Südtirol - Alta Badia March 19, 2007

Dolomiti Superski naziv je ski karte koja uključuje 12 skijaliÅ¡ta, 450 žičara i 1220 km skijaÅ¡kih staza, a tjedan dana, joÅ¡ tamo negdje u siječnju, nalazila se i u mome džepu. SkijaliÅ¡ta koja uključuje su Å¡mensi Cortina d’Ampezzo, Kronplatz (Plan de Corones) kojemu bi bolje odgovarao naziv „croplatz“, Alta Badia (moje odrediÅ¡te), Val Gardena, Val di Fassa, Arabba/Marmolada, Alta Pusteria, Val di Fiemme, San Martino di Castrozza, Valle Isarco, Trevalli i Civetta. Bez obzira koje od tih talijanskih skijaliÅ¡ta odabrali, kupnjom Dolomiti Superski možete se koristiti stazama svih tih skijaliÅ¡ta, Å¡to je bio dovoljan motiv da i ja, kao apsolutni početnik iskeÅ¡iram 20tak eura viÅ¡e, u odnosu na cijenu obične ski karte koja bi mi omogućavala skijanje samo odreÄ‘enim skijaliÅ¡tem. 

„Moje skijalište“, Alta Badia, obiteljski je ski raj u srcu Dolomita, koje tvori nekoliko mjesta i pripadajuće im staze (Corvara, Colfosco, La Villa, San Cassiano, Pedraces i La Val). Mi smo bili smješteni u lijepom i dobro opremljenom apartmanu na rubu La Ville, direktno na stazi, što nam je omogućavalo da iz apartmana izađemo sa skijama na nogama i odskijamo dalje te dobrim sustavom žičara dođemo do bilo koje staze na skijalištu. 

La Villa je grad koji odiše ladinskom kulturom. Sve je puno kičastog drveta, tipičnih suvenira, potpuno lišeno bilo kakvih naznaka snobizma, elitizma i konzumerizma te skromnog noćnog života što je čini ne toliko popularnom među našim ljudima. Lokalno stanovništvo govori talijanskim i njemačkim jezikom te ladinskim koji bih ja definirala kao mješavinu prva dva. Engleski slabo poznaju te bi to eventualno mogao biti problem. Naime, ja sam uzela nekoliko sati škole skijanja, koja sam morala odraditi na njemačkom, umjesto na preferiranom engleskom. 

Alta Badia ima 130 km staza, a velika prednost je njihova ciklička orijentacija. Naime, skijališta poput Kronplatza imaju vrh brda kao centralnu točku, a staze se spuštaju na sve strane. Nasuprot tome, staze Alta Badie su razvedene te vas prisiljavaju da idete s brda na brdo, skijajući i vozeći se žičarama. Doživljaj je puno bolji jer nemate osjećaj da se vrtite stalno oko jedne točke, već večer prije isplanirate rutu za sljedeći dan te onda samo pičite i guštate. 

Iznad samog mjesta La Ville nalazi se 2077 m visok Piz la Villa, do kojeg vas vozi brzo „jaje“. S te točke kreću razne staze, putevi, rute, a natrag u mjesto vas vraća teška crna staza, jedna od najljepših na svijetu i dom utrke svjetskog skijaškog kupa. 

Posebna zanimljivost je i ski tura Sella Ronda oko grebena Sella (moj plan za sljedeću godinu). Tura traje jedan dan i potpuno se može odskijati u smjeru kazaljke na satu ili obrnuto, a prolazi kroz četiri doline: Val Gardenu, Alta Badiju, Val di Fassu i Arabbu, od kojih bilo koja može biti početna točka. Ukupno ima 40 km, od kojih se 26 prijeđe žičarama. Namijenjena je skijašima srednje razine. 

S ostalim skijalištima koje uključuje Dolimiti Superski, iz Alta Badie se može doći žičarama, stazama kojima vas vuku konji ili autobom koji je također besplatan. 

Iz Zagreba do Alta Badie ima 500-tinjak km vožnje, što nije zanemarivo, ali usput možete recimo stati u Trevisu i pokušati nagovoriti svog suputnika da vam kupi 300 eura vrijednu torbu (ovo vrijedi samo za žene!) ili na povratku posjetiti Ikeu u Padovi i uspješno preko granice prešvercati svu silu ikea-style pizdarija. 

Ja skijam samo jednu sezonu, malo sam skijališta posjetila (Alta Badiu, Val Gardenu, Kronplatz i sva veća slovenska), dok sam druge vidjela samo na netu, ali mislim da je letvica sa sljedeću sezonu u mom slučaju visoko postavljena. 

Amsterdamski trip March 5, 2007

Dame&gospodo,

Prije nego što prijezirno odjedrim u još jednu istočnu avanturu, a nakon što sam se tek vratio s jedne zapadne eskapade, želio bih još jednom skrenuti pažnju na dojam kako se kod nas stvari ne razvijaju baš najbolje. Između ostalog, ne mogu se prestati čuditi niskoj razini prosvjetljenja u tako lijepoj zemlji kao što je naša. Sudeći po razini napetosti koja se osjeća u našoj dičnoj Vladi, možemo samo zahvaliti Gospodu što nismo supersila, jer bi u protivnom naša probrana ekipa vrlo vjerojatno započela nekoliko vojnih sukoba oko vječno otvorenih pitanja i neriješenih starih računa sa svojim susjedima te svima koji su ih ikad na bilo koji način uvrijedili (uključjujući Jubitu čije bi servere prve bombardirali taktičkim nuklearnim oružjem a sve u smislu zaštite ljudskih prava i digniteta članova Vlade). Čovjek shvati koliko su neke ideje kretenske tek kad putuje. Uzmimo Amsterdam, na primjer. Evo, nema niti tjedan dana kako sam s društvom sjedio u jednom od njihovih «coffee shop-ova» i zabavljali smo se ritualima zamatanja duhana s primjesom lakih droga u fine bijele papiriće. I nemam što tajiti, zatim smo te naše pripravke i popušili. A što se onda dogodilo, pitate. Pa onako, ništa spektakularno. Čak sam posumnjao da su mi podmetnuli nekakav crni čaj, a ja sam samo zamišljao kako pušim strašne opojne droge i osjećao se strašno važno. Prvo mi se činilo da će mi se žestoko zavrtjeti u glavi, ali se to nije događalo; onda mi je sve postalo tako dobro, u redu, prihvatljivo, podnošljivo, i u tom odmaku od svih Bogu teških analitičkih misli sam na trenutak izgubio tijelo te osjetio blagu paniku pa sam se razmahnuo rukama oko sebe kako bih dohvatio jednu od dvije ženske iz društva i uvjerio se da nisam napustio planetu (iskoristivši pritom priliku da ih stisnem na pomalo neprimjerenim mjestima). Poslije smo se kliberili čitavu večer i dobar dio noći, a nije mi se činilo da to ima ikakve veze s travom, jer nakon pola sata nisam osjećao baš nikakve fizičke učinke tog dobrog dima.

Sad dolazimo do bitnog pitanja: koliko je to loÅ¡e? Zlo? Opasno? Mislim, u Hrvatskoj vam to može donijeti zatvorsku kaznu, kažu mi od jedne do tri godine (čitao sam samo krivični zakon iz 97, dopune nisam… pazi mene, kao da se ispričavam Å¡to nisam pročitao neko svjetski poznato literarno djelo do kraja). Netko se sprdao činjenicom da je kazna za posjedovanje marihuane za osobnu upotrebu jednaka kazni za otmicu državnog dužnosnika (zaÅ¡to bi ijedan sud drugačije gledao na otmicu državnog dužnosnika u odnosu na otmicu bilo koga drugoga je daleko iznad mojih mogućnosti razumijevanja). U redu, idemo jedan korak dalje s ovim. Hrvati piju, je li tako? Piju. A kad pijeÅ¡, zna se, postajeÅ¡ prava ljudina. Zvijezda. Divan primjer istinski druÅ¡tvene individue. Izraz «kako sam se uniÅ¡tio od cuge jučer» se izgovara s ponosom i izaziva neskriveno divljenje slabića koji se ne usude prolaziti taj krajnji test muÅ¡kosti. Ti histerični birtijaÅ¡ki rituali često traju do kasnih noćnih sati, jer ranim odlaskom pokazujete nedostatak odgoja i općenito nedruÅ¡tveno ponaÅ¡anje. Tada obično netko pomisli na svoj jadan život koji se u tri sata ujutro čini joÅ¡ jadnijim, a nakon 10 rundi od njega ostaju samo beskrajno iritantni mutni kadrovi trenutaka koji su nosili najžešće frustracije. Ili jednostavno uzme ključeve i sjedne u auto. Kao Å¡to svatko iole razuman može pretpostaviti, ove situacije vode u razne probleme. Na primjer, neki se svojih frustracija rjeÅ¡avaju kratkim rafalima iz juriÅ¡ne puÅ¡ke AK47 uperene u njihove prijatelje&obitelj u pijanom bijesu. Oni koji ostanu relativno dobroćudni sjedaju u auto i kreću prema kući te na putu dovoljno često uzrokuju spektakularne sudare nakon kojih ostaje nekoliko mrtvih, možda pokoji trajni invalid te par zakrvavljenih lica.

Vratimo se sada na moje napušeno društvo u Amsterdamskom coffee shop-u. Na što smo mi sposobni u ovakvom stanju? Sigurno ne možemo VOZITI. Ne možemo nauditi nikome. Ne ŽELIMO nauditi nikome. Nećemo otići kući, istući naše žene, umlatiti njihove ljubavnike, izbosti poznanika radi duga od 200 kuna, baciti bombu u obližnji kafić iz čiste spačke. To je to, prijatelji. Ako se nadimite u Hrvatskoj, ići ćete u zatvor. To je ono, sivi betonski zidovi, čelične rešetke, ne možete ići kući, prvi susjed vam se zove Momčilović ili Krojf i s vremenom shvaćate da to i nisu tako loši dečki. Malo kartate da skratite vrijeme. Za lovu. Na dug.

Ako se napijete i razbijete nekoga, međutim, alkohol postaje olakotna okolnost ako se niste napili u svrhu počinjenja krivičnog djela, što ćete, naravno, kao vrijedan član društva s lakoćom dokazati. Dilati alkohol možete u količinama koje vam vesele srce. Možete jednom jedinom čovjeku prodati kamion najžešće cuge iako frajer ima tikove i bunca da je ratni vojni invalid s PTSP-om čiji stupanj invalidnosti je upravo u postupku revizije. Možete uvaliti deset kašeta lošeg piva napaljenim skinheads-ima, prodati žesticu bijesnim engleskim nogometnim navijačima u posjeti, depresivnim majkama, agresivnim muževima, klincima na granici maloljetnosti, i nitko vas neće ništa pitati sve dok uredno uplatite porez na prodanu robu. Nema posljedica, odgovornosti. Ništa.

Moj osobni dojam je da su zakonodavci već bili žešće napušeni lošeg šita kad su nakucavali krivični zakon.

I na kraju, želio sam priložiti jednu fotografiju koja bi poslužila kao neoborivi dokaz koji će me strpati u zatvor na jedno godinu dana (pod uvjetom da skuže tko sam, nađu me, dokažu da je to što pušim opasna travurina i žestoka droga, a i onda ću se braniti izjavom da nisam uvlačio). Međutim, nisam želio iskorištavati ovaj medij sa samopromociju, a uz to sam i prilično ružno ispao – u stvarnosti sam neobično lijep – pa ništa od toga ovaj put.

Idem se sad pakirat.

Zagrebačka katedrala ima više tornjeva od Bečke November 25, 2006

“Zagrebačka katedrala ima dva puta viÅ¡e tornjeva od Bečke” - to je jedan od citata kojeg sam zapamtio iz Ferala tamo negdje krajem osamdesetih. Stanujem u neposrednoj blizini zagrebačke katedrale i ona mi je toliko uobičajena da je u stvari niti ne primjećujem, baÅ¡ kao Å¡to niti mnoge druge u stvari ne primjećujemo jer samo prolazimo pokraj njih (primjerice, jednom sam prilikom Å¡etao Ilicom od trga prema Frankopanskoj i samo gledao u krovove i potkrovlja - rijetko kada gledamo prema gore, a gore se nalazi mnogo zanimljivih stvari).

U svakom slučaju, danas mi se nakon dugo vremena ispunila želja da se popnem na vrh katedrale i pogledam kako to Zagreb izgleda s tog jedinstvenog vidikovca. Penjao sam se ja na tornjeve već ranije, no to su bili tornjevi katedrala u Barceloni ili Koelnu, dok je ovaj toranj do danas ostao neotkriven.

Ono što je zanimljivo je da ste grad navikli gledati s njegovih ulica i vidikovaca, pojedine zgrade, ulice ili trgovi su prepoznatljivi samo iz uobičajenih kuteva, i odjednom kada vam se ukaže prilika i popnete se na neko novo i neotkriveno mjesto, grad izgleda totalno drugačije; baš kao što je i meni Zagreb bio danas popodne drugačiji, iako u njemu živim više od trideset godina.

Ovo je sat koji je više od stotinu godina pokretao kazaljke na satovima katedrale. Iako tehnički ispravan, danas više nije u funkciji i zamijenio ga je daleko precizniji i satelitom sinhronizirani sat.

Ovo je pogled s katedrale prema jugo-zapadu, slika je snimljena sa sjevernog tornja s vrha skele koja se tamo danas nalazi.

Ovo je svježe restaurirani sjeverni toranj, odnosno onaj dio tornja koliko je ostalo od skele do samog vrha (vjerojatno cca. 20-30 metara). U unutrašnjosti tornja postoje stepenice od lijevanog željeza koje vode do samog vrha tornja..

Pogled na zgradu Sabora i gornji grad. Ako izuzmete krov od crkve sv. Marka, teško da ćete prepoznati gornji grad iz jednostavnog razloga što je fotografija snimljena iz vrlo neuobičajenog kuta. Nisam gledao proračun, no čini se kako krov Sabora očajnički zahtjeva popravke.

Ovo je slika sjevernog tornja s prve galerije (dakle razine od cca. 46m iznad Kaptola). Prva galerija je široka svega nekih 50-60cm i uopće nije velika kao što se čini ako je gledate odozdola.

Ovo je pogled sa razine prve galerije prema jugo-istoku. Okrugla zgrada ravno ispred je Meštrovićeva đamija i Trg žrtava fašizma.

Snimio sam i kratki filmić (snimljen na prvoj galeriji) pa eto i njega:

p.s. baterija na fotiću mi je bila prazna pa sam sve skupa slikao u panici tako da neke slike nisu baš vrhunske, a filmić je onoliko kvalitetan koliko može biti dobar ako ga snimate iz osrednjeg digitalnog foto aparata

Vrime da se pomirim sa Splitom October 29, 2006

Nesiguran da li mi laska ili uznemirava kad od mene naručuju tekstove, važem jesam li nakon tjedan dana provedenih u Dalmaciji uopće u stanju pisati o ičemu. Kliše, floskula, otrcana fraza, kako god; riječi su premalo za opisati sve što sam osjetio.

U gradu gdje je prije gotovo tisuću godina kraljevao Petar KreÅ¡imir luÄ‘aci dijele velike novce iz javne blagajne nositeljima izvitoperenih psiha koji smatraju da se na Å ibenskim tvrÄ‘avama na Å ubićevcu može izgraditi hotel ili iskonstruirati neka komplicirana situacija s koncesijama sumnjivim vlasnicima na povijesnim i kulturnim draguljima starijim od povijesti Slavena na ovim prostorima. Na zemljiÅ¡tu gdje je nekad stajala tvornica ferolegura u nečijem fantazijama zabavljenom umu izrastaju rezidencijalne četvrti nacrtane veselim bojama uz pomoć najmodernijih CAD programa i bez ikakve gospodarske, kulturne ili logičke osnove u stvarnosti. Paralelno s tim tiho propada TLM kojeg mogu spasiti tri klinca od kojih svatko govori po dva jezika i koji su dovoljno ispaljeni da proputuju Å¡est mjeseci u godini kako bi donijeli prave, velike ugovore i uposlili novo postrojenje za proizvodnju aluminijskih folija. Dobro bi doÅ¡ao i jedan srednje Å¡kolovani financijski stručnjak koji poznaje pojam “hedging” i zna ga primjeniti na valute i robe, ali direktori su zabavljeni optuživanjem manje ili viÅ¡e imaginarnih krivaca (”oni koji su…”) za to Å¡to oni unatoč svojim redovitim plaćama od 15-ak tisuća kuna ne mogu napraviti niÅ¡ta, a Vlada kao da se trudi dokazati da se TLM ne može privatizirati, da ga treba sravniti sa zemljom i omogućiti joÅ¡ jednu avanturu sa Å¡pekuliranjem nekretninama… a mene optužuju da sam patetičan kad opisujem čovjeka u srednjim tridesetim godinama, u izlizanoj sintetičkoj trenirci i iznoÅ¡enim tenisicama, potamnjelog lica od sunca i muke, crne kose, kako zatvorenih očiju i čela položenog na Å¡ake, u istinskoj agoniji, sam u katedrali Svetog Jakova nečujno miče ustima u molitvi koja na trenutak prekida jednostavno pretežak život sirotinje, izgubljenih života koji se nemaju na Å¡to usredotočiti. Kakva obitelj, kakva ljubav - nema niÅ¡ta jadnije od beskućnika na klupi u centru grada koji kroz isprekidani san vidi nepozvane snove o ljubavi.

Prekjučer navečer sam se vratio iz Å ibenika, Splita i Dubrovnika i plakao sam, prijatelji, prvi put nakon valjda kojih godinu dana, od nebeske lipote u koju je uronjena tuÄ‘a muka, neimaÅ¡tina, patnja, strpljenje, dobrota i nevinost dice koja i gladna muče; hranio sam se vrhunskim delicijama na kuli Lovrijenac i dva dana starom paÅ¡tom posluženom od čovjeka kojemu je ručak u restoranu toliko stran pojam da nije u stanju prihvatiti poziv od ponosa i straha da ne vidi koliko je bijedan, on i njegova obitelj koju jedva prehranit može… dotaknuo sam mir koji je nama ovdje stran, može se reć da sam gotovo povjerovao u Boga jer nas je sve u toj muci pomilovao, baÅ¡ kao Å¡to sam ja nježno dotaknuo taj Split u čijim ću sivim zgradama zavrÅ¡it… Nema tu mjesta nikakvim umjetnim kategorijama ljudske aktivnosti, politici, ekonomiji, praznim naklapanjima o tome Å¡to treba i tko je kriv, svim glupostima kojima se bavimo bježeći od duÅ¡evnih pitanja. A svi ćemo morat pogledat u ogledalo jednog dana i upitat se jesmo li živjeli iskreno, po srcu, ili smo projebali čitav život na službene večere, svečane prijeme, slavlje bez pokrića i uredsku sujetu, besmislene razmirice s ljudima koji nas pokuÅ¡avaju nagovoriti da ih volimo, a mi ih mrzimo jer nam smetaju u napredovanju u karijeri… Slom, slom slijedi svima koji u starosti neće moći izić meÄ‘u ljude bez srama.

Dao sam i primio više nego što jedna razmažena gradska duša može istrpit u ovih sedam dana. Moje srce je sa stvarnim ljudima tamo dolje, južno, s ljudima koji žele i trebaju posao ne radi ispunjenja ambicija i snova o vlastitoj veličini, već zato da bi u onu istu dva dana staru paštu mogli nadrobit malo pancete i pozvat nas na ručak u svoj trošni stan s nešto manje srama.

Nije politički pamflet, sigurno; ljubim ih sve, i valjda će i drugi naći snage da učine isto.

TURIZAM I RENESANSA August 3, 2006

Ugostiteljstvo se u našim krajevima doživljava kao djelatnost u kojoj je najvažnije zaraditi što više uz minimum potrošenog truda. Zato domaćini ponekad čude kad im dođe malo turista, ali nije problem u tome što ih nema, ne moraju oni ni dolaziti, dovoljno je da novac pošalju poštom.
Nisam ljubitelj turizma kao takv

og, kad negdje odem više volim da me zovu putnikom, posjetiteljem ili gostom. Riječ turizam podsjeća me na nešto organizirano i proračunato, na nešto čemu je cilj izvući novac od nekoga koga ne smatrate osobito pametnim. Ne volim kad me na silu vode na razgledavanja grada, ne volim kupovati suvenire, ali obično moram, jer tako je red.
Ukratko, ne volim turizam, ali volim biti domaćin dragim gostima, a volim biti i gost dobra domaćina.

Ivor je dobar domaćin, Brač je lijep otok, a

njegova konoba «Turanj» jedno je posebno mjesto. Kao prvo, nije je baš previše lako naći, čime

gazda vjerojatno nije zadovoljan, ali meni se to sviđa. Za posebne užitke valja se potruditi. Prva stvar koja mi je upala u uho (u životu prvo slušam, pa gledam) bilo je to da je muzika glasna baš toliko koliko treba, da se pjesme, dobro odabrane, čuju ali da se čuju i zrikavci. A bez zrikavaca…
I oči imaju razloga za užitak – oko konobe u kamenu, kakva konoba i treba biti, nalaze se vinogradi, masline i trešnje, i dva terena za balote, tako da se četvorka koja se sastojala od Marka, pjesnika i poslovođe, smederevsko-beogradskog multiumjetnika Tobića, mog brata i mene, te večeri, noći i jutra prvi put okušala u toj plemenitoj vještini.

Za divno čudo, te večeri nikome nije zvonio mobitel, u blizini nisu prolazili automobili i jedini umjetni zvuk bila je muzika, a ona je bila baš kakva treba biti na takvom mjestu… A sad je krajnji čas da nešto napišem o hrani. Predjela su krenula mariniranim gavunima i inćunima, nastavila kozicama u salati sa sitno sjeckanim rajčicama, lukom i kaparama, sušenom tunom, ovčjim sirom, carpacciom od tune, a završila paštom s tunom, finog ljutkastog okusa. Apsolutna sva hrana koju smo te večeri jeli potječe s otoka ili mora neposredno oko njega.
Tada je došlo vrijeme za predah od hrane, pa smo se bacili na balote. Budući da smo sva četvorica bistri ljudi, intelektualci, brzo smo shvatili pravila te plemenite igre. Igrasmo tako neko vrijeme, dok se domaći nisu pogledali što radimo i lijepo nam objasnili da se nakon bacanja strane mijenjaju što nam je znatno olakšalo posao, budući, da nismo morali stalno trčati tamo-vamo da bi vratili balote na mjesto.

Teren je bio neravan, pa je važan faktor bila sreća, koja je bila na strani protivnika, te su oni vodili prije prekida koji je uslijedio da bismo kušali glavni dio objeda…

…koji se sastojao od orade na žaru, fileta tune s pancetom, liganja na žaru, krumpira i blitve. S takvim jelima kruh se ne jede, nego tek kad završiš pojedeš komadić kruha koji ti vrati sve okuse hrane koju si pojeo.
Ivor je završio PBF i ludi je kuhar, pa u svako jelo stavi nešto što mu promijeni okus, nešto sitno, ali važno, te čovjek ima osjećaj da, iako je i prije jeo većinu jela iz te večeri, nikada nije zapravo jeo nešto takvo.

Zaboravih spomenuti vina: oba su bila iz vinograda pored kojih smo sjedili, bijelo je bilo zericu bolje, složili smo se, ali pilo se crno, pitko kao mlijeko, ali nimalo bezopasno. Sljedeće jutro potvrdilo je sud o vinu – osim mene, svi popiše popriličnu količinu, ali glave su bile bistre i bezbolne, jedino što ih je pomalo mutilo bila je neprospavana noć.
Nakon svega slijedio je mali odmor pa rožata, slatka, meka i lagana, kao da je nema, koja je, kako je rekao Mili, spojila sve okuse. Nakon toga nastavak balota. Približili smo se protivničkim paru na 12:13, ali onda ponovno nalet sreće i mi ostadosmo na 12. Sljedeći put nećemo im puštati.
Razgovaramo s Ivorom i Milim. Konoba je Ivoru davni san i ove ga je godine napokon ostvario. Vidi se ljubav i trud, talent, ali vidi se da se čovjek i školovao za proizvodnju hrane. Priznajem da nisam stručan za proizvodnju hrane, ali potrošnja mi odlično ide.

Ostali smo do jutra, izmjenjivali se spavajući, sve dok nije došao čas da se krene na trajekt u 6,30. Potrudili smo se dobro zapamtiti put, vidjet ćemo ponovno ovo mjesto, a i ono će vidjeti nas.

Dakle, krenite od Supetra ka Nerežišću, pa kad stignete do vrha uzbrdice koja se spušta prema Bolu skrenite desno na makadam, vidjet ćete putokaz za konobu «Žiža», ali to nije tamo gdje vas vodim, produžite još malo i stići ćete do «Turnja».
NAPOMENA: Ovo nije reklama, večeru smo platili na licu mjesta, točno dvostruko više nego za miješano meso u Trogiru dan prije, a količina hrane koji smo pojeli u konobi bila je trostruka veća. Razlika u kvaliteti, nemjerljiva.

(Gawrun, uz pomoć brata)

Na Bazenu June 25, 2006

 Što da radi čovjek kojeg paklena vrućina i dosada toliko obuzmu da se ozbiljno poigrava idejom samoubojstva. Spraši si metak u glavu i ostavi malu poruku kraj propucane lubanje na kojoj piše «Bilo mi je dosadno»!? Ne, takav čovjek ode za vikend na bazene. Između žderanja ćevapa i sladoleda, ispijanja pive od 15 kuna te naravno kupanja, bazeni su sjajno mjesto za promatranje ljudi. To je nešto poput egzotične divljine gdje se mogu promatrati različite vrste životinja, pod uslovom da promatrani ne znaju da ih se promatra.
Karakteristični su starci. Oni se uvijek nekako spontano okupe i zauzmu jedan bazen-obično je taj za neplivače. Oko bazena prostru svoja bijela, masivna ili osušena bezdlaka tjelesa i pokušavaju dobiti željeni ten, kao da će im to nekako pomoći u životu-oni su svejedno jednom nogom u grobu. Karakteristični su parovi. Obično su bijeli i debeli. Podsjećaju na morževe. Muški dio te zajednice nosi šešir i ne uvlači trbuh, ženski dio ne nosi šešir i uvlači trbuh. I to govori ponešto o takvim ljudima, a te su stvari toliko jednostavne za pročitati tako da ih uopće neću objašnjavati.
Pored bazena koji je rezerviran za ekskluzivno društvo vidljivo umirućih, nalazi se omaleni bazen za dječicu. Obično je u obliku kruga, a voda je do gležnja. Moj stari nikad nije naučio plivati jer ima smrtni strah od vode-jednom se kao mali skoro utopio u rijeci i od tada se boji vode. Uglavnom, prije dosta godina sam bio na bazenima s roditeljima i dok smo ja i stara plivali, stari se zabavljao sa klincima u dječjem bazenu. On je njih prskao, oni njega itd. Sve je to izgledalo poprilično nevino, ali jednoj se zabrinutoj majci nije tako činilo. Pozvala je one nekakve spasioce da izbace «pedofila» iz bazena. Tu je nastala malo veća frka jer se stari uvrijedio i htio se fizički obračunati s mužem dotične gospođe koja ga je nekoliko puta i to vrlo glasno nazvala pedofilom. Najprije je povaljao jednog spasioca na pod jer ga je ovaj uhvatio za ruku, a onda je krenuo prema mužu od one luđakinje koji, moram to reći, nije bio ništa kriv osim što je šutnjom i ozbiljnim licem davao nekakvu potporu svojoj ženi. Sreća je da smo prije policije došli ja i stara koja je smirila situaciju nakon čega smo otišli i moram li to reći-nikad se više nismo zajedno vratili.
Najzanimljiviji je najveći bazen. Tu se okuplja šarolika životinjska svita. Vele da je glupost najraširenija bolest. Da je popraćena bolovima, cijeli svijet bi odjekivao u bolnim jaucima, a boga mi i ovaj bazen. Još jedna stvar koju ne razumijem je ta silna euforija koju proizvodi-pa valjda ta voda, nemam drugog objašnjenja. Kao da se kupaju u acidu, stvarno ne znam. To je neobjašnjivo, neshvatljivo i riječima neopisivo. Djeca se prskaju, njihovi glupi roditelji mažu jedno drugog kremom pored bazena-čitaju «Sportske Novosti» i rješavaju križaljke, mladići izvode nisko kreativne skokove na glavu da bi impresionirali djevojke, spasioci se šetkaju u onim smiješnim majicama i bare ženske koje prodaju sladoled. Inače, i spasioci i sladoledarke su crni kao cigani i samo je vrijeme kad će ispitivati doktora i pogoditi pravu životinju («Jel mačka, doktore, pas, antilopa ili šišmiš» «Ma rak, dijete, rak»).
Još jedna stvar koja mi je zanimljiva je to da se muškarci, pa tako i ja, kupaju u kratkim hlačicama. Sjećam se, kao klinac, kupao sam se u kupaćim gaćicama. Žene se kupaju u gaćicama u kojim se faktički sve vidi ili barem nazire, a muškarci se skrivaju iza kratkih hlača. Mislim, stvarno. Po nekakvoj logici, valjda bi trebalo biti obrnuto. Uskoro će se žene početi kupati gole, a muškarci u kombinezonima. Ne znam, cijeli svijet ide u kurac i naopako pa tako valjda i to.
Osim kupanja i velikih gastronomskih užitaka, na bazene se, naravno, ide radi suprotnog spola. Ima tu svačega, kao i svugdje, i dobrog i lošeg. Shvatio sam da je finta praviti se nezainteresiran, što meni nikad nije bio problem jer sam takav i obično. Barem sam izbjegao brukanja koje slijede nakon propalih pokušaja impresioniranja, čega sam se nagledao u životu. No nakon gledanja svih tih guzica i sisa, sjetio sam se svog djeda. Jedan šarmantan penzić, inače, u kolicima je i vrlo sliči na onog starkelju iz «Alan Forda». Mislim da sam bio 5-i razred, kad mi «broj 1» kaže: «Slušaj sinko, ništa se ti ne boj, samo ti njih rušaj. Jebeš ti to šta ona veli «ne», to ti zapravo znači «da». Da ona stvarno misli ne, ona bi se počela divljački bacati i zapomagati, grebati te ili udarati. Samo ti rušaj…i još jedna stvar, sinko, kad ti nju pipkaš tebi se diže, ali ti-ako pipkaš nju, je li, ne osjetiš da se išta diže…e, ako osjetiš, to je onda zajebano…ali normalno je da ne osjetiš, je li tako…i ti sad sigurno misliš da ona ne želi…ma raste i njoj sinko, ali unutra…samo ti ruši». Godinu sam dana mislio da cure imaju kurac negdje u trbuhu i da im se diže. Istinita priča. I žalosna, u neku ruku.

 

Ja se nikako ne mogu asimilirati u tu opću euforiju kliničkog ludila bez barem 5 piva. Uz malu pomoć sunca, alkohol me drži 5-6 sati i uspijem se nekako zabaviti. Dok moji prijatelji skaču u vodu i pokušavaju impresionirati maloljetne tinejđerice ili starije cure s dečkima, ja se pripit/pijan spuštam s djecom na onim toboganima. U svim mogućim pozama predvodim red djece koja žive da bi se spuštala toboganima. Dolje ih čekaju roditelji, a oni im mašu i spuštaju se kukavički s nogama naprijed. Tek kad ja probijem led s određenim, moglo bi se reći, akrobatsko-kaskaderskim spuštanjima, tek onda oni uviđaju sve mogućnosti tobogana i imitiraju me, ali bezuspješno. Djeca. Jebeni Holden, koji mu je kurac bio?!
Tu su i brojne divne rekreacije. Stolni tenis, pravi tenis, badminton i mini-golf. Mi uvijek odabiremo mini-golf jer je staza dosta udaljena tako da se može pripaliti pljuga ili dvije u miru od spasilaca. Ima jedan, zovemo ga Mič Bjukenon, koji je skoro zvao policiju-dali smo mu 100 kuna pa je odustao. Lagano napucavamo lopticu i napušavamo se, kad li odjednom, nešto veliko i bijelo spava na stazi. Stavilo ručnik i spava. Hrče. Mislim da je bila Njemica. Lagano ošamućen, frend je ubode štapom. Ona ništa. Ja je ubodem štapom. Opet ništa. Drugi, najpijaniji i najagresivniji prijatelj je opizdi nogom. Konačno se probudi i bojažljivo pogleda prema nama. Netko je ispalio: «Šta je, jel se ti možeš sama dići ili da zovemo Green Peace?»

Legli samo na pod od smijeha, doslovce, a baba je pobjegla. Ubrzo je i Mič Bjukenon dojurio do nas ali smo bili previše opušteni pa samo ga poslali u pizdu materinu. Sigurno je htio opet 100 kuna.
Mič je naš stari znanac. On je jedan od onih ljudi koji život shvaćaju kao jednu veliku predigru. Živi u iluziji da ga sve žene žele pojebati i da mu muškarci zavide. Se ženama ne zna pričati, osim flertati. Uvijek pokazuje svoje kristalno bijele zube u lažnom osmijehu i skoro nikad nema majice. Dobro, ima i više nego pristojan torzo, ali svejedno. Nikad ga nisam vidio u vodi, čak sumnjam i da ne zna plivati. Ali što se zna otrcano uvaliti, Isuse Bože. I još mu to i prolazi. Da vidi neku ženu koja se da davi i panično lupa rukama i nogama, sigurno bi se lagano kulerski došetao do nje, napeo mišiće, izbacio zube i izustio: «A zašto se dama davi sama!?»
Jebeni Mič, nekako uvijek ukrade priču iako ga isprva nisam niti htio spominjati.

 

BUDDHA U SUPERMARKETU: Kako izgubiti frajera u sedam dana, a ko u filmu May 18, 2006

 

Poznajete li, drage moje, one zabite njemačke gradiće u kakvima se čovjek pita zašto je željeznica tu uopće izgradila stanicu? Pripizdine su to u kojima se  naizgled, beskonačnost ukočila ponad nekoliko šarenih kuća s balkonima i prozorima prepunim cvijeća; okružene nepreglednim poljima žutog krmnoga bilja, osuđene na vječnu samoću, u kojima se odjednom osjeti sva njihova bezimena tuga, jer ne vidi se čovjek, ne čuje ptica, pa čak se ne može vidjeti ni kako se lijeno proteže kakav tusti mačak. I kroz takve sam gradiće danima putovao sa svojom dragom sve do Velikog Grada.

Veliki grad ima autobusnu stanicu. Autobusna stanica je prostrana i na njoj se nalazi metalna klupica. No, što ja radim na autobusnoj stanici? Sjedim na toj klupi kao na kakvoj ljuljački i ne, ne čekam autobus. Ljuljam se. Ili, kao da se klatim. Ja na lijevoj strani, dok na desnoj ravnotežu održava mladi Čeh. Mojih je godina, u mnogočemu meni nalik. Iza nas u hladovini sjede pravi muškarci. Sjede u čoporima i ispijaju hladnu točenu pivu. Tako čvrsto i nepokolebljivo u hlad je velike bundeve svojevremeno zasjeo i starozavjetni prorok Jona prkoseći Jahvi zbog sudbine grada Ninive. I da lukavi Jahve nije poslao crva da nagrize njen korijen pa je ova ubrzo usahla, a sunce stalo nemilosrdno paliti Joninu usijanu tintaru dovodeći ga tako pameti na pravdu Boga, durio bi se Jona u toj debeloj hladovini do kraja i konca vremena i svijeta.

Kada su naÅ¡e žene u pitanju, tu je, baÅ¡ kao i u ovom starozavjetnom primjeru, izliÅ¡an svaki poziv na pravdu i logiku…  OpustoÅ¡it će one police u robnoj kući kako su i naumile, tu zaista ne trebate biti neki prorok, ispeglat će nepokolebljivo karticu baÅ¡ kao Å¡to se Jahve namjerio razračunati sa onim nesretnim gradom. Jer tako je zapisano! U zvijezdama… ili na mjesečnom izlistaju računa kreditne kartice - sasvim svejedno. Od pogleda na jedno i na drugo u svakom slučaju zastaje dah.

Da smo mladi Čeh i ja sjeli u hlad, popili koju pivu, opustili bi se i postali hrabriji, počeli prigovarati. Ovako… ovako samo sjedimo na autobusnoj stanici, tamo na metalnoj klupici nitko vas ništa ne pita i možete u miru promatrati prolaznike. Od njih više naučite o gradu nego da ste obišli sve njegove muzeje i riznice. Vidi se da smo stare iskusnjare preživljavanja, veterani mnogih putovanja u dvoje. Odmah smo se prepoznali i samo se jedan drugom nasmiješili bez szvišnih riječi. Uskoro izlaze i njih dvije svaka sa svojim plijenom, trofejem s putovanja. Dobro su prošle pri kupnji. Bila je neka paklena rasprodaja. Da nemaju ušiju, osmijeh bi im se tri puta omotao oko glave. Cvrkuću. Smirene su i zadovoljne. Od sada pa na dalje, bit će krotke i pokorne u svemu što predložimo.

A vi? Za koji tjedan idete po prvi puta sa svojim novim muškarcem na putovanje ili na godišnji. Nervozni ste. Zašto? Pa zato jer ste već bili na putovanju sa bivšim muškarcima i iskustvo vam nalaže da vaše prvo zajedničko putovanje vrlo lagano može biti i – posljednje. 

Volite li tuÄ‘e filmove? Krenimo onda zajedno na jedno putovanje iz ne tako daleke proÅ¡losti. Sjećam se da je bila velika dilema: Pariz ili Portugal. On je želio romantično putovanje u Portugal. Zauvijek se izgubiti u uličicama Lisabona, da, baÅ¡ kao u wendersovom filmu, utopiti se u njenim zagrljaju, u svim onim mirisima, hrani, vinu i Fadu. Oh, Fado… No ona je htjela u Pariz, Grad svjetlosti. I naravno da su sletjeli u Pariz. Pratite ih? Uživljavate li se u njihove uloge? 

UzbuÄ‘enje putovanja drži vas cijela 24 sata. PrilagoÄ‘avanje novim običajima, zvukovima i mirisima ne dozvoljava da se opustite i počnete dosaÄ‘ivati, da budete iritirani svime onim Å¡to prije putovanja niste uočili jedno kod drugog. Hotelski seks daje vam da izdržite do jutra. No već sljedećeg jutra maske počinju padati. On je budan već od 6 sati, isplanirao je cijeli program: toliko toga za obići u ovom gradu, a tako je malo vremena… Vi biste spavale i izležavale se do podneva. Ta na godiÅ¡njem ste! On vas nervozno iščekuje za doručak u lobbyu hotela, gdje ispija već drugu kavu, najodvratniju i najskuplju koju je ikada platio. Ponovno je i propuÅ¡io i sve si misli, zar je vrijedilo proći pola Europe radi ovakve kave? Pa bolju ima u svom kvartu! I evo vas napokon, otvaraju se vrata lifta i on gleda kako izlazite u punom sjaju spremna da pokorite Grad Visoke Mode. Dok sjedi onako u trapericama, tenisicama, sa fotoaparatom oko vrata i turističkim vodičem u rukama osjeća se beznačajno… Niti ga ne primjećujete u gomili turista.

- Ah tu si…- kažete kad ga napokon ugledate - idemo u shopping.  
- Doista sam lijen za shopping – pokušava on, no naravno, ne pomaže.

On želi obići muzeje, znamenitosti, vidjeti neke od pariÅ¡kih kafića na Saint-germain-des Pressu, prepustiti se istančanim okusima francuske kuhinje, kakvoj boci kvalitetnog vina, uživati u romantičnoj vožnji Sienom, zaljubiti se u vas, zavesti vas ponovno i opet iznova na ulicama ovog grada. A vi? Vi se jednostavno želite probuditi u nekom Å¡armantnom hotelu u centru Pariza i cijeli dan posvetiti sebi, a zatim uroniti u urbani lifestyle, butike visoke mode o kojima ste oduvijek sanjali, napraviti neki suludi shopping, izaći na neko mondeno mjesto, u kakav lounge bar, tražiti mjesta gdje se susreću drugi ljudi i po svaku cijenu izbjeći odlazak u hotelsku sobu nakon večere gdje bi vodili ljubav, gledali TV ili čitali knjigu. Paris je t’aime, Grade svjetlosti! U Å¡utnju ste pretvoreni dok preskačete pseća govanca. Grad Zaljubljenih? Pa durite se već drugi dan.

On pokušava biti grub jer se boji vlastite samoće. Vi bi željela biti arogantna, zato što ste ipak izabrali biti sama te večeri. On vam uzvraća tugom jer zna da nema ničega goreg na ovom svijetu. I dok šećete uz rijeku, sami ste u dvoje. Kroz njegovu glavu prolazi misao: usamljen sam!

I vi znate da ga gubite zauvijek.

 

Diznilend, bejzbol i rokenrol (5. dio) April 2, 2006

Na samu Novu godinu oko podneva posjetio nas je sestrin frend koji živi na Havajima i radi na ondaÅ¡njem sveučiliÅ¡tu. Ako postoji ijedan čovjek uz kojeg bi pristajala ona diznilendska poskočica It’s a small world, isn’t it…, onda je to upravo taj lik. Najprije je zajedno sa sestrom mi pohaÄ‘ao isti razred u zagrebačkom MIOC-u (generacija koja je maturirala 1992.), odakle su se oboje prijavili na tada vrlo popularan program razmjene studenata četvrtih razreda gimnazije. Sestru je tada poslalo u neku kalifornijsku zabit, a on je maturirao u Tennesseeju. Nisu bili u nekom osobitom kontaktu. Moja je sestra nakon mature u kalifornijskoj zabiti preselila na koleÄ‘ u Wisconsinu, a za kolegu joj ne znam, no četiri godina nakon toga oboje su se naÅ¡li na istom sveučiliÅ¡tu - U.C. Berkeley, gdje je moja sister pohaÄ‘ala poslijediplomski iz nečega Å¡to se naziva biostatistika, a Å¡ulkolega joj stremio doktoratu iz narodu neÅ¡to poznatije fizike.

Priča o svijetu kao globalnom selu tu se, međutim, ne iscrpljuje. Ustvari, do ovoga trenutka čak niti nije osobito zanimljiva. Berkeley je jako sveučilišno središte kojemu gravitira štokoji odličan fakultetlija, a bivši zagrebački miočani svakako su pretplaćeni na tu titulu. Zanimljivo je ono što je uslijedilo nakon što su oboje u džep spremili doktorate i otisnuli se u bijeli svijet. Moja sister zaposlila se nedaleko svojoj almi (pas) mater i ostala na širem području San Francisca, ondje se udajući i rađajući djecu, a kolega joj je dobio posao kao predavač na havajskom sveučilištu. Ni godinu dana nakon odlaska na otočje, prijateljima i obitelji objavio je zaruke sa stanovitom D. iz – Sremskih Karlovaca!!!

Tu već nailazimo na priču koja zaslužuje dizniledski napjev jer “zajednica” iseljenika s Ovih Područja na Havajima vjerojatno broji trinaest i pol ljudi (onaj “polovični” je iz mijeÅ¡anog braka sa Samoancem :-)), a neÅ¡to manje cinični meÄ‘u nama lako bi zaključili kako je činjenica da se to dvoje naÅ¡lo upravo ondje gdje su se upoznali – odraz sudbinske, da ne kažem karmičke predodreÄ‘enosti jedno za drugo. D. je, naime, u Sremskim Karlovcima igrala rukomet za ne znam ni ja viÅ¡e koji klub i svojom igrom privukla pažnju nekog Američanina koji se muvao područjem. PonuÄ‘ena joj je sportska stipendija na havajskom sveučiliÅ¡tu, spakirala je kofere, odselila i – dvanaest godina i nekoliko stotina utakmica nakon toga, eto ti mladog doktora fizike iz Zagreba koji je do rajskog otočja stigao s neÅ¡to manje kostolomlja i skok-Å¡utova.

No dosta sudbine i priče o karmičkoj ljubavi – sestrin Å¡ulkolega, žena mu i novoroÄ‘eno dijete posjetili su nas na novogodiÅ¡nje jutro, sa sobom dovukavÅ¡i kutiju najboljih krafni koje sam probala u životu, a koje se prodaju u portugalskoj pekarnici onkraj Waikikija - Leonard’s. Nanese li vas ikada put u taj kvart, nikako je nemojte zaobići. ZagrizavÅ¡i u prvu, smjesta sam se sjetila svoje priče o krafnama s ovoga bloga i zaključila da iseljenici na Havajima zacijelo ne pate od domotužja jer takvih krafni nema nigdje na svijetu. Ostavit ćemo i po strani mog pomalo opsesivnog Å¡ogora koji se skoro pa naljutio na dvojac s krafnerskim kormilarom Å¡to nam je donio takvu poslasticu. Naime, moj se Å¡ogor sa strahom od debljine može mjeriti s bilo kojom prosječnom manekenkom, a neurozu mu joÅ¡ tegobnijom čini činjenica Å¡to jezivo voli jest’ pa svakoga tko ga nadahne na potonju djelatnost momentalno smatra smrtnim neprijateljem. Pola je novogodiÅ¡njeg podneva stoga zapomagao po kući, uzdižući ruke prema nebesima i vapeći: ZaÅ¡to, o zaÅ¡to ste nam donijeli te Ä‘avolje valjuÅ¡ke?! Mi, ostali, zbleÅ¡eno smo se pogledavali i uredno požderali njegovu porciju.

NovogodiÅ¡nji dan, usput, nije bio nimalo havajski. Odnosno, tako nije počeo. KiÅ¡a je lila kao iz kabla pa odlazak na susjedni nam Lanikai Beach nije dolazio u obzir. RazmiÅ¡ljajući Å¡to bismo sa sobom (a da ne žderemo cijeli dan krafne k’o krmci jer bi mi to Å¡ogora vjerojatno strpalo u grob od nerviranja), najprije smo pola sata promatrali prilično dosadnu lokalnu novogodiÅ¡nju povorku koja se uglavnom sastojala od kailuanskih vatrogasaca i neÅ¡to hipijevskih prosvjednika koji su nosili transparente: We don’t need cable television to feel LOST in Hawaii, time se referirajući na sad već legendarno snimanje serije “Lost” na otočju koje, prema riječima lokalnog stanovniÅ¡tva (naročito onog hipijevskog) već ozbiljno devastira okoliÅ¡ i čini mu svakojake druge opačine. Bila je to zanimljiva informacija i provela sam cijelih sedamnaest sekundi pričajući o tome s jednom sredovječnom stanovnicom Lanikaija, no povorka i prateći joj tračevi ubrzo nam je dojadila pa smo odlučili zasjesti u automobile i krenuti put Honolulua.

Ako ste Honolulu zamišljali kao idilični gradić onkraj obale rajskog otoka, onda mora da živite u romanu Jamesa Michenera (koji je inače napisao sjajnu romansiranu povijest havajskog otočja i naslovio je, iznenađujuće, Havaji). Honolulu je grad veličine Splita, s Pearl Cityjem je čak i veći (oko petstotinjak tisuća ljudi), a s izuzetkom brda Diamond Head i dugačke plaže znane pod nazivom Waikiki veoma je sličan bilo kojem drugom američkom gradu. Ispresijecan je gomilom autoputa i ulica nalik zagrebačkoj Aveniji Dubrovnik (tzv. brze gradske prometnice ili expressways), a suludo razvijena turistička grana privrede očituje se u načičkanim neboderima s gomilom dućana i shopping centara uz plažu te u činjenici da gotovo pola Honolulua čine konferencijski centri u kojima se okupljaju razne stručne i ine interesne skupine, kao što su urolozi, odvjetnici, paradentolozi, marketinški specijalisti i, kao što je to bio slučaj tijekom tjedna koji smo i mi proveli ondje – homoseksualci. Ozbiljno. Pola je turističkog dijela Honolulua tijekom našeg posjeta bilo okićeno zastavama s duginim bojama koje i inače označavaju gay pride. Budući da smo stigli iz San Francisca, osjećali smo se kao kod kuće.

Najprije smo pokušali sa šetnjom po kineskoj četvrti, ali nismo imali osobitog uspjeha jer nas je kiša stalno prala s ulice, a ondje se nema što vidjeti ako ne hodate po ulici i ne prčkate po ondje postavljenim štandovima. Zatim je moj šogor predložio da odemo na Waikiki na beveraž, a kad je moja sestra frknula nosom, njegov prijedlog proglašavajući tako predvidljivo turističkim, odgovorio joj je da Waikiki nije bez veze najpopularnije mjesto na Havajima. Prema njegovim riječima, naime, Waikiki ima nekakvu mikroklimu koja odbija oblake, kišu i ostale kijamete na druge dijelove otoka pa bismo se tamo mogli naći usred sunčanog dana. Svi smo ga pogledali kao da je upravo rekao nešto o sviscu i čokoladi, no s obzirom da nismo imali boljeg prijedloga, poslušno smo sjeli u mini-van i odvezli se na Waikiki.

Pogađate, bio je u pravu. Dok je ostatkom Oahua – ma, što Oahua, dok je ostatkom susjednog kvarta pljuštala kiša, dugi nas je potez uz plažu Waikiki dočekao okupan ljetnim suncem, surferi su divljali po valovima, turisti si mazali losion od kokosa na leđa, a ulicom s dućanima klamparale Japanke u japankama. Gunđavo komentirajući da je to sigurno samo splet sretnih okolnosti, moja je sestra predložila da, kad smo već zabrazdili u masovnoturističko područje, barem posjetimo kakvu-takvu povijesnu znamenitost i zbog toga smo kao cilj svog beveražiranja odabrali hotel Royal Hawaiian, prvi i najstariji turistički objekt na Waikikiju. Nije ga teško prepoznati – jedini je hotel u gomili s manje od dvadeset katova i jedini je obojan u histerično ružičastu boju.

Da bismo doÅ¡li do njegova bara, koji se nalazi tik uz pješčanu plažu, morali smo najprije proći kroz unutraÅ¡njost i ondje sam spazila neÅ¡to Å¡to nikad, ali baÅ¡ nikad neću zaboraviti. Susret havajskog s američkim kičem u prazničnom bljesku božićne dekoracije. Na svakih pet-Å¡est metara hodnika kroz koji smo prolazili stajali su “božićni” aranžmani kojima je dominirao ružičasti til i svjetlucav nakit s lampicama koje su se palile i gasile kao da su na ecstasyju, a u velikom finalu, na kraju je hodnika stajalo najveće božićno drvce koje sam vidjela u životu. Okićeno kuglicama, girlandama i ljuskama kokosovih oraha (ne izmiÅ¡ljam), tu i tamo je na grani nosilo i gipsani kipić tropske palme. Nisam to mogla samo tako podnijeti. Morala sam se slikati pred njim. Na fotografiji se, nažalost, ne vidi dobro da pod jelkom i meÄ‘u mnoÅ¡tvom poklona stoji i Djed Mraz u kratkim hlačama na dasci za surfanje. Očito sam morala otputovati na kraj svijeta da bih vidjela takvu kulturnu znamenitost.

Ostatak dana prošao je prilično ugodno. Sjedili smo na terasi hotela Royal Hawaiian (gdje na moje preveliko oduševljenje dopuštaju pušenje!), pili neke abnormalno komplicirane koktele koji su toliko slatki da si nakon samo jednog gutljaja i posve zdrav čovjek mora ubrizgati injekciju inzulina, jeli havajsku pizzu s ananasom (vjerovali ili ne, sasvim je dobra, ali nema apsolutno nikakve veze s pizzom), a moj se najmlađi nećak zaljubio u hula-plesačicu koja je gostima barske terase uljepšavala taj novogodišnji dan. U ocean se toga dana ipak nismo odvažili. Mislim da smo bili previše šokirani klimatskim paradoksima. I božićnim dekoracijama, dakako.

Mexico - Depresivna Budimpešta March 20, 2006

Naše dvije zemlje su po mnogo čemu slične:

• i jedni i drugi smo turbokatolici (iako, mi smo naravno joÅ¡ veći od njih)
• nogomet je neupitni sport broj 1
• imamo velikih problema s korupcijom
• imamo more na koje dolaze fureÅ¡ti da se kupaju i sunčaju
• najveći dio stanovniÅ¡tva je gologuza sirotinja
• iza nas je viÅ¡edesetljetna povijest odlazaka trbuhom za kruhom u bogatije zemlje gdje radimo poslove koje oni tamo neće (USA i Njemačka)
• osim Å¡to crnčimo u tim zemljama smo uspostavili i svoje mafijaÅ¡ke filijale pa nas ne vole previÅ¡e (oni ovdje prednjače, mi smo bili aktivniji 70-ih i 80-ih kao dio balkanske mafije)
• skloni smo opijanju i bančenju svake vrste
• povijest prepuna ratova i krvi
• dobar dio muÅ¡ke populacije čine mačo tipovi
• dobar dio ženske populacije je sexy

Usprkos ovim očitim sličnostima naših dvaju prijateljskih naroda upitnik na 3 stranice koji je stigao zajedno sa popisom dokumenata koje treba priložiti bio je toliko iscrpan da bi čovjek pomislio kako nas u Mexicu baš i ne ljube previše.
Pitanja su svakakva: Koji je razlog vašeg posjeta? Gdje će točno biti? Na kojoj adresi? Koje gradove namjeravate posjetiti? Namjeravate li za vrijeme svog boravka doći u blizinu sjeverne granice? A južne? Zašto? Koliko dugo će te ostati? Kako stojite s novcima? Ime, prezime? Nacionalnost? Jeste li sigurni da za vrijeme svog boravka nećete doći u blizinu sjeverne granice? A južne? Sto posto? Kako možete biti sigurni da nećete? Šta ako ipak dođete, šta ćemo onda?
Većina ovih pitanja stvarno stoje u upitniku, a ostala sam ja dodao čisto da vas upozorim na trik pitanja na koja je bolje ne odgovoriti potvrdno. Pogađate – riječ je o granici s USA, u Mexicu žele biti sigurni da osim njihove domaće kvote od par stotina ilegalnih prelazaka dnevno u Obećanu Zemlju nećete i vi isto to pokušati.
Mislim, možete vi napisati – da, posjetit ću sjevernu granicu i njene znamenitosti ali ako vam se žuri to može otegnuti postupak odobravanja vize, pa vi sad kako hoćete.
Nakon što se ispuni upitnik ostaje prikupiti hrpu dokumenata kojima dokazujete da imate pasoš koji vrijedi najmanje još 6 mjeseci nakon što uđete u Mexico, da imate nekakav račun u banci, nešto novaca na njemu ili da ste zaposleni i još toga. Onda to sve treba prevesti na španjolski ili engleski. Naravno, to može biti samo sudski tumač za jedan od ta 2 jezika, ovisi sad koji odaberete. Faksirao sam sve to u ambasadu pa opet nazvao Aztečku Pticu. Rekla je da je nazovem za oko 3 tjedna što sam ja protumačio sebi da mogu nazvati i ranije pa sam je nazvao opet za 12 dana.
„Odobrenje je stiglo, možete doći.“, umjesto za 4-5 tjedana sve je dakle bilo gotovo za manje od 2 tjedna.
Siva, hladna i raskopana Budimpešta ličila je na glavni grad svijeta za depresivna i suicidalna stanja. Jedino što svjedoči o tome da ste u zemlji članici EU su dosta česte zastave unije izvješene po zgradama. Švercera devizama ima kao nekada davno ispred Zagrebačke banke na trgu a taksisti vas vuku za rukav i otvaraju vrata taksija drugom rukom. Prešli smo Dunav i dovezli se u četvrt koja podsjeća malo na Šalatu, ali njenu ružniju verziju. Zgrada u kojoj je smještena ambasada izvana izgleda ok, unutra je već druga stvar. Jeftin namještaj i naslagani fascikli po policama, kao da ste u nekakvom katastarskom uredu. Aztečka Ptica ima bombastično loptasto dupe, kad se sagnula da izvadi neke formulare ukazala se tetovirana aztečka ptica po kojoj je i dobila ime.
Nema nekakve velike sličnosti s Pticom Trkačicom osim što su obje ptice.
Dvjesto metara niže je nekakva birtija, iako imena Mendoza mislim da nema nikakve veze sa ambasadom. Tamo sam potrošio 40-ak minuta koliko je bilo potrebno da konačno dobijem vizu i popio jednu od najgorih kava u posljednjih 15 godina. Konobarica u ranim 40-ima potpuno se uklapala u opću sliku depresivnog grada, vjerujem da često razmišlja o samoubojstvu.
Ok, to je to, pozdravio sam se sa Aztečkom Pticom, ostavio joj 36 dolara u forintama koliko stoji viza i pravac za Zagreb.
Slijedeća stanica Amsterdam. Tamo ću se zadržati par dana na „pripremama“, pogledati spektakularni obračun reprezentacija Nizozemske i Tajlanda u tajlandskom boksu u obližnjem Almereu, igrati bilijar u jednoj australskoj, klokanskoj, rock birtiji na Rembrandt plainu gdje još puštaju Led Zeppeline i AC/DC, piti white russian i napisati ova dva nastavka. Daljnji nastavci vjerojatno će uslijediti nakon Mexica i još nekoliko dana u Amsterdamu …

Mexico - Neki telefonski razgovori na relaciji Amsterdam - Zagreb - Budimpešta March 20, 2006

Put u Mexico će jednog dana biti jednostavan, danas još uvijek nije tako. Jednog dana, početkom veljače, nazvao me brat iz Amsterdama i rekao:
„Idemo u Mexico?“
Kad sam bio klinac najviše sam volio zemljopis i neke od tih egzotičnih zemalja svijeta su mi se činile toliko dalekim da sam vjerovao kako su male šanse da ću ikada moći tamo otputovati. Za svaki slučaj sam pitao jednom prilikom starce zašto ne bi otišli recimo u Mexico na što su se oni srdačno nasmijali. I još su dodali da ćemo ići kod babe i dida u Dalmaciju u osmom mjesecu i da je naše more najljepše na svijetu, šlus.
Svejedno, uskoro sam formirao top listu destinacija koje želim posjetiti, a na vrhu te liste bili su Finska i Mexico. Sanjarenje ništa ne košta pa sam uz pomoć nekih knjiga prepunih sjajnih fotografija počeo skitati po ledenoj zemlji na dalekom sjeveru Europe i verati se po ostacima veličanstvenih, drevnih civilizacija na poluotoku Yukatan.
Ne znam zašto baš Mexico i zašto baš Finska ali s tog davnog popisa želja do dana današnjeg su preživjele baš te dvije zemlje, svugdje osim u mojoj glavi totalno nespojive.
„Ma jok, odakle mi lova za Mexico.“
„Liz je našla super povoljan aranžman, toliko povoljan da ne možeš odbiti.“
Liz je bila jedna njegova bivša žena koja radi u turističkoj agenciji, a kako moj brat uspijeva, za razliku od mene, s većinom bivših žena ostati u dobrim odnosima tu i tamo bi mu javila za neke od tih superpovoljnih aranžmana do kojih mi obični smrtnici možemo doći rijetko ili nikako. Koja krasna žena jebote, nije joj smetalo niti to što se buraz na svom prvom putovanju u Mexico smrtno zaljubio u jednu Meksikanku i s njom i danas održava vezu.
Pale su mi na pamet neke moje bivše žene koje bi meni u sličnoj situaciji jedino sredile povoljan aranžman u Devetom Krugu Pakla ili recimo Iraku.
„Koliko povoljan?“ pitao sam ja i dalje svjestan da ono što je njima u Amsterdamu povoljno nama još uvijek može biti itekako nepovoljno.
Onda je on rekao da je toliko povoljno da je već sve i uplatio pa meni preostaje samo doći do Amsterdama i ponijeti šaku-dvije pezosa za tequilu i ostale zajebancije.
Pritisnut jakim argumentima uza zid morao sam pristati. Bila je to ponuda koju ne možeš odbiti.
Kada sam u glavi već svečano prekrižio Mexico i u drugom potezu podvukao domovinu braće Kaurismaki i Matija Nikkenena kao jedinu preostalu top destinaciju s vrha liste snova stiglo je otriježnjenje. O povijesti svojih otriježnjenja i neočekivanih preokreta bih mogao napisati opširnu trilogiju ali svejedno me uvijek uspijevaju neugodno iznenaditi.
„Ok, onda, čujemo se, javi kad dolaziš i da – provjeri da li ti treba viza. Vjerojatno ne treba, ali provjeri, aj bok.“
Pripalio sam cigaretu i otišao na stranicu ministarstva vanjskih poslova. S fotografije malog formata se smješkala ministrica Kolinda s jednom od svojih lošijih frizura. Iako se u tom trenutku nisam mogao sjetiti da sam ikada u Zagrebu vidio meksičku ambasadu nekako sam ipak vjerovao da ona postoji. Vjerojatno je jedan od meksičkih restorana u mom varljivom sjećanju postao ambasada. Iz padajućeg menija po abecedi poredanih zemalja odabrao sam Mexico i doživio ne jedno nego odmah 2 razočarenja.
Kao prvo Mexico nema ambasadu u Hrvatskoj, a kao drugo trebat će mi viza. Embajada de Mexico nalazi se u ulici E. Romera 59, u Budimpešti. Naravno, Meksikancima koji požele doći u Hrvatsku ne treba nikakva viza. Međutim, koliko ih godišnje dođe? Znam da Hrvati putuju u Mexico, svaka bolja turistička agencija ima u svojoj ponudi i Mexico, ali još nisam čuo da je nekome iz Mexica palo na pamet za godišnji skočiti malo s familijom do nas i smočiti noge u „Mediteranu kakav je nekad bio“.
To su naši krivi.
Zabilješka za ministricu Kolindu:

Nazvati Mexico i predložiti im da nam ukinu vize ili da bar otvore nekakvo diplomatsko predstavništvo u Zagrebu. Mogu npr. premjestiti onu malu iz Budimpešte, onu mlađu koja ima tetoviranu aztečku pticu iznad dupeta.

Nazvao sam Embajadu de Mexico u Budimpešti i pitao kakav je postupak. Aztečka Ptica mi je rekla da će mi poslati mejlom papire gdje piše šta sve treba pribaviti plus upitnik sa oko 40-ak pitanja, onda ću ja to sve njoj poslati ali ne mejlom nego faxom, onda će ona to sve poslati u Mexico. Oni će onda njoj javiti je li viza odobrena ili nije i ako je onda će mene Aztečka Ptica pozvati u Budimpeštu da dođem sa svim onim istim, originalnim papirima koje sam joj ranije poslao faxom.
„I koliko bi to sve moglo potrajati?“ pitao sam.
„Oko 4-5 tjedana“ rekla je Aztečka Ptica.
Rekao sam joj da nemam toliko vremena, da je li može to malo brže.
„Oko 4-5 tjedana“ rekla je ljubazno ona.
„Dobro, pošaljite mi onda papire na quintana@bestseler.net .“
„Ok, senjor Quintana, šaljemo, bok.“
Sad sam već dvostruko žalio što nismo pobijedili Mexico na startu SP u nogometu prije 4 godine. Pobijedili su oni nas, 1:0.