Südtirol - Alta Badia March 19, 2007

Dolomiti Superski naziv je ski karte koja uključuje 12 skijaliÅ¡ta, 450 žičara i 1220 km skijaÅ¡kih staza, a tjedan dana, joÅ¡ tamo negdje u siječnju, nalazila se i u mome džepu. SkijaliÅ¡ta koja uključuje su Å¡mensi Cortina d’Ampezzo, Kronplatz (Plan de Corones) kojemu bi bolje odgovarao naziv „croplatz“, Alta Badia (moje odrediÅ¡te), Val Gardena, Val di Fassa, Arabba/Marmolada, Alta Pusteria, Val di Fiemme, San Martino di Castrozza, Valle Isarco, Trevalli i Civetta. Bez obzira koje od tih talijanskih skijaliÅ¡ta odabrali, kupnjom Dolomiti Superski možete se koristiti stazama svih tih skijaliÅ¡ta, Å¡to je bio dovoljan motiv da i ja, kao apsolutni početnik iskeÅ¡iram 20tak eura viÅ¡e, u odnosu na cijenu obične ski karte koja bi mi omogućavala skijanje samo odreÄ‘enim skijaliÅ¡tem. 

„Moje skijalište“, Alta Badia, obiteljski je ski raj u srcu Dolomita, koje tvori nekoliko mjesta i pripadajuće im staze (Corvara, Colfosco, La Villa, San Cassiano, Pedraces i La Val). Mi smo bili smješteni u lijepom i dobro opremljenom apartmanu na rubu La Ville, direktno na stazi, što nam je omogućavalo da iz apartmana izađemo sa skijama na nogama i odskijamo dalje te dobrim sustavom žičara dođemo do bilo koje staze na skijalištu. 

La Villa je grad koji odiše ladinskom kulturom. Sve je puno kičastog drveta, tipičnih suvenira, potpuno lišeno bilo kakvih naznaka snobizma, elitizma i konzumerizma te skromnog noćnog života što je čini ne toliko popularnom među našim ljudima. Lokalno stanovništvo govori talijanskim i njemačkim jezikom te ladinskim koji bih ja definirala kao mješavinu prva dva. Engleski slabo poznaju te bi to eventualno mogao biti problem. Naime, ja sam uzela nekoliko sati škole skijanja, koja sam morala odraditi na njemačkom, umjesto na preferiranom engleskom. 

Alta Badia ima 130 km staza, a velika prednost je njihova ciklička orijentacija. Naime, skijališta poput Kronplatza imaju vrh brda kao centralnu točku, a staze se spuštaju na sve strane. Nasuprot tome, staze Alta Badie su razvedene te vas prisiljavaju da idete s brda na brdo, skijajući i vozeći se žičarama. Doživljaj je puno bolji jer nemate osjećaj da se vrtite stalno oko jedne točke, već večer prije isplanirate rutu za sljedeći dan te onda samo pičite i guštate. 

Iznad samog mjesta La Ville nalazi se 2077 m visok Piz la Villa, do kojeg vas vozi brzo „jaje“. S te točke kreću razne staze, putevi, rute, a natrag u mjesto vas vraća teška crna staza, jedna od najljepših na svijetu i dom utrke svjetskog skijaškog kupa. 

Posebna zanimljivost je i ski tura Sella Ronda oko grebena Sella (moj plan za sljedeću godinu). Tura traje jedan dan i potpuno se može odskijati u smjeru kazaljke na satu ili obrnuto, a prolazi kroz četiri doline: Val Gardenu, Alta Badiju, Val di Fassu i Arabbu, od kojih bilo koja može biti početna točka. Ukupno ima 40 km, od kojih se 26 prijeđe žičarama. Namijenjena je skijašima srednje razine. 

S ostalim skijalištima koje uključuje Dolimiti Superski, iz Alta Badie se može doći žičarama, stazama kojima vas vuku konji ili autobom koji je također besplatan. 

Iz Zagreba do Alta Badie ima 500-tinjak km vožnje, što nije zanemarivo, ali usput možete recimo stati u Trevisu i pokušati nagovoriti svog suputnika da vam kupi 300 eura vrijednu torbu (ovo vrijedi samo za žene!) ili na povratku posjetiti Ikeu u Padovi i uspješno preko granice prešvercati svu silu ikea-style pizdarija. 

Ja skijam samo jednu sezonu, malo sam skijališta posjetila (Alta Badiu, Val Gardenu, Kronplatz i sva veća slovenska), dok sam druge vidjela samo na netu, ali mislim da je letvica sa sljedeću sezonu u mom slučaju visoko postavljena. 

Jazzie na Kotleru October 18, 2006

Kada sam saznala da me firma šalje na predavanje Phillipa Kotlera veselje je bilo beskrajno. Nisam znala o čemu je predavanje, niti tko je uopće Kotler, ali kao svakom mladom šljakeru provesti dan izvan ureda, a biti plaćen za to, te dobiti besplatni ručak, činilo se savršeno. Ipak, nakon početne euforije što ću se nažderati na nekom fensi-shmensi domjenku počelo me lagano zanimati tko je taj tip. Izguglala sam http://www.kotler2006.com i potpuno preskočila dijelove o nekom ćelavom gospodinu, već sam samo obratila pažnju na cijenu. Kada sam shvatila da to jednodnevno druženje s ćelavim gospodinom u zgradi Hrvatskog narodnog kazališta košta više od 3,5k kuna (+PDV) sreća je bila još veća. Nije bilo bitno tko je taj ćelavac, već samo činjenica da moja firma investira u mene. 

Kada sam lokalnim ekonomistima spomenula da idem na seminar nekog Kotlera, počeli su redom svršavati od sreće. Iza toga je uslijedilo zazivanje boga i molitva za više pravde u svijetu – oni ne idu na predavanje tog velikana svjetskog marketinga, dok jedna tamo ja, koja btw. nema pojma tko je uopće Kotler, ide. I tako su mi objasnili, povremeno se zgražajući nad mojim neznanjem, tko je taj ćelavi Kotler – ukratko, guru marketinga. Njegove knjige su bestseleri marketinga, udžbenici koje u ruci drži barem jednom svaki student ekonomije. 

Na mojem fakultetu se marketing niti ne spominje. Mi imamo neke druge face, poput Demidoviča i Tanenbauma. I nije zapravo ništa čudno što ja nisam znala tko je Phillip Kotler. Ali prije odlaska na predavanje sam napravila domaću zadaću. 

Prelistavajući wikipediju i ostale linkove koje mi je google izbacio, otkrila sam da je Phillip Kotler istaknuti profesor međunarodnog marketinga na Kellog School of Management. Kako sam više puta proučavala listu Financial Timesa najboljih svjetskih MBA-ova, shvatila sam da je tip očigledno neka faca. Vidjevši da je doktorat stekao na MIT-u, a to je jedan od onih fakulteta o kojima se u mojoj struci sanja, bilo mi je jasno da će se raditi o jednom stvarno dobrom predavanju. I nisam se prevarila. 

U tu srijedu sam, posve netipično, ustala na vrijeme. Obukla sam mrežaste čarapice, hlače na crtu, bijelu košulju i sako te brandane cipele. Kosu sam zavezala brandanom kopčom, decentno se natracala i krenula prema HNK. Čim sam stigla bilo mi je jasno da se radi o šminkerskom događaju za koji su menadžerčići izvukli svoja najbolja odijela. Bio je to jedan od onih događaja na kojima je bilo bitno biti viđen. 

A Kotler? Ugodni postariji gospodin, ogromne energije je održao odlično višesatno predavanje, o modernom marketingu. Predavanje u američkom stilu, puno primjera i dinamičnih pošalica, uspjelo je zaokupiti pažnju pune dvorane zagrebačkog HNK od ranog jutra do kasnog poslijepodneva. Iskreno, nije rekao ništa novoga, neviđenoga ili teško shvatljivoga, već je dao pregled marketinga nekada i danas, na način koji može razumjeti svaki laik. Sve je to podupro nizom primjera iz prakse. 

Što sam naučila? Iskreno, ne znam jesam li naučila nešto pretjerano novoga ili je to predavanje samo posložilo kockice u mojoj glavi, ali je moj interes za to područje definitivno porastao. Svaki posjetitelj predavanja dobio je na poklon torbu s materijalima koja je uključivala knjigu Osnove marketinga, Kotlera i suradnika, prvi put objavljenu na hrvatskom jeziku s autorovim potpisom. Evo što ću čitati sljedećih par tjedana.  

Nestručni savjetnik: Kako prodati stan? (3/4) September 3, 2006

Nakon što se odlučite za cijenu po kojoj prodajete stan te ostavite oglase ili kontaktirate agencije, spremite se fizički i psihički za posjete svakojakih olfo potencijalnih kupaca. Iako se agencije hvale svojom sposobnošću predselekcije, nemojte se previše pouzdati u to – dolazit će vam dokoni penzioniri voajerskih sposobnosti, ljubazni ljudi koji ne mogu ni u snovima skupiti dosta za kupnju vaše nekretnine, mlađahni muškarci koji vas pokušavaju uloviti na spiku i tako spustiti cijenu stana te masa ozbiljnih kupaca za koje ćete imati osjećaj da su baš oni pravi, ali na kraju vam se više nikada neće javiti.

Bitna odluka prije prodaje samog stana koju do sada nisam spomenula jest način financiranja koji ćete dozvoliti. Naravno, najlakše je raditi s gotovinom, ali je to danas vrlo rijetko. Većina kupaca stanova dižu kredite, a ta procedura traje od mjesec dana pa na više. Odluka je isključivo na prodavatelju – ipak, prodaja stana za keš u principu iziskuje nižu cijenu. Meni osobno je čekanje na realizaciju kredita odgovaralo tako da mi je bilo svejedno. Ljudi koji su kupili moj stan, odnosno kaparili ga, su pokrenuli postupak za dobivanje kredita te kada se on izrealizira ja ću dobiti gotovinu. Procedura oko prodaje stana za ne-cash nije puno složenija te me iskreno iznenađuju oglasi u kojima ljudi navode da prodaju isključivo za gotovinu – ako imate normalne kupce oni će ponijeti sav teret dizanja kredita (pri tome ne mislim samo na financijsku stranu) i vama kao prodavatelju je zapravo apsolutno svejedno. Osim što novce nećete dobiti iste sekunde kada pronađete kupce.

Prije nego što vam ljudi počnu defilirati kroz stan dobro ga je malo urediti – znači, maknuti sve stare i ružne stvari s vidljivih mjesta, oprati prozore da količina svjetla bude maksimalna, počistiti, staviti neki lijepi stolnjak i tako to. Bez obzira što je kupcu u principu svejedno jel vaš stan uredan ili nije, ljudi najčešće nisu u mogućnost vidjeti drvo od šume, tako da je onaj dojam koji ostavlja vaš stan bitniji od realne slike.

Stan bi trebao prezentirati netko s malo prodavateljskog duha, odnosno zdravo seljački rečeno, osoba koja može puno srati. U mom slučaju je to bila gospođa majka. Naime, poznavajući sebe znala sam da ne mogu pričati da je stan naprosto savršen kada sam svjesna činjenice da u njega treba utući još barem 15.000 € da se dovede u normalno stanje. Nisam mogla pričati niti o savršenom rasporedu kada mi je jedan hodnik veći od manje spavaće sobe. Ispostavilo se da je moja stara kao stvorena za to – ona je kenjala o predivnom pogledu na park, emotivnoj vezi sa stanom, prostranoj kupaonici (???) i kvalitetnoj komunističkoj gradnji.

A kupci – ima ih svakakvih. Neki će vas već na telefon ispizditi govoreći vam da niste normalni tražeći toliko novaca, drugi će vam dogovoriti posjetu, a neće se nikada pojaviti, treći će biti bezobrazni unutar vaša četiri zida, neki će se izuvati prije sramežljivog ulaska u spavaću sobu, iako im vi pokušavate uzeti milijun kuna, neki drugi će lupati po štokovima pokušavajući vidjeti jel se tresu i tražiti udubljenja u parketu starom 40 godina i tako dalje. Ono što sam vidjela u svom stanu u toj fazi prodaje nisam mogla niti sanjati, ali kada sam u konačnici našla pravog kupca (ili je on našao mene?) znala sam to cijeniti.

(nastavlja se, čekajući pogledajte prvi dio i drugi dio)

Kako si mogao? August 3, 2006

Ako imate psa - pročitajte ovu priču…
Ako ste imali psa - pročitajte ovu priču…
Ako želite imati psa - pročitajte ovu priču…
Napisao Jim Willis, 2001.

Kad sam bila Å¡tene, zabavljala sam te svojim trikovima i nasmijavale te. Nazivao si me svojim djetetom i unatoč beskrajnim parima ižvakanih cipela i nekoliko uniÅ¡tenih jastuka, postala sam tvoj najbolji prijatelj. Kad god sam bila “zločesta”, prijetio si mi prstom i pitao si me “Kako si mogla?” - ali onda si odustao od svoje strogosti i svalio me na leÄ‘a te čeÅ¡kao moj trbuh. Moje razaranje kuće trajalo je neÅ¡to duže nego Å¡to se očekivalo, jer si ti bio straÅ¡no zaposlen, ali na tome smo radili skupa. Sjećam se noći kad smo se mazili u krevetu kad sam sluÅ¡ao sve tvoje ispovijesti i tajne snove, a ja sam vjerovala da život ne može biti savrÅ¡eniji nego Å¡to jest. IÅ¡li smo u dugačke Å¡etnje i trčali po parku, vozili se autom, iÅ¡li na sladoled (ja sam dobivala samo kornet jer je “sladoled Å¡tetan za pse”, kako si ti to rekao), ljeÅ¡karila beskrajno dugo na suncu, čekajući kraj dana i trenutak kad ćeÅ¡ doći kući.

Polako, počeo si sve viÅ¡e vremena posvećivati svome poslu i karijeri, a viÅ¡e vremena si provodio tražeći svog ljudskog partnera. Ja sam strpljivo čekala, tjeÅ¡ila te svaki put kada ti je srce bilo slomljeno i kada si se razočarao, nikada nisam prigovarala tvojim loÅ¡im odlukama, skakala sam od radosti kad si dolazio kući ili kada si se zaljubio. Ona, sada tvoja žena, nije bila “ljubitelj pasa” - ipak sam je srdačno primila u naÅ¡ dom, pokuÅ¡ala joj pokazati da je volim i sluÅ¡ala sam je. Bila sam sretna jer si i ti bio sretan. Onda su doÅ¡le ljudske bebe i ja sam s tobom dijelila tvoje ushićenje. Bila sam očarana njihovom roza bojom, njihovim mirisom i željela sam se brinuti za njih poput majke. Jedino ste se ti i ona bojali da ću ih povrijediti, tako da sam većinu vremena provodila protjerana u drugoj sobi ili u kućici za pse. Oh, kako sam ih željela voljeti, postala sam “zatočenik ljubavi”.

Kako su odrastali, ja sam postajala njihov prijatelj. Držali su se za moje krzno i podizali se na klimavim nogama, gurali svoje prste u moje oko, istraživali moje uši i ljubili me u nos. Voljela sam sve na njima kao i njihov dodir - jer je tvoj dodir postao tako rijedak - i bila bih dala svoj život da ih obranim, ako treba. Ušuljala bih se u njihove krevete i slušala njihove brige i tajne snove, a zajedno bismo iščekivali zvuk tvog auta kako se parkira u dvorištu. Nekada, kada bi te ljudi pitali imaš li psa, vadio bi moju sliku iz novčanika i pričao priče o meni.
Ovih zadnjih par godina, tvoj odgovor bi bio potvrdan, nakon čega bi nastojao promijenili temu. Od “tvog psa” postala sam “samo pas”, a ti si mi zamjerao sav novac koji se troÅ¡io na mene.

Sada imaÅ¡ priliku za novi posao u drugome gradu i ti i oni ćete se preseliti u stan u kojemu nije dozvoljeno držanje kućnih ljubimaca. Donio si pravu odluku za sebe i svoju “obitelj”, ali nekada sam i ja bila ta tvoja obitelj. Bila sam uzbuÄ‘ena kad smo krenuli autom, ali uzbuÄ‘enje je splasnulo kad smo doÅ¡li do azila za životinje. Zaudaralo je na pse i mačke, na strah i beznaÄ‘e. Ispunio si sve obrasce i rekao “znam da ćete joj pronaći krasan dom”. Napravili su grimasu i uputili ti bolan pogled. Oni razumiju kakve su Å¡anse za sredovječnog psa, čak i onoga s papirima. Morao si otrgnuti ogrlicu iz ruku svog sina, dok je on viknuo “Nemoj tata! Molim te nemoj im dati da odvedu mog psa!” A ja sam bila zabrinuta za njega, mislila sam kakvu je pouku od tebe izvukao o prijateljstvu i vjernosti, o ljubavi i odgovornosti i o poÅ¡tovanju prema svemu Å¡to je živo. PotapÅ¡ao si me po glavi za rastanak, izbjegavajući mi pogledati u oči, te pristojno odbio ponijeti sa sobom ogrlicu i povodac. Imao si rok koji si morao ispoÅ¡tovati na poslu, a sada sam ja dobila rok. Nakon Å¡to si otiÅ¡ao, dvije ljubazne gospoÄ‘e rekle su da si vjerojatno mjesecima znao da ćeÅ¡ se preseliti, ali nisi učinio niÅ¡ta da mi pronaÄ‘eÅ¡ drugi dom. Kimale su glavom u nevjerici i pitale se “Kako je mogao?” U azilu nam pružaju onoliko nježnosti i pažnje koliko im dopuÅ¡taju njihove obveze. Naravno, hrane nas redovito, ali ja sam već odavno izgubila apetit. Isprva, kad god je neko proÅ¡ao pored mog kaveza, ja sam potrčala naprijed, u nadi da si to ti - da si se predomislio - da je ovo sve samo ružan san… ili sam se nadala da će netko doći, netko komu je stalo, netko tko će me spasili. Kada sam shvatila da se ne mogu natjecati sa živahnošću Å¡tenaca koji su, nesvjesni svoje sudbine, plijenili svačiju pažnju, povukla sam se u dno kaveza i čekala. ÄŒula sam njezine korake dok je dolazila po mene na kraju dana i kaskala sam duž hodnika za njom do izdvojene sobe. Zadivljujuće tihe sobe.

Stavila me na stol, počeÅ¡kala po uÅ¡ima i rekla da se ne brinem. Srce mi je snažno tuklo u iščekivanju onoga Å¡to će doći, ali obuzeo me i osjećaj olakÅ¡anja. Zatočeniku ljubavi istekli su dani. Kako je to u mojoj prirodi, viÅ¡e sam se brinula za nju. Teret koji nosi pretežak je za nju, to sam znala jednako kao Å¡to sam znala svaku tvoju promjenu raspoloženja. Nježno je stavila podvez oko moje prednje noge dok joj je suza klizila niz obraz. Polizala sam joj ruku onako kako sam tebe običavala tjeÅ¡iti prije nekoliko godina. Stručno je stavila iglu u moju venu. Kad sam osjetila ubod i hladnu tekućinu koja je kolala kroz moje tijelo, pospano sam legla, pogledala u njezine nježne oči i proÅ¡aptala “Kako možeÅ¡?” Možda zato Å¡to razumije moj pseći govor, rekla mi je “Oprosti”. Zagrlila me i žustro objasnila da je njezin posao pobrinuti se da odem na bolje mjesto, gdje me nitko neće ignorirati, zlostavljati ili napustiti i gdje neću biti prepuÅ¡tena samoj sebi - mjesto ljubavi i svjetla, toliko različito od ovog zemaljskog. I sa posljednjom snagom, pokuÅ¡ala sam joj objasniti da moje “Kako možeÅ¡?” nije bilo upućeno njoj. Mislila sam na tebe, svog Voljenog Gazdu. Na tebe ću misliti i čekati te zauvijek. Želim da ti i drugi u tvom životu nastave pokazivati ovoliko odanosti.

Poruka autora:
Ukoliko je “Kako si mogao” izazvala suze u vaÅ¡im očima, kao Å¡to ih je i meni izazvala dok sam je pisao, to je zbog toga jer ona sadržava priče milijuna nečijih ljubimaca koji svake godine umiru u američkim i kanadskim azilima za životinje. Slobodno proslijedite ovaj esej u nekomercijalne svrhe, pod uvjetom da je naveden autor ovog teksta sa pravima na umnožavanje.
Molim vas da tekst iskoristite u svrhu edukacije, na svojim Internet stranicama, biltenima ili na oglasnoj ploči veterinara ili azila za životinje. Recite javnosti da je usvajanje ljubimaca važna odluka i to odluka za čitav život, da životinje zaslužuju našu ljubav i brigu, da je pronalaženje drugog prikladnog doma za vašu životinju vaša odgovornost te da bilo koje društvo ili pokret za dobrobit životinja može pružiti dobar savjet i da je svaki život dragocjen. Molim vas da i vi sudjelujete u zaustavljanju ubijanja, te da podržite sve kampanje sterilizacije kako bi se spriječio nastanak neželjenih životinja.

Nestručni savjetnik: Kako prodati stan? (2/4) July 31, 2006

Nakon što ste odredili cijenu nekretnine koju prodajete (vidi prvi dio), potrebno je doći do potencijalnih kupaca. Prva bitna odluka je ići na direktnu prodaju ili preko agencija. Surfanjem po netu i provjeravanjem uvjeta karakterističnih ugovora o posredovanju pri prodaji nekretnine, otkrila sam da hrvatske agencije uzimaju u principu 2-5% provizije na kupoprodajnu cijenu od prodavača i još toliko od kupca. Dakle, ja sam imala 3.000 eura razloga za direktnu prodaju, odnosno sama oglašavati stan.

Druga bitna odluka je bila gdje oglašavati. Prema tradiciji prvo sam otvorila stranice Plavog oglasnika i ostavila oglas kod njih. Procedura predaje oglasa im je dovoljno komplicirana da čovjek doživi slom živaca – nakon registriranja koje zahtjeva nevjerojatne uvjete obzirom da se radi o besplatnom oglasniku, svaki oglas prije objave prolaze kontrolu. Pri toj kontroli jedan moj oglas je odbijen jer nije odgovarao općim uvjetima, a drugi je korigiran, iako su bili gotovo identični i pisani u formi poput mnogih već objavljenih. Poražavajući rezultati cenzuriranja mojeg oglasa o prodaji stana dobivaju još manje smisla ako znamo da u svakom broju Oglasnika ima barem 500 oglasa za prostitutke i slične jebaljke. U sljedećem izdanju Oglasnika moj oglas se pojavio i to u potpunom obliku u tiskanom izdanju te bez broja telefona u internetskom. Rezultati su bili gotovo nikakvi – nekoliko poziva nekolicine čudaka. Nakon objavljivanja druge serije oglasa koju sam dodatno platila 30-tak kuna kako bi broj telefona bio dostupan i u web izdanju te se oglas ponavljao tri puta, odziv je bio nešto veći (oko 6 poziva dnevno, prvih 5 dana objave), ali većina su bili neozbiljni kupci.

Alternativa Plavom oglasniku bio je KupiProdaj, u kojemu sam oglas ostavila paralelno. Procedura predaje oglasa je jasna, način predaje izrazito jednostavan, pregled postojećih oglasa pregledan, odziv potencijalnih kupaca odličan – oko 10-tak poziva dnevno, sljedećih tjedan dana, redom ozbiljnijih kupaca. Frekvencija poziva se dodatno povećala postavljanjem slika stana jer su takvi oglasi sami po sebi atraktivniji.

Na oglase ostavljene u gore navedenim oglasnicima javile su mi se i neke agencije, kojima sam onda pristala da stave moj stan u svoju ponudu, ali sam tražila da se njihova provizija nadogradi na moju cijenu. U konačnici to znači da bih ja dobila koliko tražim, a kupac bi, ni neznajući, platio obje strane provizije. Agenti tih agencija bile su redom pričljive babe, simpatične u nastupu, koje ciljaju na olfo iskrenost, suptilno se hvaleći svojim odličnim rezultatima prodaje. Posebno pikaju na osjetljivu točku svakog prodavača koji prodaje stan barem tjedan dana – kontakt sa svakakvim ljudima, garantirajući predselekciju kupaca, čime se smanjuje broj dokonih šetača, a dolaze samo oni istinski zainteresirani. Niti jedna od tih agencija mi nije dovela niti jednog jedinog potencijalnog kupca. Da sam njih čekala da mi prodaju stan, prodala bih ga do penzije.

Promišljajući malo, bez ikakvog iskustva o marketingu ili psihologiji prodaje, već samo malo zdravog razuma, shvatila sam da bih sužavajući profil ciljanih kupaca, mogla postići veću cijenu, a brže prodati stan. Naime, promatrajući svoje kvartovske prijatelje i poznanike, skužila sam da ih većinu vežu uspomene za taj kvart i jednostavno ne žele otići iz njega. Segmentacija tržišta, rekli bi ekonomisti. Sjela sam za kompjuter i napravila mali prodajemstan letak, koji sam onda isprintala u više od 200 primjeraka. Uzela sam škare i nareckala brojeve telefona tako da se mogu otkidati te krenula u jednu višesatnu šetnju kvartom. Lijepila sam letke na stupove javne rasvjete, stabla te ulazna vrata haustora (izuzev onih na kojim ja eksplicitno bilo napisano da je zabranjeno lijepljenje). Odziv je bio ogroman. Preko 30 poziva dnevno, od kojih je oko 10 bilo ozbiljnih. U konačnici, troje najozbiljnijih kupaca moga stana, od kojih sam ja odabrala u konačnici onog najboljeg, su do mene došli upravo na taj način.

 (nastavlja se)

Nestručni savjetnik: Kako prodati stan? (1/4) July 28, 2006

Prije otprilike dva mjeseca našla sam se u situaciji da moram prodati stan i kupiti drugi. Kako sam agoniju traženja novog stana potpuno zaobišla, odnosno oduševila se trećim stanom koji sam pogledala već prvog dana obilaženja i odmah ga odlučila kupiti, uslijedila je agonija prodaje postojećeg stana. Obzirom da je u mojoj obitelji sve naopako, tako za prodaju stana nije bila zadužena gospođa majka od 50-tak godina, kao što bi bilo u svakoj normalnoj obitelji, nego je odgovornosti pala na ramena male kćerkice odnosno mene. Tko bi normalan dao studentici od 20+ godina da prodaje svu životnu imovinu svojih predaka ne znam, ali to je već za neki drugi post.

Čim sam se odlučila za novi stan, sjela sam doma za komp i morala krenuti u akciju prodaje starog. Prvo je trebalo postaviti cijenu stana. Vjerujući lokalnim pričama o cijeni stanova u mom uskoro bivšem kvartu, prodala bih stan u bescijenje. Ipak, pogledavši cijene sličnih stanova u oglasnicima te na stranicama agencija za prodaju nekretnina koje sam izguglala, shvatila sam su se cijene vinule u neslućene visine te da moj stari i oronuli stan vrijedi pravo bogatstvo.

Najbitniji parametar kod određivanja cijene stana je lokacija, odnosno kvart u kojemu se nalazi. Kvartovi bliže centru su u pravilu skuplji, kao i oni na sjeveru u podsljemenskoj zoni. Od kvartova za nas obične smrtnike, dobru cijenu drži zapadni dio grada. Unutar kvarta bitna je konkretna lokacija – pogled na Vukovarsku bi odmah spustio cijenu zbog buke.

Sljedeći bitni parametar je starost zgrade (što starije, to jeftinije – iznimke moguće u području strogog centra), kao i kat na kojemu se stan nalazi. Ljudi u principu nemaju preveliku želju živjeti na 15. katu nebodera jer nije pretjerano ugodno, a ako nestane struje ili se liftovi pokvare broj stepenica koje treba prijeći je ogroman. Stanovi do 4. kata (osim niskog prizemlja) su u principu najpoželjniji.

Orijentacija stana na sjever može dodatno spustiti cijenu zbog malo dnevnog svjetla odnosno gotovo potpunog izostanka sunca, balkona koji nakišnjavaju i gotovo uvijek prisiljavaju na ograđivanje te hladnoće u zimskim danima. Stanovi u tzv. limenkama, odnosno zgradama koje imaju limene ploče umjesto dijelova fasade su također ne pretjerano poželjni zbog hladnih zima i vrelih ljeta. Potkrovlje je rizično zbog eventualnih prokišnjavanja te zafrkancije oko saniranja toga (iako se financira iz novca cijele zgrade), kao i radi enormnih vrućina kada zaprži sunce koje prisiljavaju na jake klima uređaje. Ipak, luksuzni penthouse stanovi čine iznimku.

Raspored u stanu je izrazito bitan – traže se ne pretjerano velike spavaće sobe, velike kuhinje i kupaonice, balkon je poželjan, kao i lijep pogled s prozora. Utjecaj uređenosti stana je gotovo zanemariv, odnosno za stari stan spreman za preuređenje u odnosu na isti takav u kojemu su uređeni kupaonica, parketi, promjenjena stolarija i slično, cijena bi se razlikovala 50-100€/m2. U konačnici, prodavatelju je u većini slučajeva neisplativo uređivati stan isključivo radi prodaje.

Ipak, svi spomenuti parametri nisu potpuno nepoželjni, već utječu na snižavanje ili povećanje cijene, dok je posjedovanje vlasničkog lista uz čistu vlasničku strukturu (tzv. 1/1 – jedan na jedan) gotovo uvjet za uspješnu prodaju stana.

Cijena stana izražava se u €/m2, a ukupna se računa obzirom na netto površinu stana, dakle balkoni, terase, spremišta i garaže se uračunavaju s određenim koeficijentima. Relevantna kvadratura je ona upisana u vlasnički list po zadnjoj izmjeri.

Ipak, odmah u startu treba odrediti neki minimum koji se traži te dodati oko 100€ po kvadratu jer svi kupci očekuju da im smanjite cijenu barem za toliko. Moja je pogreška bila što sam ostavila samo 50€/m2 za spuštanje, što psihološki gledano nije pretjerano dobro. Ljudi vole misliti da prolaze jeftinije.

Ljudi vole precjenjivati vlastite nekretnine, kupci podcjenjivati. Prodavatelju je uvijek cijena mala, kupcu velika. Ako vam se žuri s prodajom snižavanje cijene je najbolja požurnica, ako imate dovoljno vremena možete očekivati veću cijenu – svaka roba ima svoga kupca.

(nastavlja se)

Je li pakao egzoterman ili endoterman? July 3, 2006

Na washingtonskom sveucilistu profesor je na ispitu dao neobicno dodatno pitanje. Odgovor jednog studenta je bio toliko duhovit, da profesor nije odolio iskusenju da ga proslijedi svojim kolegama i prijateljima.

Dodatno pitanje: Je li Pakao egzoterman (ispusta/predaje toplinu) ili endoterman (apsorbira toplinu)?

Vecina studenata odgovorila je na pitanje pozivajuci se na Boyle-Mariotteov zakon (plin se prilikom sirenja hladi tj. zagrijava se kad mu se volumen smanjuje) ili slicno. Jedan student je napisao slijedece:

Prvo, moramo znati kako se masa Pakla mijenja sa vremenom. Dakle, treba nam broj dusa koje u Pakao ULAZE u ovisnosti o vremenu i broj dusa koje iz njega IZLAZE u ovisnosti o vremenu. Mislim da sa sigurnoscu mozemo pretpostaviti da dusa koja jednom udje u Pakao, vise iz njega ne izlazi. Prema tome - ni jedna dusa ne izlazi.

Sto se tice broja dusa koje ulaze u Pakao, neke religije tvrde da ako niste pripadnik njihove religije, onda cete ici u Pakao. Buduci da postoji vise od jedne ovakve religije i ljudi ne mogu biti pristalice vise od jedne religije, mozemo pretpostaviti da neke duse idu u Pakao. S obzirom na postotak broja rodjenih i umrlih, mozemo ocekivati eksponencijalni prirastaj broja dusa koje odlaze u Pakao.

Sada obratimo paznju na promjenu volumena Pakla jer, prema Boyle-Mariotteovom zakonu, da bi temperatura i pritisak u Paklu ostali konstantni, volumen Pakla mora rasti proporcionalno broju pridoslih dusa. S obzirom da to nije slucaj imamo dvije mogucnosti:

1.) Ako Pakao ekspandira sa sporije od porasta broja pridoslih dusa, onda ce temperatura i pritisak rasti, dok ne dodje do eksplozije Pakla.

2.) Ako se se Pakao siri brze nego sto raste broj dusa u njemu, onda ce pritisak i temperatura opadati dok se Pakao ne zaledi.

Kako odluciti koja od dvije mogucnosti je prava? Ako prihvatimo izjavu koji mi je dala kolegica iz grupe imenom Tereza, i to jos dok sam bio brucos, i koja glasi: “prije ce osvanuti hladan dan u Paklu nego sto cu ja spavati s tobom” i ako pri tom uzmemo u obzir nesumnjivu cinjenicu da ja jos nisam imao seksualni odnos s njom, dolazimo do zakljucka da mogucnost broj 2 ne moze biti tocna, cime dokazujem da je Pakao egzoterman i da se nece zalediti.

Student je ocjenjen jedinom odlicnom ocjenom u tom roku…

Jeste li računalno pismeni? June 30, 2006

Vremena se mijenjaju, radnom snagom se trguje. Radna mjesta danas su relativno nestabilna u usporedbi s radnim mjestima u vrijeme komunizma. Svima bi nam cilj trebao biti, biti konkuretan na današnjem tržištu rada, a jedna od osnovnih karakteristika danas poželjnog radnika jest računalna pismenost koju svi spremno navodimo u svojim životopisima. I dok rijetki mogu u toj rubrici navesti čitav niz operativnih sustava i aplikacija, većina se referencira na MS Office, paket aplikacija američke tvrtke Microsoft od kojih su najpoznatije Word, Excel i PowerPoint.

Vidjela sam u životu podosta tuđih životopisa i zajednička karakteristika im je bila autorovo navodno poznavanje Officeovih alata ili barem Worda i Excela. Ali iskreno, koliko ljudi danas stvarno zna raditi u navednim programima? Je li dovoljno znati upisati tekst u Word i nacrtati tablicu u Excelu, da bi mogli za sebe reći da se služite tim programima? Moje iskustvo govori da je danas samo oko 10% populacije sposobno u velikoj mjeri iskoristiti svu funkcionalnost navedenih alata i samo oni u potpunosti „zaslužuju“ navesti to u svom CV-u. Navedenu populaciju sačinjavaju prvenstveno mlađi ljudi, orijentirani tehničkim i djelomično prirodnim znanostima. Udio istinski računalno pismenih „društvenjaka“ je poražavajući. Posebno je otužna činjenica da postoje diplomirani pravnici ili ekonomisti, tek izašli sa sveučilišta, koji jedva da znaju baratati mišem ili promijeniti upis s malih na velika slova (aka pritisnuti Caps Lock).

Europska računalna diploma (ECDL – European Computer Driving Licence) formalna je potvrda o osposobljenosti za korištenje osobnog računala, a znanje i vještine koje ECDL testovi ispituju smatraju se danas osnovnom normom informatičke pismenosti. ECDL je priznat u velikom broju zemalja svijeta (izvan Europe postoji ekvivalentna diploma pod drukčijim nazivom), između ostalog i u Hrvatskoj. U Strategiji razvitka Republike Hrvatske naveden je i prijedlog prihvaćanja ECDL-a kao osnovnog kriterija za osposobljavanje zaposlenika u državnoj upravi i lokalnoj samoupravi. Nisu rijetki niti poslodavci koji posjedovanje barem ECDL Core diplome navode kao obavezan ili poželjan uvjet za dobivanje određenog posla. Položeni ECDL ispiti dokazano povećavaju produktivnost, što su mnoge tvrtke prepoznale te ulažu u znanje svojih zaposlenika plaćajući im tečajeve te izlaske na ispite.

Osnovni ECDL program sastoji se od sedam modula: 

1. Osnovni koncepti informacijske tehonologije

2. Korištenje računala i upravljanje datotekama 

3. Obrada teksta 

4. Tablične kalkulacije 

5. Baze podataka 

6. Prezentacije 

7. Rad u mreži i internet

Položivši svih sedam osnovnih ispita osoba stječe ECDL diplomu koja jamči dobro snalaženje u MS Windows okruženju te poznavanja osnova Worda, Excela, PowerPointa, Accessa, Outlook Expressa te Internet Explorera. Nakon stečene Core diplome postoji mogućnosti polaganja naprednih ispita 2.-5. modula te stjecanje Expert diplome. 

Polaganje ECDL ispita odvija se u ovlaštenim ispitnim centrima pod vodstvom Hrvatskog informatičkog zbora (HIZ-a), a postoji i mogućnost pohađanja tečajeva koji služe kao pripreme za ispite. Takve tečajeve održavaju mnoge informatičke škole u Hrvatskoj. Više o ECDL programu na http://www.ecdl.hr. 

Polaganje ECDL ispita najbolji je pokazatelj vaše računalne pismenosti i vama, i vašem trenutnom i budućem poslodavcu. Ipak, svaki od tih ispita košta i razlog zašto ja sve ovo navodim su prvenstveno svi oni čije je znanje daleko od onog što je danas osnovna informatička pismenost. Upravo za takve, različiti ECDL tečajevi su kao stvoreni! Bez obzira polagali li na kraju ispite ili ne, obrazovati se možete. 

Kako ćete znati je li informatički pismeni? 

Ako još uvijek u Wordu radite sadržaj lupkajući po točkicama, 

ako vam Pivot tablica zvuči kao nešto iz kladionice, 

ako vam je jedina asocijacija na AutoShapes sprava za vježbanje s tele-prodaje, 

ako vam je primarni ključ onaj koji nije rezervni, 

ako ne znate razliku između POP3 i SMTP servera, 

vjerujte mi - informatički ste nepismeni. 

Moje blogiranje June 3, 2006

„Htio bih da mi netko napiše nešto o tome zašto je krenuo blogirati, što se desilo u međuvremenu i zašto to radi danas“, napisao mi je na gmailu nedavno jedan totalno mrak lik, a ja mu odgovorih da može. Pa koliko teško to može biti?

Kada sam se u kolovozu 2004. godine vraćala iz kozmetičkog salona, lica prepunog crvenih pikica, odjevena u neku oskudnu ljetnu kombinaciju, razmišljala sam kako ću samo biti lijepa kada se to crvenilo povuče. Naime, kozmetičarka mi je očistila lice (drugi i zadnji put u životu), izgledala sam kao da su me ose izbole, ali sama sam sebi biti totalno cool. Vrativši se doma, sjela sam za laptop i surfajući našla http://www.blog.hr/. Odmah sam se registrirala koristeći nick koji mi je dodijelio jedan portuglaski prijatelj i počela pisati nadajući se da ću postati nova Carrie Bradshaw.

Pisala sam par dana same gluposti (iako se ni do danas nisam toga odrekla), ali me čudilo da mi nitko ne ostavlja komentare. Počela sam lagano čituckati druge, nešto prokomentirala i vidjela da sustav komentiranja funkcionira po onoj staroj – ruka ruku mije. Ostavljala sam komentare kod drugih, oni su ostavljali meni. I svi sretni.

Pisala sam o svemu, oduvijek relativno kratko i sažeto, bez potrebe za dugotrajnim lamentiranjem ili pretjeranim objašnjavanjem svojih stavova, prije svega iskreno i bez želje za političkom korektnošću. Kažu da papir ne trpi baš sve, da nedostatak mimike i gestikulacije treba nadoknaditi pomnijim odabirom riječi, ali to nije bio moj stil. Ono što sam bila spremna reći na glas, u nekom trenutku našlo se napisano na mom blogu. Inspiracije je rijetko nedostajalo, vremena nešto češće. Broj komentatora se konstantno povećavao, sve dok nije dosegnuo kritičnu brojku 30 da bi se tu zadržao dulje vrijeme.

To je bio najljepši period mog bloganja – bila sam izolirana od svih skandala i tračeva, pisala sam neopterećeno i potpuno anonimno, nikome nisam bila dužna objašnjenja. A onda sam napravila pogrešku koja me stajala tog osjećaja ugode. Otišla sam na jednu blogersku kavicu i po prvi put se nekom predstavila kao Jazzie.

Upoznala sam puno divnih ljudi, ispijala kavice s njima osjećajući da ih poznam oduvijek. Broj posjetitelja, čitatelja i komentatora naglo je počeo rasti, dok nije dosegnuo neslućene razmjere kojima su se više zamarali drugi, nego ja. Ispremještali su me po listama sve dok jedne večeri moje ime nije zasjalo i na lijevoj strani naslovnice bloga-haer tj. na ozloglašenoj cool listi.

A onda su se počele događati stvari koje su davale gorak okus bloganju. Neki od onih blogera s kojima sam još jučer ispijala kavice naokolo su počeli ostavljati ružne komentare o meni bez ikakvog direktnog razloga, drugi su počeli širiti tračeve, treći su odlučili presuditi mojoj anonimnosti odavši moje puno ime i prezime te dajući informacije gdje se na Internetu mogu pronaći moje slike. Jednostavno, kada čovjek uđe malo dublje u blogersku zajednicu, shvati da je sve prepuno podvala i klanova, odnosno da nije to neki idealizirani virtualni svijet gdje smo svi isti, već samo jedan podskup ovog našeg svijeta s istim zakonima. Pomalo naivno, tek onda sam shvatila da su i blogeri ljudi.

Nikako mi se ne sviđa u kojem smjeru se blogerska zajednica, barem ona kojoj ja pripadam, razvija u ovom trenutku. Ne sviđaju mi se klanovi, niti razmišljanje poput borgovskih ćelija. Ne sviđa mi se što moraš nekoga znati, da bi mogao uspjeti. Ne sviđa mi se da samo oni najglasniji i najbezobrazniji dolaze do izražaja. Ali to je tako u svim sferama života (a svejedno živim).

Gledajući unatrag, znam da sam uvijek bila krajnje iskrena, sviđalo se to nekome ili ne. Znam da nikome nisam svjesno nanijela zlo. Znam da nisam napisala niti jednu grubu riječ protiv ijednog blogera. Znam da nisam nikada povukla niti jednu „vezu“ da bih nekog pogurala na listama, niti stavljala na naslovnicu svoje „pulene“. Uživam u činjenici da neki meni strani ljudi vole čitati o mojoj svakodnevici, iz pera jedne potpune spisateljske amaterke bez talenta i ambicije da to mijenja.

Blog je moj psihijatar. Blog je moj hobi. Volim ga i nisam ga se spremna odreći. Još. Kao niti divnih ljudi koje sam preko njega, što virtualno, što osobno upoznala.

„Htio bih da mi netko napiše nešto o tome zašto je krenuo blogirati, što se desilo u međuvremenu i zašto to radi danas“, napisao mi je na gmailu nedavno jedan totalno mrak lik, a ja mu odgovorih da može. Pišući ovo proteklih 10tak minuta shvatila sam da je meni blog toliko osoban da se pravi motivi vjerojatno kriju negdje u mojoj podvijesti pa je tako i ovaj tekst jako daleko od onoga što sam željela da bude. Mogla bih proći kroz njega još par puta, malo ga prepraviti i nacifrati, možda neke dijelove ponovo napisati, ali to onda ne bih bila ja.

Pimpanje na hrvatski način January 29, 2006

„Pimp my ride“ je poznati MTV-ov televizijski show u kojem se tuniraju stari i pokvareni automobili. Prvi nastavak je prikazan 04.03.2004. u SAD-u. Sretnom kandidatu iz sjeverne Kalifornije repper Xzibit i odreÄ‘eni koncesionari staru kantu pretvaraju u atrakciju na četiri kotača. Automobil sreÄ‘uje iskusna ekipa mehaničara, dizajner i ličilac koji ponajviÅ¡e rade na vanjskom izgledu i ekstravagantnoj unutraÅ¡njosti, nego motor-tuningu. A onda je nedavno RTL u sklopu svoje emisije “Auto moto TV” odlučio „Pimp my ride„ dovesti u Hrvatsku.NaÅ¡a auto-moto populacija je od nove rubrike očekivala puno. NagaÄ‘alo se o automobilu koji će biti odabran, tko će raditi na njemu, Å¡to će biti napravljeno i slično. Nije trebalo dugo čekati – i prije prvih televizijski snimki Internetom su se proÅ¡rile fotografije prvog hrvatskog pimpmajrajd automobila. Reakcije su redom bile negativne.

Odabrani automobil je Peugeot 206. Radi se o automobilu novijeg datuma koji još uvijek i sam po sebi izgleda atraktivno, a smisao pimpanja pao je u vodu – cilj bi trebao biti srediti staru kantu koja jedva ide, a ne vozilo staro par godina. Ipak – razlozi RTLovog tima su jasni – neki egzotičniji i stariji automobil bi zahtijevao više improzovizacije te bi njegovo uređivanje sigurno bilo skuplje.

Odabrani P206 je i prije emisije bio tuniran. Oni bolje upućeni u auto scenu u Dalmaciji kažu da je imao i 16” alu-felge, lexus style stražnja svjetla, body-kit i slično, a za potrebe emisije je većina toga skinuta s auta. Ipak, ostali su posebni retrovizori te je i laičko oko moglo prepoznati da je auto dodatno spuÅ¡ten.

Vlasnik nije dozvolio da se dira unutraÅ¡njost automobila pa su samo kupljene auto-sjedalice za njegovu djecu. To je bilo najveće razočaranje jer se u originalnoj MTV-ovoj verziji ureÄ‘ivanju unutraÅ¡njosti poklanja najviÅ¡e pažnje – rade se Å¡ankovi, bazeni, lakira unutraÅ¡njost u ludim bojama…

Kako ću se prikloniti onoj staroj da se o ukusima ne raspravlja, neću trošiti riječi na konačni izgled automobila, ali ću samo reći da je sve već otprije viđeno. A razočarala je i dinamika emisije – jedan automobil se protegnuo kroz nekoliko emisija.

Po kuloarima kruži priča da taj automobil nije izabran za emisiju na pošten način (dakle iz pristiglih poziva gledatelja), nego preko veze. Kako znam na koji način su se odabirali kandidati na RTL-ov kviz znanja koji se prije emitirao, moguće je da se ne radi o običnom traču. Ipak, kada bi to i bila istina, vjerujem da su mogli učiniti i pametniji odabir, a ne razočarati svoje gledateljstvo odmah u startu. Nakon početnog fijaska reputaciju će biti teško podići.