OPEN SEASON February 4, 2007

Otvaranje američke predsjedničke utrke tema je broja posljednjeg Time magazina (05.february 2007.); Open season (naslov vjerojatno dolazi od aktualnog animiranog kino hita) pravi je naziv za ono što se zna događati u predsjedničkim kampanjama, ne samo u SAD-u. Ono što je konstanta kod amerikanaca je ravnomjerno kretanje krivulje američkog biranja republikanaca pa demokrata (u posljednje vrijeme u vrlo izraženim različitostima istih - ekstremni Bush i vjerojatna buduća demokratska predsjednica Hillary Clinton stvarno su krajnje neslični), pa se takav trend može nazrijeti i u predstojećem ciklusu. Ako pobjedi trenutno izvjesna opcija Hillary Clinton, bit će to dakle ne samo pobjeda demokrata, već po prvi puta pobjeda žene, pa iako je američki demokratski sustav posljednjih godina pokazivao ozbiljnu strukturnu nestabilnost, izbor predsjednice značio bi po meni vrlo pozitivan trend i tendenciju, a koja bi u svakom slučaju opet bila posljedica krajnje sirovog i arhaičnog predsjedanja trenutnog republikanskog predsjednika Busha.

U samom podnaslovu iscrpne analize predstojeće utrke kao potpuno novi element koji će utjecati na kampanju izdvojen je internet servis YouTube. Utjecaj interneta na kampanju shvatili su za posljednjih izbora čak i pojedini domaći političari okoristivši se blogovima, a koliko je to izraženo u tehnološki superiornoj naciji možemo samo izdaleka promatrati.

Na domaćoj sceni nenadano su ovih dana u centar pozornosti također uletjele žene. Igrom slučaja (sudbine) Ivicu Račana zbog bolesti je privremeno (a tko zna da li i na duže) zamijenila Željka Antunović, dok je izbornu kampanju HNS-a danas iz Dalmacije pokrenula Vesna Pusić. Iako je dakle HNS-ov kandidat za premijera Radimir Čačić već davno istaknuo svoje ambicije, stranku je vjerojatno u programskom dijelu strukturirala Pusićeva što je ok. Na desnijoj strani domaće scene, u posljednjoj je Malnarovoj noćnoj mori gostovala Vesna Škare Ožbolt, vješto kontrirajući lucidnim (ili bolje samo ludim) upadicama i komentarima Predraga Raosa i samog Željka Malnara kao moderatora. Usput, ne trebam vjerojatno niti spominjati da su je dotična gospoda u pola razgovora doslovno napustila i otišla iz emisije.

Tijekom posljednje predsjedničke kampanje u nas, zabilježen je slučaj hdz-ovaca iz PakoÅ¡tana koji, iako odani stranci, nikako nisu mogli glasati za svoju kadidatkinju Jadranku Kosor jer im je bilo nepojmljivo da državu vodi žena. Slučajevi ambicioznih, marljivih i dosljednih žena koje postoje na domaćoj sceni, vjerojatno će poboljÅ¡ati percepciju dijela ograničenih birača, a kojima žena ne predstavlja opciju, pa makar pripadala i omiljenoj stranci. Dakle, željan sam bilo kakove promjene na domaćoj političkoj sceni, a ako bi uz to doÅ¡lo do “ženskog trenda” tim bolje. Odmah napominjem da bez obzira na navedeno diskriminacije ne bi trebalo biti; dakle, ako je žena na svojoj poziciji loÅ¡a, treba ju razapeti poput Žužula ili PaÅ¡alića.

 

Davor Butković - kolumnist bez pokrića September 16, 2006

Ulazak Maria Ančića u finale Pekinga podsjetio me na prošlotjedni komentar Davora Butkovića u Jutarnjem listu, a u kojem se dotični ugledni novinar, kolumnist i komentator raznih aspekata hrvatske zbilje obrušio na hrvatske sportaše. Povod je Butkoviću bio egzibicionistički izlazak sada već opjevane čuvene narodnjačke trojke Balaban, Olić i Srna u Fontanu, a što je ovaj, malo je reći, dočekao na nož. Kako se od dugogodišnjeg novinara više očigledno niti ne očekuje da barata činjenicama i faktografijom već mu je prepuštena apsolutna sloboda u kreiranju tekstova, već su mu se nekoliko puta zalomile nebulozne priče i komentari koje niti uz najbolju volju nikako ne možemo prihvatiti.

Butković se raspisao o nogometu, ali i tenisu, te ostalim sportovima u kojima se hrvatski sportaši ponašaju poluprofesionalno (!!!) i ulaze u finala koja, po njemu, nikada ne osvajaju! Krivci su, može se zaključiti iz teksta, neuredan život, izlasci, mentalitet ili nešto slično. No, ako je za trojicu nogometaša i imao kakvog argumenta (mada se nije dogodilo ništa strašno ni nepopravljivo), teško da za bilo koji od ostalih hrvatskih sportova u današnje vrijeme ima povoda ovakovom pisanju. Da se ugledni novinar ovih dana prošetao kojih nekoliko metara do svoga susjeda na Pantovčaku Mirka Filipovića, ovaj ga je mogao u srdačnom razgovoru obavijestiti npr. o svom aktualnom osvajanju Grand Prix-a u Japanu i osvajanju titule svjetskog prvaka. Hrvatski teniski poluprofesionalci (kako ih naziva Butković) i dalje su službeni prvaci na ljestvici Davis Cupa i vlasnici istoga trofeja, a dvojica najboljih, Ljubičić i Ančić, cijele su ove godine u top deset na Race ljestvici, a uglavnom i na ukupnoj ljestivci najboljih svjetskih profesionalnih tenisača. Ljubičić je kao treći igrač svijeta u svjetskim sportskim razmjerima ipak relativno nepoznat (pogotovo u usporedbi s prvom dvojicom, Federerom i Nadalom), no lakrdija je ako je nepoznat i domaćim medijima.

Kod Butkovića iščitavam zamor materijala (godine su to napornoga novinarskog posla), očigledno je zapravo i da više uživa u komentiranju i ocjenjivanju raznih sorti vina sa raznih krajeva svijeta, te zagrebačkih restorana, a i sam život na visokoj nozi u najelitnijem zagrebačkom naselju, vjerojatno je učinio svoje; jednostavno je izgubio kontakt sa stvarnim svijetom i običnim ljudima. Nadam se da ću uskoro naći vremena i za pokoji komentar njegovog političkog kolumniranja i kontempliranja. 

Ljudi plaćaju HRT, a Ljubičića i Lisjakovu prenosi HRT+ June 3, 2006

Da ne spominjem da današnju nogometnu utakmicu Hrvatska-Poljska prenosi RTL! Ma džaba digitalizacija, profesionalizacija i milijuni od pretplate kad televiziju vode debili. Kako drugačije nazvati pojavu kada se jedne te iste greške ponavljaju po stoti put, jer, kako svojedobno već pisah na blogu, već se događalo da utakmice reprezentacije prenose komercijalne privatne televizije, a HRT ulaže u pizdarije (poput Derbija npr.)

Danas Ivana Lisjak igra protiv Hingisove, potencijalno super atraktivan meč čak i neovisno o tome što je Lisjakova predstavnica Hrvatske; Ivan Ljubičić je već poznata stvar, trenutno četvrti na ATP listi i gledali bi ga i u Burkini Faso, a kako ne u Hrvatskoj koju je odveo na tron Davis kupa i nedavno Kupa nacija. Btw, naravo da ni Kup nacija nije prenošen na državnoj televiziji, a opravdanje za takve propuste ne želim niti znati.

Što je to zapravo HRT+? Svi plaćamo za razvoj državne televizije, a atraktivan dio programa prenosi samo HRT+ za koji ti treba kartica kao za porno kanale. Jel to možda samo za bogate ili koja p.m..

Za televiziju je uglavnom prikovana niža i evenutalno srednja klasa stanovništva koja si ne može priuštiti vikende ispunjene ostalim događanjima, kulturom i umjetnošću ili nedajbože putovanjima. Njima je TV sve. Tužno je onda kada nakon napornog radnog tjedna sjednu pred svoj TV i pregledom na teletekstu shvate da televizija za koju je čiko prije par dana uzeo 60 - 70 kuna ne prenosi čak niti naše predstavnike na Roland Garosu, a možda i najtužnije od svega, ovako prisilno nogometom nabrijanu naciju uskraćuje za nogometni spektakl Hrvatske i Poljske reprezentacije.

Zanimljivo da uopće nisam sportski tip, niti redoviti pratitelj sportskih aktivnosti, pa se pitam kako tek ovakove stvari živciraju ljude koji žive za sport. Ili one koji žive za politiku, kada neki dan zbog angažmana oko Derbija nisu bili u stanju prenostiti sjednicu Sabora. Isti k.

SANADER ILI DRAGIČEVIĆ April 26, 2006

Ako vlada premijera Sanadera želi sačuvati mrvicu dostojanstva, za jučerašnju obmanu i poskupljenje najprodavanijeg goriva eurosuper 95 na čak 8,49 lipa, trebali bi s funkcije odstupiti ili predsjednik uprave INA-e Tomislav Dragičević, ili, po zapovjednoj odgovornosti, sam premijer Ivo Sanader. Sve gluposti i priče o nesporazumu nisu niti za malu djecu. Osim toga, za preduskršnje kašnjenje dijela mirovina vlada je bez riječi smijenila predsjednika uprave Hrvatske pošte (u državnom vlasništvu, jel), pa ako se predsjednici uprava skidaju i zbog manjih propusta onda je Dragičevićeva smjena gotovo obvezna.

Da se razumijemo, ja ne smatram da država treba određivati cijenu goriva, naprotiv to je posao tržišta i ako treba neka cijena bude i 20 kn/litri, njihova je najveća pogreška obmana kojom vlastite građane prave budalama na toliko očigledan način da je to perverzno. Sve to ide u prilog i teoriji da je tvrtke poput INA-e treba što prije privatizirati, uzeti za njih što je moguće više novaca i riješiti time kakav socijalni problem u zemlji. Takve tvrtke će i dalje poslovati i plaćati poreze državi, a slučajevi poput ovoga neće biti mogući.

Poslovni dnevnik danas na naslovnici piÅ¡e INA prevarila potroÅ¡ače, a u nadnaslovu Blamaža premijera Sanadera i direktora INA-e Dragičevića zbog cijene benzina; ja bih dodao da je to blamaža svih graÄ‘ana, a laži i obmana od strane vlasti već smo se nasluÅ¡ali i nagledali…

I Boris Ličina Borja u Poslovnom dnevniku

Ne bojte se, ne kao dio nekakve afere nego kao novinar i autor teksta o pravima blogera. Naime, zbog iznošenja tajnih podataka kompanije Apple, nekoliko se američkih novinara/blogera našlo u sudskom sporu, a kako blog funkcionira nešto drugačije nego klasične novine, ovaj će spor biti zanimljivo pratiti.

Osim toga, osobno će mi biti zanimljivo pratiti hoće li uvaženi blog analitičar Borja iskoristiti veze i poznanstva u ovom listu (a i u ostalim profitabilnim medijima s kojima suraÄ‘uje) i postaviti kakve reklamice na dvanula i ostvariti stidljivu najavu kako bi se iz projekta mogla izvući i koja kuna. Ja se npr. da sam na njegovom mjestu ne bih libio pokuÅ¡ati…

Pelješki most i autocesta prema Sisku April 24, 2006

Hrvatska ima najlošiju koncepciju razvitka autocesta u svijetu, a veći dio krivnje počiva na politici koja uvijek srlja. Riječ je o boljševičkom sindromu oduševljavanja građenjem; kaže Ivan Dadić, profesor na Fakultetu prometnih znanosti.

Dadić tako u Poslovnom dnevniku (21/22 travnja) kritizira aktualne bombastične projekte poput Pelješkog mosta i autoceste preme Sisku, a već izgrađenoj Dalmatini zamjera brojne nedostatke, od prevelike udaljenosti od gradova (Splita npr.) do premalo čvorišta i stoga ogromnoj neiskoristivosti ceste za lokalno stanovništvo. Brojni argumenti i meni kao čitatelju koji nemam nikakvog pojma o građevinarstvu ni cestogradnji stvorili su dojam kako se s mnogim stvarima požurilo bez temeljite analize, a projekti koji su najavljeni po Dadiću su ravni propasti. Autocesta prema Sisku nema nikakvu opravdanost, jer bi npr. brza željeznička linija ljudima koji u Zagreb putuju na posao bila daleko elegantnija i isplativija. Zamislite samo problem parkiranja, naplate cestarine, naftnih šokova koji su recimo aktualni upravo danas i slično. Pelješki most koji bi trebao koštati nekih 300 milijuna eura (a znamo da konačni iznosi znaju biti premašeni u 90% slučajeva) mogao bi se zamijeniti kvalitetnim trajektnim linijama i autocestu ostaviti na čvrstom tlu prijateljske BiH, jer u krajnjem slučaju; zaustavljanje zbog granične procedure ili zbog naplate mostarine – isto ti se piše čak i da izuzmemo faktor plaćanja prelaska mosta itd.

Davnih godina u jednoj raspravi o kanalu Dunav-Sava, jedan je vizionar primijetio da će ga Hrvatska izgraditi tada kad se u razvijenom svijetu ljudi već budu teleportirali. Nije daleko od istine, a niti daleko od vizionarstva gradnje autocesta nauštrb električne željeznice koja je prihvatljivija u ekonomskom, ekološkom i svakom civilizacijskom smislu.

Švedska vlada prije nekoliko je mjeseci donijela deklaraciju kojom će kroz nekoliko godina zemlju učiniti neovisnom o uvozu nafte, tj. koristit će onoliko koliko je sama kadra proizvoditi, a napori će biti usmjereni alternativnim oblicima energije koji god to bili. Čak i Brazil, koji je daleko od razvijene Švedske za pogon automobila koristi etanol i to čak nekih 30%. Brazilci su se na uvođenje etanola odlučili još za naftne krize početkom 70-tih, a kod nas se kriza sprječava vladinom administrativnom zabranom državnoj INI da podiže cijenu iznad 8 kuna. Koma od politike i vizionarstva.

Vijesti o ministru Å ukeru

U kontekstu velikih infrastrukturnih projekata kao Å¡to su spomenuti most i autocesta, znakovito je svakodnevno pojavljivanje ministra financija na tv ekranima i tiskanim medijima pri spominjanju zaduživanja, kredita, MMF-a, aranžmana i slično. Nije mi promaklo; ne računajući lokalne izbore u Velikoj Gorici, ministar se bavi isključivo zaduživanjem. Njegovi jedini uspjesi su povoljno zaduživanje, povoljan aranžman s MMF-om, povoljniji krediti i slično. Niti jedna vijest od ovog čovjeka ne tiče se kakvog, ne daj bože, smanjivanja državne potroÅ¡nje, poreznih olakÅ¡ica, razvoja ili sličnog. I onda, za boravka spomenutog ministra u SAD-u, pročitam tekst u Jutarnjem koji kaže kako su hrvatski financijski stručnjaci u Washingtonu; mislim, koji stručnjaci? Pa Å uker može biti jedino stručnjak za podizanje kredita, sve ostalo je ovom čovjeku totalna nepoznanica. Kako protumačiti njegovo konstantno oduÅ¡evljavanje time Å¡to smo uspjeli podići povoljan kredit? Sory ministre, mene pri ovolikoj zaduženosti zemlje daljnje zaduživanje uopće ne oduÅ¡evljava…

Ljubičić i Ančić na medijskoj margini March 30, 2006

U trenutku pisanja ovog teksta dva hrvatska najbolje rangirana tenisača, Ivan Ljubičić (6) i Mario Ančić (23) igraju u četvrtfinalu jednog od najjačih teniskih turnira na svijetu, onog u Miamiju na Floridi. TakoÄ‘er, u četvrtfinalu su parova istog turnira, Å¡to znači da momci imaju žestok ritam ovih dana. Turnir je to čiji je fond nagrada veći od 3. milijuna dolara, dakle veći nego najrazvikaniji novčani transferi hrvatskih nogometaÅ¡a, a sudeći po medijskom praćenju njihovih uspjeha u hrvatskim medijima, stekao bi se dojam kako se radi o kakvom neatraktivnom i nepopularnom sportu poput samostrela ili kod nas joÅ¡ nepopularnog curlinga. Ipak, radi se o top-10 sportu; svjetski popularnom TENISU - sportu koji je iznjedrio mega zvijezde poput Agasija, Beckera, Samprasa, Federera, Navratilove, …, a kod nas i dalje na 2. programu htv-a večeras prijenos nogometne utakmice nekih stranih, pa čak ne niti najboljih, klubova, ne prenosi se čak niti Cibonina “biti ili ne biti” utakmica, jer je, izgleda, kladionica prepuna nogometnih kombinacija, uzela danak pred pravim ljubiteljima sporta. Kako inače objasniti silne prijenose nogometnih utakmica europskih liga, dok istovremeno rijetki hrvatski sportaÅ¡i ostvaruju mega uspjehe u svjetskim razmjerima; jer, morate priznati, ako je jučer 23. na svijetu Mario Ančić izbacio 5. igrača svijeta Davidenka iz borbe za četvrtfinale, onda je to sam svjetski vrh. Koji hrvatski nogometni klub igra na toj razini? Ista je stvar i sa dnevnim novinama koje nevjerojatne količine nogometnih analiza, predviÄ‘anja i proricanja nude ovisnicima o klaÄ‘enju i patoloÅ¡kim ubijačima vremena, dok pravi uspjesi često nisu niti izrijekom evidentirani. U očekivanju poboljÅ¡anja situacije, na www.atptennis.com počinje live prijenos četvrtfinala iz Miamia. Volim nogomet! O kako volim nogomet!

George Clooney: GOOD NIGHT, AND GOOD LUCK March 6, 2006

Nakon nekoliko trenutaka provedenih u kinu, prisjetio sam se nedavnog slučaja objavljivanja imena tzv udbaša u medijima. Kako svaka globalna stvar ima lokalnu inačicu, tako je i tema suludog američkog prozivanja svega što ima (i nema) veze s komunizmom 50-tih godina, kod mene izazvala asocijaciju lokalnog karaktera. Ne bih o tome kakve je asocijacije film izazvao kod ostalih gledatelja ali po izlasku iz kina primjetio sam stanovitu razočaranost, pa i gađenje na licima pojedinaca. Kako i zašto i ne bi bili razočarani; pa čovjek se odlazi u kino rasteretiti dnevno-političkih prepucavanja i egotriparenja, a u utočištu zvanom kinematograf dočeka ga George sa svojim preozbiljnim i preangažiranim uratkom. Pa George; zar nisi ti idol žena, poznati hoolivudski švaler, srcolomac, romantik i avanturist - pa kamo si se to zaputio ovaj put i zašto baš ovaj put kad te se namjerih pogledati.
Da budem potpuno otvoren, osobno sam u filmu uživao do zadnjeg kadra. TeÅ¡ko da me se može usporediti sa uobičajenim (tzv prosječnim) gledateljem, pa stoga ne očekujem da će se samnom složiti velik broj ljudi, no subjektivnost uzrokovana mojim nekdanjim vezama s novinarstvom i konstantnim interesom za politiku, učinila su mi ovu temu (koja je definitivno novinarski film) krajnje intrigantnim. Crno bijeli kadar i već solidno izvješćena redateljska ruka, stvorile su i kod kritike solidno prihvaćen film, a da je bilo volje za detaljnije razraÄ‘enu “ilegalnu” vezu novinarskog bračnog para u redakciji CBS-a, film bi dobio i značajniju ljudsku dimenziju. Ovako, ovo intelektualno djelo moglo bi se usporediti s gledanjem tv kalendara, Å¡to netko voli, a netko baÅ¡ i ne voli. I da nije naslova kakvog imamo, sad bih rekao: “uredio: Obrad Kosovac” ili barem ležerniju, “odabrao Đelo HaÄ‘iselimović“, a ovako mi ne preostaje drugo nego jedino Good Night, and Good Luck.

Leycester Coltman: STVARNI FIDEL CASTRO (3/3) February 15, 2006

Vanjskopolitički utjecaj Kube površno bi se mogao označiti jedino prostorom Latinske Amerike, te eventualno prema nekim pokretima i regijama Srednje Amerike poput Castrovog utjecaja na Zapatiste u Meksiku. U Latinskoj Americi utjecaj je (posebno zadnjih godina nakon buma ljevice) već na razini odličnih odnosa predsjednika tih država i mnogobrojnih zajedničkih akcija gospodarskog ili humanitarnog karaktera. No, Kubanski utjecaj tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća sezao je mnogo dalje.
Fidel Castro svoj je drugi rat poveo u Angoli. Kako je polovinom sedamdesetih Portugal napustio svoje mnogobrojne Afričke kolonije, u mnogima od njih doÅ¡lo je do silovitih borbi za prevlast, pa je tako spomenuta Angola u kratkom vremenu imala tri suprotstavljene frakcije koje su se kretale prema osvajanju vlasti. Iako je Angola bila daleka zemlja o kojoj su Kubanci malo znali, Castro nije mogao odbiti poziv kolege revolucionara kojemu prijete Sjedinjene države i apartheidski režim Južne Afrike. 7. studenoga 1975. poslao je dva broda sa po 4000 vojnika, dobro naoružanih, čak i sa tenkovima. Castro se navodno toliko uživio u intervenciju, da je mjesecima “visio” nad zemljovidima Angole i bio upućen u svaki pokret njegovih snaga. Marksistička revolucionarna skupina osvojila je tako vlast u Angoli, a zatim se na krilima pobjede Castrov utjecaj proÅ¡irio na joÅ¡ nekolicinu Afričkih zemalja. Američki Kongres u strahu od drugog Vijetnama nije se usudio djelovati…
Kasnih sedamdesetih posjećivao je Alžir, Libiju, Somaliju, Južni Jemen, zagovarao antiimperijalističku koaliciju među Afričkim zemljama i smatrao kako je Afrika primjer gdje se izravno iz plemenskog uređenja može pokrenuti socijalizam:
“ÄŒesto se govori o čovjekovim pravima, ali potrebno je govoriti i o pravima čovječanstva. ZaÅ¡to bi neki hodali bosi da bi drugi mogli putovati u luksuznim automobilima? ZaÅ¡to bi neki morali živjeti trideset pet godina da bi drugi živjeli sedamdeset godina? ZaÅ¡to bi neki bili straÅ¡no siromaÅ¡ni da bi drugi mogli biti užasno bogati? Govorim u ime djece u svijetu koja nemaju ni komad kruha. Govorim u ime bolesnih koji nemaju lijekova, u ime onih kojima su zanijekana prava na život i ljudsko dostojanstvo…”
Iako Castro može zvučati isfurano, u jednu ruku situacija se do danas nije promijenila ni za dlaku;
“Kakva je sudbina ovih posljednjih? Da skapavaju od gladi? Da budu vječno siromaÅ¡ni? Kakva je korist od civilizacije? Kakva je onda korist od Ujedinjenih naroda? Kakva je korist od Svijeta? Ne možemo govoriti o miru ako deseci milijuna ljudi umre svake godine od gladi ili neizlječivih bolesti…”
Koliko primjećujem u analizama današnje Kube, glavna kritika koja se može čuti je zgražavanje nad katastrofalnim životnim standardom njezinih stanovnika, pa iako za tako nešto u dobrom dijelu možemo kriviti Castrovu vlast, lijepo je čuti i njegovo mišljenje o svemu:
“Kad pas ide u park da se pomokri, američki ga sateliti promatraju, fotografiraju i dokumentiraju. Sateliti Å¡irom svijeta uhode sve Å¡to se dogaÄ‘a. Naravno, to ih čini vlasnicima komunikacija. Kad bismo telefonski razgovarali s nekom zemljom i govorili ono Å¡to se ne smije govoriti preko telefona, bili bismo velike budale. Nema toga vladinog razgovora u ovoj zemlji koji oni ne prisluÅ¡kuju. Oni prisluÅ¡kuju sve, zato Å¡to blokada nije samo zabrana kupovine i prodaje. Blokada je neumoran progon svake komercijalne djelatnosti koju ova zemlja želi obavljati…”

Leycester Coltman: STVARNI FIDEL CASTRO (2/3) February 7, 2006

Castrov djed putovao je početkom 20. stoljeća iz rodne Španjolske raditi na Kubu za strane kompanije. Castrov otac odlučio se naseliti na tada prosperitetnom otoku i baviti zemljoradnjom. Pričalo se kako je otac povećavao posjede tako što je preko noći pomicao graničnu crtu (među) svoje zemlje i tako uskoro postao bogat zemljoposjednik. Fidel je tako odrastao kao bogataško dijete, pohađao školu kod isusovaca, završio pravni fakultet, do ranih dvadesetih uspio promijeniti čak dva nova automobila što je u ono vrijeme mogao rijetko tko. Međutim, jedna od osobina koje su ga vjerojatno i zadržale tako čvrsto na poziciji iznad svih njegovih otočana (according to Coltman) je ta što mu materijalno bogatsvo nikad nije predstavljalo izvor zadovoljstva. Castro npr. nikada svom ocu nije zahvaljivao za njegove obilne poklone jer je smatrao kako je izrabljivač i kako je sav novac ionako stekao na teret slabo plaćenih radnika. Castro se nije odao hedonizmu niti tijekom studija, a niti nakon ženidbe za svoju prvu suprugu, bogatašku kćer (s kojom je btw otputovao na tromjesečni medeni mjesec u SAD koji je u potpunosti iskoristio za upoznavanje svog budućeg najljućeg neprijatelja). Osnovna mu je fiksacija od najranije mladosti bila politika, kritika korumpirane vlasti koja je radila kao poluga (uglavnom) američkih kompanija (United Fruit), kritika crkve ali i tadašnje komunističke partije (Castro se tek po dolasku na vlast i to vrlo oprezno zbližavao sa komunistima, iako je s mnogima surađivao tijekom početaka revolucije). Njegova revolucija velikim je dijelom izvorna; kako je mnogo čitao, oduševljavao se velikim vladarima u prošlosti, pokušavao uočavati njihove greške i pozitivne strane, a volio je zaposjedati rasprave o «svjetskim» temama pa je oko sebe rado sakupljao intelektualce. Tijekom priprema za rušenje aktualne Kubanske vlasti, a koje je održavao u Meksiku, upoznao je mladog argentinskog liječnika Ernesta Guevaru, koji ga se odmah dojmio svojim stavovima i bezrezervnom podržavanju revolucionarnog rješenja za sve države Latinske Amerike. Tako se popularni Guevara, kasnije s nadimkom Che, pridružio prvoj maloj naoružanoj skupini koja se na olupini od broda iskrcala na Kubu i promijenila tijek povijesti male otočne države.

Leycester Coltman: STVARNI FIDEL CASTRO (1/3) February 3, 2006

Biografija Fidela Castra nedavno preminuloga britanskog diplomata Leycestera Coltmana biografija je i jednog dijela svijeta druge polovine dvadesetog stoljeća. Castrov utjecaj protegnuo se do današnjeg dana i najnovijih pobjeda ljevičara na izborima u gotovo svim zemljama Latinske Amerike. Njegov mnogo poznatiji i priznatiji companero Ernesto Che Guevara, samo je djelić revolucije, njezin istureni i medijski eksponiraniji dio, dok tvrdoglav, uporni, krvav i nezahvalniji dio revolucije, na svojim leđima i danas nosi Fidel Castro.
Mnoge će već i ovaj uvod naživcirati. Američka/kapitalistička propaganda o neljudskim uvjetima života na Kubi, totalitarnom režimu, gaženju ljudskih prava i sličnim fenomenima Kube, toliko je ukorijenjena u danaÅ¡njem medijskom i kulturnom životu, da se čak i intelektualni krugovi znaju obruÅ¡iti na Castrov režim izjavama poput «sve je to lijepo, ali…».