Prvi rođendan Bestselera December 26, 2006

Štovani posjetioci i autori Bestselera danas se navršava točno godinu dana od kada je pokrenuta ova blogerska mreža. Na isti dan je rođen i Henry Miller, a kršćanski svijet slavi blagdan SV. Stejpana. Dogodilo se još mnogo toga na današnji dan, ali zaustavimo se ipak na Bestseleru. U ovih godinu dana napisana su 543 teksta, ostavljeno je 1299 komentara (mogućnost ostavljanja komentara dostupna je tek od 20.04.2006.). Sve to raspoređeno je u 25 kategorija, a svoj trag na Bestseleru ostavilo je 33 autora.
Do sada smo napravili jedan redizajn i to 4 mjeseca nakon pokretanja mreže, a trenutno smo u pregovorima oko novog redizajna kao i uvođenja nekih novih funkcija.
U narednih nekoliko dana (možda već i sutra) objavit ćemo jedan natječaj povodom našeg prvog rođendana, a koji će na kraju rezultirati prvom knjigom iz naše edicije za koju se nadamo da će zaživjeti. Uglavnom, koliko to obaveze budu dozvoljavale, Bestseler će se i dalje razvijati, ideja imamo na pretek, jedino nam nedostaje vremena. Finale prve godišnjice Bestselera rezultiralo je književnim probitkom 4 naša autora. Zasluge naravno pripadaju samo njima, ali je zadovoljstvo znati da su svoj pisani trag te književne zvijezde ostavile i ovdje. Riječ je o Zrinki, NoisyD-u, Portu i dr. Lebowskom.
I na kraju čestitamo Božić, Novu godinu, Stjepanovo, Millerovo i prvi rođendan Bestselera svim našim vjernim čitaocima i posjetiteljima. Do čitanja..

Vaš Bestseler

Bruce Lee - počast azijskom Jamesu Deanu November 28, 2006

Bruce Lee je rođen na jučerašnji dan prije 66 godina u San Franciscu. Još za života je postao legenda, junak našeg klinačkog doba, pod njegovim utjecajem smo radili nunčake i poput mačaka mijaukali pokušavajući imitirati njegove borbene pokliče. Ovaj azijski James Dean se proslavio akcionim filmovima poput “Veliki gazda“, „Pesnica velikog zmaja“, „U zmajevom gnijezdu“, „Na zmajevom putu“ u kojima uglavnom utjelovljuje pravedne, nepobjedive osvetnike čije je glavno oružje vještina kung-fua.
Pravi mit o Bruce Leeju počinje nakon što je pod nerazjašnjenim okolnostima preminuo 20.07.1973., u svojoj 33. godini života. Obiteljsko prokletstvo se na žalost protegnulo i na njegovog sina Brandona koji je navodno slučajno ustrijeljen 31.03.1993., u 28. godini života. Prije toga snimio je kultni film The Crow.

Junak našeg doba June 8, 2006

Kada je u predmilenijskoj groznici Time objavio on-line anketu ‘Osoba stoljeća’, bez puno oklijevanja kliknula sam na fotografiju nepoznatog kineskog mladića koji je stajao pred tenkom na Aveniji vječnoga mira, onomad kada je CK kineskih komunista proglasio izvanredno stanje i poslao vojsku na demonstrante.

Sjećate li se snimke nastale u lipnju 1989? Mršavac u bijeloj košulji i crnim hlačama, s nečim što sliči na špeceraj u plastičnoj vrećici? Tenk skreće ulijevo, mršavac se pomiče i priječi mu put. Tenk skreće udesno, mršavac slijedi.

Snimka je u hipu obišla svijet, savršeno razumljiva svakom jeziku, vjeri i rasi. Lik anonimnog muškarca koji vlastitim tijelom groteskno priječi prolaz koloni ubojitog željeza simbol je otpora bilijunske anonimne mase koju povijest ne bilježi individualno, ali bez koje povijesti nema. N.N. je metafora. Njegova je gesta i umobolna i hrabra, jednom riječju – herojska. U svijetu gdje su za potrebe javne potrošnje konfekcijsko-junačke uloge preuzeli celebritiji, na ekranu treperi Nepoznati Netko – istinski, autentični heroj!

Scenu je uslikao Jeff Widener, snimatelj Associated Pressa, 5. lipnja 1989. sa Å¡estog kata hotela ‘Peking’, pola kilometra udaljenog od mjesta drame. Očevici tvrde da je Nepoznati nosio plastične vrećice, po jednu u svakoj ruci, te da je na kratko razgovarao s posadom tenka. Navodno im je rekao: “ZaÅ¡to ste ovdje? Grad je u kaosu zbog vas. Vratite se, ne ubijajte moj narod! Idite!”. Video-materijal svjedoči da su Nepoznatoga povukli promatrači iz okupljene gomile nakon čega su tenkovi neometano proÅ¡li. Moguće je da su dobronamjernici zapravo bili policajci u civilu. Službena verzija glasi – delikventa su uklonili savjesni graÄ‘ani.

Otada se Nepoznatome gubi svaki trag. Polako, ali sigurno ušetao je u legendu.

Oko njegove sudbine raspredaju se različite priče. Britanski tabloid Sunday Express tvrdi da je riječ od devetnaestogodiÅ¡njem studentu Wang Weillinu, no njihova je tvrdnja nepotvrÄ‘ena. Američki izvori navode da je Nepoznati ubijen dva tjedna nakon incidenta, drugi pak tvrde da je N.N. pogubljen pred streljačkim vodom nekoliko mjeseci kasnije. Kanadski novinar Jan Wong piÅ¡e da je čovjek živ te da se skriva negdje u Kini. Izvori iz Hong Konga sugeriraju da se mladić sklonio na Tajvan. Kada su u intervjuu na američkoj televiziji upitali Jiang Zemina, tadaÅ¡njeg genseka KP Kine, Å¡to se dogodilo s nepoznatim mladićem, ovaj je odgovorio: “I think never killed”.

Iskustvo govori da će prije ili kasnije uskrsnuti par Anastazija koje će polagati copy right na Šaptača tenkovima.

Dok promatram bijelu mrlju njegove koÅ¡ulje pred željeznim gusjenicama pada mi na pamet Pico della Mirandola i “Govor o dostojanstvu čovjeka”. Kao da je pisan za sićuÅ¡nog Kineza na Nebeskom trgu.

Nisam ti dao ni svojstven lik ni mjesto, niti ikakav izuzetan dar, o, Adame, kako bi svoj lik, svoje mjesto i svoje darove sam poželio, osvajao i ostvario. Priroda obuhvaća i druge vrste u okviru zakona koje sam ja uspostavio. Ali ti, koga nikakva granica ne sputava, po svom slobodnom sudu kome te povjeravam, sam ćeš sebe odrediti. Stavio sam te u središte svijeta da bi bolje mogao promatrati ono što je u svijetu. Nisam te ni nebeskim, ni zemaljskim, ni smrtnim ni besmrtnim učinio kako bi sam, slobodno, kao dobar slikar ili vješt kipar svoj oblik dovršio.

James Dean - 75 godina Buntovnika February 8, 2006

James Byron Dean ili jednostavno James Dean rodio se na današnji dan godine 1931 u Marionu (Indiana). Glumom se počinje baviti 1950., bilježi nekoliko beznačajnih uloga a presudan trenutak u njegovoj kratkoj karijeri bio je onaj kada ga je zapazio veliki redatelj Elia Kazan. Već nakon East of Eden (Elia Kazan) postaje velika zvijezda. Slijedi odmah Rebel Without a Cause (Nicholas Ray) a lik Jima Starka postaje uzor za stil života generacija adolescenata.
Njegov posljednji film bio je Giant (George Stevens), James Dean nije međutim doživio premijeru jer je pred kraj snimanja poginuo u automobilskoj nesreći sudarivši se pri velikoj brzini svojim Porscheom 550 Spyderom s Fordom jednog srednjoškolca. Ovisnik o auto-utrkama skončao je svoj život „u sedlu“ s tek 24 navršene godine života.
Likovi buntovnika koje je glumio, zatvorenih i otuđenih tipova koji su u stalnom tvrdoglavom nesporazumu s okolinom i prerana smrt stvorila je od Jamesa Deana prvu i do dana današnjeg jednu od najvećih ikona američke pop-kulture. Da je živ, danas bi slavio 75. rođendan.

Napomena: sva 3 njegova velika filma možete naći u svakoj boljoj videoteci u James Dean kolekciji uz mnoštvo dodataka.

Dan sjećanja na žrtve Holokausta January 27, 2006

Prijateljica Radka ima jednu malu drvenu škrinjicu koju prigodno naziva «Pandorinom kutijom». Naslijedila ju je od svoje bake. U škrinjici je baka pohranila fotografije i platnene Davidove zvijezde koje su nosili članovi njezine obitelji u strašno doba njemačke okupacije. U istoj kutiji pohranjene leže i brojne dopisnice iz Terezina. Pisane su na njemačkom i na češkom, a sve su tiskane poput identičnog formulara i očigledno cenzurirane – to su dopisnice Crvenog križa, rijedak privilegij koji su u ovom dijelu Europe uživali isključivo obitavatelji Terezina.

Radka i ja iščitavamo njihov sadržaj. U jednoj od dopisnica tetka Emilia daje upute što učiniti s tri krznena kaputa. U drugoj bratić Erwinek piše kako je gladan. Većinu, one na njemačkom, ne razumijemo. Neke od dopisnica stigle su od rođaka za koje Radka nikada nije čula – raspituju se kako su drugi članovi familije, tko je deportiran, a tko nije, kako preživljavaju?

Tko su ti ljudi? Kako su završili? Je li se koji od njih vratio iz logora? Kako to da baka nije podijelila njihovu sudbinu? Što je bilo s Emilijinim bundama i jesu li nekako doturili paket s hranom nesretnom Erwineku?

Na ta bi pitanja odgovore mogla dati jedino Radkina baka, ali ona je – o, ironije! kao da se život igra najbanalnijeg romana – odavno obolila od Alzheimera i ne prepoznaje više ni vlastitu djecu. Kada je bilo vrijeme, djeca – Radkina mama i ujak – nisu pitala, a baka iz nekog samo njoj poznatog razloga nije pričala.

Moja je baka pričala. Ali iz onog što je pričala, stekla sam dojam da (možda baš kao i Radkina baka) nikada nije prevladala osjećaj krivnje da je ona eto, preživjela.

Velika obitelj mađarskih Aškenaza zatekla se četrdesetih godina prošlog stoljeća u tri države – u Mađarskoj admirala Hortija, u Pavelićevoj NDH i u Nedićevoj Srbiji.

Od mađarskog ogranka preživjelo ih je samo dvoje – brat i sestra. (Kasnije su njihovi bračni partneri pobjegli jedno s drugim. Krasan skandal).
Tridesetak članova obitelji iz Hrvatske skončalo je odreda u Jasenovcu.
Tik pred rat, baka je s roditeljima preselila iz Osijeka u Beograd gdje je pradjed vodio uspjeÅ¡nu graÄ‘evinsku firmu, a ona upisala fakultet. Kći jedinica, pa joÅ¡ buržujka, već na prvoj godini studija pristupa SKOJ-u i početkom rata prelazi u ‘ilegalu’. To joj spaÅ¡ava život.

U sklopu mjera odmazde zbog partizanskih aktivnosti u Srbiji, pradjed je ustrijeljen odmah po hapšenju s ostalim muškarcima-Židovima. Prabaka je pak zajedno s drugim ženama i djecom deportirana na Banjicu odakle su ih u sljedećih nekoliko dana sve odreda razvezli po gradu i ugušili Cikolonom B u kombijima, specijalno dizajniranim za transport živog tereta semitskog podrijetla. Akcijom gušenja upravljao je zapovjednik Sigurnosne policije, Dr. Emanuel Schäfer.

Puno godina kasnije čitam u studiji Hane Arendt - «Eichmann u Jeruzalemu – Izvještaj o banalnosti zla», kako je u kolovozu 1942. Harald Turner, šef civilnog ogranka vojne uprave na Balkanu, ponosno izjavio da je Srbija jedina zemlja u kojoj je uspješno riješen problem Židova i Cigana. Kombije su vratili u Berlin, neka se nađu.

(Nakon rata Schäferu je suđeno u Njemačkoj. Za gušenje 6,280 žena i djece u Srbiji dobio je šest godina i šest mjeseci zatvora. Vojni zapovjednik regije, general Franz Böhme, počinio je samoubojstvo, a Turner je izručen vlastima FNRJ koje su ga osudile na smrt).

Nakon oslobođenja, baka se vratila u roditeljski dom gdje je zatekla nepoznate ljude-izbjeglice. Od vlastite je obitelji na životu našla jedino kućnog ljubimca, zlatnog kokera španijela kojega su susjedi uzeli k sebi kada su mu vlasnici netragom nestali. Pas je bio presretan kada je vidio staru vlasnicu! Baka mi je iznova i iznova pri svim našim razgovorima prepričavala njihov ponovni susret:

«Trčao je i trčao oko stabla u dvoriÅ¡tu i nije mogao stati! Toliko je bio sretan! On je jedini preživio… Njega nisu ubili… On je bio plemenitog roda, potpuno čistokrvan. Potpuno čistokrvan…».

27.siječnja – Dan sjećanja na žrtve Holokausta

Vrišteći Edvard January 23, 2006

23. siječanj datum je smrti poznatog Norveškog slikara Edvarda Muncha. Prva asocijacija na ovog depresivnog Norvežanina zasigurno je njegova glasovita ekspresionistička slika Vrisak. A odjeci tog vriska već su godinama u mojoj glavi, simbolizirajući jednu od autorovih najdražih slikarskih tvorevina.Edvard Munch rođen je 12.12. 1893. godine. Cijeli svoj život provest će okružen bolešću i smrću što će se jasno odraziti na njegov likovni izričaj. Tmina i depresija uzrokovane vlastitom i svjetskom boli prelijevaju se u melankoličnim bojama ovog začetnika ekspresionističkog pokreta u slikarstvu. Početkom dvadesetog stoljeća izvršit će svojim slikama veliki utjecaj na razvoj njemačkog ekspresionizma.

Nakon smrti Laure Cathrine Bjølstad, njegove majke, ostaje živjeti s ocem Christianom koji njemu te njegovoj braći i sestrama tjera strah od pakla duboko u kosti, učeći ih kako se za grijeh ide u pakao bez ikakve šanse za pomilovanje. Kao mladom, umiru mu majka, brat i mnogo voljena sestra Sophie, dok je najmlađoj sestri dijagnosticirana mentalna bolest. Edvard je također bio često bolestan. Od njegovih braće i sestara, jedino se Andreas oženio te odmah potom umro. To možda objašnjava zašto su njegovi radovi bili ispunjeni agonijom. Kasnije stručnjaci objavljuju kako je Munch najvjerojatnije bolovao od bipolarnog poremećaja.

1879. godine Edvard upisuje studij inženjerstva te ga još iste godine prekida zbog čestog bolovanja i želje da postane slikarom. 1881. god. upisuje se na Royal School of Art and Design of Kristiania gdje su mu učitelji kipar Julius Middelthun i naturalistički slikar Christian Krohg. 1885. god. putuje u Pariz gdje ostavlja dojam i utjecaj na francuske impresioniste i postimpresioniste. Pri svom izričaju na platnu prednost daje stanju svijesti i uma dok se vanjske realnosti dotiče rijetko ili nikako. Munch se nikako nije mogao poistovjetiti s impresionistima jer je umjesto nasumično odabranog «komada» realnog svijeta radije slikao konkretne situacije ispunjene emocionalnom, ekspresivnom energijom. Tokom karijere često mijenja način izričaja, ali uvijek ostaje pri iskazivanju unutarnjih emocija. Zbog toga se likovi muškaraca i žena na njegovim slikama ne doimaju realistično.
1892. god. izlaže u Berlinu, no pod izlikom prevelike kontroverzije izložba biva zatvorena nakon tjedan dana. U Berlinu se počeo kretati u krugovima umjetnika poput Hnerika Ibsena i August Strindberga.

Između 1892. i 1908. god. stalno putuje između Berlina i Pariza eksperimentirajući pritom s novim tehnikama poput fotografije, litografije i drvoreza najčešće prerađujući neka svoja starija djela.

U jesen 1908.god. njegova tjeskoba postaje akutna te biva stacioniran u mentalnoj klinici Dr. Jacobsena . Terapija kojom je bio liječen utječe na njegov svjetonazor te njegov rad postaje manje pesimističan i s mnogo svjetlijih boja.

1940. god. nacisti deklariraju njegov rad kao «degenrativnu umjetnost» što Muncha izuzetno vrijeđa budući da je Njemačku smatrao svojom drugom domovinom.

Umire na današnji datum u Ekleyu nedaleko Osla, ostavivši iza sebe 1 000 slika, 15 400 kopija te 4 500 crteža i 6 skulptura gradu na poklon. Njemu u čast, podignut je Munch Museum u Tøyenu.

Slika Vrisak ili ponekad Plač (Skrik, 1893) ostaje poznata kao njegovo najvažnije djelo. Prema mnogim analitičarima, slika simbolizira egzistencijalni strah modernog čovjeka. Munch je napravio 4 verzije ove slike od kojih su dvije u vlasništvu Munch muzeja, jedna u vlasništvu Petera Olsena, a jedna je ukradena iz muzeja 2004.godine i još uvijek nije pronađena. Munch je o ovoj slici napisao sljedeće :

Hodao sam putem s dva prijatelja – sunce je zalazilo – najednom nebo postade krvavo crveno – Zaustavio sam se, osjećajući umor, i naslonio na ogradu – krv i plameni jezičci su bili iznad plavo-crnog fjorda i grada – moji prijatelji su nastavili dalje, a ja sam ostao stajati potresen tjeskobom – osjetio sam beskrajan vrisak što prolazi kroz prirodu.

Krajolik što se vidi na slici nalazi se u blizini Osla gledan s brda Ekeberg, a za vrijeme izrade ove slike njegova mentalno oboljela sestra bila u bolnici u podnožju istog tog brda.

2003. god. Astronomi su ustvrdili kako je slika zapravo odražava veliku erupciju Krakatoa 1883.god. Osim toga, postojale su insinuacije kako je bespolno biće na sredini slike zapravo jedna od mumija koju je Munch vidio na jednoj od izložba.

U 20.stoljeću, Andy Warhol radi čitav niz kopija Munchovih slika, uključujući i Vrisak, sa svrhom da od jednog umjetničkog djela napravi objekt sklon masovnoj reprodukciji. Sam Munch ga je u tome davno pretekao, ostavivši litografski otisak slike.

Munchov Vrisak ostaje priznat kao jedno od najpoznatijih dijela u ljudskoj povijesti dok slika sama simbolizira ekspresionistički vrisak što ponekad čuči u svima nama.

Jan Palach January 16, 2006

Prije 37 godina, 16. siječnja 1969, na Vaclavskim se namjestima zapalio Jan Palach, dvadesetogodišnji student praškog Filozofskog fakulteta, u znak protesta zbog okupacije Čehoslovačke od snaga Varšavskog pakta koje su u kolovozu prethodne godine slomile Praško proljeće.Prema svjedočenju liječnice koja se o njemu brinula, Palach je umro u najstrašnijim bolovima, tri dana kasnije.

Palachov su očajnički čin u nekoliko sljedećih tjedana ponovili studenti – Josef Hlavaty, Miroslav Malinka, Blanka Nachazelova (koja se ugušila plinom) i Jan Zajic. Kao posljednji, u južnočeškom gradiću Jihlavi u travnju se zapalio četrdesetgodišnji tehničar Evžen Ploček.

Uslijedilo je razdoblje tzv. «normalizacije» i tvrde represije protiv neistomišljenika koje praktički okončava tek Baršunastom revolucijom 1989.

Na komemoraciji Palachu govorio je komentator Češkog radija, Jan Petranek, koji je kao mladi reporter izvještavao s Vaclavskih namjesti prije 37 godina.

«Stvar za koju se Palach žrtvovao nije jedinstvena. Svakoga dana, iznova i iznova, čovjek se mora boriti za slobodu i svoje dostojanstvo. Tako je bilo 1969, tako je 2006, a tako će biti i u budućnosti… Mi ljudi po svojo prirodi nismo odvažni, hrabrosti se moramo učiti. Palach nam je pokazao da je strah moguće prevladati».

Free at last, free at last, thank God almighty I’m free at last January 15, 2006

U Atlanti (Georgia) na današnji dan, 1929., rođen je veliki Martin Luther King. Već sa 15 godina upisao se na Morehouse koledž a u 19. je već bio diplomirani sociolog. Daljnje školovanje nastavlja u sjemeništu Crozer (Pennsylvania) a poslije i na sveučilištu Boston. Osim kršćanstva King upisuje i napredni tečaj filozofije religije gdje proučava islam, hinduizam i šintoizam. U Bostonu je upoznao i Corettu Scott iz Alabame a 1953. stupaju u brak, vjenčao ih je Martinov otac, također svećenik.
U Montgomeriju (Alabama), 1954., počinje službu u baptističkoj crkvi a naredne godine stječe titulu doktora teologije i postaje otac.
Nakon što je Rosa Parks odbila u autobusu ustupiti mjesto jednom bijelcu te tako prekršila rasističke zakone o segregaciji, Martin Luther King održava čuveni govor u crkvi, u aveniji Dexter. Nakon toga postaje poznat široj javnosti, njegov je govor ujedinio crnačko stanovništvo i počinje aktivno djelovati pokret za građanska prava američkih crnaca. King postaje meta prijetnji najrazličitijih rasističkih skupina i pojedinaca, pokušavaju ga smaknuti bacajući i bombu na njegovu kuću a na koncu će u divljanju rasista do temeljea biti spaljena i crkva u aveniji Dexter koja je na neki način simbolizirala početak borbe za jednakopravnost crnačkog stanovništva.
Niti policija ne miruje, u nekoliko navrata oni privode Kinga. Godine 1958. jedna mentalno poremećena crnkinja ga teško rani udarcem noža za otvaranje pisama u srce. Jedno od najvećih priznanja za svoj rad Martin Luther King je dobio 1964. kada prima Nobelovu nagradu za mir.
I onda, 04.04.1968., s balkona hotelske sobe u Memphisu stiže smrtonosni hitac ispaljen iz snajpera ubojice Jamesa Earla Raya. Martin Luther King ubijen je u 39. godini života. Bilo je to još jedno u nizu političkih ubojstava u krvavoj povijesti USA. Ubojstvo je organizirala mafija ali tko ga je naručio i tko stvarno stoji iza toga ostat će tajna. Na njegov posljednji ispraćaj došlo je više od 100,000 ljudi.
Stihovi „Free at last, free at last, thank God almighty I’m free at last“ stoje uklesani na njegovoj nadgrobnoj ploči.

Robert Silverberg January 15, 2006

Robert Silverberg rođen je 15. siječnja 1935. godine u New Yorku. Sam se opisuje kao ogorčeno i povučeno dijete koje surovi svijet što ga okružuje rano zamijenjuje čarobnim svjetovima znanstvene fantastike. Pisanjem se bavi od rane mladosti. Fanzin znanstvene tematike Spaceship osniva 1949. godine s nepunih petnaest godina. Svoje prvo djelo Fanmag objavljujuje u časopisu Science Fiction Adventures. Prvu fikcijsku kratku priču Planet Gordon objavljuje 1954. godine u Nebula Science Fiction-u, a novelu Pobuna na Alphi C 1955. godine.

Diplomirao je komparativnu književnost na sveučilištu Columbia. Literarno znanje stečeno obrazovanjem više je do izražaja došlo u njegovim kasnijim radovima iz sredine šezdesetih godina dvadesetog stoljeća.

Velika prekretnica u njegovom stvaralaštvu dogodila se 1955. godine kada igrom slučaja postaje susjed tada već renomiranom SF piscu Randallu Garrettu, koji ga upoznaje s vodećim urednicima tog vremena, te s kojim ostvaruje dugogodišnju suradnju pod zajedničkim pseudonimom Robert Randall.

Plodnost ovog pisca možda najbolje opisuje podatak da je morao objavljivati pod raznim pseudonimima od straha da se tržište ne pretrpa njegovim radovima. U razdoblju od 1957. do 1959. godine objavljuje nevjerojatnih dvjesto dvadeset kratkih priča i jedanaest novela. Tu impozantnu brojku zasjenjuje jedino konačni broj objavljenih djela od gotovo tisuću radova.

Dobitnik je brojnih nagrada, među kojima su po pet osvojenih Huga i Nebula, te gotovo pedeset nominacija za razne druge nagrade.

Istaknutiji radovi: Nightwings (1968), The Masks of Time (1968), Tower of Glass (1970), A Time of Changes (1971), Dying Inside (1972), The Book of Skulls (1972), Good News from the Vatican (1971), Born with the Dead (1974), Lord Valentine’s Castle (1980).

Robert Silverberg je gostovao na SFeraKonu 1999. godine kao počasni gost.

Linkovi:
Kvazislužbena stranica autora
Pseudonimi
Djela

Text napisao: BAHOD (podaci poznati urednici).

Даниил Хармс January 12, 2006

«Zanima me samo besmislica, samo ono što nema praktično nikakvog smisla. Zanima me isključivo ružna strana života. Herojstvo, patos, neustrašivost, čojstvo, higijena, moral, patetika i hazard – mrski su mi i kao riječi i kao osjećanja».Даниил Хармс, pravim imenom Daniil Ivanovich Yuvachev, rođen je ili na današnji dan ili 30. prosinca, ali jedno je sigurno – 1905. godine u Petrogradu.
Njegovi junaci mali su (Gogoljevi) ljudi koji gotovo na svakom koraku doživljavaju neobične i čudnovate događaje, apsurdne situacije s nerijetko još apsurdnijim završetkom.
Cijela radnja tih kratkih vinjeta često je svedena na puko ponavljanje nespretnih pokušaja obavljanja neke osnovne radnje i parodiranje na uobičajeno shvaćanje tih radnji.
U njegovim se pričama dugačkim nekoliko rečenica smjenjuju scene s ulica, scene siromaštva i bijede s fantastičnim grotesknim događajima.
Te su priče nepredvidive i neuređene, iracionalne, prekinute neobjašnjivim postupcima i događajima kojima se priča odvodi u drugom pravcu ili završava ostavljajući nas prilično zabezeknute, a zatim urnebesno nasmijane.
Harms nije bio priznati pisac u Rusiji. Njegove priče postavljene su na svoje mjesto tek 60-tih godina.
Veliki dio krivice za njegovu prisilnu anonimnost snosi ruska politička prijeratna zbilja koja mu je omogućila jednogodišnji zatvor u Kursku zbog kontrarevolucionarnog djelovanja, kao što je to omogućila i ostalim ruskim avangardnim i vanstrujnim piscima.
Svoja je djela izdavao kao samizdat, a svoje je tijelo oblačio u nošnju Šerloka Holmsa kojim je bio opsjednut.
Život je priveo kraju jedne večeri ‘41. kad je pozvan da nakratko siÄ‘e u dvoriÅ¡te, odakle je u papučama i ogrtaču proslijeÄ‘en u lenjingradski zatvor gdje je iduće godine umro od gladi.
Ako ste zainteresirani, a preporučam svakome tko drži do duhovitosti, kod nas se za 60-tak kuna mogu kupiti dvije zbirke priča «Pomalo neobični slučajevi» i «Sasvim obične besmislice», a čini mi se i «Nule i ništice».

Susret

Tako jednom pošao neki čovjek na posao, pa usput sreo drugog čovjeka koji se, pošto je kupio hljebac poljskog kruha, vraćao kući.
To bi, u stvari, bilo sve.