Sve je po zakon, sve je po zakonu!!! April 13, 2007

Načelo pravednosti temeljno je načelo svake pravne države. Njegovo filozofsko utemeljenje iznio je nekih davnih dana gospar Aristotel u svom znamenitom djelu “Nikomahova etika” gdje on on ideju pravednosti izjednačava sa najviÅ¡om vrlinom a koja se tumači kao suglasnost sa zakonom i zahtjevom za jednakost.
Aristotel ide i dalje pa pravičnost tumači kao poseban oblik pravednosti koji sudu daje ovlaštenje da postupa i mimo zakona u slučajevima kada bi primjena nekog zakona bila previše stroga ili ako je sam zakon propustio regulirati neku materiju.
U nekom idealnom, utopijskom svijetu, pravednost, pravo, pravda, moral trebale bi biti jedinstvene kategorije. Osim, naravno, ako živite u Hrvatskoj. Ovdje su stvari ponešto drugačije.

Najčešći prigovori ideji pravne države idu na račun sudova te ih se, često i s pravom, apostrofira kao najodgovornije za izigravanje, ustavom i zakonima proklamirano načelo zakonitosti. A je li baš tako? Ili točnije, je li baš samo tako?

Prikažimo to na jednom primjeru. Za to će nam trebati povratak u prošlost. 15 godina bit će sasvim dovoljno.

Dakle, pojavi se jedan moćan trgovac (koji svoju ekonomsku snagu temelji na sprezi s političkim vlastodršcima) i ovakvu dilemu postavi pred MORH.

-    NaÅ¡a Hrvatska (ovo je potrebno posebno naglasiti) vojska podnosi strahovit teret u obrani zemlje i potrebno je da se, jel’te, takva vojska i nahrani. Ja sam, eto igrom slučaja, u mogućnosti da za naÅ¡u Hrvatsku (joÅ¡ koji put ponoviti) vojsku osiguram redovnu isporuku neophodnih namirnica. Evo rećemo, patata (Ante kako se ono patata kaže književno? E krumpir, krumpir)…dakle, predmetna patata na tržiÅ¡tu koÅ¡ta 2 kune ali moja patata, hrvatska patata je posebna patata koja je izložena blagotvornom djelovanju južnjačkog sunca. I ne samo to, naÅ¡a patata, hrvatska jel’te.. sama izlijeće iz zemlje kad je spremna za konzumiranje, ne treba je čak ni vaditi. Možete li to vjerovati? E pa roÄ‘o, jasno je onda da je ne mogu dati po toj cijeni. Mislim da je 6 kuna sasvim prihvatljivo za moju, naÅ¡u hrvatsku patatu. Jel’tako?
Nadležni u MORH-u razmišlja, tešku odluku treba donijeti u trenutku a naš trgovac nastavlja.
-    Mora vojska neÅ¡to jest, jel’ tako a bogami, neće ni nama biti loÅ¡e.

I eto ugovora. Ugovor je, kao što znamo, dvostrani akt u kojem postoji suglasnost volja ugovorenih strana (molim? Kome to nije jasno?). Dakle, slučaj je u potpunosti pravno reguliran.

I što se onda događa?

Nekoliko godina poslije naš trgovac nije samo bogat čovjek nego i relevantna politička faca u svom kraju. Međutim, osili se, kako to već biva i počne izlijetati izvan dogovorenih okvira.

E ne’Å¡ majci!!!

Po hitnom postupku, naÅ¡ trgovac uredno zaprimi čitav niz kaznenih prijava. Ocrnjuje ga se na sve strane, huÅ¡ka se narod koji vapije za pravdom. ”Tko kaže da mi ne želimo lopovima stati na kraj”?

I tu onda nastupaju sudovi. Jedino relevantno o čemu sud može razglabati u okviru debilne kaznene prijave jest jesu li ugovori koje je naš trgovac, a sada političar, sklopljeni po pozitivnim pravnim propisima RH? Jesu, dabome da jesu. Naš trgovac je iz ugledne poljoprivredne familije, ne bi on drugačije ni mogao postupati.
I što se onda događa? Naravno, trgovac biva oslobođen jer u njegovom postupanju nema protupravnosti. Čovjek je sklopio ugovor, po njemu postupao i što sad?

Izio vuk magare reći će prosječni, rezignirani građanin. Nema tu sreće.

Ali ima. Ili točnije, moglo je biti kada bi državno odvjetništvo postupalo po zakonu. A postupanje po zakonu u ovom slučaju bilo bi podizanje optužnice protiv nadležnih u MORH-u koji su takav, po državu štetan ugovor, sklopili s našim trgovcem. U tom slučaju bi se moglo suditi ne samo takvoj osobi nego bi i naš trgovac bio optužen za podstrekivanje sklapanja štetnog ugovora.
Naravno, državno odvjetniÅ¡tvo u ovom kao ni u nizu takvih sličnih slučajeva, nema snagu bilo Å¡to napraviti jer su ….ma Å¡to dalje pričati. E sad ovaj slučaj prebacite na sve hrvatske slučajeve kao Å¡to su privatizacija, pizdarije s bankama, ovo-ono…i dobit ćete poantu priče.

Stoga, kad slijedeći put budete šetali ulicom i razmišljali o ovom (a o čemu bi drugom?) pa ispred vas naiđe sudac lokalnog suda, nemojte pljunuti njega. Pljunite državne odvjetnike. Političare nećete pljuvati. Oni ne prolaze vašom ulicom. Barem ne pješke.

P.S. Nisam sudac, majke mi ;)

Skandalozno: uređivao vrt na crno - policija reagirala promptno !!! March 8, 2007

Hrvatsko pravosuÄ‘e najbolnija je točka te ujedno najveća prepreka ulaska u Europsku uniju. Korumpiranost, ogroman broj nerijeÅ¡enih predmeta, loÅ¡a organizacija sudstva i ”problematični” normativni akti, sve to stvara sliku o balkanskoj krčmi koju je elektrifikacija mimoiÅ¡la.

Da situacija i nije tako loša najbolje govori ovaj primjer.

Elem, (što bi rekli stari austrougari) prošle godine u pitoresknom konavoskom mjestašcu uhvaćen je bosanskohercegovački državljanin dok je uređivao tuđi vrt bez radne dozvole; dakle na CRNO. Zamislite vi toga bezobrazluka čeljadi draga? Dok Hrvati uredno plaćaju porez državi koju vole, ovaj kriminalac našao je načina kako se jeftino obogatiti. Ali nećeš majci. Revnosna naša policija uhvatila je bandita pa je ovaj, nakon operativne obrade, izgnan iz Hrvatske uz obaveznu zaštitnu mjeru zabrane ulaska u Hrvatsku (nekoliko mjeseci).

I što se onda događa? Umjesto da mu to bude opomena za ubuduće, Bosanac se uoči Božića ponovno uputio u Hrvatsku da bi ga, na povratku, ponovo uhvatili hrvatski policajci i odveli u najbližu policijsku postaju. E sad tu nastaje mali problem. Naime, mjera izgona iz Hrvatske neimenovanom A.Dž. istekla je 20 dana ranije i tu se policija malo, da prostite, zajebala. Ali tko radi i griješi, zar ne?

A.Dž. nariče i kuka – «pa Božić je ljudi, nosim djeci poklone, nisam ja niÅ¡ta…» ali policajci na te vapaje ostaju ravnoduÅ¡ni i dostojanstveni, pravi profesionalci. A onda A.Dž. pravi “greÅ¡ku u koracima”. Nudi policajcima 70 kn (slovima: sedamdeset kuna) da mu progledaju kroz prste grijeh koji to zapravo i nije, na Å¡to ovi eksplodiraju u pravedničkom bijesu.

«Ti misliš da smo bi korumpirani, novce nam nudiš, a? Pa nije ti ovo Bosna jebote…» (ostatak je lako zamisliti, zar ne) Ne lezi vraže, budući je riječ o teškom zločinu pokušaja podmićivanja državnog službenika, u cijelu priču upliće se i famozni USKOK da bi, u konačnici, zločinac završio u pritvor. Prigovor na pritvor mu se najprije prihvaća a onda odbija. Svjesno je hrvatsko tužiteljstvo da je riječ o opasnom kriminalcu čije bi privremenom puštanje moglo imati dalekosežne posljedice.

Dobro, reći će neki nevješti pravosudnoj praksi, ipak je riječ o samohranom ocu četvero malodobne djece. Možda i nije trebalo tako oštro… Ali ne, ne dragi. Griješite. Jer upravo na ovakvim slučajevima daje se najbolji primjer svima onima koji svjesno krše hrvatske zakone. Jer što? Danas obrađuje tuđi vrt bez radne dozvole pa onda podmićuje policajca. Što je slijedeće? Možda švercanje cigareta preko granice? Treba to zatrti u začetku i upravo na ovim slučajevima pokazati funkcioniranje pravnog sustava.

Sitne su to duše, ti kriminalci. Tuđi vrt okopavati, pa kako mu je samo palo na pamet? Pa što nije sagradio hotel, golf igralište, švercao heroin, ukrao dragulje? Ali ne, on bi u agro biznis sa Konavljanima?!?

E sad čami u pritvoru zlotvore i budi zoran primjer svima onima koji iznose objede o nefunkcioniranju hrvatskog pravnog sustava. Placet!!!

Ko nas, bre, zavadi?!? February 20, 2007

…da drugi misle za vas
to vas ne smeta
navikli ste se
da postoje zakoni jaci od propisanih
to ne znate
to su heroji govorili
kad su bili mali…

Ovako je nekada pjevao Johnny Štulić, neprijeporna rock ikona 80-ih ali, po svemu sudeći, njegove riječi primjenjive su i danas. Najnoviji permormance u odnosima Hrvatske i Crne gore to nesumnjivo potvrđuje.
Predsjednik Hrvatskog Sabora, sveprisutni Vladimir Å eks otiÅ¡ao je dakle u “prijateljsku i dobrosusjedsku” Crnu goru kako bi pripremio teren za stvaranje joÅ¡ boljih odnosa izmeÄ‘u ove dvije, “tradicionalno prijateljske” zemlje te omogućio Hrvatskoj involviranje u propulzivno crnogorsko tržiÅ¡te.
Rezultat svega je načelni dogovor o plaćanju ratne odÅ¡tete za zločine počinjene na dubrovačkom području u vidu vlasničkog udjela Hrvatske u nekim crnogorskim poduzećima a pepelom posuto crnogorsko vodstvo dobiva satisfakciju u vidu, očito pomno pripremane, Å eksove izjave, kako Crnogorci zapravo nisu agresori na Hrvatsku nego su bili izmanipulirani od strane Srbije i vrha JNA. Sic!! I Å¡to sad? Pojeo vuk magarca. Politički pragmatizam nameće ovakvo rjeÅ¡enje. “Moramo živjeti dalje” reći će naÅ¡i uvaženi odličnici a tu već “debelo” isprostituiranu izjavu prisnažit će i onom “oprostiti ali ne zaboraviti”. Naravno, vlasnički udjeli u crnogorskim firmama su bacanje pijeska u oči hrvatskim graÄ‘anima a ciljjoj je stvaranje privida kako će pravda ipak biti zadovoljena. ÄŒinjenicu da su brodogradiliÅ¡ta u Tivtu i Bijeloj (koji se spominju u ovom kontekstu) već gotovo prodana stranim investitorima, hrvatski graÄ‘ani ne moraju nužno znati. Ali zato ostaje aerodrom u Tivtu u kojem je ionako dobar dio opreme pokraden s dubrovačkog aerodroma u ÄŒilipima.
A kako je zapravo sve počelo?
1. listopada 1991. počinje junački pohod bratije sa istoka pod parolom zaÅ¡tite Otadžbine od povampirenih ustaÅ¡a te obrane poluotoka Prevlake kao teritorija “koji je oduvijek pripadao Crnoj gori”. Vrlo brzo Prevlaka pada u drugi plan a na vidjelo dolaze pravi razlozi pohoda – obična pljačka. Jer, Å¡to god vi mislili o tome, Crnogorci su u rat krenuli kako bi konavosku “braću” oslobodili od viÅ¡ka dobara koji su ovi tvrdokorno čuvali samo za sebe. “Pa zar nismo braća, zar sve ne trebamo dijeliti?” Epilog svega su ubijeni, ranjeni, zatvarani, popljačkane i spaljene Konavle, Župa, razoreni domovi po MokoÅ¡ici, Gradu….itd…itd…
Danas čujemo kako se čak i tada, u vrijeme opće histerije, sa Cetinja čuo pokajnički pjev “Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”. Bull shit. Slavko Perović i njegovi liberali bili su jedina snaga koja se protivila pohodu na Dubrovnik ali njihov glas nije se daleko čuo. Ali se dobro čuo glas mladog i perspektivnog Mila Đukanovića “- spasitelja crnogorske nacije” koji je doÅ¡ao na Žarkovicu, nadomak Dubrovniku, vjerojatno suosjećajući s patnjom kroz koju prolaze njegova subraća Hrvati.
Ali dobro, to je prošlo, stanje se s vremenom smirilo, da bi 2002. Račanova Vlada potpisala Protokol o privremenom graničnom režimu prema kojim su Crnogorci dobili puno više od onoga što su očekivali. Tim protokolom Hrvatska je (privremeno) dobila Prevlaku (oko koje ne bi ni trebalo biti spora) a Crna Gora je dobila mogućnost da joj hrvatsko brodovlje ne kvari pogled na Prevlaku, da se riješi naših ribara i da pritom svoje može uputiti u naše vode. Krasno.

Sveprisutni Šeks dakle osim što redefinira (nedavnu) povijest izjavama kako Crnogorci zapravo nisu agresori, također najavljuje mogućnost da privremeni protokol postane trajni. Usput budi rečeno, kada je protokol donosila Račanova vlada, bili su žestoko protiv. Danas je ipak drugačije.
Kada je potrebno uzbuniti narod oko baruÅ¡tine u Savudrijskoj vali, naÅ¡a dična vlast spremna je na sve; ni pod koji cijenu neće ustupiti “ni komadić Hrvatskog teritorija”. S druge strane, kada je riječ o krajnjem jugu, tu smo ipak spremni biti malo fleksibilniji a sve u cilju Å¡to boljih “dobrosusjedskih odnosa” te prodora na crnogorsko tržite. Jer gdje drugo i možemo?!?
Da bi ironija bila veća u sinoćnjoj emisiji Otvoreno, o ovom problemu najviÅ¡e se govorilo sa gospodarskog aspekta. “Nemamo otvorenih političkih pitanja sa Crnom gorom”. Sapient sat!
Naravno, ni hrvatska javnost nije pretjerano zainteresirana ovim dogaÄ‘ajima. “Pa pun nam je milokleez viÅ¡e politike i sličnih pizdarija, dajte nam Severinu, dajte nam zabave začinjene Račanovom bolešću i Vojkovićevom nasilnošću. To su prave teme”.
“Politika je kurva” - nemarno će odmahnuti prosječni hrvatski graÄ‘anin. I bit će u pravu. A kurva će i dalje Å¡iriti noge i raditi na crno. Bez poreza.

Josip Radeljak napušta Hrvatsku?!? January 25, 2007

Hrvatska javnost ovih je dana suočena s opasnom pogibelji. Naime, svjetski poznati binzismen, Josip Radljak Dikan, zaprijetio je napuštanjem Hrvatske zbog nezadovoljavajuće presude u parnici koja se vodila na Županijskom sudu u Dubrovniku.
A o čemu je zapravo riječ?
Josip Radeljak, pravomoćnom sudskom presudom osuđen je na godinu dana zatvora uvjetno uz rok kušnje od četiri godine zbog toga što je, unatoč zabrani Konzervatorskog odjela u Dubrovniku, izveo građevinske radove na svojoj kući u staroj gradskoj jezgri koja predstavlja spomeničku baštinu od nacionalne važnosti.
Josip Radeljak koji je, prema ranijem priznanju zapravo “beskućnik” i nema nekretnine u Republici Hrvatskoj, izradio je unutarnje stube i armiranobetonske ploče i izgradio belvedere ne poÅ¡tujući pri tom pozitivne normativne akte. Branio se činjenicom da je kuća zapravo vlasniÅ¡tvo tvrtke njegovog sina kao da bi time počinjena Å¡teta bila manja? TakoÄ‘er je naloženo Josipu Radeljaku da kuću vrati u prvobitno stanje. To će, sa tehničkog aspekta, ipak biti malo teže.

U čemu je zapravo značaj ovakve presude? NI prvi ni posljednji bahati, bespravni graditelj koji ignorira zakon oslanjajući se na novac i utjecaj u društvu.
Ipak, presuda je značajna utoliko Å¡to čini presedan u ovakvim slučajevima. TeÅ¡ko se sjetiti kada je neki lokalni moćnik osuÄ‘en za ovako “beznačajni” protupravni čin. I zbog toga, potrebno je do poda pokloniti se dubrovačkom sucu Nikoliću koji nije podlegao silnim pritiscima (”pa Å¡to ti to treba”) nego je donio odluku zasnovanu na zakonu.
Bijesni Radeljak zaprijetio je napuštanjem Hrvatske u kojoj su valjda svi nabrijani da ga osujete u njegovim vizionarskim pothvatima. Njega se jednostavno ne razumije.
I Å¡to se onda deÅ¡ava? Umjesto da se pokrije po uÅ¡ima, ovaj “UniÅ¡tavač” kulturne baÅ¡tine kao dijete kojemu suoduzeli dudu iz usta, prijeti napuÅ¡tanjem Hrvatske. Kojoj je, valjda tako razmiÅ¡lja Radeljak, pružio toliko da će njegova izočnost predstavljati nacionalnu katastofu?
MeÄ‘utim, ako malo bolje promislimo, Dikanov odlazak zaista neće biti neprijemjećen jer, za pretpostaviti je, s njim će ponovo u “bijeli” svijet i njegova životna družica – poznata i priznata estradna zvijezda Vlatka Pokos? Možete li zamisliti koliko je to manje stranice u časopisima kao Å¡to su Tena, Glorija i sl?
Iz svega spomenutog, mišljenja sam da bi trebalo organizirati peticiju da ovaj svjetski priznati stručnjak ostane u Hrvatskoj a Vrhovnom sudu da iznađe načina da se ispravi ova nepravda koja vapi do neba i koja može imati dugoročne posljedice po hrvatsko društvo u cjelini.
I Zato kažem – Dikane, ostani. Oni naprosto ne znaju što čine!!

Spomenik Franji Tuđmanu January 9, 2007

 U posljednje vrijeme, svjedoci smo sve češćih inicijativa za podizanjem spomenika prvom hrvatskom predsjedniku, dr. Franji TuÄ‘manu. Nakon Å¡to je populistički metropolitanski gradonačelnik Bandić najavio podizanje takvog spomenika u skorije vrijeme, razvile su se očekivane polemike. Spomenik ili samo trg? Postojeći ili novi “novcijati”? Možda aerodrom? Ispred Mimare ili na Trgu Francuske Republike? Umjesto Bana Jelačića? Realizam ili moderna? Nije bilo “slobodnog mislioca” koji nije imao svoju viziju ovakve inicijative. Uključujući i Miroslava TuÄ‘mana kojemu je ovo bio prilika da reanimira, barem na trenutak, svoju beznačajnu strančicu na umoru.
Duhovi se joÅ¡ nisu smirili a ista inicijativa pokrenuta je i u Splitu. I to ni manje ni viÅ¡e nego od premijera osobno. Sanader, eto ne želi prejudicirati stvari ali smatra da bi takav spomenik morao biti u samom srediÅ¡tu Grada; kako i priliči “tvorcu Hrvatske države”. Odmah se javila reakcija iz SDP-a, HNS-a i inih strančica koji ne poriču veliku TuÄ‘manovu ulogu u hrvatskoj povijesti ali….ALI. Pa onda licemjerno ističu kako bi prvo trebalo podići spomenik Smoji na MatejuÅ¡ki kao da se ne sjećamo kako je spomenuti u svojim posljednjim danima bio prezren gotovo od svih izuzev Å¡ačice prijatelja i feralovaca. Sada je eto i Smoje dobar za političko potkusurivanje.
Premijerov prijatelj, državni arhitekt Jerko Rošin sramežljivo ističe kako ne treba inzistirati na spomeniku koji bi prikazivao realan lik pokojnog predsjednika nego da bi tu bilo mjesta i za neki apstraktni uradak. How yes no! Možete li u Splitu zamisliti bilo kakav spomenik osim onog koji hiperrealistički prikazuje Tuđmanov lik a da istovremeno ne postane predmetom žestokih političkih prijepora? Izgleda ipak da se većina slaže kako spomeniku nije mjesto na novoj Rivi. Barem toliko!
Potaknut ovakvim idejama a poznavajući pri tom dubrovačku, političku klimu odlučio sam iskoristiti jednu koincidenciju za sasvim originalan prijedlog. Ovako bi to bilo:

Svima je poznat Orlandov stup u Starom gradu koji joÅ¡ tamo od 15. stoljeća ponosito simbolizira državnost Republike Ragusa. MeÄ‘utim,  malo je onih koji znaju da Orlando danas ne stoji tamo gdje je nekada bio. O čemu je riječ? 1825. Orlando je pokleknuo pod velikom neverom. Pao je pri čemu je i poprilično oÅ¡tećen. Restauriran je i ponovo vraćen nakon 50-ak godina ali ne na pravo mjesto nego oko 5 metara istočno a sam kip okrenut je prema sjeveru umjesto izvorno prema istoku. U novije doba, Orlando je opet u opasnost ali ovaj put ne zbog nevere nego zbog želje dubrovačke vlasti da na njega postavi stijeg sa hrvatskom bandijerom tolikih proporcija da ne ostavlja ni tračak sumnje koliko je Dubrovnik zaista hrvatski! Težak je to teret za nejakog viteza koji je do tada trpio česta lomljenja mača ali ovaj put nije izdržao. Kada su “mudre” glave napokon uvidjele koliko mu je teÅ¡ko, zastava i jarbol se skidaju a vitez baÅ¡ u ove dane pred protekle blagdane svečano kreće na restauraciju.
I tako, ostalo je upražnjeno mjesto. Čekati Orlanda koji će opet biti izvor novih prepucavanja ili…?
E tu dolazi moja, vjerujem sada već svima uočljiva, ideja.
Umjesto simbola propale Republike, stavimo simbol nove Republike. Hrvatske Republike. Franjo Tuđman na Stradunu, zašto ne? Učili su nas da povijest počinje od 1991. pa bi ovakav čin bio izraz čistog političkog pragmatizma. Ako sjeme ove ideje padne na plodno tlo moglo bi se poći i dalje. Zašto ne napraviti umanjene replike takvog spomenika pa ih postaviti poviše svih izloga na Stradunu? U sezoni bi bi ih mogli prodavati kao izvorni hrvatski suvenir. Otvaraju se neslućene mogućnosti.
Ipak, postoji je jedan problem. Neobuzdani mangupi često su u prošlosti lomili Orlandov mač ali to nije predstavljalo veliki problem. Riječ je ionako o replici koja se popravi i sve po starom. U takvom vandalskom činu nikad se nisu tražili politički predznaci. Međutim, što će se dogoditi ako netko sutra odluči…štojaznam…recimo slomiti očale na licu novopostavljenog spomenika?  Da, da…osjetljivo, osjetljivo.
Morat ću malo pomnije razraditi ideju. Uostalom, zašto i vi, dragi puče, ne bi sudjelovali? Ajmo, pucajte? :)

Na Dan sv. Nikole - 6. prosinca 1991. December 6, 2006

Ima neke jezive simbolike u ovoj posljednjoj fotografiji Dubrovčanina Pava Urbana; fotografiji koji je snimljena na dan Sv. Nikole, 6. prosinca 1991.  Kamena prašina nad gradom naziv je snimke na kojem vidimo okovanog Orlanda povrh kojeg se vijori hrvatski barjak a lijevo, na crkvi Sv. Vlaha, kao nijemi svjedok, stoji zaštitnik Grada, nemoćan i usamljen. Ono što ne možemo vidjeti je slijedeći trenutak u kojem Pavo Urban pada nedaleko od Orlandova stupa pogođen minobacačkom granatom; uklopljen u kompoziciju slike koja nikad neće biti snimljena.
6. prosinca 1991. bio je najteži dan u modernoj povijesti Dubrovnika; dan kada je gorjelo nebo od tisuća ispaljenih projektila od strane srbaljsko-crnogorskih agresora. Odlučili su pružiti svoje krvave kandže nad onim Å¡to su oduvijek potajno nazivali “srpskim” Dubrovnikom. NiÅ¡ta im nije bilo sveto na taj dan Sv. Nikole, zaÅ¡titnika djece i putnika. Brane su pale kad su odlučili sruÅ¡iti i Stari grad – povijesnu jezgru pod UNESCO-vom zaÅ¡titom. Rukovodili su se valjda izjavom trebinjskog ratnog gradonačelnika, u slobodnoj vrijeme poznatog kamiondžije Vučurevića – “izgradit ćemo joÅ¡ ljepÅ¡i i stariji Grad“. Onaj trun preostale svijesti i savjesti valjda im je govorio da čine neÅ¡to Å¡to se činiti ne smije. Zato im je trebao alibi. “Dubrovčani pale gume u Starom gradu“. Zato gori nebo.
Konačni rezime bio je 19 poginulih civila, četiri branitelja te brojne razorene kuće, palače, spomenici…. I, zahvaljujući prvenstveno braniteljima Srđa, konačno obranjen Grad.
6. prosinca je dan kojim se u Gradu obilježava Dan hrvatskih branitelja. Razne delegacije, kako i priliči, položit će vijence na grobove. Na svoja lica navući će prigodne maske tuge i sućuti. Nekima će se zakotrljati suza niz obraze. To su oni koji su izgubili najmilije; oni tuguju svo vrijeme u samoći; njihova bol ne traži medijsku pažnju… U jednoj od brojnih dubrovačkih galerija, večeras je i otvaranje izložbe ranijih radova Pava Urbana. Na crno bijeloj pozivinici – fotografiji rafaelovskog ugođaja, sramežljiv lik još jedne, tada ne tako poznate fotografkinje, Mare Bratoš.
Ima i drugačijih načina obilježavanja, onakvih koji nam neprestano dokazuju da naÅ¡oj, hrvatskoj megalomaniji i sposobnosti da nakaradnim napravimo i ono najsvetije, nema granica. Na 500-tinjak metara dugom Stradunu, povrh izloga svake pojedine trgovine kočoperi se malena hrvatska zastava. Njih 100-tinjak sa lijeve i desne strane čini vam ugoÄ‘aj kao da prolazite kroz Å¡palir vojnika koji vam ne dozvoljava da se ni jednog trenutka opustite. Kao da te Veliki Hrvatski Brat promatra i prema tvojoj reakciji testira tvoju mjeru domoljublja. Takav kičeraj valjda nije doživio ni “dragi drug Tito” u svom povijesnom pohodu prijateljskoj Narodnoj republici Kini davnih 70-ih.
Koliko godina još treba proteći da hrvatstvo prestane biti zanimanje?!? Koliko godina još treba proći do onog trenutka kada ćemo kič moći nazvali njegovim pravim imenom bez straha da će ti netko zamjeriti da nisi dovoljno Hrvat? Koliko godina…..?
Evo i podsjetnika na one koji su, kako kaže dubrovačka kroničarka, blogerica http://silvanaurbs.blog.hr , bili tamo umjesto vas, za nas

Jazz u dubrovačkoj novogodišnjoj noći November 17, 2006

U želji da Dubrovnik ponovo postane svjetski poželjna destinacija, za proslavu Nove 2007. godine, dubrovačke vlasti angažirale su najveću hrvatsku glazbenu zvijezdu - Zlatana StipiÅ¡ića Gibonnija. Ali nisu stali samo na tome. Danima već ingeniozni gradski oci predviÄ‘eni Maticom Majkom, najavljuju svjetsku senzaciju pomno birajući trenutak kada će vijest-bomba biti objavljena.  I zaista su zaintrigirali, barem mene i moju ženu. I dok je žena smatrala da bi “ovaploćenje” Pearl Jama ili recimo Madonne bilo sasvim izgledno, ja sam smatrao da je takvo očekivanje preskromno, uzimajući u obzir pompozne, ranije najave. Stoga, sve ispod Queena s Fredyjem Mercuryjem, bilo bi iznenaÄ‘enje za mene. Neki će reći “pa kako, Fredy je mrtav”, ali to su oni rijetki koji nisu upoznati sa sposobnošću dubrovačkih gradskih vlasti.
I eto,  napokon je objavljeno da je svjetski vokalno instrumentalni sastav s kojim je sklopljen “ortački ugovor” zapravo Mat Bianco – engleski pop jazz sastav koji je vrhunce svoje slave imao koncem proÅ¡log tisućljeća. Riječ je o planetarno popularnoj grupi čije se uspjeÅ¡nice “Whose Side Are You On”, “Half a Minute” ili pak “Yeah yeah” pjevaju u svim boljim dalmatinskim konobama. Istina, Mat Bianco se u meÄ‘uvremenu raspao pa  njegovu okosnicu danas čine tek dvojica od četvorice veličanstvenih ali….zar je to važno? Pomozimo ljudima da se vrate na utabane staze slave gdje im je i mjesto.
Zlonamjerni meÄ‘u vama reći će “pa koji će nam milokleez pop jazz sastav u novogodiÅ¡njoj noći” ali to su oni malobrojni koji nisu svjesni da je Dubrovnik poznata i priznata jazz metropola. Dok se u Zagrebu sluÅ¡aju Magazin i narodnjaci, Dubrovnik ječi od frezz jazz minijatura svjetskih gura jazza kao Å¡to su Dizzie Gilespie, Luis Armstrong, The Bird i mnogi drugi. Poznato je i to da dubrovački maloljetnici kada u magnovenju pijani teturaju Stradunom najčešće pjevaju jazz uspjeÅ¡nice kao Å¡to su Parkerova “Round Midnight”, “April in Paris” ili  naročito Sinatrinu “Under My Skin”.
Zato nas i mrze jer smo tako posebni, tako kulturni, jednostavno – tako Bolji. Nikad se ovdje plodna tla nije uhvatila “muzika” Thompsona ili Mate Bulića ali kada konavoke i župke, dok prodaju verduru začuju dixie sound, cijela tržnica oživi, pleÅ¡e i raduje se, ljudi se penju na banke, odzvanjaju potpetice step&jazza.
Dokle ide ljubav prema istinski kvalitetnoj muzici pokazali smo i u ratu kada smo, dok su nas nemilice zasipali tonama granata, sa Porporele puštali Beethovenovu Devetu.
Takvi smo vam bi.
I tako, dok u svojim diskotekama i kafićima klišeizirano dočekujete Novu godinu, sjetite se da tamo dolje, u južnim provincijama neki znaju drugačije i bolje. Neka uđu!!!

Politika naprijed ostali … October 23, 2006

Politika…politika…politika…politika….tika…ka…aaaaargh….
Jedna od brojnih definicija kaže da je politika javno djelovanje kojem je cilj rješavanje konkretnih potreba i problema neke zajednice. Zar?
Još tamo u 4.stoljeću pr.n.e. veliki grčki filozof Aristotel napisao je djelo Politika u kojem iznosi jednu od prvih teorija o nastanku države kao organizirane zajednice te u svezi s tim, tezu da je čovjek politička životinja. Aristotel je govorio o nužnosti države, smatrajući da u svakom čovjeku postoji prirodna težnja za takvom zajednicom; zajednicom koja funkcionira na principu pravednosti. Da bi se dostigao takav ideal, vladanje i pokoravanje su neophodni. Shodno tome, neki ljudi po prirodi su slobodni a drugi robovi. Za ove potonje, korisno je i pravedno da robuju.
Promatrajući hrvatsku zbilju i odnose slobodni (političari) – robovi (graÄ‘ani), reklo bi se da su naÅ¡i vlastodrÅ¡ci Å¡kolovani na klasičnoj “aristotelovÅ¡tini“. Ti naÅ¡i novovijeki aristotelovci, valjda nekim prirodnim pravom, prihvatili su ulogu “zemaljskih bogova” a nekadaÅ¡nji Aristotelovi robovi, danas su ipak samo – stoka. Barem je takav tretman prema graÄ‘anima unatoč činjenici da se svi političari busaju u samarićanska prsa i zaklinju da su tu “samo da bi služili svom narodu“. Kada se toj “istinskoj” požrtvovnosti doda i želja za “zaÅ¡titom nacionalnih interesa“, onda dobijete prototip hrvatskog političara. Pa ti dirni u takvog ako si baja…
Neki znalci kažu da je dobar političar samo mrtav političar (naravno, ne želeći time nikome smrt; poanta je u činjenici da najbolje rade za “opći interes” kada baÅ¡ niÅ¡ta ne rade).
U narodu, uvriježena je izreka da je politika “kurva“, implicirajući time svu prljavÅ¡tinu i nemoral koji za sobom vuče. Upravo suprotno od onoga Å¡to bi po definiciji trebala biti – moralni, časni posao kojemu je cilj zaÅ¡tita općih interesa. Pa otkud onda toliko pokvarenosti i protežiranja isključivo osobnih interesa u hrvatskim političkim vodama (mada to nije samo hrvatski ekskluzivitet)? Zar za ideale zaista ginu samo budale? Neke idealiste smrt onemogući u daljnjem političkom djelovanju pa onda oni bivaju rijetke moralne vertikale (primjerice Vlado Gotovac kojeg svi ističu kao moralni primjer u politici ali odmah nadodaju da je bio naivan, jer poznato je, jel’te, da je politika kurva) a drugi, vidjevÅ¡i da sve ide u “tri lepe pičke materine“, na vrijeme opći interes zamjene osobnim.
I tako, sve nam se s vremenom zgadi. Ne možemo čuti riječi o politici, zatvaramo se u ljuÅ¡ture ali krajičkom oka ipak promatramo sve te kreature u nebrojenim političkim temema koje se prikazuju na naÅ¡oj dalekovidnici. MotriÅ¡ta, Otvoreno, Kontraplan, Latinica, ovo-ono, promatramo iz prikrajka želeći da susjedu crkne krava, radujući se kada doÄ‘emo do spoznaje da smo “bolji” od živopisnih egzemplara tipa…eh, nabrajanje bi potrajalo.

Mesić, Sanader, Amerika, Koreja, Iran, Irak, Šuica, splitska riva, Pliva, umirovljenici…. samo izgovori pojam i nužno će biti povezan s politikom…politikom..politikom..
Pobjegnite na pusti otok, toliko pust da je i onaj Robinsonov za taj prenapučen, opet će vas pronaći da vam uruče glasaći listić usput napominjući koliko su do sada i koliko će ubuduće napraviti da se vi osjećate sretno i zadovoljno.

Sveprisutnost politike može proizvesti dvije reakcije – bijes (koji opet ne može trajati pre-dugo) te rezignaciju i letargiju (koja traje…)
Ako spadate u ovu drugu skupinu i svjesni ste da se politikom bavite i kad se njome ne bavite, u tom slučaju, pravo mjesto za vas jest prvi tematski grupni blog http://pollitika.com – jedan od rijetkih siteova koji se bavi, pazi sad, isključivo politikom. Možda će anonimci i amateri na spomenutom site-u dati neki drugačiji prikaz od onoga kojeg svakodnevno srećete u svim medijima? Teško za očekivati ali ipak…? Ništa ne košta kliknuti i provjeriti…. Dakle, http://pollitika.com

Hrvatska danas September 11, 2006

Sjećate se domoljubnih pjesmica koje su, u vrijeme ratnog vihora, nicale kao gljive poslije kiše? Zapravo, ne znam da li gljive tako brzo niču poslije kiše (sklon sam povjerovati) ali znam da je puževa kao u priči. Omiljena zabava moje starije kćeri je skupljanje puževa i njihovo sklanjanje od nepažljivih prolaznika.
Nego, Å¡to sam ono htio reći? Ah, da – domoljubne pjesmice. Složit ćete se, bilo je tu svega. Koliko se samo tu smeća nakupilo a sve u cilju promocije zaboravljenih estradnjaka. Neke od uspjeÅ¡nica zauvijek su obilježile njihove autore. Pitanje je bi li “ratnik iz Zagore” ikad popravio svoje zube da nije doživio iznenadnu popularnost zahvaljujući uspjeÅ¡nici koja je budila nacionalni ponos i naprosto pozivala na obranu. Takvu pjesmu nije mogao pjevati krnjo i to su njegovi menaÄ‘eri znali.
Ili recimo ćelavi autor pjesme “Danke Deutschland“? Kakve je on sve verbalne eskapade morao izvoditi da bi opravdao tako debilnu pjesmu? 
Ipak, u moru jada, potkrala se i pokoja zaista vrijedna pjesma. Točno se mogu sjetiti Josipine “Ave Maria” u terminu nakon Dnevnika i to je bilo… paaa…za smrznuti se.
15 godina poslije, Josipa Lisac otpjevala je istu pjesmu na vjenčanu tenisačice i jet setterice Ive Majoli. Koliko zapravo novaca treba da bi se ono Å¡to vrijedi isprostituiralo do granica snoÅ¡ljivosti? S koliko novaca se kupuje Josipina interpretacija na vjenčanju koje bi trebalo biti trendovski dogaÄ‘aj mjeseca? Ako ne i godine? Možda Josipi novci nisu dovoljni, možda joj treba i alibi kao Å¡to je trebao ćelavcu za Danke Deutchland? Je li ga sama smislila ili su je drugi uvjerili da joj je, primjerice “Iva Majoli bliska prijateljica pa, ako i ne pjeva na svadbama, njoj to nije mogla odbiti“?
Svadba se odigrala u subotu po lokalnom vremenu a sva tragedija leži u činjenici da časopis Glorija izlazi četvrtkom. Do sljedećeg četvrtka, izblijedit će aktualnost događaja. Jesu li o tome mislili vlasnici ove vrijedne tiskovine? Ipak, izvještaj sa vjenčanja na 24 stranice anulirat će kašnjenje…

* 

Grupa Magazin još uvijek nije odlučila tko će biti nasljednica njihove vrhunske pjevačice Jelene Rozge. Dotična je tako dobro pjevala da njena nasljednica zaista mora imati iznimne kvalitete. Svaki od članova ima svoju favoritkinju a Huljić šuti. Što će na kraju biti? Zašto nas toliko drže u neizvjesnosti? Mora li rješavanje ovako bitnih stvari u našoj državi uvijek biti sklupčano sa problemima? Dajte nam pjevačicu – viču tisuće fanova a Huljić šuti…šuti…

* 

NaÅ¡ veliki sportaÅ¡ Mirko Filipović osvojio je turnir u japanskoj Saitami, razbivÅ¡i, kao “beba zvečku“, Josha Barreta i Wanderlei Silvu. Nakon Å¡to ih je raskrvavljene i obezglavljene ostavio na podu, Cro Cop se opasao limenim pojasom pobjednika i jednostavno… zaplakao. Emocije su savladale tog mirnog saborskog zastupnika. Mogao sam ga shvatiti. Dok sam gledao kako ta hrvatska muÅ¡karčina opasuje ono za Å¡to se cijeli život borio u mislima su mi preletjeli dogaÄ‘aji od prije puno godina, kada sam se i sam, pobožno opasao heavy metal kaiÅ¡em Å¡to je predstavljalo svojevrsnu inicijaciju u povlaÅ¡teni klub lokalnih metalaca. Dakle i ja znam kako je kad te opasuju. Emocije su to druže. E-mo-ci-je.

* 

Ovih dana, u pripremi je nekoliko zakonskih akata koji će se stranim državljanima omogućiti….. ops…ovaj…oprostite, jel’…to ne spada ovdje. To nije dogaÄ‘aj koji bi bio važan kao prethodna tri. Oprostite joÅ¡ jednom i do sluÅ¡anja….

Nick Nolte U Dubrovniku? Jebote!!?! August 24, 2006

Na jučeraÅ¡njoj, izvanrednoj sjednici dubrovačkog Gradskog vijeća, nakon viÅ¡esatne rasprave o jedinoj točki dnevnog reda, odlučeno je da se najpoznatija gradska ulica – Stradun, neće prati 8 dana jer je istu udostojao gaziti veliki hollywoodski glumac Nick Nolte. Neobičnost sjednice očitovala se u činjenici da nije bilo prijepora oko glavnog zaključka izmeÄ‘u različitih političkih opcija; razlika u miÅ¡ljenjima bilo je samo u pogledu vremenskog roka u kojem bi Stradun trebao uživati prije nego, jednom zauvijek, nemilosrdna voda spere s njega tragove ovog velikana glumačkog izričaja. Tako su neki vijećnici desne političke opcije smatrali da je 8 dana previÅ¡e želeći time posredno kazniti Nolteovu nonÅ¡alanciju iskazanu u činjenici da je stare kamene ploče gazio u nečem veoma sličnom kućnim papučama. U konačnici, ipak je prevladalo miÅ¡ljenje da je riječ o istinskom glumačkom bardu pa je ova opaska desničara pala u sjenu. Predstavnik dubrovačkih konzervatora izvijestio je vijećnike da su njihovi ljudi pratili glumca te da su pomno zabilježili sve ploče koje je ovaj gazio u slučaju da se donese odluka da se to, na neki način, trajno obilježi…

(Mislite da ovo zvuči kao dobar vic? Hm..možda ali za 20-ak godina….)
A je li moglo biti i drugačije? O da, moglo je. Moglo je sve poći u … Honduras i to sve zbog nasrtljive sedme sile. Napadni fotoreporteri okružili su Nicka i druÅ¡tvo i bili tako destruktivni da je ovaj, u jednom trenutku očaja, zaprijetio da će otkazati Å¡etnju Stradunom? Otkazati Å¡etnju Stradunom? Pa znate li vi kakve bi to, dugoročne posljedice imalo po dubrovački i hrvatski turizam u cijelini? Srećom, naÅ¡ ugledni umjetnik Braco Dimitrijević i Mirsad Purivatra (direktor Sarajevskog filmsko festivala, op.a.) uspjeli su glumca odvratiti od tako pogubnog scenarija. Nick Nolte je doÅ¡ao u ovaj dio svijeta kao “GOST” Sarajevskog filmskog festivala. Zamislite samo koliko je on napora morao uložiti da udovolji napadnim organizatorima (da ne govorim o silnim obvezama koje je morao otkazati) a da mu se sad ovako vraća? “Učini dobro – pojedi govno” zasigurno je razmiÅ¡ljao Nolte dok se premiÅ¡ljao u svojoj odluci. Nolte je ipak, proÅ¡etao Stradunom, obiÅ¡ao Sponzu i Knežev dvor a onda se zaputio u hotel Palace. Da se “malo osvježi“.

I tu završava službeni dio priče. Neslužbeni dio scenarija vjerojatno bi bio ovakav: Ova besprizorna, notorna pijančina otišla je u svoju, za tu priliku posebnu opremljenu sobu, nalio se ko zvijer plačući nad vlastitom promašenom sudbinom zbog činjenice da vlastiti glumački talent troši na posjete festivalima nekih malih naroda i na taj način zarađuje za život.
A zaÅ¡to je posjet Nicka Noltea i ostalih bjelosvjetskih idiota Dubrovniku i ostalim dijelovima Hrvatske vijest koju treba, ne samo popratiti, nego staviti kao udarnu vijest na naslovnice dnevnog tiska? I zaÅ¡to je marginalni i benigni “skup” homoseksualaca na Hvaru razlogom tolikih napisa u novinama?
Sezona kiselih krastavaca? Ili je pak riječ o tome da nas pričama tipa u_kojem_je_mjesecu_trudnoće_Lana_Pavić_te_čime_liječi_jutarnje_mučnine zapravo nastoje zasuti idiotarijama kako ne bi razmišljali o zaista važnim stvarima? Bit će da je ovo drugo ali nije samo to. Ima tu još nešto.
Prokleti smo čeljadi, prokleti. Jednim okom zgražamo se nad žutilom koje nas okružuje ali drugim, kada nitko ne gleda, licemjerno virkamo “da li je govno zaista govno pa smo, ne samo spremni platiti za to nego ga i diramo da bi se potpuno uvjerili. Legalni voajerizam koji ne traži opravdanje” (da parafraziram svog prijatelja undu, op.a.) Jedva da smo čovjekoliki. JoÅ¡ malo …pa eto, postat ćemo amerikenjci.
I tako, dok žarom istinski medijofila čitamo kako je hollywoodska pijančina Nolte “teÅ¡ko podnio dubrovačku vrelinu pa mu se i svijetloplava koÅ¡ulja natopila znojem” (a zapravo je vjerojatnije da su ga pohodile vinske muÅ¡ice), dok isčekujemo posjet nekog novog svjetskog bonvivana …lagano prolazi ljeto a ostaje nam za vidjeti koliko će krastavci biti kiseli i do kada?

P.S. Da bih bio u skladu sa rečenim člankom, odlučio sam vam ponuditi i jednu pikanteriju. Naime, kada je prije nekoliko godina zvijezda virtualnog (a u posljednje vrijeme ne samo virtualnog) prostora dr. Porto pohodio naÅ¡ mali Grad, stupivÅ¡i na Stradun ostao je nemalo iznenaÄ‘en. Ostale su zapisane njegove riječi: “Jebote, izgleda puno manji nego na Televiziji”. Ovom prilikom, obećajem drugu Portu da ćemo poraditi na tome da ga napravimo joÅ¡ većim ako ne i starijim.