÅ¡la izležavati na more! Nisi se doÅ¡la odmarati? nisam to mislila. Uopće ne želim otvarati ta vrata…

Prvo što gledam sad dok visim na netu i tražim destinaciju jest teve aparat. Ma jebeš ti dvajes metara od mora, kulturne pizdarije, dobar noćni život, daj mi 72 centimetra i satelitsku, pa me strpaj sa Mađarima i sa čučavcem, deset kilometara od bilo kakve vode ako hoćeš, ali daj mi teve. Nije bitno hoću li ga koristiti ili ne, on je tamo kao pik, ono kad se igraš skrivača, puj pik za mene. Ja sam ptica lastavica za mene ne vrijedi. Hoću ići na sladoled. Puj pik za mene, ko te jebe. Vodi me na ples. Ne može, sad će meridijan 16.

Jednom je jedan mudri Zdravko rekao, otprilike: Zahvalan sam svojoj bivšoj ženi na jednoj stvari - što smo godišnje odmore provodili odvojeno.

Ali to je bilo prije. Išao sam prošlo ljeto sa dragom na more, i šetali smo rivom i jeli smo sladoled i picu i večere i gledali more i kupali se i bilo nam je lijepo. A imali smo i televizor. To je sad ružičasta faza. Trebalo mi je dobrih skoro tri desetljeća da skontam što je Pjesnik htio reći kad je napisao Volim te kad pričaš. Hm, prilično gay završetak.

Bila jednom jedna topla birtija May 15, 2006

Sjećam se, tamo je jednom bila Gradska kavana, ponosita nasred korza. Azil za ljude umorne od izbjegavanja posla. Mali konjak tri kune, kovanice uredno prebrojane prije razmjene. Čaša nije ni doticala šank, iz ruku konobara letjela je u ruke radnika. A konobari vječno nasmijani, nikad problema s uzvraćanjem kusura, nikad nereda na šanku.
Pitam se kome su ti ljudi smetali? Čijoj li su oni vlasti bili oporba? Čije li su to uho zagrebali njihovi odfalšani refreni? Nikad nisam kanio postati ni odvjetnik, ni pilot, ni knjigovođa. Ja sam se oduvijek smatrao tek glasom toga kora. I znao sam da slijede loši dani čim se Kavana zatvorila. Nije u plamenu izgorjela, ali da jest, dostojanstvenije bi otišla.
Mislio sam isprva, bit će banka. Zašto ne bi bila banka? U ovom gradu ako nešto nije birtija, može bi išta drugo osim banke?
Kad ono, nabiše mi ga parfumerijom. Ja ne prodajem kozmetiku, ja prodajem nadu, rekao je Ravlon, ali nitko ga nije shvatio. Nije se ni dogodila neka velika promjena, samo su poroci zamijenili ambalažu. A azilanti spol.
Nas od ranih dana šopaju nas porocima. Naš proces inicijacije složeniji je nego kod žena. Mi nemamo menstrualnu krv da nam potvrdi spol. Nama ne narastu sise. Mi moramo početi pušiti s osam i na mračnom tavanu napiti se djedove rakije s dvanaest da bismo dokazali da smo muškarci. Ali upravo zahvaljujući tome, mi smo i spremniji i otporniji. Naši poroci su transparentniji, za njih se zna, o njima se raspravlja, za njih se zna da su negativni. Ženski poroci nisu takvi. Ni u jednim novinama nećete pročitati šokantnu ispovijest djevojke ovisne o DM-u.
Bio sam jednom tamo. Po zadatku. Skoro su me zgazile. Osjećao sam se poput Ernesta Hemingwaya u Pamploni. Probijao sam se čisteći onim malim ružičastim kolicima svakog tko mi je stao na put. Nikad se u životu nisam toliko preplašio. Uletio sam usred neke prodaje za bagatelu. Tamponi ili ulošci, ne znam točno o čemu je bila riječ.
Par minuta kasnije vladao je potpun mir. Da na podu nije ostalo par ženskih skalpova, nitko ne bi povjerovao da je tuda upravo protutnjao uragan najgore vrste.
Krenuo sam u parfumerijsku inspekciju. “Ako natočite par kapi NaÅ¡eg Proizvoda u svoju toplu kupku, pomladit ćete se dvadeset godina. Dodajte samo žličicu NaÅ¡eg Proizvoda u jutarnji sok, i muž će vas prestati varati sa sekretaricom.” I neizbježna aloe vera. Sve ima aloa veru. Naletio sam na toaletni papir od aloa vere. Bilo je čak i aloe vere s dodatkom aloa vere. I taman kad sam pomislio da me viÅ¡e niÅ¡ta ne može iznenaditi, naiÄ‘em na Å¡ampon za kupanje u obliku pjene. Oborio me s nogu. Zar je i to postalo napor, protrljati kožu rukama da se stvori pjena? Gdje su granice ženske razmaženosti?
I tada, sinula mi je misao: Svoju djevojku zaprosit ću u parfumeriji. Tamo očito sve prolazi. Bolje i to nego da ju zaprosim u birtiji.

Prezentacije May 12, 2006

Kad me Draga prvi put dočekala u izazovnom donjem rublju, uz niz zapaljenih mirisnih svijeća, pomislio sam da sam ušao u krivi stan. Nije to ništa pretjerano čudno za muškarce. Jedan moj prijatelj pogriješio je ne samo stan, nego i zgradu. Umjesto u svoj stan koji se nalazi na drugom katu zgrade, ušao je u susjedovu kuću. Da stvar bude gora, ušao je u kupaonicu, ležerno se skinuo, odvrnuo vodu i pripremio si toplu kupku. Istinabog, bio je prilično pijan.

Uglavnom, nakon strastvenog vođenja ljubavi istina je polako izašla na vidjelo. Naravno, prezentirana na pravi način. Dragi, dobila sam besplatnu solenku! Dobila je besplatnu solenku jer je kupila posuđa u vrijednosti od petsto eura. Dva otvarača za konzerve, komplete raznih posuda i igračke za djecu. Koju nemamo. Jer nije naručila robe preko tisuću eura. Jer se valjda uz veće narudžbe dobije i dijete. I to ne bilo kakvo dijete, nego savršeno dijete. Koje progovori s mjesec dana starosti, doktorira sa šest i napusti dom sa deset. Naravno, takvo dijete ne piški, ne kaki i ne plače. Moja Draga nije potrošila 500 eura, ne smijem to gledati na muški način. Prema izračunu prezentera-stručnjaka, ona je tom kupovinom uštedjela najmanje tisuću eura. Jer kao za inat, poklopilo se par vrsta akcija: proljetna akcija, akcija vezana uz stogodišnjicu postojanja poduzeća, akcija za stalne kupce, akcija za preporuke prijateljima i akcija akcije radi. Sve mi je objasnila na primjeru posude za voće: Druge posude za voće imaju negativno bioenergetsko zračenje, u njima se voće osjeća depresivno, i samim tim ono postane gnjecavo i brže se pokvari. U ovoj posudi voće zadržava svježinu ne jedan, ne dva, ne tri, nego tjedan dana! Ukusnije je, i sretnije. Te posude su dobre ne samo za naše zdravlje, nego, što je važnije, za zdravlje naše djece. Treba razmišljati o budućnosti.

Kao svaki pravi muškarac, ja nikad nisam spreman na djecu. Zato sam odlučio da više nikad ne puštam Dragu samu na takve prezentacije, da se ne bi dogodilo da na poklon dobije paketić probušenih kondoma ili placebo kontracepcijske tablete.

Tjedan dana kasnije pozvani smo na prezentaciju jastuka, dekica i madraca. Najkvalitetnijih na svijetu, a opet toliko jeftinih da sama Božja ruka čuva poduzeće koje ih prodaje od stečaja. Cilj svake takve prezentacije jest da kupci ispadnu pametni. To se postiže tako da prodavač (bolje rečeno predavač) postavlja niz pitanja kupcima (učenicima), a za svaki točan odgovor nagradi ih čokoladicom. Koliko čovjek može izdržati bez hrane? Mjesec dana. Bravo, stiže čokoladica. A koliko čovjek može izdržati bez vode? Tjedan dana. JoÅ¡ jedna čokoladica, danas ste odlični, ostat ćemo bez čokoladica! A sad mi recite, koliko čovjek može izdržati bez sna? Tri dana. Bravo, tri dana, evo dvije čokoladice, kad je bal nek’ je bal, bankrotirat ćemo danas! E, vidite, naÅ¡ madrac pomoći će vam da se ujutro probudite odmoreniji nego Å¡to ste zaspali! Da, znate, madrac na kojem sad spavate, uz pretpostavku da nije naÅ¡, neće vas odmoriti poput naÅ¡eg. Sunce tuÄ‘eg neba neće vas grijati kao Å¡to ovo grije.

Usporedimo madrace i automobile. Koliko dnevno provede u automobilu? Možda dva sata, najviše tri. A koliko dnevno spavate? Minimalno šest sati, najčešće osam sati, a ponekad i do deset sati. Čovjek star šezdeset godina provede dvadeset godina spavajući. Pa ipak, mnogo više ćemo potrošiti na vozilo nego na madrac. Nije li to apsurdno? Jest, kaže žena iz publike. Prodavač baca čokoladicu, žena iz publike hvata je ustima. Otprilike na sredini prezentacije, ako malo bolje pogledaš, možeš primijetiti da se prodavačev sako širi na leđima. Pa njemu rastu krila! On se, na očigled sviju, pretvara u anđela. Sišao je s neba da pomogne našem snu, da ispravi naše kičme, a našem životu podari dostojanstvo. Čokoladice postaju hostije, stolovi oltar, a mi kupci stado Božje spremno na šišanje. Slijedi složeno matematičko objašnjavanje koliko će svatko uštedjeti ovom prilikom, da bi na vrhuncu ove potrošačke mise počela sumanuta navala na dekice, madrace i jastuke pri čemu se ne gleda koliko će se platiti, nego koliko će se uštedjeti. Dobijem li za dva jastuka jedan madrac i dekicu ili za dvije dekice dobijem dva jastuka i papuče?, pitaju ljudi u transu. Koliko će mi ovaj jastuk produljiti život? Hoću li se vratiti u djetinjstvo? Primate li čekove?

Odjednom, moja Draga izdvoji se iz mase, okrene se prema meni i uperivši prst optuži me: OVAJ NIJE NIŠTA KUPIO! Masa me u trenu pogledom isjeckala na jastučiće. Prodavač je od vunenog bubrežnjaka radio omču. Masa se počela opasno približavati. DAJTE MI DVA JASTUKA! To ih je nakratko usporilo. I MADRAC! I dalje su se približavali. ZA BRAČNI KREVET, ZA BRAČNI KREVET!!!!, rekao sam u panici. Masa se i dalje približavala, ali ovaj put s osmijehom. Prišli su mi i rukovali se. Sad si naš., govorili su. A ja sam se pokušavao ubijediti da nisam potrošio tisuću eura, nego uštedio dvije. A i Draga će zacijelo ponovo upaliti mirisne svijeće i obući izazovno donje rublje.

 

(Ovo je kolumna iz serijala Muškarci su iz birtije, žene su s placa. U suradnji s Jesusom sljedećih dana dodat ćemo neke stare. Grehota da se baci.)