Putevima Dersu Uzale (7. dio) - The Roditelji January 18, 2006

Kao u nekoj «deja vu» viziji na izlazu iz aviona nas je čekao ruski policajac, nešto lakše odjeven i nešto manje strogog izraza lica nego prošli put. Bacivši letimičan pogled na moju putovnicu, vrati mi je i poželi ugodan boravak. Pomislim kako su mogli malo i olakšati taj pritisak odmah po slijetanju. Prvo, svi putnici na letu su već prošli kontrolu ulaska u Rusiju i registracije pri ukrcaju na avion u Moskvi. Drugo, bilo bi mi draže da me frajer sačeka u aerodromskoj zgradi, a ne odmah na vratima. U glavi sam već vidio scenarij u kojem tipovi iz policije čekaju putnike u zgradi, a nekakvi Azerbajdžanci ili Čečeni koriste brisani prostor te daju petama vjetra između aviona i ograde koja ih dijeli od okrilja šume. Policajci pucaju iz automata, a Azerbajdžanci bacaju prtljagu iza sebe. Ludo.Ali sve je jasnije čim kročite nogom na pistu. Autobus nas vozi do aerodromske zgrade, gdje zapravo ne postoji prostor za primitak i provjeru putnika. Odmah do zgrade je željezna ograda zatvorena debelim lancem, a iza nje čeka gomila radoznalih i nervoznih lica u očekivanju svojih poznanika. Ulazimo u aerodromsku zgradu i u gomili ljudi odmah prepoznajemo mršavog starijeg gospodina, tamnog izboranog lica, prosjede kose i stisnutih očiju. Sergej, Janin otac, nas pozdravlja i grli, i samo po drhtanju njegovih ruku se može osjetiti da je uzbuđen. Mirnoćom prekaljenog bivšeg komsomolca govori nam ono najbitnije – mama je dobro, čeka nas u autu, vrijeme je ružno, kod kuće nas čeka ručak. Ručak! Vremenska razlika nam je pojela čitavu noć. Čudilo me kako Mark nije pao na pod od umora. Čitavo vrijeme leta se zabavljao kartama, crtanjem i tupim buljenjem u sjedalo ispred sebe te nije oka sklopio. Sergej nam pokazuje gdje je parkirao auto kako bismo pozdravili Janinu mamu Ljudmilu, koja se vrlo teško kreće i radi toga ne izlazi iz automobila. Sergej i ja se vraćamo po kofere. Dok čekamo ispred zgrade, on pali cigaretu i ja tek tada shvaćam koliko je zrak zagušljiv i vlažan. Nisam siguran da li se znojim ili mi se po tijelu kondenzira vlaga iz zraka. U svakom slučaju, bio sam zahvalan kad se iznad prostorije u kojoj se preuzimala prtljaga pojavio broj našeg leta. Zapravo, čitav postupak ukrcaja i iskrcaja je bio brži i jednostavniji od istog postupka u nekom Las Vegasu, Dallasu ili, ne daj Bože, Washingtonu, a ti aerodromi su daleko opremljeniji i spremniji za prihvat velikog broja putnika. Ili bi bar tako trebalo biti. Posljednji put kad sam putovao iz Las Vegasa, stajao sam u redu za pregled putnika (nakon registracije) preko dva sata, a jedna žena koja je već došla blizu kraja reda nije izdržala te je iskočila na stranu u posljednji čas usmjerivši mlaz bljuvotine na pod, a ne na putnika ispred sebe. Dok je došla do kupaone povratila je još dva puta, a onda je rezignirano odustala od čekanja u redu i otišla u smjeru izlaza, otkuda je u zagušljivu halu dopiralo jedino dnevno svjetlo. Amerikanci oko mene su pozitivno komentirali ovu situaciju – kao, potrebno je radi sigurnosti i slično. Da im se to isto dogodi u Rusiji, gotovo sigurno bi izgubili strpljenje i počeli komentirati kako neki žive u kamenom dobu, meškoljili bi se i premještali iz reda u red, mahali diplomatskim putovnicama tražeći poseban tretman i izvodili slične egocentrične predstave.

Kao da smo se jučer vozili prema aerodromu na odlasku iz Vladivostoka, prepoznajem sve zanimljive točke našeg puta – odvajanje ceste prema Artemu, avion-spomenik s desne strane puta, benzinska stanica, ulaz u grad ukrašen istim onim reklamama za LG kao i prije godinu i pol dana. Od aerodroma do samog grada ima oko 40 kilometara ceste koja je šira od našeg autoputa Zagreb-Karlovac, ali zbog loše označenih traka i brojnih spajanja sa sporednim cestama ne dozvoljava ni približne brzine vožnje kao na autoputu. Vozimo se, na primjer, tako, brzinom od oko 100 kilometara na sat, kad najednom iz sporedne ceste na glavnu, oko 100 metara ispred nas, u širokom luku zaokreće cisterna s gorivom ne obazirući se na promet na glavnoj cesti. I to je jedini način za uključivanje u promet, jer ako se ne ugurate pod prijetnjom sudara, najvjerojatnije vas nitko neće pustiti ispred sebe. Sergej strpljivo koči i čeka da se cisterna ubaci, a onda daje gas i obilazi ju pazeći da ne pretjera s brzinom – lokalna policija s veseljem zaustavlja vozače koji naprave prekršaj. Kao i u svemu u Rusiji, i tu postoji apsurd, jer nikad ne znate što vas čeka u liku i djelu policajca koji vas je zaustavio. Nekad se možete dogovoriti s policajcem i proći sa «neslužbenih» par stotina rubalja kazne, a nekad imate osjećaj da bi se i sam prijedlog za takvu nagodbu smatrao uvredom, gotovo subverzivnom djelatnošću usmjerenom protiv SSSR-a – pardon, Rusije – i vi osjećate kako se nad vama nadvija sjena svih prošlih autokratskih vladara i eto, samo što vas nije progutao mrak, samo što vas nisu prisilili da potpišete neko priznanje i bacili u tamnicu na deset godina radi same pomisli da se policajac može potkupiti.

No ovaj put ništa od toga, Sergej nas je rutinirano doveo do predgrađa gdje se zelenilo prorijedilo i pogled kroz prozor prošarao sivim zgradama i pokojim novim dućanom ili benzinskom pumpom življih boja. Kako smo se približili gradu, tako je počela gužva i nikako mi nije bilo jasno kako se sad odjednom kolona automobila raspoređena u tri trake jedva kreće, kad od aerodroma do Vladivostoka jedva da ima znakova života. Otkuda u grad ulaze svi ti auti, i to u jedan sat popodne? Isto pitanje se može postaviti i u gradu – tek što se poveselite nesmetanom prolasku kroz nekoliko glavnih ulica, odjednom se nađete u neobjašnjivom prometnom čepu na mjestu gdje je cesta najšira. I ispred nema nikakvih sužavanja, nikakvih prepreka, nikakvih nesreća. Te su me situacije živo podsjećale na ono kad se na našoj cesti prema moru kolona zaustavi i svi već počnu gasiti motore, kad najednom nakon dvadeset minuta krene i od tuda vozite 90 kilometara na sat do kraja puta, bez zaustavljanja.

Vlaga je bila nepodnošljiva i Mark je na stražnjem sjedalu već tiho krepavao dok sam se ja pokušavao odlučiti da li je bolje pustiti da kroz otvoreni prozor ulaze gusta isparavanja automobila, očigledno većinom bez katalizatora, ili zatvoriti prozor i čekati polaganu smrt od gušenja i dehidracije. U toj agoniji smo konačno došli do zgrade Janinih roditelja. Sve smo stvari rutinirano i brzo raspakirali, a kad je to završilo, ja konačno osjetim neopisivu potrebu da se stropoštam u krevet. Mark je živnuo i već je prevrtao programe na televizoru, Jana je u kuhinji pričala s roditeljima, a ja sam iskoristio priliku i nakratko se isključio na krevetu pored Marka.

Kad sam došao sebi, Mark je još uvijek sjedio na rubu kreveta i, kako bi koji crtić završio, mijenjao programe na televizoru. Na krevetu je sad ležala i Jana i cvilila pod teretom sparine, a na fotelji pored kreveta je sjedila i njena mama, gospođa Ljudmila, i komentirala gadno vrijeme i probleme s napajanjem vodom. Na svu sreću, za vrijeme našeg boravka na Ruskom dalekom istoku u zgradi naših domaćina je samo jednom nestalo tople vode, ali mi smo tog vikenda bili u Habarovsku, kao da smo predvidjeli problem.

Slušao sam tako tihi razgovor Jane i njene mame koja mi se s odobravanjem osmjehivala. Gospođa Ljudmila je vrlo zadovoljna što smo Jana, Mark i ja sretni zajedno, bez obzira što je za nju to značilo gubitak blizine svoje kćeri. Nakon preboljenog raka grla, na pragu svoje 60. godine gospođa Ljudmila se jedva kreće od bolova u kostima i zglobovima. Radi li se o cirkulaciji, reumatoidnom artritisu ili nečem trećem nije važno, tek gospođa Ljudmila se često žali na svoje bolne kosti zavisno od vremena i načina sjedenja ili stajanja. Jednom ju je muž, Sergej, vidjevši nesretan izraz na njenom licu upitao što joj je, a ona mu kao iz puške odgovori:
- Sva bolim!
Ovakvi incidenti, međutim, ne pomućuju dostojanstvo i mir njihovog doma. Ovdje su me primili s puno topline i ljubavi, iako mi je pred kraj boravka u Vladivostoku počelo ići na živce neprestano nastojanje Janine mame da u mene utrpa što veću količinu hrane. Na isti način se odnosila i prema Marku te prema psu, Ludvigu, koji se pretvorio u staro riđe gunđalo i stalno reži kad ga se tjera da jede. Htjeli-ne htjeli, većina razgovora u kući je uključivala raspravu o hranjenju i kuhanju.

Otac, Sergej, se s druge strane brinuo za logistiku. Njegova stara Toyota Crown nas je vozila kud god je Jana poželjela (meni nekako svejedno, a i grad se bolje upoznaje kad koristiš sredstva javnog prijevoza). Kao i većina vozača u Vladivostoku, ili bolje reći na Ruskom dalekom istoku, Sergej se morao priviknuti na automatski mjenjač brzina u automobilu, i što je puno važnije, na volan postavljen na desnoj strani. Većina automobila koji su u pogonu u ovom dijelu Rusije su polovni automobili uvezeni iz Japana, gdje se vozi lijevom stranom ceste. Auti su relativno jeftini, a japanske ceste su izvrsne, pa su svi ti auti u pravilu dobro očuvani. Za ruske standarde više nego dobro – ovdje se može vidjeti gomila terenaca i relativno velikih automobila (iako još uvijek ne tako velikih kao u Americi), svi s dobrom serijskom opremom i jakim motorima. Problemi počinju u Vladivostoku, gdje vozači moraju biti spremni hitrim trzajem u posljednji čas izbjeći otvoreni šaht na nekoj od glavnih gradskih cesta, ili izabrati manju od nekoliko rupa na putu koje je sve jednostavno nemoguće izbjeći. Loše ceste, vlaga, blato, snijeg i sol kojom se posipaju ceste kao i godišnje temperaturne razlike uništavale su i najizdržljivije karoserije i ovjese.

Međutim, silno sam se razveselio kad sam se podsjetio na cijenu benzina u Rusiji koja je oko dva i pol puta manja od one u Hrvatskoj; u takvoj situaciji su se odmah našli nekakvi vrsni analitičari Svjetske Banke koji su počeli srati ruskoj vladi kako to nije fer, jer bi cijene nafte trebale biti svugdje podjednake kako bi se osigurao ujednačen razvoj. Dakle, oni apeliraju na Rusiju da nesebično dijeli svoja bogatstva i smanji izvoznu cijenu nafte ili poveća cijenu na unutrašnjem tržištu. Kako plemenito od njih. Bez dublje analize ovog idiotskog prijedloga, ovdje stajem na stranu ruske vlade, predsjednika ili oboje, jer mi je puna glava raznoraznih analitičara i konzultanata koji od tamo, negdje iz daleka, nabacuju prijedloge koji utječu na kvalitetu života milijuna ljudi kao da u trenucima apsolutne dokolice bacaju papirnate aviončiće po uredu.

No ovaj dio priče je zapravo o Janinim roditeljima, pa se tu treba nakratko osloniti na povijest. Sudbine pojedinačnih porodica u periodu prijelaza iz carske u komunističku Rusiju te tokom i nakon II. Svjetskog rata iz povijesne perspektiva izgledaju beznačajno. Uglavnom, nakon Å¡to su im članovi obitelji tokom ovih previranja razbacivani Å¡irom bivÅ¡eg Sovjetskog Saveza (i Å¡ire), Ljudmila i Sergej su se naÅ¡li u gradu Južno-Sahalinsk na otoku Sahalinu, istom onom čiju su južnu polovicu Rusi gubili i oduzimali od Japanaca sve do nakon II. Svjetskog rata. Tamo su se vjenčali i u njihovom braku se rodila Jana. Tako su sretno živjeli kao porodica sve dok Jana u svojoj 17. godini (u Rusiji nema srednje Å¡kole, već se pohaÄ‘a 10-godiÅ¡nji program koji odgovara zbroju naÅ¡ih programa u osnovnoj i srednjoj Å¡koli) nije upisala filologiju na Dalekoistočnom državnom univerzitetu u Vladivostoku. Nakon nekoliko godina odvojenog života, Jana je pomogla roditeljima da se presele u Vladivostok. U meÄ‘uvremenu su njeni roditelji počeli pokazivati znakove starenja, i dok kod nas možete naći sasvim vitalne bakice kako u sedamdesetim godinama tamo negdje na moru joÅ¡ uvijek obraÄ‘uju svoj vrt, ovdje je vjerojatnije da će čovjek već nakon pedesete početi patiti od ozbiljnih diÅ¡nih ili reumatskih problema. Učini mi se to straÅ¡no nepravedno, da samo zato Å¡to su se tu rodili ljudi umiru ranije. Stvar je u tome da su slaveni bačeni na ove klimatski nepovoljne prostore relativno nedavno i da im se geni joÅ¡ uvijek nisu uspjeli prilagoditi. Uz to, narodi starosjedioci imaju jedan sasvim drugačiji način života, koji poÅ¡tuje vremenske uvjete i nije im bilo na kraj pameti graditi zgrade, pruge, ceste ili kopati naftu, dijamante i zlato po zimi. A Ruse su na to tjerali, i tu nije bilo popuÅ¡tanja. Do ‘54 je svatko bio dužan dati svoj doprinos izgradnji zemlje, jer je za najmanje zabuÅ¡avanje mogao dobiti 10 godina boravka na Kolimi, gdje bi morao joÅ¡ viÅ¡e raditi. Nakon toga nije bilo puno bolje, iako mi se čini da Sergej i Ljudmila nisu živjeli loÅ¡e, ili bar njima bolje nije trebalo. Ostali su skromni i do danas, iako im je devalvacija ruskog Rublja odnijela 80 posto životne uÅ¡teÄ‘evine. Ja bih već od toga sasvim popizdio – zamislite da radite čitav život i odvajate dio od svake plaće kako bi jednog dana mogli kupiti nekakvu malu kućicu na obali Crnog mora (tu stvarno ne govorimo o velikim iznosima, takva kuća je u Rusiji tada mogla koÅ¡tati do 20.000 dolara). I onda, odjednom – puf! – novca viÅ¡e nema. Kako nema? Eno ga u banci! Ali poÅ¡to svi cijene nekretnina, nafte i automobila iskazuju u dolarima, vi ste izgubili mogućnost da provedete posljednje godine svog života u neÅ¡to ugodnijim uvjetima. I nema nikakve naknade, kompenzacije, isprike. U takvoj situaciji ona priča o preseljenju u Njemačku dobija drugu dimenziju – treba iskoristiti sve Å¡to se pruža, bez razmiÅ¡ljanja i opravdavanja. Jer ni vama se neće nitko ispričati ako vam valuta u kojoj Å¡tedite devalvira, poduzeće u kojem radite propadne ili banka ode u stečaj.

Putevima Dersu Uzale (6. dio) - Ruski daleki istok January 17, 2006

Tokom razgovora s Rusima mi se ponekad učini da je naziv ove zemljopisne cjeline u potpunosti ruska izmišljotina – mislim, za nas je Daleki istok jednostavno Daleki istok, i govoriti o ruskom dalekom istoku ima isto toliko smisla kao i govoriti o kineskom dalekom istoku. Ali perspektiva se mijenja kad uzmete u obzir činjenicu da Kina raspolaže površinom od 9,5 milijuna kvadratnih kilometara, a samo ruski daleki istok ima 6,2 milijuna km2. Pošto čitava Rusija ima oko 17 milijuna kvadratnih kilometara površine i proteže se preko devet vremenskih zona, sasvim je opravdano podijeliti ju na nekoliko zemljopisnih cjelina. Radi boljeg dojma o kolikoj se tu površini radi, ruski daleki istok je oko 120 puta veći od površine koju zauzima Hrvatska.Iako ogroman i pun prirodnih resursa, od nafte preko drva do dijamanata i zlata, ruski daleki istok radi svoje klime nikad nije bio najpoželjnije mjesto za život. Ruska kolonizacija ovih prostora je počela kasno u 16. stoljeću kad su Kozaci počeli s građenjem utvrda i naselja, praćeni ruskim trgovcima krznom. Sredinom 19. stoljeća Rusi su Kinezima oduzeli zemlju sjeverno od rijeke Amur i istočno od Ussurijska. Kinezima se to nije svidjelo već tada, a danas, kad je naseljenost sa zapadne, kineske, strane Amura oko 50 puta veća nego s ruske strane, Kineze to tjera u organizirani očaj. Ruski daleki istok je bez obzira na to ostao gotovo izoliran od europskog dijela Rusije sve do izgradnje Trans-sibirske željeznice početkom 20. stoljeća. Drugi svjetski rat i napetost odnosa s Kinom i Japanom su potakli razvoj vojnih i trgovačkih luka na ruskom dalekom istoku, a u posljednjih 10 godina, nakon otvaranja vanjskih i unutrašnjih granica, stanovništvo ruskog dalekog istoka je palo s 8 milijuna na 6,7 milijuna, prvenstveno radi emigracije, ali i radi visoke stope smrtnosti. Ako uzmete u obzir da svo to vrijeme ovdje pritječu Kinezi, onda je jasno da se struktura stanovništva dramatično mijenja, iako još nisam uspio naći službene podatke o tome. Ali na vijestima sam često gledao kako je ruska policija hvatala kineske ilegalne useljenike u Rusiju, čak i u Moskvi. Pretpostavljam da svatko ima svoju verziju sudnjeg dana.

Danas je ruski daleki istok prometno povezan s Kinom, Japanom, Aljaskom i europskim dijelom Rusije. Za sve one kojima ovaj dio svijeta predstavlja potpunu apstrakciju, za utjehu ću reći kako mi se znalo dogoditi da čujem ime neke hrvatske građevinske firme koja je tek nedavno završila gradnju nekakvih zgrada blizu Habarovska, a dok su tu radili imali su čak i malonogometnu ekipu koja je igrala po lokalnim turnirima. Kad sam ušao u jedan hotel u Habarovsku, u atriju sam vidio kartu na kojoj su zastavicama obilježene sve zemlje iz kojih su ovdje stizali gosti. Nije ih bilo tako mnogo, iz Europe možda tri ili četiri, a jedna od njih je bila i Hrvatska.

I još jedan apsurd: da biste letjeli iz bilo kojeg grada primorskog ili habarovskog kraja sjeverno, u Čukotku, nemate drugog izbora nego letjeti preko Moskve; dakle, put koji bi direktnim letom bio prevaljen za nekoliko sati uzet će vam oko dvadeset sati leta, devet do Moskve i još najmanje toliko do Čukotke. A što ima u toj Čukotki uopće? Treba pitati Romana Abramoviča, koji je radi svog rano stečenog bogatstva i političkih prijateljstava dogurao do mjesta upravitelja Čukotke, koja je unatoč njegovim ulaganjima u trgovinu i infrastrukturu ipak bankrotirala.

I kao što razlozi iz kojih je Abramovič odabrao ovu nezahvalnu dužnost nejasni, tako je i općenito s osjećajem navike kojeg Rusija stvara kod posjetitelja. Ponekad se užasnem kad mi se učini da malo-pomalo Rusija za mene postaje neka vrsta fiksacije, jer nikad neće biti dovoljno – bez obzira koliko puta godišnje mi putovali na Ruski daleki istok, to neće umanjiti sasvim opravdan osjećaj udaljenosti. A Rusija uvijek obećava nešto drugo, nešto novo, samom svojom veličinom. I to je najveća prevara, jer uvijek vam se čini da na sljedećem putu, na sljedećem kilometru, čeka nešto novo, a zapravo su to sve isti ljudi, isto stanje duha, isti krajobrazi.

Putevima Dersu Uzale (5. dio) - Moskva – Vladivostok January 16, 2006

- Uno! – vikne mali Mark, baci svoju pretposljednju kartu i veselo mi se iskezi. Prasac. Uživa biti na pobjedničkoj strani. Kad igra igre na kompjuteru i vidi da gubi, odmah mijenja strane ili odustaje. Ja mu velim da je zasranac, a on se odmah rastuži. Dosadno mu je gubiti. Moram priznati da u njegovoj filozofiji ima nečega. Nema ničeg uzbudljivog u porazu. Čak ni ublažavanje očekivano uvjerljivog poraza ne nosi niti dio draži koju donosi pobjeda. Čemu onda trošiti vrijeme na izgubljene bitke? Ionako se svakodnevno trudimo filtrirati negativne osjećaje, pa čemu se onda mučiti u nečemu što bi trebalo biti igra. Ipak, moje uvjerenje da je važno sudjelovati uvijek prevlada i zato Marku ne odobravam prerano povlačenje iz bitaka koje gubi. No priznajem da je prerano očekivati da će klinac od sedam godina prihvatiti životnu filozofiju jednog promatrača, pogotovo ne u okruženju škole i prijatelja koje od njega traži da bude pobjednik.
- Neću više – velim ja. Odigrali smo dvadeset partija i znao sam da me još toliko čeka ako na vrijeme ne počnem usporavati Markov tempo. Tek smo četiri sata u avionu, a prema lokalnom vremenu iznad Sibira trebali bismo već debelo spavati. Još nas čeka otprilike pet sati leta do Vladivostoka. Odlučim skratiti vrijeme objašnjavajući Marku princip vremenskih zona modelom džepne svjetiljke i male gumene loptice koja je predstavljala zemlju. Izvučem i kartu svijeta iz Aeroflotovog časopisa u nadi da će moje instrukcije uvjeriti Marka kako je vrijeme za spavanje. Ali pošto sam mu prije leta rekao da će nakon ovog puta postati veliki frajer, jer će ovo vjerojatno biti prva njegova neprospavana noć u životu, imao sam male šanse. Nakon što sam završio svoju demonstraciju, Mark samo napravi opuštenu facu, spusti kapke i napravi gestu kao da drži cigaretu i otpuhuje dim.
- A ja ću biti frajer – veli on meni.
- Sjajno – velim ja očajno. Pogledam Janu koja je na sjedalu pored Marka spavala
snom pravednika. Majku mu, opet ja moram zabavljati dijete! Eto što ti je mater.Ali prevario sam se, jer Mark je bio toliko obuzet svojom misijom da postane frajer da mu zapravo i nije bilo stalo da ga netko zabavlja. On je u svoju glavu uvrtio ideju da mora ostati budan kako bi bio «cool» i ništa ga nije moglo spriječiti u tome. Mark je vrijedno crtao, listao glupe časopise, podizao se u sjedalu da bi kroz rupu u pregradi između kabine prve i ekonomske klase mogao vidjeti film koji se pokazivao u avionu (ekrani u ekonomskoj klasi su bili pokvareni), gledao kroz prozor. Sve u svemu, većina puta je prošla mirno, a Mark nije iskazivao niti potrebu da ode na WC – a ovo je Jani na putu u Zagreb priuštio jedno 15 puta tokom leta. Ja svejedno nisam zaspao u očekivanju da će Mark zatrebati moju pomoć pri crtanju, miješanju karata ili da će jednostavno poželjeti nešto prokomentirati sa mnom. No Mark je, morao sam priznati po slijetanju na aerodrom u Vladivostoku, ovaj put stvarno ostao frajer tokom cijelog leta.

Deset sati prije toga sjedili smo u baru na aerodromu Sheremetyevo i rastezali ispijanje sokova kako bi skratili vrijeme prije leta. Sam postupak registracije i ukrcaja je bio iznenađujuće brz i bez nekih velikih redova. Ipak, istrenirani mnogobrojnim upozorenjima, na aerodrom smo došli 2,5 sata prije leta. I tako, sjedili smo na visokim stolicama a oko nas su se nekakvi tusti Koreanci razmahivali rukama. Već su me toliko iznervirali da sam razmišljao kako bi bilo testirati njihovo znanje Tae-Kwon-Doa ili sličnih korejskih borilačkih pizdarija, sada, upravo ovdje na aerodromu dok bi konobarice vrištale užasnute prizorom brutalnog nasilja. Kako su mi išli na živce! Glasni, nadmeni, debeli, u razvučenim odijelima i sa nekakvim blesavim pionirskim značkama na reverima sakoa. Kasnije mi je Jana objasnila da su to vjerojatno službenici sjevernokorejskog konzulata u Vladivostoku, i to me još više raspizdi. Oni tamo imaju svoju verziju Staljina, nekakve doživotne i vječne predsjednike, vrhovne komandante i ostala sranja koja su i nas ugnjetavala i opterećivala desecima godina. Uz to, ljudi govore kako su tamo djeca gladna, kako se loše i siromašno živi a vlada im istovremeno razvija nuklearno naoružanje izazivajući već ionako nadrkane Amerikance. Smuči mi se od svega toga, i kad sam vidio da sjedaju ispred nas dođe mi da otkažem čitav put i ostanem u Moskvi. Ali Koreanci su, srećom, u avionu prestali mahati rukama i glasno govoriti, tako da sam većinu puta zaboravio na njih.

Ali opet si mislim, jebemti, da je sad radi tih kretena uletio nekakav terorist u avion i zaprijetio rušenjem na Pyongyang, što bismo svi mi napravili? Ili da je utrčao kakav Čečen u opravdanom bijesu izazvanom sustavnim rušenjem njegove zemlje od strane ruskih aviona, oklopnih vozila i topova, i usmjerio avion ravno na Kremlj? Nije mi jasno što ja imam s tim i zašto uopće moram razmišljati o tome, ali znam da posljednje vrijeme drugačije promatram ljude na ukrcavanju u avion, u metrou, pa čak i na ulicama i trgovima nekog velikog grada. I mene su uspjeli zatrovati klicom predrasuda, pa sad nesvjesno mjerkam Čečene, Koreance i pripadnike bliskoistočnih naroda na svim javnim mjestima. I bude mi to ponekad jako tužno.

Putevima Dersu Uzale (4. dio) - Židovsko pitanje January 13, 2006

Povijest mi nije jača strana, pa mi tako nije jasno niti odakle u Rusiji toliko Židova i Rusa židovskog porijekla. Isto tako, iako svi znamo da su Židovi u II. Svjetskom ratu gadno nadrapali, nisam znao da Njemačka vlada do danas prihvaća ruske židove, bez obzira jesu li njihove porodice stradale u ratu ili ne, i nudi im besplatan stan na korištenje, socijalnu pomoć, mirovinu i zdravstveno osiguranje koje je jedno vrijeme uključivalo i plaćen taksi prijevoz do bolnice ili ambulante. Kad sam prvi put čuo za ovu mogućnost, pomislio sam da je to samo još jedna administrativna zavrzlama koja na kraju ne pruža bog-zna-kakvu korist. Ali u Moskvi sam upoznao Janinog ujaka koji već šest godina živi u Njemačkoj na ovoj osnovi. Priče koje nam je on ispričao uvjerile su nas da uživa u pravom socijalnom (ne socijalističkom) raju. Nama je to bilo posebno interesantno i radi toga što Janina mama ima isto pravo, koje obuhvaća i članove uže porodice, što znači da bi se ona i njen muž Sergej mogli preseliti u kraj s puno prijatnijom klimom i okruženjem, a što je još važnije i blizu nama – uvijek ću izabrati 10-satno putovanje automobilom pred bilo kakvim letom avionom.Uglavnom, Janin ujak nas je s ulaznih vratiju počeo uvjeravati kako je to dobar izbor za bilo kojeg ruskog umirovljenika i kako je njemu tamo super. Kasnije smo čuli i drugu verziju priče, onu fatalnu rusku komponentu, kako Janin ujak zapravo tiho pati za Rusijom i koristi svaku priliku da skupi lovu i autobusom otputuje iz mjesta pored Braunschweiga (blizu Hannovera) do Moskve, za što treba otprilike 12 sati, prespava u stanu babuške Roze, a zatim nastavi put vlakom do Kazanja, oko 700 kilometara istočno i još 12 sati vožnje vlakom. Muči ga jezik, nedostatak društva i ona fina nostalgija koja se uvlači u sve pore, ujutro, popodne i navečer, osjećate se malo utrnulo pri svakom pokretu, riječi vam ne nose onu svježinu i općenito, kao da ste uvijek malo umorni. Pomislio sam koliko je možda tom čovjeku teško nositi sa sobom osjećaj da mu je život izvan ravnoteže kao da se neka viša sila poigrava s njegovom sudbinom – u Rusiji mu nedostaju materijalni uvjeti za život, a u Njemačkoj mu nedostaje slavenski duh. I kao i za mnoge Ruske emigrante, niti za njega nema rješenja. U tom neprestanom prelamanju volje između dvije odluke, ostati i mučiti se fizički ili otići i osjećati duševnu glad, vjerojatno su i nastale brojne ruske političke (u posljednje vrijeme i poslovne) kreature, ali i najveći pisci čija su se djela hranila ovim apsurdom.

Tako smo legli na spavanje u malom stanu babuške Roze u očekivanju sutrašnjeg leta za Vladivostok, a Janin ujak se spremao na čitanje u kuhinji uvjeravajući nas da nam neće smetati. Moram ovdje napomenuti da mi se baš pretjerano ne sviđa noću dijeliti prostor s nepoznatim osobama (pogotovo muškarcima), i već to je dosta da mi pomuti miran san. Kao da to nije bilo dovoljno, vrata između kuhinje i sobe u kojoj smo spavali su bila staklena i svjetlo je padalo točno na naš krevet, i to cijelom njegovom dužinom tako da bilo kakva promjena položaja spavanja nije pomagala. Ostalo nam je samo da se okrenemo licima prema zidu. Taman kad sam se navikao na odbljesak svjetla od zida, začuli smo nekakvo mrmljanje, isprva tako prigušeno da smo mislili kako dolazi od susjeda, a zatim razgovjetnije, sve dok nije postalo jasno da najaktivniji član našeg privremenog domaćinstva govori sam sa sobom, i to podosta glasno. Da li je on to čitao ili je iznosio svoje komentare na književno djelo koje mu je obuzelo pažnju, nije nam bilo jasno, ali smo unatoč zvučnoj kulisi ipak brzo zaspali, umoreni Moskvom koja nas je rastegnula od Tverskaje ulice, preko Kremlja, do ruba Arbata.

Putevima Dersu Uzale (3. dio) - Babuška Roza January 12, 2006

Za razliku od prošlog posjeta, u Moskvi nas dočekalo sunce i čak i za mediteranske kriterije dobro ugrijani asfalt. Andrej i Anja nas veselo i uigrano dočekuju na aerodromu, i prije nego što smo se dobro pozdravili, već nas voze svojoj kući. Peteročlana ekipa (Andrej, Anja, Jana i Mark – moja supruga i njen sin – i moja malenkost) se s mukom iskobeljala iz Toyote s troja vrata. Andrej otvara metalna vrata na ulazu u zgradu – prizor kojeg sam vidio jedino u Rusiji – i smještamo se u nedovoljno velik polumračni lift vrlo sumnjive sigurnosti. Četvrti kat, izlaz, sve miriši kao jedan sasvim običan hodnik u jednoj sasvim običnoj zgradi koja bi se mogla nalaziti i u Hrvatskoj. Jedino su i ulazna vrata u stan metalna. To je praksa koja je zaživjela u ranim devedesitim godinama, kad su svi oblici kriminala u Rusiji procvali jednakom brzinom, ako ne i brže, kao i privatno poduzetništvo. Svi moji ruski poznanici me uvjeravaju da tada nije bilo mjesta zajebanciji. Nemam razloga da im ne vjerujem, tim više što su se metalna vrata s magnetnom bravom nalazila na svim zgradama koje sam vidio u Moskvi.Andrej nas uvodi u stan u kojem nikad prije nisam bio. Na posljednjem putu kroz Moskvu smo bili u takvoj žurbi da stignemo do Vladivostoka i Janinih roditelja, da smo u Moskvi samo prespavali te nije bilo vremena ni mjesta za nikakve društvene aktivnosti. Ovaj put smo odlučili ostati u Moskvi barem jedan dan i to je večer nakon slijetanja učinilo puno opuštenijom. Uz to, drugi put je uvijek lakše – sjećam se svog najomraženijeg puta u Las Vegas kojeg sam prvi put jedva preživio, što od dugotrajnog mrcvarenja po redovima na aerodromima (dva presjedanja), što zbog straha od terorizma. Bilo mi je strašno i povraćalo mi se od američkog neukusa, kiča i imitacija. Ali drugi put sam otišao tamo i vratio se za nepuna četiri dana, i sve mi se učinilo tako rutinirano da bih mogao takav put odraditi svaki tjedan (za odgovarajuću naknadu, naravno). E pa tako je bilo i s Moskvom ovaj put, bez obzira koliko ne volim uspoređivati puteve u Ameriku s putovanjem u Rusiju. Sletjeli smo na aerodrom puni snage, tako da nam nije bio nikakav problem uživati u raznovrsnim delikatesama koje je Anja spremila. Nije me sram priznati – nisam birao i neljudski sam se nažderao. No to nije bio nikakav problem, jer su Anja i Jana živo razgovarale, Mark je u susjednoj sobi s mačkom gledao televiziju, a Andrej je svakih 10 minuta izlazio iz stana da zapali cigaretu. Tiho sam podrigivao sa svoje strane stola i uljudno se smješkao razmišljajući kako se što prije dokopati kreveta. Jana je započela temu ugrađivanja implantata u muške spolne organe. Onako omamljenom masnom hranom nije mi bilo jasno da li sam trebao shvatiti kakvu skrivenu poruku. Za svaki slučaj odlučim skrenuti razgovor na umjetne ženske sise, ali se u zadnji čas zaustavim prisjetivši se da se Anja tek nedavno vratila s terapije nakon operacije raka grudi. Pošto mi tema nije odgovarala, a želio sam ostati politički korektan, onako otupljen se uz ispriku otkotrljam do dnevne sobe gdje je Mark već gledao neki film na televiziji. Nedugo nakon što sam se zavalio u naslonjač i zauzeo pozu na granici pristojnosti i dobrog ukusa, u sobu dojedri Andrej i započne razgovor o putovanjima, prvo o daljim destinacijama a zatim i o Hrvatskoj. Ispostavilo se da je frajer već bio vrlo blizu, na skijanju u Sloveniji, i da planira skočiti i do nas, onako turistički. Pa velim ja, samo dođi, jedino nemoj baš ljeti jer, je li, auto nam nema klimu i tako to. Veli on nema problema, mi ćemo ionako u razgledavanje okolnih država, nama je Hrvatska mala.

Mala? Nisam se uvrijedio, ali došlo mi je da mu natrljam u nos svih naših 1185 otoka, obalu i barem dvadeset gradova koje vrijedi vidjeti.

A mačak… Bio je to nekakav krupni, čupavi mačor onako smijeÅ¡no zgnječene njuÅ¡ke. Glasao se vrlo rijetko i nije se odazivao na pozive čak ni Anji i Andreju (te mačke su prave pizde, slijedeći kućni ljubimac će mi definitivno biti pas). Beskrajno lijen i onako tupog lica izgledao je kao da ga niÅ¡ta na svijetu ne zanima. Ali i on je imao svoju slabu točku. U udaljenom kutu sobe na podu je ležala pliÅ¡ana bijela mačka koju je naÅ¡ junak straÅ¡no volio. Vjerojatno ga je izluÄ‘ivala njena hladnoća bez obzira na ljubavnička umijeća koja je mačak pokazivao na njoj, pa ga se svakih sat vremena (a nekad i češće kad je bio nervozan) moglo zateći in flagranti, u dominantnoj poziciji nad jednom sasvim nezainteresiranom pliÅ¡anom lutkom. I tako je živio jedan mačak, u Å¡irem srediÅ¡tu Moskve koja je pružala nebrojene mogućnosti druÅ¡tvenog, poslovnog, kulturnog i sportskog života, s fiksacijom na već pomalo pohabanu pliÅ¡anu mačku odbačenu u kutu sobe jednog sasvim prosječnog moskovskog jednosobnog stana.

Baka – babuška – Roza, sestra Janine bake, je umrla prošle godine, točno negdje između naša dva posjeta Moskvi. Babuška Roza je svoje posljednje godine provela u malom dvosobnom stanu (dvoja metalna vrata), rado primajući goste na proputovanju kroz Moskvu, tako da ih je jednom prilikom imala čak sedam (!) pod svojim krovom. Zamišljam ju kako tone u san pored kreveta na rasklapanje, usred škripe federa kreveta i tihog hrkanja svojih gostiju, i nježno se osmjehuje.

Sav sretan što je prvi, iako kraći, dio puta prošao tako glatko i pod dobrim dojmom obilne večere, izvadio sam nedavno kupljenu kameru i počeo snimati unutrašnjost stana babuške Roze – nek se nađe, za buduće generacije, da osjete duh prošlosti. Snimam tako, počinjem od face Marka koji se iskezio od uha do uha, prelazim objektivom preko vitrina s kristalnim posuđem, skromno ukrašenih zidova i zaustavljam se na staklenom ormaru u kojem su poslagane slike babuške Roze i njenih sinova, unuka i rodbine. Većinom crno-bijele slike prikazivale su portrete mladih rusa iz šezdesetih i sedamdesetih godina, portrete koji su se dosta razlikovali od poluprofila mladih ruskih heroja plamenog pogleda i ponosno podignute brade. Ovi dečki i cure su izgledali malo prestaro za svoje godine, umornih pogleda i ispijenih lica. U svakom slučaju, nije izgledalo kao da ih je socijalizam baš ponio.

Fantastičnom promjenom kuta i daljine snimanja od koje bi se i najtvrđima zavrtjelo u glavi (i danas tu snimku mogu gledati jedino praznog želuca) kamerom zavirujem u kuhinju babuške Roze. Bijele pločice, izlizani slivnik, frižider, anemično plavi ormarić, između naguran stari stol koji gleda prema prozoru. I tu me udari strašna spoznaja. Svaki dan je babuška Roza ovdje doručkovala, ručala i večerala promatrajući isti prizor. Nekad je mrak padao ranije, nekad je dan bio dugačak i toliko obećavao da se čak i stara žena poput nje ponadala da će dobiti još jednu priliku. U tom trenutku me usiše vrtlog vremena i ispljune me kroz 40 godina u jednu takvu sličnu, možda baš istu, kuhinju. I bio sam star i sav smežuran, gledao sam kroz taj prozor s rešetkama na livadu gdje su se igrali klinci koji tek počinju a da to ni ne shvaćaju. U trenu mi se razbacivanje minutama, satima i danima života učini toliko oholim da i zaslužuje biti kažnjeno neminovnim starenjem – pa zaista, oni koji zaista uživaju i koriste svaki trenutak života nekako sporije stare od ostalih. Uglavnom, bio sam tu, na smiraju svog življenja i sjećao sam se neke supruge, neke djece, nekih putovanja i veselih događaja iz svog života, ali nije mi bilo sasvim jasno da li se sve to stvarno dogodilo ili sam pod stare dane sasvim šenuo, pa umišljam ili sanjam budan. Možda smo svi zapravo totalni luđaci i već smo ostarjeli u svojim malim, sjebanim kuhinjama, a život je samo iluzija koju sanjamo u grozničavom buncanju uzrokovanom nekom sumanutom staračkom bolešću. Svaki dan, svaki dan u tom snu ostarjelog luđaka je jednako važan, jer se više nikad neće vratiti. I ako nisam na pravi način pokazao svojoj ženi da ju volim, jednom kad se nađem u nekoj maloj pohabanoj kuhinji na kraju svog života više neće biti šanse da to ispravim. Ako se to desi i ona nadživi mene, krepat ću ne našavši mir ispunjenja neke – makar bilo kakve – životne misije. Ukoliko ja nadživim nju, progutat će me očaj beznadežne razdvojenosti i neotplaćenog duga.

Isključio sam kameru. Okupao sam se, napravio krevet i uvalio se unutra. Grleći svoju curu, osjetio sam neobičnu toplinu i zadovoljstvo. Nisam znao što bih rekao, pa nisam rekao ništa.

Putevima Dersu Uzale (2. dio) - Karte January 11, 2006

Sve je, naravno, počelo s kupovanjem karata. Nakon Å¡to smo dogovorili koriÅ¡tenje godiÅ¡njih odmora u svojim firmama (nekim čudom u isto vrijeme), Jana i ja smo pojurili u kupovinu avionskih karata za Vladivostok. Igrom slučaja, pored moje firme postoji ured jedne turističke agencije, pa sam prvo otiÅ¡ao tamo računajući na dobrosusjedske odnose. Velim ja tako jednoj mladoj curi Å¡to me muči, naime – hoću brzo, hoću jeftino i trebaju mi ti i ti datumi. Njoj niÅ¡ta neobično, odmah se baci na ukucavanje nekih vanzemaljskih Å¡ifri u sistem rezervacija «Amadeus». I stvarno, ljudi, ja sam za vrijeme svoje kratke i neslavne karijere ukucavao svaÅ¡ta u kompjutere, ali ovoliku količinu i raznolikost upitnih Å¡ifri nisam mogao odgonetnuti niti nakon kratkih instrukcija od jedne kolegice koja se nekad bavila rezervacijama avionskih karata. Gledajući kako sumanuto ukucava skraćene upite tipa «zgovvo7sw» ili «mowvvoqw3» bio sam sve uvjereniji da su to zapravo sasvim slučajno proizvedene skraćenice, proizvod uma pomućenog gledanjem Å¡ifriranih ispisa letova, sjedala, klasa i cijena karata. Kad ona jednom opali Enter kako bi sistem isprintao vaÅ¡e karte, budite sigurni da u tom činu postoji veliki element slučajnosti. Uz to, cijene koje ste dobili kao orijentir kad ste se prvi put raspitivali za karte obično odstupaju od cijene koju ćete na kraju platiti. Naravno, jer kad se raspitujete ne mogu vam niÅ¡ta, ako niste zadovoljni okrenete se i odete u drugu agenciju i imate lijepog vremena za utvrditi gdje vam je najbolje kupiti karte. A kad doÄ‘ete u agenciju koja vam je naÅ¡la najpovoljnije cijene s namjerom (i obvezom, jer vrijeme ističe a vi ste dobili odobrenje za vaÅ¡ godiÅ¡nji u posljednji čas) da kupite karte, agent vam bubne cijenu za oko 500 eura viÅ¡u od početne objaÅ¡njavajući to rasprodanim kartama (iako se vi maglovito sjećate da ste neÅ¡to rezervirali, on vam odvraća da to nije tako, a potvrdu nemate jer vam on nije poslao, bio je zauzet). I tako izbrajate dvije i pol tisuće eura za tri karte – dvoje odraslih i jedno dijete – iz Zagreba preko Moskve do Vladivostoka prisjećajući se s tugom kako je prije 18 mjeseci sve to koÅ¡talo oko dvije tisuće dolara, i uz sve tečajne razlike i inflaciju bilo je barem za četvrtinu jeftinije nego danas. Ali morate shvatiti da je bila kriza, da je gorivo poskupilo i da ste kupili karte u zadnji čas, i tu nema milosti – želite li vidjeti svoju porodicu, djevojku ili prijatelje, morate izbrojiti toliko i toliko novaca, ili ostajete doma osuÄ‘eni na rijetke telefonske razgovore. I sve se čini užasno nepravedno, jer vam u toj cijeni naplaćuju neku naftu koja pripada onome tko je prvi zabio tablu u zemlju i rekao «ovo je sad moje». Tako ja na sve to gledam i vidim da nam je industrija prijevoza obično prepreka, a ne pomoć, da doÄ‘emo do svojih bližnjih. Gledano malo Å¡ire, ne znam da li mi shvaćamo da smo sami u svemiru (za sada) i da je ovaj svijet jedino Å¡to imamo. Koncept usluga putovanja treba radikalno promijeniti i ja se nadam da će to jednog dana biti kao zdravstveno ili mirovinsko osiguranje, jednako dostupno svima. Jer mi je neopisivo sarkastično kad se neka avio-kompanija reklamira sloganom tipa «mi spajamo ljude i kontinente», a kad se pojavite na Å¡alteru oni vam udare cijenu od koje vam se zavrti u glavi i, tako oÅ¡amućeni, već počinjete računati kolika će biti rata za otplatu cijene karata kreditom preko MasterCard-a.Eto, ja malo kukam, ali samo da svaki putnik-namjernik zna: karta za odraslu osobu iz Zagreba preko Moskve do Vladivostoka koÅ¡ta oko 850 eura; za one odvažnije, koji nemaju posebnog posla u Vladivostoku, produžetak puta do Yuzhno-Sakhalinska (otok Sahalin, iznad Kurila, gdje se živo vadi nafta) će koÅ¡tati dodatnih 300-tinjak eura za povratnu kartu Vladivostok-Yuzhniy-Vladivostok. Nisam pitao koliko koÅ¡ta karta do Petropavlovsk-Kamchatskog, Å¡to je jedini grad na poluotoku Kamčatka povezan komercijalnim letom s Vladivostokom, ali cijena je vjerojatno oko 400 dolara za povratnu kartu. Osim ako u meÄ‘uvremenu gorivo ne poskupi, ne padne joÅ¡ neki avion ili se ne promijeni tečaj…

Putevima Dersu Uzale (1. dio) - Intro January 10, 2006

Ovim putopisom sam pokušao prenijeti svoje dojmove s puta u Rusiju – točnije, s puta u Moskvu, Vladivostok i Habarovsk, jer reći da sam putovao u Rusiju zvuči vrlo pretenciozno. Dovoljno je pogledati kartu i odmah je jasno da je proputovati čitavu Rusiju gotovo nemoguće. Čak i da čovjek ima volje, vremena i novca za takav pothvat, tamo zasigurno postoje dijelovi teritorija na koje nitko razuman ne želi stupiti nogom. Uglavnom, nisam uspio u svojoj nakani i ovih četrdesetak stranica su tek pomalo kaotičan sažetak mojih ruskih dojmova. Bio sam zapanjen kao na malo kojem putu, gotovo emotivno uništen nakon neposrednog dodira s posljedicama apsurdne ruske povijesti, izmučen 100-postotnom vlagom Primorskog kraja i oduševljen ljepotom Aeroflotovih stjuardesa. Vjerojatno zato i postoje razni vidovi umjetnosti, ali ono pravo uvijek ostaje neizrecivo. Nakon svega, drago mi je što živim upravo ovdje – u jednoj sasvim maloj mediteranskoj zemlji s obalom od koje ljepšu još nisam vidio – no bez obzira na to mi je bilo žao napustiti ruski Primorski kraj već onog trenutka kad se avion odlijepio od piste aerodroma u Vladivostoku. U svom tom sivilu i magli postoji mogućnost novog početka, mogućnost upravljanja budućim, stvaranja novijeg, boljeg, ljepšeg, drukčijeg. Upravo to je neopisivo privlačno i uvijek će me vući natrag, da provjerim mogu li Rusi – a narodnost je ovdje najmanje važna – tu mogućnost iskoristiti kako bi stvorili mjesto jednostavnijeg i ljepšeg načina življenja.Vaš putopisac, v.r.

Negdje moramo početi

U pozadini je vodoinstalater veselo nabijao po cijevima i ventilima u kupaoni. U ovom stanu su usrane cijevi uvijek zaštopane. Stojim na vratima balkona i gledam osu koja zbunjeno slijeće čas na jednu, čas na drugu šarenu štipaljku. Iza zgrade u kojoj živim nalazi se mali park u kojem je drveće razbacano nekim slučajnim uzorkom. S jednog stabla na moj balkon sleti vrabac i počne me nervozno razgledavati. Iako se nisam niti pomaknuo, nakon par sekundi je zaključio da bih mogao biti i nekakav sumanuti pticožder koji vreba nevine vrapce u sjeni svog brloga te je odletio natrag svojem društvu.

Prošlo je skoro tjedan dana odkad sam se sa svojom porodicom vratio iz Vladivostoka u Rusiji. Bez obzira što je posljednjih par dana u Vladivostoku bilo neobično iscrpljujuće radi visoke vlažnosti, otužnog vremena koje je uzrokovalo uznapredovalu depresiju i trovanja nekom od egzotičnih salata koje smo tamo pojeli, ostaje mi žao što nisam odletio još dalje – do Kamčatke ili bar do Sahalina. Ovako, ostaje vjerojatnost da taj dio svijeta više nikad neću vidjeti, jer će se svi ljudi radi kojih smo tamo putovali preseliti u razne dijelove svijeta, što će druženje učiniti još težim. I uopće, vrlo je tužno već u trideset i prvoj godini života s velikom sigurnošću reći da neko mjesto više nikad nećeš vidjeti. Još je nevjerojatnije osjećati nostalgiju za krajem koji nije tvoj, tim više što Vladivostok zasigurno nije jedno od poželjnijih mjesta za život na planeti.