Postpostpoprock grupa “Radost!” traži ženu
July 11, 2007
ZagrebaÄka postpostpoprock grupa Radost! traži ženu.
Ženimo se, i vrijeme je. Budući da bend bez žene u pravilu ne vrijedi niÅ¡ta; jebeÅ¡ bend bez žene, a naÅ¡a je divna pjevaÄica Alina otiÅ¡la, mi tražimo ženu.
Uvjeti su: muzikalnost, sviranje jednoga instrumenta (gudaÄki, puhaÄki ili nekakodrugaÄki, izazov će biti uklopiti neÅ¡to novo u zvuk grupe kao takve), sposobnost pjevanja (privlaÄe nas dvoglasi, troglasi i ostaloglasi, a ponajviÅ¡e ženskoglasi) te ženstvo izvrÅ¡iteljice.
Izvršiteljica (jedno mjesto) mora biti i zainteresirana za glazbu radosne skupine ili se bar mora praviti da joj se ta glazba sviđa. (Da, zagrebaćka, op. ur.)
ZaÅ¡to baÅ¡ žena? Budući da u grupi sviraju Äetvorica sirovih balkanskih muÅ¡karÄina, jedno biće ženskog usmjerenja pomoglo bi nam da zazvuÄimo muzikalnije (glazbenije?), te da se duhovno uzdignemo, oslobodimo svoje primitivnosti i muÅ¡kog Å¡ovinizma te, otkrivajući svoju nježniju stranu, postanemo boljim ljudima.
A najljepÅ¡e od svega, naÅ¡a Älanica udat će se za sva Äetiri muÅ¡ka Älana benda, Å¡to znaÄi Äetiri tromjeseÄna medena mjeseca na Bahamima, u GuÄi, ili nekom trećem mjestu po njezinom izboru.
Zainteresirane neka se jave na goran.bogunovic@inet.hr, ali neka za svaki sluÄaj bace oko, uho i
dušu na naš svemirski sajt (www.myspace.com/rrradost), da vide s kim imaju posla i upoznaju se s
upravo dovrÅ¡enim albumom Radosti! pod nazivom “Radost! oslobaÄ‘a.
Glazba iz komšiluka
April 15, 2007
Budući da se Äini kako domaće sluÅ¡ateljstvo nije najbolje upoznato s glazbenom situacijom u susjednoj i neprijateljskoj Srbiji, ovaj tekst ima svrhu približiti dijelu tog sluÅ¡ateljstva nekoliko izuzetno zanimljivih ljudi, bića i pojava.
Å to se interneta tiÄe, pristup afirmiranju mladih bendova poneÅ¡to je drugaÄiji nego kod nas. Većina naÅ¡ih sajtova radi na principu demokracije - svi su pozvani , meÄ‘usobno se ocjenjuju, Å¡to otežava posao publici - u moru pjesama teÅ¡ko je naći neÅ¡to Å¡to će Äovjeka zanimati. Tu onda bolje prolaze aktivni bendovi - oni koji ocjenjuju druge, ostavljaju komentare, fenomen je to sliÄan onome koji se može primijetiti i na blogu.
E sad, jedan od najzanimljivijih sajtova koje sam pronaÅ¡ao, toÄnije dio sajta bila je rubrika Deskpop sada ugaslog sajta Harizma. Bendovi bez objavljenog albuma slali su pjesme, urednici su ih birali prema vlastitom nahoÄ‘enju, publika skidala, a top liste formirale se na temelju broja downloada. Rezultat je bila dobra sluÅ¡anost, uspjeÅ¡niji bendovi skupili bi po koju stotinu ili tisućicu sluÅ¡anja, a kvaliteta bendova i pjesama bila je iznimna. Ono Å¡to karakterizira većinu izvoiÄ‘aÄa je opuÅ¡tenost i smisao za humor, koje ne treba brkati s neozbiljnošću. Ljudi su to koji znaju Å¡to rade. Mnogo mi je teže ozbiljno shvatiti one koji sami sebe shvaćaju odviÅ¡e ozbiljno.
Rubrika Deskpop odnedavno prebaÄena na sajt Ognjena maÅ¡ina.
Ako slušate techno, metal (i ja sam slušao metal, ima tome mnogo vremena) ili redovno gledate MTV Adria, nipošto nemojte kliknuti na taj link.
U suprotnom sluÄaju, vrijedi pokuÅ¡ati.
Ima tu i bendova iz Bosne i Hercegovine, Makedonije, Hrvatske, kao i Kosova po UN administracijom (kako službeno piše na samom sajtu).
Nadalje, za one koji se joÅ¡ sjećaju Äasopisa Džuboks i Ritam, njihovim nastavljaÄima (na sajtu se nalazi i arhiva Džuboksa) mogao bi se nazvati e-Äasopis Popboks. Ima tu vijesti,
rubrika Scena, na kojoj se nalaze i mnogi izvoÄ‘aÄi s Ognjene maÅ¡ine, forum i svaÅ¡ta neÅ¡to.
Za kraj, valja spomenuti i da neki od doista vrijednih izvoÄ‘aÄa imaju svoje stranice na myspaceu, pa i Å¡ire. Evo nekoliko preporuka:
ÄŒinÄ - akustiÄni bend s najboljim sajtom koje moje oÄi ikada ugledaÅ¡e. Bave se i video produkcijom. Ako se mene pita, sve to skupa naprosto je fantastiÄno. Imaju glazbenu myspace stranu, kao i video myspace.
KrÅ¡ - melodiÄni i razigrani buÄni rock s izuzetnim tekstovima, incestuoznim vezama povezan s prethodnom grupom.
Horkestar - zbor i orkestar, Äetrdesetak mladih ljudi u radnim kutama koji uglavnom pjevaju obrade pjesama, od Arsena Dedića do pjesama s radnih akcija. Duhovito, provokativno. Uživo izazivaju trnce, a odnedavno imaju i myspace stranicu.
Elektrolasta - kombinacija rocka, elektronike i bizarnih tekstova. Njihova kompozicija Guzata tinejdžerka bila je totalni internetski hit, s nekoliko tisuća slušanja.
Ima toga još, ali krenimo pomalo.
Pa, uživajte!
TURIZAM I RENESANSA
August 3, 2006
Ugostiteljstvo se u naÅ¡im krajevima doživljava kao djelatnost u kojoj je najvažnije zaraditi Å¡to viÅ¡e uz minimum potroÅ¡enog truda. Zato domaćini ponekad Äude kad im doÄ‘e malo turista, ali nije problem u tome Å¡to ih nema, ne moraju oni ni dolaziti, dovoljno je da novac poÅ¡alju poÅ¡tom.
Nisam ljubitelj turizma kao takv
og, kad negdje odem viÅ¡e volim da me zovu putnikom, posjetiteljem ili gostom. RijeÄ turizam podsjeća me na neÅ¡to organizirano i proraÄunato, na neÅ¡to Äemu je cilj izvući novac od nekoga koga ne smatrate osobito pametnim. Ne volim kad me na silu vode na razgledavanja grada, ne volim kupovati suvenire, ali obiÄno moram, jer tako je red.
Ukratko, ne volim turizam, ali volim biti domaćin dragim gostima, a volim biti i gost dobra domaćina.
Ivor je dobar domaćin, BraÄ je lijep otok, a
njegova konoba «Turanj» jedno je posebno mjesto. Kao prvo, nije je baÅ¡ previÅ¡e lako naći, Äime
gazda vjerojatno nije zadovoljan, ali meni se to sviÄ‘a. Za posebne užitke valja se potruditi. Prva stvar koja mi je upala u uho (u životu prvo sluÅ¡am, pa gledam) bilo je to da je muzika glasna baÅ¡ toliko koliko treba, da se pjesme, dobro odabrane, Äuju ali da se Äuju i zrikavci. A bez zrikavaca…
I oÄi imaju razloga za užitak – oko konobe u kamenu, kakva konoba i treba biti, nalaze se vinogradi, masline i treÅ¡nje, i dva terena za balote, tako da se Äetvorka koja se sastojala od Marka, pjesnika i poslovoÄ‘e, smederevsko-beogradskog multiumjetnika Tobića, mog brata i mene, te veÄeri, noći i jutra prvi put okuÅ¡ala u toj plemenitoj vjeÅ¡tini.
Za divno Äudo, te veÄeri nikome nije zvonio mobitel, u blizini nisu prolazili automobili i jedini umjetni zvuk bila je muzika, a ona je bila baÅ¡ kakva treba biti na takvom mjestu… A sad je krajnji Äas da neÅ¡to napiÅ¡em o hrani. Predjela su krenula mariniranim gavunima i inćunima, nastavila kozicama u salati sa sitno sjeckanim rajÄicama, lukom i kaparama, suÅ¡enom tunom, ovÄjim sirom, carpacciom od tune, a zavrÅ¡ila paÅ¡tom s tunom, finog ljutkastog okusa. Apsolutna sva hrana koju smo te veÄeri jeli potjeÄe s otoka ili mora neposredno oko njega.
Tada je doÅ¡lo vrijeme za predah od hrane, pa smo se bacili na balote. Budući da smo sva Äetvorica bistri ljudi, intelektualci, brzo smo shvatili pravila te plemenite igre. Igrasmo tako neko vrijeme, dok se domaći nisu pogledali Å¡to radimo i lijepo nam objasnili da se nakon bacanja strane mijenjaju Å¡to nam je znatno olakÅ¡alo posao, budući, da nismo morali stalno trÄati tamo-vamo da bi vratili balote na mjesto.
Teren je bio neravan, pa je važan faktor bila sreća, koja je bila na strani protivnika, te su oni vodili prije prekida koji je uslijedio da bismo kušali glavni dio objeda…
…koji se sastojao od orade na žaru, fileta tune s pancetom, liganja na žaru, krumpira i blitve. S takvim jelima kruh se ne jede, nego tek kad završiš pojedeš komadić kruha koji ti vrati sve okuse hrane koju si pojeo.
Ivor je zavrÅ¡io PBF i ludi je kuhar, pa u svako jelo stavi neÅ¡to Å¡to mu promijeni okus, neÅ¡to sitno, ali važno, te Äovjek ima osjećaj da, iako je i prije jeo većinu jela iz te veÄeri, nikada nije zapravo jeo neÅ¡to takvo.
Zaboravih spomenuti vina: oba su bila iz vinograda pored kojih smo sjedili, bijelo je bilo zericu bolje, složili smo se, ali pilo se crno, pitko kao mlijeko, ali nimalo bezopasno. Sljedeće jutro potvrdilo je sud o vinu – osim mene, svi popiÅ¡e popriliÄnu koliÄinu, ali glave su bile bistre i bezbolne, jedino Å¡to ih je pomalo mutilo bila je neprospavana noć.
Nakon svega slijedio je mali odmor pa rožata, slatka, meka i lagana, kao da je nema, koja je, kako je rekao Mili, spojila sve okuse. Nakon toga nastavak balota. Približili smo se protivniÄkim paru na 12:13, ali onda ponovno nalet sreće i mi ostadosmo na 12. Sljedeći put nećemo im puÅ¡tati.
Razgovaramo s Ivorom i Milim. Konoba je Ivoru davni san i ove ga je godine napokon ostvario. Vidi se ljubav i trud, talent, ali vidi se da se Äovjek i Å¡kolovao za proizvodnju hrane. Priznajem da nisam struÄan za proizvodnju hrane, ali potroÅ¡nja mi odliÄno ide.
Ostali smo do jutra, izmjenjivali se spavajući, sve dok nije doÅ¡ao Äas da se krene na trajekt u 6,30. Potrudili smo se dobro zapamtiti put, vidjet ćemo ponovno ovo mjesto, a i ono će vidjeti nas.
Dakle, krenite od Supetra ka Nerežišću, pa kad stignete do vrha uzbrdice koja se spušta prema Bolu skrenite desno na makadam, vidjet ćete putokaz za konobu «Žiža», ali to nije tamo gdje vas vodim, produžite još malo i stići ćete do «Turnja».
NAPOMENA: Ovo nije reklama, veÄeru smo platili na licu mjesta, toÄno dvostruko viÅ¡e nego za mijeÅ¡ano meso u Trogiru dan prije, a koliÄina hrane koji smo pojeli u konobi bila je trostruka veća. Razlika u kvaliteti, nemjerljiva.
(Gawrun, uz pomoć brata)
Petra Brnardić: Zaboravite na pornografiju!
June 19, 2006
Povod ovom razgovoru je izložba «Schizomania» mlade i nadarene slikarice Petre Brnardić (1978.)
PB: Izložbom se metaforiÄki tuÅ¡iram pred svima u prljavoj javnoj kupaonici, razarajući malograÄ‘anski moto: vrline javne, poroci tajni. Fotke sam prožela atmosferom horora, fantastike, suspensa, jer tu nije rijeÄ o pukoj ispovijedi luÄ‘akinje, već o nadgradnji, stvaranju vlastitih izvedenica arhetipova i nove, osobne mitologije, kroz grcanje u vlastitom gnoju i zlatu: od slabosti i odvratnosti sagraditi oltar. Vjerujem da je to punk-umjetnost. Želim da u radu bude prepoznato ono za Å¡to sam potajno navijala. Naravno, ljudima ne mora se svidjeti (mogu imati leptiriće u trbuhu, suzu u oku ili poriv za povraćanjem), ali moraju prepoznati da to neÅ¡to ima težinu, opojnost i izvedbenu kvalitetu.
Moram ti Äestitati na hrabrosti. BojiÅ¡ li se da će izložba biti povrÅ¡no i pogreÅ¡no shvaćena?
PB: Razotkrivanjem i razgolićavanjem tijela simboliÄki prikazujem ne samo svoju tjelesnost i seksualnost (koju, dakako, slavim), već prvenstveno intimu, emocije, sadržaje i turbulencije psihe. Mnogo crvenila (ambijent je, mljac, gotovo bordelski) asocira na krv i rane, Å¡to upućuje na one negativne, destruktivne emocije, kao na mjestu zloÄina iz strasti. Intimu prikazujem potencirano, dramatiÄno i halucinantno, koristeći vizualne metafore, kolažiranje i fragmentiranje (namjerno Äineći prizore nalik kadrovima filma), da bih lakÅ¡e opisala ono unutarnje, izvan kategorija fiziÄkih Äinjenica.
Kolaži su sastavljeni gotovo iskljuÄivo od autoportreta, jer cilj mi je samoanaliza, rovanje po sebi (iako, priznajem, svojim demonima ne želim smrt, jer nesavrÅ¡enosti i rupe vjeÄni su poticaj stvaranju). To opsesivno umnažanje vlastitih slika neki doživljavaju kao degutantnu narcisoidnost, ali idealiziranje sebe stavljam bok uz bok autoironiji i grotesci. To postavu dodaje krabuljno, karnevalsko – satiriÄno slavlje Å¡to razblažuje prvoloptaÅ¡ku morbidnost. Uz varljivo zavodljive prizore stavljam slike poružnjivanja i samoranjavanja: nisam tuÄ‘i, već vlastiti objekt.
I, možeš li procijeniti gdje na kraju stižeš?
PB: ÄŒini mi se da nastojim istražiti androginiju, prikazujući je nabijenu senzualnošću, koja govori- sama sam sebi dovoljna. Ne bih se svrstala pod “žensko pismo”, gdje se veliki broj autorica sebe prikazuju kao ženu, majku, umjetnicu, domaćicu, kurvu u krevetu, he he… Time same sebe i dalje svrstavaju u patrijarhalno-katoliÄke kodove, no, eto, u tom zlatnom kavezu, prihvaćenom iz uroÄ‘enog im mazohizma, uspijevaju biti svestrane… Ja, pak, slavim ono pogansko, predkršćansko, mitsko biće, slobodnog lovca, a masturbacija koju Äesto uprizorujem simbol je te “samodovoljnosti” i žudnje za bijegom iz okova rodnih uloga. Možda sam ipak feministica, s drugaÄijim sredstvima od “oficijelnih feminjara”, i time u mom radu ipak ÄuÄi neki Ä‘avolÄić aktivizma i druÅ¡tveno referentne umjetnosti.
U izložbu si ukljuÄila i pjesme, meni je jasno zaÅ¡to su tu, ali pojasni malo ljudima…
PB: Pjesme, otisnute na ružiÄastom papiru, ukljuÄila sam u postav da budu protuudar brutalnosti, sirovosti i izravnosti slike. Naime, pjesme su, kao medij po sebi, suptilnije, slojevitije, i baÅ¡ zbog te lisiÄje-zmijske pritajenosti jaÄe zarezuju i prodiru dublje. RijeÄ “piÄka” u pjesmi ima posve drukÄije konotacije od slike dragog nam ženskog organa. U tome je i opasnost: da se slika shvati doslovno. Zato su tu pjesme, da sve približe i razjasne nježnijim duÅ¡ama nižeg “Å¡ok-praga”. Zaboravite na pornografiju: kod mene je piÄka ulaz u duÅ¡u, i kad uÄ‘ete u meandre, labirinte i limbove ovog kolažnog vatrometa, potrebno je neÅ¡to viÅ¡e od slinjenja i drkadžijskih poriva. Ne želim se svidjeti, ne želim uzbuditi, već potresti, bilo da je rijeÄ o “trivijalnim” osobnim demonima koji ne zanimaju nikog drugog doli mene, bilo da se ipak može iÅ¡Äitati neÅ¡to viÅ¡e i dublje. Netko se u meni mora prepoznati. Nadam se.
Dakle, šok strategija…
PB: Å ok radi Å¡oka prezirem, te sam ga ovdje (zlo)upotrijebila kao dobroćudni mamac svim lijenÄinama koji hodoÄašća umjetniÄkim zbivanjima smatraju kaznom, poput posjeta bolesnoj baki. No, u svoju obranu: i sama sam se jezivo naježila postavivÅ¡i tog monstruma na zidove, ne prepoznajući se, i sve htjela spaliti, ili barem skinuti, jer suoÄavanje sa sobom je surovo i opasno po snove. Da, htjela sam i spojiti jednu tako nepopularnu vrstu umjetnosti, poeziju, s vrlo rasprostranjenom strategijom Å¡oka i Å¡ake u trbuh. No, Å¡to su slike vulgarnije i lascivnije, to pjesme jaÄe naglaÅ¡avaju ranjivost, bol, strah, ambivalenciju… Recimo, rezanje i puÅ¡tanje krvi kojima neki nesretnici žele poniÅ¡titi, bar za tren, psihiÄku patnju, prazninu, osjećaj neprilagoÄ‘enosti, nepripadanja niÄemu, hladnoću svijeta…
Vratimo se poeziji, planiraš li objaviti knjigu pjesama?
PB: Poezija je najintimnija komora mene, sve ono duboko, nesnimljivo, neiskazivo slikom, poput duhova koji ne vole fotoaparate. Pisanjem stvaram mikrokozmose Å¡to izmiÄu racionalnosti vizualnog. Volim zamiÅ¡ljati likovnost i pjesniÅ¡tvo osobama: prva je ekscentriÄna, buÄna, ekscesna, psovaÄka, ratoborna, druga pritajena, tajnovita, podmukla; prva je vatreno, druga hladno oružje. Pisati sam poÄela kad sam shvatila da mi u bavljenju vizualnom umjetnošću neÅ¡to nedostaje: poÄela sam je mrziti i gnuÅ¡ati je se, vidjevÅ¡i da me ne izražava potpuno, ostavljajući me krnjom i praznom. Slikovno je bilo tupo i neprijemÄivo za neke emocije i senzacije koje može izroniti samo pisana rijeÄ. Vizualnost uvijek sa sobom nosi breme tvarnosti i opipljivosti, dok eteriÄnost i apstraktnost jezika poezije omogućuju stvaranje i Äaranje najbajkovitijih i najnezamislivijih kombinacija. Zbirka već maÅ¡e na vidiku.
Nakon fotografije slijedi povratak slikanju? Uostalom, to si i studirala…
PB: Pogodio si. Željela bih slikati svakodnevno, ali za takvo Å¡to treba biti imućniji, zbog materijala kojeg, kad zaronim u pituranje, troÅ¡im nemilice, praktiÄki proždirem. Volim tu procesualnost, prljave posljedice strastvenog Å¡pricanja i Å¡ibanja akrilom na i oko platna, i neizvjesnost konaÄnog ishoda. Slika je teži zalogaj, ne podnosi puke efekte kojima u fotografiji mogu manipulirati i iskoristiti ih u strukturi rada, a da ne ispadnu povrÅ¡nima i Å¡minkerskima. No, malo se rastužim kad mi kažu da su mi fotografije najintrigantniji, najjaÄi dio opusa. Valjda zato jer ih «poraÄ‘am» ne samo s užitkom, već i s lakoćom. Naravno, u budućnosti mi je vrhunski cilj objediniti klasiÄne i suvremene medije, pozabaviti se instalacijama i prodrijeti u prostor, oživljavajući Äitav ambijent.
Na otvaranju si pustila muziku koja je dobro odgovarala duhu izložbe, iako mislim da po tom pitanju nisi bila posve proraÄunata. Nadalje, u uglu je bio slide show na kompjutoru, tu su bile i pjesme… Je li sljedeći korak performans?
PB: Performans? O, da, ali joÅ¡ nemam hrabrosti izvesti ga. Performing zahtijeva maksimalnu, nepogreÅ¡ivu Äistoću ideje i jasnu viziju o tome Å¡to se želi poruÄiti, a bunar iz kojeg crpim joÅ¡ je pun korova, kukolja, kaotiÄnosti. Nema tu manirizama, slijepih ulica. Za to bih trebala nauÄiti manipulirati vremenom, snaći se u dramskoj dimenziji, moći iskomunicirati ideju, biti posve sigurna u svome tijelu i pojavnosti. Lako je raskoÅ¡no podastrijeti materijalne rezultate umjetniÄkog Äina nastale u nekoj mraÄnoj izbi ili skladiÅ¡tu: pravi izazov, Å¡to mi potiÄe tahikardiju, jest stati gol, sam i izložen pred gomilu (ili hrpicu), i uspjeti zadržati njihovu pažnju do samog kraja. Kad jednom izvedeÅ¡ performans, Äini mi se, viÅ¡e nema skrivanja pred samim sobom, imaÅ¡ osjećaj da sve Å¡to radiÅ¡ od tada mora biti umjetnost, ili imati neki smisao. To nije glumljenje drugog, kao u filmu, to si sada ti, preplavljuje te i odreÄ‘uje, utetovirano je u tvoj životni izraz i stil.
Dakle, pogledajte fotografije, pa trknite do ateliera Artenativa, gdje izložba otvorena do 23.6. Galerija se inaÄe nalazi u Gajevoj, u ulazu na kojem piÅ¡e «Dalmacijavino».
