Snijeg u Dubrovniku
March 7, 2006
Bio sam konsterniran podsmijesima kojim su me obasipali svaki put kad bih upozorio na Å¡pijunsku opasnost.
- Ah, ti i tvoji Å¡pijuni. U svemu vidiÅ¡ urotu. Get a life ÄovjeÄe – znali su mi dobronamjerno reći prijatelji.
Ili toÄnije poznanici jer pravih prijatelja nisam imao. Stalna upozorenja na prijeteće opasnosti postigla su kontraefekt pa su oni potpuno ignorirali opasnost koja je prijetila od Å¡pijuna. Å toviÅ¡e, neki od njih smatrali su da je ta kategorija ljudi zapravo plod maÅ¡te holivudske tvornice laži.
Čuj?!? Grozio sam se takvih ideja. To bi bilo kao da kažeš…recimo…kao da kažeš da Sabor može funkcionirati bez Arlovića i Šeksa. Naravno da ne može…
U Dubrovniku je pao snijeg. Bijeli snijeg. Naizgled prirodna pojava. Možda u Sibiru, Vladivostoku, Orahovici ali u Dubrovniku?!? Odmah mi je proradio signal za opasnost.
U mislima sam se vratio u doba hladnog rata. Bilo je to zlatno doba špijunske djelatnosti. Nikad se špijunstvo nije tako nosilo kao tih dana blokovske podjele. Njihova djelatnost prvenstveno je bila usmjerena na globalno izazivanje nemira i neprijateljstva usmjerenog prema drugim narodima. I narodnostima isto. Latentna mržnja tinjala je u zraku a za sve su bili zaslužni ONI.
Tih dana, družio sam se sa sinom ÄeÅ¡kog ambasadora. Lako sam se sjetio one kljuÄne reÄenice nakon koje niÅ¡ta nije bilo isto. Maleni Pavel rekao mi je tog sunÄanog dana:
- Nećemo danas na kupanje. Nevrijeme će.
Rekao je to na svom nemuštom hrvatskom ali ipak sam se nemalo iznenadio jer sunce je naprosto blistalo od sreće. Niti par sati kasnije, nad Gradom se nadvilo oluja kakva se rijetko viđa u ljetnim periodima.
Bilo je lako povezati konce. ÄŒesi – ambasada (a tko tamo radi nego pripadnici tajnih službi) – sin amasadora koji se sprijateljio s Äistokrvnim Hrvatom?!?
Tko bi mogao i pomisliti da su toliko napredni pa mogu utjecati i na vrijeme? Ej….ljudi..na vrijeme su mogli utjecati?
Odvratni snijeg prekrio je automobil. Sve je bijelo. Tu ružnu….ružnu…stvar, trebalo je maknuti sa mog metalnog konja kako bi ga osposobio za vožnju. I zapoÄnem skidati snijeg rukama ali već nakon 2 minute ruke mi promrzoÅ¡e. Bijesan, osvrnem se oko sebe i u neposrednoj blizini ugledam Äovjeka koji se smjeÅ¡kao. Nije bilo mjesta sumnji, gledao je u mene. Definitivno nije spadao u ovakvo okruženje.
- Gosparu, možda vam mogu pomoći – progovori Äovjek te krenu prema meni s lopaticom za snijeg u ruci.
- Odakle mu lopaticu pobogu, proradi crv u meni ali brzo stresem glavom, prihvatim lopaticu, zahvalim se i poÄnem skidati snijeg sa auta. Ovako je bilo znatno lakÅ¡e.
- BaÅ¡ vam hvala. Da nije vas ne znam kako bih ovo oÄistio. Toliko ga je napadalo.
- Dragi Bog se pobrine da nam nikad teret ne bude teži od onoga Å¡to možemo podnijeti. Sve je tu na zemlji s razlogom. ÄŒak i ovaj snijeg – reÄe Äovjek sa zagonetnim smijeÅ¡kom na licu Å¡ireći ruke prema nebu.
Pogledam u njega. Bio sam zaista zbunjen. Ova reÄenica nije se uklapala u kontekst snježne idile.
- Bog je milostivi zato je poslao svoga sina da otkupi naše grijehe. 144.000 izabranih će Sudnjega dana…..
Ostatak nisam Äuo jer mi je u glavi joÅ¡ uvijek odzvanjala brojka tako karakteristiÄna za Jehovine svjedoke. 144.000 spaÅ¡enih. Pobogu. JoÅ¡ jedan Jehovin svjedok. Gdje li ih samo regrutiraju? Zar je toliko oÄajnika željnih blagovijesti? Å to radi naÅ¡a oficijelna crkva? Sve te misli protutnjale su mojom velikom glavom ali onda sam se sjetio neÄega Å¡to mi je izmamilo osmijeh na lice.
- ÄŒovjeÄe – pomislio sam – on je Jehovin svjedok. NaÅ¡ao se pored moga auta baÅ¡ u trenutku kad mi je trebala pomoć. “Sve je tu na zemlji s razlogom. ÄŒak i ovaj snijeg”?!?
- Pa jesi li svjestan Å¡to to znaÄi – nastavio sam svoj solilokvij. Ovaj put zaista nisu Å¡pijuni. Ovaj put su krivi Jehovini svjedoci – to mali vragolani napadnog izriÄaja i blagog stila?
Sa smiješkom sam zahvalio gosparu odbivši najnoviji 243.523. broj Kule stražara i sjeo u auto.
ÄŒekao me je dug put do Siverića pored DrniÅ¡a. Već danima nacija je brujala o signifikantnom pjesmuljku zgodnjikave pjevaÄice. Je li Å¡und, turbofolk ili dio hrvatske narodne tradicije? Kao i obiÄno, nacija se zabavljala marginalijama. Nisu shvaćali bit stvari. Nisu shvaćali ono Å¡to sam ja naslutio ali javno o tome joÅ¡ nisam smio priÄati. Imao sam pouzdanu dojavu koja me je vodila direktno do Siverića.
- ÄŒak su i Nju uspjeli regrutirati - mislio sam dok su brisaÄi mog automobila sklanjali posljednje ostatke bijelog praha sa Å¡oferÅ¡ajbe…
Cijena? Prava sitnica
January 19, 2006
“Najskuplji kvadrat stana za 6000 eura jeftiniji” kaže vijest u Jutarnjem. RijeÄ je, naravno o cijeni nekretnine u varoÅ¡ici 20-ak kilometara udaljenoj od Cavtata. Dubrovnik, jel’te…
Naime, vlasnici opskurne nekretnine u kontaktnoj zoni stare gradske jezgre, ponudili su Gradu Dubrovniku na prvootkup svoju kuću po halo-bing-kako-brat cijeni od cca 17.000 eura. Par eura gore-dolje, nije beg cicija.
A onda su, rukovodeći se valjda onom Kennedyjevom “ne pitaj se Å¡to je Domovina uÄinila za tebe, nego Å¡to si ti uÄinio za Domovinu” (ili tako nekako) samarićanski spustili cijenu za Äitavih 6.000 eura, pa je cijena tog vrijednog objekta sada pala na bijednih cca 11.000 eura po kvadratu. Sada je to već primjerena cijena hrvatskom Äovjeku pa je realno oÄekivati da kuću spomenutih “gospara” pohode horde raspomamljenih kupaca. Vlasnici pojedinih agencija koje se bave tržiÅ¡tem nekretnina uzbudili su se i tvrde da ovako napuhane cijene mogu imati kontraefekt jer, kad proÄitate ovakvu vijest, prvo Å¡to ćete promisliti jest - “pa tko to može kupiti?”
E pa ne može, Äeljadi moja draga, ne može to nitko kupiti niti hoće po toj cijeni. RijeÄ je o derutnom objektu koji ni približno ne vrijedi navedenoj cifri ali vlasnici su ovako istaknutim cijenama ispunili svoju obvezu da prvootkup ponude Gradu. Naravno da Grad neće biti zainsteresiran - stoga idemo dalje. Na red dolaze Englezi, Irci, Talijani… Rasprodajmo sve, imat ćemo miran Grad u kojem će se živjeti 3 mjeseca ali ćemo zato imati posla na održavanju objekata bogatih stranaca u zimskom periodu.
Ne bi li primjerenije bilo nuditi Gradu na prvootkup nekretninu prema ponudi nekog od zainteresiranih kupaca? Time bi se ipak dobila realnija slika vrijednosti nekretnine.
Uglavnom, ne vjerujte previÅ¡e bombastiÄnim natpisima i silnim tisućama eura kojim vas bombardiraju u medijima. Ne prodaju se kuće u Dubrovniku po 6000 eura kvadrat. Nego po 4-6 tisuća eura. A to si ipak svi možemo priuÅ¡titi… ;)
Pobuna gospodina Lobrovića
January 13, 2006
Ne treba zapoÄinjati sa snom kojeg ne možeÅ¡ dosanjati – pomislio je gospodin Lobrović nakon Å¡to se već 15-ak minuta vrtio u krevetu, pokuÅ¡avajući ponovno zaspati. Onaj nagovjeÅ¡taj snoÅ¡aja iz maloprijeÅ¡njeg sna, nepovratno je nestao.
- Svako zlo za neko dobro – osmisli gospodin Lobrović svoju drugu jutarnju misao, te se potiho iskrade iz kreveta, pazeći pri tom da ne probudi gospoÄ‘u Lobrović i njihovo dvogodiÅ¡nje žgepÄe, miljenicu Luciju.
Nedjelja je bila jedini dan kada je mogao spavati malo duže ali ujedno i jedini dan kad se u potpunosti mogao posvetiti svojoj obitelji. Naporni posao državnog službenika nije mu ostavljao velike mogućnosti preko tjedna.
Ima li ljepÅ¡eg buÄ‘enja od onog uzrokovanog mirisom tek skuhane kave i toplog peciva ? – iznjedrio je reÄeni gospodin svoju treću misao i već hitao prema izlaznim vratima.15-ak minuta kasnije, voda za Äaj i kavu lagano se približava orgazmu, a gospodin Lobrović promatra igru vjetra u granama obližnjeg Äempresa. On Äeka.
KrÄkanje vode nekako se poklopilo sa plaÄem koji je dolazio iz sobe. To se njegova miljenica Lucija budi iz pravedniÄkog sna. Gospodin Lobrović zna ritual, odmah vadi tetrapak iz frižidera, odmjeri 230 mililitara ( puna boca umanjena za onaj dio koji uvijek ostane na dnu) ugrije mlijeko i sa osmijehom krene u sobu.- ÄŒujeÅ¡ li ti ovo dijete kako urliÄe, a? Ima li ovo dijete oca? – doÄekao ga je namrgoÄ‘eni glas gospoÄ‘e Lobrović koja je upravo otvorila krmeljave oÄi.
- Ali draga – nujno će gospodin Lobrović – morao sam ugrijati mlijeko. Znaš da Lucija voli samo toplo mlijeko.
- Izgovori, uvijek izgovori. Cijeli život od tebe samo izgovore sluÅ¡am – odgovori gospoÄ‘a Lobrović na naÄin koji nije trpio daljnju konverzaciju.
Gospodin Lobrović pruži bocu svojoj ženi i odmah potom povuÄe se u kuhinju da priredi sve one Ä‘akonije kojima su se pohotno prepuÅ¡tali nedjeljama…
NeÅ¡to kasnije, nakon Å¡to su pobrstili sve Å¡to se koÄoperilo na stolu, svatko je krenuo za svojim obvezama. Slatka, mirna Lucija krenula je probuditi svoje lutkice, gospoÄ‘a Lobrović opustila se nakon napornog doruÄka na kauÄu sa Cosmopolitanom u ruci a gospodin Lobrović otiÅ¡ao je oprati suÄ‘e.
I dok je kroz vodu provlaÄio posljednju Å¡alicu a odmah potom krenuo Äistiti lignje za nedjeljni ruÄak, gospodinu Lobroviću bi toplo oko srca pri pomisli na svoju sretnu, malu familiju. Nakon 7 godina braka, stvari su sjele na svoje mjesto. Prije nije bilo tako. Idilu su naruÅ¡avale Äeste svaÄ‘e sa gospoÄ‘om Lobrović koja je, pokazalo se ubrzo nakon vjenÄanja, smatrala da postoje samo dva miÅ¡ljenja - njezino i pogreÅ¡no. Sve te nepotrebne svaÄ‘e silno su iscrpljivale gospodina Lobrovića koji je s vremenom postao ravnoduÅ¡an. Jednostavno, navikao se. Ako je želio izbjeći svaÄ‘u, samo bi uÄinio ono Å¡to supruga želi.
Zato je i sad prouÄavao najnoviji recept za punjene lignje koje mu je dala kolegica s posla. Zaista se potrudio ugoditi ženi tog dana a rezultat svega bio je njezin komentar:
- Ovu rižu si mogao malo i skuhati a ne da zube lomim.
Nije mu bilo svejedno, ipak je i on bio Äovjek.MuÅ¡karac Å¡toviÅ¡e. Vapio je za pohvalom ali pohvale niotkud. MeÄ‘utim, preÅ¡utio je. Nije želio novu svaÄ‘u.
Nakon Å¡to je Luciju stavio spavati, gospodin Lobrović se vratio u dnevni boravak a tamo, njegova supruga izvaljena na kauÄu, opet je Äitala. Nije volio kad Äita Cosmopolitan jer mu je odnedavno, nabijala na nos odgovore stanovitog samoproglaÅ¡enog doktora Lebovskog. Bio je to seksist koji se, iz Bog-te-pita-kojeg-razloga, sviÄ‘ao njegovoj supruzi.
- Vidiš, to je muškarac a ne ti – rekla bi mu prijezirno a on je trpio. Gospodin Lobrović je trpio i gutao.
Ovaj put, šutjela je. Haljina joj se pomakla i otvorila pogled prema bijeloj butkici što je kod gospodina Lobrovića izvazvalo blago peckanje u predijelu genitalija. Nagovještaj erekcije.
Ali, sjetio se da su taj mjesec već vodili ljubav pa odustane od bilo kakvih pokušaja u tom smjeru.
Stoga upita: Kavu draga?
- Pa Å¡to pitaÅ¡? Naravno da ću kavu. A Å¡to? Ti bi se sad izležavao, lijenÄario, a? A nema te po cijele dane. A znaÅ¡ li kako je meni samoj doma, s onim djetetom na grbaÄi? PitaÅ¡ li se ikad, a? Gospodin bi se izležavao. – provalilo je iz gospoÄ‘e Lobrović kao plima
- Ali..ali…pa nisam ništa…- pokušao je sniziti tenzije gospodin Lobrović.
- Nemoj ti meni, sve je meni odavno jasno. Zatvorio si me izmeÄ‘u ova Äetiri zida, nigdje i ne izlazim. A kako ću i izaći kad nemam Å¡to ni obući. A gospodin se koÄoperi po poslovnim ruÄkovima…Bogati..
- Nemoj tako, draga. To su bili poslovni partneri. A i sama znaš da sam bio prisiljen ići. Šef ne govori engleski.
-A ja, govorim li ga ja? To se ne pitaÅ¡, a? Kao da si mi omogućio da poÄ‘em na taj teÄaj.
- Ma što…
- Hoće li ta kava više? – prekine ga gospođa Lobrović onim poznatim tonom koji nije trpio daljnju raspravu.
Gospodin Lobrović povuÄe se u kuhinju skuhati kavu. ÄŒitav ostatak dana protekao je u mukloj tiÅ¡ini. Gospodin Lobrović oprao je suÄ‘e od ruÄka, usisao praÅ¡inu po kući, nahranio Luciju kada se probudila i konaÄno krenuo peglati robu koju je upravo pokupio sa suÅ¡ila. Već je polako padala noć.
Za to vrijeme gospoÄ‘a Lobrović zavrÅ¡avala je srnu na Vilerovu goblemu i upravo zapoÄinjala žuboreći potoÄić. Pogledavala je Äesto u njegovu smjeru i to je okuražilo gospodina Lobrovića.
Sigurno joj je žao Å¡to je onako reagirala. Sigurno se želi pomiriti a ne zna kako – bila je tek Äetvrta dnevna misao koja je lako pregazila već davno zaboravljenu treću jutroÅ¡nju misao.
Ali prevario se gospodin Lobrović. O, kako se prevario.
- Tebi je to ispeglana roba, a? Pa pogledaj taj body…a onu benkicu, vidi rukav. To je ispeglano. Pa kad mala poslije poÄne vriÅ¡tati da je neÅ¡to žulja, jebe se tebi…ti si na poslu…a ti moja, se brini. Pa ÄovjeÄe Božji jesi li ti svjest..
A onda se to dogodilo. Gospodinu Lobroviću sijevnulo je ispred oÄiju. Kažu da ti u trenutku smrti Äitav život preleti pred oÄima ali gospodinu Lobroviću preletio je sada. A smrti nije bilo na vidiku. Smrti koju je poželio da pohodi njegovu ženu u tom trenutku. Toliko brige, toliko truda, posla …sve..sve je Äinio samo da bi ona i mala bile sretne. A vraćala mu je stalnim kvocanjem, prigovaranjem..nja..nja…
StraÅ¡no je zvuÄao glas gospodina Lobrovića kad je otvorio usta. Njegov posloviÄni alt pretvorio se konaÄno u muÅ¡ki tenor pa procijedi.
- Ti…ti… bezobraznice. Bezobraznice jedna nezahvalna.
Kad je to izgovorio gospodinu Lobroviću je bilo kao da je ispovjedio viÅ¡egodiÅ¡nju moru koja ga je tiÅ¡tila. Namah mu bi bolje pa se uputi prema izlazu. Slika zapanjenog lica njegove žene titrala mu je ispred oÄiju dok je razmiÅ¡ljao da li da joÅ¡ i silno zalupi vratima.
Ali ne, dva tako straÅ¡na Äina kao Å¡to je užasna psovka i lupanje vratima bilo bi ipak previÅ¡e.
Pokazao joj je. Napokon joj je pokazao i osjećao se dobro. Baš dobro.
Nobody fucks with the Herostrat
January 3, 2006
Autor: herostratiste (blog) Objavljeno u: Književnost Post je dosada pročitan 751 puta.
Tagovi: Big Lebowski, blog, forum, Herostrat, ICQ, Jesus Quintana, Književnost, Leb, nick, Porto, Walter
Zvoni telefon. Uvijek se iznerviram kad me telefon prekida u poslu. Gasim ICQ i Messenger a chat, Forum i Blog žurno spuÅ¡tam na ikonicu. Podižem sluÅ¡alicu i javljam se nepovjerljivo a s druge strane zaÄujem glas nepoznatog muÅ¡karaca.
- Dobar dan. Ovdje Jesus.
U trenutku mi srce proplamsa kad shvatim da moje Äekanje nije bilo uzaludno.
- Ooooo slatki Isuse. Znao sam da se Drugi dolazak primakao, pri-ma-kao. Paruzija rulz. I zapjevam spontano laude veliÄajne: I will praise Thee o Lord with my heart… I will praise Thee…..
- Hej, hej…HEEEJ. Ne taj Isus, ne taj. Ovdje Jesus, Jesus Quintana.
- Kako se to izgovara? – upitam zbunjen. Na ekranu su već blinkale brojne poruke.
- Izgovara? – reÄe osoba koja se predstavila kao Jesus – MisliÅ¡ valjda kako se piÅ¡e?
- Ne mislim. Vidim kako se piše ali kako se izgovara? – opetovano ću ja
Muk i nevjerica. Još poruka na ekranu. Blinkaju. Pohotna. Besmislavka. Mala69…
- Ali, ali…kako vidiÅ¡? Å to vidiÅ¡? Pa priÄamo na telefon. Ne ÄitaÅ¡ me…
- Hm, dobro…ok, ne sitniÄari. Možda si u pravu ali drugi put… tko zna. Å to si ti neki filozof, a? – Äim sam to izgovorio iznenada proradi moj notornih shizofreniÄki gen. Jesus Quintana? ÄŒek, Äek malo….nije li to lik iz kultnog filma Big Lebowski?
- Nobody fucks with the Jesus – potiho promrmljah antologijsku reÄenicu…
- Hehe, eto sjetio si se. Bloger Jesus Quintana. Jel’ sad možemo razgovarati normalno?
- Polako, polako – paranioÄno ću ja – Å¡to je tebi Walter?
- Walter – iznenadi se muški alt s druge strane žice – misliš na Leba?
- Da, na njega mislim. Kako to da baš obojica imate nickove iz istog filma?
- Paa…da, imamo. Mislim. ÄŒuo sam za njega, dobar je. Dobro piÅ¡e. SluÄajno imamo nickove iz istog filma. Valjda smo obojica fanovi. ZaÅ¡to pitaÅ¡?
- Hehe – nasmijem se u sluÅ¡alicu – sluÄajno, ha? Nema sluÄajnosti. Ne-ma. Sad ćeÅ¡ joÅ¡ reći da ne poznaÅ¡ ni placebo?
- Paaa..poznam ali kakve to veze ima s iÄim?
- Koje?
- Å to koje?
- Å to ti zapravo hoćeÅ¡ Å¡pijunÄino? – upitao sam ne okoliÅ¡ajući. Godine prakse uÄinile su svoje. ViÅ¡e ne trebam dugo razgovarati da bih prepoznao Å¡pijuna koji bi da podriva. Iz njegova glasa bilo je razvidno da je zbunjen. OÄito je imao neku misiju. NeÅ¡to pokvareno, bez sumnje.
- Vidi Hero. Nema nikakve misterije. Ne boj se. Radi se zapravo o poslovnom prijedlogu. Mislio sam da bi mogao pisati za naÅ¡ novopokrenuti web magazin. Imamo već priliÄan broj blogera koji piÅ¡u za nas. Eto, kad ga već spominjeÅ¡, piÅ¡e i Leb. Pa i Porto.
- Porto piÅ¡e?!? – vrisnuo sam u nevjerici. Nevjerojatno je koliko taj opsjenar uspijeva uvjeravati ljude da je pisac a meni je dobro poznato da tako samo privlaÄi mlade piÄiće. ÄŒak je i knjigu objavio da bi se prikrio. Koliko li mu to samo znaÄi….
- A Å¡to ti Jesus hoćeÅ¡ od mene? O Äemu bi ja trebao pisati?
- Paaa, proÄitao sam jedared u tvom blogu da si goloruk pobio 34 Äetnika zubima im otkinuvÅ¡i grkljane. Tako sam te se i sjetio i pomislio sam da bi možda mogao pisati o vojsci, ratu, vojnoj tehnologiji. Tako neÅ¡to. A, Å¡to misliÅ¡?
- Ma odjebi Jesus. Mogu ti pisati jedino o piÄkama.
- Dakle književnost.
- Neka bude tako.
- I još nešto Hero…
- Da?
- Nobody fucks with the Jesus.
- Jesus?
- Reci Hero?
- 500 kuna po kartici.
- You said it man. You said it.
