Maroko, zemljo obećana
January 7, 2007
Nemam obiÄaj pisati o dnevno-politiÄkim, sportskim ili kulturnim zbivanjima u «lijepoj naÅ¡oj» ili u Å¡irokome svijetu jer nemam stav skoro o niÄemu, ali jedna je stvar toliko privukla moju pažnju da je moram podijeliti sa svima. PoÅ¡to nemam dovoljno visoke planine na Äijemu bi vrhu stajao i Thompsonov glas da viÄem i urliÄem, morat će i Internet konaÄno poslužiti neÄemu drugomu osim besplatnoj pornografiji. Naime, Å¡to se dogodilo - surfam ja daljinskim upravljaÄem tisućama hrvatskih televizijskih kanala i zapisujem u debelu koru mozga koji bi glumicu, pjevaÄicu ili voditeljicu uhvatio za sisu, a u Äijem bi mufu vlastoruÄno tražio picajzle; koje su reklame dobre, a koje su toliko glupe da bi njihovim tvorcima kurac mogao biti instruktor; s priguÅ¡enim tonom gledam rezultate nekih utakmica na teletekstu i gužvam razoÄarano joÅ¡ jedan u moru promaÅ¡enih listića – kad li zaÄujem mio i anÄ‘eoski glas Ivice BlažiÄka kako neÅ¡to potiho trabunja. Maknem teletekst i stranicu mrske mi kladionice u kojoj radi jedno sisato Äeljade (uvijek sam htio upotrijebiti tu rijeÄ, ali do sada nisam imao priliku) Å¡to me guta oÄima i oblizuje svoje usne premazane kurvanjskim crvenim ružem i – usred solidne seksualne maÅ¡tarije s kakvom-takvom osnovom u stvarnosti pojavi se BlažiÄkova glavurda i nastrani smijeÅ¡ak u maniri brkatog, debelog i abnormalno dlakavog vozaÄa Å¡lepera koji se naslonio na zid i zavodi namigivanjem maloljetnog djeÄaka koji mu viljuÅ¡karom utovaruje palete cigle u kamion negdje u ÄŒehoslovaÄkoj.
BlažiÄko stoji i drži nonÅ¡alantno mikrofon u ruci smjeÅ¡kajući se svojim Äuvenim smijeÅ¡kom, dok oko njega stoji ženska Äeljad ( ispriÄavam se na monotoniji imenica, ali tko zna kad ću opet moći) sve jedna gadnija od druge. U prvi mah pomislih «To mora da je neko natjecanje u ružnoći», a BlažiÄko je glavni sudac; no «manekenke» su sve obuÄene kao da upravo kreću na ponovno osvajanje Sjevernoga pola. «To je valjda odjeća za ružne žene u ovom tijeku natjecanja, kao Å¡to one lijepe imaju kupaće kostime u drugoj varijanti» opet rekoh sam sebi posve neÄujno u dubinu duÅ¡e i sjetih se da mi je priguÅ¡en ton.
PojaÄam jaÄinu zvuka, nasmijem se u sebi slatko vlastitoj gluposti i vjeÅ¡to zakljuÄim da se radi o onim skijaÅ¡kim trkama Å¡to se unazad nekoliko godina i kod nas odvijaju, a da BlažiÄko vodi izvlaÄenje startnih brojeva. «Kakva glamurozna priredba i manifestacija» ponovo pomislih u sebi sa dubokim strahopoÅ¡tovanjem prema ovom «event-u» Å¡to ga prenose uživo mnoge zemlje i uzbuÄ‘eno pojaÄam ton joÅ¡ jaÄe kao Å¡to to radim kad nogometna reprezentacija Afrike i gastarbajtera u kockastim dresovima zabije gol. PoÄuo sam sljedeći dijalog:
BlažiÄko : «Und nav, lajdiz end Ä‘entlmen, ja, hier kom Marez Å ilddddddd….vilkome Marlez
Marles : «Danke»
BlažiÄko: «Um…..ja…jebiga……iÅ¡ habe ajne kveÅ¡Än for diš…ja….dajne form ist Å¡leÅ¡t dise jahr, ja??? Ja!?
Marles : «Ja.»
BlažiÄko : «Ja??? Ja! Aber iÅ¡ bin ajn poliglot…ja?….iÅ¡ muÅ¡te zih pametan pravit pred ova pijana stoka na ovaj plac, ja?…alzo, iÅ¡ vil dojÄ Å¡prehen joÅ¡ malo….ja???
Marles : «Ja.»
BlažiÄko : «Ja…also….nul ein hundert neunzig, zwei zwei zwei, zwei zwei zwei, bitte ruf an….ah jaaaa….ja…..uhhh hahhhh jaaaaa……aaaaa…jebiga….ich komme…..aaaaaaaa
A ja se križam u sebi (ne pitajte kao, ali nije lako) i zazivam Boga da prvo rokne BlažiÄka, a onda mene munjom nasred Äela da nas na mjestu ubije i ostavi žigosano «HRT» u obliku spaljene kože i mesa da mogu moji i njegovi imati otvorene ljesove tako da služimo na primjer ljudima Å¡to se desi kad se ne plaća pretplata i kad se s državom i njenom televizijom zajebava.
BlažiÄko se i dalje onako perverzno cereka, a oko njega sve gabor do gabora. Da je netko u to vrijeme opalio rafal po njima svi bi se metci rasprÅ¡ali i otiÅ¡li u prazno jer niti jedan ne bi htio pogoditi neÅ¡to takvo (zaboravljate da je u ratno vrijeme sljedeća raÄunica - 1 metak= 1 marka, a to nisu male pare za olako pucat rafale). Ne znam je li istina da svi imaju neki kvalitet kako kaže jedna pjesma, ali mislim da za ta stvorenja kojima bi zakonom trebalo zabraniti razmnožavanje-niti Maroko nije zemlja obećana. Ružno je to mnogo i bezosjećajno za reći, ali i Janica je veoma oku neugodna. Da samo neugodna! Dobar, loÅ¡, zao-ružna, ružnija, Janica. Tako je to valjda u tom skijanju, Å¡to gadnija-to bolja. A mi imamo neporecivu Å¡ampionku.
Na glavnom trgu glavnoga grada toÄno ispod ogromnih ÄeliÄnih muda u vlasniÅ¡tvu konja bana Å¡to je proćero MaÄ‘are iza Drave, stoji BlažiÄko i Å¡preha. Ispred njega euforiÄna raja traži hitove Severine, Prljavaca i Dražena ZeÄića na Å¡to su navikli, a oni njima dali neke crnce Å¡to skakuću po pozornici i pjevaju na nekom njima sasvim nerazumljivom jeziku. Du ju spik ingliÅ¡??? Alkohol se toÄio, dinamovi Å¡alovi se vijorili, djevojÄice i djeÄaci otvarali usta i pravili se da znaju tekst. Neki su moroni Äak imali i ogromni transparent «Kostelić fan klub» ili neÅ¡to sliÄno. Bila je slika Janice umrljanih usta od vrhnja i sira, Ivice-sportaÅ¡a, skijaÅ¡a, Å¡ampiona, glazbenika-gitariste, nacista i fakultetlije i mislim da je bio i njihov dragi otac-pedagog beÄke Å¡kole s lakonskim Å¡tihom i sklonostima prema Hitleru. Sama ideja takvog fan kluba je besmislena koliko i natjecateljsko skijanje, ali ja nisam tu da osuÄ‘ujem druge i samo ću reći «Kreteni!».
Pa si razmiÅ¡ljam i razmiÅ¡ljam si o svemu tome i nikako da doÄ‘em do zakljuÄka. Prva stvar koja mi smeta su ti stranci. Nije ksenofobija, ne daj Bože ( Pljuc! Pljuc! Pljuc! ), nego odnos novinara prema poznatim i nepoznatim fureÅ¡tima kad naÅ¡i kreatori javnog mijenja Å¡prehaju sa njima. NajoÄitije je to u onoj emisiji o poznatima i slavnima Å¡to se sad po novom zove Å pica (ili Shpitza, Shpizzzza, Å pizda….nisam viÅ¡e siguran) Ä‘e one dve plavokose sestre priÄaju sa lijepima i slavnima i uvijek iznova nanova ponovo tupe isto «Hev ju ever bin tu KroejÅ¡a…..do ju lajk d fud….d pipl…d vimem….bla bla bla bla….» «Pa u piÄku materinu» pomislih u sebi u lijepom glagolskom proÅ¡lom vremenu. Već su dosadni i Bogu i Vragu i onima u ÄŒistiliÅ¡tu koje je trenutaÄno u steÄaju pa ne radi. Shvaćam da je to valjda moglo biti korisno u samim poÄecima lijepe naÅ¡e kad nitko nije znao koliko je lijepa, ali sad znaju svi pa nema viÅ¡e puno smisla ponavljati. Tako se cijena ne nabija, treba malo kreativniji pristup.
Druga stvar, pa to jebeno skijanje! Tko mi kaže da mu je to zanimljivo za gledat poklanjam vlastiti organ po izboru. Još se ići smrzavati da bi to gledao u živo, radije bih si odgrizao jedno stopalo, zalio ga tintom, pravio otiske i igrao se igru «CSI Hrvacka-Bigfut u kandžama tiskare Sportskih novosti».
Znam, nema previÅ¡e smisla kao niti trka na Sljemenu, moja odbojnost prema ružnim ljudima ili egzstencija stanovitog BlažiÄka Ivice i zato stoga zakljuÄujem i na glas kažem -
LEJDIZ END ÄENTLMEN OF D ÄURI, AJ REST MAJ KEJS !
Na Bazenu
June 25, 2006
 Što da radi Äovjek kojeg paklena vrućina i dosada toliko obuzmu da se ozbiljno poigrava idejom samoubojstva. SpraÅ¡i si metak u glavu i ostavi malu poruku kraj propucane lubanje na kojoj piÅ¡e «Bilo mi je dosadno»!? Ne, takav Äovjek ode za vikend na bazene. IzmeÄ‘u žderanja ćevapa i sladoleda, ispijanja pive od 15 kuna te naravno kupanja, bazeni su sjajno mjesto za promatranje ljudi. To je neÅ¡to poput egzotiÄne divljine gdje se mogu promatrati razliÄite vrste životinja, pod uslovom da promatrani ne znaju da ih se promatra.
KarakteristiÄni su starci. Oni se uvijek nekako spontano okupe i zauzmu jedan bazen-obiÄno je taj za neplivaÄe. Oko bazena prostru svoja bijela, masivna ili osuÅ¡ena bezdlaka tjelesa i pokuÅ¡avaju dobiti željeni ten, kao da će im to nekako pomoći u životu-oni su svejedno jednom nogom u grobu. KarakteristiÄni su parovi. ObiÄno su bijeli i debeli. Podsjećaju na morževe. MuÅ¡ki dio te zajednice nosi Å¡eÅ¡ir i ne uvlaÄi trbuh, ženski dio ne nosi Å¡eÅ¡ir i uvlaÄi trbuh. I to govori poneÅ¡to o takvim ljudima, a te su stvari toliko jednostavne za proÄitati tako da ih uopće neću objaÅ¡njavati.
Pored bazena koji je rezerviran za ekskluzivno druÅ¡tvo vidljivo umirućih, nalazi se omaleni bazen za djeÄicu. ObiÄno je u obliku kruga, a voda je do gležnja. Moj stari nikad nije nauÄio plivati jer ima smrtni strah od vode-jednom se kao mali skoro utopio u rijeci i od tada se boji vode. Uglavnom, prije dosta godina sam bio na bazenima s roditeljima i dok smo ja i stara plivali, stari se zabavljao sa klincima u djeÄjem bazenu. On je njih prskao, oni njega itd. Sve je to izgledalo popriliÄno nevino, ali jednoj se zabrinutoj majci nije tako Äinilo. Pozvala je one nekakve spasioce da izbace «pedofila» iz bazena. Tu je nastala malo veća frka jer se stari uvrijedio i htio se fiziÄki obraÄunati s mužem dotiÄne gospoÄ‘e koja ga je nekoliko puta i to vrlo glasno nazvala pedofilom. Najprije je povaljao jednog spasioca na pod jer ga je ovaj uhvatio za ruku, a onda je krenuo prema mužu od one luÄ‘akinje koji, moram to reći, nije bio niÅ¡ta kriv osim Å¡to je Å¡utnjom i ozbiljnim licem davao nekakvu potporu svojoj ženi. Sreća je da smo prije policije doÅ¡li ja i stara koja je smirila situaciju nakon Äega smo otiÅ¡li i moram li to reći-nikad se viÅ¡e nismo zajedno vratili.
Najzanimljiviji je najveći bazen. Tu se okuplja Å¡arolika životinjska svita. Vele da je glupost najraÅ¡irenija bolest. Da je popraćena bolovima, cijeli svijet bi odjekivao u bolnim jaucima, a boga mi i ovaj bazen. JoÅ¡ jedna stvar koju ne razumijem je ta silna euforija koju proizvodi-pa valjda ta voda, nemam drugog objaÅ¡njenja. Kao da se kupaju u acidu, stvarno ne znam. To je neobjaÅ¡njivo, neshvatljivo i rijeÄima neopisivo. Djeca se prskaju, njihovi glupi roditelji mažu jedno drugog kremom pored bazena-Äitaju «Sportske Novosti» i rjeÅ¡avaju križaljke, mladići izvode nisko kreativne skokove na glavu da bi impresionirali djevojke, spasioci se Å¡etkaju u onim smijeÅ¡nim majicama i bare ženske koje prodaju sladoled. InaÄe, i spasioci i sladoledarke su crni kao cigani i samo je vrijeme kad će ispitivati doktora i pogoditi pravu životinju («Jel maÄka, doktore, pas, antilopa ili Å¡iÅ¡miš» «Ma rak, dijete, rak»).
JoÅ¡ jedna stvar koja mi je zanimljiva je to da se muÅ¡karci, pa tako i ja, kupaju u kratkim hlaÄicama. Sjećam se, kao klinac, kupao sam se u kupaćim gaćicama. Žene se kupaju u gaćicama u kojim se faktiÄki sve vidi ili barem nazire, a muÅ¡karci se skrivaju iza kratkih hlaÄa. Mislim, stvarno. Po nekakvoj logici, valjda bi trebalo biti obrnuto. Uskoro će se žene poÄeti kupati gole, a muÅ¡karci u kombinezonima. Ne znam, cijeli svijet ide u kurac i naopako pa tako valjda i to.
Osim kupanja i velikih gastronomskih užitaka, na bazene se, naravno, ide radi suprotnog spola. Ima tu svaÄega, kao i svugdje, i dobrog i loÅ¡eg. Shvatio sam da je finta praviti se nezainteresiran, Å¡to meni nikad nije bio problem jer sam takav i obiÄno. Barem sam izbjegao brukanja koje slijede nakon propalih pokuÅ¡aja impresioniranja, Äega sam se nagledao u životu. No nakon gledanja svih tih guzica i sisa, sjetio sam se svog djeda. Jedan Å¡armantan penzić, inaÄe, u kolicima je i vrlo sliÄi na onog starkelju iz «Alan Forda». Mislim da sam bio 5-i razred, kad mi «broj 1» kaže: «SluÅ¡aj sinko, niÅ¡ta se ti ne boj, samo ti njih ruÅ¡aj. JebeÅ¡ ti to Å¡ta ona veli «ne», to ti zapravo znaÄi «da». Da ona stvarno misli ne, ona bi se poÄela divljaÄki bacati i zapomagati, grebati te ili udarati. Samo ti ruÅ¡aj…i joÅ¡ jedna stvar, sinko, kad ti nju pipkaÅ¡ tebi se diže, ali ti-ako pipkaÅ¡ nju, je li, ne osjetiÅ¡ da se iÅ¡ta diže…e, ako osjetiÅ¡, to je onda zajebano…ali normalno je da ne osjetiÅ¡, je li tako…i ti sad sigurno misliÅ¡ da ona ne želi…ma raste i njoj sinko, ali unutra…samo ti ruÅ¡i». Godinu sam dana mislio da cure imaju kurac negdje u trbuhu i da im se diže. Istinita priÄa. I žalosna, u neku ruku.
Â
Ja se nikako ne mogu asimilirati u tu opću euforiju kliniÄkog ludila bez barem 5 piva. Uz malu pomoć sunca, alkohol me drži 5-6 sati i uspijem se nekako zabaviti. Dok moji prijatelji skaÄu u vodu i pokuÅ¡avaju impresionirati maloljetne tinejÄ‘erice ili starije cure s deÄkima, ja se pripit/pijan spuÅ¡tam s djecom na onim toboganima. U svim mogućim pozama predvodim red djece koja žive da bi se spuÅ¡tala toboganima. Dolje ih Äekaju roditelji, a oni im maÅ¡u i spuÅ¡taju se kukaviÄki s nogama naprijed. Tek kad ja probijem led s odreÄ‘enim, moglo bi se reći, akrobatsko-kaskaderskim spuÅ¡tanjima, tek onda oni uviÄ‘aju sve mogućnosti tobogana i imitiraju me, ali bezuspjeÅ¡no. Djeca. Jebeni Holden, koji mu je kurac bio?!
Tu su i brojne divne rekreacije. Stolni tenis, pravi tenis, badminton i mini-golf. Mi uvijek odabiremo mini-golf jer je staza dosta udaljena tako da se može pripaliti pljuga ili dvije u miru od spasilaca. Ima jedan, zovemo ga MiÄ Bjukenon, koji je skoro zvao policiju-dali smo mu 100 kuna pa je odustao. Lagano napucavamo lopticu i napuÅ¡avamo se, kad li odjednom, neÅ¡to veliko i bijelo spava na stazi. Stavilo ruÄnik i spava. HrÄe. Mislim da je bila Njemica. Lagano oÅ¡amućen, frend je ubode Å¡tapom. Ona niÅ¡ta. Ja je ubodem Å¡tapom. Opet niÅ¡ta. Drugi, najpijaniji i najagresivniji prijatelj je opizdi nogom. KonaÄno se probudi i bojažljivo pogleda prema nama. Netko je ispalio: «Šta je, jel se ti možeÅ¡ sama dići ili da zovemo Green Peace?»
Legli samo na pod od smijeha, doslovce, a baba je pobjegla. Ubrzo je i MiÄ Bjukenon dojurio do nas ali smo bili previÅ¡e opuÅ¡teni pa samo ga poslali u pizdu materinu. Sigurno je htio opet 100 kuna.
MiÄ je naÅ¡ stari znanac. On je jedan od onih ljudi koji život shvaćaju kao jednu veliku predigru. Živi u iluziji da ga sve žene žele pojebati i da mu muÅ¡karci zavide. Se ženama ne zna priÄati, osim flertati. Uvijek pokazuje svoje kristalno bijele zube u lažnom osmijehu i skoro nikad nema majice. Dobro, ima i viÅ¡e nego pristojan torzo, ali svejedno. Nikad ga nisam vidio u vodi, Äak sumnjam i da ne zna plivati. Ali Å¡to se zna otrcano uvaliti, Isuse Bože. I joÅ¡ mu to i prolazi. Da vidi neku ženu koja se da davi i paniÄno lupa rukama i nogama, sigurno bi se lagano kulerski doÅ¡etao do nje, napeo miÅ¡iće, izbacio zube i izustio: «A zaÅ¡to se dama davi sama!?»
Jebeni MiÄ, nekako uvijek ukrade priÄu iako ga isprva nisam niti htio spominjati.
Â
Arthur Silver
June 8, 2006
Otkad znam za sebe, palio sam se na rat. Ne znam da li se radilo o obiÄnom druÅ¡tveno prihvatljivom pranju mozga preko kojeg se uÄe uloge spola, nekakvom tajnom kodu zapisanom u vlastite gene davno prije mog roÄ‘enja, skupom raznih viÅ¡e-manje nesretnih okolnosti ili se radilo samo o vlastitoj sudbini koja je zacementirana negdje u temeljima pakla gdje piÅ¡e moje ime i prezime uz vrijeme okota i smrti.
Zanesen ponajprije samim sobom, zatim umjetno stvorenim trncima pri prizvuku rodoljubnog ubijanja, krenuo sam jedva punoljetan u rat. Želio sam nekoga ubiti ili biti ubijen, za razliku od većine mojih suboraca koji su imali obitelji i primarni cilj im je bio ostati na životu-hraniti, odijevati i obrazovati svoje mlade-ponavljati iste greške u (ne)odgoju kao i njihovi roditelji i tako biti sastavni dio jednog neprekidnog kruga besmislenog disanja.
Moja želja da uzrokujem prekid neÄijeg života ne leži u psiholoÅ¡kom stroju u tijelu kojemu se nekako potkrala greÅ¡ka, već samo u znatiželji. A kako kažu da znatiželja ubija, Äinilo se da sam bio na dobrom putu.
RazmiÅ¡ljao sam mnogo o smrti i prije odlaska na bojiÅ¡te. FanatiÄno sam gledao stare ratne filmove vezane uz drugi svjetski, a Steve McQueen mi je bio idol iako sam uvijek navijao za Å vabe. Znao sam se pitati koji bi ja bio lik u filmu i kakav bi film živio. PoÅ¡to patoloÅ¡ki mrzim kliÅ¡eje, nadao sam se da neće biti oniriÄki. Moja iskrivljena percepcija samog sebe i svoje uloge u svemu svodila se na puste pretpostavke ovisne o koliÄini bolesnog samoljublja. Amour prope me navodio na to da sam glavni junak. Pomalo buntovan, snalažljiv. Dobar u tuÄnjavama i jebanju. I da na kraju uvijek ostajem živ, pokapajući pritom mrtve drugove-uz koju lažnu suzu koja će pokazati nježniju stranu koja se nakon toga drastiÄno mijenja u legitimni bijes prema neprijatelju koji opravdava zloÄin i torturu anonimaca-većinom Å vaba. Ponekad me na kraju i ubiju, ako je potrebno radi dramatike filma ili zavrÅ¡ne pouke.
Zanimljivo, no nikad mi nije palo na pamet, do sada, da sam ja statist koji umre na poÄetku filma. Ono-prva scena u kamionu. Glavni junak svojom ljepotom i Å¡armom poÄinje osvajati publiku i napravi neku sprdnju na moj raÄun. Tipa-da mi je nos velik ili kurac premalen. Onda se svi vojnici smiju, pa i ja, a on me potapÅ¡a po ramenu i kaže «Dobri stari Silver» (uvijek bih se u tim maÅ¡tanjima zvao Arthur Silver, Amerikanac talijanskog porijekla iz New Yorka sa “Rocky Balboa” naglaskom). Druga scena-letimo iz kamiona i juriÅ¡amo na naciste. Prvi mitraljeski val metaka me pokosi. Tada ja dajem polet suborcima u obraÄunavanju sa mojim ubojicama svim sredstvima, a publika me zapamti kao tipa sa velikim nosom ili malim kurcem koji zna primiti Å¡alu na svoj raÄun i eto-nekako uspijeva poginuti u prvim minutama filma. Ispada ne samo da sam verbalno(nisam uspio Å¡aljivo odgovoriti na McQueenovu provokaciju) i tjelesno hendikepiran, već da sam i nesposoban Å¡to se tiÄe najosnovnijeg ljudskog nagona, a to je ostati živ.
Nisam vjerovao u efekt leptira ili sliÄne gluposti, nije me bilo briga za bilo kakve eventualne posljedice mojih radnji. Htio sam samo pokoji zarez na drvenom kundaku automata-ja sam htio Remington, ali to nije bilo moguće. PoÅ¡to sam bolovao od nesanice, moje su noći prolazile u kajanju. RazmiÅ¡ljao sam o roditeljima, filmovima, piÄkama, nogometu, budućnosti i svemu dobrome Äega se namjerno odriÄem. Ja nisam mogao biti ubojica. Nikako. Osjećao sam se kao Catherine Deneuve u «Ljepotici dana». Izjeben od nedostatka sna i preklapanja stvarnosti, pucao sam si u prsa. Preživio sam i maknuli su me s ratiÅ¡ta.
To je najbolje Å¡to mi se moglo dogoditi. PronaÅ¡ao sam smisao vlastita života i dobio optimizam te vjeru u Boga i ljude. Nemojte se zavaravati, naravno da nisam. Samo sam odrastao i pomirio se sa filozofijom daltonizma tako da sam i ja sada crno-bijel kao i filmovi koje sam volio. Arthur Silver je od glumca nedefinirane uloge postao gledatelj kojeg drugi glumci osvajaju lažnim suzama i lažnim smrtima. Ali joÅ¡ uvijek mi srce zatitra kad u nekom filmu Äujem zvuk Å¡vapskog Å¡majsera i Äini mi se, makar na trenutak, da ležim na podu u lokvi krvi i nekako mi se na bezliÄno lice debelog i lijenog gledatelja ili promatraÄa navuÄe smijeÅ¡ak. Male stvari. Male.
Zašto je Hari Trotter ubio nasmiješenog Arapa
June 6, 2006
ProÅ¡li puta stali smo na seksualnoj kletvi kojom je Jovana proklela Harija jer se ovaj usudio tražiti piÄke prizivajući se na nacionalnu i rasnu superiornost. Kletva se sastojala od toga da su ga od tog kobnog i magiÄnog dana seksualno privlaÄile samo stare smrdljive ciganske piÄke. Hari se otisnuo u svijet sa svojim sidekick-om Jazavkom u potrazi za Ä‘eneralom Rojsomortom da mu se pridruži u Svetom Ratu koji je harao tim magiÄnim, ali heretiÄkim, pravoslavnim i muslimanskim svijetom. U meÄ‘uvremenu je Hari prodao Jazavka skupini Nemaca (pazi Prle!) za tablu Å¡peka i pronaÅ¡ao svog davno izgubljenog oca za kojeg se smatralo da je mrtav-baÅ¡ kao i majka. Ubio ih je, navodno, Rojsomort jer su mu se suprotstavili-ako vjerujete masonsko-sotonistiÄkoj propagandi koju potenciraju domaći izdajnici. PokuÅ¡ao je likvidirati i Harija, ali se magiÄna kletva odbila od Harijeve glave ravno u Rojsomorta. Rojsomort je umro (ili možda nije!?), a Hariju je zauvijek ostalo žigosano «U» na Äelu. Sljedeća scena slijedi-Hari i otac mu jaÅ¡u zajedno na magiÄnoj metli kroz jedan hrvatski gradić u Krajini…
H: Ćaća, ja sam mislio, da si ti mrtav…
Ć: Bio sam, bog te jebo, al sad sam živ.
H: Super si mi to objasnio, svaka Äast, mogo bi predavat fiziku u gimnaziji…
Ć: SluÅ¡aj mali, imao sam mnogo žena, ali ti si jedini deÄak koji me uzbud…oprosti sine, krivi lajn, hhmhhm (ispljune okruglastu nakupinu dlake)…pa gledaj sine, istina je ova-Ä‘eneral ti je ubio mater, al to je dobro…njezin stari ti je bio velika komunjara tako da to i nije neka prevelika Å¡teta-jedna komunjara manje, kila kruva viÅ¡e…ona ti je uvijek bila nekakva liberalna, ovo-ono, kurac-palac, lijepo joj je Ä‘eneral reko-oÅ¡ se prekrstit ili neš…i znaÅ¡ Å¡ta je bilo…
H: Da, stari, ali, jel nisi i ti bio mrtav?
Ć: Ne sine, to je lukavi đeneral smislio da sjebemo oznu.
H: Ajoj ćaća, nisam te dugo vidio, ja tebe volim jako, znaš…
Ć: Å ta mi takve pizdarije govoriÅ¡, bog te jebo, nisi nekakva piÄka valjda!?
H: Nisam, bog te jebo!
Ć: Pa, onda?! Bog te jebo…(otac je ponosan jer je sin savladao osnove žargona Svetih Hrvatskih Ratnika)
Ć: Sine, jel ti vidiš ovu pravoslavnu crkvu
H: Vidim ćale, bog te jebo
Ć: Dobro sad, sine, kruv mu jebem…pa šaraj malo, nemoj stalno isto, jebo ga ti…
H: Dobro tata, sunce ti jebem
Ć: Kao što sam govorio, jel vidiš ti onu tamo pravoslavnu crkvu…iz nje je doslovce tekla krv…klali su ih ko svinje
H: U jebem ti šarafe šta nebo drže…(kaže Hari, skrušeno sa poštovanjem)
Odjednom neÅ¡to zamijaukne. Ćaća izvadi maÄku iz gaća.
H: Je li, ćele, jel jebeš ti to?
Ć: Jok, samo oralno. Ti sine?
H: Samo smrdljive ciganke.
Nakon klasiÄnog otac-sin seksualnog razgovora, naÅ¡i su se momci previÅ¡e opustili i zaboravili su na oprez, kad ih pogodi krajiÅ¡ka minobacaÄka protumetlovska munja. Metla je pala lako poput Severine. Heroji su pali na zemlju. JunaÄine je opkolila horda ÄetniÄkih manekena za britvice. Njihov voÄ‘a MomÄilo Äuić (zvan «Momo» ili «Pop») izazove Harija na smrtonosnu, ali i magiÄnu, partiju Metloguza. U sluÄaju da Hari pobijedi-slobodni su, u sluÄaju da Momo pobijedi-gotovi su. MomÄilo je bio prvi na potezu.
M: Kada sunce sa istoka sine, setiš li se Dinare planine?
    Jednog malog sela pokraj Knina, gde je majka rodila Srbina
    DoÄ‘i kući MomÄilo, kod gora olista
    U Krajini više Momo nema komunista.
H: («Kakav je ovo egocentriÄni manijak, sam sebi pjeva nekakve junaÄke epove!?) pomisli
    Hari u sebi i poÄne:
    Mila majko ti ne rodni suza
    Ustaška mi dolikuje bluza
    Ja Ustaša i moj ćaća bijo
    Otac sinu vartburg ostavijo
Momo je dobio prvi set-ali igra se na dvije dobivene. Hari si zagura 20 cm metle u Å¡upak. Drugi krug ponovo otvara pop:
M: Na praÅ¡njavoj staroj slici, stoji Äuić i Äetnici
     I Četnici…
     Kunem se pred ovom slikom da Krajinu nedam nikom
     Nedam nikom…
     Krv nije voda, stiže Vojvoda
Hari su pobunio protiv ovog napada jer Vojvodu nije nigdje vidio. ÄŒekali su i Äekali, zvali ga magiÄnom Äetkom za cipele, ali od Vojvode niti V (Momo je zaboravio da je on Äuveni Vojvoda, a Hari se pravio blesav). Ovaj set je bio formalnost. Hari je samo trebao neÅ¡to banalno izrecitirati i rezultat je poravnat. Samouvjereno i smjelo je otvorio usta i poÄeo svoj domoljubni pjev.
H: Paaašće bomba naaa Beograaad
    Beeeo City-jaaaa neeeeće bitiii
    Voooolio bih, maaaajko miiiila
    U to ime đoju pripaliti!
    Zemlja drhti, helići peru
    Mislim da se zidovi miÄu
    Od kog si kupila ovo majko!?
    Jebem te u piÄku!
Momo je shvatio da iako nema rime, stihovi su prepuni nekog neodreÄ‘enog artistiÄkog nacionalistiÄkog incesta i rezultat je izjednaÄen. Ljut, ali ipak poÅ¡ten, nagurao si je dobar komad metle tamo gdje sunce ne sija i poÄeo zavrÅ¡ni sraz.
M: Sa ManjaÄe poruÄuju vuci-
    Selite se BanjaluÄki Turci!!!
    Oj Alija nisi više glavni
    Pobedio narod pravoslavni
H: Ahahaha…ćorak majstore…ja i Ćaća nismo Turci…sad se spremi na smrt-
    Rac kuuu-rac Rac kuuu-rac
    Kad ti steram rac-ku
    Kad ti steram rac-ku
    Spasit će te pancir bluza
    Al samo na kratko
    Al samo na kratko
    Spasit će te pancir bluza
    Ali neće ZGUZA
    Ali neće ZGUZA
Pop Äuić se poÄeo znojiti i voditi žestoke unutraÅ¡nje monologe-«Hm, majku mu ustaÅ¡ku jebem-a ne tursku…ja sam fulao jedan osobni napad na njega, ali je i on na mene jer ja valjda nisam ped…aaa uuuu kurac!!! U kurac!!! U trokurac!!! Rac kuuu-rac!!! Nakon ovakve salve maÅ¡tovitih psovki zaslužuje da mu kažemo puno ime: MomÄilo Momo Pop Äuić da Silva Hernandez el Matador Enrique Reyes de Monte Cristo Hadžisafermenbegić MiloÅ¡ević (stara mu se dosta jebavala po zemljama Å¡panjolskog govornog podruÄja). Bravo MomÄilo, joÅ¡ jednom.
Momo si je zatim junaÄki probio tjeme glave metlom. Njegovi su ga KrajiÅ¡nici odveli u bolnicu, a Hari i Ćaća su nastavili svoje ćaća-sin muÅ¡ko zbližavanje. Letjeli su kroz plavo nebo iznad Krajine i zajebavali ptice. Eh, ti hrvatski jebivetri. Ćaća je usput vrebao na maÄke, a sinko na ciganke. UÄinilo mu se na trenutak da u daljini vidi Alku Vuicu. Nije im bilo ugodno sjediti tako blizu jedan uz drugoga jer su obojica imali konjsku erekciju. Odjednom Harija pogodi nogometna lopta u glavu, a Ćaću, sa zakaÅ¡njenjem, (dok je, trenutaÄno, nepoznati Äovjek ispijao tekućinu) prazna flaÅ¡a brlje. Kad su pogledali dolje, imali su Å¡to za vidjeti. Dolje su bili njihovi najljući suparnici. KranjÄarovi iliti KranjÄari. Opet se krv za domovinu mora prolijevati-znali su to obojica dok su punom brzinom juriÅ¡ali na tu izdajniÄku gastarbajtersku bagru- Selektora i SinÄića (Hari ga je prepoznao…to je bio njegov stari neprijatelj iz Å¡kolskih klupa, jedan i jedini-Darko Malfoj, no otac Zlatko ga je preobratio na nihilizam i nabio mu kompleks manje vrijednosti nadjenuvÅ¡i mu novo ime-Niko). Zlaja se izdere provokatorski: «SluÅ¡aj Hari, ja znam tvoju malu prljavu tajnu, licemjeru jedan hipokritski. Hari je samo jebeni nadimak, ti se ustvari zoveš….tadam tadam (zvuk bubnjeva)…HARIS!!!!!!»
To be continued…možda
   Â
Poljska…u mom srcu
March 23, 2006
Poljska je reprezentacija koja bi se naoko mogla usporediti s naÅ¡om. Niti jedna velika zvijezda, mnogo momÄadskog duha i velika oÄekivanja kod kuće. Pitanje je koliko su ona realna-no to je i pitanje je koje bi si trebali postaviti i naÅ¡i sportski novinari. Glorificiranje neÄega (poput pobjede nad Argentinom) da bi pad bio ljepÅ¡i je odlika mazohista-zamislite samo SuÅ¡eca obuÄenog u kožu kako drži biÄ kojim mlati Velu dok ovaj priprema emisiju. Ali ovdje nije rijeÄ o seksualnim sklonostima hrvatskih sportskih novinara, već o nogometnoj reprezentaciji Poljske. Ako idemo dalje s usporedbama, nije nevažno reći da se trenutaÄno nalaze na 22. mjestu FIFA-ine ljestvice, dok smo mi 20. Na proÅ¡lom svjetskom prvenstvu su, poput nas, ispali u skupini i tako razoÄarali navijaÄe kod kuće. U NjemaÄkoj će tražiti iskupljenje, a gledajući skupinu po jakosti-moguće je i da ga naÄ‘u. Moj komentar-svaka repka za koju navija (pretpostavljam) Å tulić, mora dobro proći u NjemaÄkoj.
Povijest:
U dosadaÅ¡njih 6 nastupa na svjetskim prvenstvima imaju 2 treća mjesta-1982. i 1974. koje se odvijalo upravo u NjemaÄkoj Å¡to za one praznovjerne kladioniÄare može biti odreÄ‘eni znak.
Prognoza:
Vjerujem da će proći skupinu i dajem im odreÄ‘enu prednost pred srednjo- i južnoamerikancima. DjelomiÄno zbog velike podrÅ¡ke s tribina koju će zasigurno imati, ali ponajviÅ¡e zbog kolektivne igraÄke kvalitete koju posjeduju i sposobnosti da-za razliku od nas-uÄ‘u u dvoboj s “lakÅ¡im” protivnikom bez predrasuda 100% motivirani.
KljuÄni igraÄi:
Jezgru ekipe Äine internacionalci koji ne igraju u najvećim europskim klubovima, ali su relativno standardni tamo gdje igraju-izuzev golmana Dudeka koji je najpoznatiji igraÄ (golman) reprezentacije te je Älan Liverpoola i pomalo ironiÄno-ne igra standardno. Uz to sve, moram primijetiti da ima vrlo blesavo prezime-tko zna, možda zbog toga i ne igra. Nakon njega slijedi igraÄ Borussije iz Dortmunda Ebi Smolarek koji u klubu igra napad, a u reprezentaciji vezni red-u odliÄnoj je formi i prvi je strijelac kluba. Osim njega, istaknuo bih i Krzynoveka koji igra lijevo krilo-istu poziciju kao i naÅ¡ Marko Babić u Leverkusenu gdje igraju zajedno. NapadaÄki dvojac Zurawski-Frankowski u kvalifikacijama je zabio zajedno 14 pogodaka, tako da i od njih možemo oÄekivati pokoji na predstojećem mundijalu.
Izbornik:
Pawel Janas
Kladionica:
Moja vam je preporuka da dignete hipoteku na mjesto boravka ili odete do najopasnijega zelenaÅ¡a i posudite Å¡to viÅ¡e love, te da to sve stavite na Poljsku da će biti treća. Ako ste ziheraÅ¡i i nemate muda, pa bilo to i metaforiÄki, kladite se da će ispasti u osmini finala. Žalbe i reklamacije ne primam. Potencijalni milijarderi, sretno!
