Turisti na našim plažama July 18, 2006

Autor: AthenaAir (blog) Objavljeno u: Lifestyle, Hrvatska Post je dosada pročitan 2537 puta.
Tagovi: , , , ,

Ljudi odrasli u turističkim krajevima redovno imaju miÅ¡ljenje o turistima prilično negativno. ÄŒak i ako od njih žive. Jer uzurpiraju njihov teritorij u sezoni odmora. Ne krijem da s turistima nikad nisam doÅ¡la na zelenu granu, pa i sama ne volim biti u toj ulozi, a oni su mi uvijek inspiracija za pljuckanje. A kako sam ovih dana konstantno okružena istima, ne mogu preÅ¡utjeti neke reminiscencije koje su mi pale na pamet dok sam čitajući Kunderu na plaži sluÅ¡ala klince iz susjedstva kako vriÅ¡te skačući u more ne bi li impresionirali vrÅ¡njake suprotna spola. Uglavnom…

Svako ljeto ista priča. Imam taj određeni problem s turistima, na plaži. Oni stranima malo čak i više nego domaćima. Jer ti strani imaju te neke navike koje me od djetinjstva iritiraju, pa mi je valjda grč u želucu pri pogledu na njih ostao do dana današnjeg. I koliko god bila tolerantna i skretala pogled s njih, opet mi nije ugodno u njihovoj blizini. Zaboga, ti ljudi čoporativno dolaze na plažu, ono, dvije-tri obitelji, bar tri generacije. Leže na dekama (nadam se ne hotelskim) umjesto na ručnicima koji su danas tako lijepi, veliki, mekani i jeftini. Iako gotovo redovno imaju neki ugostiteljski objekt na najviše deset minuta hoda od plaže, oni ipak ponesu dva-tri portable hladnjaka sa sendvičima, vodom, pivom, pomidorima, čokoladama i većinom stvari koje ni ja u svom frižideru nemam. Kao da se spremaju za rat, bogati. Jer nikad se ne zna kad možeš ogladniti, a šta ćeš se micati s plaže, gdje god kreneš trošiš novce. Ovo je besplatno, jel. Da ne spominjem kako sam kao klinka bila zavidna na šarenim luftićima i svoj sili gadgeta koje su donosili u svojim velikim autima. Pa fotkanje, snimanje kamerama i tako to. Srećom, danas se boje snimati jer osjećaju valjda naše zle poglede kad kamera slučajno skrene prema tuđem djetetu. I neka, bolje je tako. A i glasni su ti stranci. Osobito oni koji dolaze iz većih gradova. Nije da mi smetaju glasni ljudi ni inače, ali svejedno, slušanje stranog jezika samo me još više podsjeća da na plaži koja mi je najbliže doma i na koju sam morala nekad plaćati upad baš radi tih stranaca, sad jedva da imam gdje staviti ručnik.

A namjerno ne želim ići na neka osamljena mjesta, iako bih tamo izbjegla te koji me smetaju. Ne, neću. Jer volim gužvu na plaži i volim sresti poznate mi ljude, jer cijeli dan šljakam i kad konačno dođem na plažu hoću urbani odmor, ne samoću. Kad se zaželim apsolutnog mira i tišine (što sumnjam da mi se može dogoditi, ali ajde) pobjeći ću negdje na Vis. Ili barkom od uvale do uvale. Do onda idem na plaže koje su mi u nogodohvatu. Ali sad se pažljivo smještam dalje od gore navedenih, ako već moram nekog slušati u blizini, onda preferiram jezik kojeg razumijem najbolje. A onda obično naletim na domaće turiste, kontinentalce. Ti znaju biti fora. Ni sami se, većinom, ne osjećaju kao turisti, ne izvoljevaju i ponašaju se normalno. Osobito ovi koji dolaze u Opatiju, mislim takvima očito kupanje u moru i nije najnapetiji dio odmora. Da je, išli bi negdje gdje nije pogled na industriju Rijeke ili gdje je bar more bistrije, a plaže su doista plaže. Naši su mi zanimljivi i jer su opušteniji i u điru su. Kupanje, sunčanje, kava, kupanje, pivo, sunčanje, pivo. Neloš koncept, priznajem. Jedino im malo zavidim jer oni mogu tako cijeli dan, ipak su na odmoru. Ali opet, ja mogu cijelu sezonu po pola dana, pa mi je računica ipak ok.

No, uglavnom… Okupah se na Lidu. BaÅ¡ volim Lido, možda zato Å¡to onaj pijesak u moru i ispod ručnika djeluje tako atipično za ove krajeve. Nekad se tamo odlazilo svakodnevno, cijelog ljeta, to je bilo mjesto za lokalne. Turistima se nije svidio pijesak na betonu i stijene pri ulasku u more. A meni je to odličan koncept, jer Å¡ljunak me žulja, ne mogu po njemu hodati ni ležati, a ulazak u more skačući sa stijene mi je najdraži. Ono hodanje u more s plaže mi je tlaka, nikako ući u more, stalno je prehladno. UÄ‘em do koljena, pa par minuta privikavanja, pa do guze, pa uh, tamo je opako, kad dolazi do pupka trebam joÅ¡ par minuta privikavanja. E onda mi je već pomalo glupo, jer hoću se okupati, pa konačno uÄ‘em u poluskoku na glavu. U meÄ‘uvremenu su frendovi ili već na izlasku, ili zimogrozniji od mene pa su joÅ¡ u fazi postepenog ulaska u more. I sve skupa bezveze… E zato volim skočiti s nekog kamena, preskoči se taj dosadan dio ulaska i zabavnije je. Osobito ako iz mora gledaÅ¡ ostale kako im ide. Heh, koliko je frajera izgubilo frajersku titulu na tim mjestima…

ZaÅ¡to spomenuh Lido u priči o turistima? Zato Å¡to tamo iz nekog razloga ne dolaze te stranjske obitelji, nisu nikad ni dolazile i taj je dio Opatije bio osloboÄ‘en obiteljskog cjelodnevnog izležavanja. A kako se nekoć davno naplaćivao upad, naravno da sam izbjegavala odlaziti na to mjesto iako je tamo bila najbolja ekipa. Danas je to neka sasvim druga priča. Upad se viÅ¡e nigdje ne plaća, plaža je donekle ureÄ‘ena, a onaj divlji dio bliže parku ostao je netaknut. Kao nekad. Klinci iz susjedstva. Tourist-free zona. Uh, kako mi je to falilo… Samo Å¡to sad sve to gledam iz neke druge perspektive.

Jelovnici naši svagdanji January 25, 2006

Autor: AthenaAir (blog) Objavljeno u: Kužina Post je dosada pročitan 2748 puta.
Tagovi: , , , , , , ,

Pred godinu dana u mojem se susjedstvu otvorio restorančić. ZamiÅ¡ljen je kao pizzerija s dodatnom ponudom ostalih jela, ali s vremenom se profilirao u pravi mali raj za gurmane. Nije mi ga namjera reklamirati, pa neću spominjati ni mjesto ni naziv, jer to nije ni bitno u ovoj priči. Ne želim (a sve i da hoću, ne mogu) otimati kruh Reneu Bakaloviću i njegovim kolegama gastro-kritičarima, pa ću recenziju tog lokala prepustiti njima, Å¡to i ne bi bilo loÅ¡e! No, ono čime je mene inspirirao taj restoran jest – jelovnik.Naime, kako doista često pohodim to mjesto, fascinirana sam maÅ¡tovitošću Å¡efa kuhinje koji ponudu tog restorana mijenja gotovo svaka dva tjedna. Ne kompletnu, jasno, dodaje na jelovnik tek poneka nova jela, prilagoÄ‘ava ga potražnji i sezoni. U ponudi nema previÅ¡e jela, izbor je ograničen na četiri-pet hladna i topla predjela, dvije-tri juhe, desetak glavnih jela od kojih je polovica bezmesna. Nerijetko će vam konobari napomenuti ako je danas neÅ¡to osobito preporučljivo, poput svježe ribe, hobotnice ili mesne salate, ako toga nema u jelovniku. Kako sam primjetila, najviÅ¡e se promjena unosi u hladnim predjelima i glavnim jelima s mesom. Svako od jela, pa i carpaccio, u jelovniku je opisano, navedeni su sastojci i ako je potrebno, način pripreme. To cijenim iznad svega, jer nerijetko sam se naÅ¡la u situaciji da se u meni upiÅ¡e tek naziv jela poput “juneći tournedo”, “losos steak” ili “topla salata Å¡efa kuhinje” pa neka si mi mislimo Å¡to je to zapravo. Dobro, neki vole eksperimentirati pa će bez pitanja naručiti jelo prema glavnom sastojku. A neki će, moja malenkost recimo, tražiti od konobara detaljan opis jela i način prireme. Volim znati bar otprilike Å¡to se krije iza tih naziva koji izgledaju tako posh napisani u jelovniku. A kako se gotovo svaki put kad doÄ‘em tamo u ponudi naÄ‘e neko novo jelo, jednostavno to moram probati, kako god.

S druge strane, postoji jedna konoba u koju takoÄ‘er rado navraćam, no tamo idem jer točno znam Å¡to me očekuje. Jelovnik je isti od prvog dana kako je otvorena. Ponuda je bogata, a oduÅ¡evljava me to da je temeljena isključivo na lokalnoj kuhinji. Tamo se ne može dobiti bečki odrezak niti ćevapi, ali može se uživati u ombolu, srnetini, medvjeÄ‘im odrescima, istarskom prÅ¡utu, kobasicama kakve su radili naÅ¡i nonići, kiselom kupusu, fužima, njokima, domaćim juhama… Izbor je impresivan. Ali najzanimljivije od svega je – jelovnik. Njihov je jelovnik jedan od onih koje možete čitati, ali doista čitati i neÅ¡to naučiti. Sva jela imaju naziv jednog od djela kompozitora u čijoj se rodnoj kući restoran nalazi. Pod svakim nazivom je detaljno opisano jelo, sastojci i način pripreme. I sve to na čakavskom dijalektu, s prijevodom teže razumljivih riječi. Povrh svega, napisano je duhovito! Tako da, osim već poznato dobre ponude, taj restoran-konoba nudi i Å¡iri ugoÄ‘aj blagovanja. Cijenim to. Stavlja mi osmjeh na lice.

Da zaključim ovo lamentiranje o jelovniku koje mi se malo odužilo jer se, kad je klopa u pitanju, mogu razvezati nadugo i naširoko, reći ću da je jelovnik, karta, meni ili kako god ga se već naziva ipak prvi dodir s kuhinjom i nakon primarnog dojma koji uključuje uređenje lokala i ponašanje osoblja, to je ipak važan kriterij prema kojemu se može odrediti i kvaliteta ponude. Ne mislim da je pojednostavljen jelovnik u mnogim kvalitetnim restoranima nešto što će itko zapamtiti nakon odlične klope, ali onaj osobito dobar zasjenit će i možda pokoji kiks na tanjuru. Sve je danas marketing, forma je bitna, volimo kad je sve lijepo upakirano. A ako je pritom i sadržaj na nivou, našli smo ideal. Neki će reći da je sve ovo pusta tlapnja, jer jelovnik je tu tek radi osnovnih informacija, ionako uvijek znaju unaprijed što će naručiti i nije im bitno što zapravo restoran nudi osim toga, ali eto, meni je taj detalj bitan. Osobito na mjestima koja češće pohodim.

Kreativnost šefa kuhinje ogleda se na tom komadu papira, a ako je njemu dozvoljena sloboda stvaranja ponude, ne sumnjam da će je kvalitetom izvedbe opravdati. Do sada me ta teorija nije razočarala. Nadam se da će tako i ostati. Obratite pažnju na to, isplatit će vam se!

U slast!


Bestseler pokreće Wordpress 2.2.2.
Sav sadržaj na ovim web stranicama zaštićen je copyrightom njegovih autora.