Turisti na našim plažama July 18, 2006
Ljudi odrasli u turistiÄkim krajevima redovno imaju miÅ¡ljenje o turistima priliÄno negativno. ÄŒak i ako od njih žive. Jer uzurpiraju njihov teritorij u sezoni odmora. Ne krijem da s turistima nikad nisam doÅ¡la na zelenu granu, pa i sama ne volim biti u toj ulozi, a oni su mi uvijek inspiracija za pljuckanje. A kako sam ovih dana konstantno okružena istima, ne mogu preÅ¡utjeti neke reminiscencije koje su mi pale na pamet dok sam Äitajući Kunderu na plaži sluÅ¡ala klince iz susjedstva kako vriÅ¡te skaÄući u more ne bi li impresionirali vrÅ¡njake suprotna spola. Uglavnom…
Svako ljeto ista priÄa. Imam taj odreÄ‘eni problem s turistima, na plaži. Oni stranima malo Äak i viÅ¡e nego domaćima. Jer ti strani imaju te neke navike koje me od djetinjstva iritiraju, pa mi je valjda grÄ u želucu pri pogledu na njih ostao do dana danaÅ¡njeg. I koliko god bila tolerantna i skretala pogled s njih, opet mi nije ugodno u njihovoj blizini. Zaboga, ti ljudi Äoporativno dolaze na plažu, ono, dvije-tri obitelji, bar tri generacije. Leže na dekama (nadam se ne hotelskim) umjesto na ruÄnicima koji su danas tako lijepi, veliki, mekani i jeftini. Iako gotovo redovno imaju neki ugostiteljski objekt na najviÅ¡e deset minuta hoda od plaže, oni ipak ponesu dva-tri portable hladnjaka sa sendviÄima, vodom, pivom, pomidorima, Äokoladama i većinom stvari koje ni ja u svom frižideru nemam. Kao da se spremaju za rat, bogati. Jer nikad se ne zna kad možeÅ¡ ogladniti, a Å¡ta ćeÅ¡ se micati s plaže, gdje god kreneÅ¡ troÅ¡iÅ¡ novce. Ovo je besplatno, jel. Da ne spominjem kako sam kao klinka bila zavidna na Å¡arenim luftićima i svoj sili gadgeta koje su donosili u svojim velikim autima. Pa fotkanje, snimanje kamerama i tako to. Srećom, danas se boje snimati jer osjećaju valjda naÅ¡e zle poglede kad kamera sluÄajno skrene prema tuÄ‘em djetetu. I neka, bolje je tako. A i glasni su ti stranci. Osobito oni koji dolaze iz većih gradova. Nije da mi smetaju glasni ljudi ni inaÄe, ali svejedno, sluÅ¡anje stranog jezika samo me joÅ¡ viÅ¡e podsjeća da na plaži koja mi je najbliže doma i na koju sam morala nekad plaćati upad baÅ¡ radi tih stranaca, sad jedva da imam gdje staviti ruÄnik.
A namjerno ne želim ići na neka osamljena mjesta, iako bih tamo izbjegla te koji me smetaju. Ne, neću. Jer volim gužvu na plaži i volim sresti poznate mi ljude, jer cijeli dan Å¡ljakam i kad konaÄno doÄ‘em na plažu hoću urbani odmor, ne samoću. Kad se zaželim apsolutnog mira i tiÅ¡ine (Å¡to sumnjam da mi se može dogoditi, ali ajde) pobjeći ću negdje na Vis. Ili barkom od uvale do uvale. Do onda idem na plaže koje su mi u nogodohvatu. Ali sad se pažljivo smjeÅ¡tam dalje od gore navedenih, ako već moram nekog sluÅ¡ati u blizini, onda preferiram jezik kojeg razumijem najbolje. A onda obiÄno naletim na domaće turiste, kontinentalce. Ti znaju biti fora. Ni sami se, većinom, ne osjećaju kao turisti, ne izvoljevaju i ponaÅ¡aju se normalno. Osobito ovi koji dolaze u Opatiju, mislim takvima oÄito kupanje u moru i nije najnapetiji dio odmora. Da je, iÅ¡li bi negdje gdje nije pogled na industriju Rijeke ili gdje je bar more bistrije, a plaže su doista plaže. NaÅ¡i su mi zanimljivi i jer su opuÅ¡teniji i u Ä‘iru su. Kupanje, sunÄanje, kava, kupanje, pivo, sunÄanje, pivo. NeloÅ¡ koncept, priznajem. Jedino im malo zavidim jer oni mogu tako cijeli dan, ipak su na odmoru. Ali opet, ja mogu cijelu sezonu po pola dana, pa mi je raÄunica ipak ok.
No, uglavnom… Okupah se na Lidu. BaÅ¡ volim Lido, možda zato Å¡to onaj pijesak u moru i ispod ruÄnika djeluje tako atipiÄno za ove krajeve. Nekad se tamo odlazilo svakodnevno, cijelog ljeta, to je bilo mjesto za lokalne. Turistima se nije svidio pijesak na betonu i stijene pri ulasku u more. A meni je to odliÄan koncept, jer Å¡ljunak me žulja, ne mogu po njemu hodati ni ležati, a ulazak u more skaÄući sa stijene mi je najdraži. Ono hodanje u more s plaže mi je tlaka, nikako ući u more, stalno je prehladno. UÄ‘em do koljena, pa par minuta privikavanja, pa do guze, pa uh, tamo je opako, kad dolazi do pupka trebam joÅ¡ par minuta privikavanja. E onda mi je već pomalo glupo, jer hoću se okupati, pa konaÄno uÄ‘em u poluskoku na glavu. U meÄ‘uvremenu su frendovi ili već na izlasku, ili zimogrozniji od mene pa su joÅ¡ u fazi postepenog ulaska u more. I sve skupa bezveze… E zato volim skoÄiti s nekog kamena, preskoÄi se taj dosadan dio ulaska i zabavnije je. Osobito ako iz mora gledaÅ¡ ostale kako im ide. Heh, koliko je frajera izgubilo frajersku titulu na tim mjestima…
ZaÅ¡to spomenuh Lido u priÄi o turistima? Zato Å¡to tamo iz nekog razloga ne dolaze te stranjske obitelji, nisu nikad ni dolazile i taj je dio Opatije bio osloboÄ‘en obiteljskog cjelodnevnog izležavanja. A kako se nekoć davno naplaćivao upad, naravno da sam izbjegavala odlaziti na to mjesto iako je tamo bila najbolja ekipa. Danas je to neka sasvim druga priÄa. Upad se viÅ¡e nigdje ne plaća, plaža je donekle ureÄ‘ena, a onaj divlji dio bliže parku ostao je netaknut. Kao nekad. Klinci iz susjedstva. Tourist-free zona. Uh, kako mi je to falilo… Samo Å¡to sad sve to gledam iz neke druge perspektive.