Putevima Dersu Uzale (17. dio) - Izbori za gradonaÄelnika
February 10, 2006
A evo kako se to radi na ruskom dalekom istoku. U prvom krugu izbora za gradonaÄelnika Vladivostoka naÅ¡li su se izvjesni g. Nikolajev, g. ÄŒerepkov i g. Kopilov kao ozbiljniji kandidati za izbornu pobjedu. G. Kopilov je u izbore uÅ¡ao kao gradonaÄelnik, g. ÄŒerepkov je, koliko sam ja shvatio, zastupnik u ruskom saboru («Duma») i bivÅ¡i gradonaÄelnik, Äovjek naprednih pogleda na gospodarstvo i zaÅ¡titu okoliÅ¡a. Treći, kako se ispostavilo najozbiljniji kandidat, g. Nikolajev je Äovjek kriminalne proÅ¡losti; negdje sam Äak naÅ¡ao da se elementi kaznenih postupaka koji su voÄ‘eni protiv njega izuÄavaju na pravnim fakultetima. Ne znam da li je ovo Å¡ala ili ne (svakako bi mogla biti istina), ali Vinnie Pooh, kako ga zovu duhom bogatiji stanovnici Vladivostoka radi njegovog lica & tijela nalik na dobro ugojenog bivÅ¡eg manekena plavih okica, oÄigledno nije bio idealan izbor za funkciju u gradskoj upravi, koja ionako sama po sebi nosi teret vjeÄne sumnje na korupciju i zloupotrebu položaja radi stjecanja osobne koristi.
Dakle, rezultati nakon prvog kruga izbora su izgledali otprilike ovako: za Nikolajeva je glasalo 27,8 posto graÄ‘ana koji su izaÅ¡li na izbore, za ÄŒerepkova 27,3 posto, a za tadaÅ¡njeg gradonaÄelnika Vladivostoka Kopilova nekih 7 posto. Stvar je bila jasna – u drugi krug idu Nikolajev (bad guy) i ÄŒerepkov (good guy). Kakvo uzbuÄ‘enje! Kakav tijesan rezultat koji idealno odražava gotovo epsko, neizvjesno nadmetanje dobra i zla! Sile dobra s pravom polažu nade u svog heroja ÄŒerepkova. A rezultat je tijesan unatoÄ tome Å¡to je netko na svakim ulaznim vratima koja sam vidio u Vladivostoku udario masan, veliki crni peÄat na kojem jasno piÅ¡e: glasajte za Nikolajeva (naveli su i razlog, ali nisam zapamtio). ÄŒak je i naÅ¡ frend Ženja malo živnuo, ne prožima ga viÅ¡e 100%-tni cinizam i rezignacija, Äovjek spominje neke planove, nada se suradnji s ÄŒerepkovim koji je svojedobno izrazio podrÅ¡ku njegovoj ideji zbrinjavanja i prerade plastiÄnog otpada. Iako je imao sasvim sebiÄne razloge za nadanje u pobjedu ÄŒerepkova na izborima, Ženja je u kostima osjećao traÄak nade za Äitav grad, pa i Å¡ire. Možda viÅ¡e neće biti tako prljav, možda se viÅ¡e neće moći graditi kako i gdje se stigne; možda će se u prometu uvesti red, možda će konaÄno doći kraj problemima u napajanju strujom, vodom i odvozu smeća. Možda će njegovi klinci moći živjeti u Vladivostoku bez snova o bespovratnom preseljenju u neke prijatnije krajeve.
U oÄekivanju smo drugog kruga. Nakon svih tih kuhinjskih priÄa u kojima se gotovo stidljivo spominje tema izbora, a joÅ¡ stidljivije nada da bi izvjesni g. ÄŒerepkov mogao i pobijediti na izborima, i ja sam poÄeo navijati za sile dobra. Možda je to konaÄna prekretnica za Rusiju, izlazak iz zaÄaranog kruga represije i pobjede ambicije nad sposobnošću. Znak da se moji mladi poznanici u Vladivostoku ipak imaju pravo nadati, nakon kojeg će uslijediti radikalna promjena mentalnog sklopa velikog broja stanovnika i Äitav grad će se zaraziti entuzijazmom i vjerom u bolje sutra.
E, ali… Prvo je izborna komisija grada Vladivostoka pokrenula postupak za utvrÄ‘ivanjem regularnosti kampanje g. ÄŒerepkova koji se, navodno, tokom kampanje služio uredom i pozicijom zastupnika u ruskoj Dumi (pa nije valjda trebao telefonirati od doma?). Uglavnom, opravdano ili neopravdano, postupak je pokrenut i sve je najednom izgledalo kao i uvijek. TraÄak nade je bio sve manji iz dana u dan. Vijesti nisu bile ohrabrujuće. Drugi krug izbora je dolazio 11. srpnja, dan nakon naÅ¡eg povratka u Hrvatsku. Već na letu iz Vladivostoka sam razmiÅ¡ljao kako ću na poslu s nestrpljenjem preko Interneta potražiti rezultate izbora, iako mi se poslije uÄinilo kako je ova ideja bila proizvod bunovnog uma pomućenog groznicom od trovanja hranom (vidi dolje). Preživim tako let do Moskve, preživim sve zgusnute druÅ¡tvene aktivnosti i jedva prespavam noć radi razlike u vremenu. Ujutro se operem, doruÄkujem i spakiram, a u pozadini mi neki glas govori da se tamo daleko na istoku i dalje odvija epska borba Äiji će ishod odrediti budući tok misli svih mojih poznanika u Vladivostoku. I stvarno je to Äudno, a tako to bude s većinom izbora, sluÅ¡ati sve svoje poznanike koji razmiÅ¡ljaju isto kao i ti i spremaju se glasati jednako, pa onda shvatiti da postoji i neka druga strana, neki drugi ljudi koje ne poznajeÅ¡, koji misle sasvim suprotno. I ima ih barem jednako ili viÅ¡e, ili u najmanju ruku zabrinjavajući postotak. Nakon izbora obiÄno tri-Äetiri mjeseca ne izlazim na ulicu poslije mraka i dobro pazim da mi je stan zakljuÄan i svi prozori zatvoreni. Rezultati kojekakvih izbora nas upravo tome uÄe.
Sjednem tako u subotu, 10. srpnja u avion za Zagreb. Aeroflot, opet onaj isti Tupoljev 154 kojem ne radi klima dok ne poleti. Potrpali nas u avion, odvojili se od terminala i ustanovili da im ne radi radio. ÄŒekamo sat vremena. Omara, zaguÅ¡ljivo, stjuardese otvaraju sve izlaze na avionu, propuha niotkud. Ekipa mora piÅ¡ati, nastaje gužva ispred WC-a. Meni beskrajno dosadno. ÄŒituckam neke novine, sve žuta Å¡tampa, već mi na uÅ¡i izlazi. Poletimo nekako, Mark poÄne mijeÅ¡ati karte, Jana se primi nekih novina. Vrati ih nazad u pretinac ispred sebe, presavinute. Naslovi naopako. Ja iz dosade poÄnem Äitati. Vladivostok… kandidat… gradonaÄelnika. Bomba. Raznesen. Koji kurac?!? ViÅ¡e novosti u slijedećem izdanju. Ma vidi ti… Velim Jani, pogledaj, proÄitaj, za svaki sluÄaj da mi se nije samo uÄinilo. U brzini Äitanja Äesto mi se desi da mi maÅ¡ta nadopunjava poÄetke rijeÄi proÄitanih na ćirilici. – Å to? Å to?!? – veli Jana. – Eto vidiÅ¡. To ti je ono naÅ¡e. Da, mislim si ja. Zajebano. Poslije Äitamo vijesti na Internetu i uvjerimo se: kandidata za gradonaÄelnika Vladivostoka, g. ÄŒerepkova, na izlazu iz ureda raznijela potezna (?!?) protupjeÅ¡aÄka mina. Ne zna se tko ni zaÅ¡to ju je postavio. Možda nezadovoljna ÄistaÄica? Portir? Neslana uredska Å¡ala? Izborni konkurent? Da vam sad postavim pitanje tko ga je dao raznijeti, Å¡to biste odgovorili? DoduÅ¡e, malo sam se razoÄarao. Potezna mina! Pa evo, ubili su onog Hlebnikova (urednik ruskog izdanja Äasopisa Forbes) usred Moskve vrlo elegantno, s Äetiri hica u tijelo, u prolazu, iz nekog tek ukradenog tamnog automobila bez registracija. Ekipa u kirurÅ¡kim rukavicama. A ovdje potezna mina! JoÅ¡ se moraju uÄiti. I uz to, žrtva napada je preživjela. Kao onaj makedonski predsjednik Kiro Gligorov. Zamislite frustraciju atentatora. Vjerojatno se joÅ¡ i moraju ispriÄavati svojim nalogodavcima koji su joÅ¡ veći gadovi od njih samih. Bilo kako bilo, pomislih, ovo rjeÅ¡ava pitanje drugog kruga, iako je naÄ‘en zamjenski kandidat, sljedeći s liste – taj zasigurno nije imao ni vremena ni volje truditi se da dobije izbore, vjerojatno se u tiÅ¡ini svoje daÄe molio da izgubi velikom većinom.
Tako je to. Pobjednik na izborima mora odnijeti ogromnu većinu glasova (po mogućnosti preko 75 posto) kako bi mogao opravdano vrÅ¡iti represiju nad manjinom, jer ako protivniÄka ekipa skuži da nije u manjini, mogli bi poÄeti stvarati probleme. Alternativno i zapravo idealno rjeÅ¡enje je da protivniÄkog kandidata niti nema, da ga pojede mrak ili ga raznese bomba. Viktor ÄŒerepkov je platio svoju kandidaturu za mjesto gradonaÄelnika Vladivostoka duÅ¡evnim bolima, kako se to popularno kod nas zove, za sve Älanke u novinama u kojima se njegovo ime spominjalo u negativnom kontekstu, i sasvim opipljivim tjelesnim bolima uzrokovanim Å¡rapnelima protupjeÅ¡aÄke potezne mine koja je eksplodirala ispred njegovog ureda.
Nakon ovog (ne)obiÄnog raspleta izbora za gradonaÄelnika Vladivostoka, Nikolajev je odnio uvjerljivu pobjedu Å¡to je sva bagra podzemlja iskoristila da izaÄ‘e na povrÅ¡inu. Najednom su svi vozili kroz crveno, i kad bi ih policija zaustavila pozivali se na poznanstvo s Nikolajevim (koje se najÄešće svodi na to da oni njega poznaju iz novina i da su glasali za njega). Svi ti vjerni glasaÄi u svojoj podrÅ¡ci Nikolajevu naÅ¡li su opravdanje za razuzdano slavlje – pucaju u zrak, žderu, loÄu; uÄ‘u u restoran, naprave ogroman raÄun i odu; Å¡tipaju konobarice i pokuÅ¡avaju ih odvesti sa sobom na nastavak zabave; ljudi zovu policiju, a novi vladari ulica Vladivostoka im prijete nestankom u mraku. Sam Nikolajev u pratnji nekolicine nabildanih majmuna u tamnim odijelima parkira pred zgradu izborne komisije gdje je policija po neÄijem nalogu oÄistila Äitavu ulicu od automobila, iako tamo nije zabranjeno parkiranje. Stanari pizde, ali već naviknuti na sliÄne incidente Å¡ute i rezignirano odvoze svoje automobile u susjedne ulice. Ulazi on tako u zgradu i svima prisutnima je jasno – i komisiji, i novinarima, i stanarima ulice – Å¡to i kako će biti, Å¡to se smije pisati u novinama, kako se smije obraćati i Å¡to se može oÄekivati od gradonaÄelnika. Nema tu zajebancije, uvjeravam vas.
Par tjedana kasnije Äitam tako Solženjicina – «Arhipelag Gulag» - i kao da nalazim duh svog davno izgubljenog prijatelja, upijam njegove jasne misli o sasvim kaotiÄnim vremenima revolucionarnog Sovjetskog Saveza, drugog svjetskog rata i Staljinove diktature. ÄŒitam o idejama koje su progutale mislioce uvjerene u svoju intelektualnu nadmoć i neovisnost (Lenjin, Trocki) kao i o pasjim sinovima (Staljin) koji su po inerciji nastavili istrebljivati milijune ljudi radi sasvim apstraktne ideje druÅ¡tvene pravednosti, koja je vrlo prikladno prikrivala paranoju uzrokovanu vlastitom iskompleksiranošću, paranoju koja je zapravo bez ikakvog razloga produžavana generacijama i vlada do danas, ne samo u Rusiji. Ideja kolektivne paranoje ili straha od druÅ¡tva u kojem živimo se sastoji u tome da duboko u sebi osjećamo kako ne pripadamo u nikakva pravila, kalupe ili regule, a ipak tu živimo i Äak se njima i koristimo. Pod utjecajem takvog stanja duÅ¡e, takve suptilne grižnje savjesti, mi zapravo samo Äekamo da nas netko prokaže i veli: “Kriv si!” i bez ikakvog objaÅ¡njenja nas strpa u zatvor ili nam oduzme neke druge povlastice i slobode.
Dakle, preventivno djelovanje u cilju zaÅ¡tite druÅ¡tvenog ureÄ‘enja postoji i dan-danas s promijenjenim nazivima koji su marketinÅ¡ki prihvatljiviji od, na primjer, “etniÄkog Äišćenja” ili “revolucije”, jer je uz te iskoriÅ¡tene i pohabane floskule politiÄkog marketinga povezana i ogromna koliÄina prolivene krvi Å¡to je danas, kao, neprihvatljivo. Danas je etiketa “borba protiv terorizma©” puno prihvatljivija i bolje prolazi; kad se to promijeni, budite uvjereni, doći ce neki drugi naziv i ambalaža koja će prodavati apsolutno isti proizvod paranoje od nepripadanja druÅ¡tvu, koje je, pazi sad, zapravo jedan sasvim apstraktan pojam, ili se u najbolju ruku sastoji upravo od svih nas koji osjećamo strah od njega.
I tako, bilo da se radi o divljanju Amerikanaca u Iraku ili o razuzdanom slavlju, pijanstvovanju i pucnjavi u Vladivostoku nakon pobjede kandidata za gradonaÄelnika s kriminalnom proÅ¡lošću Äiji je protivnik na izborima brutalno raznesen protupjeÅ¡aÄkom minom ispred svog ureda, te aktivnosti će naći svoje opravdanje i marketinÅ¡ki slogan koji će ih prodavati, isto kao sto će Å¡arene naljepnice prodavati koka-kolu ili druge prehrambene proizvode bez obzira na to Å¡to neke od njih uzrokuju rak, povećavaju rizik od srÄanog udara ili negativno utjeÄu na spolnu moć. Ova vrsta druÅ¡tvenog tumora će i nas izjedati, nas koji imamo pravo izbora i protesta, a tako Äesto Å¡utimo opÄinjeni igrom Å¡arenih naljepnica i ambalaža koje nam prodaju Å¡tetne proizvode.
Jer sva psihologija straha ljudskog roda kao rezultat daje jedan rezignirani zakljuÄak kukavice, kao Å¡to veli moj frend Solženjicin: “Ako nam srebrne vlasi dostojanstveno krase slijepooÄice, to je zato sto smo u ono vrijeme glasali za.”
Putevima Dersu Uzale (16. dio) - Sleepless in Habarovsk
February 8, 2006
Put u Habarovsk smo isplanirali već davno, kad smo se prvi put vratili iz Vladivostoka s osjećajem da smo neÅ¡to propustili. Putovati tako daleko i vidjeti samo jedan grad i nije nekakav idealan turistiÄki i kulturni program, pa smo ovaj put odluÄili iskoristiti Å¡to u Habarovsku živi Janina prijateljica Anja, koja nas je već posjetila u Hrvatskoj i osjećali smo dužnost uzvratiti joj na isti naÄin. Od Vladivostoka do Habarovska možete doći na tri naÄina: avionom (opet nekakav Tupoljev kojim nitko ne voli letjeti – općenito, lokalni letovi u Rusiji su mnogo neudobniji – Äitaj riziÄniji – od meÄ‘unarodnih), vlakom (noćni vlak, put traje oko 12 sati) ili automobilom, cestom koja je sada dio Transsibirskog autoputa. Posljednji naÄin uzima neÅ¡to manje vremena od puta vlakom (kažu oko devet sati), ali meni tek preostaje da iskuÅ¡am meÄ‘ugradske ceste ruskog dalekog istoka. Treba imati u vidu da «autoput» tamo nema isto znaÄenje kao i kod nas: na putu od Vladivostoka do Habarovska nećete vidjeti ograde pored ceste, žutu zaustavnu traku ili telefonske govornice svakih par kilometara. Ali Å¡irinom bi ova cesta svakako mogla biti autoput, jer se ovdje oÄigledno nije Å¡tedilo betona niti ljudskih radnih sati. Nedavno sam proÄitao i Älanak u kojem se govori da, iako je ruski predsjednik Putin otvorio «autoput» od Vladivostoka do Petrograda u ožujku 2004., na ucrtanoj trasi postoje dijelovi gdje nema asfalta, a vozaÄi koji su tuda proÅ¡li govore kako ima kozjih puteva koji Å¡irinom i sigurnošću nadmaÅ¡uju dijelove ovog autoputa. Gledajući s obale rijeke Amur na impresivno dugaÄak most kojim živo prolaze kolone automobila putujući upravo ovom trasom, reklo bi se da je autoput barem u ovom dijelu dovrÅ¡en.
Mi smo odabrali vlak, zato Å¡to sa sobom nisam imao meÄ‘unarodnu vozaÄku dozvolu, a i ne bih se osjećao baÅ¡ ugodno vozeći auto s volanom na desnoj strani. Avion smo neopravdano unaprijed smatrali preskupom opcijom za tako kratak put, a ispostavilo se da je avionska karta tek neÅ¡to skuplja od karte za vlak. Svejedno, ako se baÅ¡ ne mora letjeti, viÅ¡e volim putovati dobro utabanim zemljanim putovima. Vlak je bio zaista Äist i uredan, Äak smo svjedoÄili kako ÄistaÄice postavljaju Äisti tepih na pod hodnika (ovo oÄigledno rade prije svake vožnje). Iako dugo nisam putovao noćnim vlakom, Äinilo mi se da su ovo uvjeti kojih se ne bi posramile ni bolje europske željeznice. Uz to, postoji mogućnost putovanja privatnim kupeom za dvije osobe, koji u sebi sadrži i kupaonicu i televizor, ali cijena takvog kupea je paprena. NaÅ¡e karte su koÅ¡tale oko 60 eura po osobi, za vožnju u oba smjera.
S nama je, nakon dugog nagovaranja, na put poÅ¡la i Irina, Janina bivÅ¡a kolegica s posla koja već nekoliko godina glasno razmiÅ¡lja o napuÅ¡tanju Vladivostoka. Njene opcije za napuÅ¡tanje Ruskog dalekog istoka trenutno ukljuÄuju SAD (deÄko), Izrael (rodbina) i zapoÅ¡ljavanje kod nas kao babysitter-ica za Marka (5 eura po satu plus izdaci za kavu i novine, ako netko nudi bolje uvjete može joj se javiti). Znajući za mnoge koji su napustili Vladivostok i žestoko im nedostaje, kao i za one koji tvrdoglavo ostaju, viÅ¡e puta sam upitao Irinu zaÅ¡to joj se tako žuri otići iz ovog grada, a ona mi je bez razmiÅ¡ljanja odgovarala:
- Povraća mi se od njega.
Kako ovaj odgovor ne ostavlja puno sumnje Å¡to ju muÄi, nikad nismo detaljnije razgovarali o tome, iako je Irina koristila svaku priliku da mi pokaže neko lice, mjesto ili situaciju od koje joj je bilo muka. Ovaj put je za nju bio prilika da makar na kratko pobjegne od maglovitog Vladivostoka.
U vlaku smo imali sreće, jer je kupe s Äetiri ležaja tokom puta ostao samo naÅ¡, iako je vlak bio prepun Kineza i Koreanaca – po dva na svaki prozor, ujutro se od njih nije moglo proći kroz hodnik. Ovo nije Äudno, poÅ¡to pruga većim dijelom puta prati rusko-kinesku granicu a azijati su rado viÄ‘eni radnici u ovim krajevima, vjerojatno zato Å¡to vrijednije rade, manje jedu i zasigurno manje piju. DoduÅ¡e, službenica u vlaku nam je u jednom trenutku pokuÅ¡ala u kupe ubaciti suputnika, ali je Jana na moje iznenaÄ‘enje vrlo odrjeÅ¡ito izjavila kako nam nitko ne treba i – tras! – zalupila vrata kupea službenici pred nosom.
Put kroz Usurijsku tajgu u nekim dijelovima podsjeća na naÅ¡ Gorski kotar: sve zeleno, s niskim brdima i dolinama u kojima su obiÄno smjeÅ¡tena mala sela. Ali većinom puta od ove slike ostaje samo zelenilo koje pokriva nepregledne ravnice i tvori guste Å¡ume. ÄŒak i pogled iz vlaka ostavlja dojam nepreglednih nenaseljenih podruÄja od kojih prenaseljenim Kinezima cure sline. Uz to, Kinezi do danas tvrde kako imaju nerijeÅ¡enih raÄuna s Rusima, koji su im oduzimali istoÄne teritorije kako su stigli. Danas se to Äini pomalo smijeÅ¡nim, jer Rusija kao da joÅ¡ uvijek ne zna kako iskoristiti ove nepregledne prirodne resurse, dok Kinezi, Äije se gospodarstvo strelovito razvija, žude za njima (pogotovo za gorivom). Jana mi je jednom priÄala kako ju je Kinez kojeg je sluÄajno upoznala uvjeravao da će Vladivostok i Habarovsk uskoro biti kineski gradovi. Ova me ideja svaki put ispuni zebnjom, jer mi se ponekad Äini da je sasvim moguća.
Iskreno, ja sam i u Habarovsku oÄekivao neurednu gradnju, neobjaÅ¡njive prometne Äepove, neÄiste ulice i loÅ¡u infrastrukturu. Ali kad sam ujutro otvorio oÄi nakon sasvim ugodnog sna, ugledao sam uredne stambene Äetvrti, održavane i jasno oznaÄene ceste, Äiste automobile, plakate koji pozivaju graÄ‘ane da održavaju svoj grad Äistim. Razlika u odnosu na Vladivostok je odmah uoÄljiva, jer je Habarovsk ravan grad, Å¡irokih ulica i trgova, ureÄ‘enih parkova i fontana, od kojih su one na glavnom trgu posebno velike i lijepe. Tu su sve veće banke i poduzeća, prostrani dućani i dobri restorani. Nakon boravka u Vladivostoku, Habarovsk se Äini kao neki europski grad, a odaje ga samo pogled na rijeke Ussurijsk i Amur, Äiju Å¡irinu vjerojatno ne nadmaÅ¡uje niti jedna rijeka u Europi.
Istina, uredno rasporeÄ‘ene stambene Äetvrti ne izgledaju toliko privlaÄno jednom kad zaÄ‘ete u njih – ulazi u zgrade ni ovdje nisu održavani, negdje fali i pokoja stepenica, fasade su oÅ¡tećene (Äuvajte glave!), boje neugledne. Anja se mogla pohvaliti nedavno preureÄ‘enim dvosobnim stanom živih boja, u kojem su vrata od kupaonice bila prozirna, po Äemu je bilo jasno da Anja zapravo nije oÄekivala kako će svoj životni prostor dijeliti s bilo kim u doglednoj budućnosti. No u stanu su svoje utoÄiÅ¡te naÅ¡la Äak dva muÅ¡karca – PaÅ¡a, kojeg je Anja upoznala tokom službenog puta na jednu od lokacija u Magadanskoj oblasti gdje je njegova firma iskopavala zlato, i Å uÅ¡a, sibirski plavi maÄak, brat TriÅ¡e koji uživa gostoprimstvo ranije spomenute Olge. Onima koje zanima gdje se nalazi Magadanska oblast predlažem da se prime odgovarajućih zemljopisnih karata, a ako želite zamisliti kako taj dio zemlje izgleda, vjerojatno ćete imati problema kao i ja. Tek, kažu mi da tamo zemlja zna biti zamrznuta i u lipnju, pa je gradnja bilo Äega s dubokim temeljima gotovo nemoguća. PaÅ¡a je na takvim nemogućim misijama provodio po nekoliko tjedana ili mjeseci, a zatim bi dolazio kući na odmor koji bi trajao i do trideset dana. Kad smo se upoznali, bio je vrlo nesretan jer je firma za koju je radio izgubila javni natjeÄaj za iskopavanje neÄega na južnom dijelu otoka Sahalin, tako da je sad njegovo radno mjesto bilo sasvim nesigurno. No on je sustavno lijeÄio živce igrajući iste kartaÅ¡ke igre na kompjuteru kojima se zabavljao i tokom slobodnog vremena na terenu. Svoje virtualne kartaÅ¡ke partnere je nazvao imenima kojima bi na naÅ¡em jeziku otprilike odgovarali nadimci «Mudonja» i «Pizdun». Izgleda da ga je to straÅ¡no zabavljalo, jer svaki put kad bi zakljuÄio da je Mudonja opet pobijedio lice bi mu ozario Å¡irok osmjeh.
Habarovsk, iako sjeverniji od Vladivostoka, ljeti trpi i za par stupnjeva veće vrućine, ali ga rjeÄ‘e pogaÄ‘aju magle i vlaga. No ne treba se zavaravati, jer će svaki Mediteranac odmah osjetiti razliku u klimi i patiti prisjećajući se svježih morskih vjetrova. Povijest ovog grada mi je gotovo potpuno nepoznata, osim Å¡to mi se Äini da je koju godinu stariji od Vladivostoka, i jednako tako je osnovan kao vojna baza. Danas Habarovsk s vojskom oÄigledno nema puno veze; dugaÄki Lenjinski prospekt, ogroman srediÅ¡nji trg i parkovi uz Amur pozivaju u Å¡etnju, shopping ili odlazak u kino, a ljeti je vrlo živa i kultura «kafenisanja» na otvorenom, Å¡to u Vladivostoku nije sluÄaj. Kao Å¡to vjerojatno svaki ruski grad ima spomenike palim borcima u II. Svjetskom ratu, tako je i u Habarovsku, u kojem na jednoj od Å¡irokih terasa iznad Amura stoji, vodoravno položen, dugaÄak bijeli kamen u kojemu je isklesana zvijezda i godine «1941-1945», a preko puta se nalazi red velikih crnih ploÄa koje izdaleka podsjećaju na gigantske domino ploÄice poredane u polukrug. Svaka od tih velikih domino ploÄa na sebi ima ugravirano stotine imena boraca Habarovskog kraja koji su poginuli u II. Svjetskom ratu. No to nije bio jedini ruski rat, pa su malo dalje, na suprotnoj strani, stajale ploÄe s imenima boraca iz Habarovska poginulih u ratu u Afganistanu i ÄŒeÄeniji, kao da su arhitekti željeli umanjiti važnost tih žrtava stavljajući ih nasuprot gotovo beskonaÄnom popisu poginulih do 1945.
Povijest ima i vedriju stranu, pa sam se tako tokom jedne Å¡etnje ugodno iznenadio kad sam shvatio da stojim ispred zgrade u kojoj je radio ruski vojni kartograf, kapetan Arsenjev. Prema knjizi Vladimira IliÄa Arsenjeva, Akira Kurosawa je snimio «Dersu Uzala», koji je 1976. godine dobio Oscara za najbolji strani film. Arsenjev je sreo Dersu Uzalu poÄetkom 20. stoljeća na jednoj od ekspedicija po dalekom istoku Rusije. Dersu Uzala je, izgleda, bio iz nekakvog lokalnog Goldi plemena (Jakut možda?) i rasturao je snalaženje u surovoj sibirskoj prirodi te je u nekoliko navrata spaÅ¡avao živote Älanova vojne ekspedicije, pa i samog Arsenjeva. Ganulo me Å¡to imam privilegiju biti u blizini mjesta gdje je radio Arsenjev, koji je shvaćao kako je Äovjek beznaÄajan pred silama prirode i tako napravio vrlo jednostavan, a opet ogroman iskorak u filozofiji kojeg nisu nadmaÅ¡ili ni najznaÄajniji ruski vladari, predsjednici i diktatori.
I tako, nakon ovog kratkog posjeta Habarovsku ostao je ugodan osjećaj spoznaje da na Ruskom dalekom istoku ima i ljudi kojima nije svejedno, i koji ne žive u oÄekivanju da im se pruži prilika za preseljenje u neke prijatnije krajeve. Mogao sam se vidjeti kako živim ovdje i provodim dane jednako ispunjene kao i kod kuće – posla ima, grad je lijepo ureÄ‘en, tu su parkovi, kina, dućani, okolo priroda, tamo niže rijeke Amur i Ussurijsk, dovoljno Å¡iroke da lokalna ekipa po njima redovito jedri. Jedino Å¡to bi i najÄvršćima uzdrmalo duh jest prisustvo ogromnog broja komaraca koje je vjerojatno nemoguće istrijebiti bez upotrebe nuklearnog oružja, poÅ¡to je prostor kojeg naseljavaju jednostavno prevelik za bilo kakvo zapraÅ¡ivanje. Rijeka Amur je ionako dovoljno neÄista i bez kemijskih intervencija takve vrste, pa se ove godine u njoj ne preporuÄuje kupanje.
Natrag smo putovali istim vlakom kojim smo i doÅ¡li, i opet u istom sastavu. Prije puta smo preventivno pokuÅ¡ali kupiti kartu za Äetvrti ležaj u naÅ¡em kupeu, ali nismo imali sreće – rekoÅ¡e nam da je ona kupljena. Već smo se poradovali mogućnosti da će Äitav kupe biti naÅ¡ i na putu natrag, kad nas je ova vijest duboko uznemirila. Radije bismo da nam nisu rekli, da smo produžili trenutke slatke nade sve do momenta kad smo uÅ¡li u kupe i ugledali svog suputnika. A on nas je Äekao, udobno zavaljen u kutu uz prozor, već podosta pijan, i palcem nježno gladio limenku piva u svojoj ruci. Kad nas je primjetio, beskrajno sporo je okrenuo glavu prema nama, podigao obrve i kao da neÅ¡to važno zakljuÄuje s mukom izgovorio jedno: - Dobra veÄer… – i naizgled nezainteresirano ponovo okrenuo glavu prema prozoru. Ubacili smo ruksake na gornje krevete i iziÅ¡li na hodnik, a moje ženske suputnice su odmah izrazile negodovanje Å¡to nas je dopao takav lik i Å¡to ćemo s njim dijeliti postelje slijedećih 12 sati. Napominjem da sam se tu naÅ¡ao gotovo pozvan da kažem: tko vam je kriv, pa to je Äisto ruska praksa da se ljudi koji inaÄe nemaju niÅ¡ta zajedniÄko trpaju u iste socijalne stanove, dijele zatvorske sobe, vojniÄke spavaonice ili kupe u vlaku, sve pod motivom koncepta sliÄnog bratstvu i jedinstvu. Ili jednostavno dosad ove moje suputnice nisu bile prisiljene dijeliti kupe s neugodnim susjedom, pa su naivno pretpostavljale da takvi niti ne putuju vlakom, ili Äak možda da službenici željeznice prema protokolu skrivenom od javnosti rasporeÄ‘uju putnike po kupeima prema kriteriju starosti, socijalnog i materijalnog statusa tako da svi putuju u druÅ¡tvu kojeg mogu podnijeti.
I dok su vrata opremljena dodatnim osiguraÄem kako ne bi mogla biti otvorena izvana, prava opasnost Äitavo vrijeme vreba iznutra, u vidu mogućeg suputnika koji noću prdi, hrÄe, smrdi po alkoholnim isparavanjima, bunca u snu ili jednostavno ne može zaspati pa Äitavu noć lista knjigu uz noćnu lampu ili vas sili na razgovor te niti vi ne možete oka sklopiti. A da ne govorimo Å¡to nije ugodno zaspati uz potpuno stranu osobu koja, koliko vi znate, može biti i serijski ubojica ili kradljivac; možete se probuditi na svom cilju i ugodno rastegnuti prije nego Å¡to shvatite da vaÅ¡eg suputnika viÅ¡e nema, a da su s njim nestale i vaÅ¡e hlaÄe, tenisice, ruksak i sendviÄ kojeg ste pripremili za doruÄak. I tko će naći tog lopova ako je on iziÅ¡ao, na primjer, u nekakvom Lesozavodsku?
NaÅ¡ suputnik je, kako se ispostavilo tokom trosatnog iscrpljujućeg razgovora, bio tipiÄan pripadnik ruskog poslijeratovskog baby-booma: tvrdio je da ima 51 godinu, iako je izgledao kao da ima barem 70; prema njegovim rijeÄima, radio je u svim vojnim strukturama, od pjeÅ¡adije do KGB-a, pa Äak i izvan granica Sovjetskog Saveza. Nakon Å¡to ga je nemila sudbina vojnika pobacala svugdje, vratio se natrag na Ruski daleki istok i zaposlio kao tehniÄar na željeznici. I tako me natjera da neko vrijeme tupo buljim kroz prozor prateći traÄnice, sve dok se uz prugu kojom smo putovali nije pojavila siva kutija s prekidaÄima.
- Evo! To ti ja radim! – usklikne ponosno dok mi je prstom pokazivao na jedno od svojih radnih mjesta.
Izgledao mi je straÅ¡no smijeÅ¡an sa svojim klempavim uÅ¡ima, beskrajno umornim oÄima i izduženim nosom, a lice mu je bilo iÅ¡arano borama uzrokovanim isuÅ¡ivanjem kože i svjedoÄilo je o istinitosti njegovih rijeÄi, barem Å¡to se tiÄe rada na otvorenom. Strpljivo sam sluÅ¡ao sve njegove priÄe, a on je nakon nekog vremena odustao od pokuÅ¡aja da privuÄe pažnju svih u kupeu te se koncentrirao samo na mene. I ja sam odluÄio posluÅ¡ati njegovu priÄu, jer se rijetko sreće Äovjek koji je voljan tako otvoreno i prisno razgovarati s nekim koga je prvi put sreo. S vremenom sam se poÄeo ljutiti na Janu i Irinu koje su svesrdno iskoriÅ¡tavale moju požrtvovnost te su veselo Äavrljale ne obraćajući pažnju na mene i mog novog prijatelja. A on se niÄim izazvan rastužio i poÄeo mi priÄati kako mu je prije Å¡est godina žena poginula u automobilskoj nesreći, a onda se ipak razvedrio priznavÅ¡i da ima novu družicu, kojoj ne smetaju njegove noćne smjene; Å¡toviÅ¡e, ona ga niti ne pita kamo ide i kada se vraća i to njemu – tu mi znaÄajno namigne – savrÅ¡eno odgovara. NaÅ¡ junak ima i dvoje djece, kćer i sina: kćer mu je mlada, dvadeset godina i već ima dvoje djece, a sin je mojih godina. Ovo posljednje ga dodatno razveseli i sruÅ¡i i posljednju barijeru izmeÄ‘u nas dvojice. Nakon toga je krenuo objaÅ¡njavati zaÅ¡to je u ovom vlaku; bio je na proslavi godiÅ¡njice mature u Habarovsku, gdje su se svi bezumno ponapijali iz jednostavnog razloga Å¡to nisu znali Å¡to bi drugo na godiÅ¡njici trebali raditi. Tu se sjeti svoje limenke piva te otpije dugaÄak gutljaj i ponudi me pićem. Ja uljudno odbijem.
- SluÅ¡aj, sluÅ¡aj – poÄne – pa ti se meni… meni… sviÄ‘aÅ¡… jako. ZaÅ¡to? Zato Å¡to, vidiÅ¡… ti ne ovo… pijeÅ¡… i tako to, razumijeÅ¡?
- Savršeno – velim ja.
- Čestitam – veli on i stisne mi ruku.- A kako se ti zoveš? – upita.
Ja mu velim.
- Nu i Å¡tož – Å¡mrkne – Drago mi je. – stisne mi joÅ¡ jednom ruku. – Ali meni je teÅ¡ko to tvoje ime… Daj da te zovem Sergej.
- Može – složim se ja. Daj da ja tebe zovem Pizdek, mislim si.
- Sergej – zastane da grdno štucne – a što je s onim vašim Miloševićem?
- Nije on naš – velim ja bez nade da ga razuvjerim.
- Ma da, znam… ZaÅ¡to znam? Zato Å¡to… sam služio… ÄŒehoslovaÄka… to je to, ne? Blizu… Bio sam ja i tamo.
- Eto. Onda je sve jasno.
- Jasno. – veli on i okrene se prozoru.
Iako mi je ovaj razgovor s vremenom poÄeo ići na živce, morao sam priznati da me moj sugovornik svojom pijanom glupošću oslobodio tereta svih pretenzija i zaradio moju iskrenu simpatiju. Ipak je to bio razgovor u jednoj sasvim drugoj dimenziji, toliko razliÄit od svih drugih razgovora s nepoznatim osobama koji u sebi nužno nose dozu intelektualnog prepucavanja. Na kraju sam ipak morao priznati poraz te sam zamolio za pauzu i iziÅ¡ao na hodnik pod izlikom da ću ionako preležati Äitav put. Moj sugovornik pomisli da sam krenuo zapaliti cigaretu, pa me uljudno ponudi ali ja odbijem objasnivÅ¡i mu da ne puÅ¡im.
- SluÅ¡aj, - veli on – pa ti se meni jako sviÄ‘aÅ¡, vidiÅ¡… a zaÅ¡to? Zato Å¡to… ti ne ovo… puÅ¡iÅ¡, razumijeÅ¡?
- Savršeno – potvrdim ja.
Ranije, dok joÅ¡ vlak nije krenuo, stojeći tako na hodniku postali smo svjesni joÅ¡ jedne nepovoljne okolnosti. NaÅ¡ vagon je, s iznimkom dva kupea, bio pun nekakvih klinaca koji su se već prije kretanja skinuli do kratkih hlaÄa, a neki su hodali okolo i u gaćama. Jana je kasnije zakljuÄila kako su to kadeti vojne Å¡kole iz Ussurijska, i iako njen argument za taj zakljuÄak nije bio baÅ¡ logiÄki ispravan (tvrdila je da takvih idiota nema u Vladivostoku), ispostavilo se da je u pravu jer su deÄki prije jutra nestali (Ussurijsk je udaljen kojih sat i pol – dva vožnje vlakom od Vladivostoka). A bili su toliko nalik jedan na drugog da bi Äovjek pomislio kako su klonovi, a eventualna razlika u visini je mogla biti uzrokovana nesavrÅ¡enošću tehnologije kojom su stvarani. Svi suhi i žilavi, jednakih godina, jednako kratko oÅ¡iÅ¡ani, svi u kratkim hlaÄama i natikaÄama, Äak i tanki zlatni lanÄići koje su nosili na svojim uskim vratovima su bili isti. ÄŒak su se i kretali zajedno, u skupinama od dvojice do Äetvorice, uskim hodnikom prema prostoru izmeÄ‘u vagona gdje su puÅ¡ili, i dalje do vagona-restorana, gdje su naruÄivali i komisijski uniÅ¡tavali ogromne koliÄine pive, Å¡to na licu mjesta, Å¡to u svojim kupeima. Uz to im se, naravno, žestoko pripiÅ¡avalo pa su masovno navirali na tek dva bijedna WC-a, od kojih je jedan bio uz naÅ¡ kupe tako da smo bez posebnog naprezanja sluha mogli svjedoÄiti svakom uriniranju i puÅ¡tanju vode iz susjedne prostorije. Naravno, pritom su radi ljuljanja vagona i svog alkoholiziranog stanja sve ispiÅ¡ali i nije se bilo sigurno osloniti niti na jedan zid u WC-u ispod visine ramena. Hodnik je od prostora izmeÄ‘u vagona, gdje se nalazio i WC, bio odvojen vratima koja su se sama od sebe zatvarala uz tresak kao da se samo nebo ruÅ¡i, tako da je naÅ¡ san bio isprekidan raznolikim zvuÄnim efektima koji su dopirali izvana.
A spavanje, koliko ga je bilo, se viÅ¡e Äinilo kao nesvjestica izazvana alkoholnim isparavanjima naÅ¡eg suputnika, koja su se kondenzirala na prozoru naÅ¡eg kupea i slijevala natrag prema stoliću izmeÄ‘u kreveta. A naÅ¡ ÄiÄa je ujutro ustao sam od sebe, toÄno na vrijeme da izaÄ‘e (tresnuvÅ¡i pritom vratima), popuÅ¡i cigaretu, popiÅ¡a se, vrati u kupe (ponovno tresak vratima) i stigne otvoriti joÅ¡ jedno pivo prije izlaska na svojoj stanici, otprilike 45 minuta prije Vladivostoka. I tako on skupi svoje stvari, popravi plahtu na krevetu i izaÄ‘e uz pozdrav «schastlyvo» (sretno), a sa gornjih kreveta se zaÄuje tiho režanje:
- Dabogda crk’o!
U takvom raspoloženju smo stigli i u Vladivostok koji nas je doÄekao kiÅ¡om i maglom. Janin otac je doÅ¡ao po nas direktno iz noćne smjene na svom parkiraliÅ¡tu i mi smo se zahvalno uvalili u toplu Toyotu Crown, a kasnije i u krevet. Od tog dana je sve bilo nekako tmurno i tužno – nama je ostalo joÅ¡ manje od tjedan dana s Janinim roditeljima i prijateljima i već smo osjećali krivicu Å¡to smo potroÅ¡ili jedan vikend u Habarovsku.
Putevima Dersu Uzale (15. dio) - Nostalgija
February 6, 2006
Od svih gradskih ulica kojima sam pjeÅ¡aÄio u Vladivostoku, najviÅ¡e sam volio rutu od Fokine ulice, preko kina Okean uz ulicu s koje se pružao pogled na gradsku plažu i luÄicu za sportske brodove, do kafića Nostalgija od kojeg se već mogao vidjeti željezniÄki kolodvor, posljednja stanica Transsibirske željeznice. «Nostalgija» je zapravo bio kafić, restoran i dućan s umjetninama u jednom, i Mark je volio ovdje dolaziti s Janom baÅ¡ radi tog dućana prepunog raznoraznih brodova izrezbarenih iz drva, skulptura, slika i rukotvorina iz kostiju slona, morskog lava, pa Äak i mamuta. Ja sam, s druge strane, obožavao ovo mjesto iz vrlo prizemnih razloga – naime, ovdje poslužuju super-ukusno lisnato tijesto s jajima i lukom, Å¡pinatom ili gljivama. Nisu loÅ¡e niti palaÄinke, kava je solidna, a nudi se i dobar izbor kolaÄa. I sve to jeftino! Jana je naruÄila kavu i palaÄinku, Mark je jeo nekakav kolaÄ i pio sok, a ja sam ne trepnuvÅ¡i pojeo pet ili Å¡est Å¡trudli te popio Äaj – i sve to nas je koÅ¡talo otprilike 40 kuna! Janina mama je imala pravo kad je rekla da novce treba zaraÄ‘ivati tamo (kod nas), a troÅ¡iti ih ovdje. Ovdje, u ovom mirnom restoranu gdje rijetko zalaze neprijatna lica, novac vrijedi viÅ¡e.
Uglavnom, joÅ¡ od prethodnog posjeta Vladivostoku Nostalgija mi je ostala u ugodnom sjećanju po svojim Äajevima, kolaÄima i raznovrsnim pecivima punjenim svim i svaÄim. U meÄ‘uvremenu je niknulo joÅ¡ nekoliko sliÄnih kafića, ali niti jedan se nije mogao pohvaliti tako toplom atmosferom i slasticama. Nostalgija ostaje broj jedan, jer u tim zimskim danima je trebalo pjeÅ¡ke preći dosta dugaÄak put do nje, a mi smo uvijek birali onaj duži i poslije uživali u onom osjećaju kad koža vibrira od topline dok se u lice polako vraća krv. Sada, ljeti, bio nam je puno privlaÄniji dućan s Å¡arenim drvenim ukrasima u kojem se stvarala jednako toplo maÅ¡tanje da ćemo jednog dana svoj dom urediti upravo ovakvim suvenirima i, naravno, pred gostima se zaklinjati u njihovu autentiÄnost. Å to možemo, ljudi smo.
Putevima Dersu Uzale (14. dio) - Olgin rođendan
February 4, 2006
Jebi ga, zakasnit ćemo – mrmljam u bradu dok peglam svoje hlaÄe. JoÅ¡ uvijek
nisam bio siguran hoće li me s tenisicama na nogama pustiti u restoran gdje je Olga slavila svoj roÄ‘endan. Kao i obiÄno, Olga je birala samo najbolje. Unaprijed sam se živcirao zato Å¡to ću na toj veÄeri vjerojatno biti jedini bez odijela i kravate. Zapravo, da se ispravim, živcirao sam se zato Å¡to će svi ostali nositi odijela i kravate. Nastojao sam ne razvijati moguće scenarije odvijanja ovog druÅ¡tvenog dogaÄ‘aja, kao Å¡to sam nastojao i ne zamiÅ¡ljati face meni nepoznatih uzvanika. U svakom sluÄaju, već smo se previÅ¡e žurili da bih razmiÅ¡ljao o tome.
Sergej nas je već Äekao ispred zgrade s autom. Ovaj Äovjek je izgleda bio naoružan beskrajnim strpljenjem te se nakon nekog vremena viÅ¡e nismo niti uzrujavali kad bismo shvatili kako nas već Äeka, a mi joÅ¡ nismo gotovi. Eto kako malo treba Äovjeku da postane pizda. Sergej nas je odvezao do dućana s cvijećem u Fokinoj ulici, gdje smo trebali kupiti buket dostojan naÅ¡e domaćice. Kako je cvjećarna zjapila prazna, već smo se zabrinuli za ishod ove naÅ¡e inicijative te se unaprijed posramili Å¡to ćemo biti prisiljeni donijeti nekakvu bijednu bombonijeru umjesto buketa, kad prodavaÄica iz frižidera u kakvim se u dućanima drže hladni napitci iskopa par ruža i nekako ih dovede u red Å¡pricanjem vodom i dodavanjem zelenila. Sretni i zadovoljni otpraÅ¡imo put restorana gdje smo već dobro kasnili. Kasnije se ispostavilo da je naÅ¡ buket najjadniji od svih, ali poÅ¡to se meni ovo uvijek dogaÄ‘a, ja sam zadovoljan već i kad to nije pretjerano upadljivo.
Banemo u restoran kao luÄ‘aci; tamo nikoga. Ogromna sala zjapi prazna, stolovi uredno složeni, nema ni traga priboru za jelo niti izdajniÄkim tragovima prežderavanja. Već pomislimo da smo fulali mjesto, kad ugledamo konobaricu koja nas uputi u skrivenu prostoriju u udaljenom kutu sale. Tamo nas doÄekuje Olga, sva ureÄ‘ena, u veÄernjoj haljini i s novom frizurom te kojim kilogramom Å¡minke. Ljubimo se, grlimo, uvaljujemo cvijeće i tek onda shvaćamo da smo prvi – svi kasne, prasci! A Jana se na putu ovamo Å¡alila kako jadna Olga možda sva nesretna Äeka u restoranu misleći da su je svi napustili i zaboravili, Å¡to je meni bilo gotovo nevjerojatno znajući koliko Olga polaže na svoj Å¡arm i druÅ¡tvene odnose te koliko je nama samima bilo straÅ¡no zakasniti. Cure se tako zapriÄaju o tome kako su gosti bezobrazni, a mene baÅ¡ briga, vidim stol je već namjeÅ¡ten i predjelo je posluženo, možemo krenuti! I stvarno, Olga nas kao prava domaćica odmah smjeÅ¡ta za stol i nudi hranom. A tamo svakakve delicije! Salate od plodova mora, suÅ¡ena riba, losos, ikra, Å¡koljke, za one s kontinentalnim ukusom poslužene su i razne salame i Å¡unke te salata s piletinom. Kad je doÅ¡ao prvi gost, jedva sam se ustao da ga pozdravim i nisam mu bio u stanju zapamtiti ime, ali nekako sam bio siguran da se po imenima nećemo oslovljavati. Hrana i piće su bili u srediÅ¡tu zbivanja, a za bilo kakvu druÅ¡tvenu interakciju poput nazdravljanja ili nuÄ‘enja hrane bilo je dovoljno reći «davajte» ili «pozhaluysta». A ako netko od mene oÄekuje da se ukljuÄim u raspravu, tada će on mene oslovljavati i to je njegov/njen problem. Å to se mene ticalo, mogao sam i Å¡utjeti Äitavu veÄer.
Ubrzo smo poÄeli nazdravljati, ali poÅ¡to se Olgin roÄ‘endan nije smio spominjati jer je bio tek za tri dana, druÅ¡tvo je moralo izmiÅ¡ljati sijaset razloga za nazdravljanje (a nazdravljati se mora pri svakom gutljaju). Kasnije, kako je vrijeme odmicalo i kako su gosti postajali sve pijaniji, ovi razlozi su postajali sve općenitiji i imali su sve manje veze sa samom Olgom i njenim zdravljem i srećom. A naÅ¡a jadna Olga se svejednako smijala i uživala, i obrazi bi joj se crvenili pri svakom nagovjeÅ¡taju da onaj koji nazdravlja misli na njeno dobro. A ja si mislim kako bi ona vjerojatno rado zamijenila svu ovu bagru za jednog pristojnog deÄka s kojim će iskoristiti sve veÄere, noći, vikende i godiÅ¡nje odmore.
Putevima Dersu Uzale (13. dio) - Anja & Ženja
February 1, 2006
Da se razumijemo, neki Janini frendovi se meni Äine potpuno nenormalnima. Evo na primjer Anja i Ženja (Evgenij) i njihove dvije kćeri. Anja studira drugi fakultet (biologiju, stomatologiju je zavrÅ¡ila) i istovremeno radi za ekvivalent naÅ¡ih 1.000 kuna mjeseÄno, neÅ¡to pipetira, istražuje ili sliÄno. Rodila je dvije kćeri kojima je apsolutno nemoguće utjerati ikakvu disciplinu – mislim, te vam klinke idu spavati uvijek u isto vrijeme, a to je toÄno kad one žele i niti sekundu ranije. Možete se jedino vi prilagoditi njima. Represija ne djeluje. Sistem nagrada i kazni ne djeluje. Taman kad pomislite da je petogodiÅ¡nja Liza već u krevetu, s onim tipiÄnim izrazom usnulog anÄ‘ela na licu, ona se u pola dvanaest pojavljuje na vratima kuhinje, budna kao da je podne, i s nevinim izrazom na licu vas pita kako joj stoji kostim balerine kojeg nosi. Ono Å¡to je joÅ¡ zlokobnije je da Anja beskrajno strpljivo odgovara na sve te provokacije koje bi meni ili vama slomile psihu. Jedno vrijeme sam sumnjao da je Anja onaj tip osobe koja trpi dok može, a onda eksplodira i davi MaÅ¡u i Lizu (kćeri) u kadi ili ih spaja na struju dok ne priznaju da neće viÅ¡e nikada. Poslije mi je priznala da ponekad popizdi i dobro se izurla na djecu pa joj je lakÅ¡e, a nekad se i zatvori u WC i samo tiho plaÄe a da ni sama ne zna zaÅ¡to. I meni je od tada nekako lakÅ¡e u njenom druÅ¡tvu, manje se bojim.
Ženja je srednje veliki, s tendencijom da postane veliki, biznismen. Ima svoju tvornicu za proizvodnju plastiÄne ambalaže koja ga je osim novaca stajala i tri prsta na lijevoj ruci, jer se iÅ¡ao petljati gdje mu nije mjesto, oko pile za rezanje plastike koja se na trenutak pokvarila. NaÅ¡ Ženja je u toj situaciji zadržao prisutnost duha, skupio svoje prste u vrećicu, Äak je i naÅ¡ao nekakav led, zamotao sebi ruku i to sve tako donio do bolnice da bi mu tamo rekli kako mora Äekati jer nema kirurga, ali to je zapravo vrlo teÅ¡ko priÅ¡iti i uostalom, on nije pijanist. Ovo posljednje mi se jako svidjelo. Po meni, Ženja je trebao otfikariti kitu dežurnom doktoru i dok ovaj gleda u užasu mu hladno objasniti – Pa Å¡to vas briga, vi niste Hugh Heffner. Ali to ja samo priÄam jer mi doktori Äesto idu na živce a i Ženja je zapravo jedan sasvim drag i fin deÄko.
Ni ostali Älanovi familije Pastuhov ne žive bez da ostavljaju zamjetan trag u složnim socio-politiÄkim odnosima na ruskom dalekom istoku. JoÅ¡ pamtim anegdotu kad je odgajateljica u vrtiću kojeg pohaÄ‘aju MaÅ¡a i Liza zamolila Ženjinog oca da napravi dvije-tri drvene daske (sjedalice) za WC. ReÄeno-uÄinjeno, stari majstor Pastuhov se baci na posao i zavrÅ¡i ga; zadovoljan uÄinjenim, sve to obilno zalije alkoholom pa se takav pojavi na vratima vrtića i veli kako je doÅ¡ao po svoje unuke. Tamo ga odgajateljica izgrdi na pasja kola jer je doÅ¡ao pijan po djecu, a ovaj se živo zaÄudi i uvrijedi te joj na kraju odvrati reÄenicom koja je od toga dana uÅ¡la u legendu:
- Eh, kakva ste vi gruba žena…
Zatim se odgega do betonskih blokova sa cvijećem, uvali dupe u jednog od njih i tako zavaljen sa dvije WC daske kroz koje je provukao ruku priÄeka unuke kojima odgajateljica nije dopustila da idu s djedom, sve dok Anja nije doÅ¡la po svo troje Älanova svoje familije.
I tako, posjeti neobiÄnoj obitelji Pastuhov su za nas postale sasvim obiÄne i redovite, i meni se to nekako svidi te mi postane žao Å¡to su oni jedini Janini prijatelji koji nas joÅ¡ uvijek nisu posjetili u Hrvatskoj. A bolje bi im bilo tu nego na otoku Popov.
Putevima Dersu Uzale (12. dio) - Otok Popov
January 30, 2006
Silno sam se razveselio kad je konaÄno doÅ¡lo vrijeme da malo odahnemo od posjeta, druženja, kuhinjskih razgovora i ostalih druÅ¡tvenih aktivnosti i posjetimo netaknutu prirodu ruskog dalekog istoka. Zatvoreni prostori i redovita jutarnja magla već su mi poÄeli ozbiljno nagrizati raspoloženje. Tako smo Jana, Mark i ja krenuli s Anjom i njene dvije kćeri na otok Popov, jedno od omiljenih izletiÅ¡ta radniÄke klase Vladivostoka i okolice. Udaljen sat i pol vožnje trajektom od Vladivostoka, Popov se Äinio kao idealno mjesto za vikend-izlete, ali i za dulje odmore Rusa sa susjednog kopna koji ipak joÅ¡ uvijek ne mogu priuÅ¡titi odlazak u Tursku, Izrael ili Tajland. O tom otoku sam do tada toliko sluÅ¡ao da je u mojoj viziji on poprimio status kultnog odmaraliÅ¡ta Vladivostoka, skrivenog džokera u rukavu svih graÄ‘ana okolice, razlog radi kojeg se svi suzdržano smjeÅ¡kaju poput Mona Lize kad im stranci govore kako u njihovom gradu neÅ¡to nije kako bi trebalo biti.
Naziv otoka Popov dolazi od rijeÄi Pop, iako tamo nema niti traga crkvi – Å¡toviÅ¡e, iz ovoga Å¡to ću vam ispriÄati možda ćete zakljuÄiti kako je tom mjestu Bog odavno rekao zbogom. E, pa da preÄ‘emo na stvar. Slike ratnih razaranja naÅ¡ih gradova poÄetkom 90-ih godina su Božja milost za otok Popov i njegove razvaljene i trule stare tvornice. Nije mi jasno kad se sve stiglo toliko razjebati kad su prvi ljudi doÅ¡li ovdje prije 144 godine, a prije toga su tu mogli živjeti samo neki Ainui ili sliÄna ekipa. Nakon dana provedenog na otoku, shvatio sam ono najnevjerojatnije – tamo je sve graÄ‘eno već razjebano. I najmanji ribarski brodovi su graÄ‘eni od metala, pa Äak i pristaniÅ¡ni dokovi su željezni, unatoÄ obilju drvne mase na otoku. Jedino Å¡to je tamo ikad davalo znakove života je nekakva tvornica ribljih konzervi koja je u medjuvremenu zatvorena te oceanoloÅ¡ki institut (takoÄ‘er zatvoren). Turisti žive u rezervatu ograÄ‘enom hrÄ‘avom ogradom, kojeg Äuva zaÅ¡titar u plastiÄnim natikaÄama, s hlaÄama vojne uniforme zavrnutim do iznad kvrgavih koljena, pojasom koji jedva drži napuhanu mjeÅ¡inu u prljavoj majici natkrivenoj koÅ¡uljom koja nije promijenjena od kad je frajer napustio vojsku. Kuće u kojima se živi su neÅ¡to udobnije od sojenica, voda je dostupna i ima Äak i tuÅ¡ - jedan na cijeli kamp od otprilike 40 ljudi. WC? Pa, reći ću samo da sam se psihiÄki totalno slomio kad sam ga vidio tako da nisam u stanju dati vjeran opis. NajÄudnije mi je bilo Å¡to sam poslije toga vidio ekipu kako uredno ulazi i izlazi od tuda, kamenih lica. Možda su to bila priviÄ‘enja, no ja sam nisam nogom stupio unutra. Imao sam Ävrst zatvor od same podsvjesne spoznaje Å¡to se tamo nalazi, u tim ciglenim kućicama zatvorenim drvenim vratima s bojom koja se ljuÅ¡ti od straÅ¡nih isparavanja iznutra. Možda se ekipa po ulasku u WC, koji u svakom pogledu s lakoćom nadmaÅ¡uje užas Ewana McGregora kad upadne u onaj zasrani WC u filmu «Trainspotting», zapravo unutra grÄi od užasnih smradova i stišće zube da im sve žile na licu poiskaÄu, ali kad izaÄ‘u van imaju isti onaj hladan izraz lica kao i kad su ulazili. Po mome, to mogu samo pravi frajeri.
Å to se tiÄe prirode, unatoÄ bogatoj vulkanskoj aktivnosti koja je stvorila povoljno tlo za razvoj kojekakvih živih bića i biljaka (a stvarno ima Å¡koljaka i rakova, tamo se to sve lovi u plićaku, možete doći bez hrane na otok i nećete ostati gladni), otok Popov se ne moze usporediti niti s jednim jadranskim otokom. Ima jedino jedna pjeÅ¡Äana plaža koja je priliÄno duga, tako oko 2 km, i tamo se može plivati, vaditi Å¡koljke i tako to. Ali to je sve. Možemo se stvarno poljubiti u guzicu zato Å¡to živimo tamo, u i oko malog Zagreba i obale jednog sasvim skromnog Jadranskog mora.
Za razliku od Vladivostoka, u kojem je do tada magla vladala obiÄno samo jutrima, ovdje je sve bilo obavijeno maglom Äitav dan. NaveÄer je Anja nekako izvukla stvar ispekavÅ¡i nekakvu ukusnu ribu na malom plinskom Å¡tednjaku. Sve smo pojeli u slast, a ja sam ipak pazio da ne pojedem neÅ¡to radi Äega bih u dogledno vrijeme bio prisiljen potražiti zaklon Å¡ume i obaviti, je li, veliku nuždu. Jer bližila se noć, a vjerojatnost da eventualno nagazite na neÄiju hrpicu izmeta je bila dovoljno uznemirujuća i po danu.
Kad smo se naveÄer rasporedili po krevetima uÄinilo mi se da je svima laknulo Å¡to je prvi dan na Popovu zavrÅ¡io. Nisam bio posebno glasan u svojim usporedbama Popova s jadranskim otocima i obalom, ali mislim da je i ono malo Å¡to sam rekao dovoljno uznemirujuće djelovalo na Anju da joj pomuti dobro raspoloženje odmora. Izostao je i uobiÄajeni veÄernji kuhinjski razgovor. Jana, Mark i ja smo spavali na dva spojena kreveta, a Anja i Liza na preostala dva. MaÅ¡a nas je izdajniÄki napustila i otiÅ¡la spavati kod Anjine prijateljice u susjedni apartman (joÅ¡ jednom upozoravam Äitatelja da u svojoj maÅ¡ti rijeÄi «apartman» ne pridodaje u nas uvriježeno znaÄenje). Liza je isprva neÅ¡to kenjkala na raÄun odvojenog spavanja, ali je brzo prestala i usnula. Divota, pomislih, mirna noć. Jest da su žiÄani kreveti bili neudobni i kratki, a i Å¡kripali su i pri dubljem udisaju, ali to mi nije smetalo. Buka agregata iz susjedne zgrade je prestala oko 23 sata i ja brzo utonuh u san.
Kad sam se probudio u gluho doba noći radi fizioloÅ¡ke potrebe, prokleo sam sve Äajeve i sokove koje sam popio tu veÄer. Nakon pažljivog osluÅ¡kivanja govora organizma zakljuÄio sam da nema druge nego izaći na zrak i olakÅ¡ati mjehur. Ali kako izaći na otvoreno? Nakratko sam se bavio miÅ¡lju da se prikradem prozoru, odÅ¡kirnem jedno krilo i popiÅ¡am se kroz otvor. Ali sve je Å¡kripalo, i pod i krevet, a nisam se želio obrukati pred suprugom i pred njenim prijateljima joj otežati argumentiranje zaÅ¡to, o zaÅ¡to se preselila na drugi kraj zemlje radi neodgojenog idiota koji piÅ¡a kroz prozor. OdluÄim se tako na pokuÅ¡aj izlaska na otvoreno i pod slabom mjeseÄinom poÄnem napipavati rub kreveta. PreÄ‘em nekako, onakav sav mamuran i tek se malo osokolim uspjehom kad zapnem na neÄiju malu cipelu na podu i skoro razbijem nos; utjeÅ¡im se miÅ¡lju da me ipak nitko nije Äuo pa produžim tapkati put vratiju. Otvorim vrata od sobe i sav se ozarim od sreće – sad sam blizu, sasvim blizu! Ali zaboravio sam da se vanjska vrata, koja vode u slobodu i izbavljenje od muke, zatvaraju nekakvom glupom rezom koju nisam mogao napipati nekoliko minuta, a svjetla nije bilo (agregat, sjećate se). Na kraju nekako otvorim i izjurim na trijem, stropoÅ¡tam se niz stepenice i ispiÅ¡am odmah iza ugla bez mnogo razmiÅ¡ljanja. Kako je to trajalo neko vrijeme, postanem pomalo svjestan i okoline oko sebe; oni bljeskovi koje sam pripisivao naglo poviÅ¡enom tlaku u svojoj glavi su zapravo bile krijesnice, koje su iz svojih repova u nepravilnim intervalima isijavale svjetlost, toliko jaku da se Äinilo kao da negdje u daljini sijevaju munje. Malo dalje se Äuo monoton Å¡um valova iz naÅ¡e uvale, a na drugoj strani sam poÄeo razaznavati sve jasnije zvukove kasnonoćnog pijanÄevanja, tamo negdje iz smjera one smijeÅ¡ne stražarske kućice. NaÅ¡ Äuvar u plastiÄnim natikaÄama je vjerojatno obilježavao kraj svoje smjene pa se to, eto, malo produžilo do u noć te su Älanovi veselog druÅ¡tva zveckali bocama piva, glasno razgovarali i grohotom se smijali. Razveseli me to nekako te krenem natrag na spavanje znajući da naÅ¡ djelatnik osiguranja bdije Äak i ovako kasno u noć, a ne zabuÅ¡ava na odgovornom radnom mjestu spavajući pokriven debelim vojniÄkim dekama. Zatvorim nekako onu rezu, smjestim se u krevet i s osjećajem sigurnosti utonem u san.
Sutra ujutro su me, naravno, svi zajebavali. Anja me Äula i prvo je pomislila kako ću to obaviti u kuhinjski slivnik, Å¡to mi Äak ne bi niti zamjerila uz prethodno odgovarajuće upozorenje. O neopaženom izlasku i povratku nije bilo niti govora, jedino se klinci nisu probudili. Proklete ženturaÄe! Spavaju lakim snom i nijedan muÅ¡karac im se ne može uvući ni izvući iz kreveta da one to ne Äuju. One scene iz ljubavnih filmova kad nakon burne ljubavne noći frajer, neki veliki jebaÄ, odlazi i ostavlja poruku ili cvijeće u krevetu spavajuće ljepotice su Äista izmiÅ¡ljotina. StraÅ¡no sam zamjerio Anji Å¡to je svjedoÄila mojoj agoniji dok nisam mogao otvoriti vanjska vrata i svejedno mi nije pomogla. Znam ja, vjerojatno je ležala zgrÄena u krevetu grozniÄavo razmiÅ¡ljajući Å¡to joj je Äiniti ako joj se, sasvim nepozvan, uvalim u krevet.
I prije nego Å¡to sam se sasvim razbudio, Jana i Anja su već natrÄale na nekakve egzotiÄne tipove koji su prodavali Å¡kampe (već skuhane!) te su se brzo dogovorili oko cijene i u Äas se na stolu naÄ‘e neÅ¡to viÅ¡e od kilograma ove morske poslastice. Pojeo sam koliko god sam mogao. DalekoistoÄni Å¡kampi se okusom uopće ne razlikuju od jadranskih, dok im je anatomija tek neÅ¡to drukÄija, imaju nježniji trbuÅ¡ni dio oklopa. I dalje se nisam mogao naÄuditi koliÄini Å¡koljki i raznih rakova kojih se moglo dohvatiti rukom a da uopće ne zagaziÅ¡ u more.
Na povratku prema trajektnom pristaniÅ¡tu ponovo smo proÅ¡li pored zapuÅ¡tenih betonskih zgrada tvornice i instituta. To me podsjeti da razmislim kakvi su zimski uvjeti života na ovom otoku, kad se gotovo Äitavo sjeverno Japansko more zamrzne, kad se u Vladivostoku može vidjeti kako ekipa Å¡eće po zamrznutom moru na otprilike dva kilometra od obale i kontemplira u bijeloj tiÅ¡ini. Zasigurno je svim zaposlenicima instituta i tvornice dosadila takva klima, vlažna i hladna, s prekratkim ljetom nedovoljnim da nadoknadi Å¡tetu koju je nanijela zima. I Äim su mogli, zbrisali su. Zato su i izgradili ove zgrade bez trunke entuzijazma, tek toliko, jer su morali. I Äim je nestalo represije, Äim je stega malo popustila, otiÅ¡li su bez traga.
I kao i svugdje gdje sam bio u Rusiji, tamo na otoku Popov ima neÅ¡to, nekakav potencijal, mogućnost koju volja može pretvoriti u pravi dobitak. Raj za bicikliste, moguća lokacija za koncesiju koja bi se dodijelila nekom ludom Japancu da izgradi jedan dobar sportski i wellness centar; oceanografski institut koji je idealno smjeÅ¡ten da privuÄe sumanute znanstvenike kojima bi sline curile od same pomisli na istraživanje svih tih Å¡koljaka, kozica, rakova i ostalog; izvor slatke vode koji se može komercijalizirati; Å¡ume koje se mogu urediti u park prirode, naseliti životinjama (kao Brijuni) i tako privlaÄiti turiste u dalekoistoÄni safari-park. ÄŒim bi iÅ¡ta od toga krenulo, svi bi popizdili i poÄeli kupovati nekretnine, iste one razvaljene tvornice i institute i pokrenula bi se spirala poskupljenja i samo-reklame koja bi privlaÄila sve veće brojeve turista, istraživaÄa ili biznismena. Kad malo bolje razmislim, koliko god ta ideja dobro zvuÄi trebalo bi dobro paziti da ne izmakne kontroli i da raspomamljena ekipa jednog dana ne poÄne ljubomorno ograÄ‘ivati svoj dio preskupe obale na koju obiÄan Äovjek viÅ¡e neće moći kroÄiti nogom. Dobro znamo primjere gdje takve ideje već žive.
Putevima Dersu Uzale (11. dio) - Stanovi
January 28, 2006
PoÄelo je i ovdje. Stihija poskupljenja praćena masovnim nicanjem i preseljavanjem graÄ‘evinskih firmi u podruÄje rasta cijena uzela je maha i na ruskom dalekom istoku. Samo u posljednjih pet godina vrijednost kvadratnog metra stana u Vladivostoku je porasla gotovo tri puta. JoÅ¡ prije godinu i pol dana, za vrijeme mog posljednjeg posjeta Rusiji, ovdje su se tek poÄeli reklamirati stambeni krediti (ne sjećam se viÅ¡e gdje, Äitao sam Älanak koji tek objaÅ¡njava hipotekarne kredite), samo u Moskvi i to iskljuÄivo na rok do 10 godina. U to vrijeme u Vladivostoku su svi kupovali stanove gotovinom – i zaista, tko god je imao nekakvu Å¡tednju ili malo bolju plaću mogao je kroz par godina zaraditi za stan od 50 kvadrata i platiti ga 15.000 dolara (!). A sada isti takav stan koÅ¡ta 35 ili 40 tisuća dolara, a plaće, naravno, zaostaju za tim tempom. Sve se Äini kao dobro oproban scenario gdje netko zaraÄ‘uje samo na prometu novca, i u tom apsurdu se najbolje oÄitava druÅ¡tvena nepravda: novca ima, jer ga banke posuÄ‘uju, samo on dolazi od Å¡tednje onih koji imaju viÅ¡ak. Å toviÅ¡e, poÅ¡to banke moraju raspolagati rezervama za sluÄaj da njihovi Å¡tediÅ¡e odluÄe povući novce, može se zakljuÄiti kako dobar dio novca stoji, «kiseli se», i nitko od njega nema nikakve koristi.A tržiÅ¡te stanova radi sve većeg broja uÄesnika postaje sve kreativnije: gradi se razliÄito i Å¡areno, dodaje se oprema u stanove, od reklama ne možete pobjeći ni da hoćete i nije jasno tko u toj marketinÅ¡koj utrci ima prednost – banke koje guraju svoje stambene kredite pod nos graÄ‘ana ili graÄ‘evinari i agencije koji hvale svoja zdanja. Malo po malo, sve ide na prodaju, postaje komercijalno i utrživo kao Å¡to Viktor Pelevin kaže: «vrijeme u najam – prostor u najam…». Samo Å¡to je stvar joÅ¡ gora, stvari se ne iznajmljuju već kupuju, tako da prodavatelji nakon prijenosa vlasniÅ¡tva bespovratno ostaju bez svoje imovine u zamjenu za novac i ne mogu promijeniti svoju odluku o prodaji, a kupci, po sistemu taknuto-maknuto, ostaju zarobljeni u svojim novim stanovima kakvi god bili, pogotovo ukoliko se dodatno vežu nekim dugoroÄnim kreditom. I tako, tek izbjegavÅ¡i jedan teror, socijalistiÄki, Äini se da Rusija srlja u drugi, kapitalistiÄki, ili bolje reći – teror vlasniÅ¡tva. Nakon nekog vremena i ovdje će se svi iÅ¡ÄuÄ‘avati kad Äuju da ne posjedujete stan ili auto – pa zaboga, niÅ¡ta lakÅ¡e, Äak i ako nemate novaca, odete u banku i rijeÅ¡ite stvar. O Äemu ćete vi razgovarati s hrpom gutaÄa reklama koji razglabaju o kvaliteti talijanskih ploÄica u svom stanu ili o ovjesu svog terenskog automobila? Zaneseni igrom Å¡arenih oglasa, sudbine će se ponovno gubiti u igri nejasnih pravila da bi (ako!) tek dolazeće generacije shvatile i rekle: pa zaboga, moji roditelji su dvadeset godina otplaćivali stambeni kredit za stan koji im se nakon dvije godine prestao sviÄ‘ati, u gradu u kojem nisu željeli živjeti. Ali Pelevinov «oralno-analni vau refleks» (aluzija na ameriÄki uzvik «Wow!» koji odaje posvemaÅ¡nju ushićenost viÄ‘enim) je jednostavno prejak, a Rusija postaje idealan poligon za psihologe sklone izuÄavanju novih fenomena. Jer ovdje opÄinjenost Å¡arenim sliÄicama koje reklamiraju općeprihvaćenu idilu življenja u novom dvosobnom stanu, koliko god on koÅ¡tao, tek poÄinje. I gotovo je nevjerojatno da jedna zemlja koja je svojom poviješću dala toliko primjera Äitavom svijetu, danas bez otpora prihvaća kretenski svjetski poredak u kojem neki struÄnjak predvidi da će cijene stanova ili dionica rasti, ili da će sljedećeg ljeta mini-haljine biti hit, i svi popuÅ¡e hipnotiÄki trik te to zaista postane tako. Slažem se da su vizije osnova razvoja, ali te vizije ne bi trebale dolaziti iz ureda marketinÅ¡kih agencija u kojima je njihova izrada naruÄena, već iz glava koje su nepristrane i slobodne od komercijalnog pristupa. Žalosno je da na kraju i sam popizdiÅ¡ od tog okruženja i nakon dugotrajne poslovne karijere postaneÅ¡ izjebani stari ÄiÄa koji nosi odijela, satove i ostale ukrase koji niÄemu ne služe te hodaÅ¡ po svijetu kao dio ekipe koja je uvjerena da im pripada najmanje 30 posto tržiÅ¡ta svake zemlje u koju se udostoje spustiti stopalo.U Rusiji joÅ¡ uvijek nema glumaca, pjevaÄa ili nogometaÅ¡a koji su poznatiji po bogatstvu nego po svojim ulogama. Zanimanje «jet-setter» izgleda ovdje joÅ¡ nije zaživjelo, bar ne kao na zapadu gdje se Äini da mediji žive od izvjeÅ¡taja o tome koliko tko ima novaca, kakve kuće kupuje, s kim upražnjava intimne odnose, koliko litara alkohola loÄe na svojim tulumima. Razlog za to je vjerojatno Å¡to ruski bogataÅ¡i ne vole da se piÅ¡e o njima. Pametni ljudi.
Putevima Dersu Uzale (10. dio) - Vladivostok - sport
January 26, 2006
Kopkalo me, naravno, i kako se ovdje trenira, poÅ¡to su seksualni život i tuÄnjava dvije osnovne životno važne funkcije po kojima ocjenjujem kvalitetu življenja. OtiÅ¡ao sam tako u jedan fini klub na obali, Olimpijac (stvarno lijep pogled na more), s dvije velike dvorane, svaka ima po ring i po 12 velikih, tustih vreća za boks. Upadnem unutra kad imam Å¡to vidjeti - upravo trenira nekakva kick-boxing ekipa ruskog daljnjeg istoka. Gledam ih malo, pa kad sam zakljuÄio da nije preopasno priÄ‘em frajeru koji je, sudeći prema povelikoj mjeÅ¡ini, oÄigledno bio glavni trener. Pitam tako frajera mogu li ja, je li, malo trenirati s vama, ja sam turist iz Hrvatske, znate, a malo se bavim s tim stvarima… Frajer me isprva hladno odmjeri pogledom, pa se iskreno razveseli kad je Äuo da sam ‘rvat i pozove me da treniram s njima besplatno. Iako mi je on neÅ¡to frfljao o raznim vidovima borilaÄkih sportova koje oni tamo prakticiraju tako da nisam na kraju shvatio na kakav ja to zapravo trening dolazim (a ionako sam od opreme imao samo male rukavice za vreću), sljedeći dan sam doÅ¡ao u dogovoreno vrijeme i naÅ¡ao dvoranu ispunjenu do posljednjeg mjesta - gledaocima. Ispostavilo se da neki klinci imaju natjecanje u boksu baÅ¡ tamo i baÅ¡ tada. Onda sam doÅ¡ao i sutra, a vrata su ovaj put bila sasvim zatvorena. Nepokolebljiv u svojoj namjeri kao da sam iz Zagreba doputovao samo radi toga, otiÅ¡ao sam u susjednu dvoranu gdje se trenira boks i pitao da li bih ja, je li, mogao malo s njima. Frajeri su me malo mrko gledali, a onda kad su Äuli da sam ‘rvat i oni se razveseliÅ¡e pa smo svi zajedno veselo nabijali po vrećama. Kako sam bio posebno napaljen nakog dugog netreniranja, žestoko sam udarao pa su se svi upoznavali sa mnom kao da sam neka zvijezda. Srećom, nitko me nije izazvao na sparing pa moj mediokritetski odnos prema boksaÄkim treninzima nije izaÅ¡ao na vidjelo.Nakon treninga, naravno, dolazi tuÅ¡iranje. Moram priznati da se tom dijelu rekreacije baÅ¡ nisam veselio, predmnijevajući da sanitarni Ävorovi nisu u nekom super stanju. Ali ono Å¡to sam vidio me, dragi moji, natjeralo u tihi plaÄ. Nikad prije nisam vidio da porculanske ploÄice korodiraju. MjeÅ¡avina smrada trulog drva, hrÄ‘e i zapiÅ¡anog susjednog WC-a mi je zauvijek promijenila psihu i viÅ¡e nikad neću biti isti. Tako mora da izgledaju zatvorski tuÅ¡evi, samo Å¡to ih tamo netko održava, makar po kazni. Bilo je to toliko straÅ¡no da viÅ¡e ne želim govoriti o tome. I tako tamo viÅ¡e nisam navraćao.
Tjedan dana kasnije, tek toliko da si ne prebacujem kako sam totalno zapostavio disciplinu duha i tijela za vrijeme odmora, otiÅ¡ao sam i u teretanu u istoj zgradi. Tu je priÄa bila sasvim drukÄija, tuÅ¡evi su bili besprijekorno Äisti, teretana fino ureÄ‘ena, pogled na more, unutra muzika, televizor, ženskice skaÄu po steperima. Skoro da se nitko niti ne znoji. Nitko vas ne gleda poprijeko, nema pritiska, deÄki su opuÅ¡teni, jedino se neka grupica jaÄe nabildanih tipova izdvojila u udaljeni kut dvorane pa priÄaju neÅ¡to svoje, gotovo da bi Äovjek rekao da im je neugodno Å¡to su takvi.
I joÅ¡: za naÅ¡eg boravka u Vladivostoku zavrÅ¡en je i wimbledonski teniski turnir, gdje je pobjedu u pojedinaÄnoj ženskoj konkurenciji odnijela Ruskinja Marija Å arapova. A Vladivostok je Å¡utio, i samo Jana, Anja i Ženja su spomenuli kako se kod njih tako neÅ¡to ne slavi, već se preko toga prelazi kao da takvih talenata u Rusiji ima na bacanje. Važna je jedino Rusija, a od svih pojedinaca koji ju tvore, brane, rade za nju ili ju predstavljaju u svijetu se oÄekuje da budu sretni svojim doprinosom i ne traže niÅ¡ta viÅ¡e. Radi te filozofije, jedino je ruska vlada, od svih država ugroženih NjemaÄkom agresijom u II. svjetskom ratu, mogla doÄekati predstojeću invaziju NjemaÄkih divizija već davno prihvaćenim pristupom: «ako napadnu, pokrit ćemo ih kapama».
A da nisam vidio pano-reklamu na kojoj je nekakva apsolutno prekrasna cura svojim licem reklamirala nekakvu bijelu tehniku, i da Jana nije primjetila kako opÄinjeno buljim u tu curu koja bi lako mogla biti jedna od vrhunskih svjetskih modela, nikad ne bih saznao da je to ustvari europska prvakinja u Å¡ahu Aleksandra Kosteniuk, trenutno Äetvrta na ljestvici FIDE.
Putevima Dersu Uzale (9. dio) - Registracija
January 24, 2006
Prvog dana, dok sam tako polumrtav ležao i filtrirao neku Äudnu mjeÅ¡avinu smoga, vlage i kisika u tragovima dok mi se nos nije napunio i grlo sasuÅ¡ilo, Jana je u hodniku vodila žive pregovore sa svojom prijateljicom i turistiÄkom agencijom na temelju Äijeg vauÄera sam uÅ¡ao u Rusiju. E, a sofisticirana zajebancija oko viznog sistema izmeÄ‘u Rusije i Hrvatske bi mogla biti predmet analize mladih nadobudnih polaznika naÅ¡e diplomatske akademije. Pazi sad. GraÄ‘ani Republike Hrvatske u turistiÄkom posjetu Rusiji mogu ući u zemlju bez vize, ali uz poziv ruskog državljana (s prebivaliÅ¡tem u Rusiji, naravno) ovjeren od njihovog Ministarstva unutraÅ¡njih poslova, ili uz predoÄenje turistiÄkog vauÄera na kojem piÅ¡e gdje idete, na koliko dugo, i adresa hotela u kojem odsjedate. U prvoj varijanti, da bi Ministarstvo ovjerilo poziv privatnog lica iz Rusije potrebno je oko mjesec dana; poÅ¡to smo mi datume puta saznali tek kasnije (i putovali smo puno ranije nego Å¡to smo planirali), morali smo se opredijeliti za varijantu broj 2. Dakle, vauÄer. Do prije dva mjeseca mogli ste nazovati neku turistiÄku agenciju u Rusiji i reći im o Äemu se radi; oni bi vam izdali vauÄer i naplatili nekih 40 dolara za svoje troÅ¡kove te joÅ¡ otprilike toliko za jednu noć u hotelu koji bi vas prijavio u mjestu boravka i uÅ¡tedio vrijeme Äekanja u redu za registraciju stranaca u nekom od gradskih ureda. Ovaj postupak se već toliko ustalio, a i nitko od ruske administracije ne oÄekuje logiÄnost, pa su svi pali na dupe kad je vlada donijela propis po kojem stranca hotel u kojem odsjeda mora registrirati svaki dan njegovog boravka – dakle, nema viÅ¡e zajebancije, i lokalni uredi Ministarstva provjeravaju da li su gosti zaista zavedeni u knjigama hotela za te datume. Prije ste platili turistiÄkoj agenciji da obavi posao registracije u hotelu, a zapravo ste odsjedali gdje ste htjeli – kod prijatelja, u hostelu, u drugom gradu. Bez obzira Å¡to su Rusi ovim novim propisom zapravo uveli reda u registraciju stranih gostiju, nastala je prava zbrka i panika meÄ‘u putnicima koji su kupili vauÄer bez namjere da odsjedaju u hotelu. I zaista, nije mi bilo ni na kraj pameti da odsjedam u hotelu, a joÅ¡ manje da plaćam tri tjedna polupansiona. Ja sam, vjerojatno jedini od svih koje je zatekla ova nezgodna situacija, bezbrižno hrkao na krevetu iz dva razloga: prvo, umoran sam; a drugo, ako je postupak registracije jednog sasvim nevinog turista toliko kompliciran, ja sam spreman spakirati svoje kofere i otići, ne žaleći novca niti vremena. Gdje nisam poželjan, ne želim ni biti.U meÄ‘uvremenu se Jana znojila na telefonu, nastojeći razrijeÅ¡iti moj problem. Nakon par sati razgovora, tokom kojih sam se ja budio mokar od znoja i vlage s osjećajem da mi netko pritišće jastuk na lice, iskusni djelatnici turistiÄke agencije su predložili kompromisno rjeÅ¡enje – naime, zakon nigdje ne kaže da turistiÄka agencija ne može registrirati stranca u privatnom smjeÅ¡taju. PoÅ¡to ovaj postupak prolazi mimo porezne uprave, nitko ne mora prijavljivati nikakve prihode od boravka stranca i sve je super. Problem je samo jedan, a taj je da sam ja zapravo pokusni kunić, jer nitko do sada nije na takav naÄin registrirao boravak stranca. Ali frajer iz agencije je uvjeravao Janu kako će sve biti u redu, Å¡to mi je bilo pomalo Äudno s obzirom da se s tim bavi prvi put. Za one koje to zanima, regularna procedura podrazumjeva da vas ruski graÄ‘anin koji vas je pozvao u roku od tri radna dana prijavi na lokalnom uredu Ministarstva unutraÅ¡njih poslova u mjestu boravka.
Iskoristit ću ovu priliku i pohvaliti naÅ¡u administraciju koja pitanju boravka Rusa u Hrvatskoj pristupa puno opuÅ¡tenije. Dovoljan je, naime, poziv privatne ili pravne osobe (u prvom sluÄaju ovjeren od javnog bilježnika), bez posredovanja ikakvog ministarstva, i Rusi mogu stizati u neograniÄenom broju, u turistiÄki posjet ne dulji od tri mjeseca. Jednom kad stignu, u roku od dva radna dana ih treba registrirati u Minstarstvu unutraÅ¡njih poslova. Kad je Jana dolazila meni u posjet, ja ovo posljednje nisam obavio jer sam na aerodromu dobio krivu informaciju da se to obavlja automatski po njenom ulasku u zemlju (uostalom, tamo na ulazu rade djelatnici Ministarstva). No to pri rjeÅ¡avanju njenog trajnog boravka nije predstavljalo problem, iako je – na moje iznenaÄ‘enje – u Ministarstvu sve bilo evidentirano: datum ulaska i izlaska, registracija od strane hotela u kojima smo odsjeli. Dakle, iz te evidencije je bilo jasno da smo bili u prekrÅ¡aju, jer stranac nije registriran na Ministarstvu u roku od 48 sati (niti bilo kada). Ali nitko nije niti spomenuo ovaj prekrÅ¡aj.
Nakon Janinog herojskog angažmana i obećanja turistiÄke agencije da će sve biti u redu, nije nam preostalo niÅ¡ta nego da Äekamo. Drugi dan sam se već pitao ima li smisla raspakirati ostatak mojih stvari, kad je telefon veselo zazvonio te su nam javili da sam punopravno registriran kao strani turist u stanu Janinih roditelja. Veselju nije bilo kraja, te smo iz tih stopa odjurili u ured turistiÄke agencije kako bismo im se zahvalili i uplatili odgovarajuću naknadu (onih 40 dolara).
Tamo nas je Äekao tip u ranim tridesetim godinama, mrÅ¡av, suh (Å¡to s obzirom na odsustvo klima-ureÄ‘aja nije bilo Äudno), u naoÄalama, bistrog pogleda i vedrog duha. Zamoli nas da saÄekamo dok je razgovarao na telefon, oÄigledno s drugom agencijom koja je organizirala posjet ruskih turista negdje u Kini. Iako se je glas na drugoj strani tako zvuÄao, a i po sadržaju odgovora naÅ¡eg domaćina se moglo zakljuÄiti da se njegov sugovornik svojski trudio da ga ispizdi postavljanjem jednih te istih pitanja po nekoliko puta, naÅ¡ spasioc je zadržao prisustvo duha i vjeÅ¡tim verbalnim manevrima neumitno vodio razgovor kraju. Odmah mi se Äovjek svidio, ne da se zajebavati. Nakon Å¡to je zavrÅ¡io razgovor, objasnio nam je sve aspekte problema registracije stranaca u turistiÄkom posjetu Rusiji, iz Äega se dalo zakljuÄiti da se turizam, barem u ovom dijelu svijeta, sastoji od borbe s lokalnom administracijom viÅ¡e nego od iÄeg drugog. Tko joÅ¡ razmiÅ¡lja o novim turama, sadržajima i programima animacije kad jedan Äitav dan potroÅ¡i za rjeÅ¡avanje registracije jednog jedinog turista? Sažalismo se nad ovim vrijednim Äovjekom, a uz to se na kraju ispostavilo da su on i Jana studirali na istom faksu, pa se veselo rastadosmo sa suzama u oÄima, ganuti Å¡to smo naÅ¡li srodnu duÅ¡u i Å¡to razumijemo agoniju razumnog Äovjeka roÄ‘enog u nerazumnom sistemu.
Putevima Dersu Uzale (8. dio) - Vladivostok
January 21, 2006
Autor: arsenyev (blog) Objavljeno u: Putopisi Post je dosada pročitan 1818 puta.
Tagovi: arhitektura, Bryner, grad, Habarovsk, luka, povijest, Putopisi, režim, Staljin, Vladivostok, Šalamov, željeznica
Povijest je uÄiteljica života… Dakle, krenimo od poÄetka. Vladivostok je osnovan 1860. Kad je ruski vojni zapovjednik Nikolaj Muravjev-Amurskij naredio osnivanje vojne luke u novootkrivenoj uvali. Ubrzo je poÄelo naseljavanje pomoraca, vojnika i popratnih službi, a tokom sljedeća dva desetljeća u Vladivostoku su, zahvaljujući njegovom dominantnom položaju na moru, poÄeli nicati i razni administrativni uredi carske Rusije. Vladivostok je službeno postao gradom 1880.godine, kad je broj stanovnika bio tek 13 tisuća, a prisustvo vojske je dominiralo i odreÄ‘ivalo karakter grada sve do raspada Sovjetskog Saveza. Već tada je Vladivostok bio izuzetno popularan za strance i gotovo polovicu stanovnika su Äinili Amerikanci, Å veÄ‘ani, Nijemci, Nizozemci i Kinezi, svi u potrazi za zaradom u nesreÄ‘enim trgovaÄkim prilikama gradova na rubnim podruÄjima. Kad je 1890. godine poÄela gradnja usurijske željeznice, dodatno se povećao broj azijata koji su u traženju posla bili puno angažiraniji od Rusa – ovi drugi, naime, preferiraju sjedenje na guzici i kritiziranje radi nedovoljnog angažmana i pomoći koja bi trebala stići iz europskog dijela Rusije. Kasnije je usurijska pruga postala dio transsibirske željeznice, koja je izgraÄ‘ena nedovoljno brzo da spasi Rusiju od poraza u rusko-japanskom ratu (1904-1905). Tada su Rusi izgubili svoje vojne baze u Mandžuriji i doživjeli Äuveni poraz u kineskoj luci Port Arthur, gdje je život izgubio i vice-admiral Makarov (unatoÄ hvaljenim vojnim vjeÅ¡tinama koje je posjedovao, naletio je brodom na minu kao zadnji papak). Nakon toga Japanci su joÅ¡ ispraÅ¡ili i rusku baltiÄku flotu koja je proputovala 18 tisuća milja da bi ih japanski admiral Togo, prethodno isfrustriran britanskom odmazdom nad Japancima radi ubojstva nekakvog britanskog dužnosnika u Japanu, neobjaÅ¡njivo nadmoćno rasturio gotovo bez gubitaka za svoju flotu. Tokom ovog rata Japanci su iz svojih brodova bombardirali Äak i Vladivostok, ali samo simboliÄno. NajsmjeÅ¡nije je da su se Japanci zapravo godinama prije ovog sukoba bojali Rusa, a i to da su u trenutku pobjede zapravo bili financijski potpuno iscrpljeni, i Rusija je (kao i puno puta do i poslije toga) strpljenjem i ustrajnošću mogla doći do pobjede, doduÅ¡e uz brojne žrtve.Kasnije, tokom ruskog graÄ‘anskog rata 1917-1921, Vladivostok je služio kao iskrcajna luka za strane intervencije, gdje su se iskrcavali Amerikanci, Englezi i Japanci koji su vojno podržavali «Bijele» u borbi protiv «Crvenih». Tokom II. svjetskog rata ameriÄki brodovi su ponovno prolazili kroz luku Vladivostok, ovaj put noseći pomoć i neophodnu mehanizaciju kako bi Sovjetski Savez održali u ratu s NjemaÄkom. Uz to, ostaci vojne povijesti su vidljivi u tvrÄ‘avama koje se izdižu u okolici grada i nadziru «IstoÄni Bosfor», zajedno s utvrdama sagraÄ‘enim na otoku Russkij, preko puta zaljeva Zlatni rog u kojem se nalazi luka Vladivostok.
Negdje sjeverno od Vladivostoka nalazila se i kaznionica – kazamat, o kojoj je pisao i Varlam Å alamov u svojim «PriÄama s Kolime» kao o tranzitnom zatvoru za politiÄke zatvorenike i neprijatelje revolucije. Te priÄe su mi toliko straÅ¡ne da se za svog boravka u Vladivostoku nisam niti jednom interesirao gdje se toÄno nalazila ta kaznionica u kojoj su se presjecali putevi stotina tisuća većinom nevinih zatvorenika carskog, boljÅ¡eviÄkog i Staljinovog režima. PriÄe koje su ti ljudi jedni drugima priÄali Å¡aptom vjerojatno joÅ¡ uvijek odzvanjaju u nekoj sivoj zgradi, osim ako netko nije bio dovoljno pametan da ju sruÅ¡i i zauvijek ukloni spomenik jednoj od najvećih katastrofa koju je Äovjek sam u stanju izmisliti iz puke dokolice.
Vjerojatno upravo radi ove kratke i burne povijesti, Vladivostok je grad konfuzne gradnje i pomijeÅ¡anih stilova arhitekture, Äesto neadekvatne komunalne infrastrukture koja uzrokuje nestaÅ¡ice vode i struje i u samom centru grada. A centar, koji se ponosi svojim robusnim blokovima zgrada ispunjenih gradskom ili vojnom upravom, je u posljednjih par godina iÅ¡aran stakleno-betonskim trgovinskim i uredskim zgradama, ali joÅ¡ uvijek daje dovoljno prostora zahvaljujući Å¡irokim ulicama i velikom srediÅ¡njem trgu, razvuÄenom za potrebe parada i proslava. Ako se popnete negdje viÅ¡e, vidjet ćete kako se kaotiÄno izgraÄ‘ene stambene Äetvrti slijevaju u prozraÄniji i bolje organizirani centar, toÄno na mjestu gdje zaljev Zlatni rog zavija prema istoku, a zatim se opet razdvajaju: istoÄno, opet u stambene Äetvrti, ali neÅ¡to novije, i zapadno, u poluotok na kojem se nalaze dvije gradske plaže (na strani otvorenoj Japanskom moru) i željezniÄki kolodvor te putniÄki terminal morske luke (na strani okrenutoj prema zaljevu Zlatni rog, uz srediÅ¡nji trg). Grad je zaista razbacan u sve tri dimenzije, s mnogobrojnim brdima od kojih su neka pokrivena zgradama, neka garažama, a neka samo radio-antenama. Za vrijeme jakih kiÅ¡a, doline izmeÄ‘u ovih brda mogu vrlo brzo poplaviti, tako da prizor automobila ili kontejnera koji plutaju na bujici vode nije rijedak sluÄaj. Brda predstavljaju problem i za snabdijevanje vodom, radi Äega ljeti Äesto trpe stanari viÅ¡ih katova te su se prisiljeni spuÅ¡tati u prizemlje po vodu iz zajedniÄke slavine koja je iz tih razloga i postavljena u svakoj zgradi. Uz sve te nevolje, Vladivostok je neobjaÅ¡njivo Å¡armantan, vjerojatno upravo zato Å¡to vas iz sivila na brzinu graÄ‘enih stambenih zgrada za vrijeme socijalizma Å¡irokim ulicama vodi k dostojanstvenim (uz to i nedavno obnovljenim) zdanjima iz doba carske Rusije i Staljinove ere, kad je sve graÄ‘eno po uzoru na moskovsku arhitekturu. Tu su se ugnijezdili restorani i barovi sasvim moderne unutraÅ¡njosti i ponude, obiÄno u prizemlju ili Äak u ukusno preureÄ‘enom podrumu, a ponekad i u vežama Äija su dvoriÅ¡ta tek nedavno poÄeli koristiti kao terase. Dućani smjeÅ¡teni u centru izvana izgledaju skromno, s tek nekoliko izloga u prizemlju, ali u unutraÅ¡njosti zauzimaju od tri do pet katova i koriste svaki kutak prostora i svaki zavinuti hodnik ovih dostojanstvenih zgrada.
Pored povijesnih i graditeljskih zanimljivosti, Vladivostok se može pohvaliti i Äinjenicama manje praktiÄne važnosti: malo ljudi zna da se u njemu nalazi jedina uspinjaÄa u Rusiji – iako je važnost ove trivijalne Äinjenice umanjena tim Å¡to je dotiÄna uspinjaÄa dugaÄka tek kojih dvjesto metara (moja gruba procjena) i uz to je pokvarena. U Vladivostoku je roÄ‘en i ameriÄki glumac Yul Briner koji je, iako s dalekog istoka, godinama napucavao raznorazne pokvarenjake u western (zapadnim) filmovima.
Živi tu svakakva ekipa, a mjesto iz nekog razloga obožavaju Amerikanci, kao na primjer nekakav Rick i Greg, koji su ovdje stigli prije desetak godina u potrazi za trgovinom, i toliko im se svidjelo da su s vremenom u Vladivostoku registrirali svoju firmu, trajno se doselili, svaki za sebe pronaÅ¡li izabranicu svog srca te se na kraju oženili. Sad trguju svime, od ženskih tampona preko suÅ¡enog lososa do CD-a, bave se ekstremnim sportovima – treking na KamÄatki, paragliding i padobranstvo, skaÄu iz aviona i vriÅ¡te od uzbuÄ‘enja. NaveÄer izlaze u zadimljene disko klubove i troÅ¡e svoje zarade od izvoza drva i uvoza laka za nokte, i sjajno im je.
ÄŒesti posjeti ameriÄkih vojnih brodova potvrÄ‘uju ono pravilo da se povijest ponavlja, i to obiÄno kroz neku ironiju. Kako drugaÄije gledati na preÅ¡etavanje gomilica bijelih ameriÄkih mornariÄkih uniformi, prekratkih nogavica i smijeÅ¡no Å¡irokih guzica, po gradu kojeg su (a i dan danas to rade) do prije 15 godina živo snimali iz satelita ne bi li utvrdili snagu ruske istoÄne flote kao izglednog budućeg neprijatelja. Uz to, amerikanci redovito slave svoj Independence Day (4. srpnja) na nekom od raketnih razaraÄa koji posebno za tu priliku pristaje u luci Vladivostok. Sve ovo zvuÄi tim Äudnije kad se uzme da je do 1990. godine Vladivostok bio zatvoren grad za strance, a Äak su i ruski graÄ‘ani iz drugih krajeva zemlje morali tražiti posebnu dozvolu za posjet ovom gradu.
Eto, to nam kaže povijest a zakljuÄke mora izvući svatko za sebe. Danas Vladivostok formalno nije prijestolnica ruskog dalekog istoka (tu titulu nosi Habarovsk), ali njegovim graÄ‘anima to ne smeta jer se u Vladivostoku dogaÄ‘a puno viÅ¡e nego u Habarovsku, prije svega zahvaljujući luci i povezanom transportu i trgovini, ali i kulturnom životu (stigli smo tek Å¡to je zavrÅ¡io nekakav meÄ‘unarodni filmski festival). U Vladivostoku možete naći zaista sve, iako je grad izvana izgleda neuredan, s nasumce razbacanim zgradama i prljavim ulicama jer beton joÅ¡ uvijek nije pobijedio prirodu pa se na ulice za vrijeme kiÅ¡a ispire zemlja s brda koja proviruju izmeÄ‘u zgrada. Tu su kina, ekskluzivni restorani, Å¡armantni barovi, dućani u kojima ima svega – od raznovrsnih mlijeÄnih proizvoda do kavijara (koji ovdje nipoÅ¡to nije ekskluzivna hrana), od CD-a i DVD-ova koji koÅ¡taju i do pet puta manje nego u Europi (naravno, nelicencirani ili narodski reÄeno, piratski) do vrhunske audio i video tehnike, od jeftine odjeće na kineskoj tržnici do super-skupih krpica razvikanih modnih kreatora. Talijani su iz nekog razloga ovdje posebno na cijeni, tako da u Vladivostoku imaju posla talijanski arhitekti kao i prodavaÄi talijanske obuće i odjeće.
Ovdje je rad trgovina nedjeljom prije pravilo nego iznimka, iako je grad osjetno prazniji vikendom. Ali ugodno je znati da se možete proÅ¡etati do najbližeg dućana u kvartu – a obiÄno ih ima nekoliko u blizini – i kupiti većinu prehrambenih namirnica te se vratiti kući prije poÄetka filma ili na vrijeme pripremiti objed za goste. Ne, ne morate trÄati do automobila i juriti u nekakav ludo velik shopping centar baÄen na rub grada jer je u vrijeme gradnje tamo zemlja bila najjeftinija, i ne morate sa svojom jednom jedinom bocom ulja Äekati u redu iza pet-Å¡est veselih kupaca koji su pretrpali svoja kolica zalihama za Äitav tjedan ili mjesec. ProÅ¡ećete se i vratite, a isto možete uÄiniti i noću, jer bez obzira Å¡to su mali, ti dućani nerijetko rade i 24 sata dnevno. Živo se sjećam kasnih veÄernjih Å¡etnji prije dvije zime, kad smo se Jana i ja po mrklom mraku i žestokoj zimi vraćali iz posjete nekoj od njenih prijateljica, i kad bismo navratili u neki od tih dućana po nekakvu sitnicu. U jednom od njih, gdje sam uÅ¡ao kako bih kupio samo jedan jedini paket maramica (kako se, zaboga, toga sjećam?), zatekao sam curu kojoj je moglo biti tako, dvadeset i pet godina, koja je sjedila u gusto pletenom smeÄ‘em puloveru i Äitala nekakvu tanku knjižicu. I dok je na ulici bila ciÄa zima, meni se uÄini kako je njoj zapravo super u ovom dućanu, kako mnoge ljude razveseli i ugrije prizor ove tihe, mlade prodavaÄice koja ogrnuta svojim puloverom uz knjigu Äeka kraj noćne smjene.
