INNUENDO: Mentalne sponzoruše January 11, 2006

- Što ti misliš da je ljubav?
- Hm, komplicirano pitanje na koje ti ne mogu dati kratak odgovor.
- svejedno probaj
- dobro, ljubav je kad se dvije osobe upotpunjuju. Jedna drugoj popunjava rupe u karakteru.
- pa kako to misliš?
- jednostavno, ako te netko voli zato što si ti altruist ili egoist, onda mu očito ne smeta ta tvoja mana. Prihvatio ju je kao dio tebe i ujedno kao dio sebe. To je prava ljubav.
- Uf, to je već filozofiranje, ne bih, hvala, ne volim filozofiju.Danas vrištim kao omiljeni mi Munch o jednoj sasvim svakodnevnoj pojavi. Stručnim terminima; riječ je o paravanu putem kojeg se izgovaramo i opravdavamo svoju mentalnu lijenost.

Neki dan vodio sam jedan tipičan razgovor s jednom poznanicom koju definiram kao «mentalnu sponzorušu». Tekst iz uvoda isječak je iz razgovora. Naime, uvijek iznova imam prilike upoznavati zaista masu ljudi. Na faksu, na ulici, u birtiji, kod pedikera. Društva nikad ne manjka. I u prosjeku, svaka druga ženska ( a i muška ) osoba koju upoznam hini alternativnost. Ne nužno u svom vizualnom izričaju, već stvara odmak između sebe i klasičnih sponzoruša koje svoje potrebe manifestiraju fizički; Dollce, Gucci i Gabbana, a ja tebi cice, pice i elana.

Ta moja poznanica, kao i mnoštvo njih drugih znaju kako ne volim sponzorstvo, i bilo kakav oblik isfuravanja. Istovremeno su svjesne kako veliku pozornost pridajem nečijem intelektu i koliko se osoba trudi na tom području svoje ličnosti. One tada pokušavaju ostvariti uspješnu, dvosmjernu komunikaciju sa mnom, otvarajući «duboke» teme i pokušavajući mi dokazati kako su, osim što su lijepe, i pametne. Takvu osobu detektiram nakon cca 35 sekundi razgovora. I automatski se distanciram. Moj način, moja želja da biram svoje društvo.

Naime, kad se u prirodnom toku razgovora dođe do onog dijela kada treba upregnuti ono malo sivih stanica što je ostalo zaštićeno od alkohola, modnih časopisa i Big brothera, onda to istima postaje nepremostiv problem. A rješavaju ga tako što me okrive da «filozofiram»

Kako li je samo lijep taj paravan. «Filozofiram» je poprimilo svojstvo nečeg negativnog i takva vrsta ljudi je zaboravila da mozak ne služi samo za dovoz i odvoz istih, nepromijenjenih informacija, već da imamo i mi male umjetnike u svojoj glavi što su sposobni informaciju uresiti raznim dodatcima, a ponekad je čak mogu ugurati u neki Misaoni Proces i potpuno je izobličiti. Nešto ponekad i odbaciti, nešto novo uvidjeti.

Zamislite samo, koliko mogućnosti Razmišljanje otkriva? Bez obzira što živimo u svijetu koji nam sve nudi na dlanu, strašno me živcira kad je netko toliko lijen da samo malo upregne mozak i promisli o situaciji, prije nego je prihvati.

Moja stručnost na području psihologije nije uopće stručna pa se neću baktati u pitanje stanja svijesti Mentalnih Sponzoruša, već ću im samo lijepo i elegantno poručiti univerzalnu i veoma lako shvatljivu poruku:

Mislim, dakle odjebite.

Thank you January 9, 2006

Budući da sam i sam za vrijeme ranijih gimnazijskih dana nosio Led Zeppelin majice, istovremeno pikajući Stairway po gitari te kunući se u svetost njihove glazbe, bilo bi potpuno neprimjereno da se na danaÅ¡nji dan ne osvrnem malo unatrag i ne donesem vam pokoju činjenicu o istima.Danas je 62. roÄ‘endan James Patrick “Jimmy” Pagea, jednog od najboljih, najutjecajnijih i najvirtuoznijih gitarista i pisca pjesama u povijesti rocka. Svoj glazbom ispunjeni život započinje upravo na danaÅ¡nji dan u Hestonu, Engleskoj.
S nepunih 13 godina po prvi put uzima gitaru u ruke. Inspiriran i motiviran Elvisovom pjesmom Baby Let’s Play House započinje razvijati svoje nemalo gitarističko umijeće stvarajući riffove koje će kasnije mnogi pokuÅ¡avati kopirati stvarajući tako jedan sasvim novi smjer u rock glazbi – heavy metal. Pohodio je nekoliko tečajeva gitare, no uglavnom se smatra samoukim majstorom.
Nakon srednje škole pridružuje se bendu Neil Christian & the Crusaders s kojima ima prvu europsku turneju, ulazeći tako u svijet rocka na velika vrata.

Nakon nekog vremena, morao se povući zbog mononukleoze od koje je obolio te kako je sve manje vremena posvećivao glazbi, okrenuo se svojoj drugoj ljubavi – slikanju. Prijavio se u umjetničku školu u Sutton, surreyu. ( Uočimo analogiju sa Syd Barrettom i Roger Watersom )

Kako su ranih šezdesetih rasle ambicije i uspjesi bendova poput Rolling Stonesa, tako se i Page odlučio vratiti glazbi. Ali ne kao član stalnog benda, već kao session player i producent. Surađivao je između ostalog i s the Who, Them, Donovan, the Kinks i s Rolling Stonesima.

Nakon nekog vremena, dobio je poziv da se pridruži the Yardbirdsima kao zamjena za Claptona, Å¡to je on odbio ustupivÅ¡i mjesto Jeff Becku. Kasnije je opet pozvan, i ovaj put pristaje doći u bend, ali kao basist. No, nakon kratkog vremena Chris Dreja dolazi svirati bass, a Page nastavlja svirati gitaru. Usprkos odlasku dvojice članova iz Yardbirdsa, Page odlučuje nastaviti pod novim imenom the New Yadrbirds okupivÅ¡i oko sebe John Bohnama, Roberta Planta i John Paul Jonesa. ÄŒuvÅ¡i za taj pothvat, Keith Moon iz grupe The Who podrugljivo se nasmijao Pageu sljedećim riječima : You’re going down like lead zeppelin krstivÅ¡i tako novonastali bend ne znajući da krsti jedan od ponajboljih bendova svih vremena.

Ono što slijedi kasnije je povijest. Led Zeppelin su se pod palicom Jimmy Pagea i Robert Planta razvijali u bend koji je producirao neke od najboljih rock albuma ikad i u bend koji je napravio pjesmu stairway to heaven, najslušaniju pjesmu ikad, ako je vjerovati istraživanju američkih radiopostaja.

Kaže se da je svako doticanje s medijima, bilo ono pozitivno ili negativno, dobra reklama. Jimmy Page kao jedan od predvodnika rocka često je u medijima bio spominjan kao sotonin učenik, prodana duÅ¡a i vjernik kalifornijske sotonističke crkve. ( So i called up the Captain, please bring me my wine, he said: we heaven’t had that spirit here since 1969 ) ÄŒak su padale i neke ozbiljne optužbe kako je u stairway to heaven utkana subliminalna poruka, a sluÅ¡ajući pjesmu unatrag jasno se čuje ista. Page je optužen za fascinaciju likom i djelom Aleister Crowleya, te biva optužen da je njegov ZoSo simbol referenca na okultizam i petljanje s vragom. Bilo da je riječ o Katoličkoj propagandi ili jeftinom marketinÅ¡kom triku – nisu uspjeli oskvrnuti Pageova remek djela.

1980 godine umire John Bonzo Bohnam i time završavaju Led Zeppelini. Page nastavlja svoj rad kao producent i glazbenik na mnogim projektima. Najznačajniji su oni s Roy Harperom, Robert Plantom ( the honeydrippers ), Paul Rodgersom ( The Firm ), David Coverdalom i drugima.

1994. godine ponovno je svirao s Robertom Plantom povodom snimanja MTV unplugged koncerta. Od 1990. god Page je zaposlen prepravljanjem i ponovnim produciranjem Led Zeppelin pjesama te sudjelovanjem u mnogim dobrotvornim akcijama.

Još uvijek aktivan, Jimmy Page zasigurno je jedan od najboljih gitarista što smo ih ikad imali prilike čuti, a sam je postao zaštitnim imenom Gibson les Paul gitare i Marshall pojačala. Njegovi riffovi i solaže ulaze u antologijska glazbena ostvarenja, a sviranje gitare gudalom postaje jedan od najupečatljivijih i najpoznatijih brendova jednog rock gitarista.

to be a rock and not to roll..

Što je muškarac bez brkova? January 7, 2006

Ne sudi knjigu prema filmu, kaže stara narodna poslovica. I neću. Sudit ću film prema knjizi.Što je muškarac bez brkova? «Gospodine generale, to vam je kurac od ovce», ako dopuštate da parafraziram Antu Tomića koji je napisao odličnu knjigu i u kojoj sam uživao prije godinu ili dvije. I onda snime film. Bit će da je to uobičajeni sindrom filma, sedme umjetnosti da prikaže ono što ljudska individualna mašta ne umije, čitajući knjigu.A jedan sasvim hrvatski sindrom jest da se na riječ «kurac» svi odvalimo smijati, a dok je disperzija odgovornosti u tijeku, dakle u kinu, onda ćemo se smijati kao blesavi kad netko kaže, zamislite, «pizda ti materina»

Jer to je osnova, temelj svake hrvatske komedije. U ključnom trenutku opsovati nekome nešto. Postoji li išta smješnije?

- Hrvoje, dodaj mi čaj
- ma pizda ti materina

[slijedi gromoglasan smijeh]

No, ruku na srce, kad takve riječi čujemo iz ironičnih usta Ive Gregurevića, onda nam se cijeli film u trenu omili. Pomislimo; «oh, kako li je samo umiljat ovaj film»

I to je istina. Film je umiljato gledljiv. Večernja komedija koja je odviše izvikana. Zbog prodaje ulaznica, naravno. Ali ništa posebno. Ne znam zašto očekujem nešto posebno od domaće produkcije? Hoće li me već jednom iznenaditi? Čemu onolike nagrade publike? Ta vidjeli smo mnogo boljih domaćih filmova.

Kažu ljudi da Bosanci imaju viÅ¡e smisla za humor od Hrvata. Definitivno. Ali kažu ljudi da imamo dobrih glumaca. I to je definitivno. Gluma ovaj film spaÅ¡ava iz kljova pomalo dosadnog ritma Å¡to se proteže filmom. Nit’ sisa, neÅ¡to malo dupeta. JebeÅ¡ takav hrvatski film. Nismo mi na Balkanu doÅ¡li gledati tu neke fenomenalne priče koje se granaju u mnogo smjerova, zadržavajući osnovu i rjeÅ¡avajući se na očekivan način, ali putem neočekivanih metoda. JoÅ¡ jedan plus filmu, ako ga prevedu za strano tržiÅ¡te. Priča utkana u filmu je nenadjebiva. [ bez smijeha, molit ću. Nismo u kinu ]

Nekoliko puta se nasmijemo a bože, sto ljudi sto ćudi situacijama, ali ne pretjerujemo. Pjesma što ju nekoliko puta čujemo je sasvim simpatična, ali onaj dio «zbog jedne divne crne žene» je apsolutno predvidljiv i na prvu loptu. Za razliku od situacije kad naš don Stipan padne sa skele. A kao referenca na pogibilju prvog muža naše ljepotice. To je ono što daje posebnu čar ovom filmu. Situacije koje se ponavljaju, ali na drugi način u drugačijim okolnostima. No, ups, to smo pročitali u knjizi.

Ostao sam ravnodušan tokom cijele produkcije, smijući se tu i tamo više reda radi. Nisam zadovoljan, očekivao sam više. A mogao sam si i misliti da obično bude velike vike ni oko čega.

Pa kakav je onda muškarac bez brkova? Što se mene tiče, radije bacite novce u vapno nego što ćete ga gledati. Ali opet, ne gledamo svaki dan hrvatski film pa ipak izdvojite tridesetak kuna. I ne brinite, ako ne čujete najbolje; sve je u redu s vašim sluhom. To samo neki neotesani kreten žvače kokice kao da ih nikad probao nije.

Muke po HZZO-u January 6, 2006

Muke po HZZO-u su poput neke sapunice. Nastavci su svi slični, ima ih bezbroj, a epilog se odvija u posljednjoj seriji. Neovisno o tematici, netko uvijek umre.Naime, situacija je sljedeća. Zamislite da ste student koji živi devedesetak kilometara od rodnog grada. Uredno ste zdravstveno osigurani i primate redovitu medicinsku skrb. O vama se svi brinu kada je to potrebno i u mjeri u kojoj si vi to možete priuštiti. Realno je da doktorske usluge variraju o džepovima pacijenata. To je javna tajna i o tome se ne govori. Osim kad se nekome od Nas dogodi nesretni slučaj. Onda glasno negodujemo i u nama se probudi moralni alarm. No, pustimo taj dio hrvatskog zdravstva po strani i razmišljajmo o svakodnevnim sitnicama. Npr. imate prelomljen zub i treba ga hitno sanirati, odnosno izvaditi. Bol poluotvorenog zuba je jedna od najgorih što ih čovjek može iskusiti. Prelomljena ruka mnogo manje boli. Dakle, vama treba hitna medicinska ( stomatološka ) pomoć. Udaljeni ste od svog osobnog liječnika ( stomatologa ) i logično je da ćete hitnu medicinsku pomoć zatražiti u najbližoj ambulanti. Na nesreću, upravo vam je u izradi iskaznica koja služi kao vjerodostojni dokaz postojanja vašeg zdravstvenog osiguranja. Imate tzv. Plavi papir i njime se ( pokušate ) koristiti. No, nitko vas ne šljivi ni pet posto.

Prvi i najvažniji razlog jest taj što vi niste «moj» pacijent i zato otiđite «svom» doktoru. Drugi razlog je što «niti nemate zdravstvenu iskaznicu.» Naravno, plavi papir kao vjerodostojni dokument je suviše kompliciran za čitanje, a još ga je teže upotrijebiti.

U takvom slučaju, ili ćete trpjeti bol dok ne stignete svome liječniku, ili ćete donijeti 20dkg prvoklasne kave u ordinaciju iz koje ste netom izbačeni ili ćete povući dublje u svoj džep i posjetiti privatnog liječnika stomatologa.

Druga opcija je najčešća na našim prostorima i najučinkovitija, naravno, uzimajući u obzir da klasa i težina kave varira. To je ono što bi se slobodno nazvalo «mito». Javni i općeprihvaćeni mito. Jer ipak je zdravlje važnije i novac nije upitan kad se čovjeku radi o glavi. Za treću opciju prosječni hrvatski radnik je presiromašan.

Nedavno smo na bestseleru objavili članak o tome kako se od ove godine ukida hitna stomatološka pomoć. Pa pitam vas ja lijepo, koja je uloga hrvatske države, ako ne osigurati svojim stanovnicima pravovremenu i valjanu medicinsku skrb? Postoji li neka veza između ureda HZZO-a diljem hrvatske pomoću koje bi se u kratkom vremenu saznali podaci o osiguranicima i dopustili doktorima da djeluju na licu mjesta, bez papirologije?

Dok sam ležao u agoniji bolova na stolu stomatologa ( koji me je na jedovite jade primio ), on je samo smireno rekao kako mi ne može «pravdati» lijek i rad. Na moju molbu da pokuša telefonski ( a Internet? ) provjeriti jesam li osiguranik (a jesam ) i da «zaobiđe» svakodnevnu birokraciju odmahnuo je negodovajući rukom. Na što sam se ja zaputio u devedeset kilometara udaljenu ordinaciju obiteljske stomatologinje, ne vrativši se s kavom i smiješkom u ruci.

Koja je u svemu tome uloga Ministarstva, Države, HZZO-a i ljudi koje smo izglasali da govore i rade u naše ime? I zašto ima papirologija prednost nad pacijentom? I na kraju, kada će se odigrati epilog ove sapunice i kada će hrvatski student moći primiti hitnu medicinsku pomoć, unatoč tome što nije «nečiji pacijent» ?

Vaš duboko nezadovoljni pacijent.

Razlog zašto ovaj tekst ne spada u kolumnu jest taj što se ovo pitanje dotiče cijele Hrvatske. Svih nas.

Tragedija egzistencije January 4, 2006

Prije točno 46 godina na današnji dan, umro je Albert Camus. Poznati francuski filozof i književnik, rođen je 1913.god. u Alžiru u siromašnoj radničkoj obitelji.Osim nogometa i kazališta najveća mu je strast bila filozofija koju i studira. Tokom studija i kasnije radio je razne poslove sve dok se svojom strukom nije uspio situirati pod okriljem građanstva. Unatoč tome što je u mladosti bio veoma siromašan, mnogo je putovao. Usputno se bavio novinarstvom, a s nekolicinom prijatelja osniva kazališnu skupinu zvanu Equipe.

1940 god. dolazi u Francusku te se priključuje antifašističkom pokretu otpora. S nekolicinom suborca pokreće Combat, ilegalne novine. Glavno sjedište pokreta je bilo u Lyonu, a po oslobođenju Pariza se tamo i preselio, nastavivši rad u novinama koje sad postaju legalne. Štoviše, cijeli jedan stil pisanja u poslijeratnom francuskom novinarstvu dobiva naziv style combat.
Godine 1942. izlazi njegov roman Stranac, vjerojatno njegovo najpoznatije djelo te definitivno jedno od najvažnijih u sklopu filozofije egzistencijalizma.

Glavno načelo ovog filozofskog i književnog pokreta nastalog u Francuskoj početkom 1940 god. je: egzistencija prethodi esenciji, učeći tako da čovjek svojim znanjem i osjetilima ne može spoznati smisao života (esenciju, bit).

Preostaje mu ili vjera ili apsurd, besmisao života. Čovjek je bačen u život protiv svoje volje i to je temelj apsurda. Apsurdna egzistencija okreće se sama sebi jer joj ništa drugo ne preostaje. Jedino što je sigurno u životu jest da mi biološki i tjelesno postojimo (lat. egsistere - postojati) sada i ovdje, u prostoru i vremenu. Svaka je druga esencija (vjerska, nacionalna, ideološka itd), bit izvan same egzistencije, izmišljotina.
Posljedica takvoga razmišljanja jest da je čovjek u moralnom smislu apsolutno slobodan da bira sve moguće varijante od rođenja do smrti i da je svaka jednako vrijedna jer ne postoji nikakva etička odrednica. Druga posljedica tog razmišljanja je da ne postoji esencijalna veza različitih egzistencija: čovjek se rađa i umire potpuno sam bez obzira na sve društvene veze u svome životu.

U početku je Camus bio dobar prijatelj Jean - Paul Sartrea, također književnika predvodnika egzistencijalizma, no zbog različitog podrijetla, moralnih uvjerenja i političkih opredjeljenja započeli su svoj mali rat putem medija. Veoma je bitno naglasiti da su tada u Francuskoj filozofi/književnici imali onakav ugled kakav danas imaju zvijezde s ekrana i kako je tok te rasprave dugo odjekivao medijima. Štoviše, izdana je i pokoja knjiga u kojoj se proučavaju uzroci Camus – Sartre svađe.

Godine 1948. osniva Odbor za pomoć žrtvama totalitarnih država, a 1957.god. dobiva Nobelovu nagradu za književnost. Pisao je romane, drame i filozofske eseje, a njegova najpoznatija djela su Stranac, Mit o Sizifu, Pravednici, Pobunjeni čovjek, Kuga i dr.

Poginuo je u automobilskoj nesreći nedaleko Pariza zajedno sa svoje dvoje djece, ostavivši iza sebe opus izvanrednih književnih djela te filozofskih promišljanja koja su ga svrstala u društvo najznačajnijih francuskih egzistencijalista.

INNUENDO: Å to je stepski vuk bez brkova? January 2, 2006

Baš kad čovjek poželi nabaciti masku sastavljenu od podatnih okica i dječje naivnog smješka, sakrivajući tako duboko u sebi mizantropa snage Samsona, svijet se uroti protiv njega i on, ožalošćen, shvati – maškare su prošle. Baš onda kad se poželim povući iz napornog društva, izbjegavajući ga, ono me najjače prihvati. Kao lavica što svoje mlado primi u oštre kljove ne bi li ga zaštitila od sebe sama; mladosti – ludosti što ne brine ni o čemu. A nedaće svuda oko nas.Tako sam još prošle godine, znajući da nikada neću ostvariti ambicije nastale u paravanskoj novogodišnjoj noći, odlučio napustiti društvo. Okrenuti mu leđa i pokazati mu dupe. Može me lupit nogom, može me poljubiti. Ma kako mu god paše – meni svejedno. I sasvim logičan odabir jednog novonastalog, asocijalnog pustinjaka wannabe jest šuma. Ali ne ona klasična šuma, pluća zemlje što se smanjuju i čijim površinama plaze raznorazne gamadi, zmije, patuljci i vile. Kao što se slon u crtiću, igrajući se skrivača, pokrio ušima preko oči nadajući se da ga tako nitko neće vidjeti, tako sam i ja odlučio pobjeći u šumu kose i brade na poljanama vlastite vizualne osobnosti. U pubertetu ukorijenjena muškost koja potječe iz vremena kad smo i tjelesno bili majmuni(ako je vjerovati Darwinu), puštena da raste i da joj vjetar bude drug, sada je već poprimila pristojnu veličinu.

Češljao sam je i kupao svaki dan, nadajući da će me spasiti od zlih obrijanaca ukorijenjenih u sve pore i aspekte društva. Maštajući o tome da nikad više neću morati vidjeti zla ovog svijeta i da ću pronaći svoje najdublje misli u sebi te shvatiti svijet, držeći se za nju, dok se vjetar poigrava kosom, a oči zamišljeno zure. I što se dogodi? Taman kad sam dosegao razinu vrijednu jednog asocijalnog manijaka, i kad sam se usudio pustiti među ljude i testirati ju, ona me iznevjeri. Na prvom koraku ka spasenju.

- Mama, mama, je li onaj obrasli striko zločest? Mama, mama, mene je strah.

Malo djevojče kojoj mama prije spavanja mora pogledati pod krevet i uvjeriti je da ničega ispod nema, to malo djevojče koje je tek postalo dio društva me odmah sebično izdvoji. Upre prstom u mene i zaplače. Oh, kako da se sakrijem?

Ništa, rekoh, sad je to što je. Moram nastaviti. Moram pokušati izaći na kraj s društvom. Moram ga se riješiti.

- Znam! Glasno povikah, sjetio sam se. Idem u kino. Mračno je, brada mi je duga, a upravo igra ekranizacija Fantasy uspješnice. Bit će tamo puno meni sličnih. Savršeno ću se uklopiti i obrijanci će biti u manjini. Pobjeda je slatka, gorak je poraz, znam najbolje. Daleko sam bio od pobjede.

Pored mene smjestile se dvije djevojke, ljubimice obrijanaca, groze se mojoj plavkastoj bradi i glasno komentiraju. Neshvatljivo im je kako netko može biti tako «zapušten», nemaran prema svojoj svevišnjoj koži. I uz to, došao je sam. Kako netko može doći sam u kino? Upiru prstom, a ja blijedim. Topim se, pretvaram se u vodu i najradije bih se prolio u samoću ispod sjedala, razgovarajući s prašinom i pokojom prastarom kokicom. Nenapušten od društva, kao što sam htio, već postavljen visoko na stup srama, odlučio sam krenuti kući.
No, kažu da je treća sreća, a ja sam očito taj dan imao sreće.

Gospodin u plavom, s palicom oko pasa, na sred ulice kojom tisuće ljudi žubori i zunja, odluči zaustaviti baš mene. Zašto ne? Ta izgleda kriminalno. Uzimajući mi osobnu iz ruke, uzeo mi je i posljednju nadu da se sakrijem od okrutnoga svijeta. Deset je minuta provjeravao postojim li, ima li me u policijskim spisima, a sve to vrijeme ja sam ponovno svezan na stup srama. Ljudi me gađaju pogledima i baš ni jedan ne promaši. Ubili mi tako i posljednje nade u privatnost vlastite brade.

Stigao sam ožalošćen doma, primio se razmišljati držeći svoju dugo uzgajanu nadu koja mi je trebala navijestiti spasenje od strašnog Društva i omogućiti mi ulaz u raj usamljenosti gdje ljudska noga ne gazi tuđa srca jer nema ni noga, a ni srca.

- Ma mora da stepski vuk ne postoji bez brade, pomislih, ali gdje si ti vidio da vukovi hodaju među ljudima neprimijećeni?

Narnijske kronike: Lav, Vještica i Ormar December 31, 2005

Nisam još uvijek pokušao sastaviti smislenu recenziju filma pa imate čast «uživati» u prvoj.Gledao sam večeras Narnijske kronike: Lav, Vještica i Ormar i zaista bi bila šteta da vam ne prenesem pokoju rečenicu osobne impresije.Za početak, kad sam išao gledati ovaj film dobro sam se psihički pripremio jer su Kronike kao serija obilježile veći dio mog djetinjstva. Drugim riječima, moja najomiljenija serija ikad. Uz to, nedavno sam je opet gledao.

Rekoh, Andrew Adamsone, nemoj me iznevjeriti. Neka bude dobar film.

I što on napravi? Početna scena bombardiranja je odlično izvedena, vrhunski vizualni i još bolji audio efekti. Radnja se počinje razvijati i kreće dosta sporim tempom. Tako se, na žalost, nastavlja tokom čitavog filma. Mnogo praznog hoda koji je možda mogao biti bolje iskorišten.

Prvi dio filma valja u potpunosti, sve do pojave Tilde Swinton also known as White Witch. Vjerujem da se je dotična u potpunosti poistovjetila s likom. Štoviše, kao kraljica leda, otrgnula je jednu ledenu sigu i nabila si ju posred *piiiiip*. Tokom cijelog njenog glumatanja u ovom filmu, ima facu ne kao ledena kraljica, već kao smrznuta kraljica što se «smiješi» s neke jeftine reklame za sardine. Veliki minus, ogromni minus dotičnoj koja je tako jako htjela glumiti ledenu kraljicu da se previše uživjela. A to se dobro vidi kad, u jednoj sceni, povisi ton na Edmunda tako mlitavo i s toliko prethodne, očite pripreme.

No dobro, idemo gledati pozitivne strane. A jedna od pozitivnih je odličan odabir glasa za lava Aslana. Liam Nesson na čiju facu lav neminovno podsjeća. Onaj njegov duboki i izuzetno udobni glas. Na čas sam osjetio kako gledam Star Warse i slušam Qui Gon Jina kako objašnjava mladom Padawanu : Do not think! Feel!

Izuzev njega, i privlačne Anne Popplewell koja je solidno upriličila Susan, mala Lucy koju glumi Georgie Henley je definitivno «top of the pops»

Uloga joj je odlično sjela, fizičke predispozicije odgovaraju onome što smo «navikli» gledati u serijalu i zubi nisu onako gadno izbarušeni, kao što je to bio slučaj kod originalne Lucy.

Nadalje, rekao sam da je radnja spora, a još su je više usporili dodavanjem suvišnih scena prelaženja rijeke, isfuravanjem smiješnih scena koje to nisu i korištenjem fraza u stilu Sylvestera Stallonea : «Ako želi rat – imat će ga» i « uz tebe sam – do smrti «

Radnja je mlitava, osjeća se kako nešto u zraku nedostaje. Pokušali su to nadopuniti efektima koji jesu impresivni, ali vidjeli smo i boljih. Audio efekti imaju prednost nad vizualnim, definitivno, i ponekad kao da nisu imali na umu da će većinom djeca gledati ovaj film ( Možda stvarno nisu? ) i da nije dobro plašiti ih svako malo iznenadnim vriskom, gestom ili Aslanovim urlikom. Ili samo ja imam brecunge na svaku sitnicu.

Prvi Narnijac, Faun Tumnus played by James Mcavoy djeluje izuzetno plosnato, jednodimenzionalno povremeno pokazujući osjećaje u stilu povučenoga pripadnika gay kulture. Zapravo, većina onih ratnika tako djeluje.

Ne mogu reći da sam totalno nezadovoljan jer ipak imam na umu da je film rađen za djecu 6 -16 godina i tom gledateljstvu će se definitivno svidjeti. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog umiljatosti Aslanova glasa i njegova krzna, kao i zbog dječje maštarije o mačevima, bodežima, luku i strijeli.

Eh, da, zaboravih reći da Mr.Beaver ima glas koji neminovno podsjeća na Delboya iz mućki pa vam se njegove geste mogu učiniti iznimno simpatičnima.

Zbog loše glume, što kraljice, što općenito, ali zbog nekog kulta i respekta prema ovom remek djelu C.S.Lewisa, na ljestvici od 1 – 5 dajem 3 na veoma klimavim nogama.

Pogledati? Da, obavezno i povesti klinčadiju. Naravno, ako imaju dobre živce i ne boje se raznorodnih gadnih kreatura što se tokom cijelog filma pojavljuju.

The Simpsons familly December 30, 2005

Posljednjih par godina svjedočimo užurbanom razvoju crtanog filma, dobivajući fascinantne blockbustere iz hollywooda čiji tvorci zarađuju doslovce brdo love stvarajući crtane filmove pogodne za sve uzraste. O tome koliko se čar crtanog filma uz koje smo provodili djetinjstvo time gubi mogli bismo dugo raspravljati. Je li jedan Shrek, kao zaista remek djelo, dostojno jednom «A je to» ? No, na stranu s time.Sve to vrijeme jedan crtani serijal ostaje kao poveznik novih naraštaja; The Simpsons

Kultna crtana serija, čiji je tvorac Matt Groening, već sezonama sve nas raduje.
Uvijek sam tvrdio da su Simpsoni serija i za odrasle i za djecu. Razlog je tome sasvim jednostavan.
Naime, inspiraciju za ovaj kratki osvrt o njima sam dobio gledajući sinoć iste. Bilo je riječi o skrivenim porukama u reklamama pomoću kojih američka vlada novači nove snage u mornaricu. Na klasično Simpsonski način s trunkom samoironije, Groening, Scully, Brooks i ekipa prikazali su negativnu stranu vojske, rata i propagandnog sistema Amerike. Ironizirajući do krajnjih granica sve i svakog bez imalo milosti. Počevši od Pukovnika američkih marinaca, boy bendova i hippi pokreta, svemu dajući jednu notu poniznosti koja bi trebala potaknuti svakoga na razmišljanje.

Netko će reći da ismijavaju svoju kulturu, i ono što bi trebali i ono što ne bi. Ja ću reći da oni u svemu pronalaze zdrav razum i jednostavno te dječje ga prikažu.
Ironično, govoreći o skrivenim porukama, oni šalju «skrivene» poruke koje bi nam svima trebale biti jasnije. Pogotovo amerikancima, pa onda možda i ne bi imali Irak, Vijetnam i slične ( uvijek nove ) neprijatelje.
Crkva i ostale religijske institucije podržavaju Simpsone, unatoč tome što i same često «dobiju po prstima» od istih. Zašto?
Iz veoma jednostavnog razloga; Simpsoni, kao tradicionalna kršćanska obitelj njeguju vrijednosti obitelji, braka, poštovanja i svega onog što religija zahtjeva od ljudi.
Isto tako, Simpsoni prikazuju jedan realan prikaz američke obitelji, odnosno onog što je «američki san» u društvu srednjeg sloja.

Ne treba, naravno, shvatiti sve ozbiljno jer je ipak riječ o zabavnom, crtanom filmu, ali osnovne poruke jasno ocrtavaju donekle ispravne stavove autora crtića koji se bore s korupcijskom, kapitalističkom i ratno nastrojenom amerikom, čvrsto vjerujući u osnovne vrijednosti.
Ta samoironija je ponekad presudna u nastavcima kada se sama obitelj Simpson prikloni obrani lažnih moralnih vrijednosti, obavijenih američkom zastavom i propagandom.

Svakako češće nailazimo na zagovornike «najpoznatije američke obitelji» nego na kritičare istih. Npr, Barbara Bush je svojedobno izjavila kako su simpsoni nešto najgluplje što je ona ikad vidjela. Jadna žena vjerojatno nije shvatila ironiju svoje izjave i autogol što si ga je zabila.

Svakako vam preporučam njihov službeni website koji ima originalno vizualno rješenje.

Kao zaključak, naveo bih jedan od omiljenih mi citata, ravno iz usta Homera :

How is education supposed to make me feel smarter? Besides, every time I learn something new, it pushes some old stuff out of my brain. Remember when I took that home winemaking course, and I forgot how to drive?

Eh, i na kraju jedna zanimljivost. Jeste li znali da Dan Castellaneta ne daje svoj glas samo Homeru već i sljedećim likovima: Grampa Abraham Simpson,
Barney, Gumble, Krusty the Clown, Groundskeeper Willie, Mayor Quimby, Hans Moleman, Sideshow Mel,Itchy, Kodos, Gil, Poochie, Squeaky-VoicedTeen, Burn’s Lawyer, Mr. Teeny, Bill Clinton

Dok Julie Kavner osim Marge glas daje i njenim sestrama Patty i Selma Bouvier.

Nancy Cartwright svoje glasovne sposobnosti otkriva putem sljedećih: Bart Simpson, Nelson Muntz, Todd Flanders, Ralph Wiggum, Kearney, Database

No, daleko najveći opseg likova kojima daje glas ima Hank Azaria :

Apu Nahasapeemapetilon,Moe Szyslak, Chief Clancy Wiggum,Comic Book Guy, LouCarl, Principal Skinner, Otto, ReverendLovejoy, Dr. Julius Hibbert, Kent Brockman, Jasper, Lenny, Edde, Rainier Wolfcastle/McBain, Scratchy, Kang, Herman, George Bush, Judge Snyder

Piti ili ne piti? December 29, 2005

Tko bi rekao; najbolji lijek za izbjegavanje mamurluka je ne konzumiranje alkohola, prema istraživanju Britanaca. Oh, otkrite nam toplu vodu i odmah se njome polite po glavi, ingeniozni Britanci. Kako tvrde njihovi znanstvenici, ne postoje dobri lijekovi za liječenje mamurluka i stoga, ako ga želimo izbjeći - nemojmo piti. Možda je tako lako u Britaniji, no ovdje na Balkanu ljudi moraju piti žele li preživjeti sve ovdaÅ¡nje dogodovÅ¡tine, životne situacije i standard. A Å¡to je s onim KGB u stilu 007 tableticama Å¡to su svojedobno Ruski znanstvenici pustili u prodaju? Kad kažeÅ¡ “piva” možeÅ¡ ispočetka unositi alkohol u krv. Kako god, kažu da mamurluk u Britaniji donosi milijarde funti gubitka pa ćemo se njima smilovati, a Rusima vjerovati.

Star trek - gledana generacija December 28, 2005

Zvjezdane staze su serija koja nikad ne dosadi. Prema anketi britanske tvrtke Home Media Networks u kojoj je sudjelovalo 1.000 ljudi, pokazalo se kako je Star trek serija koju bi gledatelji najradije opet gledali na svojim TV ekranima. Gene Roddenberry, otac Star treka, uspio je od njih napraviti kult obožavan diljem svijeta. Ostatak ljestvice najpoželjnijih tv serija izgleda ovako:2. Buffy, ubojica vampira
3. Prijatelji
4. Fawlty Towers
5. Blake’s 7
6. Dosjei X
7. Babylon 5
8. Zvjezdana vrata
9. Seinfeld
10. The A-Team