JEZDIMIROV TEATAR UDJELA NEZAPOSLENOSTI: Burza rada February 1, 2006

Bit će lako naći posao.Naravno, priča se da je to u današnje vrijeme i u ovdašnjoj državi zaguljen pothvat, ali sigurna sam kako će se svim potencijalnim poslodavcima zamantati u glavi od mog kurikulumvitea - što od njegovog sadržaja, a što od ljepote fonta, preglednih yet ne-pre-dosadno sortiranih pasusa i decentnog minimalizma, koji je danas tako in. Zapravo, kad bolje razmislim, najbolje bi bilo niti ne izlaziti van iz kuće, dok god nisam sasvim sigurna da želim započeti svoj radni vijek. Jer, počerupat će se za mene samo tako, a s time se nije za šaliti. Radni vijek jednom krene i, kako mu samo ime kaže, traje vječito. Dok ne otegneš papke.Odlučila sam se za odvjetništvo. Odvjetnika bar ima ko pljeve, samo će se grabiti za mene kad opaze moje kvalifikacije.

‘Ne. Ima moja baba. To jest, imala je. Zvao se Keni i umro je. Za razliku od Kenija koji je posve krepan, ja imam itekako živ otopis, a joÅ¡ je nakrcan turbo dobrim stavkama end staf.’ - odgovaram.PoÅ¡alica ne pada na plodno tlo, već na povrÅ¡inu izvlači plodove njegove duboko ukorjenjene mržnje prema Å¡treberima. Plodove koje ću očito uskoro kuÅ¡ati. PredviÄ‘am, bit će kiseli i imat će opori okus burze rada, beznadni miris hodnika na drugom katu Zavoda za zapoÅ¡ljavanje u Zvonimirovoj 15 u Zagrebu, a na dodir će biti Å¡pičasti i Å¡tipavi, kao kljun kojim kvoca moja majka.‘To vam mene baÅ¡ i ne zanima…’ - dobaci mi on predviÄ‘ene plodove. Kiselo. ‘Sigurno ste bili neka Å¡trebsa, koliki ste prosjek imali, kaj, četri-nula, ha? Mrzim Å¡trebere…’

A između? Djelomično opisano ovdje, ali u većem dijelu neopisan i neopisiv mobing sastavljen od histeričnih ispada šefa, svakovečernjeg ostajanja duže na poslu, povremenog prekovremenog plakanja, slušanja konstantnog međusobnog ogovaranja od kolega u uredu, oduševljenih činjenicom da se pojavio netko novi, kojem mogu ispričati sve o tome kako su svi ostali glupi ili ludi.Sve to kulminira u srijedu, moj treći radni dan ever-ever, kada mi šef prvo zabrani odlazak na pauzu za gablec jer, citiram, ˝sam ga umalo koštala klijenta vrijednog milijune eura˝, a nešto kasnije me posere pred cijelim osobljem jer nisam znala napamet rok za podnošenje neke tužbe iz nekog predmeta s treće godine faksa, koji sam polagala ravno 3 godine prije tog događaja. I to riječima ˝ja ne znam kak ste vi uopće položili taj ispit˝. Tako da sam onda to naučila, znala i položila. Prije tri godine, idiote.Uslijedilo je davanje otkaza.

‘Ih, a ja sam mislio da ste vi drugačiji.’‘U kojem smislu drugačiji?’ - pitam.- pitam.‘Pa mislio sam da ste viÅ¡e kao muÅ¡ko, jer imate kratku kosu i to. Zato sam vas i zaposlio. Ali sad vidim da sam se prevario…’…i da ste obična pička, ostalo je lelujati u zraku., ostalo je lelujati u zraku.‘Očito niste za odvjetniÅ¡tvo, pukli ste tako brzo.’ - dodaje.

JEZDIMIROV TEATAR GLUPOSTI: Test inteligencije January 10, 2006

Nerijetko se dogodi da čovjek u tijeku toploga dana popije Å¡togod vode ili druge tekućine, pa slijedom toga bude prisiljen ići piÅ¡ati. Homo sum et niÅ¡ta mi ljudsko nije strano, pa se tako i meni pripiÅ¡alo toga dana, nasred petokatne bečke robne kuće.‘Idem piÅ¡at’, rekoh jubavinajvećoj, nakon Å¡to sam na jednom katu ugledala dobro poznati univerzalni zeleni znak za WC.

‘Ok’, odgovorio mi je on, ‘ja te čekam tu okolo’.

Prekrcala sam svoje vreće u njegove šape, učinivši ga tako krajnje metroseksualnim, a potom sam nestala u pravcu znaka. Dakle, sad se sigurno pitate što je moglo poći po zlu prilikom jednostavnog odlaska na WC, a kamoli da se jedan takav svakodnevni posao, koji među prvima savladamo i naučimo samostalno obavljati dok smo jošte mladi, pretvori u ono što u naslovu stoji - TEST INTELIGENCIJE.

E pa zbilo se ovako.

Korakom sam slijedila putokaz, pa sam se uskoro naÅ¡la pred stanovitim bijelim zidom. Na zidu je stajala velika ploča, pozicionirana izmeÄ‘u dvaju ogromnih bijelih vrata, koja je znakovljem kazivala otprilike ‘žene idu piÅ¡at nadesno, muÅ¡ki idu piÅ¡at nalijevo, invalidi idu piÅ¡at sa ženama’. Do tog trena sve je bilo vrlo jasno. E, sad…

Stadij 1.

Iz nekog razloga, logika mi je u datom trenutku apsolutno govorila sljedeće: ako se znak, koji kaže ‘poÄ‘ite lijevo za to, a desno za ono’ nalazi izmeÄ‘u dvoja vrata, onda su lijeva vrata za tamo i to, a desna za onamo i ono. Sve mi je bilo kristalno jasno, pa mi nimalo nije zasmetalo Å¡to obično na vratima WC-a stoji dama sa Å¡eÅ¡irićem u haljini, muÅ¡ki sa cilindrom i Å¡tapom, ili neka druga druga značkica puna predrasuda, koja na nedvosmislen način ukazuje na to tko nosi hlače, a tko sjedi dok piÅ¡a.

Umjesto takvog zastarjelog načina označavanja toaletnih prostora, na dvokrilnim metalnim vratima ženskog WC-a upečatljivim je slovima na zelenoj podlozi pisalo NOTAUSGANG. Voljela bih se pohvaliti da sam u tom trenutku pomislila kako su Austrijanci napredna bagra koja ruši sve zacementirane konzervativne postulate, ali nisam.

Zastala jesam učuđeno, znajući da WC vjerojatno ne bi bio tako označen, ali sam odmah zatim i otvorila dotična vrata, s mješavinom radoznalosti i opreza.

Pitanja na koja nemam odgovor, a što me muči kad stvari sagledavam u retrospektivi, vezano uz Stadij 1. eksperimenta:

Zašto mi u tom trenu nije bio očito da, ma kako radikalan bio, znak za WC nikad ne bi glasio NOTAUSGANG? Najradikalniji znak za WC svijetu poznat je 4U2P. Ili barem, zašto to u meni nije pobudio dovoljno sumnje da razmotrim kuda ići? Zašto nisam imala potrebe dovoljno okrenuti glavu lijevo i desno, i razgledati što piše na drugim vratima koja su se naizgled nedužno otvarala i zatvarala u mojoj neposrednoj blizini? Iako ne znam njemački, nije li mi, nakon pustih godina vožnje u starim austrijskim ili čak austrougarskim tramvajima, riječ ausgang ipak trebala zvučati poznato?

Pojma nemam. Lako je biti general poslije bitke.

Stadij 2.

Dakle, otvorih vrata u ženski WC naziva NOTAUSGANG. S one strane istih nije bilo lavaboa, ogledala, wc-školjki, a niti žena koje, perući ruke, pokušavaju objektivno sagledati vidi li se taj prišt baš onoliko koliko se to njima čini. Ničeg od navedenog tamo nije bilo, nego su se, nakon otprilike dva metra praznog prostora postavljenog na popločen pod, nalazila još jedna takva velika metalna vrata. Ovaj put bez natpisa. Možda je iza njih WC, pomislila sam i zakoračila unutra.

Pitanja vezana uz stadij. 2:

Doista, nakon što su vrata kroz koja sam kročila spremno, iako iz neznanog razloga, izazivala blago nepovjerenje, zašto neobičan izgled prostorije iza njih (odnosno, nedostatka prostorije iza njih) nije učvrstio sumnje i otjerao me par koraka natrag da još malo promislim situaciju? Zašto mi je u tom trenu palo napamet da ima jedan McDonalds u Zagrebu, kod kojega put do WC-a izgleda baš slično ovome, a nisu mi pali na pamet svi ostali restorani, kafići i robne kuće u kojima put do WC-a nije bio nimalo sličan ovome?

Ali, nije to sve, postaje još gluplje.

Stadij 3.

Misleć kako sam vrlo pametna, ne zatvaram glupavo za sobom vrata kroz koja sam ušla. Naime, primjećujem da s druge strane nema kvake. Neki predosjećaj govori mi da bi zbog toga možda moglo biti nemoguće otvoriti vrata iznutra. Ali ako su to vrata od WC-a, ne bi imalo nikakvog smisla da se ne mogu otvoriti iznutra. Ta kako bi ljudi izlazili?

S obzirom na to da se druga vrata nalaze nekoliko metara dalje, nikako ne mogu provjeriti nalazi li se iza njih WC, a da prethodno ne zatvorim ova koja držim.

Zatvaram vrata, čisto da provjerim da li se mogu otvoriti iznutra.

Jasno, ne mogu.

Po prvi put mi pada na pamet da tu možda nije WC-a i da zatvaranje vrata možda nije najpametniji način da čovjek provjeri mogu li se ona otvoriti opet. Ali, pošto sad ionako nema koristi od gledanja u zatvorena vrata, odlazim do onih drugih i otvaram ih.

Iza njih pusto stubište, ni traga od WC-a.

Utvrđujem, dakle, da sam ušla na kriva vrata, da s ove strane nema WC-a i da sam se zapravo zaključala na nepoznatom mjestu. Notausgang zapravo znači nešto kao izlaz u nuždi, sad se sjećam.

U taj čas mi pada napamet Hybrid i njegovo zaključavanje u WC za vrijeme kino-filma.

Primjećujem da niti ova vrata nemaju kvaku s druge strane. Ponavlja se gornja analiza, ali odlučujem ipak ne zatvoriti i ta vrata da isprobam mogu li se ponovo otvoriti. Empirijski sam već dokazala da postoji visoka vjerojatnost nemogućnosti otvaranja, pa nema potrebe za daljnjim eksperimentiranjem. Osim toga, shvaćam da lupanje iznutra po ovim vratima ne bi imalo nikakve koristi, dok po prvima možda još i bi.

A lupanje će možda biti potrebno, s obzirom na to da sam se zaključala na nepoznatom mjestu.

Pitanja vezana uz stadij. 3:

Je li doista potrebno pitati išta drugo osim koliki idiot moraš biti da zatvoriš vrata, kako bi, logikom koju eventualno prakticiraju trogodišnjaci, provjerio mogu li se opet otvoriti?!

Stadij 4.

Kako da se izvadim otuda? Ne hvata me panika. Jubavnajveća je nedaleko, a ja imam mobitel. Tipkam poruku sadržaja ‘Ne mogu otvorit, kriva vrata, vadi me odavde’, jasnu i bistru poput gorskog jezera u sunčano jutro, i, u silnoj želji da me moj vitez Å¡to prije doÄ‘e spasiti, brzo Å¡aljem. Poruka odlazi, ali nema status-reporta. Nema. On, dakle, nije dobio poruku. Poruke ne idu s ovog mjesta. Sad me već hvata panika. PokuÅ¡avam ga nazvati, ali hrvatska mreža sa hrvatskom mrežom ne bratimi se dobro na austrijskom teritoriju. Poziv je nedopuÅ¡ten. Jadna li mi majka, ovakvoj blentavoj, Å¡to sad?

Pitanja vezana uz Stadij 4:

Zašto mi nije sinulo da reporta nije bilo jer smo još ujutro svi isključili tu opciju, nakon što nam je domaćin objasnio da se isti naplaćuje? Osim toga, zašto nisam uložila 30 sekundi više, pa napisala precizniju poruku?

Rasplet i zaključak

Kako nisam imala više što izgubiti, odlazim kroz druga vrata, tražiti izlaz. Zatvaram ih. Da, niti ova se ne mogu otvoriti iznutra. Sad definitivno nema koristi od lupanja po vratima, pa mi nema druge nego po stepenicama dalje.

Na katu ispod, šnajderaj. Nijedna vrata se ne mogu otvoriti iznutra. Shvaćam da bi to mogao biti slučaj sa svim vratima na svim katovima.

Ja sam im jednostavno s krive strane. Umrijet ću od gladi ovdje.

Trčim još jedan kad ispod. Na jednim vratima je kvaka. U nevjerici gledam u kvaku. S ove strane, moje strane.

Ulazim kroz ta vrata, upadam u prodajni prostor dva kata niže. Euforično trčim po pokretnim stepenicama prema gore, a na polazno mjesto stižem taman da ugledam žene koje urlaju na jubavnajveću, dok on, krcat vrećicama, pokuÅ¡ava odozdo zaviriti u kabine u ženskom WC-u, vičući ‘Jezdi! Jezdi!’.A-ha, gle, tu je WC, kako to nisam prije vidjela?

Spašavam ga iz te uzbibane mase kreštavih baba, povlačeći ga za kaput, a nakon što sam mu, unezvjerenom, objasnila cjelokupan gorenavedeni put po stadijima, on mi postavlja sva gorenavedena i sasvim razumna pitanja.

Moj odgovor na sve je ‘Erm, ne znam… Zanimljivo, sad kad si rekao…’

Osobito mu nije bilo jasno o čemu sam razmišljala kad sam sastavljala poruku, jer iz nje čovjek može jedino zaključiti da se tupavica zaključala u wc-kabinu i da su se vrata zaglavila. Dogovaramo se da nikom nikad to ne ispričamo, jer ja ne želim da ljudi znaju koliko sam glupa, a on ne želi da ljudi znaju koliko mu je cura glupa. Međutim već za 15 minuta, Jezdimir, guštajući neizmjerno u tome kako njegova glupost nasmijava ekipu za stolom, prepričava do u detalje cijelu priču, sve popraćeno pripadajućim grimasama i gestikulacijom. Jubavnajveća se drži za glavu.

I, eto. Priča je usmenom predajom već obiÅ¡la pola Zagreba, a sada je doÅ¡la i do vas. Možda bi ju trebao uvrstiti u udžbenik iz psihologije, kao izvrsnu ilustraciju za definiciju inteligencije kao ’sposobnosti snalaženja u novim situacijama’. Jer, ovakav Å¡kolski primjer suÅ¡te neinteligencije svijet joÅ¡ nije vidio. Osim, kad bolje razmislim, kod glupih žena u Lebovim pričama.

JEZDIMIROV TEATAR MATEMATIÄŒKOG APSURDA: Kamo ide ova jedinica? January 5, 2006

Ljudi su skloni lakomisleno smatrati (lakomisliti?) kako im neka znanja nikad, pa ni onda, neće zatrebati u stvarnom životu. Osobito se to često lakomisli za matematiku, taj dosadni trn u mnogoj akademskoj guzici, a za uspjeh u kojoj danas, na sveopće veselje, nije potrebno ništa više od najjeftinijeg mobitela s kalkulatorom. Međutim, u skladu s poznatim nikad ne reci nikad, nerijetko se događa da vas život iznenadi onim što ste davno otpisali kao nepotrebno, baš kad se tome najmanje nadate.Na primjer, nakon što godinama niste ručno riješili niti jednu matematičku operaciju složeniju od preračunavanja cijene novih cipela u tri mjesečne rate, možete se naći kao pravi pravcati pravnik s kojom godinom radnog staža, usred pismenog dijela pravosudnog ispita. Pišete građansku presudu, udaljeni od matematike otprilike kao od postavljanja plinskih instalacija, i ni na kraj pameti vam nije da bi vam, uz ruksak krcat umnim knjižurinama i remek djelima hrvatskog zakonodavstva, mogao zatrebati i kalkulator.

Zato ga ni nemate.

Sirotoj koja je u prometnoj nesreći zadobila trzajne ozljede vrata dosuđujete odokativno tek nešto više od polovice traženog iznosa, jer, brate, malo ga je prećerala. Točnije, dosuđujete joj ni manje ni više nego 23.987,61 od traženih 43.789,00 kuna, što vas dovodi do toga da joj morate dosuditi razmjerni postotak postupovnih troškova.

Koliko posto je 23.987,61 od 43.789,00 kuna? Koliko posto je 23.987,61 od 43.789,00 kuna!?

Zbog okruženja u kojem se nalazite ne možete spominjati pičke materine, pa psujete tisuće skalpiranih dabrova i dabrovih skalpova. Sva sreća, pa ipak znate osnovni amaterski postotni račun ˝kad želiš izračunati x posto nečega pomnožiš to nešto sa x/100˝, pa izvođenjem uspijete doći do toga da traženi broj iznosi 23987,61 x 100, sve dijeljeno sa 43789.

Pih, pljuga. 23987,61 x 100 = 2398761. Dobro.

A sad, 2398761 dijeljeno sa 43789.

U redu je, sve je u redu, nije ovo ništa što se ne bi moglo izračunati.

Da vidimo. Nja ide u nja otprilike pet puta. Koliko ostaje?

Znate da bi to trebalo množiti u hodu, ali, gle, iza leđa vam sad ne stoji profesorica Posprdalo sa svojim pravac pe-jedan korbačem. S osobitim zadovoljstvom sa strane pješice množite 43789 sa 5.

Iznosi 218945. U redu.

Krenete pješice oduzeti taj umnožak od 239876, ali avaj.

239876
218945
———-
?

Pet do Å¡est je jedan, četiri do sedam je tri, devet do osam je… devet do osam… to je minus jedan… ma, to je devet do osamnaest, tuko, Å¡to je devet, ali… ali… kud sad s tom jedinicom?

Kod zbrajanja ju pamtim, ali kod oduzimanja, kud ide jebena jedinica?!

Čuli ste negdje da postoje nedjeljivi brojevi, ali zašto vas je jedan takav dopao baš sada?!

Osvrćete se okolo. Djelujete poluludo. Svi oko vas kontempliraju prav(n)e probleme. Dati mu pet ili sedam godina zatvora? Zatvor ili novčanu? Bezuvjetnu ili uvjetnu? Obično ili kvalificirano ubojstvo? A vi, vi ne znate kamo spičiti jedinicu! U pičku materinu, eto kamo!!!, vičete, potpuno smetnuvši uma čedne skalpirane dabrove i njihove skalpove.

Dal se oduzima ili se zbraja? Pamti ili zaboravlja?

Još malo gledate u izvor patnje, kao, shvatit ću ja to, pa nisu to logaritmi, to je samo dijeljenje, a onda shvatite. Ali ne to što ste očekivali. Šupi vas čemerna realnost ravno posred vaše matematički netalentirane buljage - vi to nećete moći podijeliti. Jer ne znate oduzeti pješice prvi red. Koji ne samo da biste morali znati oduzeti pješice, šepajući i postrance, nego se u dubini primozga prisjećate da bi se to moralo moći činiti u hodu dijeljenja.

Očajni, pokušavate se domoći izlaza na drugi način, jer ovuda očito nećete. Bilo bi jednostavno apsurdno kad bi dijeljenje dva broja imalo utjecaja na vašu savršeno sročenu presudu.

Razmatrate vrata br. 1 - zaÅ¡to se ne bi lijepo predomislili, pa sirotoj ženi lijepo dosudili čitav iznos. Neka joj, bidnoj. Odjednom vam se njene ozljede učine smrtno ozbiljnima. Onda joj, jednako lijepo, možete dosuditi i sve troÅ¡kove. Sto posto nečega je uvijek lako izračunati, čak i ručno. MeÄ‘utim, odustajete od toga, ne zato Å¡to vas priječi etika i ne zato Å¡to znate da si sudac ne smije dopustiti da ga nedostatak kalkulatora omete u dijeljenju pravde, ikad. Etika vas ne muči, jer, pravda je možda slijepa, al barem su joj dali jebenu vagu, a vi nemate niti to. Ne, vi odustajete zato Å¡to znate da će vas sudac Vrhovnog suda na usmenom za dva dana pitati ‘Jeste li vi, kolegice draga, Å¡antavi? Jeste li normalni u glavi? Kad bi sudovi dosuÄ‘ivali ovakve naknade, brzo bi država propala!‘ ÄŒuvanje vlastitog dupeta od pada, to je vaÅ¡ motiv za odustanak od vrata br. 1.

Razmatrate izlaz iza vrata br. 2 - zašto ne dosuditi trošak u iznosu ni manje ni više nego 2398761 / 43789 % (slovima: dvamilijuna tristodevedesetosamtisuća sedamstošezedesetijedna četrdesettritisuće sedamstoosamdeset devetina posto) od ukupnog troška. Da, zašto ne? Matematički je precizno, iako se ne čini tako na prvi pogled. Odustajete i od toga, jer, za razliku od prve varijante, na usmenom nećete izgledati nesposobni za pravilnu procjenu, nego tek posve munjeni.

Čak i vrata br. 3, da u presudi ne napišete apsolutno ništa o trošku, imaju svoju privlačnost. Ali ta presuda bi pala ko prelabava giljotina na višem sudu, a time i vi na ispitu, pa odmahujete glavom.

I tada, unezvjereni, postavljate sami sebi pitanje koje nas vraća na početak teksta - zašto, o zašto nisam više vježbala dijeljenje u školi?!

E, sad. Voljela bih ovdje završiti priču i argumentirano poručiti mlađim naraštajima da ih svako zabušavanje u školi prije ili kasnije dođe glave. To se čini kao krasna pouka, koja suptilno cilja na to da se uvijek i u svemu treba truditi, kako bismo odrasli spremni za samostalno rješavanje svih vrsta budućih akademskih nedaća. Ali nažalost (ili nasreću?), život pokazuje da je čak i pored velikog štrebera uvijek u blizini jedan još veći, radi kojeg bi svaki vaš prekomjerni trud bio nepotreban. U trenutku kad se iznenada pojavljuje neočekivana štreberska sila koja nosi kalkulator na pravosudni ispit i rešava stvar otvarajući torbu iz koje iskače vaš deus ex machina, zahvaljujete Bogu i ljudima što vam ipak nije palo na pamet da više vježbate dijeljenje. I što se to dogodilo tik prije nego ste rekli dragi Bože, ako mi sad riješiš ovo dijeljenje, kunem se vlastitim životom da ću vježbati matematiku sat vremena dnevno do kraja života.

A život ide neuko dalje.

JEZDIMIROV TEATAR DNEVNIH KOMENTARA: Katran i perje January 3, 2006

Svekoliki su mediji danas odlučili pokriti temu prepisivačine na zagrebačkom FER-u. Da ne kažu ljudi kako je težište interesa na eksluzivnoj novosti da studenti prepisuju (astigospe!), to revolucionarno otkriće u svakom je članku zabašureno isticanjem u prvi plan vješanja imena prijestupnika na oglasnu ploču fakulteta, odnosno, kako to nazivaju, kačenja na stup srama.Uzevši zanimljivost čitavog slučaja, bilo bi apsolutno neprofesionalno od ovog mladog online magazina da uredništvo nije poslalo nekoga s misijom obrade problematike u Bestselerovo ime, dok je jošte vruća. Međutim, kriva je procjena urednika, da ne upotrijebim grubi izraz gaf ili zajeb, što je zadatak povjerio ponajvećoj štreberici hrvatskog web prostora. Umjesto da se pozabavi pitanjima ustavnosti i zakonitosti postupka fakulteta, dopustivosti takvoga čina, te pitanjem povrede privatnosti u korelaciji s težinom počinjenog djela, ova će četverooka knjiška lasica odjebati sve to i iskoristiti do zadnjeg slova danu priliku da, guštajuć pritom, popljuje tipični hrvatski prepisivački mentalitet.

Elem, u čemu je problem. U članku danaÅ¡njeg Jutarnjeg lista, a time i u svim ostalim kopipejstanim primjercima (na Iskonu čak i uz maestralnu popratnu fotografiju, koja dokazuje da na ovom svijetu nema te stvari uz koju se ne pasuju sise kao ilustracija), mentalitetni lajtmotivi su teza da se ovakvim postupanjem studente tretira kao kriminalce (podtekst: heroji, a ne zločinci) i uzorak studentskog mnijenja, u bitnome sadržaja da ‘takav pristup potpuno ubija kolegijalnost prema studentima’.

Bljuzga se joÅ¡ nije isuÅ¡ila, pa me nije bilo volja tapkati do aule prozvanog fakulteta, da provjerim stoji li na spornom papiru ‘Marko Markić okrutno ubio dvoje sjekirom’ ili možda neÅ¡to poput ‘Marko Markić dana tog-i-tog uhvaćen kako prepisuje na tom-i-tom ispitu’. Jer ako stoji ovo drugo, onda se uhvaćenog studenta ne portretira nikako drugačije nego varalicu, odnosno prepisivača.

Å to on jest.

To je sasvim sigurno daleko učinkovitija sankcija nego opomena, jer nema kazne do javne blamaže. Ostalo se sve gurne pod tepih, a blamaža ostaje, jer ne možeÅ¡ diktirati ljudima Å¡to da pamte. I za deset godina netko će reći ‘Taj ti gradi kuću / operira srce / vodi parnicu? Ah, sjećam se, na trećoj godini je prepisivao na ispitu…’.

Vrijeme je da narod, a time i narodni sinovi i kćeri studenti shvate jednu vrlo bitnu stvar.

Fakultet nije školica gdje morate učiti sto različitih predmeta, od kojih vam neki ne idu, neki vas ne zanimaju, a s nekima ne želite imati apsolutno nikakve veze.

Fakultet je mjesto na kojem se obrazujete za vlastito buduće zanimanje, za posao koji ćete raditi, za koji će vas plaćati, za koji ćete odgovarati, kojim ćete hraniti vlastitu obitelj. Školujete se za rješavanje zadataka o rezultatima kojih će ovisiti drugi ljudi.

Izklišejizirano pitanje, ali sasvim na mjestu - koga varate kad prepisujete na ispitu?

Ne varate profesore, niti školu - nit ste vi više mali, nit vas oni moraju učiti temeljnim životnim vrijednostima, nit vi morate završiti faks po svaku cijenu. Varate sebe i one koji će jednog dana koristiti vaše usluge, jer ćete zbog takvog stava možda biti nestručno govno u profesiji za koju se školujete.

Možete se izvrdavati koliko god želite da vas nepotrebno maltretiraju sa polovicom propisanih kolegija i da se posao uči na poslu, a ne na faksu. To je možda točno, ali ono Å¡to na faksu radite itekako pokazuje vaÅ¡ odnos prema budućoj profesiji, vaÅ¡ odnos prema radu. Jednostavno ne možete uspjeÅ¡no prodati foru ‘da, ja sam na faksu bio nonÅ¡alantni jebivjetar kad je bilo u pitanju učenje, ali sad sam itekako savjestan i marljiv’. To vas svrstava u red kredibilnosti odmah iza svisca koji zamata čokoladu.

Ubija se kolegijalnost, kaže student?

Zašto se ta famozna kolegijalnost uvijek spominje kada nešto loše treba sakriti, popraviti, pokrpati, progurati? Zašto je kod nas loše ne biti solidaran kad treba činiti sranja? Zašto su uvijek drugi krivi za naše probleme?

U petom osnovne, profesor iz zemljopisa izvukao je Mariju na odgovaranje. Kako ona nije naučila, a željela je dobru ucjenu unatoč tome (gle, još jedna klasika našeg mentaliteta!), netremice je gledala u mene, očekujući šaptanje odgovora.Ne zato što mi je bila prijateljica, dapače, bile smo u lošim odnosima, nego zato što je znala da ja znam.

Naravno, a tko bi drugi bio kriv?

Tada me to nije iznenadilo. MeÄ‘utim, nisam mogla vjerovati kada sam shvatila da ljudi odnjeguju slična razmiÅ¡ljanja sve do fakulteta. Na jednom od najtežih pismenih ispita na cijelom studiju, neki gotovan, kojeg vidim prvi i zadnji put u životu, sjeda pored mene i Å¡eretski kaže: ‘BuÅ¡ mi Å¡aptala, ne?’, misleć valjda da je Å¡armantan. On ne moli, on očekuje. On računa na to.

Bum ti kaj?, pomislila sam, Å¡ta je ovo, prvi srednje?

Znalo se da čovjek koji zna gradivo jedva ima dovoljno vremena odgovoriti na sva pitanja (metoda koju su uveli upravo da onemoguće prepisivanje, za koje jednostavno više nije bilo vremena).

Znalo se da koga uhvate u bilo kakvom prtljanju leti van istog trena, što znači da mu propada rok, a što znači sljedeća dva mjeseca ne može izaći na taj ispit. Ta dva mjeseca mogu značiti prolaz ili pad godine, slobodno ljeto ili pakao u Zagrebu. Riskirao si samo ako si znao za koga i zašto to radiš.

A sad neki telac, kojeg prvi put vidim, od mene očekuje da riskiram sav svoj trud, i da se, na ime Sv. Kolegijalnosti, posvetim njemu.

A na meni bi trebao biti teret moralne dvojbe, pomoći ili ne?

Sva sreća što me veće dvojbe muče oko izbora paste za zube, nego oko pomaganja lijenim kretenima. Tip je jednostavno imao sreće što nije bilo vremena da mu to objasnim riječima koje su mi padale na pamet.

A danas takve gledam kako rade. Kako fušaju. Kako ih nije briga. Kako naplaćuju iste novce kao oni koji su savjesni i profesionalni.

I doÄ‘e mi da kažem ‘Uvaljajte ih u katran i perje kad ih uhvatite kako prepisuju, nije me briga. Samo ih natjerajte da shvate da to nije pravi način’.

Dok god vlada mišljenje da se kolegijalnost i solidarnost između profesora i studenta, između studenta i studenta, testira na pitanju toleriranja prepisivačine i sličnoga, to je sranje.

Dok god takvo postupanje i razmišljanje ljudi slave kao snalažljivost i umješnost, dok tome aplaudiraju, to je sranje.

Jer ljudi takav stav pronesu kroz čitav fakultet, pa ga, neoskvrnjenog, unesu u svoj posao i među radne navike.

Kao da je to bitno, misle.

I tako stavovi čine ljude, ljudi čine društvo, a na društvu se temelji država.

Zašto se onda itko čudi što je ta država trula?

U sljedećem broju: o tome zaÅ¡to nije pametno misliti ‘jebo to, neću to učiti, kad će mi to u životu trebati…’

Lajfstajl u našega puka December 31, 2005

Suprotno onome što biste možda očekivali u lajfstajl rubrici, evo jedne znakovite ilustracije istinskog lajfstajla u Hrvata.Radnja se odvija u jednom od hramova hrvatskog puka – Getrou, a glavni akteri su nižepotpisana autorica i njezin momak, oboje čvrstog nauma da kupe određene namirnice u jednom od zagrebačkih ogranaka tog trgovačkog lanca.

Nesretnici nisu pri sebi imali kovanicu od 5 kuna, potrebnu za odvaljivanje onih ogromnih kolica, koja te, usput budi rečeno, samo tjeraju da kupiš nepotrebne stvari kako bi izbjegao osjećaj srama na blagajni. Nekako se ne možeš ne osjećati kao idiot, kada u kolicima, dovoljno velikim za upriličenje utakmice cageballa-a, pred blagajnu dovezeš šest artikala. Sram artikle, sram tebe, pa onda bolje potrošiti parsto kuna više i popuniti potrošačku košaricu. Ta neće se bacit.

Dakle, u nedostatku nužne kovanice, upitali smo, bez kriterija, prvu gospođu koja nam je naišla, može li nam ustupiti svoja rasterećena kolica za naših papirnatih 5 kuna. Razumljivo, rekla je nema problema. Nakon što smo obavili šoping, odvrludala sam do odlagališta s tim, u odnosu na mene samu, nesrazmjerno velikim kolicima.

Aparatić je učinio škljoc.

Unutra nije bila kovanica od pet kuna.

Bio je komad kartona izrezan da odgovara njenoj veličini.

Kad sam sjela u auto, bez riječi sam pronađeno blago pokazala njemu. Nije bilo komentara.

Gospođa koja nam je ovako sitno, ali lijepo podvalila bila je jedna sasvim prosječno izgledajuća hrvatska supruga i majka, koja je prethodno u auto iskipala dupkom puna kolica svega. Njeni artikli se sigurno nisu na blagajni ničega sramili.

A tih pet kuna su, može se reći, sigurna investicija. Iz kolica ćeš izvući točno onoliko koliko si uložio, osim ako ti inflacija ne pojede nešto dok si unutra. Ako guraš karton više radi sporta, kao što moj otac gura kovanicu od dva jugoslavenska dinara (čisto da vidi jel može), onda ne daješ ta kolica poštenom čovjeku za njegov novac. A ako guraš karton da bi nekom na prilično čist način dignuo pet kuna, onda uđi u dućan i ukradi čokoladicu, jer u tome ima daleko više časti.

Izgubila sam i veće svote novaca na gluplje načine, ali nikad se nisam osjećala tako začuđeno i razočarano.

Odlučila sam, pravit ću se da je toj ženi netko drugi na isti način dao ta kolica. Pravit ću se da ona nije znala. Jer ako si dopustim misao da je ona, u trenutku kad je ljubazno rekla nema problema, pomislila vidi kako divan mladi par, ajde da ih olakšam za pet kuna, onda kvragu sve. Ako smo došli do toga da se čovjek boji uzeti tuđa kolica iz straha da ne ostane bez pet kuna, ako ćemo i u toj situaciji morati podozrivo promatrati i vagati kredibilnost potencijalnog davatelja kolica, onda bolje da niti ne izlazimo iz kuće.

JEZDIMIROV TEATAR ÄŒANGRIZAVOSTI: Blagdanska bajka December 29, 2005

Mahovina se usukala u se, umirući sporim, predvidljivim tempom na zemlji koja se suÅ¡ila unatoč mom upornom prskanju i podizanju morala. ‘Jezdi, Å¡to to radite?’, priupitala me Å¡efica jučer, navirivÅ¡i se na vrata sobe, taman dok sam govorila ‘Ajmo dečki, drž’te se! Dugujete mi joÅ¡ barem dva dana! RaÅ¡irite te listiće prema suncu!’ Poskočila sam u mjestu i okrenula se, s lončićem u jednoj ruci, a cjediljkom u drugoj.Mrzim kada nosi ravne cipele. Topot visokih peta po parketu otkriva njenu lokaciju bolje od svih nebeskih satelita i Ä‘ipiesa.

Trebalo je brzo odvagnuti je li bolje biti samo šašav ili šašav i lažov u isto vrijeme.

‘NiÅ¡ta. TuÅ¡iram mahovinu… i… malo joj pričam… onako, za bolje raspoloženje…’, rekoh iskreno. Ona se nasmije, odmahne i ode. Okrenem se natrag.

‘Dakle, gdje smo stali? Okret prema suncu…’, nastavih.

S one strane prozorskog stakla ogromna porcija snijega odvoji se od krova i bubne posred haube žutog Clia parkiranog pored kioska. Vlasnica, koja je u tom trenu metlicom picajzlila oko lijevog retrovizora, iznenaÄ‘eno odskoči unatrag i pri skoku ugazi u lokvu dobro posoljene bljuzge. Zvučno izolirana iza stakla na prvom katu, pretpostavila sam da je pritom viknula neÅ¡to poput aj! ili jaj!. Za protumačiti ono Å¡to je bijesno govorila nakon toga, dok je gledala čas u ‘ukaljanu nožicu’, a čas u nebo iz kojeg je, kao iz vedroga, doletio snježni projektil, čovjek nije trebao biti virtuoz čitanja s usana.

‘Kako ono, poÅ¡la koka na pazar…’, kažem mahovini i nasmijem se.

Proverbijalno vedro nebo iz kojeg obično iznebuha padaju neočekivane stvari ovaj put je bilo jednolično sivo, negostoljubivo i neprivlačno. Nigdje sunca.

Eto, sad lažeš i mahovini, pomislim, postoji li dublje dno od toga?

Nadajući se da mahovine ne vide, ili bar da, kao psi, ne razlikuju boje, okrenula sam ju leÄ‘ima prozoru. Gle, upravo sam pronaÅ¡la dublje dno. ‘LeÄ‘ima’ sam okrenula prozoru pravokutni komad zemlje prekriven mahovinom, na plastičnoj foliji, bez tegle, kutije ili druge trodimenzionalne ambalaže, koja bi se odlikovala licem i naličjem.

‘Sad se vi sigurno pitate otkud znam da su vam to leÄ‘a!’, rekoh prignuvÅ¡i se k njoj, vjerojatno kako bih ju pogledala u ‘oči’. A možda joj gledam i u leÄ‘a, zapravo. Ako je tako, nepristojne li mahovine…

‘Å to kažete?’, priupitam, nagnuvÅ¡i glavu i naćulivÅ¡i uho obuhvaćeno dlanom prema tihom objektu konverzacije. ‘Da si naÄ‘em neki posao i ostavim vas na miru? ZaÅ¡to vam se cijelo vrijeme obraćam, i joÅ¡ k tome u množini?’.

Zato što ne volim ovo blagdansko božićno-novogodišnje vrijeme, eto zašto.

ZADAĆNICA, TEMA br. 2.: Što su za mene blagdani?

Za mene su blagdani kad se tijekom dva mjeseca nakon Božića borim za život božićne zvijezde i njenog crvenolisnog grma. I ne uspijem. Božićne zvijezde ne žive dugo poslije Božića, govorila mi je tada šefica utješno, zato se i zovu božićne. Ove godine nije donijela božićnu zvijezdu. Bilo je očito da Jezdi ne može preživjeti taj gubitak više puta u životu.

Za mene su blagdani kad razbijem finu i skupu staklenu kuglicu tik do čupavog tepiha, pa provedem sat vremena u posramljenom trijebljenju njenih otpornih gelera, minijaturnih skalpela zapiknutih po gustim nitima.

Za mene su blagdani kad dobijem mnoštvo sms-ova od ljudi s kojima sam broj razmijenila iz razloga koje više niti ne pamtim, a koji mi žele nek me obasja božja radost i zrake svjetlosti s visina.

U biti, ne znam što je gore - kad ti takvu poruku pošalje drugoklasni poznanik ili jedna od najboljih prijateljica.

Blagdani su kad na takvu poruku odgovorim zajedljivim ‘Hvala, neka takoÄ‘er obasja isto to svjetlo tebe i tvoje’, a znam da adresat neće shvatiti sarkazam i apsurdnu impersonalnost svega toga. Jer ga jednostavno nije ni briga.

Da vjerujem u Boga, teÅ¡ko bi mi bilo ne zamiÅ¡ljati ga kako si mrmlja u dugu bradu (negdje visoko na sedamdesetoj razini postojanja, gdje je bio prisiljen prebjeći zbog letećih sms-ova). Govori ‘Ovce moje, dam vam slobodnu volju, ljubav, dobrotu, a vi se udaljavate jedni od drugih i to nazivate napretkom. Dam vam palčeve, a vi ih koristite za tipkanje po mobitelu. Tako mi mene, nekog će oprljiti zraka božje svjetlosti s visina, ali bit će nagla, kratkotrajna i popraćena grmljavinom…’

Blagdani su kad malo tko radi ono Å¡to mu je guÅ¡t, a svi rade ono Å¡to se ‘očekuje’ ili ono Å¡to se ‘pristoji’.

Blagdani su kad kapitalizam potiče jeftine emocije, a oni, koji misle da su prave, padaju u depresiju jer ih nemaju za koga osjećati.

Jedan od malobrojnih blagdanskih aspekata koji volim je francuska salata. Iako, zašto ju mama ne radi u neko drugo doba godine? Zato jer se francuska očekuje za Božić i Novu Godinu.

Blagdani su kad čangrizave ljude koji ne vole blagdane uvjeravaju da je to vrijeme mira, obitelji, ljubavi prema sučovjeku i dobrote općenito. Ako čangrizavac ne uviÄ‘a da je tome tako, čudan je i treba ga izbjegavati. Dobacuju mu samo čudne poglede sa sigurne udaljenosti. Dobro ih prepoznajem, jer najbolje primjerke osvojim kad, na poziv za Božićni izlazak u disko nakon polnoćke, odgovorim sa ‘Ne, neću, jer smatram da je jedini dan kad je degutantno ići van i piti upravo Božić. Na Božić sam doma sa svojom familijom.’

Obično nakon toga uslijedi kratki tečaj o tome kako se Biblija više ne može tumačiti kao prije dvije tisuće godina i kako se tumačenje treba prilagođavati suvremenom dobu. Što je zapravo suvišno govoriti meni, jer ne vjerujem u Boga, a iz Biblije sam čitala samo ono što je, u sklopu lektire, izdvojeno u udžbenik iz hrvatskog. Moje mišljenje ne proizlazi iz slijepe religioznosti, nego iz poštovanja prema onome što bi Božić trebao predstavljati u katoličkom društvu, kulturi i tradiciji.

‘Eto, to su blagdani’, rekoh mahovini.

Znam da joj ne ostaje više od dan-dva života. Hladnoća mi smeta, kao kakvoj artritičnoj babi, pa kurim grijanje u svojoj sobi do tropske temperature. Jedino što u njoj raste i uspijeva je palma, koja je već ojačala do te mjere da otvara ormare i pokušava izvući spise. Sad je malo sputana kuglicama, pa traje privremeni mir.

‘Budi dobra i čuvaj mahovinu’, kažem palmi, gaseći svjetlo.

Dobro je, još par dana i sve će se vratiti u stanje tipično i normalno za preostalih tristo-i-nešto dana u godini - stanje nebrige za ljubav, dobrotu i bliskost.

Google Earth - guglajte po plavom planetu December 28, 2005

Odmah na početku, ograda - kad ugledate tekst nižepotpisanog autora u tehnološkoj, NET ili sličnoj rubrici, odmah prekrižite svaku nadu u stručnost i ekskluzivnost teksta. Ovo je za one koji najmanje znaju i koji sve saznaju zadnji. Jer ima i takvih.Dok se opterećujemo osjećajem gubljenja privatnosti u ovom današnjem svijetu, u kojem nas i za najbanalnije stvari traže podatke poput zvanja, zanimanja, JMBG-a, broja cipele i horoskopskog podznaka, te popunjavaju tri do četiri kategorije vezane uz čistokrvnost našeg nacionalnog i religijskog pedigrea, na Internetu možemo naći satelitsku sliku čitave zemljine kugle.

Do kojih detalja sliku, pitate se vi.

Do tih da bez problema možete reći ‘A lijepo sam joj rekao da se auto nikad ne parkira na tom mjestu pored kontejnera! Ljubavi, doÄ‘i malo ovamo da vidiÅ¡ neÅ¡to!’. A ako je to dostupno najÅ¡iroj populaciji, onda možemo biti prilično sigurni da Veliki brat danas, putem satelita, može i kroz zidove lako vidjeti koliko nam je uredan seksualni život.

Za guglanje plavim planetom potrebno je imati relativno pristojnu mašineriju i dobru vezu na Net. Krenite od http://earth.google.com/, a samo klik dalje, konkretno ovdje, možete pronaći podatke o svim softverskim i hardverskim pretpostavkama koje vam trebaju, te u roku nedugo skinuti besplatnu verziju Google Earth-a, a koji dalje sve radi umjesto vas. Radi se o ˝kombinaciji satelitskih snimaka, mapa i snage Google Search-a˝, a ista vam omogućuje da bilo koje mjesto na zemlji dobro promotrite s vlastitog kauča. Ošamućujuće.

Razno-razne zabiti koje ćete možda prvo pohrliti vidjeti, tipa rodno selo vaÅ¡e babe u Dalmatinskoj Zagori, nisu ponuÄ‘ene u tako sjajnoj rezoluciji, ali su gradovi zato nevjerojatni, osobito poznate europske i svjetske metropole. Možete se poigrati s raznim opcijama, od kojih je npr. osobito korisno ispisivanje naziva ulica. Svaki pacijent obično prvo pregleda sve mainstream destinacije, a nakon toga, kad postane ovisan, krene tražiti sve Å¡to ga je ikad zanimalo. TakoÄ‘er ga zabavlja igra pogaÄ‘anja ‘kada je ovo snimljeno?’, uz pomoć natuknica poput evo tu je bila vrba koja posječena je 2002., znači mora bit nakon toga ili ona kilometarska jama s dizalicom joÅ¡ je tu, znači svakako prije 2004.

Nakon toga ostaje jedino plaćati računčiće, a koliko će biti veći zbog vaših ˝putovanja˝, to još nisam stigla proučiti. S obzirom na to da nije mala stvar crpiti momentalno položaj autiju na parkiralištu jedan tren u Boise, Illinois, a drugi u Brnaze, Hrvatska, vjerujem da podaci, a time i kunice, putuju ko šašavi. Ali svakako vrijedi probati.

Ako još niste, pa sad odlučite da je pravo vrijeme, učinite mi uslugu - nakon New Yorka i Pariza pogledajte kako iz zraka izgleda Oklahoma city. Novozagrebački neboderi će vam se odjednom učiniti rajem na zemlji.

Elizabethtown December 27, 2005

Cameron Crowe (2005.)Postoje ljudi koji nisu bezumne tinejđerice zaluđene nekim od djecolikih holivudskih nada tipa Orlanda Blooma, a svejedno žele svako toliko pogledati koju romantičnu komediju. Prvi (i logičan) impuls ovakve čudne osobe proteklih tjedana bio bi In her shoes, navodna komedija s Cameron Diaz, za koju su ubrzo počele stizati dojave da to uopće nije komedija, nego neka polukomedija - poludrametina o smislu života i japijevskom promašenju istoga, sve umotano u lamentaciju o disfunkcionalnim obiteljima.

Zato sam, brže-bolje, promijenila planove i pošla gledati Elizabethtown (Cameron Crowe, 2005.), komediju s gorespomenutim Orlandom Bloomom i Kirsten Dunst u glavnim ulogama.

Naravno, film je ispao polukomedija - poludrametina o smislu života i japijevskom promašenju istoga, sve umotano u lamentaciju o disfunkcionalnim obiteljima.

Zašto jednostavno ne kažu popu pop?

Okosnica čitavog filma (i to prilično nebulozna, ako smijem reći) je TENISICA kao utjelovljenje poslovnog gafa Orlandovog lika Drewa, mladog japijevskog dizajnera pedesetpostotnog južnjačkog podrijetla. Naime, njegova firma je ulupala strahovit iznos novca u njega kao đuniora-uzdanicu i njegov dizajn svemirske (i svemirsko ružne) tenisice zvane Spasmotica.

Iz nekog razloga, koji zapravo uopće nije jasan, projekt ‘ružne tenisice’ kolosalno propadne, Å¡to dovodi do toga da Drew praktički vlastoručno izgubi svojoj firmi gotovo milijardu dolara. Big kahuna kompanije, ekscentrik kojeg glumi Alec Baldwin, ne ostavlja ni mrvu sumnje u to da će, kad za tjedan dana stvar bude po svim novinama diljem svijeta, Drew biti portretiran kao jedini i isključivi krivac. Znači, potpuni karijerni fijasko reÅ¡-pečenog žrtvenog janjca, i to baÅ¡ oko tenisice, motiva odabranog vjerojatno zato da ne bi bilo neÅ¡to uobičajeno i stereotipno, pa je, umjesto stereotipno, ispalo samo čudno.

MeÄ‘utim, dok je u toj situaciji stereotip kakti ‘uspjeÅ¡no izbjegnut’, dalje se isti samo nižu jedan na drugoga.

Prije nego poslovni krah i njegova uloga u tome budu javno obznanjeni, Drew se odlučuje ubiti (na kreativan način, jer on je ipak dizajner). Pritom ne pomaže to što ga je ostavila njegova plitka cura (jer, s njim je bila isključivo zbog love i moći), a ni to što je zbog ganjanja karijere raskinuo skoro sve smislene veze s vlastitom obitelji, koja bi mu u trenucima patnje pružila podršku. Za njih je on tek sin koji je negdje daleko vrlo uspješan.

Međutim, nesreća u nesreći, koja se na kraju pokazuje srećom, dovodi do toga da, baš dok se ubija, Drew prima telefonski poziv. Javljaju da mu je iznenada umro tata. Ko za vraga, tatu je infarkt strefio taman dok je bio u posjetu svojoj obitelji u nekoj južnjačkoj zabiti. S obzirom na to da, kao u svim pravim disfunkcionalnim obiteljima, postoji golem jaz između dviju strana obitelji, te da, kao u svim pravim južnjačkim zabitima, uz očevo tijelo očekivano čeka i velik broj zadrtih rednečkih rođaka koji gaje odbojnost prema nejužnjačkoj lozi, majka (Susan Sarandon) to jednostavno ne može hendlati. Stoga preklinje Drewa da on ode i izvuče tijelo iz južnjačkih kandži, što on prihvaća, iako ga je nemili događaj prekinuo usred samoubijanja.

Odlučan da, čim to sredi, nastavi sa smrću gdje je stao, Drew odlazi na put, tijekom kojeg će upoznati brbljavu i na prvi pogled iritantnu stjuardesu Kirsten Dunst, uspostaviti kontakt s pravim sobom (sobom kao Drewom, ne kao Rudolfom-the-red-nose-raindeerom), s obitelji, s mrtvim ocem i tako dalje.

Baš ništa što čovjek ne bi pretpostavio odmah na početku filma.

Kažu da je soundtrack dobar, i da je muzika najbolji dio filma, ali ova autorica je gluha za taj aspekt, pa ne može ponuditi suvisli kometar. Znam samo da je ima puno.

Gledati?

Pa, ovisi.

Nemojte:

a. ako ste raspoloženi za laganu i bezbrižnu romantičnu komediju - jer film se bavi i teškim temama, tim težim što su većini ljudi bliske;

b. ako ste raspoloženi za neÅ¡to inteligentno, novo ili drugačije - jer u filmu niÅ¡ta nije novo osim ružne tenisice; već su viÄ‘eni romantični cjelonoćni telefonski razgovori, žene koje se čine lude ili čudne, a u biti su srodna duÅ¡a nesretnog glavnog lika, naizgled zadrti američki Jug, u biti predivno povezan čvrstom obiteljskom ljubavlju, mladi karijerist otuÄ‘en od svega smislenoga u životu Å¡to nije zeleno i ne Å¡uÅ¡ka, i tako u istom tonu dalje…;

c. ako ste od onih koje bi živciralo to Å¡to film cijelo vrijeme pretendira da bude neÅ¡to viÅ¡e nego Å¡to je - jer, sami stereotipi ne smetaju toliko, ono Å¡to smeta jest kad film uporno pokuÅ¡ava biti ‘drugačiji’.

A nije.

Likovi su plitki, emocije tipizirane, dijalozi možda imaju potencijala, ali na kraju su čak i isforsirani. Dapače, cijeli film kao da ima potencijala, od kojeg je ostvaren tek mali dio.

Idite:

a. ako vam je dovoljno da se par puta nasmijete i usput malo razmišljate o svojim roditeljima i onome što vam je važno u životu;

b. ako patite za Orlandom ili su vam medeni stršeći očnjaci Kirsten Dunst;

c. ako nemate ništa protiv gledanja sasvim prosječnog filma, odnosno, dovoljno vam je da se poslije ne grizete što ste za to dali 30 kuna;

d. ako prokužite da svemu napisanom ni slučajno ne treba vjerovati, jer je ovo prva-ikad recenzija ove autorice, koja se, još k tome, odmah na početku deklarirala kao ljubitelj romantičnih komedija (kredibilitet samo takav, zar ne?).

JEZDIMIROV TEATAR - PREMIJERA: Dobro nam došli na naš projekt December 27, 2005

Riječ ˝projekt˝ ima specifičan prizvuk. Značenjski, ona odražava kvalitetan 2 u 1 Ä‘ir - u jednoj kratkoj i zvonkoj riječi sažeti su ˝ovo Å¡to radim izuzetno je važno, toliko važno da se zove projekt˝, te ˝nastavno prvom, ja sam straÅ¡no sposoban, dovoljno sposoban da me stave na projekt… dok drugi obavljaju poslove, ja radim na projektu˝.Ako radite na projektu, to vam Å¡irom otvara vrata uzurpaciji sve i svake pozornosti u svim i svakim konverzacijama.PokuÅ¡ajte reći ˝trenutno radim na jednom projektu… dosta velikom projektu…˝.

Efekt je momentalno uočljiv, osobito ako ste pravilno odigrali zamišljena trotočja u sredini i na kraju, koja moraju vjerno odražavati teret odgovornosti na vašim plećima. Trotočje govori - teško vam je, ali svjesni ste da činite dobru stvar za vaš tim, kako uži, onaj koji radi na projektu, tako i širi, također poznat pod nazivom i kolektiv. Svaka od tri točkice odgovara po masi i volumenu Sizifovom kamičku. Ma zapravo, još je dvostruko veća. Jer Sizif ipak nije bio na projektu, dabome.

Ljudi misle da je Sizifov posao bio besmislen samo zato što je kamen beskrajno i bez svrhe putovao između točke A i točke B, popraćen Sizifovom izvana nametnutom samomaltretacijom.

Ali ne - besmisao leži u tome Å¡to njegova kratkovidna pamet nije na vrijeme udarila lejbl ‘Projekt’. Jer, kad je neÅ¡to projekt, ne može ne imati smisla.

Nego, nazad na zadanu nit. Rekli ste čarobnu riječ, pa posmotrite efekt. Svi sugovornici promatrat će vas s mjeÅ¡avinom ljubomore i mržnje u očima, svak za sebe misleći ˝Prokletstvo, moram dati otkaz. Ovaj tjedan sam fotokopirao tisuću strana i valjda deset puta trčao u FINU dok je tajnica turpijala nokte, samo zato Å¡to se ona ne libi popuÅ¡iti direktoru… PopuÅ¡it će ona, popuÅ¡it će itekako, samo puno tvrÄ‘e i veće nego Å¡to je direktorov kurac…˝.

Kao kod atomske bombe, neposredne devastirajuće posljedice popraćene su nizom dugoročnih, naizgled manjih, ali u biti jednako razornih nuspojava. ˝Projekt˝ će lebdjeti u zraku joÅ¡ dugo nakon Å¡to se Enola Gay sparkala u hangar, izazivajući kod zahvaćenih sugovornika probavne smetnje, kontempliranja o otkazu ili bračne razmirice koje počinju sa ˝VidiÅ¡ kako Branko / Jasna / popuni imenom gada po potrebi dobiva velike projekte, a ti se ponižavaÅ¡ kuhanjem kave / fotokopiranjem / odlaskom u FINU / dodaj posao joÅ¡ niži na ljestvici kreativnosti ako takav postoji…˝, a zavrÅ¡avaju sa ˝Najpametniji poslovni potez bi bio da sam izbjegao/la brak s tobom! To bi se zvalo projekt Život!˝ MuÅ¡ki će biti na rubu da albandijevski zaurlaju ˝I scored 4 touchdowns in one game!!!˝, Å¡to je zapravo the ultimate loser fraza.

Eto, takav učinak ima projekt.

Moja prijateljica Ančika radi u uredu koji ima ful puno projekata. Krdo, reklo bi se. Unatoč tome što sam svojedobno bila kontinuirano zavidna zbog toga, nikad mi nije bilo baš posve jasno kako to da sama, iako radim u navlas istoj vrsti posla, u dvije godine nisam još imala niti jedan projekt. Imam predmete, imam poslove, obavljam zadatke, potrčkarim okolo, ali od projekta, na vidiku nema ni najgrubljeg projektnog plana.

Umalo sam šefici odlučno rekla ˝Ja zahtijevam projekt! Sve kolegice ga imaju! Ili projekt ili povišica!˝.

Dobro da nisam. Jer, srela sam Ančiku neki dan u gruntovnici. Taman je nuđala dekoltirane sise na šalteru Grada Zagreba, ne bi li dovabila sebi referenta Františeka Posprdala, poznatog po svojoj sposobnosti da telekinetički odsječe iritantnoj stranci jezik zemljišnom knjigom sa deset metara udaljenosti.

Bok Ančika, kažem, sise izgledaju dobro danas. Jel pale?Ma jao, ne znam, činilo se kao da me doživio, al sad čekam. Ne znam hoću li uspjeti dovršiti ovaj projekt do jedan. Njegov doprinos je ključan, ali on jednostavno odbija konstruktivno surađivati!, uzrujano će ona., uzrujano će ona.Ma ne spominji, povlađujem simpatetično, ti su najgori, koji neće bit konstruktivni s doprinosima!

, uzrujano će ona., povlađujem simpatetično,Nakon par minuta, František baca Ančiki pred sise knjigu BC 52. Ančika, ozarena, hvata mobilni telefon, utipka broj i kaže ˝Bonaca, bonaca, bonaca, knjiga je nabavljena, do ostvarenja projekta još dvadeset minuta!˝

Dobro, bonacu sam dodala samo radi napetosti.

ÄŒekaj malo, Ančika, kažem, u čemu se točno sastoji taj tvoj projekt?Pa, počne ona, moram nabavit izvadak za tu stranku…ÄŒekaj joÅ¡ malo, počne ona, prekinem je, tvoj projekt je da izvadiÅ¡ zemljiÅ¡noknjižni izvadak? Pa, da, sad kad to tako kažeÅ¡, ispada kao da nije niÅ¡ posebno, krene se ona opravdavati, ali nije da sam ga samo doÅ¡la pokupiti, moram ga i napisati, znaÅ¡.A-ha, rekoh, i odoh si kupiti kolu na automatu.rekoh,Kasnije toga dana, zove me Ančika da popijemo kavu u pauzi.

rekoh,Kasnije toga dana, zove me Ančika da popijemo kavu u pauzi.Ne mogu, rekoh, moram dovršiti jedan projekt, skroz mi je bitan, ja sam glavna i odgovorna, evo baš si me prekinula u donošenju ključne odluke.

Ona se ponizno ispriča i, posve impresionirana, poklopi.

S druge strane šaltera začuje se povik.

Curice, stavljamo luka ili imamo čvenk danas?U jedne može luk, odgovaram, a u druge… u druge…odgovaram,U pičku materinu! Nisam prikupila na vrijeme sve relevantne podatke, ipak neće moći bez konstruktivnog doprinosa naručitelja projekta. Vadim mobilni telefon i utipkavam broj. Å efice, vičem, oćete luka ili imate sastanaka? Sklapam ga.

odgovaram,U pičku materinu! Nisam prikupila na vrijeme sve relevantne podatke, ipak neće moći bez konstruktivnog doprinosa naručitelja projekta. Vadim mobilni telefon i utipkavam broj. vičem, Sklapam ga.Trpaj i ne štedi, kažem izvođaču radova.

Krećem prema središnjici ispunjena osjećajem ispunjenosti, onakvim kakav dođe samo po uspješno odrađenom projektu.

Vidite, u životu je sve stvar perspektive.