Blog Beauty Contest
March 28, 2007
Blogeri i blogerice, s naglaskom na blogerice, Äujte i poÄujte. Po uzoru na svjetske blogerske mreže, portal Jutarnjeg lista najavljuje senzacionalno ekskluzivni Blog Beauty Contest u prostorijama Blogovaonice. Dame i gospodo, prvi put na prostorima domaće Blogosfere (i Å¡ire) - bira se Miss Bloga.
Pravila natjecanja sasvim su jednostavna. Blogerice koje se žele natjecati moraju biti starije od 18 godina i sve Å¡to trebaju uÄiniti je poslati nekoliko (barem dvije) svojih fotografija u neobnaženim prilikama. Blogerice se mogu prijaviti pod pseudonimom, a na natjecanju mogu (dapaÄe, poželjno je) sudjelovati sve blogerske dame sa svih regionalnih portala. Fotografije valja poslati na moj mail nebojsa_grbacic@eph.hr zakljuÄno s 15. 4. ove godine.
O pobjednici će odluÄiti žiri sastavljen od uredniÅ¡tva portala Jutarnjeg lista, predvoÄ‘en mojom malenkošću. Osim poklon-paketa, pobjednica će osvojiti photo session s jednim od profesionalnih fotografa Jutarnjeg lista. Fotografije pobjednice te prve i druge pratilje bit će objavljene u Blogovaonici. Stoga, cijenjene blogerice, prijavite se na ovaj jedinstveni blogerski natjeÄaj i upravo vi ponesite titulu najljepÅ¡e blogerice.
Å to mislim o ljudima koji odbijaju glasati se kao isti
October 3, 2006
Navodno su ljudi nekoć davno mnogo viÅ¡e razmiÅ¡ljali. Koristili mozak u svakoj prilici, a ne samo kad je za to bio poseban povod. Od svijetla svijeće boljela bi glava pa bi s mrakom lijegali u neudobne krevete i u nemogućnosti da padnu u san - padali u promiÅ¡ljanja. I mislili su tako, mislili, sve dok nisu domislili mnoÅ¡tvo tehniÄkih naprava koje misle umjesto njih. RaÄunala, kalkulatore i sl. naprave. I potom su zaboravili misliti, kao u nekom proroÄanskom SF romanu, i prepustili se svijetu da ih vodi, umjesto da sluÄaj bude obrnut.
Sjećamo se tako jednog bradatog starÄića iz tog misaonog vremena. Sjećamo, kažem, ne da mislimo o njemu - jednostavno sjećamo. Taj je kosmati dida, zvuÄnog imena Aristotel volio jako mnogo razmiÅ¡ljati. Tako je jednog dana, odmah poÅ¡to se ustao i preÅ¡amarao ženu i ostale robove, naumio provesti dan uobiÄajeno - razmiÅ¡ljajući. Jedina razlika koju je bitno istaknuti jest ta Å¡to se taj dan, piÅ¡ući svoju velebnu Politiku, dovitio jedne zaista divne reÄenice: Tko nije graÄ‘anin - nije Äovjek.
Naravno, u ono vrijeme kad je on kao imućni Atenjanin bio gazda u svom Oikosu i kad su mu svi bili podreÄ‘eni, a on je odreÄ‘ivao tko će biti Äovjek - tko životinja, ovakva izjava imala je mnogo viÅ¡e smisla nego danas. Ili ona i danas vrijedi? I to možda viÅ¡e nego Å¡to mislimo.
Budući da se raÄ‘amo u politiÄkoj zajednici, nije li logiÄno vjerovati kako bi u toj istoj zajednici trebali aktivno sudjelovati? UnatoÄ mome na trenutke eugeniÄno konzervativnom politiÄkom stavu koji kaže kako nipoÅ¡to ne bi svi ljudi trebali imati jednaka politiÄka prava, vjerujem da bi svi ljudi ipak trebali izlaziti na izbore. Od lokalnih ( posebice lokalnih ) do regionalnih i na kraju - državnih. Svi bi trebali ići dati svoj glas bilo kojoj stranci i bilo kojem politiÄaru, umjesto da taj glas bude upotrijebljen protiv nas. Jer politika politiÄara je sasvim jasna i logiÄna; svaki će se neiskoriÅ¡teni glas tretirati kao glas za. Å utnja je potvrdna. Ako se ne bunimo, onda nam valjda odgovara.
ZaÅ¡to ne glasamo? Zato Å¡to su oni svi isti, zato Å¡to moj glas neće niÅ¡ta promijeniti, zato Å¡to je to sve kapitalistiÄka gamad i za sve su oni krivi, nisu zaslužili da glasamo za njih, zato Å¡to mene politika ne zanima i sl. izjavice.
Å to je u ovom naÄinu promiÅ¡ljanja pogreÅ¡no? Pa krenimo redom. Prvo, oni nisu svi isti. U konaÄnom cilju možda i jesu, ali u metodama nipoÅ¡to nisu. Možda je razlika nebitna i mala, no da je tako ne bi u naÅ¡oj vjeÄnoj tranziciji bilo toliko previranja oko ljeviÄarskih komunistiÄkih svinja i desniÄarskih zadrtih Tompsonovaca. Eto prvog dokaza da nisu svi isti.
Drugo, moj glas neće niÅ¡ta promijeniti. Naravno da neće - ako ga se ne bude Äulo. Zamislite sad situaciju kad stotinu i dvadeset tisuća ljudi tako misli. Ma dovraga, viÅ¡e od stotinu i dvadeset tisuća ljudi. Zamislite da 35% populacije tako misli, svatko navoÄ‘en svojim razlogom odbija izaći na izbore. Kuda će otići tih 35% glasova? Mislim da je jasno. A kad bi tih 35% ljudi odluÄilo glasati, mislite da se niÅ¡ta ne bi promijenilo? Primijenite ovu logiku na lokalnu samoupravu i dobro, dobro razmislite bi li se promijenilo. Ja tvrdim da bi.
Treće, politiÄari nisu neki Bogom dani ljudi Äija je misija osigurati svima topao dom i mercedes. Nisu, pobogu, nisu. Oni zastupaju miÅ¡ljenja. Oni su odvjetnici naroda s premijom zvanom odgovornost. Plaćeni su da rade svoj posao, nisu država, već dio države, onaj koji upravlja jer se ostatak ljudi u državi složio da je tako dobro. Bolje nego da se dva milijuna ljudi gura u sabor. Eto, upravo zato odabiremo politiÄare da nas zastupaju. I zaÅ¡to im onda okrećemo leÄ‘a? Ako nas zajebu - skinimo ih s vlasti, ako nas usreće - dajmo im zeleno svijetlo da nastave. Ali ostati kod kuće na izborni dan? Licemjerje.
Onaj tko ne glasa - nema pravo prigovoriti vladi. Onaj tko ne glasa - nema pravo smatrati se građaninom. Što je on? Višak koji šteti.
Nadalje, kao Äetvrto, mene politika ne zanima. Ma nemoj, Boga ti, ne zanima te politika. Naravno da te ne zanima kad ni ne znaÅ¡ Å¡to je to politika, i kad misliÅ¡ da se i ti ne baviÅ¡ politikom. Jer ne razmiÅ¡ljati i ne baviti se politikom je isto jedna vrsta politike. Kao Å¡to je i neimanje komentara - komentar.
Å to je to demokracija? Mogućnost da damo otkaz svome odvjetniku i naÄ‘emo boljeg da nas zastupa. Možda kada bi malo viÅ¡e mislili i djelovali umjesto da maÅ¡emo rukom, možda bi nam onda bilo bolje. Možda kad ne bismo smatrali državu stranim tijelom, već se osjećali kao aktivni dio nje, možda bi nam bilo bolje. A možda, da zakljuÄim, nismo bolje ni zaslužili.
Povratak s Brda filmova
July 30, 2006
SveÄanom dodjelom nagrada zavrÅ¡en je osmi po redu Motovun Film Festival. Sasvim oÄekivano, nagradu publike te nagradu u kategoriji A-A ( od Austrije do Albanije ) dobio je film The Wristcutters: a love story odnosno Pizzeria kamikaze redatelja Gorana Dukića. Propeler Motovuna, glavnu nagradu, dobio je austrijski film Gledaj lijevo – desno ( look both ways ) redateljice Sare Watts. Nagradu FIPRESCI koju dodjeljuje meÄ‘unarodni žiri filmskih kritiÄara osvojio je dokumentarac Erwina Waggenhofera Mi hranimo svijet, a isti je film dobio i nagradu Amnesty International koju specijalni žiri dodjeljuje filmu koji najbolje promiÄe i problematizira tematiku ljudskih prava. Projekcije pobjedniÄkih filmova tokom zadnje veÄeri odgoÄ‘ene su zbog pljuska i grmljavine Å¡to su se spustili na zidine Motovuna. Gromovi su doslovce parali nebo, a kiÅ¡a je pljuÅ¡tala kao da želi isprati sve ljude s trgova i na neki im bizaran naÄinreći da je Festival zavrÅ¡en.
Pogledao sam dvoznamenkasti broj filmova kojima sam uglavnom bio zadovoljan. Ipak, neki su filmovi bili veliko razoÄaranje. To prihvaćam kao logiÄnu Äinjenicu ako uzmemo u obzir spomenuti broj filmova. Drago mi je Å¡to je Dukićev film osvojio nagrade kao Å¡to sam i predvidio u jednom od javljanja. Å to se koncepta samog Festivala tiÄe, ne mogu previÅ¡e govoriti jer nisam bio prethodnih godina da usporedim, no po rijeÄima ljudi koji tamo hodoÄaste duže vrijeme, koncept je isti svake godine uz neke sitne kozmetiÄke zahvate i promjene vodstva. Ideja MFF-a kao festivala koji promiÄe kulturu filma potpuno je ostvarena i ovogodiÅ¡nji Festival definitivno nije zadnji kao Å¡to su neki mediji najavljivali pa i pomalo krivo interpretirali.
Ljudi koji su sudjelovali u organizaciji uÄinili su odliÄan posao. Ovelik broj volontera bio je cijelo vrijeme na raspolaganju dok je generalni sponzor ( neplaćena reklama ) Vip uÄinio odliÄan, ali zaista odliÄan posao. Po cijele ste dane mogli pristupati Internetu iz bilo kojeg dijela Motovuna i to velikom brzinom bez pretjeranog zaguÅ¡enja. Jednu sam stvar primijetio i volio bih je istaknuti ovdje budući da sam ovo shvatio kao svoj prvi novinarski posao. Naime, gledao sam ( neću reći - uÄio ) kako svoj posao rade afirmirana novinarska imena i pomalo se razoÄarao njihovim pristupom. Prva zamjerka ide na raÄun nekolicine njih koji su u press centru sjedili i doslovce prepisivali recenzije filmova iz kataloga, a da ih nisu pogledali te su tekstove publicirali pod svojim imenom i kao svoje viÄ‘enje Festivala. O tome mogu svjedoÄiti jer su na raÄunalima spremali tekstove koji su bili dostupni i u koje sam iz Äiste znatiželje i usporedbe zavirio. Zatim je tu jedna vrsta bahatog odnosa prema ostalom osoblju i publici te na kraju ponekad u suÅ¡tini kriva interpretacija i izvrtanje tuÄ‘ih rijeÄi. Ako ikad postanem takav novinar, slobodno me zavežite na stup srama.
O skandalima ne mogu govoriti jer su svi bili režirani i nisam primijetio niti jedan pravi. InaÄe, ta ideja mi se odliÄno svidjela jer je, kao Å¡to je i Zrinka CviteÅ¡ić na zatvaranju primijetila, odliÄan naÄin da se ironizira slavljenje svega glumaÄkog osim onog esencijalnog dijela – glume. Glumaca sam vidio svega dvadesetak i oÄekivao sam veći broj. Å to se broja posjetitelja tiÄe, on je ove godine neÅ¡to manji, ako je vjerovati iskustvima ljudi kojima je ovo bio osmi po redu Festival.
Dobrotvorne akcije prodaje umjetniÄki modeliranih kaciga kao i donacije sms porukom traju i nakon festivala. Podrobnije informacije mogu se naći na njihovoj web stranici, a na zadnjoj press konferenciji je objavljeno kako je pet od jedanaest kaciga već licitirano.
Primijetio sam nevelik broj politiÄara, ali opet je, naravno, bilo istupa. Naime, Vesna Pusić pri dolasku je parkirala automobil na mjesto predviÄ‘eno za odvoz sadržaja kemijskih zahoda i krenula na zidine ne plativÅ¡i kartu. UvrijeÄ‘en volonter zagradio joj je auto željeznom ogradom tokom veÄernjih sati sve dok se njezin muž nije ispriÄao u njeno ime i platio kartu. Ako već verbalno podržavaju ovakve manifestacije, onda bi bilo u redu da u njihovoj realizaciji sudjeluju kao i svi ostali.
Populacija koja je naseljavala Motovun proteklih dana bila je podosta raznolika. Ljudi su pristigli iz svih kraja svijeta pa sam tako imao prilike primijetiti Å vicarce, Engleze, MaÄ‘are, Srbe, Slovence, Japance, Njemce, Francuze itd. Zadnji se dan kamp pomalo ispraznio već u jutarnjim satima, dok su naveÄer pristigli svi partijaneri iz okolnih mjesta da se provedu na Motovunskim ulicama. Glazbu je puÅ¡tao Äak i Dalibor Matanić ( kojeg nisam uspio intervjuirati, nažalost ), a proći glavnu ulicu bio je oveći problem i trebalo je vremena i živaca za pripita laktarenja.
Sasvim je logiÄno da su cijene prehrambenih proizvoda bile i viÅ¡e nego nerealne. Drugog me dana na putu iz kampa povezao jedan od ugostitelja i, ne uvidjevÅ¡i moju novinarsku akreditaciju, ispriÄao mi kako graÄ‘ani Motovuna žive od i za ovaj Festival te da je zarada enormna. Temperature su visoke, atmosfera je ubitaÄna i normalno da je potreba za tekućinama povećana, no ipak su malo precijenili svoje proizvode. Osobno nisam ljubitelj bureka, ali oni koji su ga htjeli kupiti morali su izdvojiti 15kn za isti Å¡to mi je bilo fascinantno jer sam navikao da ne koÅ¡ta viÅ¡e od 7kn.
Sa samim sam kampom zadovoljan, osim sa stajanjem u redovima za tuÅ¡eve i ponekim posjetiteljima kojima je jedini cilj bio sjediti ( skakati i demolirati ) u kampu po cijele dane i opijati se. Već spomenuh da postoje dvije publike koje tamo dolaze. Ona koja gleda filmove i ona koja se provodi. Nekako sam uspio spojiti gledanje filmova i provod na uÅ¡trb sna i odmora. OÄekivao sam neÅ¡to viÅ¡e socijalizacije s ljudima u kampu, no jednostavno nisam bio dovoljno prisutan.
Da zakljuÄim; odliÄno sam se proveo, poÄastio se mnoÅ¡tvom kvalitetnih filmova, otipkao pokoju karticu teksta i iskoristio svoju prvu akreditaciju. Niti je ovo zadnji Festival, niti sam ja tamo prvi i zadnji put. Hvala Zrinki i Quintani koji su mi omogućili akreditaciju i zvali me da s njima doprinosim Festivalu.
Motovun - dan treći i Äetvrti
July 28, 2006
Dva su dana proÅ¡la od zadnjeg javljanja s Motovuna. Vrućina i dalje ne jenjava, afmosfera je i dalje visoka i ugodna. Promatrajući malo ljude koji dolaze na Motovun, moja uvijek prisutna želja da budem sociolog natjerala me da ih grupiram; tko, Å¡to i kako. Imamo tri kategorije ljudi. Prvi su filmofli koji ovdje dolaze gledati filmove i to uglavnom po cijele dane rade. Drugi su oni koji su doÅ¡li piti i umoÄiti ( Å¡to noge u obližnje more, Å¡to glavu u hladnu vodu ), a treći su oni koji se ovdje prave važni. Hrpa volontera koji viÄu na ulazu na projekcije jer ih zbog nedostatka mjesta ne puste i time im uzurpiraju ego. Ja spadam u ovu treću skupinu preseratora. Ne biste vjerovali Å¡to se sve ovdje može dobiti akreditacijom.
Peti i posljednji dan je u tijeku. MnoÅ¡tvo je filmova odgledano, joÅ¡ nekoliko njih ide danas i onda slijedi proglaÅ¡enje pobjednika. Prvi je poznati pobjednik proglaÅ¡en sinoć. Amnesty International MFF-a dao je nagradu dokumentarnom filmu We feed the world. O filmu sam pisao prethodno. Å to se glavnog pobjednika tiÄe – teÅ¡ko je joÅ¡ uvijek reći. Dvoumim se izmeÄ‘u Pizzerie kamikaze i sinoć odgledanog filma NeÅ¡to kao sreća. Prethodnih dana trajalo je snimanje kratkih filmova koji će ući u konkurenciju, zatim poneko predavanje o filmovima i snimanju istih te samom festivalu. TeÅ¡ko je pohvatati sva dogaÄ‘anja kojih ovdje ima zaista mnogo.
NeÅ¡to kao sreća film izaÅ¡ao je iz ÄeÅ¡ko–njemaÄke radionice redatelja Bohdana Slame koji ujedno potpisuje i scenarij. Nekolicina mladih ljudi iz iste Äetvrti bori se za egzistenciju. Mlada djevojka Monika ima deÄka koji, trbuhom za kruhom, odlazi u Ameriku. Ona tamo treba stići neÅ¡to kasnije, ali odgaÄ‘a put jer njena prijateljica s kata viÅ¡e, Dasha, majka dvoje djece, alkoholiÄarka i pomalo shizofreniÄna osoba, odlazi u bolnicu na lijeÄenje. Tamo saznaje da je opet trudna. Tonik, glavni glumac, sve se to vrijeme nalazi negdje na marginama života ljudi oko sebe. On je mlad i bez odreÄ‘ene perspektive, ne želi raditi u tvornici kao svoj otac i ne želi prodati staru i ruÅ¡evnu kuću istoj. Na kraju je ipak primoran to uÄiniti. Å to zbog tete koja ga na umoru to zamoli, Å¡to zbog toga Å¡to je Monika otiÅ¡la, a on je ostao sam i zaljubljen. Dasha je rehabilitirana i nezahvalno se vratila po svoje sinove koji su privrženiji Moniki nego njoj. Film zavrÅ¡ava nedoreÄeno. Monika se vraća, a Tonik je nestao. JoÅ¡ jedan pogled na siromaÅ¡ni krajolik ÄŒeÅ¡ke, aluzije na Kunderine romane i konec.
Film sam doživio popriliÄno intenzivno i priznat ću da je to prvi film ovdje poslije kojeg sam sat vremena besciljno lutao po zidinama, pijuckao preplaćeno ( 13kn pola litre ) Favorit pivo i razmiÅ¡ljao o svom životu i životu likova iz filma. Scena koja je jako teÅ¡ka i udara ravno na živce jest ona u kojoj drogirana majka odlazi iz kuće usred noći i ostavlja uplakanu i gladnu djecu. Opet se na njima prelomilo to Å¡to je ona imala i ima nesretan život. Najveća moguća nepravda. Djeca nisu niÅ¡ta kriva.
Trećeg dana Motovuna uspio sam pogledati samo jedan jedini film i zbog toga žalim jer je tokom dana bilo vjerojatno kvalitetnijih filmova od filma Nevinost. Naime, radi se o svojevrsnom eksperimentu. Å to sa živcima ljudi, Å¡to s naÄinom priÄanja filmske priÄe. Kao Å¡to to biva u alternativnim kuloarima Motovunskog festivala, ubrzo se proÄuje koji je film dobitnik epiteta „kultni.“ Mogu vidjeti zaÅ¡to ova Äudna priÄa o djevojÄicama koje odrastaju u izoliranom inernatu i bivaju uvježbavane da se bave plesom, odnosno da istim zaraÄ‘uju za uzdržavanje internata, nosi taj epitet. Internat je pak smjeÅ¡ten negdje u neodreÄ‘enom mjestu i neodreÄ‘enom vremenu. Sastoji se od dva dijela koji su prerezani Å¡umskim putom po kojemu najstarija od djevojÄica svako veÄe pjeÅ¡aći s jednog kraja na drugi. Film poÄinje tako Å¡to djevojÄica Iris izlazi iz lijesa i upoznaje svoje nove cimerice i prijateljice. Isto tako film zavrÅ¡ava, samo Å¡to je druga djevojÄica u pitanju. Pitao sam i sebe i ostale Å¡to se u tom filmu zapravo dogaÄ‘a i o Äemu je film i svuda sam pronaÅ¡ao identiÄan odgovor – nemam pojma. Na izlasku iz kina Barbacan, koji je ove godine pomaknut na drugu lokaciju zbog ruÅ¡enja zidina, moglo se Äuti uglavnom negodovanje. Na filmu Nevinost publika je mahom bila ženska. Nisam mogao to ne primijetiti. O razlozima joÅ¡ uvijek razmiÅ¡ljam.
Prije svake glavne projekcije, ovisno o kinu, poÄaste nas kratkim filmom ili kratkim animiranim filmom tako da sam imao prilike ponovno odgledati već zaboravljene filmove poput Ribljeg oka i Surogata. Ljudi potom plješću, a organizaciji se uglavnom nema Å¡to zamjeriti. Dogodilo se da je tokom projekcije jednog slovenskog filma nestalo zvuka, zatim da je Surogat „pukao“ u polovici prikazivanja i to je uglavnom to.
Danas ću vjerojatno imati prilike popriÄati s Daliborem Matanićem Äiji je film Volim te takoÄ‘er sinoć prikazan u konkurenciji. Film smo svi imali priliku vidjeti na jednom od nacionalnih programa. PriÄa tog filma jest odliÄna, ali realizacija nije ono Å¡to sam oÄekivao. Svejedno, jedan od boljih domaćih filmova Å¡to sam ih ja gledao.
Kad sam priÄao o kategorijama publike na samom poÄetku, spomenuo sam preseratore. Moram primijetiti kako ovdje ima podosta istih i to pomalo iritira. Moji dragi Miljenko Jergović i joÅ¡ draži Ante Tomić na Motovunu uglavnom se slikaju s ljudima. Meni je žao Å¡to se nisam odvažio i uslikao s naÅ¡im književnim veliÄinama ili se barem napio s njima, ispriÄao im pokoju ideju i u ovo doba sljedeće godine tužio ih zbog autorskih prava.
Kad sam već kod pisaca, moram spomenuti da su sinoć Ivica PrtenjaÄa, Radenko Vadanjel, Gordan Nuhanović i Edo Popović, Profilova Äetvorka, Äitali ulomke svojih novih književnih ostvarenja. Izuzetno mi je simpatiÄno ovo Å¡urovanje filmaÅ¡a s književnicima jer na kraju krajeva, zna se tko bez koga ne bi mogao.
Čovjek koji je otišao korak dalje, a koji ovdje neće biti imenovan, mladi je glumac iz jedne od sapunica proizašle iz domaće kuhinje. Sjedio je nasred trga i plakao. Performans ili je zaista imao razloga? Ne znam. Moja mu je draga prijateljica, kojoj je pak on drag, dala maramicu, na što ju je samo kratkotrajnim smješkom ispratio.
InaÄe, ovdje sve vrvi skandalima. Svako veÄe novi. Sinoć se tako Darija Lorencin za vrijeme Äitanja ÄŒetvorke popela drvo te glasno i soÄno psovala. Na takve ekscese smo se naviknuli jer ih ima svako veÄe i popriliÄno su simpatiÄni. Isto kao i uvodna Å¡pica koja je jedno od genijalnijih ostvarenja, a njezini se kreatori tuže kako im je to najloÅ¡ije Å¡to su do sad uÄinili.
Ovo je ujedno i moje zadnje javljanje iz Motovuna iz Äisto tehniÄkih razloga. Istih onih zbog kojih nisam objavljivao fotografije. U pet sati popodne je press konferencija na kojoj će proglasiti pobjednike. Odmah potom hitam na film pa nisam siguran hoću li vam moći donijeti svježe novosti, dok izvjeÅ¡taj o zadnjem danu i jedan dulji, ozbiljniji i odmorniji komentar na cjelokupni dogaÄ‘aj, ljude koji su ga organizirali i filmove koji su ga Äinili tek slijedi.
Motovun - u paklu drugog dana
July 26, 2006
Iako je ritam Festivala izuzetno naporan i ima gusto zbijen program filmova od kojih se nekoliko njih preklapa, ipak sam sinoć imao manje problema s tehniÄkim detaljima i mogao sam u miru odgledati nekoliko filmova. U nekima sam se podosta razoÄarao tako da film Pizzeria kamikaze definitivno ostaje moj juÄeraÅ¡nji favorit.
Austrijski film Pasji dani ( Hundstage ) redatelja Urlicha Seidla sasvim odgovara motovunskom kalupu u koji lijevaju istu tematiku postojanja sumornog života obiÄnih ljudi koji se bore s obiÄnim problemima. Manje viÅ¡e svi filmovi koje do sad gledah odgovaraju tom kalupu Å¡to uopće nije loÅ¡a stvar jer nam je smrad života svakidaÅ¡njica, a iluzorni mirisi snova ionako budu samo to – snovi. U Äetvrti gdje se niÅ¡ta posebno ne dogaÄ‘a, nekoliko ljudi živi svojima životima. Oni su mladi koji nisu savrÅ¡eni, tuku svoje djevojke i prijete piÅ¡toljima zbog ljubavi. Oni su ljudi u starijim godinama koji obilaze swingerske partije dok pri povratku kući ne razgovaraju sa supružnikom, samo proÄ‘u kroz sobu gdje je nekad živjelo njihovo dijete i Äijom je smrću umro i njihov brak. To su ljudi koji se ne znaju ponaÅ¡ati u druÅ¡tvu i dosadno zadiru u tuÄ‘u intimu Å¡to na kraju bude kažnjeno joÅ¡ jednom uobiÄajenom metodom – silovanjem. Oni su stari i ogorÄeni, pokuÅ¡avaju vratiti mladost, pate za proÅ¡lim danima, žive na margini života ili su jednostavno obiÄni. Film Pasji dani upravo je to – obiÄan život Äovjeka koji u biti živi kao pas. Okružen svojim problemima i samim sobom, ne gledajući na okolinu i ne brinući tuÄ‘e brige. Ljubav je neÅ¡to Å¡to su imali i izgubili ili neÅ¡to Å¡to nikad nisu otkrili. Oni jednostavno lutaju životom.
Å to se atmosfere samog Festivala tiÄe – na visokom je nivou. Motovun je toÄno ono Äemu sam se nadao i o Äemu sam sluÅ¡ao. MnoÅ¡tvo mladih svuda uokolo tokom projekcija i poslije, a ponajviÅ¡e u tmini noći, sjede na zidinama i u kampovima, zabavljaju se na ovaj ili onaj naÄin, osloboÄ‘eni svih briga. One su ionako tematika filmova pa se nema smisla baÅ¡ cijeli dan zamarati svakodnevnim životom. Bijeg na Motovun jedan je od onih bjegova koji se u potpunosti isplate. Organizacijska je strana veoma korektna, ljudi su raspoloženi pomoći i odgovoriti na svako pitanje, a najveći problem i dalje ostaju redovi za tuÅ¡iranje i ponekad preglasna glazba. JoÅ¡ je jedna zamjerka povezana s malim incidentom koji se danas dogodio. Poznaniku je neÅ¡to ugmizalo u uho i trebao je primiti hitnu medicinsku pomoć. Kad smo potražili istu od odgovornih, uputili su nas u nekoliko desetaka kilometara udaljen Pazin. Kad smo pak doÅ¡li tamo, rekli su nam da nije bilo potrebe za tim. Vjerojatno greÅ¡ka u komunikaciji. Dobra je strana odlaska u Pazin pronalazak prave plave lagune na kojoj se tek nekolicina ljudi kupa pod slapom. Uz malo nagovaranja i poÄetnog straha, skoÄio sam s desetak metara visoke litice i okupao sam u prohladnoj vodi rijeÄne uvale smjeÅ¡tene tek nekoliko metara izvan Pazina.
Å to sa sobom preko dana domaći je dokumentarni film Ivone Juke, a radi se o grupi zatvorenika iz Lepoglave koji rade na adaptaciji Shakespearovog djela San ljetne noći. Topla je to priÄa o naÄinu života i razmiÅ¡ljanu zatvorenika koji su liÅ¡eni slobode i suoÄeni s nedjelima koja su poÄinili. Od pljaÄki banke do ubojstava. Jedno im je zajedniÄko; na svoju kaznu i na ono Å¡to su uÄinili gledaju s odreÄ‘ene distance i s prihvaćanjem. Pomalo karikirano i s humorom opisuju Å¡to su uÄinili, kako su prije živjeli i kako sad gledaju na život. Å to se promijenilo, kakvi su im planovi i zaÅ¡to su osobe kakve jesu. Pogled na zatvorenike malo drugaÄiji nego Å¡to to svakodnevno možemo vidjeti u seriji Oz. Zanimljiv film i zanimljiva tematika, ali nikako mi nije sjeo. UnatoÄ tome, dao bih mu visoku ocjenu.
Mi hranimo svijet nagraÄ‘ivani je i veoma gledani austrijski film Erwina Wagenhofera o hrani; naÄinu proizvodnje, distribuciji, odnosima proizvodnih moći, odnosima izmeÄ‘u pojedinih zemalja i o onom najokrutnijem odnosu bogatih i gladnih. Film je to veoma aktualne tematike o kojoj smo mogli jako mnogo Äitati i gledati posljednih godina. Afere vezane uz genetski modficiranu hranu nisu pretjerano eksponirane, ali su doprle i do nas. Ovaj film govori upravo o Äinjenicama za koje malo ljudi zna, a koje su veoma važne za sve. Radi se o proizvodnji hrane koje bi, uz danaÅ¡nju tehnologiju, trebalo biti dovoljno za Äak 12 milijardi ljudi, a opet svake 4 minute jedno dijete umre od gladi i žeÄ‘i. Razvijeni svijet nasuprot nerazvijenom. Prije filma su mi govorili kako će mi se ogaditi sva hrana, no nije se dogodio taj efekt, samo sam reagirao kao i većina ljudi – zgrozio sam se na izjave predsjednika Nestlea ( koji je, a to nisam znao, najveći prehrambeni koncern u svijetu ) kako firme trebaju brinuti iskljuÄivo o profitu i uvijek gledati kako ga povećati bez obzira na žrtve i ono Å¡to se može dogoditi i Å¡to se dogaÄ‘a pritom. Osim toga, film ne donosi neÅ¡to ekstra senzacionalno i posebno, ali budi svijest i potiÄe na razmiÅ¡ljanje i u krajnju ruku – djelovanje.
Motown revival band - prošao je i dan prvi
July 25, 2006
PoÄelo je. Sinoć je i sveÄano otvoren ovogodiÅ¡nji Motovun film festival, osmi po redu. U neÅ¡to drugaÄijem vodstvu i s poneÅ¡to drugaÄijim programom. Uz selektore filmova Rajka Grlića i Jurice PaviÄića, ovogodiÅ¡nja je direktorica MFF-a Ljiljana Radić KiÅ¡ević. Zemlja suradnik ove godine jest zemlja glumaca, a cijeli je festival u duhu obnove motovunskih zidina pa je na sveÄanom otvorenju svatko dobio jednu graÄ‘evinsku kacigu. Jasna je poruka odaslana – spasite zidove grada Motovuna. Kao i na svakom festivalu ove veliÄine i važnosti, dogodio se skandal. Glumica Nina Violić glasno je reagirala kada je krivo proÄitano ime župana Ivana JakovÄića. Naravno, taj Äin ne treba shvatiti ozbiljno, kao i one Å¡to slijede. Sve u duhu zemlje suradnika – zemlje glumaca. Festival je otvoren australskim filmom gledaj lijevo – desno, redateljice Sarah Watt, o Äemu je viÅ¡e pisao Quintana.
A kako je izgledao prvi dan? PoÄeo je uz mnoÅ¡tvo negativnih vibracija. Pritom mislim na sve muke koje sam proÅ¡ao da bih uopće doÅ¡ao do Motovuna. Kazna za prebrzu vožnju, sat vremena vozikanja po Rijeci ne bismo li se vratili na autocestu, nekoliko krivih skretanja, krivo sporazumijevanje sa službenicima na ulazu i na kraju smjeÅ¡taj u kampu. Uz mali potok, tik na ulazu u Å¡umu i na neravnom terenu od kojeg će bol u leÄ‘ima ostati joÅ¡ dugo prisutna. A tek je prva noć proÅ¡la. Spavanja ovdje praktiÄki nema. Negdje izmeÄ‘u pet i Å¡est ujutro uspio sam tek na tren ubiti oko. Å to zbog glasne glazbe koja dolazi sa svih strana, Å¡to zbog projekcija koje traju do dugo u noć. Dogodio se i jedan mali skandal u kampu. Naime, netko je sasvim domoljubno izvisio zastavu na jedno drvo i ujutro je pronaÄ‘osmo okrenutu naopako. Je li to zbog nedostatka domaćih filmova, istarske rakije ili zbog toga Å¡to je nekolicina prisutnih do ranog jutra puÅ¡tala odviÅ¡e domoljubne pjesme i glasno iskazivala svoju nacionalnu orijentaciju? TeÅ¡ko je reći, no niÅ¡ta ne može uniÅ¡titi ono zajedniÅ¡tvo koje nastaje kada stojimo u desetak metara dugim redovima i Äekamo malo iznimno hladne vode za tuÅ¡iranje ili pak uporabu kemijskog wc-a. Osim toga, nemam Å¡to zamjeriti. Istarska je rakija popriliÄno kvalitetna, Äak i za mene pivoljupca.
PiÅ¡em ovaj nastavak odmah po povratku s jedne odliÄne projekcije. Radi se o filmu Pizzeria kamikaze, odnosno The wristcutters: A love story u originalu. Redatelj Goran Dukić napravio je ovaj film prema noveli Etgara Kereta i uspio u potpunosti prenijeti platnom sve bitne poruke. Prvo Å¡to me privuklo filmu joÅ¡ prije poÄetka Festivala bila je Äinjenica da Tom Waits glumi. No njegova je uloga u filmu podosta nevažna iako se radi o liku koji na kraju bude neÅ¡to poput sretne vile zaposlene u administraciji. Radi se o depresivnom mladiću koji si oduzima život i dolazi u svijet samoubojica koji se ni po Äemu ne razlikuje od normalnog svijeta. Osim Å¡to se ljudi tamo ne smiju i Å¡to mala Äuda nisu tako straÅ¡na ni Äudna. Zaposli se u Pizzeriji Kamikaze i dobije smjeÅ¡taj s jednim Austrijancem koji je u cijeloj priÄi apsolutno nebitan. Ubrzo pronalazi prijatelja Eugena, Rusa koji na ovom svijetu živi sa cijelom svojom obitelji. Svi su samoubojice. I tu poÄinje iskreni crni humor, referirajući se na sreću cijele obitelji sada kada su ovdje svi na okupu, koji se proteže Äitavim filmom dajući mu notu realnosti koju rijetko susrećemo kod ljudi. Nekako mislim da to isticanje realnosti i jest jedna od najvažnijih tema ovih filmova; svojevrsni kriterij odabira s kojim sam zadovoljan. Zia, glavni protagonist filma, kreće na put kada saznaje da mu se djevojka ubila prije viÅ¡e od mjesec dana. OdluÄan je da je naÄ‘e jer je voli, ali putem pokupe autostopericu Mikal koja cijelo vrijeme tvrdi da je sluÄajno ovdje zavrÅ¡ila ( overdose ) te koja je u potrazi za glavnim i odgovornim ljudima na tom svijetu. Njih pronalaze tek na kraju kada i Zia pronalazi svoju djevojku, ali su se stvari promijenile. Njegova je djevojka postala vjerski fanatik, a Zia se putem zaljubi u Mikal. Nakon velike racije glavnih i odgovornih zbog nereda koji je je izazivao samoprozvani Kralj, voÄ‘a fanatika, Zijina prva ljubav bi odvedena isto kao Å¡to i Mikal. Na kraju Kneller ( Tom Waits ) , za kojeg se ispostavi da je bio tajni agent GIO ( Glavni i Odgovorni ) uzima Zijine i Mikaline spise i odnosi ih sa sobom. Nekoliko trenutaka kasnije, Zia i Mikal bude se u istoj sobi u bolnici. On zbog prerezanih žila, a ona zbog predoziranja.
Tokom filma publika se poÄesto smijala na konverzacije glavnih glumaca i na njihovu interpretaciju života poslije smrti, za kojeg u jednom trenutku kažu da “vjeruju kako su svi zatoÄeni u svijetu živih.” Osim odliÄne glume poznatih glumaca kao Å¡to su Shannyn Sossamon i Leslie Bibb i odliÄne, zanimljive priÄe, ovaj film krasi istovremeno osloboÄ‘enost od smrti i osloboÄ‘enost od stereotipnih normi jednog skupog filma, nerijetko loÅ¡ije kvalitete. ÄŒini mi se da je smrt ove godine glavna tema u Motovunu, Å¡to možda i nije Äudno kad je sve ovdje u znaku smrti zidina Motovuna.
Ovo je prvi film koji pogledah danas i izuzetno sam zadovoljan. Bit ću toliko slobodan i predvidjeti da će dobiti jednu od nagrada. Vjerojatno onu od publike, sudeći po reakcijama iste danas nakon projekcije. Ne dogaÄ‘a se Äesto da se poslije filma plješće, ali ovdje u Motovunu to nije rijetkost.
Dok sam gledao film, Motovun je temeljito oprala kiÅ¡a i spustila temperaturu za 5 stupnjeva Å¡to je odliÄno, ali i napravila blato oko kampa Å¡to i nije tako odliÄno. VeÄeras je joÅ¡ na programu ( izmeÄ‘u ostalog ) dokumentarac We feed the world o hrani koju jedemo. Pogledat ću ga, ali ne znam koliko će pametno biti pisati o tako delikantnoj stvari. Do sljedećeg javljanja iz Vipova centra koji su napravili ( i rade ) fenomenalan posao.
Dajmo im da Äitaju!
July 20, 2006
Jedan sam od onih domaćih studenata koji su, da bi uopće doÅ¡li do faksa, morali prijeći zapreke veće od samih prijamnih ispita i testova znanja. Prvu sam godinu odradio relativno jednostavno i uz financijsku pomoć roditelja, ali sam već za drugu dobio odreÄ‘ene ultimatume i ovisit ću sam o sebi. Drugim rijeÄima, neću imati roditeljsko-ekonomsku pozadinu iza sebe za vrijeme studiranja. Naravno - nisam jedini. MnoÅ¡tvo mladih studira i radi. Bori se vlastitom ambicijom protiv kruljenja u želucu i prohladnog vjetra u cipelama. U takvim si okolnostima student može priuÅ¡titi tek stan i hranu, tu i tamo poneÅ¡to opijata i droge, Äisto da psihiÄki ne potone. I to uglavnom bude to.
Iako je stereotip klasiÄnog studenta u mnogim stvarima promijenjen iz temelja, uvijek zamiÅ¡ljam studente (uz jednu dozu samopoimanja, naravno) kao ljude koji su na fakultetu svojim izborom i koji žele uÄiti. Da bi uÄili, trebaju knjige. Da bi doÅ¡li do knjiga, bilo da je rijeÄ o struÄnoj literaturi ili onoj ne toliko struÄnoj, trebaju novac. A da bi doÅ¡li do novca… vidi uvodni tekst. Govorim o prosjeÄnom studentu, relativno slabijih ili da kažem “normalnih” financijskih mogućnosti. Bogate studente diskriminiram bez imalo srama u ovom tekstu.
Kad sad spojimo mene kao prosjeÄnog studenta i moju ljubav prema Äitanju, dobijemo kao rezultat Älanske iskaznice gradskih i studentskih knjižnica i Äitaonica. No, kao svaki knjigofil, radije bih proÄitanu knjigu pohranio u vlastitu knjižnicu da se jednog dana okrenem bez srama na svoje studentske police i ugledam riznicu dovitljivih reÄenica. Ako ovom iluzornom snu dodamo cijene knjiga u knjižarama - vrijeme je da se probudim i trgnem u realnost. Barem do nekog ozbiljnijeg zaposlenja.
Bilo kako bilo, s prijateljicom sam sinoć proÅ¡etao knjižarom i uspio si za 118 kn s popustom priuÅ¡titi dvije knjige za zbirku, uglavnom sadržanu od naslijeÄ‘enih ili sluÄajno zaboravljenih knjiga. Dok sam ostatak novca vraćao u hlaÄe, osjetio sam svoju hladnu studentsku iskaznicu pod prstima i otpratio signal do mozga gdje se rodila jedna sasvim nevina i teÅ¡ko ostvariva ideja, ali opet dovoljno ambiciozna da je ovdje bezobrazno predstavim.
MjeseÄna subvencija za hranu na X-icu iznosi oko 1100 kn. Od tog iznosa, Äak i kada baÅ¡ svaki dan jedem u menzi, ostane mi minimalno 500 kn neiskoriÅ¡teno. ZaÅ¡to taj novac ne bi bio iskoriÅ¡ten na drugi naÄin? ZaÅ¡to ne bismo mogli kupovati knjige na X-ice? Možete li to zamisliti? Ministarstvo ostvari suradnju s knjižarama ili ode dovoljno daleko da otvori vlastitu knjižaru gdje studenti kupuju knjige sa stalnim popustom od kojih 35-40%.
Tu vidim joÅ¡ mogućnosti, ne nužno legalnih, ali opet mogućnosti. Jedan bi dio studenata preprodavao knjige kupljene na vlastitu X-icu, ali mislim da se oko toga ne trebamo bojati, barem Å¡to se tiÄe navika Äitanja mladih ljudi. Ipak ću biti optimist i pomisliti kako bi u toj situaciji poÄelo masovno kolanje knjiga meÄ‘u studentima, viÅ¡e volje za Äitanjem, viÅ¡e znanja i na kraju - viÅ¡e rezultata. Tada bi nam svima bilo bolje već u startu. Drveća bi rasla, ruže cvale, a zelena trava mirisala. ÄŒiÄa miÄa - gotova je o knjigama priÄa.
INNUENDO: Zar mi gori pod petama?
June 12, 2006
U vrijeme izraženo seksistiÄkih druÅ¡tva dok su se muÅ¡karci natjeravali kopljima po Äistim rijekama, ogrnuti samo velikim listovima i umazani ratnim bojama postojala je jasna granica izmeÄ‘u muÅ¡kosti i djeÄaÅ¡tva. Da bi mladajlija postao muÅ¡karac koji posjeduje VIP prolaznicu za sve ženke u svom klanu te posebnu protekciju odreÄ‘enog božanstva, morao je proći proces inicijacije. Kratko i jasno. Morao je hodati po žaru, gutati žive zmije, probadati vlastitu kožu s tisuću oÅ¡trica, odmjeriti snage s lokalnim ćelavim majmunom snagatorom i joÅ¡ kojeÅ¡ta da bi njegov status postao važeći po zakonima džungle. Kad bi se teza “Å¡to te ne ubije - ojaÄa te” pokazala toÄnom, mladić je postao muÅ¡karcem i mogao je preuzeti jednu od svojih klanovskih funkcija.
Nekoliko tisuća godina kasnije, u modernom druÅ¡tvu, onomad jaki zakoni prirode ne gube svoju jaÄinu, već samo mijenjaju oblik. Kao energija Å¡to se nikad ne gubi već samo
prelazi iz jednog stanja u drugo. I ne samo da je inicijacija ostala prisutna meÄ‘u ljudima - ona je proÅ¡irila spektar svojeg djelovanja. Ne samo da se djeÄak mora dokazivati kroz
pubertet raznim natjecateljskim disciplinama ( od sporta, žena, znanja i vrlina ) da bi
postao muškarac, već se tokom svih perioda života moramo ponovno dokazivati ovisno
o potrebi. Postoje stotine vrsta inicijacija, a jedna od njih je ona koju prolaze mladi
novinari. Na sreću, da bi postali ljudi “olovne krvi” ne moraju se podvrgnuti muÄenju
uzavrelim rototiskom ili otrovnom prešom. Ne, oni moraju proći jedan mnogo
jednostavniji proces koji se sastoji u primanju prijetnje smrću. Upravo tako - prijetnja
smrću. Jer to znaÄi da je dirnuo u neÅ¡to Å¡to nije smio i da je pokuÅ¡ao napisati neÅ¡to Å¡to je inaÄe otporno na tanki novinski papir. Ako je cilj nadobudnog novinara istina, onda je
prijetnja smrću njegov put. Njegov zen i njegova mantra. Jebeš novinara kojemu barem
jednom nisu prijetili smrću.
Ovaj tekst piÅ¡em iskljuÄivo zato da se pohvalim. Da, kao Å¡to je moj davni predak
krezuboj ženki pokazao svoje veliko koplje kojim će samo za nju ubiti medvjeda i
izraditi joj bundu, narcisoidno pokažem svima svoju prvu prijetnju smrću. Čak još i
nisam novinar, već samo nedužni student/bloger koji se usudio dirnuti u Svetost njezine
veliÄine KatoliÄke Crkve. ProÅ¡ao sam novinarsku inicijaciju jednim obiÄnim mailom u
kojemu mi se prijeti mraÄinom noći i njenom sposobnošću da guta ljude. Izgleda da i
Crkva ima svoju Udbu, no to nije ovdje tema niti je važno od koga je prijetnja stigla -
glavno da je stigla. Toliko sam se razveselio, nakon poÄetnog Å¡oka, da sam je isprintao i
uvećao. Jedan sam primjerak uramio i stavio iznad radnog stola da me podsjeća na veliki
uspjeh, a drugi sam primjerak smanjio i stavio u fotoalbum.
- VidiÅ¡ unuÄice, ovo sam ti ja par dana nakon roÄ‘enja. Ovdje vozim svoj prvi bicikl, a ovo mi je prva prijetnja smrću. Taj sam dan postao novinar koji sad životari s bijednom penzijicom jer nikad nisam uspio postati pisac, no nije to bitno. Ono Å¡to je važno jest Äinjenica da sam taj dan spoznao svoj put i svoje svijetlo. Taj sam dan proÅ¡ao proces inicijacije i postao novinarom -
Volio sam je, a ona je vodila ljubav pred publikom
June 8, 2006
Progurao sam se s cvijećem u prvi red, malo desno od sredine pozornice. Ako već moram gledati kako moja žena vodi ljubav s drugim, onda želim vidjeti Å¡to je to u njemu bolje od mene. Daleko od toga da me nije voljela; voljela me i ja sam volio nju, vodili smo ljubav svaki dan, uvijek spontano i s puno žara. OÄi su joj se uvijek sjajile, ali kad je s njim ona žmiri. Ne gleda, kao da zna da je promatram i kad nije sigurna jesam li tu. Imam osjećaj da ju je sram, iako sam rekao da nemam niÅ¡ta protiv toga. Ako je ona sretna i ja sam. Ako poželi voditi ljubav s drugim; neka. Ne mogu i ne želim je sprjeÄavati. TeÅ¡ko bih nekome objasnio kakva je to ljubav. Nitko to ne bi shvatio tko je ne poznaje i nitko, tko je voli, ne bi je odbio. Ona je morala voditi ljubav s drugim. Pred publikom, pred punom dvoranom znatiželjnika. ÄŒvrsto sam stezao cvijeće sa Å¡uÅ¡kavim ukrasima dok ga je ona snažno okružila nogama. Primila ga za vrat i zažmirila. PoÄelo je.
Ljudi su utihnuli uvodni pljesak i bili su spremni gledati ih. Napravila je smijeÅ¡nu grimasu dok ga je u potpunosti smjestila u sebe.PoÄeli su voditi ljubav. Prsti lijeve ruke i dalje su bili na vratu dok je desnom prelazila preko njegovih leÄ‘a. IspoÄetka lagano pa postepeno sve brže. Nije se znojila. Sa mnom se uvijek znojila, s njim je bila opuÅ¡tena. Zar to sa mnom nerado Äini pa se znoji? Zar se želi oÄistiti od mene kao da sam bolest? Znam da me voli, možda jednostavno nisam dovoljno dobar. Možda je to neka druga vrsta ljubavi? Ne znam. On ispuÅ¡ta zvukove, cijela dvorana ih sluÅ¡a, svi ti ljudi koji su platili da vide moju ekscentriÄnu djevojku. A ona pak Å¡uti. Žmiri, Å¡uti i ne znoji se. Pih! Pa sa mnom radi sve suprotno, a ipak, Äini mi se, kao da viÅ¡e uživa s njim. Možda ju je sram publike? Ta zaÅ¡to onda uopće to i radi? Toliko je ne razumijem, ali je ipak volim. Odobravam to. Svi su mi prijatelji postali daleki otkako ona to uÄestalo radi, a ja je pratim. Popularna je diljem zemlje, svi je dolaze vidjeti. Svi su Äuli Å¡to radi na pozornici. Svi znaju da je dobra. Ja svoju intimu dijelim sa svima. Najednom se osjećam gol pa se pritišćem uz udobno sjedalo. Cvijeće će uvenuti prije pljeska.. ali, neÅ¡to se dogaÄ‘a, mislim da sam vidio njen vrhunac. Da, gotovo je! Napokon, odahnem. Ljudi su na nogama, plješću. Ona odlazi s pozornice, ali oni i dalje plješću. Žele joÅ¡. JoÅ¡! JoÅ¡! Uzvikuju. Uzbudila je cijelu dvoranu. Hitam kroz gužvu do garderobe. Imam cvijeće, viÄem, pustite me. To mi je žena, pustite me k njoj. I puÅ¡taju me, gledaju me s ponosom. Jedan od njih pritisnuo mi je ruku i zaželio da i on ima takvu ženu. Kakav sretnik, misli dok se penjem na pozornicu pa hitam u garderobu. Voli me imati uz sebe poslije. Kaže da je opuÅ¡tam. Kako je bilo, upita me, a ja kažem odliÄno, draga, savrÅ¡eno, odliÄna si bila. Iako sam ljubomoran na njega, spuÅ¡tam cvijeće i pomažem joj ga staviti u njegov oklop. Samo malo, uzvikne mi, ÄujeÅ¡ li kako publika i dalje plješće.. radije ću se vratiti. Bacit ću gudalo u publiku, znaÅ¡ da to uvijek radim. Znam draga, odgovorim joj, samo idi.. ja ću te ovdje Äekati i Äuvati tvoje Cello.
O suživotu bloga i novinarstva
May 16, 2006
PoÄeo sam pisati tekst s naslovom : “Kako je blog ubio potencijalno dobrog pisca” u kojem sam htio obraniti tezu da dobri blogeri koji piÅ¡u duže vrijeme postanu dio rutine i dio s drogeraÅ¡kim elementima zaÄinjenog kruga. Interkacija izmeÄ‘u ljudi, komentiranje, Äar pisanja i Äitanja. Naveo sam sve pozitivne aspekte o znaÄenju bloga kao uvertire u pisanje s direktnom zaradom i utjecajem na Äitateljstvo, ali sam htio napomenuti kako zbog hiperprodukcije tekstova i svakodnevne obaveze tekstovi poprime epitet obiÄan te se nakon gotovo dvije godine potencijalno dobri pisci povuku s bloga. Dobrom tekstu treba posvetiti mnogo viÅ¡e od blogeditora i dvadesetak minuta inspiracije. ÄŒak sam htio otići tako daleko i usporediti prosjeÄnog blogera i književnika s mlinarom i slastiÄarom; Obojica rade s braÅ¡nom, no jedan od njih dvojice u konaÄnici postiže mnogo viÅ¡e.
Â
Kako se tekst razvijao, kojeg sam na vrijeme i sreću zaustavio, sve sam viÅ¡e pisao o pozitivnim aspektima pisanja bloga koji su u većini te sam vukao paralele s novinarstvom da bih doÅ¡ao do pomalo nategnute teze kako bi svi novinari trebali pisati blog. Nazovimo to profesionalnom deformacijom. Naime, svjedoÄili smo u protekle dvije godine raznorodnim piskaranjima po blogu koja za neke bila i prvi susret s pisanom rijeÄi dok su drugi samo nastavili pisanje i poÄeli objavljivati online s viÅ¡e ili manje uspjeha. ÄŒinjenica jest da je pisanje bloga izrodilo mnogo novih novinara te Äak, usudit ću se reći, podiglo kvalitetu brzo napisane rijeÄi. U teoriji ekonomije rekli bi: S rastom konkurencije mora porasti i kvaliteta kako bi se obranile pozicije dobro prodavanih. A novac je na kraju krajeva sastavni element ne samo novinarstva, već i svega ostalog.
Â
Moj prijedlog je sasvim jasan i kako bih ga predstavio odgovornima prvo mora preživjeti komentiranje od strane blogera. Kratko i jasno, pisanje bloga bih uveo kao obavezno svakom potencijalnom novinaru. Dakle, u samom poÄetku obrazovanja osobe koja će se ostatak života baviti pisanom rijeÄju na ovaj ili onaj naÄin. Iz publike pa i iz samih novinarskih redova Äesto se Äuju povici negodovanja zbog nepismenosti i neobrazovanosti onih koji bi to trebali biti ponajviÅ¡e - novinara. Žalosna je i pomalo apsurdna Äinjenica da studenti novinarstva na prvog godini, tj. od prve godine nemaju niti sata hrvatskog jezika. Umjesto toga, neki predmeti postoje samo zato da bi pojedini profesori mogli prodavati svoje publikacije. Svakome ću ukazati na apsurdnost nekih edukativnih elemenata na studiju novinarstva koji su u najmanju ruku smijeÅ¡ni.
Â
Već sam spomenuo; blog je otkrio mnogo talentiranih novinara i podigao kvalitetu prosjeÄnima. Ne samo da bih napravio poseban blog servis integriran u instituciju Fakulteta, već bi profesori aktivno sudjelovali u Äitanju blogova svojih studenata te ih ocjenjivali. Vjerujem da bi se ubrzo napredni istaknuli, a novinarski headhunteri imali bi bitno olakÅ¡an posao. Studenti bi osim vježbanja stila i pismenosti, pripremali se za lakÅ¡e suoÄavanje s prvim poslovima i bitno bi se podigla kvaliteta. Uvjeren sam u to i teÅ¡ko da će me itko razuvjeriti jer redovito pisanje bude odliÄna vježba. Veći je problem kako ću ja druge, odnosno ovlaÅ¡tene za takve promijene uvjeriti u održivost ideje. Ne ide mi u prilog Äinjenica da su uÄenici sankcionirani zbog pisanja bloga, Å¡toviÅ¡e, apsurdno je, ali okolnosti su bitno drugaÄije.
Â
Ako imamo na umu kako su kod nas ljudi mahom promijenofobi, onda je logiÄno da je moj prijedlog odbaÄen u startu, ali ako bi proÅ¡ao, ponudili bi Europi, u koju tako užurbano ulazimo, neÅ¡to novo i kvalitetno. Ponudili bi im ljude koji s dvadesetak godina imaju već podosta iskustva u pisanju iza sebe, a ne ljude koji su prisiljeni savladati osnovne tehnike pisanja u nekoliko mjeseci obitavanja po gradskim redakcijama i inim mjestima. Prijedlog je spreman za prvo blogersko glasanje. A Å¡to i kako dalje - vidjet ćemo.
Â
Â
