Kako prodati knjigu? June 20, 2006

Pričajući proÅ¡loga puta o tiskanju knjiga spomenuo sam kako se već naÄ‘u tiskare (govorim o klasičnim, digitalne su druga priča) voljne raditi knjige i u nakladama od 250 ili 300 primjeraka. No, piscu koji se tek upuÅ¡ta u knjigotvornu igru to se može učiniti malo. “Jeb’o državu u kojoj moju knjigu neće kupiti barem tisuću ljudi”, može uskliknuti. I da, jeb’o državu, onako iz načela, ali to ne mijenja neke činjenice.
Neko relativno nedavno istraživanje pokazalo je da u Americi knjige kupuje 2,5% stanovniÅ¡tva. Prenesem li nekritički taj podatak na Hrvatsku, kad već za neko naÅ¡e istraživanje ne znam, dolazimo do brojke od 125.000 knjigokupnih Hrvata. Å to dobro zvuči, a? Ali istraživanje niÅ¡ta ne kazuje o tome koliko knjiga kupuje svaki od njih. Teoretski, svatko tko je u životu kupio jednu knjigu ulazi u taj broj jednako kao i onaj koji tjedno kupuje dvije ili tri tako da spomenutu Å¡estoznamenkastu cifru teÅ¡ko da u prvom naletu može doseći ijedna knjiga. Koji su naÅ¡i bestseleri (osim bestseler.neta, dakako), zadržimo li se samo na domaćim autorima? Kiosk-biblioteka “Premijera” s tiskanih 50.000 i inicijalnom prodajom oko polovice, vjerojatno. Arijana ÄŒulina, podržana televizijskom popularnošću, s dvadeset i neÅ¡to tisuća. Sve ostalo se kreće znatno niže: Jergovićevi “Dvori od oraha” su - prema podatcima iz tiskare - do nekog datuma lani bili otisnuti u tri tisuće primjeraka, Å¡to je zapravo sjajno budući da je normalna strategija otisnuti pet stotina primjeraka domaćeg autora, razaslati ih u knjižare i onda razglasiti kako je “prvo izdanje rasprodano” i nadati se da će to pogurati prodaju.
Knjižare, kad sam ih već spomenuo, omiljena su tema kukanja naših nakladnika. Ono što se s ratom dogodilo jest da je prodaja pala, zarada otišla na dnevne troškove, nakladnici ostali neisplaćeni, knjige prestale stizati u knjižare, kupci ostali bez mogućnosti doći do novih knjiga. Zbog toga vrzina kola mali nakladnici danas šalju knjige samo knjižarama koje plaćaju unaprijed (što znači onima kojima su kupci ostavili broj kartice kao garanciju da će knjigu kupiti; što znači da se prodaje samo informiranim kupcima koji znaju što traže, a nikad slučajnom vršljaču), dok veliki ponekad šalju primjerke okolo zbog reklame ili se uključuju u Hrvatsku specifičnost: otvaranje vlastite knjižare.
Na nekom seminaru kojega sam jednoć pohodio, poljski nas je predavač obavijestio da je Hrvatska jedinstvena među tranzicijskim zemljama po tome što je 75% (ili 70%? ili 80%?) knjižara u vlasništvu izdavača. Kužite problem? U svojoj knjižari izdavač može cijenom favorizirati vlastita izdanja, sigurno će ih oklijevati izmjenjivati s konkurencijom, a kupcu preostaje samo baviti se onim čime se ne bi trebao baviti: pamtiti tko je što izdao i tražiti njegovu knjižaru (ili kakav knjiški sajam) kako bi prošao što jeftinije.
(To u Zagrebu. Izvan Zagreba, gdje nakladničke knjižare uglavnom nisu, bogtepitaj kakvo je stanje.)
Proći jeftinije nam je i inače nacionalni sport, a kod knjiga barem ne mogu nikoga kriviti Å¡to se njime bavi. Otkako su kiosk-naklade pokazale kako cijena broÅ¡irane (pa i kartonirane, ali ne pretjerujmo) knjige može ‘ladno biti dvadeset i devet kuna, nekako mi je bed platiti ma i kunu viÅ¡e. No, shvaćam nakladnike: želite li knjigu tutnuti pod nos čitateljima, to jest distribuirati je po knjižarama, suočit ćete se s “rabatom” koje one traže. “Rabat” se, pak, kreće od 30% (u mojim dragim strip knjižarama koje su ionako priča za sebe), preko 40% (Superknjižara, Algoritam), 45% (Profil Megastore) do 50% (minimalni postotak kojega će distributer uzeti kako bi umjesto vas raznosio knjige ostatkom zemlje). S obzirom da bi nakladnik ipak neÅ¡to i zaradio, a ne može računati da će nakladu baÅ¡ svake knjige (ako ijedne) rasprodati, proizvodna cijena se množi s minimalnim faktorom tri, najčešće četiri ili pet, ponekad sedam. Pa tako, troÅ¡kovi tiska 10 kuna, drugi troÅ¡kovi (plaće, priprema, nedajbože honorar autoru) možda joÅ¡ deset), a knjiga na policama sto do stopedeset kuna.
Kako onda nakladnici opstaju? Preko dragog nam Ministarstva, uglavnom. Traže se potpore i tiskaju samo knjige koje su ih dobile. Zatim se knjige nose na “otkup” (koji je u zadnje vrijeme malo smrÅ¡avio) i nada se da će država biti milostiva i otkupiti bar sto komada za biblioteke. Bibliotekama se prodaje i direktno, snube ih nakladnici i trgovački putnici, nude popuste i Å¡estomjesečne odgode plaćanja, samo kako bi k sebi povukli Å¡to veći dio jedinog sigurnog novca u čitavoj priči: onog državnog.
Jedna od sedamnaest stvari kojima se bavim u isto vrijeme je nakladništvo. Krenuo sam u njega prije tri godine prilično idealistički: napravit ću najbolja moguća izdanja knjiga (i stripova) u koje vjerujem i kvaliteta će ih prodati sama od sebe. Yeah, kako bi se to lijepo reklo, right.
Knjigu za koju nitko nije čuo nemoguće je prodati. Skupu je knjigu nemoguće prodati. Knjigu koju se ne može naći nemoguće je prodati. Iz čega proizlazi da će se prodati pristupačna knjiga za koju su ljudi čuli i koju mogu naći iza prvog ugla, prije no što im druge brige izbace knjige iz glave. Napraviti jeftinu knjigu, efikasno je distribuirati i reklamirati može samo veliki nakladnik. Mali nakladnik, hobistički small press poput mojega, se u cijeloj priči samo igra nakladništva: kad bi ministarstvo zatvorilo dovod financijskog kisika, masa bi se nas pikzibnera poizvrtala na leđa.

Vidio sam nakladnike koji se snalaze na različite načine: sponzorstvima, vanity-pressom, vlastitim uličnim Å¡tandovima, mijenjanjem naklada s drugim nakladnicima, digitalnim tiskom u vlastitom podrumu (tiskaju se korice, a knjižni se blok dotiskuje po potrebi, komad po komad, ako treba) … Ali sam shvatio i da idealizmu u cijeloj priči nema mjesta. NakladniÅ¡tvo je posao, prodaja knjige je vjeÅ¡tina za sebe kojoj ljubav prema knjizi može biti samo na smetnju. I znam da ne znam kako odgovoriti na pitanje s početka ovoga teksta.

Ne znam kako prodati knjigu.

(mcn)

PS Ali da pokuÅ¡am: moj nagraÄ‘eni roman “Žuta minuta” i zbirka eseja “Stripocentrik” stoje samo po dvadeset i devet kuna (nema poÅ¡tarine ako uzmete obje) - piÅ¡ite na mcn (at) hi.htnet.hr.

Blop ili strig? May 7, 2006

Dobro to što prikazujemo stripove na papiru, no koga to više zanima? Treba se kretati s vremenom, ne? Autor koji nema blog potpuno nam je nezanimljiv, je li tako? Pa, dakle, kako stoje hrvatski stripaši s popularnim sportom - imanjem bloga svoga?

Kako-tako … Ako pod aktivnim stripaÅ¡ima benevolentno smatramo svakoga tko je u zadnjih pet godina profesionalno objavio barem neÅ¡to, hrvatskih ćemo stripaÅ¡a skupiti pedesetak (moguće i viÅ¡e, zbog natječaja raznih; gornju statistiku navodim prema vlastitom istraživanju od pred koje ljeto). Od njih pedesetak, svoj blog ima ih, prema mome saznanju, točno deset posto. Tko su ta napredna petorica?

Najnapredniji se, kako pristoji, pokazao najmlaÄ‘i meÄ‘u njima - Tonči Zonjić. Izniman crtač koji se prije prihvatio miÅ¡a, a tek onda pera, Tonči je s navrÅ¡enih dvadeset već viÅ¡egodiÅ¡nji stanovnik virtualnog svijeta, objavljujući na webu svoje skice i crteže, sirove ili računalno doraÄ‘ene. Blog (na engleskome) mu je do sada donio barem dvije posve ozbiljne poslovne ponude iz svijeta, a koje je odmah odbio smatrajući kako joÅ¡ nije dovoljno dobar. Shvatite ga, ljudi su mu zapamtili ime joÅ¡ otkako je s petnaest objavio prvi rad (je, tak je dobar) i joÅ¡ se od toga trese. Tako da svakako otiÄ‘ite do njegovog bloga (trenutačna inkarnacija na http://lungbug.ice.org/2006/blogger.htm), ali ga nemojte odviÅ¡e hvaliti. Samo koliko zaslužuje…:)

Robert “Bob” Solanović nije early adopter poput Tončija, ali je odlučio prihvatiti prednosti bloga kao reklamnog izloga. Taj autor “Mistera Mačka” blog uredno vodi nekoliko zadnjih mjeseci puneći ga teaserima novog MM-a, kao i radovima iz bilježnice (u različitim stilovima) ili različitim novijim komercijalnim uradcima (maskotama itd.). Svi crteži su mu, do jednoga, preslatki pa se nadam kako će mu blog ispuniti svoju propagandnu svrhu. Njega smijete hvaliti, i tako vam neće povjerovati ako sazna da sam vas ja poslao - Boblog se Å¡epiri na adresi http://shoder.blogspot.com/.

Kud svi Turci, tud i mali Mujo. Osim što je Frano Petruša košarkaš pa nije baš mali, a i crta kao veliki. Žao mi je što mu se urušila prethodna verzija bloga na kojoj je bilo više skica i crtanja po prirodi, ali i na novome blogu (http://franopetrusa.blogspot.com/) ima lijepih stvari, završenih crteža, ilustracija i stripova. Opičite mu koji komentar, sad kad je shvatio kako se omogućava komentiranje i onima koji nisu s Bloggera.

Konačno, tu je i jedan veteran. Goran je Delić zadnji put viÄ‘en kako se stripom bavi prije jedno tucet godina na serijalu “Mask”, ali je na ovim prostorima ostao zapamćen po svome “Smogy Boyu” (dva i pol albuma u “Strip Artu”). U meÄ‘uvremenu je otiÅ¡ao u Kanadu, zaposlio se u produkcijskom dizajnu filmova, digitalizirao i postajao sve bolji. Ostavite i njemu koji komentar, da bude u vezi s domovinom - Delatoon je na http://delatoon.blogspot.com/.

A peti? Tko je peti? Nu da, to je bio podmukli trik: petoga crtačkoga bloga nema (barem ne od afirmiranih autora, ima poneki amaterski strip), ali postoji zato moj sajt s dnevnim stripovskim vijestima i linkovima na svjetsku stripovsku kornukopiju. Ako vam se da: http://qstrip.blog.hr - i hvala!

“Ima i boljih tipova” February 8, 2006

(Ladan Mehić: U ime ljubavi; Dalmagrad, 2004.)

(mcn)

Ružno, ali lijepo … February 1, 2006

Markus&Gračan: Jav #1: samizdat, 2005.)

A dok držimo palčeve, preporučam vam da JAV ipak nabavite. Cijenu ne znam (no ne vjerujem da je preskup), izravnog kontakta nemam, no pretpostavljam da ga se, barem u Zagrebu gradu može nabaviti u svim vodećim striparnicama, poput More Comicsa, Libellusa ili Tine (adrese u lijevom stupcu Q STRIPOVA bloga).

(mcn)

… a u stripu nemir January 23, 2006

(Jurica StareÅ¡inčić: Kajgod #1; samizdat, 2005.)Jedna lasta ne čini proljeće, ali kad čovjek usred jednog jedinog zimskog dana ugleda tri laste, onda mu je o proljeću - da sam patetičan rekao bih “hrvatskom stripovskom proljeću” - makar dozvoljeno sanjati.

Meni se takav zimski dan dogodio na zadnjem Crtani romani Å¡ou festivalu kada su mi u ruke tutnuta tri nova samizdata, tri debitantska rada četvorice autora. Različiti formatom, stilom i svjetonazorom, sva tri su ipak imala neÅ¡to zajedničko - odluku bavljenja dugom pričom - i time su možda nagovijestili odmak od tradicije zadnjih petnaest godina za kojih su samizdati bili ili djelo sličnomislećih skupina (zadnji trzaj toga trenda su “Pipci”) ili kompilacije viÅ¡e kratkih radova jednog autora/ice (Jurcan, Jukić, Janković). Učinilo mi se to, sad kad sam ih najposlije pročitao, važnim. Lako je skupini složiti fanzin: svatko zbrza neÅ¡to pa se izda; no pojedince koje su naumili gurati dugoročne projekte do sada smo viÄ‘ali samo po zapadnim tržiÅ¡tima.

Uzor Jurici StareÅ¡inčiću, autoru KAJGODA, američki su alternativni svesci često složeni od jedne udarne priče i rekreativnih kraćih radova. Juričina udarna priča, zamiÅ¡ljena u Å¡est dijelova od kojih već prvi broji dvadeset i četiri stranice, pripovijeda tako o povratku mladića Mislava na rodni otok nakon nekoliko godina provednih u zatvoru. Priča je ambiciozno zamiÅ¡ljena, s paralelnim pripovjednim tokovima i nagovjeÅ¡tajima veće priče, toliko ambiciozno da je Juričin grub crtež (u uvodu on - pohvalno! - napominje kako “namjerava naučiti crtati crtajući”) neuspjeÅ¡no slijedi. Uz uspjele kadrove broda i luke dobivamo tako nedovoljno razlučive likove. Isti lik u sadaÅ¡njosti i flashbacku u prvi mah djeluje kao dva posve različita lika; različiti likovi iz istoga vremena ponekad izgledaju kao jedan te isti lik. Uslijed neuredno izvučenih okvira ne uspijeva nam u prvi mah prepoznati odsudne trenutke pomaka u vremenu pa cijela priča zahtijeva pažljivo, a ponekad i mučno promatranje te deÅ¡ifriranje.

No, jednom kad smo to obavili, ostajemo vrlo zadovoljni ispričanim. Juričino pripovjedanje je - zanemarimo li činjenicu da ga crtež ne slijedi - bezgriješno, a dijalozi, likovi i situacija zanimljivi. Zanima me, jednom riječju, što će biti dalje, a veći kompliment serijaliziranome stripu nije potreban.

Autoru bih još samo savjetovao da ohane s omalovažavanjem samoga sebe (taj visok i pristao momak crta se u liku klempava patuljka) te da istraje u zacrtanom kvartalnom ritmu. Vama ostalima bih, pak, preporučio da ovaj besplatan strip (poštarina 5 kn) nabavite (svi potrebni detalji, zajedno s tjednim stripom u nastavcima su vam na http://www.kajgod.co.nr) i podržite dolazak tog slućenog nam stripovskog proljeća.

Razvoj hrvatskog stripa January 17, 2006

Već ste mogli pročitati kako se strip razvijao u svijetu. Sada malo o razvoju hrvatskog stripa.Prvi hrvatski strip “Maks i Maksić” S. Mironoviča Glovočenka, objavljivan je u “Koprivama” 1925-1934. Nastao je pod direktnim utjecajem protostripa “Max und Moritz” što ga je W. Busch objavio 1865. Od 1935, kada Andrija Maurović u “Novostima” objavljuje prvi realistično crtani srip pustolovna sadržaja “Vjerenica mača”, hrvatski se strip razvija vlastitim putem. Javljaju se također, braća Neugebauer, scenarist Norbert i crtač Walter, koji su uz Maurovića glavni predstavnici takozvane zagrebačke škole autorskog stripa. Do 1940 oni će u različitim časopisima objaviti 40-ak stripova, većinom pod utjecajem Walta Disneya, te pokrenuti dva vlastita časopisa “Veseli vandrokaš”(1938) i “Novi vandrokaš” (1940). Od 1952 pojavljuje se i niz časopisa koji znatan dio svog sadržaja popunjavaju stripom; “Vjesnikov zabavni tjednik”, “Horizontov zabavnik”, “Petko” i drugi. Glavni autori tog razdoblja su i dalje Maurović i braća Neugebauer, a prvi put se javljaju Frano Gotovac, Zdenko Svirčić te Ivica Bedanjec.

1945 u Zagrebu je pokrenut “Plavi vjesnik” najvažniji strip časopis sljedećeg desetljeća. Godina 1962-1964 pojavljuje se niz izdanja koja objavljuju cjelokupne srtipove, umjesto dotadašnje prakse objavljuvanja stripova u nastavcima. Ta je činjenica, uz pojavu jeftinog uvoznog stripa, izazvala promjenu u koncepciji domaćih strip-izdanja, u kojima do tada prevladava uvozni strip. U nizu izdanja pokrenutih 1967-1974 (“Super strip”, “Tom i Jerry”, “Zov” i drugi) domaći strip ima tek usputno mjesto, pa se autori druge generacije okreću dizajnu (Beker), animaciji (Dovniković) ili radu za inozemstvo (Radilović). Početkom 70-ih godina javlja se i takozvani alternativni strip. U “Studentskom listu”, “Telegramu”, “Omladinskom tjedniku” i “Tlu” pojavljuju se stripovi Nikole Marangunića, Pere Kvesića, Krešimira Skozreta i Radivoja Gvozdanovića.

Od 1976 oko “Poleta” se okupljaju autori koji će od 1977 činiti jezgru “Novog kvadrata” te na koje se uglavnom odnosi termin treća generacija. Dio autora treće generacije nastavlja se i dalje samostalno baviti stripom nakon raspada “Novog kvadrata” (1979). Druga polovica 1980-ih donosi i nekoliko novih pojava u domaćem stripu. On dobiva redovito mjesto u dnevnim novinama, npr. U “Večernjem listu”, objavljuju se strip-albumi (kompilacije radova jednog autora u knjiškoj formi), domaći autori rade na licencnim serijama (“Tom i Jerry”), a pojvljuju se i prvi strip-fanzini (amaterske publikacije).

Rat u Hrvatskoj usporio je razvoj strip scene nakon 1991. Pokrenut je niz izdanja koja su se redom gasila nakon nekoliko brojeva, iako je vidljiv oporavak prelaskom u 2000-ite, kada domaći autori ponovno dobivaju licencirana izdanja, te mnogobrojna domaća izdanja (“Striporama”).

(autor: ribac)

Ustali iz živih! January 15, 2006

(Novo hrvatsko podzemlje (ur.): Stripoholic 7: NHP, 2005.)Meni je svaki STRIPOHOLIC isti kao prethodni. Å to ne znači da je loÅ¡ - naprotiv, znači da je svaki dobar - ali znači da nisam ni primjetio kako je od broja Å¡est do broja sedam proÅ¡lo pet godina! Ono, kao da je jučer izaÅ¡ao proÅ¡li … a možda to samo ja starim pa mi se sve stapa u istost, kao Slavonija gledana kroz prozor vlaka?

Ali dobro, izaÅ¡ao je novi STRIPOHOLIC! I isti je kao svaki prethodni jer sadrži red stripova osnivačke skupine NHP-ovaca (Misch, Prle, Smog), red stalnog guest stara Å tefa sa četvrtom epizodom njegove verzije “Crnoga Popaja”, red ružnih i glupih stripova kojekakvih anonimusa te red stranog gostovanja (ovoga puta u vidu u Samobor doseljenoga Portugalca Fernanda Relvasa). I Kukić je ovdje već po drugi puta, s prispodobom o mentalnom stanju slobodnjaka u Hrvatskoj ispričanoj kroz anegdotu o Å rolji koji puÅ¡ta zlatnu ribicu na slobodu u zamjenu za sto tisuća želja.

Ali premda isti (i sad dosta viÅ¡e o tome - i svaki broj MAD-a je isti pa se prodavao u koji milijun primjeraka jer publika i želi znati da će ono Å¡to naÄ‘e unutar korica uvijek biti pouzdano isto), i u ovome broju, kad se potrudimo, možemo naći koju za pamćenje. Uz već spomenutog “Å rolju”, Å tefov nas “Crni Popaj” (lik je izvorno kreirao drug Smog te već objavio album svojih sabranih djela), u neobuzdanoj želji za Å¡okiranjem vodi u vode nekrofilije. Å ok je čak i uspio, za razliku od nekih drugih Å tefovih pokuÅ¡aja podrivanja graÄ‘anskih vrednota, no do kraja stripa vidimo i da je tucanje mrtve Olive bilo samo krinka za duboko sentimentalnu Å¡tefovsku duÅ¡u.

Drugi strip vrijedan isticanja bio bi Prletov “Stars!”, za ovog autora značajan iskorak u trud i samodisciplinu. Utjecaj Lewisa Trondheima je očit, a poneki oblačić nečitak, ali sam strip je - u hrvatskim okvirima - antologijski. Na prvi mi se pogled bilo učinilo i kako je Mischov “Jean Paul Prqnot” značajan stilski pomak, no onda se pokazalo da iza formalnog sjaja - odvažnijeg tuÅ¡iranja, urednosti dobivene kompjutorskim upisom slova i crnim marginama, dobro nacrtanom citroenu - odreÄ‘ena povrÅ¡nost joÅ¡ uvijek ostaje dominantna karakteristika ovog talentiranog crtača.

Kako ste do sada posve sigurno zaključili da vam je potreban barem jedan, ako ne i svih sedam STRIPOHOLICA, najlakÅ¡e ćete se omrsiti u jednoj od nekoliko zagrebačkih striparnica ili direktno na www.stripoholic.com gdje je u toku akcija “skupi neku kintu, čitaj staru tintu”.

Meden Endem January 9, 2006

(Tihomir Tikulin-Tico (ur.): Endem 32; Iznad zemlje, 2005.)I evo Endema, najdugovječnijeg hrvatskog strip-fanzina, ponovo. Trideset i drugi broj (a većina tih brojeva zaista je i izašla) pojavio se trinaest godina nakon prvoga, s više-manje redovitom postavom i suradnicima, s galerijom fotki s nedavno zaključenog Crtani romani šoua, jednim novim imenom (Tonči) i dobrim starim pop-zaljubljeničkim i neobaveznim štihom.

Moj odnos prema ENDEMU trčkara od toplog do hladnog: ponekad mi je - kao kad sam ovoga vidio - baÅ¡ drago Å¡to postoji kontra svake logike i rezona, a ponekad mi se - kao kad sam vidio proÅ¡li broj - čini da bi bilo bolje da je crkao kad nije imao muda postati magazin. Jer, u jednu ruku, ENDEM se već ponaÅ¡a kao magazin: objavljuje serijale, čitljive stripove, meta-priloge (galerije u kojima manje ili viÅ¡e poznati autori crtaju na zadane teme), prati scenu … Al’ u drugu ruku on ostaje fanzin: neredovit i hirovit, sklopljen od milostinje, ambicije i nedopečnih talenata.

No, ua filozofija! Kakav je novi ENDEM? Prigodno ga (jer dizajnom je i duhom ovaj proj posvećen spomenu na Lunov magnus strip) otvara “Big Bad Biverson”, solidna parodija Darija Kukića na Velikog Bleka i slične mundirotamanitelje. “Biverson” traje pet stranica, jer toliki je Kukićev dah, i ostavlja nas s nadom u seriju (kojima je Kuki slabo sklon, pogotovo kad ih mora sam crtati). SerijaÅ¡kome razmiÅ¡ljanju puno su skloniji Filip Kelava nove nastavke čijih “NinÄ‘e” i “Å arla” (odlični!) ima i ovom ENDEMU, Dalibor Talajić koji forsira neuspjelog “Metlu” i KreÅ¡imir Biuk koji s Antom Borasom nudi drugu epizodu dobro zamiÅ¡ljene, ali neÅ¡to slabije izvedene “Svemirske dostave”. Boc, Hammerson, KreÅ¡o Stanić i prijespomenuta galerija zaokružuju broj, a za sljedeći je najavljem erotsko-pornografski temat s naslovnicom (predimenzionirana Fayruza Balk) pokojnoga Edvina Biukovića.

Do tada, ENDEM možete nabaviti (vsega 15 kn) u svome omiljenom strip-dućanu ili direktno kod Tice na crs@radio101.hr. Dajte slobodno: gdje drugdje ćete doznati sve o filmu “Mister No” s Georgeom Clooneyem u glavnoj ulozi?…:)

(mcn)