(Nek’) Vrag nosi Pradu October 26, 2006

D. Frankel, 2006. 

Upozorenje: Ako mislite da vas može iznenaditi razvoj fabule u filmu Vrag nosi Pradu, prestanite čitati ovaj tekst, jer u njemu ima spoilera k’o u priči. Iako, ako vas može iznenaditi razvoj fabule u ovom filmu, htjela bih provesti jedan dan u vaÅ¡oj koži. Vjerojatno ste iskreno Oh, my God Å¡okirani svaki put kada they ubiju Kennyja iz South Parka ili kad Mirko S. Zlikovski najebe zbog Ptice Trkačice ili kad Jerry, unatoč očitom nesrazmjeru u veličini, ubije boga u Tomu. Mora da vam je život užasno zanimljiv.

Prvo, stvarno ne znam kako mi je uspjelo odvući jubavnajvećeg u kino radi ovog filma. Vjerojatno se radi o kombinaciji umorom uzrokovanih sporih refleksa i totalne neinformiranosti o sadržaju filma s njegove strane, te kombinaciji čiste ženske zlobe i čiste ženske zlobe s moje strane. Kad smo izašli iz kina, čovjek me sasvim opravdano pitao ˝Zašto sam ja upravo, ni kriv, a niti dužan, gledao ovaj posve ženski film?! Zar nisam bio dobar prema tebi sve ove godine? Zar ti nisam kupio poklon za svaki rođendan? Vodio te na večeru za svaku godišnjicu prvog poljupca, prvog seksa i prve svađe? Ha!?˝ Dakle, žene, ako se ne želite iskupljivati tjednima, budite ljubazne prema svojim mužjacima i pohodite kino radi Vraga i Prade u čoporu. Jer film je, najjednostavnije rečeno, ženski.

Drugo i ne manje očito od prvog, Meryl Streep je, kao i uvijek, odlična. Iako je pojam mobbinga u ovom filmu iskarikiran do, hm, karikature, svatko koga je ikad šef maltretirao ili pozna nekog koga je šef maltretirao ili pozna nekog tko je išao u školu s nekim koga je šef maltretirao, naježit će se bar jednom kada sadistički nastrojena glavna i odgovorna urednica modnog časopisa Runway, Miranda Priestly, odvali neku od mnogih verbalnih pljusaka, tim groznim posve mirnim, blagim, bezizražajnim glasom. Nema urlanja, nema deranja, nema psovki, niti skandala - samo staloženo i duboko razočarano ˝Zar je doista tako teško nabaviti neobjavljeni rukopis Harryja Pottera, te u isto vrijeme organizirati pomirenje predsjednika Busha i Osame bin Ladena? *neopisivo razočarani uzdah* To je sve.˝

Treće, nakon što smo gore obradili jedini uvjerljivi element filma, svaka iole inteligentna osoba, koja malo razmišlja o onome što gleda, nakon gledanja filma neminovno će se zapitati: što li si je pisac zamislio da želi reći, pa otišao promiješati jelo na štednjaku i zaboravio?

Andrea (Anne Hathaway) je zavrÅ¡ila faks, pametna je i sve, a u životu želi biti jedna od onih novinarki koje piÅ¡u o skroz ozbiljnim stvarima. Ne mari za hoh-obleku, modu i ostale pizdarije. Traži posao na raznim mjestima, a primi ju žena-zmaj modne industrije kao svoju drugu osobnu pomoćnicu. Ono, noÅ¡enje klope, roba iz čistionice, vjeÅ¡anje kaputa i ostali robovski poslovi, koji su dostojanstvom ispod svakog drugog posla, osim možda kurvanja i politike. Radi za neredoviti kikiriki, Å¡efica je užas, Å¡ljaka se po cijele dane, svetak, petak, itd., a Andreu boli kurac za sve te modne spike i posve su joj odvratne te isprazne ulickane nenormalno mrÅ¡ave kreature, koje bi babu u hamburger samljele samo da mogu biti ‘druga asistentica Mirande Priestly’. Ipak, ona ostaje raditi.

Zašto?

Ne samo da ostaje raditi, ona se grči da taj usrani posao obavi Å¡to bolje i zbog njega zapostavlja dečka i prijatelje. Ne radi joj se o glavi za novce, posao nije ni blizu onome Å¡to ona želi raditi, a jedina motivacija u čitavom filmu je nečija pauÅ¡alna izjava da ‘ako izduraš godinu dana kod Mirande, možeÅ¡ raditi bilo gdje’.

Zašto?!

Ne samo da se grči, ona iz cure koja se oduvijek oblačila casual odrpano, nosila džombastu udobnu obuću i koja sa sprdnjom gleda na modne opsesije ljudi kojima je okružena, odjednom, sve da udovolji Mirandi koju ne razumije i nad kojom se zgraža, uskače u visoke pete i dizajnersku robicu. Nosi ju iz dana u dan i sa sve viÅ¡e oduÅ¡evljenja, te naočigled postaje jedna od ‘njih’ i počne puÅ¡iti sva ta preseravanja.

I, da, smršavi sa 38 na 36 (38, jasno, označava pretilost).

Zašto?!?

Osim što glavna junakinja potpuno protuprirodno zabrije na neke njoj navodno vrlo strane stvari, ona se s jedne strane otuđuje od svog divnog jednostavnog dečka, a s druge koketira s nekim spisateljskim fićfirićem koji se kreće u istim krugovima. Ajde, to je još razumljivo.

Ono Å¡to, meÄ‘utim, nikako nije razumljivo, jest činjenica da je Andrea na kraju filma (kad konačno da otkaz) portretirana kao mudra osoba koja nadvisi tu trivijalnu okolinu i hrabro se iz nje istrgne. Samo me zanima gdje je ta moralna snaga osobe koju bez imalo truda uvuku u njoj nepojmljivi svijet visoke mode, u kojem ona počne zapravo temeljito guÅ¡tati, uslijed čega odjebe dečka i prijatelje, nimalo se ne bori za ’svoj svijet’, a onda kad a. spava s fićfirićem i skuži da je lik kreten, b. vidi iz prve ruke kako prijatelj prijatelju zabija nož u leÄ‘a i c. kako je život njene glamurozne Å¡efice izvan posla zapravo jad i bijeda, božanskom providnošću shvaća kako to nije ono Å¡to ona želi.

Dakle, kad je govno konačno udarilo u ventilator, ona je obrisala s lica komadiće, ugledala veliku istinu i moralno odgmizala natrag u onaj drugi svijet. Ma nije moguće.  

Film se predstavlja kao priča o standardnoj velikoj dvojbi - s jedne strane pišati krv na poslu koji jako želiš raditi, za koji si se školovao, o kojem si sanjao i koji te ispunjava ili ima veliki potencijal u tom smislu, ali zapostaviti na neodređeno vrijeme (a tako moguće i izgubiti zauvijek) ljubljenog momka, curu, voljene prijatelje i ostale aspekte onoga što volimo nazivati privatni život, a s druge strane odustati od tog i/ili takvog posla, uživati u privatnom životu, ali ponekad / svako toliko / stalno / nakon pet godina imati grozan osjećaj da si se nečega odrekao, nešto žrtvovao, sebi uskratio nešto što si htio i zaslužio imati.

Na prvi pogled stvar drži vodu, ali na drugi piša na sve strane po kino dvorani. Činjenično ništa ne odgovara tom receptu, a pritom se izruguju jednom vrlo ozbiljnom životnom problemu, s kojim se svakodnevno suočavaju mnoge mlade žene.

I na kraju, ono Å¡to me najviÅ¡e nasmijalo - kao mrzitelj utegnutosti, visokih peta, akcesoara i teÅ¡ke Å¡minke, moram reći da me niti nekoliko godina rada u okružju ispunjenom ‘korporativnom modom’ nije natjeralo da volim sakoe koji me stežu i Å¡piceve koji mi stišću prstiće. Dapače, netrpeljivost spram toga u meni sve viÅ¡e raste, pa mi se sve češće dogaÄ‘a da na posao dolazim u posve neprihvatljivim - trapericama i tenisicama. A sama ideja da bi netko guÅ¡tao u svakodnevnom jurcanju po gradu na relaciji čistionica – buregdžinica – ured – dućan – Å¡efova kuća u petama od 12 cm, koje prije toga nikad nije nosio, jednostavno je bedasta.

Ako se pitate koja je zapravo svrha ovog filma, odgovor je sljedeći – ako ne razmišljate nimalo o sadržaju, relativno zabavna beskrajna promenada Đeki Ču-a, Manolo Blanika, Đorđa, Versača, Dolča i ostale ful cakane robice.

Cigle Svete Elizabete September 26, 2006

kazalište Komedija (autori: Vid Balog i Goran Vrbanić; redatelji: Damir Lončar i Vid Balog)

Davne 1200. godine, Elizabeta Ugarska održala je sastanak s Franjom Asiškim u dvorcu pored Drave, kraj današnje hrvatsko–mađarske granice. Tada vjerojatno nije niti slutila da će, osam stoljeća kasnije, jedini preživjeli ostatak toga dvorca, danas vrijedna kulturna baština u vidu zida od cigle, postati kamen smutnje u gruntovno-pravnim odnosima seljana te podravske selendre, ali i u bilateralnim odnosima Hrvatske i Mađarske.

Ivo Lončar (Damir Lončar), inače udovac, očajni je vlasnik čestice posred koje prolazi zid Sv. Elizabete, a kako je u svađi sa susjedima s obje strane, do čestice ne može preko njihovog grunta, a bog-i-bogme niti kroz povijesne cigle. Štef Lugar (Davor Svedružić), lugar čija je ličnost podjeljena na Štefa kada nije na dužnosti, tek Lugara, i Štefa kada je na dužnosti, Lugara i lugara, uspješno ometa svaku Lončarevu povremenu diverziju u vidu krađe jedne cigle iz zida, poduzetu sve u nadi da će, ciglu po ciglu, u zidu neprimjetno osvanuti kolni prolaz podoban za traktor.

Å tef Lugar, lugar, odano radi za državu, a državu predstavlja lokalni funkcionerčić, čistokrvni Hrvat Nagy (Vid Balog), odlučan u naumu očuvanja zida po svaku cijenu, kako pogranični incident (koji ne gine ako Lončar digne zid u zrak) ne bi ugrozio Å¡anse da MaÄ‘arska milostivom rukom povuče Hrvatsku u Europsku uniju. Lončarevu situaciju nimalo ne olakÅ¡avaju prilike u kući – sin mu tinejdžer, Ulek (Tomislav Kvartuč), po čitave dane visi na kompjuteru, a uz njegovu staru majku (Sanja Marin) vječito se po kući klatare susjede Žofa (Jasna Palić Picukarić) i Dora (Vanja Ćirić), od kojih prva krade nojeve piliće iz Lončarevog uzgoja, te ih preko zgodnog poÅ¡tara Hube (Igor MeÅ¡in) uz malo flerta ‘Å¡vera preko grane’, a druga se bolje naviruje u flaÅ¡u s rakijom, negoli prosječni Hrvat u Big Brother kuću, te brzinom svjetlosti prenosi sve lokalne tračeve, uvijek referirajući na lajavog seoskog zvonara rečenicom ˝Nacek zvonar je srel…˝.

Stvari se kompliciraju kad Nagy angažira revnog arheologa Grobenskog (Goran Malus) da stražari nad zidom, a usred ostvarenja plana, u podravsko blato, po posebnom poslu privatne naravi, stiže dvočlana delegacija iz Dalmacije… 

Za one koji uvijek rado gledaju domaću seriju Gruntovčani, ova predstava kazališta Komedija nikako ne može biti pogrešan izbor. Tijekom dva sata trajanja, izmjenjuju se komični likovi i apsurdne situacije, a tipičnost grotesknih seoskih dilema, sukoba i međuljudskih odnosa, razbijaju problemi modernog društva, koji probijaju u taj prividno izolirani svijet - uzgoj nojeva, važnost očuvanja kulturno-povijesne baštine, vanjskopolitički problemi na bilateralnoj razini, te goruće pitanje pristupa Europskoj uniji.

Komediju u ovoj komediji prekidaju dramatične epizode ukazanja Sv. Elizabete, sporadične zborske izvedbe narodnih pjesama od strane glumačke ekipe i pokoja ozbiljna scena, ali ti momenti nisu brojni, niti dugački, dobro se uklapaju u cjelinu, ne naruÅ¡avaju slijed predstave, te ne djeluju patetično – sve u svemu, nikome ne kvare raspoloženje, ni dojam. Iznimno bitan element komedije je, naravno, kajkavski dijalekt, koji je u izvedbi ove glumačke postave komičan sam po sebi, bez obzira na kontekst predstave, a osobito kad u drugom dijelu isti doÄ‘e u sukob s dalmatinskim govorom neobičnih doÅ¡ljaka s mora. MeÄ‘usobno čudno gledanje i poprilično nerazumijevanje juga i sjevera nije niÅ¡ta revolucionarno novo, ali, nazovite me priprostom, meni redovito bude smijeÅ¡no. Osobito kad kapetan duge plovidbe kaže ’skužajte Å¡to vas inkomodamo’, Podravci zinu k’o Å¡tuke, a netko iz pozadine prokomentira kak’ ‘ovi MaÄ‘ari nekak čudno zglediju’. Jaz izmeÄ‘u kopna i mora dubok je kao to isto more, ali likovi ove Å¡aÅ¡ave predstave odlučni su premostiti ga, pa makar bedastoćama poput puÅ¡tanja vode iz slavine u svrhu imitacije morskih valova.

Glumci su svoj posao odradili Å¡to dobro, Å¡to odlično, a moj favorit je Jasna Palić Picukarić, do neprepoznatljivosti zamaskirana u prpoÅ¡nu susjedu Žofu. Kad s poÅ¡tarom u kukuruzu ugovara Å¡verc pilića, pa na njegova hofiranja svaki put tobože sramežljivo kaže ‘Vrag jedan poÅ¡tarski…’, a zatim doda ‘…zgodni…’, jednostavno je neodoljiva.

Sve u svemu, ako uživate u gruntovčanskom humoru, dajte si truda i skočite do Komedije na Cigle Sv. Elizabete u nekom od termina prikazivanja u sljedećem mjesecu - 17., 18. ili 21. listopada - neće vam biti žao.

JEZDIMIROV TEATAR FINANCIJSKOG POSLOVANJA: Kome da otkinem glavu? September 5, 2006

Ljubim banke i bankare iskreno i duboko, baÅ¡ kao Å¡to gležanj mlade nevjeste ljubi zmija otrovnica. Ljubim to Å¡to čovjek, kada je ljut na Banku, ne može opravdano bjesniti na službenicu, jer kao da njoj sirotoj idu ti novci u džep, kao da ona sirota nema usranu plaću, kao i svi mi ostali bogeci, kao da je ona za neÅ¡to kriva. A ne može, bogme, glavu otkinuti niti bilo kojoj drugoj fizičkoj osobi s glavom na ramenima, jer sve potencijalne fizičke osobe uvijek kažu ‘takva su pravila Banke’, ‘takva je politika Banke’, ‘nisam ja to smislio’, i tako u nedogled.

Ljubim Banku, tu nedodirljivu i neopipljivu pravnu osobu, bez želuca na kojem bi joj mogli nastati čirevi, baš onakvi kakvi nastaju nama, fizičkim osobama s želucima, kada imamo posla s velepoštovanom Bankom. Ljubim to što na isplatu plaće s računa poslodavca na račun radnika u istoj Banci naplaćuju proviziju. Ljubim to što nam tehnologija omogućuje da mi plaća bude isplaćena tako da kolegica sjedi u svojoj stolici, pije kavu i stišće tipke, a nakon čega me Banka tjera da potvrdu o isplati plaće s računa poslodavca na račun radnika u istoj Banci isprintam i nosim fizički, rukama i na nogama, u poslovnicu X. svaki mjesec. Pri tome šalter koji zaprima virmane i plaće radi od 8.30 do 16.30.. Gle slučajnosti - baš kao i ja. Poslodavac je ekstatičan nad takvim izostancima. Mora da se pita čemu E-plaća.

Pitate se što je izazvalo ovaj proljev osjećaja prema Banci?

U petak dolazim u poslovnicu, kako bih obavila svečanu primopredaju navedenog papira. Ona se odvija na način da Jezdimir priÄ‘e Å¡alteru (za koji se, barem na tome Bogu hvala, ne mora uzimati broj i na kojem, hvala Isuse i Marijo, nikad nema reda), kaže ˝’bar dan, ja bi’ predala˝, na Å¡to službenica pogleda u to, i kaže ˝u redu je, hvala˝.

~ Kraj svečane primopredaje ~ 

S obzirom na ljepotu te ceremonije, zbilja je Å¡teta Å¡to moji kolege, s tekućim računima u žutoj banci čekića i nakovnja, te muzikalnoj ‘mi pružamo usluge sveeeeee, pam-param-pam’ banci, ne moraju nositi svojim Bankama taj papir. Niti plaćati proviziju, koja je takoÄ‘er vrlo romantična i raste kako raste i plaća. To malo demotivira poslodavce pri davanju poviÅ¡ice.

˝Tebi u Spli’skoj i Rajfici može poviÅ¡ica, al’ tebi u Zabi nema Å¡anse. To mi joÅ¡ 7 kuna gore’.˝

Nego, stižem u poslovnicu, vani pasja vrućina, Heliju-bogu pukla guma na vatrenoj kočiji, pa je zaglavio u zenitu i prži li ga prži, bit će valjda dok mu nebeski HAK ne otkloni kvar. Divno je čudo da je u poslovnici tek jedan čovjek (brojkom: 1), jer inače ih ima dovoljno za ribarsku feÅ¡tu. Hladni i bezlični komad papira me, umjesto moje drage službenice, obavjeÅ¡tava da taj Å¡alter ne radi, pa neka izvolim uzeti broj na ‘redomatu’ (to se tak veli? prvi glas…) pod slovom C, nakon čega će me promptno pozvati na nekom od Å¡est preostalih Å¡altera.

Pošteno.

Gegam se do ‘redomata’, a na sam spomen tog naziva najradije bih hihotala kao osnovnoÅ¡kolac kad učiteljica obraÄ‘uje lekciju primarnih i sekundarnih spolnih obilježja u čovjeka. Ali ne mogu, sramota me, odrasla sam osoba i nalazim se u Banci. Pritisnem C, redomat mi (ihihihihi) ispljune broj, i tu sve krene nizbrdo.

Službenice sjede na šalterima 1, 3 i 4. Jedan čovjek je na šalteru 3. On ima broj A 194, ja imam broj C 87. Transakcija traje, kao što to obično biva s transakcijama.

U banku ulazi drugi čovjek, uzima broj. Očito A, jer nakon završetka A 194, šalter 3 okreće na A 195. Gledam u službenicu na šalteru 1, koja je, u trenutku mog ulaska u Banku imala stranku, međutim od tada radi nešto što nije rad sa strankom, ali ne mogu utvrditi točno što. Ono, malo telefon, malo šetnja.

Transakcija A 195, pogađate, traje.

U Banku ulazi treći čovjek.

Vrpoljim se i osjećam očnjake kako mi žuljaju usnu s unutraÅ¡nje strane. Pozorno i grabežljivo, kao leÅ¡inar na prisilnoj dijeti ‘ÄŒarobna juha od povrća’, motrim displej koji suvereno odlučuje o tome koji će sretnik sljedeći biti usliÅ¡an u svojim stremljenjima prema obavljanju poslića s Bankom.

Nekako slutim da će to biti treći čovjek s brojem A 196, a ne Jezdi s C 87.

U međuvremenu u Banku ulazi starija gospođa, uzima broj, sjeda.

Slutnje se obistiniše.

Na displeju A 196, treći čovjek prilazi šalteru 3, Jezdimir ispušta zvuk sličan onome koji proizvede gladna mačka, kada želite uzeti natrag komad mesa koji ste joj maločas bacili, i maršira prema šalteru 4, jer je još toliko kulturna da ne ometa trećeg čovjeka, ni krivog ni dužnog. Rekoh, da šalter 4 i ja malo podivanimo. Međutim, na šalteru 4 - kita labudova. Službenica je u međuvremenu isparila u vidu magle, vjerojatno zato što je očigledno da nema gužve, te da šalter 3 može sve obavljati.

Marširam u suprotnom smjeru, prema šalteru 1, gdje pronalazim prazninu koju je do malo prije popunjavala službenica telefoniranjem i šetanjem. Strateški se pozicioniram iza trećeg čovjeka, vidim, nema mi druge. Ovo nije prvi put da Banka od mene pravi majmuna. Ni drugi, ni treći, a ni četvrti. Ne treba biti nuklearni fizičar da ustanoviš da je sljedeća na redu baba, a onda vjerojatno peti čovjek, koji upravo ulazi u banku, i tako u tom tonu dalje.

Kada treći čovjek zavrÅ¡ava s transakcijom, a na displeju zasvijetli babin A 197, ulijećem mladoj dami rečenicom ˝Oprostite, uzela sam broj C četiri čovjeka ranije, samo trebam predati jedan papir, a vi ste se, vidim, specijalizirali za A…˝.

˝Za to je zadužena kolegica na šalteru 1˝, prekida me damica nimalo ljubazno, moglo bi se čak reći osorno. Kao, nje se to ne tiče.

˝Kolegica na Å¡alteru 1 se Å¡eće i telefonira od kad sam uÅ¡la˝, odgovaram joÅ¡ osornije, ˝a u meÄ‘uvremenu je nestala sa svog radnog mjesta. Osim toga, na Å¡alteru 8 ne piÅ¡e ‘obratite se na Å¡alter 1′, nego uzmite broj, pa će vas poslužiti na Å¡alterima 1-6. Kako ja trebam samo predati papir, voljela bi znati ovisim li o dobroj volji vaÅ¡e kolegice, njenom gablecu ili o nečem trećem, jer ovako mogu do sutra stajati dok ljudi obavljaju kunske i devizne transakcije!˝

˝Kolegica na Å¡alteru 1…˝, opet ona počne srati, poviÅ¡enim i ljutitim tonom, uz neÅ¡to tipa ˝nisam vam ja kriva, Å¡to se na mene derete˝.

Derem se na tebe, kozo drska, zato što se ne mogu derati na Banku, zato što je jedino što mi još preostaje nakon toga da stanem na ulicu i lajem na mjesec i zato što se ti, umjesto da mi se ispričaš i za sebe i za kolegicu i za Banku i uzmeš taj jebeni papir, dereš natrag na mene! Poslije čupaj kosu debeloj sa šaltera 1 ili radi što god hoćeš, ali ovaj tren si kriva TI!, htjedoh joj reći, dok mi je čupala papir iz ruke. Ali nisam. Pustila sam je da preko volje primi moju plaćicu, prostrijelila je pogledom i otišla.

Poslije razmiÅ¡ljam o tome kako ne pada jabuka daleko od stabla, samo ne bi bilo loÅ¡e da jabuka počne rjeÅ¡avati stvari na način na koji to stablo čini. Naime, i moj otac je nedavno imao ’situaciju’ s ‘redomatom’ (khi-khi-hihihi) u onoj drugog, preostaloj od dvije najveće naÅ¡e Banke, s time da se njegova situacija sastojala u tome da je, u trenutku kada je njegov broj pozvan, službenica koja ga je pozvala morala iz nepoznatog razloga hitno sa Å¡altera u nepoznatom pravcu. Otac je kulturno čekao povratak službenice, na Å¡alteru na koji je pozvan njegov broj, dok su na druga dva Å¡altera transakcije iÅ¡le normalnim redom dalje. Da stvari budu gluplje, on uopće nije trebao transakciju, već samo podizanje onog papirića od mirovine.

Kad se čekanje odužilo, a službenice niotkud, stari se zapitao očekuje li možda netko od njega da on sad uzme ponovno broj i, kao budala, opet stoji u redu? Prije nego je on stigao upitati druge dvije službenice može li neka od njih skočiti do njegovog šaltera, kako on ne bi stajao zaglavljen kao čardak ni na nebu ni na zemlji, to je učinio zaštitar, kojem je već bilo neugodno i za mog starog. Koke su, međutim, otpilile zaštitara s njegovom molbom / pitanjem, i ostavile taticu da tamo čami, što njemu nije padalo napamet.

Nakon što mu se fini zaštitar ispričao u ime Banke, stari je otperjao direktno doma, i napisao ono što najbolje radi – jedan lijepi kulturni yet sarkastični dopisić šefici poslovnice, u kojem je istu obavijestio o tome kako je on čitav život ekstremno uredan platiša i klijent te Banke, te da nije zaslužio da ga neke balavice danas tretiraju kao idiota, neka ih bude sram i neka mu se ti papirići izvole ubuduće dostavljati poštom doma.

Naravno, sve to malo finije upakirano.

Dotične službenice, kojima je bilo teÅ¡ko skočiti na sekundu sa svog Å¡altera i poslužiti stranku koja samo treba neÅ¡to podići, kasnije su vjerojatno poželjele da su ipak skočile kao puÅ¡kice, jer je Å¡efica poslovnice u rekordnom roku starom poslala dopis poÅ¡tom, e-mailom i osobno ga nazvala da se ispriča za ponaÅ¡anje svojih djelatnica. Pretpostavljam da, ako se ona iÅ¡la do te mjere ‘poniziti’, drske službenice nisu proÅ¡le barem bez packe po prstićima.

Nego, da okončam ovu litaniju o stvarima koje su već svima poznate, s jednom ironičnom andegdotom. Prije nekog vremena zvala me neka fina gospodična u ime moje Banke, s ciljem da me anketira o mojoj ljubavi prema Banci, zadovoljstvu uslugama iste, te eventualnim primjedbama. Obično te ankete otpilim u sekundi, praveći se da ne znam jezik, ali kako se ljutnja u meni nagomilava već par godina, ovaj put sam zastala i rekla ˝Pa zapravo, imam primjedbu, odnosno pitanje˝.

- ˝Odlično, recite, pa ću vidjeti što možemo učiniti˝, zacvrkutala je ona oduševljeno.

- ˝Zašto ja, koja imam račun u istoj banci kao moj poslodavac, moram svaki mjesec nositi papir u vašu poslovnicu da bi mi plaća sjela na račun, a moji kolege u drugim bankama ne? Zašto sam ja morala novom kolegi savjetovati da NE otvori račun u vašoj banci, jer da će mu kad tad dozlogrditi ta besmislena primopredaja jednog isprintanog papira, bez kojeg, nažalost, nema plaće?˝

- ˝Pa, hmmmm, ne znam, prvi put čujem, pitat ću…˝, počela je iznenaÄ‘eno mucati.

- ˝Može, vi pitajte. A kad ste već tamo, pitajte i zašto na moju plaću ide provizija unutar iste banke, a na plaće koje se isplaćuju u Splitsku i Rajfajzen ne ide.˝

- ˝Ermmm, joj, ne znam, nisam čula da…˝

- ˝Znam, znam, nije do vas. U svakom slučaju, prenesite ‘im’ to. Do sad mi je jedini razlog za ostanak u vaÅ¡oj banci bio taj Å¡to imate bankomat na svakom koraku, ali sad kad mi kolegica kaže da njoj banka vraća proviziju koju plati kad diže lovu na bankomatima tuÄ‘ih banaka, te joj tako omogućava da diže lovu svugdje, iskreno – pitam se tko je tu lud. Å to ne bih ja lijepo prebacila račun u neku drugu banku, a s računom i sve druge stvari i stvarčice koje imam kod vas? Ha?˝

Baš me zanima je li proslijedila to nadležnima. To jest Banci. Znam da žive da nas deru i da im je to smisao poslovanja, ali neki put bih htjela da shvate da postoji tržište i da na njemu nisu jedini, pa da kažu ili ponašanjem pokažu ˝Hvala Vam što ste klijent naše banke. Znamo da možete birati.˝ 

Jer, samo još krhka neodlučnost drži ovakve kukavične pizdeke poput mene kod njih. A i ta će se slomit kad-tad.

U ordinaciji dr. Drpiparića August 17, 2006

- okulistička drama -

- (zapravo, možda ipak tragedija…?) - 

UVOD 

Odvjetnički ured Iks, u sastavu - mlađahna Jezdimirka Uskoković, fatalni Svetibor Trokulić i vremešna šefica Frankica Posprdalo, imućna odvjetnica - jučer je u ročišniku imao zakazan jednostavni informativni grupni okulistički pregled kod poznatog zagrebačkog okulista, dr. Drpiparića. Preko sedam žnjora uvukli se kratkovidni fiškali u prenatrpani raspored javno još neotvorene supermoderne privatne Drpiparićeve očne trifrtalj-klinike, iako realne potrebe za time nije bilo. Naime, kako su svi redom od ranije ćoravi, kao ona poslovična kokoš koja nabada zrno, davno su već pribavili očna pomagala. No, kao što to obično biva kod privatnika koji, brinući se za vaše zdravlje, usputno dilaju i poneki proizvod medicinski proizvod, sve je to bilo zlo i naopako.

DAKLE…

Zamislite samo, ispada da meni oči samo Å¡to nisu iscurile od upravo demonskih polutvrdih leća, za koje je Drpiparić odmah pitao da ‘tko li je meni rekao da mi trebaju polutvrde leće?!’ Rekla sam mu, ‘doktor u bolnici, znate onaj koji pregledava oči, dijagnosticira i izdaje recepte za leće i NE zastupa proizvoÄ‘ača mekih leća’.

‘Pa naravno’, graknuo je na to on, ne shvativÅ¡i suptilnu ironiju, ‘jasno je da vam taj, baÅ¡ taj i takav srbočetnički jugonostalgičarski doktor, koji ne voli Hrvatsku i koji želi zatrovati oči mladih Hrvatica, kako bi one srljale k’o guske u maglu, daje upravo te grozne grozne polutvrde leće! Å ta kažete, joÅ¡ Vam je rekao da su te inače najzdravije za oko?! Majkoisusova, bježi Ä‘avle iz ove turbo extra svemirske okulističke ordinacije, koja je ujedno i operacijska sala s laserima, fazorima, i svjetlosnim sabljama, gdje najuspjeÅ¡nije na svijetu JA liječim katarakte, glaukome i općenito ostali skum of the juniverse u VaÅ¡em, da, baÅ¡ VAÅ EM oku!’

(svaka slučajnost sa Super Krečkom i ostalim remek-djelima marketinga iz radionice Top-shopa je posve slučajna)
 
U taj tren se, iz mračnijeg kuta ordinacije, javlja Å¡efica, imućna Frankica Posprdalo, i kaže tihim glasom (ili se samo činio tih pored tutnjave očnog egzorcista): ‘Pa, kad smo kod toga, i meni je doktor bio rekao da su polutvrde najzdravije za oko…’.
 
‘I VAMA !?!‘ - drekne Drpiparić i onesvijesti se.
 
Nakon uspjeÅ¡nog oživljavanja, dr. Drpiparić je spasenje naÅ¡ih bakterijama nastanjenih očiju učinio svojom životnom misijom. Možda to niste znali, ali svaki drugi čovjek ima klamidiju (da, istu onu genitalnu!) u OKU! To, naravno, može spriječiti samo ultra-mega-nova VEUCAR-EX (R) 6×3d leća, koja ima konverzno - digretativni egzomotorični stereoskiopatoloÅ¡ki efekt na vaÅ¡e oči, a u isto vrijeme ima u-ve zaÅ¡titu, Å¡titi rožnicu, Å¡arenicu i guzicu, te je available u sivoj, plavoj i zelenoj boji, kao i boji lososa, te boji lišća mladog, joÅ¡ nedozrelog, luka vlasca. Ono 3d valjda znači da ide na dizel i ima pogon na tri kotača.
 
‘Cijena, pitate? Prava sitnica, Bing! Nama u ordinaciji doktora Alojzija Drpiparića uopće je ispod časti razgovarati o cijenama! Radi se o tričavih 300 kn po kutiji leća, a u kutiji ih ima 6, a leće se nose dva tjedna pa se onda bace! VaÅ¡e, da, baÅ¡ VAÅ E zdravlje je na prvom mjestu! ‘
 
I tako, nakon otprilike tri sata provedenih u  Drpiparićevim raljama, sumasumarum dijagnoza i damage control program izgledaju ovako.
 
Teški bolesnik br. 1, odvjetnica Frankica Posprdalo, imućna i ‘flasnica file und jahte’
 
Na kraju ‘informativnog pregleda’, pacijentica u očima ima nove leće, u torbici nove naočale, a u novčaniku progorenu podstavu, uslijed brzine kojom je novac izletio u Drpiparićev džepić. Naime, iako pacijentica već nosi mekane leće (koje joj je prije dva mjeseca uvalio jedan slični privatnik, dr. Poduzetnik, koji se takoÄ‘er zgrozio kad mu je ona doÅ¡la s polutvrdim lećama u ovom naÅ¡em XXI. stoljeću), jamačno će odmah vidjeti razliku izmeÄ‘u novih spektakularnih leća VEUCAR-EX (R) 6×3d i tih nekvalitetnih mekanih leća kompanije Losch&Bomb, nekad ugledne kompanije, ‘ali bila je, znate, velika afera prije nekog vremena i ta kompanija je bila ozbiljno poljuljana, proizvodi su im povučeni s tržiÅ¡ta, znate, ne da ja blatim konkurenciju, možda su se oni pridigli od tad, ali čujte, vi to mećete u oči, pa zar ćete stvarno riskirati…’ (od izmeÄ‘u redaka glatko interpretiramo: fuj to, bekine leće, puj puj).
 
‘Ko vam ih je dao? ‘, priupita ipak Drpiparić, pa će na to neodreÄ‘eno, al’ značajno ‘Aaaa, taj. Razumijem’.
 
Frankica, stoga, odmah (‘ni časa časiti’, to Drpiparićev je moto) u oči dobiva novi par VEUCAR-EX (R) 6×3d leća, koje su OTPRILIKE njena dioptrija, jer, znate, to su tako dobre leće da se, čim sjednu na oko, odmah same programiraju na ispravnu dioptriju. Nakon toga je na dnevni red doÅ¡lo pitanje ima li Frankica, uz leće, i naočale za vid. Ima, dakako. U redu, ali idemo ipak napraviti pregled, da vidimo treba li vam joÅ¡ Å¡ta osim novih VEUCAR-EX (R) 6×3d leća.

Pregledom doktor utvrÄ‘uje da  Frankica ima hipercilindrično spastično zakrivljenje prema unutra, ali to, iako zvuči sasvim fatalno, nije niÅ¡ta Å¡to jedan par naočala, koji se nosi istovremeno s lećama ne može popraviti. I tako, natakne on Frankici na one okulističke proteza-naočale dvije prizme sa zakrivljenjem ‘mrak, idealno’ i bazom nula osam, koje uz to svakih sat vremena javljaju točno vrijeme u Zagrebu, Londonu i Petrogradu.
 
‘Je li da je ogromna razlika’ - pita doktor isprizmiranu cilindričnu Frankicu.

‘Pa ne znam’, odgovara ona, ‘meni se čini isto… ‘

‘Isto? Ma kaj god! To vam je ogromna razlika, vidjet ćete čim ih počnete nositi, jer vam se oči viÅ¡e neće mučiti pri spajanju dvije slike u jednu.’

‘Å ta smo mi, jebene kokoÅ¡i?’, pita se Frankica u sebi, ali doktor ulijeće s novim pitanjem.

‘Jel’da da imate problema s umorom očiju navečer kad nakon 15-satnog radnog dana posve crknuti gledate televiziju? Ha? Ha? Ha?’

‘Pa, da, malo, valjda, nekak su mi tada malo umorne oči…’ - uplaÅ¡eno će Frankica.

‘Eto vidite’, slavodobitno klikne doktor, ’sada će vaÅ¡e oči bez ikakvog napora spajati dvije slike u jednu i umor će nestati!’
 
To je što se tiče stakala. Inače, doktor se ne bavi prodajom okvira (nije on trgovac, taman posla, puj) ali ima baš priručno ovdje u ladici nekoliko zbilja izvrsnih okvira, koje je nabavio da srcu dragim strankama ponudi i tu uslugu, za slučaj da im se ne da hodati do optičara, tih… tih… trgovaca.
 
‘Evo, ove vam zbilja izvrsno stoje, probajte joÅ¡ ove, ove, ove i, hmmmm, ove. Da, da, one prve su joj najbolje, jel’da? ‘, umjeÅ¡no će Drpiparić, obraćajući se prisutnoj publici. Ne bi čovjek nikad rekao da nije trgovac. ‘Eto vidite, onda ćemo te! A kutija? Ova vam je malo otkačena, ova malo bapska, a ja vas totalno vidim u ovoj trećoj! Jel’da? Eto, rjeÅ¡eno.’

Frankica sramežljivo pita koliko će to koÅ¡tati, na Å¡to ovaj odgovara da stakla uopće nisu skupa, s obzirom na to da imaju zaÅ¡titu protiv sunca i refleksije istog, te protiv bijesnih hijena za koje je poznato da se u jesen spuÅ¡taju sa Sljemena u grad. Ali, ne može točno reći koliko koÅ¡taju, jer te cijene su trice i kučine kojima se on ne zamara, ali otprilike 400-500-600-700 kn. ‘Okvire vam dam za 1000 kn’, dodaje, ‘Å¡to je, složit ćete se, praktički džabe. Ama propašću ako budem ovako vodio posao. To jest, ne posao, već ordinaciju.’
 
Teški bolesnik br. 2, Svetibor Trokulić
 
Svetibor je, prije nepuna dva mjeseca, kupio nove-novcate naočale. Sukladno dobrom doktoru, te cvike su čisti kriminal, čudno je uopće da mu već nisu eksplodirale na licu. On, pak, ima zakrivljenje suprotno od Frankice, a i dioptrija je potpuno kriva.

‘Tko vam je uvalio te naočale? Aaaaa, a-ha, na Sv. Duhu. Razumijem…’, kaže neodreÄ‘eno, al’ značajno. Napravit će njemu doktor skioskopiju, a i stereo-vid, Å¡to se ti mamlazi uopće nisu sjetili napraviti. Iako Svetibor ima dioptriju samo 0.25., vitalno je da nosi ispravne naočale, po mogućnosti u krasnim crvenim okvirima, koji izvrsno otvaraju njegovo lice i čine da izgleda baÅ¡ kao Tarik (za razliku od onih očajnih okvira, koje je Svetibor skupo preplatio, tc-tc). Doktor razumije da je Svetibor neodlučan ući u troÅ¡ak  kupnje novih naočala, nakon Å¡to je nedavno kupio jedne nimalo jeftine, a možda ni ne razumije Å¡to će mu sad nove naočale, ali okvire će doktor ipak staviti sa strane, za slučaj da se odluči za njih.
 
Da stvar bude gora, jadni je Svetibor za vrijeme cijelog pregleda najgore proÅ¡ao, jer on ne nosi leće, za razliku od svojih kolegica, a tri sata je sluÅ¡ao o prednostima VEUCAR-EX (R) 6×3d leća pred ‘običnim’ deterdž… pardon, lećama.
 
Teški bolesnik br. 3., Jezdimir Uskoković
 
Jezdi ima najteže stanje. Naime, prilikom pregleda oka onim svjetalcem, otkriveno je cijelo krdo pundusa u očima (ona si ih predstavlja kao male pretpotopne životinjice sa Å¡est nogu, dugim repom i rilcem), pogotovo u lijevom oku, u kojem leća očito nije dobro centrirana, pa zapinje za jednu kvržicu pri svakom treptaju, a ‘tu su i žilice neke, to ćemo možda morati laserom…’

‘Mora da vas užasno iritiraju te leće…’, susretljivo će doktor sirotom Jezdimiru.

‘Pa ne znam’, odgovara mu on, ‘nosim ih deset godina i nikad nisam imala nikakve probleme’, prkosno će Jezdi.

‘Eh, tako je to. ÄŒovjek se na svaÅ¡ta navikne.’, pomirljivo će doktor, uz pokuÅ¡aj tapÅ¡anja po glavi, koji je zavrÅ¡io u ormariću s lijekovima.

Hmmm, tvrdi kolačić. 
 
‘Nego, Paredrpiću, ja bih naočale’, reče Jezdi otvoreno, ‘a svi mi kažu da ne mogu na pregled dok ne budem 10 dana bez leća. Å to ne mogu, jer kurca ne vidim. Dakle, kako mi možete pomoći?’.

Naravno, doktor ima lijek i za to - on svoje pacijente ne tjera bezobrazno da budu bez leća tjedan dana, ne-ne, već im privremeno i potpuno besplatno da mekane VEUCAR-EX (R) 6×3d leće. Napravi on pregled i ustanovi da je Jezdimiru na desnom oku -4.5 dioptrija, a na lijevom, umjesto -5.25, kako je do sada bilo uvriježeno, on veli -6.5. i neka Jezdimira ne preplaÅ¡i ta brojka, jer to je dioptrija taj tren, a ne znači da će ista biti i za tjedan dana (vjerojatno će se povući sama od sebe, uslijed VEUCAR-EX (R) 6×3d  leća, op. ćor. a.). Iako mu Jezdi kaže da joj je to prejako, i da joj se sad Å¡ora kristalno jasna slika na lijevom oku, sa onom umjereno jasnom na desnom (Å¡to vjerojatno nije trebala ni spominjati, da ne bih odmah dobila one prizme za spajanje dvije slike u jednu…), on nevoljko ponavlja pregled. SuÅ¡ta objektivnost, koja izvire iz Jezdimirovih odgovora ‘pa čini mi se da mi je crveni kružić jasniji od zelenog križa, ali nisam sigurna’ i ‘te dvije slike su mi tu negdje iste’, on opet zaključuje neprijeporno da je to -6.5.

I tako joj je u oko tutnuo te gumaste VEUCAR-EX (R) 6×3d leće, koje ju i danas Å¡oraju svojom jačinom. Na pitanje može li to noÅ¡enje potencijalno krive dioptrije Å¡koditi, on odgovara ‘naravno da ne’. Da mi je neki srbokomunistički doktor iz Vinogradske dao krivu dioptriju samo na sat vremena, vjerojatno bi to imalo nepopravljive posljedice na moj mladi život.

Anyway, pacijentica br. 3, slučajno upravo odano VaÅ¡a Jezdimirka, sad ima VEUCAR-EX (R) 6×3d leće u očima, a sinoć je potroÅ¡ila 45 minuta savrÅ¡eno dobrog slobodnog vremena na skidanje istih, jer su to gumijaste stvarčice, koje se skidaju tako da primiÅ¡ očnu jabučicu prstima i isčupaÅ¡ ih s nje, pri čemu je dobila proljev od napora i umalo pozvala hitnu.

EPILOG
 
Vrlo skupa guma u očima natjerala me da se pozabavim zanimljivim životnim pitanjem – privatnici ili oni drugi doktori? Na kraju sam došla do sljedećeg zaključka. Kad odeš u bolnicu kod doktora, preko uputnice i zdravstvenog osiguranja i ostalih birokracija, bojiš se jako, jer ti se čini da doktoru tvoja dobrobit nije baš na pameti, odnosno da ga maltene pa boli kita za tebe. Ovo zato jer od tebe nema osobite koristi. Za promjenu se odvažiš potrošiti novce, jer zdravlje ipak najvažnije, pa odeš kod privatnika, a kad vidiš njega kako se grči da ti uvali neki proizvod od kojeg on očito ima neku korist, opet se počneš bojati jako, jer imaš utisak da ga boli kita za tebe i da ti samo želi utrapiti ono od čega dobiva proviziju. S obzirom na to da ne možemo odrediti koliko nam koji doktor želi dobro, možda pomogne ako pokušamo ustanoviti koliko nam koji od njih želi zlo.

Pa si mislim - kako onog prvog totalno boli kita za mene, logično bi bilo da mi nema razloga željeti zlo. Za onog drugog, nakon displeja Drpiparićevih trgovačkih sposobnosti, više jednostavno nisam sigurna.

JEZDIMIROV TEATAR APSURDA: Dude, you have sex with CHILDREN! June 1, 2006

Pretpostavljam da vam jučer nije uspjela promaknuti najava osnivanja pedofilske stranke u Nizozemskoj. Prosječno razumna ljudska tikva složit će se da bi ostvarivanje grotesknih situacija iz South Parka bio prilično jak indikator sveopće perverzije, koja nas iščekuje negdje na Zemljinom putu koz vrijeme. Taj je put, po svemu sudeći, kao i jednogodiÅ¡nja putanja kroz prostor, opet jedna velika elipsa - postaje očito da se polako al’ pouzdano čovječanstvo vraća natrag na točku s koje su se svojedobno u bolje sutra otisnuli majmuni, neandertalci, kromanjonci, Lucy i ostali.

Jednom kad se obremo na toj točci, pri pogledu na medmeksovski horizont neće se moći lako utvrditi jesmo li stigli daleko u budućnost ili se vratili duboko u prošlost: tući ćemo se oko vode i nafte, onaj jedan promil jednog promila ultra bogatih će letjeti na godišnji odmor na Jupiterove mjesece, a također ćemo, po svemu sudeći, jebavat dvanaestogodišnju djecu.

Ako to nije Sodoma i Gomora, onda ne znam što je.

I tako, dok sam jučer u raznim medijima slušala o tome kako nizozemski pedofili zamjeraju javnosti (potpuno deplasirani) negativni stav prema njima, ustaju u zaštitu svojih prava i zalažu se za dekriminalizaciju seksa s djecom od dvanaest godina pa nadalje (jasno, samo ako je dijete dalo svoj pristanak), sjetila sam se epizode South Parka u kojoj se Cartman učlanjuje u organizaciju NAMBLA, misleći da se radi o National Association of Marlon Brando Look Alikes, a kad ono - North American Man/Boy Love Association.

Na kraju te epizode, kad pohapse sve članove Sjevernoameričke udruge za ljubav između muškaraca i dječaka, njihov vođa se obraća okupljenim stanovnicima dirljivim govorom praćenim pozadinskom glazbom dostojnom ponajameričkijeg od svih govora o slobodi, jednakosti, demokraciji i ljubavi između fellow men ikad izgovorenih, a koji prekida Stan (ili Kyle?) povikom koji bi trebao zanesene slušatelje vratiti u stvarnost:

‘Dude, you have SEX with CHILDREN.’

Tako u Nizozemskoj nimalo nacrtani ljubitelji roznih guzičica računaju i priželjkuju da obljuba dječice od dvanaest pa nadalje uskoro više ne bi bio kažnjivi no-no, a nastojat će da, s vremenom, ta granica u potpunosti nestane, tako da bi djeca mogla davati svoj pristanak na seks sa sredovječnim perverznjacima praktički već od kolijevke.

- ‘Suče, moja partnerica je dala svoj pristanak na spolni odnos!’

- ‘Kako možete biti sigurni? VaÅ¡a Partnerica joÅ¡ ne zna govoriti!’

- ‘Ma znate, takve stvari se ženama uvijek vide u očima.’

Dakle, za očekivati je da će najpoželjnija dobna skupina postati ona koja još ne zna samo reći NE, jer će onaj koji tvrdi da pristanka nije bilo imati problema s dokazivanjem.

Osim toga, ova stranka plemenitih ciljeva ne ustručava se boriti i za prava životinja - zalaže se za to da životinje, kao i djeca, imaju puno pravo na seks sa ljudima, jer, u krajnjoj liniji, uskraćivanje tog užitka je također oblik zlostavljanja životinja. Ipak, napominju da bi se legalizacija odnosila samo na seks bez zlostavljanja. Osobno, ne poznam ni jednu kokoš ili janje koje ne bi voljelo otpozadi imati konkretnu kitu druge (životinjske) vrste, a ako bi joj to baš smetalo, uvijek može reći da ne pristaje.

Očekuje se da će sudski vještak Doktor Dolittle imati znatno više posla nego do sada.

Nadalje, program će obuhvaćati i borbu za legalizaciju svih droga, dječje pornografije za kućnu upotrebu, kao i za ozakonjenje dječje prostitucije. Djeci se treba omogućiti da se bave prostitucijom, kažu oni. Na kraju programa, spominje se i zalaganje za besplatan željeznički prijevoz. To bi im trebalo oprostiti, pa i meni se zna dogoditi da mi pri kopipejstanju zaostane neka nebuloza iz ranije pisanog teksta, koja nema veze s pameću. Griješiti je ljudski.

Da stvari budu dovedene do apsurda, stranka će se zvati Ljubav, sloboda i raznolikost, što je otprilike bit potresnog govora koji je predstavnik NAMBLA-e održao pred žiteljima South Parka.

Iako je narod zgrožen, izgleda da ih dobar dio smatra kako bi zabrana djelovanja ove stranke predstavljala neprihvatljivu diskriminaciju. Umjesto da organizira linč, nizozemska raja odlučila se nadati da stranci ljubitelja dječice registracija ipak neće uspjeti.

Jasno, neka se ljudi nadaju, u nadi je spas.

A onda, ako registracija uspije, neka se nadaju da će glasači kazniti dubiozan program stranke potpunim izostankom glasova. Neka se nadaju da prikriveni perverznjaci, osobito oni koji zbog (deplasiranog) ‘negativnog promatranja od strane javnosti’ inače ne bi otiÅ¡li dalje od drkanja pred monitorom, neće s guÅ¡tom iskoristiti potpunu tajnost glasačke kućice.

A na kraju će im ostati samo nada da je njihovo dijete dovoljno dobro odgojeno da ne pristane na seks sa vršnjacima svojih očeva i djedova.

Ta zna se da su djeca u toj dobi i više nego sposobna donositi sve životno važne odluke.

Ostaje nam da vidimo je li nizozemsko društvo tolerantno do te mjere da se neće naći koji konzervativni ustavni sudac ili nositelj druge odgovarajuće funkcije da zavapi:

Dude, you have SEX with CHILDREN!

JEZDIMIROV TEATAR MUŠKO-ŽENSKIH ODNOŠAJA: Kako izgubiti frajera u deset dana, a nije film May 4, 2006

Velikog petka navečer banula sam mu na vrata s rezervnim gaćama, čarapama, mislima i odijelom na vješalici. Misli su, umjesto u glavi, bili u vrećici, sa umlautom i minimalno 30 posto sušenog voća.

˝Baba došla, krevet mi zauzela, ja sam mala izbjeglica i treba mi konačište i fut-masaž. Tu sam da ostanem do daljnjega˝, objasnila sam, proguravši se pored njega u letećem izuvanju tenisica.

˝Fut-masaž misliš dati, a ne primiti, naravno˝, odgovorio je on, vraćajući na mjesto dva kišobrana koja sam srušila torbom, a koji su nokautirali sušeno cvijeće u vazi. Njegova sušenost se najljepše manifestirala u načinu na koji se pretvorilo u delikatnu cvjetnu prašinu na tepihu blagovaone. To je bilo nešto o čemu bi Tadijanović napisao pjesmu, samo da je bio tamo.

˝Naravno˝, rekoh.

Proveli smo zajedno divan vikend. Lovili smo leptiriće po zelenilu savskog nasipa, srkali kavicu na Gornjem gradu, popeli se na Lotrščak, bili na Sljemenu, trijebili si krpelje, gledali College Fuck Fest 2005, seksali se na lusteru i razglabali o dječjim imenima. Ukratko, idila - skoro kao iz zadnje tri minute prosječne američke romantične komedije sa Jennifer Aniston u glavnoj ulozi.

Skoro.

U nedjelju navečer došlo je do male trzavice, kao da je netko potegnuo dva šmirgl-papira jednog o drugi u suprotnim smjerovima.

Dva vrlo zaljubljena i slatka Å¡mirgl-papira, ali ipak Å¡mirgl-papira.

Naime, nisam mu dala da gleda utakmicu, jer moram leći u 23.15, inače sam sutradan neispavana, a kad sam neispavana, onda budem čangrizava i nezadovoljna životom, svijetom i ustavnim poretkom općenito. Imam poriv da podnosim kaznene prijave zbog pasjeg dreka u vidokrugu i tužbe zbog postojanja vremenskog razmaka između posluživanja kave i čaše vode. Usta mi budu svinuta u nelijepu krivulju, silazne putanje na lijevoj, a uzlazne na desnoj strani. Takvo raspoloženje dovodi do toga da se ne ševim na lusteru, tako da je za njega dugoročno bilo bolje da jednostavno legne u 23.15 bez napete tekme lige kupa za doigravanje u ostanku.

Nije se činio sretan, ali nije ličio ni na osobu koja smatra da ima izbora.

Volim taj izraz lica na muškarcu, ono, kad shvati da su mu jaja u flajšmašini.

U ponedjeljak nije bio ništa sretniji kada je morao ustati sat vremena ranije nego inače. Nažalost, za razliku od njegovog radnog vremena, koje klizi kao korpuletni češki hokejaš, moje je fiksno kao što je fiksna telefonija. Nisam ja kriva što radim od 8.30, niti sam kriva što većina ljudi putuje na posao baš eto između 7.30 i 8.30 pa čovjek koji propješaaači pet kilometaaara u sat vremenaaa (kako je moj osnovnoškolski profesor iz fizike običavao započinjati većinu svojih zadataka) prevali istu udaljenost od A do B cipelcugom i sa znatno manje pička-ti-materinih nesposobnih. Interesantno je kako znatno manje imaš potrebu pičkarati dok hodaš.

Insinuacije da nek idem na tramvaj sam prečula na način da sam se pravila da ne čujem od pranja zuba i šuma vode, a kad mi ih je glasno ponovio na uho, rekla sam da ću se pravit da to nisam čula od pranja zuba i šuma vode. Možda nisam Jergović, ali (ne da se hvalim) nije bilo daljne polemike na tu temu.

Sličan problem je nastao i kada je u 16.30 morao doći po mene u centar grada. Ali, s obzirom na to da je imao neposredni uvid u način na koji je razriješena rasprava slične naravi ujutro, sistemom pokušaja i pogrešaka zaključio je da je potpuni izostanak komentara jedini ispravan put. Pojačao je radio, pa smo proveli ugodnih sat vremena od HNK do Folke.

E, sad, tu je negdje sve krenulo nizbrdo.

Prisjećajući se s kakvom me gorljivošću prije navlačio da dođem kod njega, da prespavam, da ostanem dulje, da doručkujemo zajedno, da ovo, da ono, taj privremeni suživot nije ispao veseo kako sam očekivala. Da se razumijemo, meni je bilo super, ali on se čitavo vrijeme nešto mrštio, izgledao pokisao kao mala voćka za vrijeme kiše i svaki je dan postajao sve tiši.

Neću reći da me to iznenadilo, ali smetaju ga stvari za koje je morao pretpostaviti da se događaju kada tipični par uniđe u svakodnevicu suživota.

Zar se treba čuditi što očekujem da se poslije upotrebe suđa ono opere?

Zar nije za spočitavanje to što hoda bez papuča uokolo i onda prljavštinu koju skupi na čarapama donosi na krevet ili na tepih u dnevnoj sobi na koji se voli izvaliti?

Kako da se ne požalim njegovoj mami da tri dana za redom nije pojeo niti jednu voćku, ali je zato doveo Kraš u stanje da moraju izvlačiti ratne rezerve napolitanki?!

Sve mu smeta. Očekivao je valjda da ću spavati u seksi donjem vešu, da ga neću munuti šakom pod rebra kad počne hrkati, puhati ili kad se bez razloga okreće usred noći, da će ujutro moću uživati u čitanju novina uz kavu, u vrijeme kad normalni ljudi vode normalne razgovore u svrhu održavanja normalnih međuljudskih odnosa, da se može nešto drugo gledati u vrijeme kad je Dadilja ili Bračne vode, i tako dalje i tako gluplje. Malo naivno, zar ne?

Prošao je cijeli tjedan, analizom kojega sam ja došla do zaključka da smo proveli najnormalniji tjedan u suživotu normalnog para, međutim, on je zaključio da bi radije bio zaglavljen u liftu sa Mirjanom Hrgom, Mirnom Berend i Leonardom Boban istovremeno, negoli proveo makar još jedan dan samnom. Mumljao je nešto o tome kako bi trebali uzeti time-off i kako on nije baš siguran.

Rekla sam mu da je malo kasno za nesigurnost sada, kad smo kupili stan, kastimizirali instalacije, probušili cijelu zgradu da bi on mogao paliti televizor i toster iz garaže, odabrali kuhinjske pločice, podne i zidne kupaonske pločice, bordure, mozaik, boju fuga, školjku, lavabo, pipe, tuš kadu i staklenu kabinu s uzorkom činčile uzgojene na makrobiotici, te prikupili dokumentaciju za dizanje kredita.

Malo se zagrcnuo.

Nije ga trebalo podsjećati na nezgodnu činjenicu da je u čitavoj zbrci, eto, nekako ispalo da predugovor za stan glasi na mene, a zahtjev za izdavanje kredita na njega. Gledao me kao da sam to učinila namjerno. Što nisam, naravno. Spektar boja prešao mu je preko lica trčećim korakom i stao na infracrvenoj. Shvatio je da to tako počinje.

A završava svi znamo gdje. U subotu navečer u kinu uz ˝Ponos i predrasude˝, u nedjelju ujutro na placu, a u ponedjeljak na tečaju društvenog plesa.

U posjetu kod gospodina Kvrgića April 6, 2006

Ove godine prodala sam Gavelli za njihovu reklamu autorska prava na svoje novogodiÅ¡nje rezolucije. ‘ViÅ¡e ić u kazaliÅ¡te’, da, ako to niste znali, radi se o Jezdimirovoj odluci. Vjerojatno se, upravo iz razloga Å¡to sam svoje dobre namjere zamijenila za hladan keÅ¡, nisam osjećala dužnom iste poÅ¡tivati, pa je prvi ovogodiÅ¡nji odlazak u kazaliÅ¡te, kao i obično, stigao s poklonjenim kartama i rečenicom ‘Mama i ja ne možemo, idite vi’. Primjećujem, ipak, stanovitu draž takvih aranžmana, tih tzv. ‘kazaliÅ¡nih lutrija’ - nikad ne znam Å¡to ću gledati. Neki ljudi možda vole odabrati predstavu, a ja volim da me iznenade.

O predstavi ‘U posjetu kod gospodina Greena’ može se ovih dana čuti s raznih strana. Radi se o svjetskom kazaliÅ¡nom hitu prevedenom na 25 jezika, igranom u 36 zemalja u viÅ¡e od 250 produkcija, jednom od ‘naizvoÄ‘enijih komada u svijetu u posljednih 7 godina’, koji ovih dana, u produkciji Planet Arta, režiji Aide Bukvić i izvedbi Pere Kvrgića i Luke Dragića, možete pogledati u zagrebačkoj Vidri. Očito je (a to niti jedan tekst o predstavi ne zaboravlja spomenuti) da iznagraÄ‘ivan i iznominiran tekst autora Jeffa Barona ne duguje popularnost samo svojoj dramskoj vrijednosti, već u velikom dijelu i bavljenju viÅ¡e nego jednim druÅ¡tvenim problemom.

Radnja predstave može se sažeti otprilike ovako.

Gospodin Green (Pero Kvrgić) je usamljeni stari Židov, potpuno dezorijentiran od smrti voljene žene s kojom je proveo čitav život (a da se nijednom nisu posvađali!), nositeljice svih kuteva njihovog doma i njegovog fizičkog i psihičkog zdravlja. Čini se kao da čeka smrt i ništa drugo više ni ne očekuje. Ross Gardiner (Luka Dragić) je usamljeni mladi japijevski Židov, koji jednog dana skoro pregazi starca, i time im oboma priskrbi tlaku u vidu društveno-korisnog rada, a koji mora obavljati putem tjednih posjeta i pomoći Greenu.

Njihov odnos je u početku pun nervoze i frustracija - Green mladog Rossa percipira kao uljeza koji će mu prćkati po domu i životu, a koji će tako, pospremajući, premještajući, postavljajući pitanja i tražeći odgovore razotkrivati ono što treba ostati brižno skriveno, a Ross starog Greena doživljava kao smetnju i nepotreban napor, a i neželjeni uvid u bijedu za koju nitko od nas ne želi znati da postoji u neposrednom susjedstvu. S obzirom na to da sudac nikako ne popušta zajedničkim molbama za poštedu od tog nemilog zadatka, Green i Ross, osuđeni jedno na drugo, počinju iz temelja graditi u odnos koji ubrzo pokazuje da su oboje puno sličniji nego što misle.

Green je usamljen, ogorčen i fokusiran na prošlost, progonjen (makar to odbija priznati) trenutkom kada se odrekao vlastite kćeri jer se udala za nežidova, a odlaskom supruge izgubio je mogućnost da nekome iskaže ljubav koju je sposoban pružiti. Ross je homoseksualac koji, zbog osude roditelja i straha od nepoznate okoline, bježi od vlastite seksualnosti, te se zatvara u svijet u kojem je jednako osamljen kao gospodin Green, samo što uz pomoć karijere (kao i mnogi mladi danas) uspješno stvara iluziju života.

S jedne strane nesretni odbacitelj, s druge strane nesretno odbačen, a jedno u drugome nakon nekog vremena ugledaju priliku da, barem posredno, poprave svoje potrgane živote. Kroz razgovore o Židovima, progonu, očekivanjima roditelja, osjećajima i pravima njihove djece, onome što bi trebalo i onome što je bilo, ta veza koja je počela kao iritatna napast, pretvara se u njihov spas.

Zvuči malo stereotipno, zar ne?

Ne znam kad su me počeli smetati stereotipi u filmovima (ne spominjem stereotipe u kazaliÅ¡nim predstavama, jer se spontane donacije ulaznica opisane u prvom pasusu ne dogaÄ‘aju baÅ¡ često, pa čest nije niti Jezdimirov odlazak u kazaliÅ¡te), ali kad mi je to palo na pamet za vrijeme predstave, priznajem da sam prekorila samu sebe. Možda u toj predstavi nema ‘niÅ¡ta novoga’, ali niti život nažalost nije niÅ¡ta novo, a pogotovo nove nisu tuga, mržnja, samoća, odbacivanje i patnja. Sve to je vrlo često, svakodnevno i jako izlizano, uvijek bolno, uvijek nas tjera da zatvorimo oči i ne gledamo.

Što se glumaca tiče, ne mogu zamisliti da igdje postoji bolji gospodin Green od Pere Kvrgića. U njegovom Greenu kao da je sažeta sva usamljenost i tuga ovog svijeta, a da on pritom ne mora čak niti izgovarati tekst. Osim što izgleda točno onako kako bi prosječan čovjek zamislio čangrizavog starog Židova, način na koji gleda, hoda, dršće i gestikulira jednostavno je besprijekoran, ali, s obzirom na pljesak dostatan za desetak izlazaka na pozornicu, mislim da to nije potrebno naglašavati, niti obrazlagati. Luka Dragić je isto odličan u ulozi Rossa Gardinera, posve uvjerljiv kao balavi karijerist u odijelima, košuljicama i kravatama.

Sve u svemu, zajedno su odigrali odličnu predstavu koja, unatoč trajanju od gotovo dva sata, ni u jednom trenutku nije dosadna ili prerazvučena. Unatoč sumornoj i teškoj podlozi, predstava obiluje duhovitim dijalozima, a ako je u nekom momentu i jesu razvukli, udubljena u razmišljanje o životu, svijetu, svemiru i ostalim napornim stvarima, nisam to ni primijetila.

Raspored predstava potražite ovdje i ne čekajte da vam netko pokloni kartu

Karaula, iz ženskijeg ugla April 5, 2006

Nakon Å¡to je Ariston malo niže na ovoj stranici izvrÅ¡io podlo seciranje fabule do detalja, te tako pokvario iznenaÄ‘enje onima koji su znali da ne žele znati kako film zavrÅ¡ava, ali su usprkos tome čitali njegovu recenziju do kraja (kao ono kad vidite gadnu bubu, pa ju, umjesto da okrenete glavu, nastavite znatiželjno gledati iako znate da ne bi smjeli?), slijedi malo drugačiji osvrt na film Karaula. Svojevrsna, da se tako izrazim, antirecenzija ili I can’t believe it’s not recenzija, koja se bavi viÅ¡e nuspojavama samog filma negoli filmom samim i koja se dotikavle viÅ¡e izgleda glumaca nego njihove izvedbe. Dakle, sve one bitne stvari.

PRVO O ZNAÄŒENJU

Da nije bilo engleskog prijevoda naslova filma na www.karaulafilm.com (kaže ˝Border post˝), vjerojatno bih joÅ¡ uvijek mislila da se radi o tačkama. Jedni se sada vjerojatno pitaju ‘Å¡to su pobogu tačke!?’, a drugi ‘zaÅ¡to pobogu tačke?’.

Odgovor na prvo pitanje jest ‘tačke su karijola, Å¡to dolazi od (prema sveznajućem Klaiću, Nakladni zavod MH, 1984.), kariol (cariolle), franc. mala kola s dva kotača koja služe uglavnom za prijevoz poÅ¡te; polukočija, a odgovor na drugo pitanje je ‘karijola, karaula, potejto, potato, ne?’.

Spomenuti Klaić je, međutim, poništio učinke ove kozmo-blond logike, jer je karaula zapravo tur. za stražarnica (osobito na granici) vojna, milicijska, policijska stanica (stari Bratoljub politically correct čak i davne 1984.!), ˝pazikula˝, s pripadajućim glagolom karauliti, -im, stražariti, patrolirati. Čovjek svaki dan nauči nešto novo.

ZATIM O ODAZIVU GLEDATELJA

GraÄ‘ani su, dal’ zbog inercije (oÅ¡amućeni od nedavnog domaćeg megahita zbog kojeg i okorjeli metroseksualci puÅ¡taju krajnje agroseksualne brkove), il’ zato Å¡to se neÅ¡to odista mijenja u konceptu postojanog neodlaženja u kino kad su u pitanju ‘domaći’ filmovi (stavljeno u navodnike da se spasim razapinjanja po automatizmu), OPET pohrlili u kino na film koji ne traži titlove, iako bi ih neki vjerojatno rado tamo tutnuli.

Dobra vijest o dobrom filmu širi se brzinom munje, iako među ženama nešto drugačije nego među muškarcima. Prvo je Ptica trkačica uz obilatu upotrebu superlativa objavila da svoj crush na Niku Kranjčara povoljno mijenja za crush na mladog glumca Tonija Gojanovića. Kako Ptica nije neozbiljna djevojka, već zrela mlada žena, odmah sam posumnjala da ona svoje crusheve ne mijenja tek tako, prema trenutnom smjeru i jačini vjetra.

Pa me zainteresiralo.

Zatim sam dobila razdragani mejl od drage kolegice (inače prilično profinjenog ukusa), sadržaja u bitnome ‘Karaula … super, super, super … duhovito … KOMADI KOMADI KOMADI … Trifunović, Trifunović, Trifunović … tup … *hospitalizacija zbog prevelikog broja otkucaja srca*‘.

Rekoh si, vrag je odnio šalu, vrijeme je za poć u kino.

‘JUGONOSTALGIÄŒARSKA’ DIMENZIJA I UŽIVLJAVANJE?

Ekran se zacrnio, a zacrnilo se i nekima pred očima kad je na njemu osvanulo ‘REFRESH PRODUCTION, Sarajevo, VERTIGO / EMOTIONFILM, Ljubljana, SEKTOR FILM, Skopje, PROPELER FILM, Zagreb i NP7, Zagreb, HRVATSKA RADIOTELEVIZIJA, Zagreb, YODI MOVIE CRAFTSMAN, Beograd, FILM & MUSIC ENTERTAINMENT, London’, dakle, koprodukcijski koloplet kompletne bivÅ¡e Jugoslavije i svih njenih naroda i narodnosti, uz financijsku pomoć danaÅ¡njih ministarstava kulture tih istih naroda i narodnosti. Duh bratstva i jedinstva preplavio je dvoranu suvremenog kapitalističkog multipleksa, stopio se s mirisom american-style Ä‘ambo kokica i tortilja-čipsa s umakom u praktičnom kino-pakiranju, i sve nas poveo u vrijeme prije rata, u vrijeme kada neprijateljstvo meÄ‘u vojnicima nije bilo obilježeno nacionalnim bojama, već prvenstveno psihičkim, fizičkim i inim problemima i guÅ¡tima koje bi svaki mladić imao kada bi ga poslali u vojsku meÄ‘u Å¡aroliku ekipu na godinu dana, na daleku točku na granici poprilično velike države.

Sudeći po elanu kojim nemalen broj civilnih ročnika po prigovoru savjesti danas u RH izbjegava služenje šestomjesečnog vojnog roka (vjerojatno u mjestu tek na pišljivom autobusometu od kuće), mislim da muški nemaju problema s uživljavanjem u situaciju.

A žene?

Ako je koja promiÅ¡ljala tu problematiku pored Tonija Gojanovića i Sergeja Trifunovića, ili laže il’ je lezba, nema trećeg.

Kao nekadašnji Titov pionir, koji začudo ne proživljava negativne emocije pri svakom podsjećanju na djetinjstvo u krivoj državi (tipa sram, neugodu, poriv za negiranjem i želju za dokazivanjem da sam, usprkos četvrt stoljeća na plećih, zapravo rođena tek 1992., kao što osjećaju svi ispravni Hrvati) sigurna sam da bih s osmjehom upijala sve povijesno-društvene aspekte lišene ovih i onih konotacija, samo da nisam bila prezauzeta upijanjem nekih drugih aspekata. S nešto širim osmjehom.

SCENOGRAFIJA, KOSTIMOGRAFIJA, LIKOVI, i ostale nebitne stvari

Krajolik za pasti u nesvjest, pogotovo na kino-platnu. Kaže na službenoj stranici filma da je snimano na ˝autentičnim lokacijama na makedonsko-albanskoj granici u nacionalnom parku Galičica iznad Ohridskog jezera, te u gradu Bitoli˝. Jednom rječju, divota. Prostorna dimenzija (karaula, jezero, mjesto) odlično realizirana, radnja i likovi se u nju uklapaju kao lego kockice. Moje neuko oko nije ubralo promašaje, niti pronašlo zamjerke, osim što su totalno fulali kad su uzeli Tonija Gojanovića za ulogu mlađahnog doktora Siniše - iz dva razloga: 1. ne djeluje vjerodostojno, jer tako lijepi ljudi u stvarnosti ne postoje, a nisu bogme postojali ni 1987.; 2. ženskim gledateljicama je na taj način uskraćena svaka šansa za uspješno praćenje filma. Rekla bih da smo bacile u vjetar 29 kuna, ali nismo. Samo ih nismo potrošile na gledanje filma.

RADNJA

Aristonovom tekstu ne treba ništa dodavati što se tiče same fabule, ali nije odveć napomenuti da tragičan završetak, iako očekivan, ne ispada tako patetičan kao u Kako je počeo rat na mom otoku (uspoređuju ga s tim filmom jer su slični po tom sklopu komična situacija na rubu apsurda + samo što ne prasne u tragediju + goddamnit, ipak prasne u tragediju).

Dapače, unatoč očitoj apsurdnosti situacije, jedna stvar vodi prema drugoj logično, razumljivo i prirodno, pa tako povlači i gledatelja za sobom.

˝SPECIJALNI EFEKTI˝

Osim eksplicitnih erotskih momenata, koji svima upadaju u oko kao ‘neÅ¡to posebno’, pa se, shodno tome, spominju u svakom tekstu o filmu, mene je oduÅ¡evila kita poručnika Safeta PaÅ¡ića u krupnom planu preko cijelog kino-platna. Nije to bila neka specijalna kita, a joÅ¡ je bila i u očajnom stanju, ali budimo realni, jednostavno ju ne očekujeÅ¡!

ZAKLJUÄŒAK I DISKLEJMER

Prvo, ovo je neozbiljna recenzija. Ozbiljno je jedino mišljenje autora da je film DOBAR i preporuka da ga IDETE GLEDATI. A i sve pohvale na račun fizičkog izgleda pojedinih glumaca.

Drugo, autor nije čitao roman Ante Tomića Ništa nas ne smije iznenaditi, prema kojem film sniman, pa dopušta da će ljudi koji čitaju knjige (umjesto da čekaju da po njima snime film) imati nešto lošije mišljenje upravo iz tog razloga. Ovo posljednje osobito stoga što su se Brkovi autoru svidjeli, ali nakon što je naknadno pročitao knjigu, uvidio je da mu se pri obrnutom poretku ne bi toliko svidjeli. Bottom line je da je KARAULA BOLJA OD BRKOVA. (Ozbiljno!)

Fatalna nesreća March 16, 2006

2004., Paul Haggis

Nešto je fatalno, to je točno. Fatalno je kad čovjek baš želi pogledati dobar film, pa odluči igrati na sigurno, jer, dabome, ima li sigurnije igre od Najboljeg filma, a na kraju završi ljut što nije gledao HRT-ov izbor za petak navečer.

Evo kako sam doživjela famozni Crash.

Današnja kinematografija ima, čini se, jedan popriličan problem. Sve je već snimljeno, sve je već viđeno, treba forsirati formu i sadržaj do krajnjih granica, kako bi eventualno uspjeli nečim impresionirati ljude. Na taj način nastaju filmovi kao što je Crash, mozaik radnji, likova, sudbina, grandiozne poante vire ispod svakog kamena, sve dizajnirano da u gledateljima budi najdublje osjećaje, a rezultat svega je isforsirana zbrka koja u meni budi samo negativne osjećaje prema Akademiji i nezadovoljstvo nad upropaštenim filmskim terminom.

U čitavom filmu nema praktički niti jedne situacije, niti jednog lika i niti jednog odnosa koji nije, u ‘varijacijama na temu’, već debelo viÄ‘en u drugim filmovima, filmićima i serijama.

Bogata bjelkinja (Sandra Bullock), uobičajeno prezirnog stava prema posluzi druge boje, a koja vodi toliko isprazan život da na kraju shvati da nema bolje prijateljice od svoje latino-sluškinje? Revolucionarno.

Dva crnca (”Ludacris” i Larenz Tate) lamentiraju o tome kako i zaÅ¡to se čitav svijet urotio protiv crnaca i baÅ¡ u svakom dreku prepoznaju rasizam? Kakva izvornost…

Crni policajac (Don Cheadle) koji je ‘uspio u životu’, ali je cijelo vrijeme mučen spoznajom da mlaÄ‘i je brat vjerojatno ogrezao u kriminal i da mu je sudbina nesigurna, unatoč tome Å¡to je zapravo dobar dečko? Da.

Pola glumaca nije uvjerljivo u svojim ulogama, djeluju kao neki koji glume u filmu za šesto dolara, kakvi obično nađu svoje mjesto u terminu nedjelja-16.45. Zapravo, kad bolje razmislim, vjerojatno nije stvar u neuvjerljivim glumcima, nego u neuvjerljivim likovima u neuvjerljivim situacijama.

Likovi djeluju kao da su loše osobe, a zapravo su u duši dobri, njihovi postupci se kreću iz jedne krajnosti u drugu, tako da motivacija ostaje potpuno nejasna, a gledatelj ostaje zbunjen jer nije jasno zašto dobri ljudi rade loše stvari i obratno.

(Kad kažem gledatelji, mislim Jezdimir, jer većina ljudi je oduševljena s filmom, tako da sam nagrabusila kao onomad s Piratima s Kariba kad sam jebala mater svima koji su mi rekli da je film fantastičan, misleć da se radi o pranksterima, a kad ono nitko nitko nije razumio zašto sam tako bezobrazna. Jer film je, dabome, fantastičan.)

Glavni razlog toj nerazumljivosti leži u tome Å¡to je u film natrpano mnoÅ¡tvo likova, vjerojatno s ciljem ’sveobuhvaćanja’ problematike, pa se niti jedan lik ne može razviti kako spada. Režite mi obje ruke ako sam makar u jednom trenu bilo a. osjetila povezanost s nekim od likova, ili b. razumjela u potpunosti zaÅ¡to rade to Å¡to rade. Mislim, redatelj je očito htio da gledatelji shvate kako su likovi uhvaćeni u konstantnom kaosu loÅ¡ih meÄ‘urasnih odnosa koji utječu na svaki aspekt njihovog života, i da su njihova čudna ponaÅ¡anja zapravo proizvod te okoline.

MeÄ‘utim, gledatelju koji voli razumjeti i identificirati se, nije dovoljna daleka implicirana direktiva ‘on to radi jer, eto, takav je svijet’, bez da mu se predoči uzročno-posljedični niz koji dovodi do toga.

Primjerice, uspješnog mladog crnog režisera (ili producenta ili nešto u tom stilu) i njegovu lijepu ženu jedne večeri zaustavi rasistički raspoložen i općenito nadrkani policajac (koji je isto, naravno, u duši dobar), a koji potom, vidjevši da ga ovi ne šljive kao osobiti autoritet, uloži znatnu energiju da ih ekstra ponizi. Pod prijetnjom uhićenja u slučaju bilo kakvih prigovora od strane muža, on isprepipa ženu na vrlo nepriličan način, a muž stoji pored i to trpi. Svima je jasno da on zapravo čini pravu stvar, jer nikome neće koristiti ako tamo na licu mjesta popizdi pa oboje završe u zatvoru, ali jasno je i da je to vrlo traumatično iskustvo za oboje. Nakon što ih pusti, žena je užasno bijesna na muža što je to dopustio, a dok se on, naravno, i bez toga osjeća dovoljno kastrirano.

Međutim, iz takvih njegovih osjećaja (potaknuto još nekom sitnom čarkom s kolegom na poslu), on par scena kasnije stoji pred nišanom pištolja nekoliko policajaca i radi takvu scenu koja bi sto posto dovela do njegove smrti, da nije bilo angažmana mladog policajca koji uspije spriječiti tragediju (Ryan Phillipe). Čovjek bi mogao razumjeti takav ispad da su mu prethodno žena i djeca ubijeni, pa on jednostavno više nema razloga živjeti, ali ono što je on u filmu prije toga proživio jednostavno ne opravdava takvu eruptivnu reakciju.

I tako cijeli film.

Konačno, u želji da, unatoč nizu stereotipa, ipak bude originalan, film na momente zabrijava u glupe i nerealne dijaloge. ‘ZnaÅ¡ zaÅ¡to autobus ima tako velike prozore? Da ponižava crnce. Tko se vozi autobusom? Crnci. Tako da ih svi mogu gledati…’, da parafraziram jednog od ona dva crnca koji hodaju ulicom i raspravljaju o rasizmu. Mislim, c’mon, glupost. Ili, joÅ¡ debilnije, u svakoj raspravi izmeÄ‘u dvije osobe, makar ona ne imala nikakve veze s rasom, jedan od sugovornika redovito ničim izazvan kaže neÅ¡to poput ‘Jebeni crnci’, i time na potpuno umjetan, nepotreban i neživotan način potpiruje taj sveprisutni meÄ‘urasni sukob.

Što se strukture filma tiče, priča koja leži na nizu isprepletenih ljudi i događaja nije novost, ali kad se slučajnosti preforsiraju, radnja jednostavno postaje neuvjerljiva. Pojedini segmenti, izolirani iz konteksta, mogu se nazvati dobrima, ali sve u svemu nema nekog osobitog smisla, a na kraju krajeva, film nije niti nešto posebno zanimljiv, a pogotovo nije zaslužio da dobije Oskara za najbolji film.

Da to nije slučaj, možda bih ga tek nazvala prosječnim filmićem, ali u kontekstu svega, posve je bezvezan. A da ni ne spominjem koliko je Brokeback mountain kvalitetniji i impresivniji film, čisto mi dođe žao onih koji ga zbog vlastite homofobnosti i osjećaja gađenja nisu mogli doživjeti u pravom svjetlu.

Nego, da završim, Crash najbolje opisuje rečenica iz slučajno pronađene kritike stanovitog Josha Bella: ˝By attempting to say everything about race, Haggis ultimately says nothing˝.

Baš kao da je sve skupa bio jedan veliki i neprobavljivi zalogaj.

Ali ne brinite, 90% ljudi smatra da je film odličan. Ako ste odvalili na Pirate s Kariba, nema razloga da ne pokušate s ovim.

Rastanak February 13, 2006

Rekao je neka ode i otiÅ¡la je. Prvo je bez riječi okrenula leÄ‘a njemu i njegovom nedefiniranom izrazu lica, koji je bio sve samo ne prijazan, zatim stavila lijevu nogu ispred desne, osjetila pukotinu u asfaltu i poznato Å¡tipanje u koljenu, pa desnu ispred lijeve, pa opet lijevu ispred desne i Å¡tipanje u koljenu. Prvi koraci su najteži, jer u sebi sadrže izbor. Nastaviti koračati, ili se okrenuti, stati, reći neÅ¡to Å¡to će opravdati nove korake u suprotnom smjeru, u smjeru prema umjesto od, izreći ispriku, objaÅ¡njenje, izgovor, repliku, uvredu, psovku, ili se okrenuti i čekati da izraz lica izrekne neÅ¡to od toga umjesto nje. ObjeÅ¡ena usta, staklaste oči, pogled ispunjen molbom, prijekorom ili iščekivanjem. Å ansa da život u milisekundi krene u sto različitih smjerova postoji samo u tih prvih par koraka, minimalna energija potrebna je da noga opiÅ¡e pola kruga, da kosa zaleprÅ¡a u promjeni smjera kretanja i da usta viknu ‘ÄŒekaj!’. Nakon toga sve postaje teÅ¡ko. TeÅ¡ko je stati i vratiti se pedeset koraka unazad, teÅ¡ko ili nemoguće. JoÅ¡ teže je nazvati sutra ujutro. Ako se okreneÅ¡ u prvih par koraka, ispred sebe ćeÅ¡ naći joÅ¡ uvijek istu situaciju, neizmijenjenu osobu, onakvu kakvu si je ostavio, obavijenu nevidljivim, joÅ¡ uvijek toplim rečenicama, koje se, tako svježe, joÅ¡ uvijek mogu uzeti, povući, presložiti ili baciti. U žaru trenutka izrečeno, u žaru trenutka poniÅ¡teno. Za tu Å¡ansu sutra viÅ¡e ne postoji, sutra je za neke nove ljude koji se neće naći na istom u beskrajnom nizu paralelnih pravaca, okrenuti jedno prema drugom, spremni da kažu ono Å¡to treba kazati, otvoreni da čuju ono Å¡to treba čuti. Sutra će on biti na nekom pravcu ispod ili iznad nje, a potom će juriti ostatak života odvojeni u istom smjeru ili odvojeni u suprotnim smjerovima. U svakom slučaju odvojeni. Jer, paralelni pravci se križaju samo u beskonačnosti, a gdje je to, ona ne zna. Sigurno nije u ovom životu, u ovom gradu i u ovim ljudima danas na Gornjem gradu, koji se spremaju razići, jedan u sjedećem položaju, tvrdo gledajući u prazno, a drugi premjeÅ¡tajući jednu nogu ispred druge u smjeru koji udaljava od bezizražajnih očiju, pod gustim kroÅ¡njama Å trosa. Taj izbor u atmosferi kao da joj je u čvrsti čvor svezao vezice na lijevoj i desnoj cipeli, noge se odvajaju nespretno i u siromaÅ¡nom rasponu, polako i nesigurno, kao da žele ostaviti Å¡to viÅ¡e milisekundi vremena, svaka za jednu malu Å¡ansu da netko neÅ¡to kaže. Nitko nije niÅ¡ta rekao. Lijeva noga je preÅ¡iÅ¡ala desnu sada već dvadesetak puta. Å tipanje u lijevom koljenu ustuknulo je pred gorućom prazninom u utrobi. JoÅ¡ nekoliko koraka do trenutka kada će trebati dopustiti da se ugao zgrade ZET-ove uspinjače ispriječi kao odron kamenja izmeÄ‘u njih dvoje, nepomične sjedeće prilike u daljini i manje, hodajuće, koja se čitava pretvorila u samu suÅ¡tinu koncetracije, ponavljajući u sebi ‘lijeva, desna, lijeva, desna…’. Ako se sad okrene, vidjet će ga, vidjet će ju, stvorit će joÅ¡ jednu priliku, možda ne da netko neÅ¡to kaže, jer riječi su ograničene u dometu i ne dosežu tako daleko, ali barem da mahne, da učini gestu rukom koja kaže ‘vrati se’, da zakorači natrag, da se digne s klupe, da pokaže neku emociju na tom licu maske. Kao na samom početku odlaska, koraci su usporili. JoÅ¡ dva do odrona. Toliki trud uložen da silueta s leÄ‘a odiÅ¡e rezolutnošću, da koraci budu odlučni, da bude očito kako znaju kuda i zaÅ¡to odlaze, a s prednje strane očaj, suze i usta u grču koji je upro svom silom da ne postane čujni jecaj. Unatoč sporosti, čak i najsporija dva koraka proÄ‘u za čas. Stati. Okrenuti se? Lijeva, desna, lijeva, desna. Ugao, zid. Smjer prema je nestao. Umjesto njega pojavio se zid. ÄŒučanj, plač. I opet nada. Tu je, ta mogućnost da se predomisli, da dotrči za njom i pronaÄ‘e ju meÄ‘u ljudima u tom položaju, joÅ¡ uvijek otvorenu za sve opcije, za druge Å¡anse i nove prilike. Ako je počeo trčati u trenu kad je zamakla za ugao, za koji čas će biti pored nje. Možda će čak i proÅ¡iÅ¡ati niz stepenice, misleći da se već sjurila prema dolje. Zazvat će ga. Okrenut će se. JoÅ¡ uvijek će biti na istom pravcu, u smjeru prema, a ne od. Sekunde prolaze. Možda je krivo procijenila udaljenost, možda ne trči tako brzo. Možda hoda. A možda je, misao joj zastane u grlu, krenuo prema Mesničkoj ulici. Možda je odabrao od. Svatko ima izbor. Trenuci su prolazili, doÅ¡ao je i onaj u kojem se smisao pretvara u besmisao. Nije doÅ¡ao, smijeÅ¡no je čekati. Ustala je. Ulični svirač naslonjen leÄ‘ima na kulu Lotrščak mogao joj je reći da je čučala punih dvadeset minuta, vrijeme za koje je i neodlučni puž mogao dogmizati do ugla. Mogao joj je, isto tako, reći da je čitavo vrijeme gledao ono Å¡to ona nije mogla vidjeti, ono Å¡to se silno trudila ne vidjeti. Mogao joj je reći da je on ustao već nakon petnaest njenih koraka od, i krenuo prema Mesničkoj. Da se nijednom nije okrenuo, da je uzalud razbijala glavu boreći se protiv želje za okretanjem, jer jedino Å¡to bi stigla vidjeti, bila bi njegova leÄ‘a kako brzo povećavaju udaljenost izmeÄ‘u njih. Naravno, nije joj rekao niÅ¡ta. Svatko sam bije svoje nesretne ljubavne bitke. Trebalo je opet hodati. SpuÅ¡tanje drvenim stepenicama pored tračnica uspinjače nikad nije trajalo tako dugo, niti je bilo tako žalosno. Ljudi u masi koja se kotrljala Ilicom nikad nisu bili tako nakaradno veseli, njihov smijeh nikad nije bio tako nepotreban i gadan kao taj dan. ÄŒitavi blokovi zgrada proÅ¡li su nezamijećeno, zastrti razmiÅ¡ljanjem o tome Å¡to će od sada biti život. Kako ga opet susresti? Kako se ukrcati na neki ekspresni pravac koji će u beskonačnost stići prije nego svi drugi pravci? Gdje i kada je ta beskonačnost u kojoj će se naći? Nikada joj nije bilo manje jasno zaÅ¡to se ljudi rastaju. Ironično, s obzirom na to da je upravo iz prve ruke saznala kako. ÄŒovjek bi mislio da uz kako doÄ‘e i zaÅ¡to, ali nije tako. Dobro da nije znala da je taj kamen, Å¡to joj leži na srcu, onaj isti koji je maločas pao s njegovog. Zapravo, da je barem to znala. Možda tada ne bi patila od iluzije da njena goruća praznina poput magneta privlači njegovu goruću prazninu, možda ne bi sanjala kako će taj magnetizam, protivno svim zakonima ljudske prirode, privući njihove pravce i nasilno ih ukrstiti puno prije fantomske beskonačnosti. Možda i joÅ¡ uvijek, dvije mantre nesretno ostavljenih. Ona je kod Cibone, on na okretiÅ¡tu tramvaja na ÄŒrnomercu. Pravi kut grada izmeÄ‘u njih povećava se svakim korakom. Ona korača sve brže. Suze viÅ¡e ne peku tako straÅ¡no. Prestala je ponavljati lijeva – desna.