Amsterdamski trip March 5, 2007

Dame&gospodo,

Prije nego što prijezirno odjedrim u još jednu istočnu avanturu, a nakon što sam se tek vratio s jedne zapadne eskapade, želio bih još jednom skrenuti pažnju na dojam kako se kod nas stvari ne razvijaju baš najbolje. Između ostalog, ne mogu se prestati čuditi niskoj razini prosvjetljenja u tako lijepoj zemlji kao što je naša. Sudeći po razini napetosti koja se osjeća u našoj dičnoj Vladi, možemo samo zahvaliti Gospodu što nismo supersila, jer bi u protivnom naša probrana ekipa vrlo vjerojatno započela nekoliko vojnih sukoba oko vječno otvorenih pitanja i neriješenih starih računa sa svojim susjedima te svima koji su ih ikad na bilo koji način uvrijedili (uključjujući Jubitu čije bi servere prve bombardirali taktičkim nuklearnim oružjem a sve u smislu zaštite ljudskih prava i digniteta članova Vlade). Čovjek shvati koliko su neke ideje kretenske tek kad putuje. Uzmimo Amsterdam, na primjer. Evo, nema niti tjedan dana kako sam s društvom sjedio u jednom od njihovih «coffee shop-ova» i zabavljali smo se ritualima zamatanja duhana s primjesom lakih droga u fine bijele papiriće. I nemam što tajiti, zatim smo te naše pripravke i popušili. A što se onda dogodilo, pitate. Pa onako, ništa spektakularno. Čak sam posumnjao da su mi podmetnuli nekakav crni čaj, a ja sam samo zamišljao kako pušim strašne opojne droge i osjećao se strašno važno. Prvo mi se činilo da će mi se žestoko zavrtjeti u glavi, ali se to nije događalo; onda mi je sve postalo tako dobro, u redu, prihvatljivo, podnošljivo, i u tom odmaku od svih Bogu teških analitičkih misli sam na trenutak izgubio tijelo te osjetio blagu paniku pa sam se razmahnuo rukama oko sebe kako bih dohvatio jednu od dvije ženske iz društva i uvjerio se da nisam napustio planetu (iskoristivši pritom priliku da ih stisnem na pomalo neprimjerenim mjestima). Poslije smo se kliberili čitavu večer i dobar dio noći, a nije mi se činilo da to ima ikakve veze s travom, jer nakon pola sata nisam osjećao baš nikakve fizičke učinke tog dobrog dima.

Sad dolazimo do bitnog pitanja: koliko je to loÅ¡e? Zlo? Opasno? Mislim, u Hrvatskoj vam to može donijeti zatvorsku kaznu, kažu mi od jedne do tri godine (čitao sam samo krivični zakon iz 97, dopune nisam… pazi mene, kao da se ispričavam Å¡to nisam pročitao neko svjetski poznato literarno djelo do kraja). Netko se sprdao činjenicom da je kazna za posjedovanje marihuane za osobnu upotrebu jednaka kazni za otmicu državnog dužnosnika (zaÅ¡to bi ijedan sud drugačije gledao na otmicu državnog dužnosnika u odnosu na otmicu bilo koga drugoga je daleko iznad mojih mogućnosti razumijevanja). U redu, idemo jedan korak dalje s ovim. Hrvati piju, je li tako? Piju. A kad pijeÅ¡, zna se, postajeÅ¡ prava ljudina. Zvijezda. Divan primjer istinski druÅ¡tvene individue. Izraz «kako sam se uniÅ¡tio od cuge jučer» se izgovara s ponosom i izaziva neskriveno divljenje slabića koji se ne usude prolaziti taj krajnji test muÅ¡kosti. Ti histerični birtijaÅ¡ki rituali često traju do kasnih noćnih sati, jer ranim odlaskom pokazujete nedostatak odgoja i općenito nedruÅ¡tveno ponaÅ¡anje. Tada obično netko pomisli na svoj jadan život koji se u tri sata ujutro čini joÅ¡ jadnijim, a nakon 10 rundi od njega ostaju samo beskrajno iritantni mutni kadrovi trenutaka koji su nosili najžešće frustracije. Ili jednostavno uzme ključeve i sjedne u auto. Kao Å¡to svatko iole razuman može pretpostaviti, ove situacije vode u razne probleme. Na primjer, neki se svojih frustracija rjeÅ¡avaju kratkim rafalima iz juriÅ¡ne puÅ¡ke AK47 uperene u njihove prijatelje&obitelj u pijanom bijesu. Oni koji ostanu relativno dobroćudni sjedaju u auto i kreću prema kući te na putu dovoljno često uzrokuju spektakularne sudare nakon kojih ostaje nekoliko mrtvih, možda pokoji trajni invalid te par zakrvavljenih lica.

Vratimo se sada na moje napušeno društvo u Amsterdamskom coffee shop-u. Na što smo mi sposobni u ovakvom stanju? Sigurno ne možemo VOZITI. Ne možemo nauditi nikome. Ne ŽELIMO nauditi nikome. Nećemo otići kući, istući naše žene, umlatiti njihove ljubavnike, izbosti poznanika radi duga od 200 kuna, baciti bombu u obližnji kafić iz čiste spačke. To je to, prijatelji. Ako se nadimite u Hrvatskoj, ići ćete u zatvor. To je ono, sivi betonski zidovi, čelične rešetke, ne možete ići kući, prvi susjed vam se zove Momčilović ili Krojf i s vremenom shvaćate da to i nisu tako loši dečki. Malo kartate da skratite vrijeme. Za lovu. Na dug.

Ako se napijete i razbijete nekoga, međutim, alkohol postaje olakotna okolnost ako se niste napili u svrhu počinjenja krivičnog djela, što ćete, naravno, kao vrijedan član društva s lakoćom dokazati. Dilati alkohol možete u količinama koje vam vesele srce. Možete jednom jedinom čovjeku prodati kamion najžešće cuge iako frajer ima tikove i bunca da je ratni vojni invalid s PTSP-om čiji stupanj invalidnosti je upravo u postupku revizije. Možete uvaliti deset kašeta lošeg piva napaljenim skinheads-ima, prodati žesticu bijesnim engleskim nogometnim navijačima u posjeti, depresivnim majkama, agresivnim muževima, klincima na granici maloljetnosti, i nitko vas neće ništa pitati sve dok uredno uplatite porez na prodanu robu. Nema posljedica, odgovornosti. Ništa.

Moj osobni dojam je da su zakonodavci već bili žešće napušeni lošeg šita kad su nakucavali krivični zakon.

I na kraju, želio sam priložiti jednu fotografiju koja bi poslužila kao neoborivi dokaz koji će me strpati u zatvor na jedno godinu dana (pod uvjetom da skuže tko sam, nađu me, dokažu da je to što pušim opasna travurina i žestoka droga, a i onda ću se braniti izjavom da nisam uvlačio). Međutim, nisam želio iskorištavati ovaj medij sa samopromociju, a uz to sam i prilično ružno ispao – u stvarnosti sam neobično lijep – pa ništa od toga ovaj put.

Idem se sad pakirat.

Porezna rapsodija February 15, 2007

Ovo mjesto je shithole.

Prvo sam ujutro morao ići po poreznu karticu (zakaj se to zove kartica kad je na onom jadnom perforiranom printer-papiru formata A4?) u firmu koja nam obračunava poreze jerbo mi to sami plaćamo poÅ¡to institucija u kojoj sam zaposlen prema zakonu to ne mora raditi pa niti ne radi. DoÅ¡ao sam na njihovu adresu u jednoj od najprometnijih zagrebačkih ulica, dakle ne u nekom slam-u, već relativno blizu centra naÅ¡e metropole, i ogledavao se kao posljednji mutavac u potrazi za tablom na kojoj piÅ¡e ime računovodstvenog servisa. Ali kurac. Pitam portira u zgradi do, frajer naravno nema pojma. Pitam u dućanu u ulazu do, oni nisu čak ni sigurni da li je to taj broj a po skurenim facama prodavačica bi se dalo zaključiti da nisu sigurne niti da se nalazimo u ulici u kojoj se nalazimo. Onda opet izaÄ‘em na ulicu i gledam; vidim nekakve veže koje vode u Å¡ljunkom i blatom pokrivena dvoriÅ¡ta s onim starim, drvenim garažama i mislim si: ako očekujeÅ¡ da tu naÄ‘eÅ¡ taj računovdstveni servis, onda si fakat poludio. Nakon očajničkog poziva upućenog kolegici, ispostavi se da je “to sigurno tu negdje” i onda popizdim i počnem obilaziti te opskurne haustore i veže, čime sam privukao sumnjičave poglede svakog poÅ¡tenog prolaznika na ulici. Na kraju zamaknem za neki ugao i iza izbočenja na zidu zgrade naÄ‘em ulaz i, konačno, tablu na kojoj nekakvim tužnim fontom, anemično plavim slovima na sivo-bijeloj povrÅ¡ini piÅ¡e ime poduzeća kojeg sam tražio. Ne mogu niti početi objaÅ¡njavati kakva me tuga obuzela pri pogledu na taj ulaz. Siva iskidana fasada, drvena vrata s oguljenom bojom, miris vlage i nekih zajebanih detergenata i sredstava za čišćenje podova na bazi varikine, isčupani radijatori na kamenom stepeniÅ¡tu, svijene Å¡ipke od gelendera, itd, itd. Nagovorim se na penjanje na drugi kat i upadnem u ured nekakvim neopisivo potroÅ¡enim babama kojima može biti 40 a i 60 godina, i sve one me gledaju s potpunim nerazumijevanjem o čemu ja tu pričam. Pa dobro, rekoh, jel vi radite računovodstvo za moju dičnu instituciju? Nastane kratka Å¡utnja a onda potvrdiÅ¡e. Pa je li tu neko pričao s mojom kolegicom tom i tom oko PK kartice toga i toga, tj. mene? Pa da, jedna od njih se neÅ¡to mutno prisjeća, ali o čemu, o čemu… pa o PK kartici, velim ja, valjda o jebenoj pk kartici, o čemu drugom ste mogli razgovarati, vi ste jebeni računovodstveni servis koji obračunava jebene poreze zaposlenicima moje jebene institucije. Gledaju me one joÅ¡ neko vrijeme tako sa svojim tupim pogledima punim priguÅ¡ene agonije od neurotičnog i prilično besmislenog razračunavanja poreza i olakÅ¡ica pod stalnim pritiskom presumpcije krivnje (jer svi mi koji sami obračunavamo poreze se unaprijed smatramo krivima i naÅ¡e prijave su zapravo naÅ¡a obrana pred straÅ¡nim sudom porezne uprave) a onda jedna od njih počne kopati po jednostavno prevelikoj hrpi papira raznih formata, boja i kvalitete te sasvim slučajno iskopa nekakav list i okrene ga meni te upita “je li to to?” a ja velim je, dajte mi to, jebe mi se i da nije, samo da konačno izletim iz te sobe ispunjene rijetkim duhanskim dimom (u osam jebenih sati ujutro) i teÅ¡kom brigom oko ispunjavanja kretenskih formulara, Å¡to je proces koji u tom neopisivom neredu može ispasti dobro i točno  amo pukim slučajem.

Izađem tako i mislim si kako je ovo pravi trenutak za izvadit pljugu i zapalit, onako zamišljeno, na sivoj ulici s prizorom beznadežnog prometnog zakrčenja pred sobom, pod sivim nebom, s dosadnom kišom koju osjećam na faci, i stisnutim očima kroz dim promatrati sav taj jad. Onda se sjetim da ne pušim pa počnem vrtjeti nekakve glupe analize u svojoj glavi. Eto, živimo u vremenu te famozne informatike, i kad bi sutra nestalo struje, pola ekipe bi izgubilo svoje račune, poreze, vlasništvo, pa čak i identitet. A opet, uzrok mog posjeta ovoj tužnoj računovodstvenoj instituciji je taj što porezna uprava na dan 9. siječnja nije uknjižila moju posljednju uplatu poreza na dohodak, koju sam izvršio 30.12. prošle godine. Ne samo da nisu uknjižili uplatu, što im se može oprostiti (nekom je promaknula na izvodu, stigla je prekasno za obradu itd.), već nisu uknjižili niti moje zaduženje, pa je po njima ispalo da sam u prošloj godini radio 11 mjeseci. I nitko živ nije skužio grešku. Ni porezna uprava, ni ta računovodstvena firma (čudi me baš). Drkaju nas bezveze, a na kraju sva ta hrpa papira koju predajemo i te neuroze koje se razvijaju pred kraj 2 mjeseca, što je rok za prijavu poreza za prethodnu godinu, nemaju baš nikakvu svrhu. Jer se lijepo može pogledat kolike su ljudi plaćali doprinose za zdravstvo i mirovinsko, iz toga izračunat bruto plaću pa provjerit da li uplaćeni porez na dohodak odgovara bruto plaći (uopće ne mogu vjerovat da sam ušao u ovu tematiku sad). I sve to može izvrtit moj PC na poslu bez da mi šaljivi video-klipovi koje buljim zastanu niti na mikrosekundu. I onda ljude kod kojih se pojavljuje razlika zamole da im dostave potvrde o olakšicama ili dodatno zarađenim honorarima, a ostale ostave na miru. Jer oni ionako ne provjeravaju da li netko lažira svoje prijave, što znači da čitava ta porezna uprava jedno četiri mjeseca u godini samo zbraja ono što je već napisano na papirima, a pošto se u posljednje vrijeme to sve radi u Excelu, provjeravanje tih izračuna je sasvim izlišan posao. Čitava stvar bi imala smisla kad bi država provjeravala prihode po svim računima i uspoređivala s uplaćenim porezima, što je također posao kojeg može obaviti jedna prosječna konfiguracija laptopa preko GPRS veze, s neke od jadranskih plaža, za otprilike dvadeset minuta.

Koliko su ta sranja opasna dovoljno pokazuje moje iskustvo od prije par godina kada sam porez za 11. mjesec uplatio nakon Nove Godine te mi je porezna uprava to uknjižila kao preplatu poreza za iduću godinu, a za proteklu sam se vodio kao dužnik (te su me jebali da taj isti porez još jednom platim, sada odmah), bez obzira što je na uplatnici jasno pisalo POREZ NA DOHODAK ZA 12/2002 i samo savršeni kreten bi našao razlog da to uknjiži kao POREZ NA DOHODAK ZA 1/2003. Sva ta vesela zajebancija je završila tako što je neka referentica, draga ženskica kojoj je tog sranja bio pun kurac valjda više nego meni, jednostavno u kompjuteru promijenila datum moje uplate. A po papirima koji su mi stizali iz PU sam već mislio angažirat Toni Nobila da me brani.

Ovo mjesto je shithole.

Divlji Rogožin koji je konačno našao svoj mir (Pih.) January 5, 2007

Ovo je priča sa stotinu početaka i stotinu krajeva. Svaki trenutak jednog života može imati barem stotinu raznih objašnjenja od stotinu raznih ljudi, i svi će zvučati jednako uvjerljivo dok budu vršili psihoanalitičku autopsiju na još živom tijelu koje se uvija u agoniji krivnje; ako ga analiziraju, mora da je negdje zgriješio. Taj bijednik ima i stotinu mogućih sudbina, svaka jednako teška i nepobitno opravdana, i ništa ne može učiniti da mu svaki trenutak ne bude zaprljan krivnjom «jučer» i paraliziran neizvjesnošću «sutra».

Što se mene tiče, moj život, koji nalikuje na kaleidoskop blještavih pornografskih pop-up prozora i jeftine poduzetničke demagogije u koju baš nitko ne vjeruje, se nastavlja oslanjati na jednako žestoke, iako sve rjeđe, atake imperativa slobode od koje nisam vidio ni s. Jer kad sam kao mali razmišljao o slobodi, vidio sam crno-bijele filmove na kojima neki klinac trči kroz polje kao da se na njegovom kraju nalazi izvor nekakve zasljepljujuće sreće. Na kraju tog polja, naravno, nema ničeg osim šume ili još jednog polja, pa zatim još jednog, a onda najednom dolazim do ograde od susjeda, i vidim da je ta hulja povukla bodljikavu žicu između kolaca, i odmah mi je jasno što on misli o meni i mojoj slobodi. Uz to, meni čak i na vrata malog, iznajmljenog stana lupaju i zvone kojekakvi inkasatori i kontrolori, čitači mjerila, anketari i prosci, i svi do jednog zahtijevaju da im otvorim kao da mi renta koju plaćam ne daje pravo da zaključavam vrata u tmurno nedjeljno popodne, i da ležim u kadi, i čitam poput ostalih 0.5 posto mojih sugrađana (ostali su svi preumorni od posla da čitaju, a ja se zajebavam, naravno, a i čitanjem se ne može zaraditi milijun). Oni me svi mrze jer im ne otvaram, a ja ih mrzim jer ne prestaju lupati po mojim jebenim vratima.

Što se mene tiče, poštovani kolege i kolegice, majke i očevi, bake i djedovi, braćo i sestre, direktori i direktorice, članovi vlade, uvaženi saborski zastupnici, navijači i obožavatelji – čudno mi je sve to. Jednom sam čak postavio to pitanje na pismeno: kako je moguće da je čitav proces evolucije od prvih organskih molekula, preko jednostaničnih organizama, formiranja prvog, krhkog života u barama jedva ohlađenim nakon vulkanskih erupcija, nakon isplivavanja nekakvih amfibijskih spodoba iz mutnih bara na defektne noge, te na koncu letenja, veranja po drveću, puzanja i konačno hodanja, u svojoj konačnici i nepobitnom vrhuncu doveo do idiotskih kupoprodajnih igara, gdje treba jeftino kupiti i skupo prodati da bi se zaradilo, što je toliko kretenski zaključak da ga čak i praorganizmi imaju utkanog u svoj genetski kod – mora nas se rađati više nego što nas umire, inače ćemo nestati. A nestati, jasno, nema smisla. Sad još da vidimo ima li smisla nastaviti postojati.

Sve mi se čini da tu netko ne može ispljunuti istinu sve i da ga pale na lomači.

Netko bi primjetio da je beskrajno idiotski lamentirati o nekakvim patnjama kad imate na raspolaganju ugrijani ured, kad se vozite u relativno ispravnom automobilu, kad primate veliku plaću, u vremenu kad uživate u svim tehnološkim čudima koja čovjeka rješavaju potrebe za tjelesnim i duševnim naporima. Padne i koji bonus, pa božićnica; odjuri se u kakav predimenzionirani trgovački centar, ispije se i pokoja čaša vina previše, pojede se mesa, kolača, sve se pomiješa u neopisivo ljigavu smjesu koju onda naši želuci moraju razmrsiti, nalaziti joj početak i kraj, odvajati korisno od beskorisnog, sve dok od muke ne zatule i zapovijede ostatku organizma da se ugasi u blaženoj fermeniranoj nesvjestici kako bi odradili svoj posao u miru. Do jutra, do bunovne izmaglice i nevjerojatne spoznaje da je pored tebe ista supruga s priznacima neurotičnog nezadovoljstva nejasnog izvora, da vrište isti klinci, da je suđe od jučer neoprano, da su susjedi iste sjene od ljudi bezizražajnih lica, da još jedan praznik nije ništa spasio, već smo samo malo poskočili na toboganu sreće koji od djetinjstva ima samo jedan smjer, kao uostalom i svi tobogani – nizbrdo. A mi, kreteni, smo to tek sada shvatili. Hodanje po gradu popodne, nakon nešto lakšeg ručka i kraćeg veličanstvenog hrka na poderanom kauču (nikog nije briga; kauč je prekriven postavom), donosi ničim prizvanu spoznaju: kad bi čovjek danas svim poznanicima objavio da krepava od nekog zajebanog karcinoma, ne bi se našlo troje ljudi koji bi ga od srca zagrlili.

Međutim, već je dnevnik, zatim nekakve emisije o unutrašnjoj politici za koje nije jasno zašto ih itko pokazuje niti zašto ih itko gleda, pa opet ih urednici pokazuju a svi ih gledaju – ovi prvi ponukani gledanošću, a oni drugi jer naivno vjeruju da mora biti nešto važno u tim emisijama koje se pokazuju u udarnim terminima. A onda se jedne večeri pojavi ona, naša ministrica, prava ljepotica, kraljica maturalne večeri prije dvadeset godina – prije dvadeset godina, dame i gospodo, gdje je otišlo tih dvadeset godina za većinu naših narodnih lidera: u konformistički sladunjavi brak s točno zadanim brojem djece, u klimave karijere ukrašene šarenim, nečitko ispotpisivanim diplomama i priznanjima koja se dodjeljuju po inerciji, u život u emigraciji jer se kod nas nije moglo dosegnuti takve intelektualne i materijalne visine da bi se danas moglo znati i spoznati, oh yeah, da je upravo to univerzalni hrvatski san i vjekovna težnja – biti svoj na svome, s američkim standardom. Kruna maturalnih večeri je zamijenjena krunom diplomatskih balova, nečitko potpisane diplome i priznanja su kapitalizirani mjestom ministrice koje joj čak niti ne stoji loše, što dodatno zbunjuje i čitavoj priči daje mogućnost sretnog završetka koji nikad neće doći, naravno, jer dobrota u očima i plemenite crte lica mogu uliti vjeru, ali ne mogu spasiti jedan život, a kamoli čitavu državu. Perverzno se naslađujem dok promatram kako griješi: umjesto da podnese ostavku - jer ostavke se ne podnose zato što je čovjek u ostavci svinja, već zato što su svi oko njega svinje - ona se izvlači radi uživalaca teških droga koji što sami konzumiraju, što preprodaju svakakve nebeske praške u količinama koje nisu zanemarive niti za manje narko-kartele, a sve to prilično nevješto i transparentno se služeći infrastrukturom ministarstva vanjskih poslova čiji je godišnji budžet manji od vrijednosti jedne jedine pošiljke zaustavljene pri pokušaju šverca preko susjedne granice. I iako je sve očigledno otišlo u materinu, ona po ustaljenoj šabloni to poriče, doduše s nešto više šarma nego što bi to napravio suhonjavi leteći-taekwondo-udarac-nogom-u-okretu-u-prepone ministar obrazovanja, gospodin hrvati-su-genetski-poseban-narod istraživač, otkopavač bosanskih probušenih lubanja i istovremeno vizionar razvoja sistema obrazovanja koji većinu vremena, nažalost, svoj talent rasipa na kokošarske pregovore oko pet ili 10 posto povećanja plaće učiteljima. Nisam ja, kaže ona, sve je to bilo prije mene, iza mene, iza mojih leđa, ispod stola, i kojeg mi je vraga trebalo da se tituliram za sve uspjehe pa se po toj logici sad moram vaditi i za sva sranja, i kako se sada samo čine kiselima svi moji osmijesi otisnuti po stranicama vodećih dnevnih i tjednih žurnala. Pomalo staklastih bjeloočnica objašnjava kako su u diplomaciji najvažnije nekakve procedure i mehanizmi te poštivanje procedura i mehanizama, a meni je muka od procedura i mehanizama, ta kome nije, posljednja procedura kojoj sam se posvetio dušom i intelektom je bila pisana u programskom jeziku Pascal, i tjerala je nekakvog animiranog čovječuljka da trči po pritisku tipke «r», a da stane po pritisku tipke «p» (kao pauza, prekid, intermezzo, odmor, break, stop, jebemti!). Slušam tu apologetsko-izvlakačku retoriku i instinktivno tražim tipku p na tastaturi. I ekran mi je pun jebenih slova p.

P kao Primorac, na primjer – vjerojatno se jadan hvata za glavu kad vidi snimku na kojoj dripci od 17 godina zajebavaju i maltretiraju srednjoškolskog profesora u tehničkoj školi, provincijski mutavci željni svjetske slave; mali narodi i velike ideje i slične idiotske prenapumpane vizije vlastite veličine ostvarene kroz nasilje; nanjušili su krv u beskrajno popustljivom profesoru te ga udaraju poput odavno istrošene krpene lutke u kojoj jedva da je ostalo išta slame, trgaju mu posljednje šavove poput bijesnih pasa i samo je pitanje trenutka kad će ga netko zviznuti «za ozbiljno», kao da gađanje kredom, unošenje u lice, uzimanje predmeta iz njegovih ruku, paljenje televizora na njegovoj nastavi, igranje ping-ponga dok on vrijedno ispisuje tekst na ploči i u sebi misli ili moli Bog zna što, nije za ozbiljno. Bog zna što može pomoći osim vruće ćuške bez ikakvog objašnjenja, onakve nakon koje ostanete zapanjeni pred roditeljskim bijesom i snagom jer shvatite da ruka koja vas hrani, u doslovnom i prenesenom značenju, ima fizičku silu dovoljnu da vam otkine glavu ili barem da vam pukne kakva važnija žila u vratu ili idiotskom mozgu te da fatalno stradate – ništa manje te protuhe ne bi shvatile. Primorac gleda video-zapis na Internetu, uživa u internetizaciji školstva i svjedoči pogrebu jednog previše dobrog čovjeka kojeg su pokopali pripadnici pokoljenja na kojemu ostaje svijetla europska budućnost; oni mašu stolicama nad glavom učitelja, zabadaju mu iglu u petu, gađaju ga raznim sitnim predmetima, urlaju na njega, otimaju mu imenik iz ruke, sve miriše na gadno nasilje, na izbijanje nevinih, na linč, na palež, na otimačinu. Sedamnaest im je godina, tim psima i hijenama, a već su se okomili na veće od sebe, ruše autoritete, svaka sljedeća generacija sve većom brzinom, ali to nema smisla, glupani, jer smo ih mi već sve srušili. Mogu vam sada dokazati da nema Boga ili da ga mi ne možemo (ne smijemo) spoznati, svejedno, koja vam teorija više odgovara? Znači li to da ne trebamo vjerovati? Ima bogobojaznih koji su rasparali tisuće trbuha i prosuli tisuće mozgova. Ima ljudi koji vjeruju – u sebe, u nas, u vas – i nisu udarili niti jednog čovjeka. Nisu mučili učitelje. Nisu pljuvali na sve oko sebe, odvajajući se od svega, uljuljkavajući se u vlastitu laž i falsifikat spoznaje putem eliminacije – ako shvatim sve što nisam, konačno ću doći do onoga što jesam. Na kraju je, naravno, učitelj dobio otkaz. Kako će on završiti? Kao idiot. Sjedit će uz nekog divljeg Rogožina koji je konačno našao svoj mir izrezavši grkljan Nastasji Filipovnoj, gladiti mu krvničku glavu i izbezumljeno, nesvjesno piljiti pred sebe. Izgubljen, zauvijek. Ali boli nas kita za to, mi ćemo tada već biti punopravni član Europske Unije.

Pih.

Tražim nekog da me otfura do Darfura December 12, 2006

Dovoljno je znakovito što prije samog početka pisanja o ovakvim temama čovjek instinktivno traži opravdanje radi uznemiravanja javnosti stvarima koje su i njemu samom daleke (tko je taj samoprozvani humanist, udobno zavaljen u svoju uredsku fotelju?) i oko kojih se ionako ništa ne može učiniti. Iskreno, niti sam autor ovog pretencioznog teksta nije mogao naći čvrsti argument u korist umirućih od gladi u Darfuru, Kongu, Somaliji, i tako dalje, općenito: u korist bilo kojeg jadnika na ovom svijetu, smatranog takvim iz bilo kojeg razloga. Na kraju krajeva, ne možemo svi preživjeti, ljudi moraju umirati inače ćemo prije ili kasnije iscrpiti sve resurse – eto kolika panika oko nafte, a što ako dođe do nestašice vode, kruha, voća? Uz to, mi smo takve životinje, jednostavno nam je svejedno, nije nam stalo do tuđe sudbine i u tom smislu je svijet ustrojen krajnje korektno: svatko ima svoju svijest, svatko ima po jednog čovjeka koji se brine za njega, a to je on sam. Smisao je u cjelini, u ljudskoj sveukupnosti iz koje izviru vrhunski dosezi u znanosti i kulturi. Ta cjelina nastavlja postojati i bez 500.000 umrlih u Darfuru ili 2 milijuna krepalih u Kongu, a oni ionako ne doprinose Bog-zna-kako znanosti niti kulturi već predstavljaju teret čovječanstvu. Uz to, neki vjeruju da bi nam na našu nesebičnu pomoć oni mogli uzvratiti udarcem ispod pojasa ili zahrđalim sječivom u leđa, zaluđeni neslućenom mogućnošću blagostanja koje se krije tamo negdje daleko, otkuda mi dolazimo. U dvije verzije budućnosti koje im mi nudimo, oni su prokleti nezahvalnici ili smežurani leševi, ovisno o tome odlučimo li im pomoći ili ne.

Na jednom od foruma potaknutom inicijativom «Christmas in Darfur» (nekoliko suicidnih manijaka – novinara koji traže novac kako bi napravili dokumentarac o Darfuru) se može naći mišljenje kako je sve to glupost i kako je briga za vlastito debelo meso prirodan prioritet, jer: a) ionako možemo samo najebati, a ništa se bitno neće promijeniti i b) nismo mi krivi. I istina, kad razmislim malo bolje: niti meni se ne daju novci nekakvim humanitarnim organizacijama kojima pola budžeta pojedu plaće (našao sam se pozvan da ih osuđujem), a moj eventualan odlazak u Darfur bi poslužio više kao vlastita promocija nego što bi ikome konkretno pomogao – nisam doktor, ne donosim sa sobom hranu, jedino što mogu učiniti jest prenijeti vreću riže na vlastitim leđima, ali za tim nema potrebe jer to rade kamioni. Uostalom, neki izgladnjeli crni bijednik bi vjerojatno iznio taj teret bolje od mene, koji bih krepao nakon par sati izloženosti pustinjskom suncu pa bi me i samog morali spašavati. I tako može razmišljati svatko, i bio bi u pravu.

Ipak, tu nešto nije u redu.

Argument u korist ljudi koji sasvim prirodno umiru radi prevelikog broja i premalog uroda je dao upravo sam zapadni svijet. Samo u Iraku su potrošili stotine milijardi dolara na «Borbu protiv terora^©»*, poslali 140.000 vojnika od kojih su žrtvovali preko 3000, plus nebrojeno mnogo nedužnih civila (iako se oni ne računaju, oni nisu naši) kako bi spriječili eventualni novi napad avionima na Twin Towers ili eksploziju kakve prljave bombe koja bi uzela par tisuća života. Par tisuća ispunjenih života, života koji su imali svoju priliku, svoje ljubavi, svoje poslove, svoje zarade, svoje tople kamine, svoju epikurejsku nasladu koja našem zapadnom šarenilu daje smisao, jer čim je život bio šareniji, tim je smrt lakša, prihvatljivija. Dakle ukanjanje nejasne prijetnje tim tisućama života koji su većinom, u odnosu na ljudski prosjek, u stanju već danas vječno sklopiti oči s mirom i zadovoljstvom radi proživljenog, je (in)direktan razlog što smo se odrekli pomoći milijunima koje se moglo spasiti s tim resursima – pravi apsurd i sramota. Тim više što tamo umiru ljudi koji nisu imali apsolutno nikakvu priliku, niti su u svom životu iskusili ikakvu ugodu osim topline sunca ili kratkotrajnog napojenja.

Ako netko misli da se to ne odnosi na nas, vara se; pa i Hrvatska ima vojnike u Afganistanu, što plaća iz vlastitog džepa. Slijedi uznemirujući prijedlog: kladim se da bismo se svi skupa nekako bolje osjećali da smo poslali tih par desetaka ljudi kako bi zaštitili, prevezli iz opasnog područja, pružili medicinsku pomoć, donijeli hranu maloj crnoj djeci koju nitko nije pitao: «slušaj, hajde da ti damo tijelo i dušu, i da jednim i drugim beskrajno patiš tokom kratkog života, da crkneš kao suhi leš taman u trenutku kad osjetiš očajan nagovještaj da možda tako i nije moralo biti?».

A u čemu se sastoji korist za nas? Pa u tome što nećemo slati vojnike da dodatno iritiraju nekakve Paštune okupacijom, već ćemo ih gađati (ako već moramo) iz zraka, iz sigurne udaljenosti, a vojnike, doktore, inžinjere, logističare i novinare ćemo poslati da spašavaju milijune ugroženih života umjesto tisuća koji su zapravo već spašeni.

Praktični umovi, čak i oni produhovljeni, će nedvojbeno doći do zaključka kako ćemo kao vrsta postići svoj konačan trijumf, a kao pojedinci osobno zadovoljstvo i osjećaj ugode, i bez tih života: sve tehnološke, kulturne i društvene napretke je ionako uvijek nosila manjina, pet ili 10 posto svjetskog stanovništva. Jednog dana, na kraju tog puta, kad taj prosvijetljeni čovjek, übermensch, bude sjedio na vrhu nekakve planine i promatrao zalazak sunca bivajući potpuno stopljen s okolinom, praktički besmrtan zahvaljujući dostignućima u genetici, on će se zapitati samo jedno pitanje.

«Zamisli da ti sam gradiÅ¡ sudbinu čovječanstva s ciljem da na koncu učiniÅ¡ ljude sretnima, daÅ¡ im mir, ali da je radi toga neophodno i neizbježno potrebno izmučiti samo jedno sitno biće, baÅ¡ to djeteÅ¡ce, koje se tuklo rukom u grudi i na njegovim neosvećenim suzama sagraditi to zdanje, bi li pristao biti njegovim graditeljem pod tim uvjetom, odgovori i ne laži…»

* - Copyright Department of Defense, United States of America, 2001. All rights reserved.

Vrime da se pomirim sa Splitom October 29, 2006

Nesiguran da li mi laska ili uznemirava kad od mene naručuju tekstove, važem jesam li nakon tjedan dana provedenih u Dalmaciji uopće u stanju pisati o ičemu. Kliše, floskula, otrcana fraza, kako god; riječi su premalo za opisati sve što sam osjetio.

U gradu gdje je prije gotovo tisuću godina kraljevao Petar KreÅ¡imir luÄ‘aci dijele velike novce iz javne blagajne nositeljima izvitoperenih psiha koji smatraju da se na Å ibenskim tvrÄ‘avama na Å ubićevcu može izgraditi hotel ili iskonstruirati neka komplicirana situacija s koncesijama sumnjivim vlasnicima na povijesnim i kulturnim draguljima starijim od povijesti Slavena na ovim prostorima. Na zemljiÅ¡tu gdje je nekad stajala tvornica ferolegura u nečijem fantazijama zabavljenom umu izrastaju rezidencijalne četvrti nacrtane veselim bojama uz pomoć najmodernijih CAD programa i bez ikakve gospodarske, kulturne ili logičke osnove u stvarnosti. Paralelno s tim tiho propada TLM kojeg mogu spasiti tri klinca od kojih svatko govori po dva jezika i koji su dovoljno ispaljeni da proputuju Å¡est mjeseci u godini kako bi donijeli prave, velike ugovore i uposlili novo postrojenje za proizvodnju aluminijskih folija. Dobro bi doÅ¡ao i jedan srednje Å¡kolovani financijski stručnjak koji poznaje pojam “hedging” i zna ga primjeniti na valute i robe, ali direktori su zabavljeni optuživanjem manje ili viÅ¡e imaginarnih krivaca (”oni koji su…”) za to Å¡to oni unatoč svojim redovitim plaćama od 15-ak tisuća kuna ne mogu napraviti niÅ¡ta, a Vlada kao da se trudi dokazati da se TLM ne može privatizirati, da ga treba sravniti sa zemljom i omogućiti joÅ¡ jednu avanturu sa Å¡pekuliranjem nekretninama… a mene optužuju da sam patetičan kad opisujem čovjeka u srednjim tridesetim godinama, u izlizanoj sintetičkoj trenirci i iznoÅ¡enim tenisicama, potamnjelog lica od sunca i muke, crne kose, kako zatvorenih očiju i čela položenog na Å¡ake, u istinskoj agoniji, sam u katedrali Svetog Jakova nečujno miče ustima u molitvi koja na trenutak prekida jednostavno pretežak život sirotinje, izgubljenih života koji se nemaju na Å¡to usredotočiti. Kakva obitelj, kakva ljubav - nema niÅ¡ta jadnije od beskućnika na klupi u centru grada koji kroz isprekidani san vidi nepozvane snove o ljubavi.

Prekjučer navečer sam se vratio iz Å ibenika, Splita i Dubrovnika i plakao sam, prijatelji, prvi put nakon valjda kojih godinu dana, od nebeske lipote u koju je uronjena tuÄ‘a muka, neimaÅ¡tina, patnja, strpljenje, dobrota i nevinost dice koja i gladna muče; hranio sam se vrhunskim delicijama na kuli Lovrijenac i dva dana starom paÅ¡tom posluženom od čovjeka kojemu je ručak u restoranu toliko stran pojam da nije u stanju prihvatiti poziv od ponosa i straha da ne vidi koliko je bijedan, on i njegova obitelj koju jedva prehranit može… dotaknuo sam mir koji je nama ovdje stran, može se reć da sam gotovo povjerovao u Boga jer nas je sve u toj muci pomilovao, baÅ¡ kao Å¡to sam ja nježno dotaknuo taj Split u čijim ću sivim zgradama zavrÅ¡it… Nema tu mjesta nikakvim umjetnim kategorijama ljudske aktivnosti, politici, ekonomiji, praznim naklapanjima o tome Å¡to treba i tko je kriv, svim glupostima kojima se bavimo bježeći od duÅ¡evnih pitanja. A svi ćemo morat pogledat u ogledalo jednog dana i upitat se jesmo li živjeli iskreno, po srcu, ili smo projebali čitav život na službene večere, svečane prijeme, slavlje bez pokrića i uredsku sujetu, besmislene razmirice s ljudima koji nas pokuÅ¡avaju nagovoriti da ih volimo, a mi ih mrzimo jer nam smetaju u napredovanju u karijeri… Slom, slom slijedi svima koji u starosti neće moći izić meÄ‘u ljude bez srama.

Dao sam i primio više nego što jedna razmažena gradska duša može istrpit u ovih sedam dana. Moje srce je sa stvarnim ljudima tamo dolje, južno, s ljudima koji žele i trebaju posao ne radi ispunjenja ambicija i snova o vlastitoj veličini, već zato da bi u onu istu dva dana staru paštu mogli nadrobit malo pancete i pozvat nas na ručak u svoj trošni stan s nešto manje srama.

Nije politički pamflet, sigurno; ljubim ih sve, i valjda će i drugi naći snage da učine isto.

I ove dvije duše October 21, 2006

Dok se vozim po sporednim uličicama najljepšeg grada na svijetu, obilježenim pravilno raspoređenim svijetlo žutim krugovima ulične rasvjete, shvaćam da nježno dodirujem svoj san o jednom drugačijem životu. Ne treba se bojati patetike, jer je ionako nemoguće to izreći na drugi način; to je svijet u kojem nema potreba i pritiska želja – jedan napor, samo minuta nasilja nad tim snom i on će se potpuno rasuti i sanjat će ga netko drugi, na suprotnom kraju mog pogleda. Ovako ga ostavljam iza sebe u tužnoj mirnoći, ne usuđujući se išta planirati i postavljati ikakve ciljeve. Ne smijem niti pomisliti hoću li ikada šetati uz duge, široke ulice koje se s Jadranske magistrale spuštaju u grad bez potrebe da razmišljam o žurnom povratku u Zagreb.

Samo dvadeset minuta ranije još sam bio ohrabrujuće blizu, dok sam s nekoliko splićanki (a kako ih drugačije opisati) veselo raspravljao o temama od nogometa do ljubavi – i kao što većina pretpostavlja, imale su što za reći o svemu. Znale su u koji bi klub Pletikosa mogao prijeći (kao i koji bi odabir bio najbolji za njega), znale su tko stoji iza raznih gradskih poduzeća, tko je zakuhao rekonstrukciju splitske rive, znale su zagonetku neuhvatljive ljubavi i paradoks povezan sa snovima: što više juriš za njima, to brže odmiču. Znale su, splitske boginje, i sve riječi baš svih pjesama Zlatana Stipišića, i neke smo zajedno tiho mrmljali, a neke smo zaluđeno urlali kao da nastojimo nadglasati samog Gibonnija i poručiti mu da i mi razumijemo, i nas je ljubav dizala, i mi smo s treskom padali u neobjašnjivu otuđenost među ljudima kojima od ljubavi ništa nije potrebnije.

Zlatan StipiÅ¡ić viÅ¡e nema svoje ime, niti svoju adresu; on je urbana legenda, neprimjetno klizi po svom gradu i živi neki svoj život kojem svjedoče mnogi obični ljudi. Ipak, kad se popne na pozornicu, kad se u bilo kojem audio ureÄ‘aju zavrti njegov album, on postaje dobri duh Splita i svih njegovih ljudi, čovjek odjeven mjeÅ¡avinom hip-hop i afro mode koja se savrÅ¡eno uklapa u urbanu sredinu koji kao da poručuje: ja sam iz velikog grada s velikom duÅ¡om, posluÅ¡ajte moje pjesme. I nevjerojatno je pratiti kako se rock-and-roll grupe Osmi Putnik razvio u umjetnost: od tipa s dugom kosom koji je vriÅ¡tao na pozadini histerične svirke električne gitare i tvrdih bubnjeva, scenski nastup se pretvorio u pravi festival dalmatinske klape, afričkih bubnjeva, afro, funk i rock ritmova, klasične violine, pozadinskih vokala koji su pjevali na talijanskom, engleskom, francuskom, a na kraju i na nekom afričkom jeziku, neočekivanog nastupa sestara Husar i Gorana Barea, hip-hop podrÅ¡ke Mladena Badovinca iz The Beat Fleet-a i jedne obrade stare dalmatinske narodne pjesme čiji mi je naziv izmakao a koju je Gibonni najavio riječima: «narode, dajte mi Å¡est minuta strpljenja da vam prenesem ovu lipotu». I tko ne bi mogao zaplakati na tu pjesmu, zaista ima srce od kamena, a takvih u Splitu nema. Svi oni koji su zadržali neÅ¡to razuma u trenucima kad je pjesma zavrÅ¡avala su se morali zapitati zaÅ¡to ova pjesma nije na nekom albumu, Å¡to se čeka? Split, temperamentan kakav jest, nije očekivao ovakav eksplozivan susret onog Å¡to svima leži na duÅ¡i i onog o čemu Gibonni pjeva. Ne samo da je njegova grupa besprijekorno uigrana i da u sebi sadrži skrivene zvijezde na bubnjevima, violini i meÄ‘u pozadinskim vokalima, već su i pjesme proÅ¡le onaj čarobni put od trenutka kad su stvorene do trenutka kad su počele stvarati – tuÄ‘e snove, tuÄ‘e nade, tuÄ‘e duÅ¡e. Uz StipiÅ¡ićeve pjesme svaki dan prolazimo svoju Å¡kolu, na trenutke nemamo vjere u ljubav, mirimo se sa svijetom ljudi, zviri i beÅ¡timja, svaki na svoj način kažemo oprosti, otvaramo svoj libar… Sjećamo se Zlatnih godina, pjesme nastale u najdramatičnije vrijeme koja je spojila nekoliko generacija očajnih gubitnika, zahvaljujemo dobrim ljudima koji su uvijek bili tu kad je zatrebalo, čuvali tihi život ispod svih umjetno stvorenih previranja nesretno uznemirenog druÅ¡tva.

Toliko je dobrih pjesama – Gibonni ima vrlo malo slabih, neuvjerljivih – da su neke ostale zaboravljene, Lipa Moja, Nije vrime od nedilje, Ako me nosiÅ¡ na duÅ¡i, Život me umorio, Projdi Vilo… a i tko bi podnio toliku količinu emocija u jednoj večeri; i sam Gibonni je bio na rubu suza kad je najavljivao pjesmu «Sve ću preživit» koju je napisao za Tedi Spalata.

UNICEF-ov ambasador dobre volje je za dugih godina svog umjetničkog stvaralaštva u Splitu napravio puno više nego što se od njega očekivalo. Za malobrojne kritičare Gibonnijevog opusa, nabrojat ćemo samo neke od umjetnika koji su sudjelovali u stvaranju albuma glazbenika iz našeg Splita: Manu Katche, Pino Palladino, Tony Levin, Geoffrey Oryema, Vlatko Stefanovski, Maya Azucena, Goran Bregović. Vjerujem da ih ima još koji bi željeli ući u klub koji je u međuvremenu postao ekskluzivan.

Rehabilitacija nakon Staljinove vladavine straha September 18, 2006

Postoji razlog zašto je puno lakše otići u kino i utopiti se u blještavilu holivudskih posebnih efekata ili polovično uvjerljivih drama nego odgledati predstavu kao što je “Moskovski zbor” Ljudmile Petruševskaje. Ne radi se samo o razlici u cijeni karte ili dužini trajanja filma i kazališne predstave. Radi se o osjećaju mučne istine o postojanju, u ovom slučaju o postojanju u jedno nama neobično vrijeme i na neobičnom mjestu – Rusija, Moskva, 1955. godina, vrijeme rehabilitacije nakon Staljinove vladavine straha, masovnih preseljenja i zatvaranja. Bilo je teško, ako ne i strašno živjeti tamo, onda, stisnut zidovima premalenog stana gdje se vodi grčevita borba za fizički ali i duševni «lebensraum» prekinuta tek u trenucima bizarnih proba zbora pred natjecanje koje za njegove članove u najboljem slučaju znači put Dresden. Za neke od njih ta nagrada je ravna putu oko svijeta.

Doći ćete kući nakon tromjesečnog odsustva svojoj obitelji, troje djece i supruzi koja se stalno sukobljava s vašom majkom upravo oko vašeg odnosa prema njima, bit ćete prisiljeni priznati tim ljudima – koji unatoč stalnoj kritici radi vašeg odsustva polažu velike nade u vas – da ste najamni radnik, morat ćete dobro čuvati tajnu da postoji ljubavnica koja nosi vaše dijete, a doći će i do toga da ćete biti prisiljeni vlastitoj kćeri više puta objasniti kako u vašem životu jednostavno nema mjesta za nju: stan u kojeg se planirate preseliti s ljubavnicom i sada već dvoje djece ima osam kvadratnih metara, a do prve trgovine s mlijekom treba hodati 12 kilometara. To ste vi, muškarac u kući, rijetka roba u posljeratnim godinama, nada obitelji, radnik, neslavni proleter, loš otac, izmučeni ljubavnik, izgaženi jadnik kojem na kraju puca glava i koji jedva preživljava.

VaÅ¡a supruga je tragičar svoje vrste – ona živi u svijetu predanosti svojoj obitelji, bez mogućnosti elegantnog uzmaka s mjesta hraniteljice, odgajateljice i spremačice frustrirane mužem koji zapravo ne postoji; tek Å¡to doÄ‘e kući, shvati da je tu za njega pretjesno i već je vjetar, prah, uspomena na davno zaboravljeni početak. Kćer, kćer je tek u problemima: joÅ¡ nije ni počela živjeti a već je trudna, napustila je studij, a vi ste napustili nju. Grize vas savjest, puÅ¡ite, nalijevate votku sve češće… Scena se doslovno dimi.

Sestra vaÅ¡e majke i njena kćer se vraćaju iz progonstva. Rehabilitirani su, ali im je život zapeo u apsurdnom frfljanju socijalističkih floskula iz kojih se nižu čitava pisma Centralnom Komitetu Partije… kako god se zvala, s nadom da možda tamo postoji netko tko joÅ¡ uvijek razumije izbezumljeno i paranoično klevetanje nevidljivih unutraÅ¡njih neprijatelja. NajstraÅ¡nija slutnja da viÅ¡e nitko ne sluÅ¡a, a ako i sluÅ¡a onda ne čuje ili ne razumije, joÅ¡ nije dobila svoj konačan odgovor. Zahvaljujući tome teatar besmisla se nastavlja sve do 1991. kad se Boris Jeljcin penje na tenk kako bi održao govor koji je preokrenuo tok povijesti… a sve je vrlo lako moglo otići i u drugom smjeru.

Majka vam je isprva tipična nezadovoljna stara žena koja još nije zaboravila mladost, ali ima toliko godina i toliko bijede za sobom da njeno trabunjanje o izlascima zvuči sumanuto. Uz prepirke sa snahom, razmaženo gunđanje na račun hrane i odjeće, njene izjave stvaraju dojam beznadežno izgubljenog života i frustracije koja se polako transformira u staračko ludilo kako situacija u stanu postaje sve složenija.

Tu su i neki susjedi, oni dolaze pjevati.

Početak je drugog čina, stvari su teške, mučne, zapetljane, u stanu je neopisiva gužva, stiče se dojam kako se sve te sudbine neće nikada razriješiti. U toj početnoj sceni, kad se čini kako postoje svi preduvjeti za barem tri-četiri slučaja klasičnog ludila i za koje samoubojstvo, kroz aktivnosti stanara prenapučenog stana kao da nešto šumi, tiho se probija i izražava u jednostavnim djelima pranja dječjih pelena, češljanja kose, čitanja novina, hranjenja. To je život. Vaša majka ga veliča najjednostavnijim riječima «živite, živite, svi živite», poziva čak i vašu ljubavnicu da dijeli prostor s vašom suprugom i djecom iz prvog braka. Od tog trenutka nadalje ona je apsolutni moralni autoritet u stanu kojem čak nije ni vlasnica – u prvom činu se nalazi u prilično neugodnoj situaciji kad ju vlastiti sin ostavlja na brigu svojoj supruzi. U jednoj kritici ove predstave je napisano kako ona pripada svijetu ljubavi u trenucima kad svi ostali pripadaju svijetu praktičnih stvari. Članovi zbora sanjaju snove koje vjerojatno nikada neće dosanjati upravo kao Čehovljeve tri sestre. Ali to je u redu, jer starici koja u tim trenucima svojim tihim oprostom održava stvari koliko-toliko podnošljivima ta nada ne smeta i ne može smetati, kao što joj ne smeta niti stalno komešanje brojnih stanara. Zbrojeno jedno s drugim daje život.

Za ovo djelo i ovu izvedbu ne postoji loša kritika. Ljudmila Petraševskaja je majstor apsurdne sovjetske zbiljnosti, Lev Dodin je majstor režije, Tatjana Šćuko, Tatjana Raskazova, Sergej Vlasov i ostali glumci petrogradskog Malog dramskog kazališta su nas uspješno nasmijali i rasplakali, a čak i scenograf Aleksej Poraj-Košica je nagrađen za svoj rad na pretvaranju scene u mali komunalni moskovski stan.

Petruševskaja je rođena 26. svibnja 1938. godine u Moskvi, u obitelji profesora Moskovskog državnog univerziteta MGU. Osim što je bila jedna od nominiranih pisaca za Booker-ovu nagradu, Petruševskaja je primila mnogo domaćih i međunarodnih priznanja za svoje drame. “Moskovski zbor” je napisan u osamdesetim godinama, a 2002. godine je predstava dobila najviše državno priznanje ruske federacije – vladinu nagradu za umjetnost i literaturu. Okruženje u kojem je odrasla je blisko onom opisanom u drami: «Moj život je bio na podu, na krevetu, djedova soba je bila veličine 12 kvadratnih metara, s više od pet tisuća knjiga, ormar na ormaru. Ali sve je to većinom bilo na stranim jezicima i stoga nisam imala što čitati. Moj djed je vjerojatno znao sve jezike svijeta i stoga je bio pod takozvanom represijom. Ali to nije važno. Knjige. I baš sada čitam sjajnu knjigu, apsolutno divnu knjigu, koja mi pomaže. Dolazi vrijeme kada cijeniš samo jedno – misao.»

Tatjanu Šćuko, Tatjanu Raskazovu, Irinu Demič, Mariju Nikiforovu i Sergeja Vlasova smo nakon predstave sreli na ulici, dok su praznom Teslinom ulicom prolazili prema svom hotelu. Nisu imali cvijeće u rukama, vrijeme darivanja glumaca je davno prošlo, ozbiljni smo ljudi – otplješćemo svojih pet-šest minuta i raziđemo se kućama, spremni da sutra nastavimo svoje važne poslove. Gledamo im lica i ne vidimo nikakvu razliku od njihovih izdanja na pozornici. Pomalo smrknuti i umoreni, vraćaju se u svoje hotelske sobe umorni od proba i napeti od predstava, a sutra već putuju, odlaze u novi grad, na nove nastupe, vrte se u svojim začaranim krugovima. Nemam im što za reći pa ih ne zaustavljam, ali da sam se sjetio, rekao bih samo jednu riječ, baš kao Stanislavski: Vjerujem.

Kako sam prestao blogati? April 28, 2006

Noćas sam sanjao ring okružen desecima tisuća gledatelja u Saitama areni u kojoj su se nakon dugog isčekivanja i medijske pompe sukobili Slavko «The Slick Linić» vs. Ivan «Suga Money» Šuker. U trenutku kad sam se uključio u san, «The Slick» je nakon početnog nasrtaja i pritiskanja «Šećernog» uz konopce pokušavao obuhvatiti njegov struk a Šuki je iskusno, ali s izvjesnim problemima, odbijao njegov napad nabadajući odozdo odmjerenim aperkatima po Linićevim slabinama dok su mu pete strugale opasno blizu ruba ringa. Kažu da snovi imaju svoju osnovu u stvarnosti i obrnuto, tako da se više ne zna što počinje a što završava taj krug asocijacija, ali meni je bilo sasvim jasno otkuda se pojavila ova vizija – predmetni dvojac je, naime, prije neku večer na televiziji napaljeno raspravljao o cijenama benzina, trošarinama, PDV-u, socijalnoj politici itd. I dok je meč Linić-Šuker po PRIDE pravilima logičan nastavak njihove žustre rasprave pune objeda, ono što se događa u glavama svih nas mi je manje jasno.

Vidite, dan nakon vijesti kao što je ova, svi su ekonomski stručnjaci: izranjaju analitičari, rehabilitiraju se bivši ministri, direktori, ekonomski gurui, a priliku za kritiku koriste i politički protivnici te sami građani. I već davno mi je postalo jasno da svo to novinarstvo, književnost i bilo kakva vrsta interakcije služi tek taštini i oružje je u prepucavanju intelekata – pisac pokazuje kako on kuži stvari bolje od drugih, plemenito dopuštajući uvid u svoj genij nama smrtnicima. Malo tko ukazuje na ljepotu ili ju stvara, većina se koncentrira na rušenje, suprotstavljanje, napadanje, griženje, umjesto da razmotri puno elegantniju varijantu, a to je uzmak. Da treba promijeniti neke stvari na svijetu, treba – kako bi se uklapale u idiličnu viziju moralnog društva – ali to kroz medije sigurno ne ide. Bez obzira koliko to zvučalo otrcano, treba početi od sebe, treba biti uzor društvu u kakvom biste se jednog dana htjeli probuditi. Skromnom, tihom, veselom, zdravom.

Poanta svega jest da se tu nema što reći – svijet je upravo onakav kakav mora biti, a ako je netko posebno napaljen pa misli da će ga baš on promijeniti, neka proba dići neki ustanak a mi ćemo buljit na telki kako će ga ucmekati. Isto tako, kritičari kojima su puna usta tuđih grešaka i vlastitih pametnih ideja, kao i oni još gori, koji samo kritiziraju a ne nude ništa zauzvrat, su opasno nalik starim čangrizalima koji na sve moguće očajničke načine odvraćaju pažnju od neminovnog kraja koji im se približava, okrivljujući pritom čitav svijet za neku nejasnu nepravdu radi koje im se čini da su profućkali čitav život. Pisanje bi trebalo biti jedan od vidova umjetnosti, način za otkrivanje ljepote, za uzburkavanje duša; piše se za druge, a ne za sebe, i ako je ljudima zadovoljstvo čitati vas, taman da ih je samo pet ili deset, to je veća nagrada nego deset tisuća prodanih primjeraka koje će poslije svi do jednog kupca popljuvati ili će im se povraćati od nervoze izazvane sveprisutnim kritičkim tonovima i jadikovkama.

Čitao sam, u trenucima dokolice na poslu, raspravu Jergovića s onim drugim likom pa ne mogu vjerovati što vidim. Čitam kako se civilizirani ljudi, intelektualci, književnici časte nazivima za koje znaju da ih onaj drugi ne može otrpjeti; čitam o jalu, sujeti, taštini, od ljudi čija bi pisana riječ trebala činiti naše živote veselijim. I pitam se, kad gledam Jergovića (njemu isprika koja mu ujedno može goditi, onom drugom liku se niti ne sjećam imena) onako neuhranjenog s bradom čija ga čupavost čini naoko još tanjim, da li ima namjeru braniti svoje grube riječi i silom – hoće li moći «hold his own», stati «toe-to-toe» sa svojim protivnikom? Jer i jedan i drugi upotrebljavaju tonove i riječi nakon kojih obično slijedi fizički obračun. Da čujete takav razgovor na ulici – a slova na papiru su puno miroljubivija od zvučnog doživljaja obojenog vrućim emocijama – vjerojatno biste preventivno zaobišli izvor te buke. Zar to sve tome služi?

I tako, dok god pisanje služi taštini, i dok god čitatelji percipiraju pisanu riječ kao pretencioznost pisca, ja neću pisati.

Putevima Dersu Uzale (19. dio) - The return to Moskva February 14, 2006

Zapravo me iskreno začudilo Å¡to u Moskvu nisam sletio sasvim ispižđen od groznice, vremenske razlike i depresivnog vremena kojim nas je Vladivostok ispraćao posljednjih tjedan dana. Nekako mi je sve to proÅ¡lo glatko i pomislio sam da je stvar u tome Å¡to su se od naÅ¡eg posljednjeg puta svi dobro izvježbali – i piloti, i kontrolori leta, i aerodromska ekipa na zemlji. Pa evo, tu smo tek petnaest minuta a u ruci mi je već naÅ¡ prvi kofer. ÄŒekam joÅ¡ malo, izmeÄ‘u nekakve debele Njemice koja izgleda kao tipična sezonska posjetiteljica naÅ¡e obale (Å¡to je ta radila u Vladivostoku?) i zamamne mlade Ruskinje uzbibanih cica i sočnih usana. Omamljen blizinom primamljivog poprsja, umalo sam ostao bez jaja kad se Njemica uz jedno «’ntschuldigung» zaokrenula za 180 stupnjeva i za sobom povukla kofer koji mi je promaÅ¡io prepone za milimetar. Od udarca u butinu sam skoro pao na traku, i tako sam izgubivÅ¡i ravnotežu blesavo balansirao na jednoj nozi s izbezumljenom facom, ali me u taj čas spasi naÅ¡ drugi kofer na kojeg sam se naslonio te se spasio od blamaže kotrljanja po gumenoj traci s prtljagom.

Kad sam se vratio u stan babuške Roze, Mark je već spavao zgrčen u strahu da mu netko ne prekine san. Jedva smo mu skinuli hlače i prenijeli ga u drugi krevet, jadno dijete je branilo svoj san svim snagama.

Putevima Dersu Uzale (18. dio) - Aerodrom February 12, 2006

Vrijeme nas nije štedilo niti posljednjeg dana. Kao da nije bilo dovoljno što odlazimo i razbijamo već stečenu naviku blizine s Janinim roditeljima i prijateljima, sitna kiša je nastavila padati već peti dan zaredom. Bila je tu i neizbježna magla te stalno prisutna vlaga u zraku, koja je rijetko popuštala i nakon kiše. Čudno je sve to, vozili smo se istim putem i jednako smo malo govorili, a osjećaj je bio sasvim drugačiji nego prije tri tjedna. Cesta je bila praznija, na posljednjih par kilometara do aerodroma gotovo sablasno pusta. U onakvo sumorno jutro tada se činilo da putujemo nekom cestom kojom nitko nije već dugo prolazio i da nas na kraju puta čeka neki rijetko posjećivani park prirode, a ne aerodrom jednog velikog grada. Jana se prisjećala kako je poštom slala pakete sa svojim stvarima iz zgrade pored aerodroma, a meni je došlo nekako teško oko srca. Iako mi se put iz Zagreba do Vladivostoka učinio puno kraćim i lakšim nego prije godinu i pol, svejedno sam shvaćao koliko smo beznadežno daleko. Kad smo Jana i ja razgovarali o zajedničkom životu, odmah je bilo jasno da nećemo imati priliku za upoznavanje, nalaženje u kafićima, izlaske u kino ili izlete u prirodu. Morali smo ići na sve ili ništa, prisilila nas je na to Majka Rusija sa svojih devet vremenskih zona i ogromnim sibirskim prostranstvom između Europe i Vladivostoka. Zaista, da je Jana kojim slučajem živjela u Moskvi, sve bi bilo toliko lakše. Jedan let, tri sata, i to je sve. Kad netko sleti u Zagreb u tri popodne, u šest već može biti na moru. Ne gubi se vrijeme, sati i dani na putovanja. Jednom sam, u namjeri da ju malo isprovociram, upitao Janu kako bismo mi to sve izveli da nema telefona, e-mail-ova, aviona i ostalih tehnoloških čuda, i koliko bi trebalo jednom glasniku na kakvoj mazgi da prenese moju poruku od Zagreba do Vladivostoka. Na stranu to što u vrijeme kad nije bilo boljeg transporta nije bilo niti Vladivostoka, i to što takav glasnik ne bi imao šanse da se dokopa ruskog dalekog istoka čitav – oderali bi ga kakvi Mongoli ili bi ga pojeo Usurijski tigar – ovo je bila uznemirujuća misao. Jer čak i ljubav ovisi o sasvim opipljivim okolnostima i trenutno ne postoji način da se ona prenese na daljinu bez korištenja pomoći gore navedenih tehnoloških izuma. To je nešto na čemu bismo vjerojatno trebali poraditi kao ljudi, da šaljemo ljubav na daljinu bez riječi, papira ili kompjuterskih monitora. To bi sigurno pomoglo i Janinim roditeljima koji se, kao i obično, drže suzdržano i dok se opraštaju s nama. Gospođa Ljudmila je ipak u zadnji čas popustila i zaplakala dok smo se proguravali u uski prolaz iza kojeg se vrši pregled putnika pred ukrcaj. Jednom kad su nas se službenici dohvatili, više se nismo stigli niti okrenuti; gurnuli su nam karte u ruke, naložili da torbe stavimo na traku i da sami prođemo kroz detektor za metal. Tako to bude, misliš da imaš vremena, da ćeš proći kroz ova posljednja vrata nakon kojih nema povratka i da ćeš se stići okrenuti i barem još jednom mahnuti ljudima koji su ti bili domaćini, ali shvatiš da si se našao skriven od njihovih pogleda i više nemaš priliku iskazati zahvalnost ili pozdrav. I sami iznenađeni kako nam je uskraćivanje tog posljednjeg pozdrava pokvarilo raspoloženje, Jana, Mark i ja smo se rasporedili na tri plastične stolice u čekaonici terminala. I ovaj put je sve išlo brzo, staklena vrata su se otvorila kroz desetak minuta i pustili su nas u prostor ograđen od piste željeznom rešetkom. Neka debela službenica aerodroma je ubrzala korak da nam otvori, valjda kako ljudi ne bi pomislili da se povijest ponavlja i da opet netko nekoga zatvara iza rešetaka iz nepoznatih razloga. U tom trenutku sam se sjetio svega povezanog s tim aerodromom. Čitao sam jednom putopis nekakvog Nizozemca koji je proputovao Rusiju od Petrograda do Vladivostoka, i to vlakom do Irkutska a onda avionom do upravo ovog aerodroma. Nakon dana provedenog u Vladivostoku, vratio se natrag i tada je opisao baš ovu čekaonicu u kojoj smo sjedili. Vrlo kratko i šturo, za njega je to bila unutrašnjost još jedne sive, pohabane ruske zgrade. Ali sjećam se kako je spomenuo da je iz čekaonice, u trenutku kad su se vrata prema pisti otvorila, izletio jedan vrabac koji je vjerojatno dugo čekao tu priliku. Tako sam se i ja osjećao, morao sam izaći jer mi ovo nije bila prirodna okolina; a opet, unutra je bilo toplo, puno ljudi i nekakve aktivnosti.

Da ne bi sve završilo tužno, podsjetio sam se vica kojeg je Jana pokupila od nekih svojih poznanika u Vladivostoku. Dakle, ide nekako ovako:
Gruzijska vaterpolo ekipa igra nekakav meč, i u trenutku dok idu u protunapad, trener viče s ruba bazena:
- Aftandil, daj loptu Giviju! Aftandil, loptu Giviju!
Aftandil ništa, sav fokusiran na napad grabi prema golu i zabija. Sav sretan dopliva do trenera u očekivanju pohvale.
- Aftandil – veli trener bijesno – zašto nisi dao loptu Giviju?
- Ali… zabio sam gol, treneru – odgovara zbunjeno Aftandil.
- Ha! Zabio gol…. A Givi se utopio!