Tipkam, tipkam tinta se ne proli… August 18, 2006

Danas, kada svako dijete i svaka domaćica, pače svekoliko radništvo i poštena inteligencija, bez problema barataju tipkovnicom kompjutera…elem, kada čak i uznici štrajkaju po zatvorima tražeći minimalno jedan sat ćetovanja dnevno…dakle danas, kada je takva situacija, gotovo je nemoguće zamisliti da je daktilografija nekada bila privilegija odabranih. O da premili, kada si prije 20 godina tražio posao i naveo da znaš daktilografiju, bila su ti otvorena sva vrata. Mogao si biti i predsjednik mjesne zajednice što je, u ono vrijeme, predstavljalo iznimnu čast i vrh hijerarhijske piramide u rodnom kvartu.
Generacije srednjoškolskih odličnika iskazivali su neviđeni mar u nakani da budu najbolji u ovoj iznimnoj znanstvenoj disciplini. Jer, o znanstvenoj disciplini je riječ unatoč činjenici da je ista ostala bez predmeta svog izučavanja (daktilostroja tj. pisaće mašine, op.a.)
“Ne’Å¡ ti vilozofije pisat na maÅ¡inu” reći će nemuÅ¡ti ignoranti tvrdeći da je dovoljno poznavati slova (Å¡to i nije neko postignuće) i ispunjen je osnovni uvjet da bi se moglo pristupiti tipkovnici. A je li baÅ¡ tako? Nije, naravno.
Dakle, nabadati sa dva prsta ili čak sa četiri..jel’te..prsta po tipkovnici zaista nije teÅ¡ko ali pisati sa oba deset (o da, i toga ima) prstiju i to na slijepo (ne gledajući u tipkovnicu, joÅ¡ jedna op.a. a nije časopis Op.a  - op.a.) e to je zaista umijeće koje se uči. A to nas onda vraća neÅ¡to godina unatrag kod profesorice Vedrane, diplomirane daktilografkinje vrhunaravnih grudi.

- Pri učenju daktilografije najvažnije vam je držanje ruku u osnovnom položaju. To je dakle ovaj položaj….ti tamo u zadnjoj klupi, ako dozvoliš ja bi….dakle, A – S – D – F za lijevu i J – K – L – Č za desnu ruku. Dakle, iz te pozicije lako je tipkati kada se točno nauči koji prst tipka koje slovo.
- A Å¡to ako mi fali neki prst, recimo mali? Jel’ onda slovo “č” tipkam prstenjakom ili batrljkom?
- Vidim, imamo i šaljivđija ovdje. Neka, neka barem neće biti dosadno. Idem sad ti Herostrate, kažiprst lijeve ruke F..F..F…kažiprst desne ruke J..J..J. Taaako, ajmo sad u ritmu…FFF-JJJ, FFF-JJJ. Dooobro, sad ćemo probati ovako: F-J, F-J. Braaavo, vidiš da ti ide. Vrati se na mjesto, idemo sad svi..

Noćima sam imao snomorice uzrokovane ovom opakom mantrom. Budio bih se obliven pripadajućim znojem i u magnovenju izvikivao mantru F-J, F-J, ASDF-JKLČ. Jedna djevojka me čak ostavila smatrajući iznimno čudnim da orgazam doživljavam uz izvikivanje nepovezanih slova.
Mjesecima sam uporno vježbao u nakani da postanem najbolji, najbrži jer sam znao da je to zalog za moju svijetlu budućnost. Moji siromašni roditelji od usta su odvojili da bi kupili Olivetti pisaću mašinu, istu onakvu kakvu smo i u školi imali. Bila je Fender Statocaster među strojevima. Ipak, nije mi uspijevalo. Uz sav trud, uspio sam biti tek četvrti u razredu. Prokleti Verica, Milivoj i Hrvoje bili su bolji.
JoÅ¡ i danas imam traume od Hrvoja koji bi, kada bi pisali test, uvijek prije mene lupnuo po ručici koja je pomicala tabulator (ono Å¡to danas radi tipka ENTER, op.a. opet) i to bi me zbunilo. Å togod ja napravio, koliko god mi se činilo da ću ovaj put biti brži, moja nada bi zgasnula nakon svega nekoliko sekundi kad bi se začulo ono njegovo odvratno “tup”.
A tek Milivoj? Taj je svirao dugmetaru i imao je predispozicije za tipkanje. Sve to dovelo ga je do šampiona razreda i časti da bude jedini koji će tipkati na, pazite sad, električnoj pisaćoj mašini. Sa divljenjem i strahopoštovanjem gledali smo u taj stroj i divili se kako Mića prede po tipkovnici. Nije bilo potrebno udarati kao sivonja po tipkama, o ne. Ova sprava bila je suptilna, imala je dušu.

Razmišljajući neki dan o ovoj, nadasve poticajnoj temi, shvatio sam da bi danas, kada bi se opet okupio moj razred, sigurno bio prvi. Kako? Evo ovako:
Verica se udala odmah poslije srednje Å¡kole za nekakvog ofucanog rokera koji je i danas, nakon toliko godina i dalje ofucani roker mada ne onaj tomićevskog tipa koji nosi crnu “born to be wild” zategnutu preko pihtijastog stomka. Ovaj je osuÅ¡en kao Å¡koranac if you know what I mean. Nekako mislim da nakon Å¡kole, tipkovnicu nije ni vidjela.
Milivoj..eh, s Milivojem je tužna sudbina. Sin deklariranog četnika, tzv. Dipl. četnika, otišao je iz Grada u praskozorje rata a posljednje informacije govore da je u tragikomičnoj situaciji, zagnojio oko Vukovara. Opet, zagnojio je i Branko Kockica više puta. Znam neke koji se kunu da su gledali njegovo tijelo u agoniji. Štoviše, poginuo je Branko više puta na više različitih ratišta. Ipak se nadam da je i s Milivojem slično. Nije bio loš, Bog da mu dušu prosti.
A Hrvoje, moja trauma sa desne strane, danas je sudac i ima svoju daktilografkinju. Nema potrebe za kucanjem.
I tako, preplavi me neka milina kad shvatim da sam sa svojih par stotina znakova u minuti danas ubjedljivo najbrži tipkač u razredu. Onom koji to više nije…
 

Tamara Obrovac u Gradu August 2, 2006

U sklopu programa “Močvara u karanteni“, koji se održava od 11. srpnja do 10. kolovoza, sinoć je u Lazaretima, jedinoj urbanoj sceni Dubrovnika, odličan koncert održala Tamara Obrovac sa svojim Transhistria Ensamble.
Ova vanserijska pjevačica, flautistica i autorica tekstova sinoć je, pred 200-tinjak ljudi, pokazala zbog čega je riječ o vjerojatno najcjenjenijoj hrvatskoj glazbenici u Europi a čemu u prilog govori i nominacija za BBC Radio 3 World music Award 2004. u kategoriji Europske glazbe.
Nešto malo blaža reakcija publike vjerojatno je rezultat činjenice da je Tamara sa bendom izvodila uglavnom nove, još nedovoljno poznate stvari, promovirajući tako svoj posljednji album.
Međutim, u gotovo dvosatnoj svirci Tamara i njezin internacionalni bend (gitarist i kontrabasist – Slovenci, harmonikaš – Talijan) pokazali su svu raskoš svoga muzičkog talenta i time samo potvrdili od ranije poznato – u muzičkom svijetu imamo nešto zaista originalno i dobro s čime se možemo ponositi. Precizno, uigrano, virtuozno i kao šlag na torti – sjajne vokalne sposobnosti.
Iako na prvu izgleda kao vesela kućanica koja je upravo spremila fuže sa šugom te čeka reakciju gladnih kušača, Tamara majstorski vodi koncert nudeći red pošalica, red iznimnih vokalnih dostignuća te time stvara jednu krasnu komunikaciju s publikom. Sve to rezultira činjenicom da koncert završava a kao da je tek počeo 
Inače, od celebritiesa, viÄ‘en je samo Maro Martinović – loÅ¡ glumac poznatog oca. Da je kojim slučajem koncert održan u Kneževu dvoru, teÅ¡ko bi se doÅ¡lo do karata. Ali nije to niÅ¡ta novo, to je već viÄ‘eno u “Gradu kulture“.
S druge strane, prekosutra se održava Glamour jet set party na Porporeli. Bit će to događaj koji će se pamtiti. To i ono treće mjesto plaže Banje među svjetskim plažama. Tja…

Otvaranje Dubrovačkih Ljetnih igara July 10, 2006

Podizanjem zastave Libertas na Orlandov stup, večeras će se obilježiti otvaranje 57. dubrovačkih Ljetnih igara.
Simboličnim preuzimanjem “ključeva od Grada” od strane umjetnika, započinje 45-dnevna najveća i najznačajnija kulturna manifestacija u Hrvatskoj. Ukupno 80 dramskih, glazbenih i baletnih predstava, promocija i izložbi održat će se ispred SV. Vlaha, na Lovrijenu, u Kneževu dvoru i Revelinu, na BoÅ¡kovićevoj i Držićevoj poljani…
Kao i proteklih godina i večerašnje otvaranje proteći će u svečanom ozračju uz nazočnost eminentnih gostiju iz Domaje ali bogme i iz inozemstva.
Kao i proteklih godina, gradonačelnica Dubrovnika, gospođa Dubravka Šuica, održat će nadahnut govor u kojem će, bez sumnje istaknuti napor koji Grad ulaže da bi ovaj Hrvatski bastion kulture održao ugled koji mu zasluženo pripada.
Svečana loža ispred Crkve Svetog Vlaha mala je da primi sve one zaslužnike čiji predani rad i trud omogućavaju da nam Grad ovako skladno funkcionira. Biti će to pravi poligon za prezentaciju montura i osmijeha, performance tako drag i hrvatskoj dalekovidnici koja će sve tu uredno popratiti.
Za vrijeme podizanja svete zastave kamere će zumirati dostojanstvena i ozbiljna lica naÅ¡ih odličnika. Odzvanjat će apokaliptična “Himna slobodi” Jakova Gotovca na vječne Vojnovićeve stihove. “O lijepa, o draga, o slatka slobodo“. Oni će promatrati zastavu sa spoznajom da su oči čitave javnosti uperene u njih.
MeÄ‘utim, uočite i one kratke trenutke kad kamere hvataju puk. U očima nekih od njih sigurno ćete vidjeti kako se zrcale suze. I ne plaču takvi Å¡to “Francuzi dohode” nego plaču Å¡to “francuzi” joÅ¡ otiÅ¡li nisu. Stara slava održava se na nejakim plećima. Do kada?
Predstave (naročito one dramske) bit će iznimno posjećene. Kao i uvijek. 200, 300, 500 kn za kartu – cijena ne igra ulogu.
Pa Grad smo kulture pobogu.
Proći će i Igre, završit će sezona. U dubrovačka kina i Teatar vratit će se istinski poklonici umjetnosti. Njih nekoliko.
Živjela farsa - car nije gol!

Kinematografija u provinciji June 26, 2006

Odlazak u dubrovačko kino već duže vrijeme izaziva mi strepnju. Hoće li biti predstave taj dan? Već je treći dan prikazivanja filma, je li optimistično očekivati zainteresirane gledatelje? Zimi je nešto bolje. Zimi za velike nevere, orkanske bure ili deprimirajućeg juga uvijek se nađe slučajni namjernik, besposleni pijančina, nogometaš ili zaljubljeni srednjoškolski par koji u zagrijanoj kino dvorani vide idealno sklonište od nepogodnih atmosferilija. Međutim, kad zatopli, situacija se stubokom mijenja. Ako je pri tom riječ o nekom ne-hollywoodskom spektaklu ili, gluho bilo, nekom alternativnom, umjetnički nabrijanom uratku, onda je stepnja sasvim opravdana.

A o kakvoj strepnji je riječ, pitate se vi, sada već zbunjeni čitatelji? Dakle, nekad davno, u sumornim kancelarijama “Kinematografa Dubrovnik” navodno je utvrÄ‘eno pravilo da se projekcija ne održava ako je u kinu manje od 7 (riječima: sedam) gledatelja. Sic! Naravno da je riječ o izmiÅ¡ljotini koja je rezultat dogovora udarne trojke: prodavačica karata – “kidatelj” karata – kino operater ali dugo godina ta varka je je uspijevala. Sve dok jednog vrućeg, ljetnog dana kada sam zaista očajnički želio pogledati neki film, dakle..sve dok se tog dana nisam pozvao na izmiÅ¡ljeni Zakon o telekomunikacijama i kino distribuciji, naveo Narodne novine broj 12/93 te usput, zlu ne trebalo, napomenuo svoje prijateljske odnose sa v.d. direktoricom. Nemate pojma kako pali nabrajati izmiÅ¡ljene zakone. Nikad nitko ne provjerava i svi a priori vjeruju. Od tada, očajnički me mrze (odbili su mi izdati pokaz za kino predstave, neÅ¡to slično kao pokaz za autobus jer sam kao inventar u dubrovačkim kinima smatrao da mi takvo neÅ¡to naprosto pripada). MeÄ‘utim, svoje pravilo o nužnosti 7 nazočnih gledatelja i dalje sprovode nad ovim jadnicima koji ne poznaju dovoljno dobro zakone. Kao ja J

Film “Transamerika” u 7.30 p.m. po zaista sparnom danu i nije bio najbolji izbor tog dana.

Stigao sam u 7.25 i stigao sam prvi. Još dok sam prilazio pult gdje gospođa ugodne vanjštine prodaje karte, primjetio sam ispod oka da me promatra sa neskrivenom mržnjom. Mržnja je to po defaultu. Tzv. sindrom uslovljene mržnje.

- Dobar dan – ja ću.

- Dobar dan – ona će meni sasvim prihvatljivom uljudnošću.

- Pa nisam valjda prvi? – opet ću ja unaprijed znajući odgovor.

- Ma jesi. A moram ti reći (nakon spominjanja Zakona … nas dvoje smo na “ti”. I djecu mi obožava. Žena smatra da sam je možda trebao na večeru pozvati jedared) film je (i sad na ovom mjestu ide povjerljivi Å¡apat) film je sranje. Sra-nje. Neka, bože-me-prosti, lezbejka, zapravo nije lezbejka nego muÅ¡karac koji želi postati žena, pa mijenja spol, pa putuje po Americi i …i …tako cijeli film.

- Ali, ali film je imao puno nominacija, nagrađivan je i hvaljen – pokušam se pobuniti.

- Ma kakve nagrade, film je sranje kažem ti ja, valjda ja znam. 20 godina ja tu radim.

- A dobro onda. Idem ja – pomirljivo ću srameći se istodobno zbog sebe, nje, Dubrovnika, svega – i krenem ponizno prema izlazu. Eksces kao rjeÅ¡enje bezizlazne situacije sve manje prakticiram. A tako sam željan ekscesa. Tako sam željan da je poÅ¡aljem u tri pičke lijepe materine – mislio sam dok sam izlazio iz kine. A onda tračak nade. Dvoje zaljubljenih koji su izgledali upravo kao da bi rado gledali “Transamerican” krenuli su prema blagajni. Zastao sam gledajući plakate filmova koji će u skorije vrijeme (prilično varljiva kategorija, op.a.) stići a onda me zazvala.

- Ajdeee. Može sada.

Kao dobro istrenirani kučić zaletio sam se prema ulazu bojeći se da ne predomisli. Ona, oni, kino operater, Sanader, bilo tko..

I Å¡to reći? Transamerika je jedan lijep, ugodan filmić prepun empatije (za ovaj izraz čuo sam tek prije par godina i rado ga rabim sveudilj mu se radujući). “Odvratna lezbejka” iz riječi kino blagajnice je odlična Felicity Huffman – jedna od “kućanica” koja je vrhunski odradila svoju ulogu transseksualke pred operacijom promjene spola.

Na kraju, bilo nas je čak 5 u ugodno klimatiziranoj dvorani.

Istovremeno, na drugim gradskim lokacijama, za manje od 20 dana počinju Dubrovačke ljetne igre. Tražit će se karta viÅ¡e po cijeni od 200, 300 kn bez obzira o kojoj je predstavi riječ. Je li film manje umjetnost od kazaliÅ¡ta? Nije li, u konačnici, ipak “samo” o glumi riječ? Ili je možda ipak “problem” u tome Å¡to se “tamo” može biti viÄ‘en? Biti u prvim redovima, naročito na premijernim predstavama, stvar je druÅ¡tvenog prestiža. Istovremeno, u zimskom periodu, kada su glumci već otiÅ¡li a Grad prepuÅ¡ten sumornoj letargiji, jedva se namakne neÅ¡to gledatelja da se režije poplaćaju. Valjda su to oni istinski zaljubljenici umjetnosti?

Ne tako davno, vjerujući u svemoć medija, u poplavi muzičkog kiča koji je dopirao sa radio postoja (to je isto što i stanice samo veće, op.a.) smatrao sam da bi recimo…višemjesečno ili čak dugogodišnje puštanje neke kvalitetnije muzike uzrokovalo i promjenu muzičkog ukusa širih slojeva nacije. Mislio sam da bi recimo Urban ili Gustafi ili čak Tamara Obrovac mogli zamijeniti ono što dolazi iz majstorske radionice gospoje Vjekoslave. Ah, kakva greška. Kakvo glupo razmišljanje. I kakva glupa vjera u prosjek.

Ljudi jednostavno vole i žele gledati “Ljude u crnom”, žele sluÅ¡ati Magazin i to je jednostavno tako.

Ona manjima, koja se ne zadovoljava povrÅ¡nim kičom mora tražiti svoje skrovite kutke moleći pri tom Boga (ili koga već) da ih u tim mračnim i nedovoljno domoljubnim mjestima, bude barem 7. Ko vas jebe “alternativo“, odselite u …štajaznam…Niskozemsku, recimo. I tamo se ženite bando jedna pedofilska. I ko je jamio …i Å¡tatigajznamitakodalje. Hm, da…

Miroslav TuÄ‘man: “Vrijeme krivokletnika” June 7, 2006

Hrvatska kulturna i politička scena, u orgazmičkom uskliku sladostrašća dočekala je najnoviju knjigu Miroslava TuÄ‘mana. “Vrijeme krivokletnika” naslov je ove “uspjeÅ¡nice” u kojoj Pisac analizira svjedočenje predsjednika Mesića u kontekstu suÄ‘enja BlaÅ¡kiću ali napominje i to da se naslov može tumačiti u množini. Jer, zna to dobro Prvi meÄ‘u hrvatskim Å¡pijunima, Hrvatska je premrežena svakojakim bjelosvjetskim izdajnicima, jalnuÅ¡kim diletantima i inim vragovima kako je to lijepo znao izreći njegov, puno poznatiji, Otac.

Tko o čemu, kurva o poštenju – stara je krilatica koje se drži i dobri Sin Miroslav pa u nastavku navodi kako je i svjedočenje zapravo dio šire međunarodne zavjere kojoj je cilj dezintegrirati milu nam Domaju.

Naš Miro, tragikomična figura hrvatske političke scene, poznat i po političkom djelovanju u minornim strankama koje obično okupljaju samo širu rodbinu (ako i toliko) poentira u svom stilu.

“U ovoj knjizi razotkrio sam njihovu tehnologiju laži. Nakon Å¡to se ona pročita, nitko se viÅ¡e neće pozivati na mit o hrvatskoj podjeli BiH ili o tajnim sastancima TuÄ‘mana i MiloÅ¡evića” Sic!

Dakle, mnogopoštovana čeljadi, ako vam neki segmenti novije hrvatske povijesti i nisu bili jasni, sada je tu knjiga Tuđmana juniora koji će demistificirati sve ono o čemu godinama bruji hrvatska i svjetska javnost.

Ostaje za očekivati i nove ingeniozne uratke Sina velikog Oca koji će dovesti do maestralnog učinka da povijest više neće trebati izučavati. Sve će nama Miro objasniti.

Predjednik Mesić, osvrćući se na knjigu, lakonski je izjavio: “I za gluposti ima mjesta u demokraciji, ali gluposti uvijek ostaju gluposti”.

“Izgradit ćemo lepÅ¡i i stariji Dubrovnik” May 29, 2006

Mnogi će se, sa smijeÅ¡kom sjetiti ove znakovite rečenice čije se autorstvo pripisuje “najvećem meÄ‘u kamiondžijama” – trebinjskom gradonačelniku Božidaru Vučureviću. MeÄ‘utim, tih 90-ih u jeku rata za Dubrovnik, neposredno nakon paklenog 6. prosinca kada je gorio i Stari grad, nije zvučala niti malo duhovito. Dapače. Božo će ipak ući u povijest po rečenici s kojom, uzimajući u obzir njegov IQ, teÅ¡ko da ima veze.
Jeste li posljednjih mjeseci primijetili oÅ¡tru kampanju u medijima koja za svrhu ima “normalizaciju odnosa u jugoističnoj Europi“? Počelo je neposredno pred crnogorski referendum kada se uporno i bez ograda Crnogorcima daje bezrezervna podrÅ¡ka u njihovom nastojanju za osamostaljenjem. Najčudnije u svemu je da čak ni najveći desničari, “Hrvati po zanimanju“, nisu naÅ¡li za shodno preispitati takvu podrÅ¡ku. Uporno se provlači teza da su Crnogorci uvučeni u rat s Hrvatskoj jer, Bože moj, sve su samo Srbi krivi a jadni Crnogorci su zavedeni. Pa čak i sve ono Å¡to su popljačkali po Konavlima i Župi, sve je to preuveličano. “Nije to baÅ¡ tako bilo“.
ProÅ¡le su godine, rane polako zacjeljuju, treba ići dalje. Sve to stoji. Ali čemu taj silni napor da se Crnogorce rehabilitira od počinjenih zločina? Å toviÅ¡te, uporno se provlači teza da bi Hrvatska trebala biti meÄ‘u prvima koji će priznati novoformiranu državu. Priznanje crnogorske države uopće nije upitno ali velika većina Srba i Crnogoraca ni danas nije spremna, bez ograda priznati krivnju za ratna razaranja. JoÅ¡ uvijek je tu onaj veliki “ali”….
Shodno težnji ka normalizaciji, sramežljivo ali u posljednje vrijeme sve češće, provlači se ideja da bi se i Trebinjci trebali ispričati Dubrovčanima eda bi i ti odnosi napokon zaživjeli. “KomÅ¡ije smo, treba živjeti“.
Bolji poznavatelji krvave proÅ¡losti znaju da su najveći četnici dolazili iz trebinjske Å¡ume i malo dalje iz Nevesinja. Tako je bilo u 2. svjetskom ratu a tako je i u ovom posljednjem, Domovinskom. Od Trebinja, Dubrovčani nikad nisu imali velike koristi. U Trebinje se iÅ¡lo na janjetinju i eventualno po koji rezervni dio za fića ili stojadina. Osim toga, dio dubrovačkih “zanatlija” kojima je teÅ¡ko bilo pohaÄ‘ati 4 godine srednje obrtničke Å¡kole, kupovali su diplome u Trebinju. I to su naÅ¡i odnosi.
I sada bi se trebali miriti? Sada, kada, navodno umjereni, načelnik trebinjske općine Dobroslav Ćuk ističe kako je rat “…projiciran negdje daleko od Trebinja i Dubrovnika te da graÄ‘ani Trebinja za to nisu krivi pa onda nema razloga da se Trebinjci ispričavaju Dubrovniku, niti obratno”. Niti obratno?!? MeÄ‘utim, činjenica je da Dubrovnik Trebinju treba puno viÅ¡e pa se onda pokuÅ¡ava iznaći formulacija kojom bi obje strane bile zadovoljne. A koja je zapravo svrha isprike ako velika većina graÄ‘ana Trebinja tako ne misli? ÄŒisti, goli interes? Zar nam se čitav život na to sveo? Ne treba zaboraviti ni to da je Trebinje jedan od rijetkih gradova koji su rijeÅ¡ili muslimansko pitanje. Danas naime, muslimana u Trebinju naprosto nema.
Navodno je i u pripremi tekst isprike a glasio bi nekako ovako:
“Sa žaljenjem konstatiramo da je dio zla koje je zadesilo Dubrovnik doÅ¡ao i s trebinjske strane i mi vijećnici SO Trebinje, izražavamo žaljenje Å¡to se to dogodilo. Ljudski je grijeÅ¡iti, ali je joÅ¡ ljudskije priznati greÅ¡ku i pokuÅ¡ati je ispraviti. Za to i postoje one teÅ¡ke, ali lijepe riječi IZVINI I OPROSTI. Ne treba zaboravljati proÅ¡lost ali u interesu je graÄ‘ana Trebinja i Dubrovnika, te budućih naraÅ¡taja i moramo gledati u budućnost”.

Eto, normalizacija se odigrava na ovim našim krvavim prostorima, nužno je osigurati protok tržišta i kapitala, trebalo bi nastojati i upirati i više.
Evo recimo, znameniti srpski književnik – četnik u slobodno vrijeme, Momo Kapor lije krokodilske suze zbog činjenice da više nikad neće u Sarajevo, Dubrovnik…. A zašto sirotom čovjeku to onemogućiti? Evo, u proljeće slijedeće godine predviđeno je otvaranje hotela Libertas? Zašto upravo oni ne bi ugostili velikog srpskog pisca i time još jednom pokazali na djelu sposobnost praštanja zabludjelim ovčicama. Pa i samo ime hotela – libertas (sloboda, op.a.) na simboličan način bi karakteriziralo taj, nadasve human čin.

Živjela normalizacija!!!
P.S. Na slici uz članak je fotogorafija dubrovčanina Pava Urbana, koji je u svojim 20-im poginuo od četničke granate, možda baš ispaljene iz pravca Trebinja.

Jug - prvak Europe u vaterpolu May 21, 2006

Jug je naš, samo naš
Jug je naš, samo naš
A ja pooonosan Juuugaaaš – orilo se noćas iz 3000 grla na gruškom bazenu gdje je dubrovački Jug, po treći put u svojoj bogatoj karijeri, postao prvak Europe u vaterpolu. Pobjeda je tim veća kada se zna da su Jugovi protivnici bili tri talijanska kluba, financijski znatno moćniji od hrvatskog prvaka.

U polufinalu, Jug se susreo sa Savonom, po mišljenju mnogih stručnjaka, klub najboljih individualaca u čijim redovima nastupaju Srbin Šapić i Mađar Kasas. Od 4 sudionika završnog Final foura, jedino je Savona bez naslova prvaka Europe.

Jug je otvorio utakmicu odlično, naročito je bio raspolozen kapetan Elvis Fatović sa tri pogotka. Nakon toga slijedi pad koncentracije u Jugovoj igri i druga četvrtina završava Savoninom prednošću od dva gola. Međutim, već na početku treće četvrtine, Jug izjednačava i do kraja se vodi velika, bespoštedna borba između dvije zaista vrhunske momčadi. Ogroman teret na Jugovoj strani podnio je Mile Smodlaka, koji je morao igrati gotovo cijelu utakmicu zbog ozljede Dobuda još u prvom dijelu igre. U dramatičnoj završnici Karać je postigao vodstvo za Jug koje je ostalo do kraja. 9:8 za Jug.

U finalu Jug je igrao sa Pro Recom koji je u polufinalu pobijedio Posillipo istim rezultatom kojim je završila i prva polufinalna utakmica.

Odlična igra Juga u obrani, zaustavljeni Vujasinović, Calcaterra i Szivos bili su ključ pobjede. Uz to, valja istaći još jednu bravuroznu partiju velikog Mile Smodlake, ništa manje dobro Ognjena Krzića koji na zalazu karijere pruza partije zivota, te još jednom kapetana Fatovića i na golu nesavladivog Gorana Volarevića. Konačna pobjeda 9:7 i još jedna zasluzena europska kruna neznantno je pomućena sa dvije nesportske geste – namjerno ozlijeđivanje Krzića u samoj završnici utakmice te proglašenje mađara Szivosa (inače, zaista odličnog igrača) za najboljeg igrača turnira. Ta titula donijela mu je «čak» 1000 eura.

Inače, pobijednik turnira Jug, dobit će za titulu europskog prvaka «cijelih» 17.500 eura. Koji novci! Pokušajte na trenutak zamisliti Dinama ili Hajduka (ili mozda Rij….no dobro, nećemo pretjerivati) ..dakle, ova dva najveća hrvatska kluba na europskom tronu. Da, da..zvuči smiješno ali pokušajte zamisliti počasti kojim bi bili obasuti u slučaju takvog scenarija. Uopće ne sumnjam da bi najzasluzniji među njima postali, u najmanju ruku saborski zastupnici. Valja napomenuti da je utakmicu, pazljivo tipkajuci na mobitel ili gledajući vrhove vlastitih cipela, promatrao i hrvatski premijer.

Feštalo se noćas na Stradunu. Bila je to Jugova noć jer Severina, hvala Bogu, ipak nije uspjela više od zasluzenog 13. mjesta.

Šuicid dubrovačkog turizma May 18, 2006

Sigurno ste čuli za Dubrovnik? To vam je ona varošica na jugu Domaje, niti 20 km udaljena od Cavtata. Varošica je to koja je, kako mediji tvrde, prva priznala Ameriku čime je omogućen nezadrživi razvoj iste kao velike svjetske sile. Ostaje i ona druga mogućnost - ne-vjerovati medijima. Ja eto, ne vjerujem ni da postoji Amerika a kamoli da ju je Dubrovnik prvi priznao. Ne vjerujem jer su me čitav život lagali pa sad pušem i na hladno. Govorili su mi da imamo najljepše more, najveća rudna bogatstva, najbolje stručnjake i najhumanijeg vođu, najveće kurčeve te da Hrvati u prosjeku jebavaju barem jednom dnevno te da mogu dvaput bez vađenja. A tek Dubrovnik?!?
“Za Jugoslaviju se možda i ne zna ali za Dubrovnik svi znaju” – stara je, otrcana sintagma kojom su nas uvjeravali u vlastitu veličinu. I zaista, uopće ne sumnjam da neki seljak iz argentinskih paÅ¡njaka razmiÅ¡lja upravo ovako: “Uh, samo da zavrÅ¡i ova sezona ispaÅ¡e, da ovce smjestim na sigurno i onda mogu na ljetovanje u Dubrovnik”.
Uz ovu postojala je joÅ¡ jedna, niÅ¡ta manje izlizana a a glasila je ovako: “Lako je vama, vi imate turizam”. E ta me ljutila i to opasno.
Tko ima turizam? Da zaista, tko ima turizam??!? Konobari i kuhari sa plaćom koja je ispod hrvatskog, ionako bijednog prosjeka? Trgovci - robovi u velikim trgovačkim lancima? Poljoprivrednici? Koliko god percepcija bila drugačija, ne iznajmljujemo svi apartmane na moru.
Još tamo 80-ih prošlog stoljeća, Dubrovnik je bio perjanica hrvatskog turizma da bi krajem desetljeća došlo do stanovite stagnacije a onda, zbog rata, potpunog pada. Nakon privatizacije na hrvatskih način, hoteli su se počeli obnavljati, sve je opet živnulo i apetiti su porasli.
I što se događa danas? Na koji način vrla dubrovačka vlast kormilari u situaciji kad je namirisala veliki novac?
U proteklih nekoliko godina, nema značajnije odluke dubrovačkih gradskih otaca koja nije, nakon silnih protesta javnosti, odgođena, prolongirana dok se bijes ne stiša. Počelo je sa uvođenjem imovinskog cenzusa pri plaćanju vrtića. To je neslavno propalo. Onda su zakuhali sa dodijelom koncescija dubrovačkim taksistima. I tu su izazvali veliku pomutnju i pobunu. Pa su prolongirali. Nova u nizu bravuroznih odluka su povećanje naknade za korištenje javnih površina u staroj gradskoj jezgri za 300% Ej??? Ne 10, 40 ili 70 nego 300% I opet prolongiranje, ovaj put samo do 15. lipnja kako bi se ugostitelji prilagodili novonastaloj situaciji.
I prilagodili su se, itekako su se prilagodili. Najnovije vijesti kažu da će kava u Cele, na Stradunu biti 12 kuna (sic!) a sok umjesto dosadašnjih 17, bit će 19 kn (?) Mjesečni najam gore spomenute, kultne restauracije iznosi 160.000 kuna. Mjesečno.
Dubrovačka gradonačelnica izjavljuje ovih dana da su cijene nekretnina u Gradu prenapuhane. I što čini da bi potkrijepila svoju tvrdnju? Naravno, priprema odluku o povećanju komunalnog doprinosa za opet 300%. Izgleda da joj se 300% sviđa. Toliko je poskupio i parking na Pilama iza Atlasa. Ali, misli ona i na siroti puk pa su ostala parkirališna mjesta poskupila samo 100%. Sa 5 na 10 kuna. U sretnim gradovima postoje tzv. Zone pa shodno tome i različite cijene. Ali ne i u Dubrovniku. Dubrovnik je toliko jedinstven da je naprosto šteta neke dijelove razlikovati od drugih. Zamislite koji bi to jal bio da se npr. U Lapadu naplaćuje 10 kn a u Gruž samo 5 kn? Pa pojeli bi ih jebote….

Neki zlonamjerni reći će i to da se članovi Gradskog poglavarstva ne voze autobusom a i svi imaju rezervirane besplatne parkinge. Ali to su oni zavidni koji bi rušili u krvi stečenu milu nam Domaju. To su oni koji stalno pričaju o socijali a zapravo misle na mračni socijalizam. E neće nama takvi….
U biti, najljepše od svega je to što je turizam u funkciji svojih građana. Eto, neki dan je objavljeno da je, po košarici, Dubrovnik za 1000 kn skuplji od Zagreba. Pa što? Zato mi imamo turizam, ko vas jebe. Kod vas su nekretnine znatno jeftinije. Pa što? Zato mi imalo najprozirnije more na svijetu. Toliko je prozirno da se ponekad pitam ima li ga uopće?
Jel’ kod vas bio vajsprezident Dik? Nije? Eto vidite. Plačite!!!!
Mislim da ću svojih 40-ak kvadrata stambenog jada ipak prodati i preseliti u Moslavinu (ima gore u unutrašnjosti nešto što se tako zove?), Kupit ću gore 20 hektara zemlje na kojoj ću uzgajati činčile. Znam da to više nije in ali nisam ni ja. Bit će to mazohizam na hrvatskih način.
A vama eto turizam. Å uicidalni.

Umro je don Branko Sbutega April 27, 2006

Bilo je to u osvit rata, kada sam primijetio don Branka Sbutegu u dokumentarnoj emisiji HTV-a. Intervju je održan na Gospi od Škrpjela, prelijepom bokokotorskom otočiću gdje je i zaređen kao svećenik. Ne pamtim da se neka dokumentarna emisija već nakon mjesec dana reprizirala zbog brojnih zahtjeva gledatelja koji su bili opčinjeni magijom njegovih riječi. Pametan, elokventan, svestran a ujedno tako drugačiji od svih ostalih iz svećeničkog staleža. I njegov put bio je drugačiji. Don Branko je rođen u Kotoru, osim teologije studirao je i medicinu, trajno je obilježen povijesnim prijeporima kraja iz kojeg dolazi.
Imponirala je i njega borba za Hrvatski živalj Boke kojem je prijetilo lagano ali sigurno izumiranje. Branko Sbutega bio je medijski jako eksponiran. Možda je to želio a možda i nije. Ostaje ipak činjenica da je imao što reći. Bio je odličan poznavatelj slikarstva i glazbe (svirao je klavir) a nadaleko je poznat i kao vrsni kuhar.
A onda je doÅ¡ao rat “poguba ljudske naravi” i percepcija se promijenila. Branko je doslovno pobjegao iz Boke pred sasvim realnom opasnošću od fizičke likvidacije Å¡to mu mnogi Bokelji nisu oprostili smatrajući da ih je ostavio na cjedilu. A on je otiÅ¡ao u Padovu i tamo osnovao misiju za pomoć izbjeglicama. Vratio se 1996. ali viÅ¡e niÅ¡ta nije bilo isto. Tamo gdje se vratio zatekao je puno mane Bokelja, dobar dio iselio se u Hrvatsku i drugdje… MeÄ‘utim, i u Hrvatskoj se promijenila percepcija prema njemu. Branko Sbutega bio je Hrvat po roÄ‘enju a ne po zanimanju. Bio je katolički svećenik i kao takav u srediÅ¡tu njegove pažnje bio je ÄŒOVJEK, makar i ne bio Hrvat. Zato je znao i oÅ¡tro kritizirati hrvatsku politiku, naročito po pitanju Bosne. Dirnuo je u osinje gnijezdo.
JoÅ¡ mi je u sjećanju izjava “ljigavca iz Konavala” koji je smatrao da mu treba zabraniti prolazak kroz Konavle. Citirao je i njegove navodne protuhrvatske izjave iz raznih srbijanskih tiskovina. A gotovo sve su bile laž i plod bolesne, izopačene ksenofobije. Branka to nije pokolebalo, nastavio se boriti za svoje u Boki iako je znao da je to borba sa vjetrenjačama. Ono Å¡to je don Branko govorio u crnogorskim medijima protiv srbijanske i crnogorske vlasti nije se isticalo na sva zvona ali je bilo tako oÅ¡tro da je pitanje je li se tako i u Hrvatskoj moglo govoriti protiv spomenutih vlastodržaca.
Volio je Branko dolaziti u Dubrovnik. Na sv. Petra držao je misu na Boninovu sa kojeg, znao je reći Branko, puca pogled na najljepši horizont na svijetu. Misu je održavao u kinu jer nije bilo te crkve u koju može stati onoliko onih koji su ga voljeli i koji su vapili za njegovom riječima. Ali kakve riječi.
Don Branko je umro u 54. godini života od teške i neizlječive bolesti. U svojim ranim 20-im uspješno se izliječio od slične boljetice. Onaj gore mu je ostavio 30 godina da ostavi trajni pečat. I ostavio je. O još kakav.
Neka te dragi Bog primi u svoje okrilje čovječe sa velikim, ogromnim Č.

Kako sam osvojio 32.000 kuna na Milijunašu March 16, 2006

Najkraće rečeno, tako što sam falio pitanje za 125.000 kuna. Međutim, ima i duža verzija. Za takvu verziju, potrebno se vratiti mjesec i po dana unatrag, u vrijeme kad je zazvonio mobitel dok sam se sa Prvićem vraćao kući iz vrtića.
Prekrasna, bogobojazna hostesa na svom brzom zagrebačkom u gotovo 15 sekundi sve je rekla. I da je sa Milijunaša, i nešto o propozicijama, ubacila je tu i Hermana Bollea, katedralu, termine i štošta drugo. Sjećam se samo da je moj odgovor bio 12.500 iako nisam znao što je pitanje. Međutim, znao sam da je riječ o prekrasnoj hostesi jer sam imao erekciju. To je pouzdan znak.
Čim su mi javili da sam unutra, započeo sam sa visinskim pripremama. Glupo je pojaviti se u metropoli nepripremljen, kaj ne? Uglavnom, impresionirao me Zagreb. Toliko semafora, široke aleje, velike zgrade. Neke od njih i po 6 i 7 katova. Pa i više.
Ipak, sve to bilo je ništa prema ogromnoj zgradi na Prisavlju. Izgledala je tako moćno. Ja sam čovjek koji ništa ne propušta slučaju. Ja sam tip čiji otac 40 godina nikad nije zakasnio na posao. Iako mi je rečeno da tamo moram biti u 10.30, već u 9.30 približavao sam se toj kozmogenskoj instituciji. Sjeverni ulaz u zgradu ogroman je i djeluje impresivno. E tu je proradio moj špijunski gen i odmah sam pomislio: Bože, Bože ovo je sigurno neka klopka za nas nevične iz južnih provincija. Zato sam vješto preskočio žice od tramvaja i krenuo oko zgrade. Želio sam pregledati svaki kutak da ne bi bilo nikakvog iznenađenja. Usput sam zastao na obalama Save i pomolio se riječnom duhu da mi da snage i kuraje.
Mjesto na kojem je bilo okupljanje natjecatelja zove se “Intim bar” mada mi baÅ¡ i nije najjasnije Å¡to je intimno u socijalističkoj ikonografiji ranih 80-ih? Ogledao sam se oko sebe i zaključio da potencijalni natjecatelji izgledaju dosta gluplje od mene. Ako je to moguće. Vidio sam i jednu mrak pičku ali se poslije ispostavilo da je samo pratnja. A nije bila ni pička.

Na samom početku – problemi za mene. Iako u dosadašnjom vijeku trajanja Milijunaša nije bilo diskvalifikacije natjecajtelja, meni se to zamalo dogodilo zbog jednog sasvim prozaičnog razloga – moja pratnja nije bila u mogućnosti biti s menom svo vrijeme. Gospodja urednica kojoj bi rado poručio da je nabijem na kurac kada ne bi bilo opasnosti da me tuži pa joj zato neću reći da je nabijem na kurac, bila je vrlo neugodna, puna sebe i jako, jako bučna. Ali dobro, vidio sam i gore.
Najveću tremu imao sam na probi. Jako nisko postavljena tastatura postavljena za kepece stvarale je odreÄ‘ene probleme ali tako je bilo svima. Osim kepecu preko puta mene. Prvi put bio sam 5. Pa onda 8. Ali čekao sam SVOJE pitanje. “Poredaj po abecedi”. Znao sam da nitko ne može biti brži od mene ako bude takvo pitanje. I bilo je. Kolegicama pored sebe sam ponudio okladu da ću biti najbrži. Samo su se Å¡eretski nasmijale i otklonile takvu ponudu. A bio sam najbrži.

Bio sam najbrži i kasnije kad je jedino bilo bitno. Nakon što sam odradio svoje nisam čekao da Tarik objavi tko je najbrži nego sam čekao da prozove mene. Naprosto sam znao. Prije odlaska na vruću stolicu upitao sam Tarika ima li tremu. Zbunio sam ga na trenutak a onda je umro od smijeha. Mislim da sam ga time kupio. Time i prezimenom a oni koji su gledali znat će o čemu govorim 
Uglavnom, tremu nisam imao, pitanja su mi bila relativno zajebana (ali zajebana su sva ona na koja ne znate odgovor, zar ne). Sve je završilo mojim nerezonskim kockanjem na pitanju za 125.000 jer zaista nisam imao nikakvih indicija o možebitnom točnom odgovoru.

Poslije nastupa, išao sam lokati sa svojim jockerima. Bile su tu i neke napalm djevice, gruppie djevojke i još neke obožavateljice. Mislim da smo pili negdje u Zagrebu jer mi se učinilo da sam vidio rijeku. Veliku šporku rijeku.

Neobično je gledati sebe na televiziji. Skužite da ste ćelavi i više nego što bi to sebi htjeli priznati, skužite i štošta drugo zbog čega vas uhvati letargija ali 32.000 kuna vas vrate u stvarnost.
Kakva je moć medija, najbolje se vidi na jednom primjeru. Naime, u emisiji sam, slijedeći Tarikov stil zajebancije, rekao da skupljam sličice životinjskog carstva, da mi ih broj 67 i čudnovati kljunaš. Naravno da ne znam što je broj 67. a ni kljunaš mi ne fali. Svatko onaj koji drži do sebe mora imati kljunaša.
U dva dana imao sam 30-ak telefonskih poziva iz cijele Hrvatske. Ljudi masovno nude sličice. Jedna bakica iz Zagreba je toliko oduševljena mojim nastupom pa kaže da će mi nabaviti sve sličice koje mi fale. Neko dijete me nazvalo samo da mi kaže da broj 67 nije kljunaš nego smuđ. Došli su i brojni mailovi na mog poslodavca ;) Ne znam kako su ljudi došli do mog broja telefona ali samo zamišljam što bi se dogodilo da sam rekao da mi je kurac 28 cm. Što i jest ali to nije tema ;)
Vrhunac svega bio je jučeraÅ¡nji poziv iz KraÅ¡a koji, dirnuti mojim nastupom, Å¡alju “slatki paketić” kao znak pažnje. Pa u redu. Bio sam im dobra rekla makar nesvjesno.

Uglavnom, ja sam sada zvijezda južnih provincija. Svugdje pijem đabe, mlađe djevice nude mi se na oltaru požude, žele baš da ih ja razdjevičim. Dobio sam godišnji odmor 2 mjeseca a puštaju me i u bolnicu kad nisu posjete. Danas je treći dan i slava jenjava. Moram na neki novi kviz. Recimo Karika bi bila sasvim prihvatljiva. A mislim i da bih mogao opaliti Danijelu.

Koristim ovu priliku da se zahvalim i svojim jockerima, Vama poznatim virtualnim ljudima. Možete ih naći na ovim adresama:
http://whatever.blog.hr
http://starosjedilac.blog.hr
http://porto.blog.hr(nakadno otkazao jer njegova mala kovrčava ne voli da se porto druži sa barabama iz južnih provincija)

A ja…ja sam http://herostrat.blog.hr ali to znate. Svatko tko drži do sebe - zna! ;)