Rally na prekretnici December 12, 2007

(Jasno mi je da na Bestseleru više nema ni pasa, a svoje zaljenje i apel za ozivljavanjem ovog sjajnog projekta izrazit cu objavom jednog teksta pisanog za forum (pa makar ga ovdje nitko ne procitao). Kvacice sam maknuo jer se izgleda ne prikazuju dobro ni na novoobjavljenim tekstovima. )

Iako vec 17 ili 18 godina redovito pratim F1, a nesto manje redovno, ali jako rado i Moto GP (i nekadasnju klasu 500), disciplina sporta kojoj se najvise divim je rally.

Za trajanja superrallya prema Dakru (kojeg vecina nas jos uvijek zove Paris-Dakar iako se polaziste promijenilo) svakog dana analiziram vremena po etapama i citam na desetke clanaka po netu.

U ostatku godine koncentriram se na WRC. :-))

Sjecam se da se prije par godina Eddie Irvine nakon napustanja Formule1 provozao sa (nažalost pokojnim) Colinom McRaeom u WRC Fokusu zbog dobivanja dojma kako to izgleda u drugoj vrhunskoj disciplini motosporta. Razmisljao je i o tome da se možda okusa u rallyu jer kao sto znamo godine tamo i nisu strasna prepreka kao u Formuli ili u MotoGP-u. Nakon izlaska iz automobila izjavio je da nikada nije mogao ni misliti da se automobilom može ovako voziti, i da se puno manje bojao kao kopilot u vojnom lovcu.

Napomenuo bih i da je 1986 godine na egzibiciji u Spanjolskoj (ili Portugalu, malo sam senilan) na stazi na kojoj se vozio F1 provozan rally bolid (naravno, ne sjecam se ni tko ga je vozio) podesen za cestu i ostario vrijeme po krugu kojim bi se za utrku F1 te godine bio plasirao na cetvrto startno mjesto.

No kao sto znamo, rally ima jedan ogroman problem: neovisno o tome da se tamo skupljaju najspretniji i najuniverzalniji vozaci svijeta, da su bolidi tehnicki dragulji nadmaseni vjerojatno samo u F1 i da gledatelji koji pohode natjecanja znaju da ima neceg puno uzbudljivijeg od kružnih staza, rally se ne može pratiti na tv-u. Utrka traje 3 dana, vozi se u nekih 16-20 etapa koje svaka posada vozi protiv stoperice i najbolje sto se od svega uspijeva složiti su vecernji polusatni sažeci na Eurosportu. Ni samim gledateljima nije lako. Ne može se kao na kružnim natjecanjima odsjesti u obližnjem hotelu, pohoditi trening i utrku, a ostalo vrijeme kulirati po okolnim zabavnim destinacijama. Rally publika najcesce zajedno sa karavanom putuje po brzincima i nastoji ih vidjeti sto vise, vozi blatom, snijegom i sempertinama, kampira u slicnim uvjetima…

Kako je ovo vrijeme kad smo svi vise manje komotni i kad se ono sto nije bilo na TV-u nije ni dogodilo, nije uopce cudno da i sponzori, a i sami timovi uocavaju da je novac isplatljivije ulagati u sportove koji se lakse prate. U bližoj buducnosti se problemima s novcem i manjkom tvornickih momcadi pokusava doskociti znacajnim “pojeftinjavanjem” bolida koji ce postati mnogo bliži serijskim pilama (iako i dalje miljama daleko). Time ce zacijelo nestati jedan aspekt izvrsnosti ovog sporta. Nadalje, u zadnjih par godina je doslo do strasne smjene generacija i sa scene su otisli legendarni Carlos Sainz, Tommi Makinen, a umrli su Colim McRae (zrakoplovna nesreca) i Richard Burns (rak). Ove godine, zadnju je sezonu odvezao pretposljednji velikan Marcus Gronholm. Kažem pretposljednji jer se srecom u rallyu nasao Sebastian Loeb koji je zadnjih godina dominantan u kraljevskoj disciplini slicno kao Schumaher svojedobno u Formuli i Rossi u MotoGP-u.

I tako, bolidi skrecu prema jeftinijim rjesenjima, a vozaci prema mirovinama… Sto se vozaca tice, svjetlo u tunelu mogao bi biti Mikko Hirvoven koji je ove godine pokazao da sljedeca sezona za Loeba možda ipak nece biti kao setnja parkom. Sto se pak tice bolida, vidjet cemo dal ce tehnicke novosti uroditi plodom. Nadam se da hoce jer se bojim da cemo u protivnom ostati bez možda najvrednijeg djela motosporta na najvisoj razini.

Südtirol - Alta Badia March 19, 2007

Dolomiti Superski naziv je ski karte koja uključuje 12 skijaliÅ¡ta, 450 žičara i 1220 km skijaÅ¡kih staza, a tjedan dana, joÅ¡ tamo negdje u siječnju, nalazila se i u mome džepu. SkijaliÅ¡ta koja uključuje su Å¡mensi Cortina d’Ampezzo, Kronplatz (Plan de Corones) kojemu bi bolje odgovarao naziv „croplatz“, Alta Badia (moje odrediÅ¡te), Val Gardena, Val di Fassa, Arabba/Marmolada, Alta Pusteria, Val di Fiemme, San Martino di Castrozza, Valle Isarco, Trevalli i Civetta. Bez obzira koje od tih talijanskih skijaliÅ¡ta odabrali, kupnjom Dolomiti Superski možete se koristiti stazama svih tih skijaliÅ¡ta, Å¡to je bio dovoljan motiv da i ja, kao apsolutni početnik iskeÅ¡iram 20tak eura viÅ¡e, u odnosu na cijenu obične ski karte koja bi mi omogućavala skijanje samo odreÄ‘enim skijaliÅ¡tem. 

„Moje skijalište“, Alta Badia, obiteljski je ski raj u srcu Dolomita, koje tvori nekoliko mjesta i pripadajuće im staze (Corvara, Colfosco, La Villa, San Cassiano, Pedraces i La Val). Mi smo bili smješteni u lijepom i dobro opremljenom apartmanu na rubu La Ville, direktno na stazi, što nam je omogućavalo da iz apartmana izađemo sa skijama na nogama i odskijamo dalje te dobrim sustavom žičara dođemo do bilo koje staze na skijalištu. 

La Villa je grad koji odiše ladinskom kulturom. Sve je puno kičastog drveta, tipičnih suvenira, potpuno lišeno bilo kakvih naznaka snobizma, elitizma i konzumerizma te skromnog noćnog života što je čini ne toliko popularnom među našim ljudima. Lokalno stanovništvo govori talijanskim i njemačkim jezikom te ladinskim koji bih ja definirala kao mješavinu prva dva. Engleski slabo poznaju te bi to eventualno mogao biti problem. Naime, ja sam uzela nekoliko sati škole skijanja, koja sam morala odraditi na njemačkom, umjesto na preferiranom engleskom. 

Alta Badia ima 130 km staza, a velika prednost je njihova ciklička orijentacija. Naime, skijališta poput Kronplatza imaju vrh brda kao centralnu točku, a staze se spuštaju na sve strane. Nasuprot tome, staze Alta Badie su razvedene te vas prisiljavaju da idete s brda na brdo, skijajući i vozeći se žičarama. Doživljaj je puno bolji jer nemate osjećaj da se vrtite stalno oko jedne točke, već večer prije isplanirate rutu za sljedeći dan te onda samo pičite i guštate. 

Iznad samog mjesta La Ville nalazi se 2077 m visok Piz la Villa, do kojeg vas vozi brzo „jaje“. S te točke kreću razne staze, putevi, rute, a natrag u mjesto vas vraća teška crna staza, jedna od najljepših na svijetu i dom utrke svjetskog skijaškog kupa. 

Posebna zanimljivost je i ski tura Sella Ronda oko grebena Sella (moj plan za sljedeću godinu). Tura traje jedan dan i potpuno se može odskijati u smjeru kazaljke na satu ili obrnuto, a prolazi kroz četiri doline: Val Gardenu, Alta Badiju, Val di Fassu i Arabbu, od kojih bilo koja može biti početna točka. Ukupno ima 40 km, od kojih se 26 prijeđe žičarama. Namijenjena je skijašima srednje razine. 

S ostalim skijalištima koje uključuje Dolimiti Superski, iz Alta Badie se može doći žičarama, stazama kojima vas vuku konji ili autobom koji je također besplatan. 

Iz Zagreba do Alta Badie ima 500-tinjak km vožnje, što nije zanemarivo, ali usput možete recimo stati u Trevisu i pokušati nagovoriti svog suputnika da vam kupi 300 eura vrijednu torbu (ovo vrijedi samo za žene!) ili na povratku posjetiti Ikeu u Padovi i uspješno preko granice prešvercati svu silu ikea-style pizdarija. 

Ja skijam samo jednu sezonu, malo sam skijališta posjetila (Alta Badiu, Val Gardenu, Kronplatz i sva veća slovenska), dok sam druge vidjela samo na netu, ali mislim da je letvica sa sljedeću sezonu u mom slučaju visoko postavljena. 

Davor Butković - kolumnist bez pokrića September 16, 2006

Ulazak Maria Ančića u finale Pekinga podsjetio me na prošlotjedni komentar Davora Butkovića u Jutarnjem listu, a u kojem se dotični ugledni novinar, kolumnist i komentator raznih aspekata hrvatske zbilje obrušio na hrvatske sportaše. Povod je Butkoviću bio egzibicionistički izlazak sada već opjevane čuvene narodnjačke trojke Balaban, Olić i Srna u Fontanu, a što je ovaj, malo je reći, dočekao na nož. Kako se od dugogodišnjeg novinara više očigledno niti ne očekuje da barata činjenicama i faktografijom već mu je prepuštena apsolutna sloboda u kreiranju tekstova, već su mu se nekoliko puta zalomile nebulozne priče i komentari koje niti uz najbolju volju nikako ne možemo prihvatiti.

Butković se raspisao o nogometu, ali i tenisu, te ostalim sportovima u kojima se hrvatski sportaši ponašaju poluprofesionalno (!!!) i ulaze u finala koja, po njemu, nikada ne osvajaju! Krivci su, može se zaključiti iz teksta, neuredan život, izlasci, mentalitet ili nešto slično. No, ako je za trojicu nogometaša i imao kakvog argumenta (mada se nije dogodilo ništa strašno ni nepopravljivo), teško da za bilo koji od ostalih hrvatskih sportova u današnje vrijeme ima povoda ovakovom pisanju. Da se ugledni novinar ovih dana prošetao kojih nekoliko metara do svoga susjeda na Pantovčaku Mirka Filipovića, ovaj ga je mogao u srdačnom razgovoru obavijestiti npr. o svom aktualnom osvajanju Grand Prix-a u Japanu i osvajanju titule svjetskog prvaka. Hrvatski teniski poluprofesionalci (kako ih naziva Butković) i dalje su službeni prvaci na ljestvici Davis Cupa i vlasnici istoga trofeja, a dvojica najboljih, Ljubičić i Ančić, cijele su ove godine u top deset na Race ljestvici, a uglavnom i na ukupnoj ljestivci najboljih svjetskih profesionalnih tenisača. Ljubičić je kao treći igrač svijeta u svjetskim sportskim razmjerima ipak relativno nepoznat (pogotovo u usporedbi s prvom dvojicom, Federerom i Nadalom), no lakrdija je ako je nepoznat i domaćim medijima.

Kod Butkovića iščitavam zamor materijala (godine su to napornoga novinarskog posla), očigledno je zapravo i da više uživa u komentiranju i ocjenjivanju raznih sorti vina sa raznih krajeva svijeta, te zagrebačkih restorana, a i sam život na visokoj nozi u najelitnijem zagrebačkom naselju, vjerojatno je učinio svoje; jednostavno je izgubio kontakt sa stvarnim svijetom i običnim ljudima. Nadam se da ću uskoro naći vremena i za pokoji komentar njegovog političkog kolumniranja i kontempliranja. 

Ljudi plaćaju HRT, a Ljubičića i Lisjakovu prenosi HRT+ June 3, 2006

Da ne spominjem da današnju nogometnu utakmicu Hrvatska-Poljska prenosi RTL! Ma džaba digitalizacija, profesionalizacija i milijuni od pretplate kad televiziju vode debili. Kako drugačije nazvati pojavu kada se jedne te iste greške ponavljaju po stoti put, jer, kako svojedobno već pisah na blogu, već se događalo da utakmice reprezentacije prenose komercijalne privatne televizije, a HRT ulaže u pizdarije (poput Derbija npr.)

Danas Ivana Lisjak igra protiv Hingisove, potencijalno super atraktivan meč čak i neovisno o tome što je Lisjakova predstavnica Hrvatske; Ivan Ljubičić je već poznata stvar, trenutno četvrti na ATP listi i gledali bi ga i u Burkini Faso, a kako ne u Hrvatskoj koju je odveo na tron Davis kupa i nedavno Kupa nacija. Btw, naravo da ni Kup nacija nije prenošen na državnoj televiziji, a opravdanje za takve propuste ne želim niti znati.

Što je to zapravo HRT+? Svi plaćamo za razvoj državne televizije, a atraktivan dio programa prenosi samo HRT+ za koji ti treba kartica kao za porno kanale. Jel to možda samo za bogate ili koja p.m..

Za televiziju je uglavnom prikovana niža i evenutalno srednja klasa stanovništva koja si ne može priuštiti vikende ispunjene ostalim događanjima, kulturom i umjetnošću ili nedajbože putovanjima. Njima je TV sve. Tužno je onda kada nakon napornog radnog tjedna sjednu pred svoj TV i pregledom na teletekstu shvate da televizija za koju je čiko prije par dana uzeo 60 - 70 kuna ne prenosi čak niti naše predstavnike na Roland Garosu, a možda i najtužnije od svega, ovako prisilno nogometom nabrijanu naciju uskraćuje za nogometni spektakl Hrvatske i Poljske reprezentacije.

Zanimljivo da uopće nisam sportski tip, niti redoviti pratitelj sportskih aktivnosti, pa se pitam kako tek ovakove stvari živciraju ljude koji žive za sport. Ili one koji žive za politiku, kada neki dan zbog angažmana oko Derbija nisu bili u stanju prenostiti sjednicu Sabora. Isti k.

Jug - prvak Europe u vaterpolu May 21, 2006

Jug je naš, samo naš
Jug je naš, samo naš
A ja pooonosan Juuugaaaš – orilo se noćas iz 3000 grla na gruškom bazenu gdje je dubrovački Jug, po treći put u svojoj bogatoj karijeri, postao prvak Europe u vaterpolu. Pobjeda je tim veća kada se zna da su Jugovi protivnici bili tri talijanska kluba, financijski znatno moćniji od hrvatskog prvaka.

U polufinalu, Jug se susreo sa Savonom, po mišljenju mnogih stručnjaka, klub najboljih individualaca u čijim redovima nastupaju Srbin Šapić i Mađar Kasas. Od 4 sudionika završnog Final foura, jedino je Savona bez naslova prvaka Europe.

Jug je otvorio utakmicu odlično, naročito je bio raspolozen kapetan Elvis Fatović sa tri pogotka. Nakon toga slijedi pad koncentracije u Jugovoj igri i druga četvrtina završava Savoninom prednošću od dva gola. Međutim, već na početku treće četvrtine, Jug izjednačava i do kraja se vodi velika, bespoštedna borba između dvije zaista vrhunske momčadi. Ogroman teret na Jugovoj strani podnio je Mile Smodlaka, koji je morao igrati gotovo cijelu utakmicu zbog ozljede Dobuda još u prvom dijelu igre. U dramatičnoj završnici Karać je postigao vodstvo za Jug koje je ostalo do kraja. 9:8 za Jug.

U finalu Jug je igrao sa Pro Recom koji je u polufinalu pobijedio Posillipo istim rezultatom kojim je završila i prva polufinalna utakmica.

Odlična igra Juga u obrani, zaustavljeni Vujasinović, Calcaterra i Szivos bili su ključ pobjede. Uz to, valja istaći još jednu bravuroznu partiju velikog Mile Smodlake, ništa manje dobro Ognjena Krzića koji na zalazu karijere pruza partije zivota, te još jednom kapetana Fatovića i na golu nesavladivog Gorana Volarevića. Konačna pobjeda 9:7 i još jedna zasluzena europska kruna neznantno je pomućena sa dvije nesportske geste – namjerno ozlijeđivanje Krzića u samoj završnici utakmice te proglašenje mađara Szivosa (inače, zaista odličnog igrača) za najboljeg igrača turnira. Ta titula donijela mu je «čak» 1000 eura.

Inače, pobijednik turnira Jug, dobit će za titulu europskog prvaka «cijelih» 17.500 eura. Koji novci! Pokušajte na trenutak zamisliti Dinama ili Hajduka (ili mozda Rij….no dobro, nećemo pretjerivati) ..dakle, ova dva najveća hrvatska kluba na europskom tronu. Da, da..zvuči smiješno ali pokušajte zamisliti počasti kojim bi bili obasuti u slučaju takvog scenarija. Uopće ne sumnjam da bi najzasluzniji među njima postali, u najmanju ruku saborski zastupnici. Valja napomenuti da je utakmicu, pazljivo tipkajuci na mobitel ili gledajući vrhove vlastitih cipela, promatrao i hrvatski premijer.

Feštalo se noćas na Stradunu. Bila je to Jugova noć jer Severina, hvala Bogu, ipak nije uspjela više od zasluzenog 13. mjesta.

Ljubičić i Ančić na medijskoj margini March 30, 2006

U trenutku pisanja ovog teksta dva hrvatska najbolje rangirana tenisača, Ivan Ljubičić (6) i Mario Ančić (23) igraju u četvrtfinalu jednog od najjačih teniskih turnira na svijetu, onog u Miamiju na Floridi. TakoÄ‘er, u četvrtfinalu su parova istog turnira, Å¡to znači da momci imaju žestok ritam ovih dana. Turnir je to čiji je fond nagrada veći od 3. milijuna dolara, dakle veći nego najrazvikaniji novčani transferi hrvatskih nogometaÅ¡a, a sudeći po medijskom praćenju njihovih uspjeha u hrvatskim medijima, stekao bi se dojam kako se radi o kakvom neatraktivnom i nepopularnom sportu poput samostrela ili kod nas joÅ¡ nepopularnog curlinga. Ipak, radi se o top-10 sportu; svjetski popularnom TENISU - sportu koji je iznjedrio mega zvijezde poput Agasija, Beckera, Samprasa, Federera, Navratilove, …, a kod nas i dalje na 2. programu htv-a večeras prijenos nogometne utakmice nekih stranih, pa čak ne niti najboljih, klubova, ne prenosi se čak niti Cibonina “biti ili ne biti” utakmica, jer je, izgleda, kladionica prepuna nogometnih kombinacija, uzela danak pred pravim ljubiteljima sporta. Kako inače objasniti silne prijenose nogometnih utakmica europskih liga, dok istovremeno rijetki hrvatski sportaÅ¡i ostvaruju mega uspjehe u svjetskim razmjerima; jer, morate priznati, ako je jučer 23. na svijetu Mario Ančić izbacio 5. igrača svijeta Davidenka iz borbe za četvrtfinale, onda je to sam svjetski vrh. Koji hrvatski nogometni klub igra na toj razini? Ista je stvar i sa dnevnim novinama koje nevjerojatne količine nogometnih analiza, predviÄ‘anja i proricanja nude ovisnicima o klaÄ‘enju i patoloÅ¡kim ubijačima vremena, dok pravi uspjesi često nisu niti izrijekom evidentirani. U očekivanju poboljÅ¡anja situacije, na www.atptennis.com počinje live prijenos četvrtfinala iz Miamia. Volim nogomet! O kako volim nogomet!

Formula 1 - odbrojavanje do starta March 10, 2006

Još nas samo dva dana dijeli od početka nove sezone Formule 1. Za neke najveći cirkus na svijetu, za druge najdosadniji televizijski program odmah nakon tv prodaje. Kako god bilo, malo tko može osporiti da je prošla sezona vratila tom sportu dio stare slave. Ne, ne radi se samo o posrtanju Ferrarija i jedine prave superzvijezde u F1, Michaela Schumachera. Na stazi se je iz utrke u utrku moglo vidjeti pretjecanja te različite vozače i momčadi na čelu utrke, a to je upravo ono za čime su ljubitelji sporta čeznuli već godinama. I dalje je to daleko od uzbuđenja koja se mogu doživjeti gledajući Moto GP utrku, ali je korak u dobrom smjeru. Moto GP mogao bi biti uzor F1 još po nečemu, taj sport dokazuje da superironost jednog vozača (u tamošnjem slučaju Valentina Rossia) ne mora značiti i dosadu na stazi.

Druga trakavica (ili koja već) trakavica vezana uz Ferrari je ona o dolasku apsolutnog vladara Moto GP-a, Valentina Rossia, 2007. Ta se priča razvlači toliko dugo da valjda već i talijanskim novinarima ide na živce. Naime, «Dottore» Rossi je već obavio podosta testnih krugova sa Ferrarijem i postiže za oko sekundu slabija vremena od najboljih. Jedni govore o čudu koje nam predstoji nakon njegovog prelaska, a drugi prizemljuju situaciju izjavama da je upravo ta sekunda ono Å¡to dijeli dobre od najboljih. Fernando Alonso je nedavno izjavio da smatra kako Rossi nema prevelike Å¡anse. Po njegovim riječima i on bi vjerojatno mogao preći na motocikl i uz dovoljno vježbanja zauzimati pozicije oko 10 mjesta, no baÅ¡ da bi mogao pobjeÄ‘ivati Pedrosu (Å¡panjolski superstar koji nakon dominacije u 250cc dolazi na “Rossiev teritorij”) i nije realno za očekivati.

Mali pregled trenutnog izgleda stanja

Uglavnom se svi slažu da Renault kreće s najjačim paketom. Na predsezonskim testiranjima pokazali su da imaju i brzinu i pouzdanost. To bi vjerojatno moglo biti i istinito zbog Renaultove politike da već negdje sredinom sezone prestaje s razvijanjem aktualnog bolida i posvećuje se pripremama za sljedeću sezonu. To je i glavni razlog tradicionalnog gubitka forme kako se sezona bliži kraju. Lani je to polučilo uspjeh, jer njihov glavni konkurent, McLaren, nije uspijevao nadoknaditi bodovni gap iz prvog dijela sezone. Štoviše, hazarderska potjera za performansama ih je dovela u situaciju da su bili najbrži na stazi, ali rijetko završavali utrke zbog nepouzdanosti prenapregnutog bolida.

Usprkos svim analizama, prava istina će se znati u nedjelju nakon starta utrke u Bahrainu popraćenog uz znojenje milijuna fanova.

Kockarski vapaj s HTV-a March 8, 2006

Javna je tajna da se naši sportski komentatori nemilice klade i to na ne baš male iznose. To i ne bi bio veliki problem da se to nije odrazilo na njihov posao. Sinoć smo imali priliku vidjeti kako to izgleda kad se recimo Drago Ćosić, a uz njega i stari kockarski ovisnik Josip Kuže razočaraju u ishod utakmice. Utakmica o kojoj je riječ, Juventus – Werder, nije bila u direktnom prijenosu. Dok smo mi pratili kako Barcelona eliminira 350 milijuna eura skupu Abramovičevu igračku, FC Chelsea, Drago je za potrebe skraćene eurovizijske snimke na drugom ekranu pratio razvoj događaja iz Torina.
Negdje 2 minute prije kraja uključio se u program da nas tragičnim glasom izvijesti „Eto kako to uvijek prolaze talijanski klubovi.“ Juventus je 0:1 okrenuo na 2:1 i to je bilo dovoljno za prolaz u četvrtfinale lige prvaka.
Po završetku prijenosa iz Barcelone vratili smo se u studio i Sušec je htio sa svojim gostom Kužeom, trenerom NK Dinama, prozboriti koju o sudaru divova na Nou Campu jer ipak je to bio centralni događaj večeri. Kuže je međutim iskreno priznao da je na drugom ekranu pratio utakmicu Juventus – Werder i isto kao i Ćosić ustvrdio da Juventus nije zaslužio prolaz dalje. Sušec se samo nasmiješio, valjda je on u kladionici pametnije odigrao od Kužea i kolege Ćosića.
Moram priznati da kao veliki navijač Juventusa možda i nisam skroz objektivan u ovoj situaciji, ali ipak će se svi koji su sinoć pogledali sažetak utakmice iz Torina složiti da je razočarenje Ćosića i Kužea bilo blago rečeno – ničim utemeljeno.
Istine radi, Juventus je imao velikih problema sa Werderom, u prvoj utakmici u Bremenu je dobio 2 gola u samom finišu utakmice i tako prokockao prednost od 2:1 na gostujućem terenu, ali rijetko se tko nadao u prolaz Werdera. Među ove rijetke se ubrajaju oni koji su privučeni malo većim koeficijentom u kladionicama stavili novac na Werder.
U sažetku utakmice vidjeli smo jedan krasan gol Werdera u otvaranju utakmice i nakon toga apsolutnu dominaciju Juventusa. Njemački čuvar mreže je bio jedini čovjek koji je držao Werder u igri. Branio je nemoguće, branio je ono što se teško može obraniti, a Juventus je napadao sa svih strana. Gotovo da se samo igralo u 16-ercu gostiju i konačno je stiglo izjednačenje u prvom dijelu nastavka utakmice. Rezultat je 1:1, još uvijek su dakle oni koji su se kladili na Werder bili u dobitnoj kombinaciji, ali napadi Juventusa nisu jenjavali.
Konačno, pred sam kraj utakmice odlični golman Werdera ispušta iz ruku jednu već obranjenu loptu i Emerson je posprema u mrežu. Juventus vodi 2:1 a naši kockari ostaju kratkih rukava. Nema ništa gore nego kad vam minut-dva prije kraja iz ruku poput jegulje isklizne već gotovo siguran dobitak. Nije teško zamisliti kako se osjećaju oni koji su na Werder stavili par tisuća kuna – ne baš bajno.
Razočarenje Ćosića i Kužea je s te strane bilo potpuno normalno, ali nije normalno da kao komentatori na nacionalnoj televiziji donose sud o tome kako prolaz nije zaslužila momčad koja je dominirala skoro pa cijelu utakmicu.
Svoj doprinos gluposti i bezobrazluka dao je sinoć i Blažičko koji je nakon što se Villareal plasirao dalje španjolski tim proglasio teškim luzerima koji će biti poraženi u četvrtfinalu koga god da dobiju.
Koja jebena nadmenost, proglasiti nekompetentnom momčad koja je ušla među 8 najjačih na kontinentu i koja btw. u svojim redovima ima Riquelmea, po riječima samih Argentinaca, najvažnijeg igrača te reprezentacije.
I onda još kažu da je komentator Nacionala, gospodin Starčević, često pregrub u ocjenama naših sportskih komentatora. Ma kakvi pregrub, zaslužuju svaku kritiku koja im je upućena.

Olimpijski san Ivice Kostelića February 15, 2006

Kombinacija u alpskom skijanju je najduža disciplina, traje cijeli dan. Od ranog jutra se krene u pregled staze pa se onda vozi spust, nakon toga popodne ide prva vožnja slaloma i na večer druga vožnja slaloma. U kombinaciju krene veliki broj natjecatelja ali samo njih nekoliko može računati na medalje, svi ostali će ili odustati u jednoj od 3 vožnje ili će njihov zaostatak biti ogroman. Ivica Kostelić je ove sezone imao malo svijetlih trenutaka, a s lošim ili prosječnim rezultatima samopouzdanje se otapalo poput snijega u proljeće.
Ipak, kao i većina sportaša i on je dijelom fanatik koji je još uvijek sanjao olimpijsku medalju. Legenda kaže da je još davnih dana napisao iznad kreveta mantru koja će živjeti u njemu svih tih godina „Jednog dana osvojit ću olimpijsku medalju.“
Poput Slavka Štimca u filmu „Sjećaš li se Dolly Bell“ koji je ponavljao „Svakog dana u svakom pogledu sve više napredujem“ i Ivica je u sebi ponavljao da će jednog dana osvojiti olimpijsko odličje. Problem je što za ostvarenje takvog sna nemaš puno šansi jer Olimpijske igre dolaze u razmacima od po 4 godine a Ivica je već jednu šansu prokockao, godine 2002 u Salt Lake Cityju.
Baš na tim igrama njegova sestra Janica će postati glavna zvijezda Igara sa čak 3 zlata i 1 srebrom i tako zauvijek ući u povijest kao jedna od najuspješnijih sportašica svih vremena.
Koliko god njemu bilo drago zbog sestre vjerujem da je to donekle bio i teret za njega. Živio je u sjeni veličanstvene sestre koja je višestruko odsanjala sve svoje olimpijske snove.
Na OI u Torinu došao je kao čovjek s vrlo malo šansi ali on nije mislio tako. Pogledao je poprište predstojeće bitke i dan ranije pun samopouzdanja podsjetio na svoj san o medalji. Mislili smo, čovjek se hrabri, zašto ne, ali on je čvrsto vjerovao da ima šanse.
Kad ti je slalom glavna disciplina onda na utrci spusta pokušavaš ne izgubiti svaku šansu, pokušavaš preživjeti pa onda pokušati u svojoj disciplini nadoknaditi minus. Uspio je, nakon spusta je zauzeo odlično 14. mjesto s kojeg će krenuti prema jednoj od pozicija za medalje.
U slalomu je stvar obrnuta, spustaši pokušavaju obraniti stečenu prednost. Ivica se pomaknu za 11 mjesta i došao na brončanu 3. poziciju. Onda su Austrijanci, najmoćnija i najutjecajnija skijaška velesila, tužili do tada vodećeg B. Millera da je nagazio jedna vrata. Od sudaca to nitko nije vidio ali Austrijanci su vidjeli, željeli su za svog drugoplasiranog Raicha osigurati vodeću poziciju uoči konačnog raspleta. Pregledom snimke utvrđeno je da je Amerikanac doista zajahao jedna vrata pa je diskvalificiran. Raich je sada prvi a Ivica se našao na poziciji broj 2. Iza njih su prijetili još jedan Austrijanac, Schonfelder, pa domaći adut Rocca i fenomenalni Ligety, drugi Amerikanac u igri.
Ligety je odvozio pakleni drugi lauf i preuzeo 1. mjesto, Ivica se spustio i završio iza njega. Sad je još ostalo vidjeti što će napraviti neprikosnoveni Raich koji ove sezone melje sve pred sobom. No Ivica je već ostvario svoj san, broncu mu više nitko nije mogao uzeti. Austrijanci su opet kao i u spustu doživjeli težak udarac, Raich je odustao i medalje su podijeljene.
Kostelićeva bronca je postala srebro.
San je konačno dosanjan, hodao je na rukama, plakao, smijao se, bio je van sebe od sreće. Godine čekanja su se konačno isplatile i sada bez ikakvog opterećenja može čekati utrku slaloma. Ko zna, možda ovo nije njegova posljednja medalja u Torinu, sad je opet sve moguće …

Janica - demonstracija moći February 6, 2006

Preostaje joj samo borba sa samom sobom, sve ostalo je već napravila. Ona ubija u pojam protivnice, ostavlja iza sebe kompletnu reprezentaciju najveće skijaške sile na svijetu. Austrijanke nemaju ništa protiv. Znaju da se protiv Janice Kostelić ne može, ona je Ingemar Stenmark ženskog skijanja danas i očekivati da ćeš je pobijediti jednostavno nije realno. Jučer je u Ofterschwangu postavila još jedan rekord, pobjedom u jučerašnjem slalomu došla je do pobjeda u svih 5 disciplina u jednoj sezoni. Način na koji je to napravila je čista demonstracija moći, prednost pred drugoplasiranom Zettel na kraju je iznosio skoro sekundu i pol. Vidjevši Janičin 2. pakleni lauf do tada vodeća Anja Person je jednostavno odustala. Skijanje Janice Kostelić ubija u pojam njenu ljutu protivnicu jer jedino se bucmasta Person svih ovih proteklih sezona ne miri s činjenicom da je prvo mjesto u Svjetskom kupu rezervirano za Janicu kada je ova zdrava. Prvo su vozile tehničke discipline i kombinaciju pa je onda Janica počela voziti spust i superveleslalom. Da bi joj mogla parirati Šveđanka je napravila isto. Na zaprepaštenje Austrijanki koje su do tada vladale brzim disciplinama dvije došljakinje su im počele odnositi vodeće pozicije vodeći svoj privatni rat. Uoči još jednih Olimpijskih igara koje će početi u Torinu 10. veljače ovaj dvoboj će se nastaviti. Ostatku svijeta preostaje samo nadati se da će igrom slučaja pokoja zlatna medalja dopasti i njih ali realno je to vrlo teško. U kombinaciji su nadmoćne, u slalomu isto tako s prednošću Janice, u veleslalomu mala prednost Anji a što se tiče brzih disciplina šanse da netko od ostatka svijeta osvoji zlato su negdje oko 50 %. Kompletna reprezentacija bestseler.neta skida kapu do poda Janici Kostelić – neprikosnovenoj carici alpskog skijanja i jednoj od najdominatnijih sportašica uopće.