Tko će otvoriti krak riječke zaobilaznice Orehovica - Sv. Kuzam? December 10, 2006

Zadnjih dana često razmišljam o toj tragikomičnoj zavrzlami. U medijima joj se posvećuje puno pažnje, ali za slučaj da niste pratili, brifirat ću razvoj događaja.

Na proljeće ove godine Hrvatske ceste zatvaraju istočni izlaz iz Rijeke na autocestu (čvor Orehovica). To je izlaz u smjeru Zagreba, znači prometno iznimno značajan. Najavljuje se i skoro zatvaranje ulaza u grad na tom istom čvoru. Građani u panici jer su gužve u Rijeci ionako prestrašne i to pogotovo na čvoru Škurinje (izlaz s autoceste «Rijeka centar»), a procjene govore da bi taj čvor sad trebao preuzeti i 60 % svog prometa prema Zagrebu koji se je do sada obavljao preko čvora Orehovica. Vidno ogorčeni gradonačelnik Rijeke izjavljuje za javnost da je čvor zatvoren usprkos protivljenju Grada i Županije. Razlog za zatvaranje čvora je otvaranje novog kraka riječke zaobilaznice Orehovica - Sveti Kuzam koje bi trebalo uslijediti u lipnju. I dalje smo svi u čudu jer nije jasno kako je to povezano. Da pokušam ilustrirati situaciju: to bi bilo kao kad bi se u Zagrebu zatvorio izlaz sa rotora preko Savskog mosta i kao objašnjenje dalo da će se otvoriti izlaz prema Velesajmu (Avenija Dubrovnik).

Na «klečanje» lokalnih vlasti pred nadležnim ministarstvom i Hrvatskim cestama, ipak se odluči ostaviti otvorenim barem ulaz u grad iz smjera Zagreba. Istočni izlaz iz grada je već zatvoren i opcije izlaska iz Rijeke u smjeru Zagreba su ili vožnja lošim lokalnim cestama do čvora Čavli ili uključivanje na zaobilaznicu na čvoru Škurinje gdje je zastoj stalan, a samo statisti se mijenjaju.

Sad postaje zanimljivo. Novi krak zaobilaznice koji bi kao trebao spasiti grad nesnosnih gužvi, nakon uloženih milijardu kuna, ne prolazi tehnički pregled zbog klizišta u Dragi. OK, čak i da uzmemo da sve vrijeme izgradnje odgovorni u Hrvatskim cestama zaista nisu znali da postoji klizište u Dragi, zar bismo trebali vjerovati da nisu znali za njega ni 2 mjeseca prije predviđenog otvaranja ceste kad su onako fino zatvorili čvor Orehovica?

Uglavnom, cesta koja je trebala barem djelomično rasteretiti prometne gužve nije prošla tehnički, klizište je krenulo u sanaciju, a Rijeka je preživjela turističku sezonu bez istočnog izlaza iz grada. No vrijeme prolazi i već je prosinac, a i dalje je sve po starom. Lokalne vlasti govore da ne znaju zašto je cesta još zatvorena i da im se u Hrvatskim cestama i Ministarstu oglušuju na apele za očitovanjem. Među narodom se sve glasnije priča da je cesta u potpunosti završena, a s otvaranjem se čeka da Sanader nađe vremena doći prerezati vrpcu!

Dalje znate, iznervirani župan Komadina odlazi u ilegalnu ophodnju ceste i zaključuje da ne vidi nikakve razloge da je ista zatvorena. Hrvatske ceste i dalje šute. I to ne samo Komadini, na upit Novog lista što je s cestom, direktor Hrvatskih cesta izjavljuje da nema ništa za reći. Potom, župan, gradonačelnik i predstavnici investitora objavljuju da će ići u obilazak ceste i traže da im se to omogući. Ne znam jesu li tražili dozvolu od Hrvatskih cesta ili koga već, ali kako god bilo, na ulazu na dionicu dočekuje ih policijska blokada (koja tamo inače ne stoji, štoviše do tada nije bilo nikakvih fizičkih prepreka ulaska na cestu).

Slučaj završava na stranicama svih novina i na dnevnicima televizijskih kuća. Netko iz HDZ-ova tabora optužuje lokalne riječke vlasti za politikanstvo. Ovi na to reagiraju izjavom da im nije do politikanstva i da sada uopće više ne misle doći na otvaranje ceste. Iz nepoznatih izvora dolazi vijest da će cesta biti otvorena u narednih 8 dana.

Ono od čega sam počeo: tko će je otvoriti? Lokalne vlasti su rekle da neće doći. Ostaju Sanader i Kalmeta. Sanader nema vremena. A ako ga i nađe, pitam se hoće li imati obraza doći sada kad svi znaju da je grad bio blokiran zato što on nije imao vremena, a nije htio prepustiti slikanje nekom drugom. Ako je imalo mudar, neće. Kalmeta će vjerojatno doći, ali ako samo on dolazi, zašto cesta nije otvorena čim je bila gotova? Hm, hm, jedva čekam da to vidim.

Ljubičice November 30, 2006

Ljudi, meni bi zbog ovog letile glave ej, letile glave!

Jer kad je naš, (medijski pristojno) u debelo meso odn. (narodski nepristojno) u - guzicu ranjeni vojnik u Afganistanu, počeo pričati o okolnostima u kojima je ranjen, pa počeo pričati o nekom ´čišćenju´ u nekom selu nakon američkog bombardiranja, a svekolikoj hrvatskoj javnosti pred očima već osvanuli neželjeni prizori iz Voda Smrti -

naš ga je ministar Rončević (onako počešljan kao da ga je krava polizala) koji je kraj njega pozirao (zašto ne i kraj njegove guzice) na to panično munuo laktom u rebra,

pa se ovaj brže-bolje pribrao i lakonski zaključio da ionako ´nisu u Afganistan došli brati ljubičice´.

Pu majkumu, i to je javno-tajno sranje konačno dobilo slikovnu potvrdu – naši dečki sudjeluju u borbenim akcijama rame uz rame s Amerima! Eto vam cijene DrIvinog posjeta Bijeloj kući i mister Prezidentu, eto vam da prostite – gelera u šupku.

Upićkumaterinu i sve! Zašto upićkumaterinu i sve pitate se sad vi i dobro se pitate, jer nitko ama nitko nije bio toliko naivan vjerovati da će naši dečki tamo u Afganistanu brati cvijeće i do vječnosti izbjegavati ratne sukobe, ali u pićkumaterinu i sve i SVI ONI - koji ovoj naciji tako bezobrazno i bez pardona mažu oči i prave nas glupim u pićkumaterinu kao da nas je njihov ćaća napravio, a nije!

Ma stoko jedna da jedna tko si ti stoko da ikoga munaš u rebra kad govori istinu?!

Ma stoko jedna tko si ti da ovoj naciji tajiš prave zadatke naših dečkiju tamo u toj vukojebini boguizanogu?!

Ma stoko jedna kako se usuđuješ lagat ovom narodu, stoko, da naše dečke šalješ tamo ´samo´ u mirovnu misiju i neborbeno djelovanje?!

Ma stoko jedna da jedna kako se usuđuješ prodavat ovom narodu priču  da naši dečki tamo samo obučavaju lokalce?!

Ma stoko jedna tko ti je dao pravo naše dečke tamo, stoko jedna, bacati iz relativno sigurnih u borbena područja?!

Ma stoko jedna baš me zanima kako misliš opravdati prvu crnu vreću iz Afganistana, a doći će stoko i ti to vrlo dobro znaš, to je samo pitanje vremena! Nesretnim slučajem jeli, možebitno da se momak sapleo o metak pa slomio vrat?!

Ma stoko jedna ako već toliko očajno želiš u taj prokleti NATO a znaš da narod ne želi - tko ti je dao pravo zataškavati ovakvu vijest?!

Ma stoko jedna po čemu je vijest od možebitnom pozivu u prokleti NATO 2008e, važnija od ranjavanja našeg čovjeka danas?!

Ma stoko jedna tko si ti da nam dicu u smrt šalješ i Amerima jeftino prodaješ?!

Ma stoko jedna ako već ovaj narod smatraš budalama onda stoko budi barem pošten pa to priznaj javno!

Ljudi, meni bi zbog ovog padale glave ej, padale glave! I Ministarske i Premijerske i Predsjedničke – sve do jedne, sve do jedne koja je imala udjela u ovom sranju!

Ma stoko jedna zar stvarno misliš da će ti nešto ovako proći?!

Jebiga narode, u tome i je problem - stoka stvarno misli da će im to proći! I zato narode - diž´se! Narode diž´ te se i to bez zajebancije!

NA KUKE I MOTIKE NARODE HRVATSKI – NA KUKE I MOTIKE!!!

NA KUKE I MOTIKE LJUUUUDIIII!!! PET JE DO DVANAEST LJUDI, SRANJE NAM SE SPREMAAA!!!

Jer ako se sad ne dignete, ako ne vratimo naše dečke, ako uđemo u NATO - jebaće nan ćuko ježa, dica će nam ginut po Afganistanu, Iraku, Iranu i svim budućim ratištima pakla! Biće sranja ljudi, biće sranja i biće ljubičica. Biće ljubičica ljudi, bit će ih u pićkumaterinu koliko će ih bit! Brat ćemo ljubičice ljudi, brat ćemo ih za stvarno, brat ćemo ih po –  grobovima hrvatskih vojnika.

Kažem vam - zaustavite se! November 16, 2006

(Političko-satirička poema sa nebuloznim upadicama preminulih i nepostojećih osoba)

UVOD

A obećavaše popodne baš spokojno i mirn-o…

ZAPLET

Nesmotreno, Ona o! Spomenuše funkciju koju je tada obnaša-o.

Na to -mili bože- o, ko kokica je pukao!

Šiknuše krvca Mu, uz vrat v nos und obraza lik,

Prokuljala iz uški vode dim,

Probudio se partijin bik!

Čuperak povrh čela se nakostriješio,

I onda je puče moj dar-mar uslijedio!

(Dar-mar Holmeeees, on je pravi! Dar-mar Holmeeees, on je pravi! Dar-mar Hooooooolmes!)

KULMINACIJA

I onda opomenu daše joj,

A ona o opomeni da ona ne paše njoj – pih!

No nepokoleban i opomenu drugu (uz riječi uskrat) on poslaše joj,

No uskrat riječi - jezika ne skratiše njoj: Šutila hvala lijepa – ne bih!

te jezikom nastavi ona, mjesto metle, po liku da mlati mu pijanom.

I onda on njoj ´Zaustavite se!´ reče,

Al´ rafal-dva (rata-ta-ta) njoj uteče.

Pak će on ´Kažem vam – zaustavite se!´ i opeta,

A ona njemu paljbom otvorenom: Rata-ta-ta rata-ta-ta rata-ta-ta!!!

I onda on njoj da joj dati ne mogaše više ništa sem toga,

Na što ona raspištoljeno: Rata-ta-ta rata-ta-ta rata-ta-ta!!! –raspali ne gledajući ni kamo ni koga,

I onda on njoj da bi vitezove sjajne zaštitare zvao da izbace nju to jest ju,

No da: ´…to ne bi bilo prema dami… to.´

Na što dama jošte i više: Rata-ta-ta rata-ta-ta rata-ta-ta!!! –krene ispaljivati riječi roj,

I da ministricom nesposobnom bješe –zlobno je nadodao.

(I tu ga je zajebao. Jer posli ovoga puče moj, sve ode u pićkamaterina neparan broj!)

KLIMAKS

I onda djeva cipelicu skinuše jer Pepeljuga bosonoga djevama uzor - jest,

(Kubrick: U pićkumaterinu - šta nisam gorili da cipelu mesto koske! Cipelu mesto koske!)

I sva je djevice pepelne čedna suzdržanost minuše,

Te usklicima uskličnim stane prve redove - mest,

I s cipelicom započe nedužnu klupu nemilosrdnijeh tući

(´Ho-ću ku-ćiiiiii, ho-ću ku-ćiiiiiiiiiiiiii!!!´ -šeik iz dječje lutkarske emisije).

RASPLET

I onda kada već prijetiše ugroza o-zbiljna,

Od tih moćnih obućnih projektila,

I kada se vitezovi zastupni pod klupe pobacaše hrabro,

(Ne znajuć gdje im je guza u tom trenu, a gdje glava bila)

Strahujuć od cipelica ženskih 38-40 broja…

KRAJ

Dođe i konac tog ludinog odijela kroja.

I zaključiše raspravu On,

Navodno kažu, zbog mobitela mu tihi zvon

(Jer kad Doktor zove plavušo znaj - svemu je kraj).

44 razloga zašto NEĆU kupiti dionice INE i ko im jebe mater November 14, 2006

Zato jer mi kažu da ih kupim
Zato jer je Vladi previše stalo da ih kupim
Zato jer im ne dam više ni pare
Zato jer nemam više ni prebijene pare
Zato jer tuđe neću svoje ne dam
Zato jer tuđe ni ne nude a svoje nemam
Zato jer naše prodaju no svoje čuvaju
Zato jer su licemjeri

Zato jer neću dizat kredit
Zato jer nisam idiot
Zato jer ne mogu dizat kredit
Zato jer sam umirovljenik
Zato jer sam student
Zato jer sam nezaposlena kućanica
Zato jer sam nezaposleni branitelj sa invaliditetom
Zato jer sam dijete

Zato jer nisam liječnik
Zato jer nisam Marinović
Zato jer nisam u stranci
Zato jer nisam Žužul
Zato Å¡to kad je jamio tko je jamio - ja nisam
Zato što gladujem a nisam Glavaš
Zato jer po kontenjerima skupljam plastične boce
Zato što sezončim ribajući WCe
Zato što imam PTSP pa mi je plin u bocama draži od nafte
Zato što nemam šest milijuna a ni brodogradilište

Zbog Tvornice Duhana Zagreb
Zbog T-HTa
Zbog Plive
Zbog Viktora Lenca
Zbog Liburnija hotela
Zbog Glumina banke
Zbog Ljubljanske banke
Zbog tripićkematerine

Zbog Petrača
Zbog Zagorca
Zbog dijamanata koji su vječni
Zbog tajnih računa
Zbog Ivića
Zbog BUM
Zbog BUM
Zbog Pašalića
Zbog kibidabi
Zbog – zbog

(ćuko)

E moj Ivek … November 13, 2006

Ivek je znanac. Naletiš na njega kad mu se najmanje nadaš, sjedne ti za stol skoro pa bez pitanja i počne vrtjeti svoju stalno istu priču. U biti, Ivek je kao sjednica Sabora, kao Otvoreno, kao U sridu, kao sindikalni povjerenik – Ivek je pravi političar. Uglavnom nema blagog pojma o onome o čemu priča i neprekidno ganja svoj vlastiti rep.
Ivica zvani Ivek uvijek ima za pivicu i uvijek se ima kaj požaliti. Kad krene, možeÅ¡ samo sluÅ¡ati i kimati. Jebeno mu je na poslu. On je Å¡ef skladiÅ¡ta u jednoj ciglani. I njegov stari, drug Ivo je bil isto, pa je zgural maloga tam kad je iÅ¡el u invalidsku. Kičma ga je, a i onak mu je već svega bilo dosta i videl je da to sve skupa nebu na dobro izaÅ¡lo. Makar je njegov Ivek govoril da je to sad to, da jebeÅ¡ te komunjare (starom Ivi je malo bilo žal, ipak je tam cijeli život provel i skladiÅ¡te je uvijek bilo tip-top i delali su 40 let ko mulci i pol Juge se od te cigle napravilo …) da treba izboriti promjene, demokraciju i konačno tržiÅ¡ne osnove poslovanja. Ivek je zavrÅ¡il viÅ¡u ekonomsku, stari je malo pomogel jer je prek partije malo porinul stipendiju i zrihtal studentski. Zapravo je Ivek bil dobar Ä‘ak i imal je sve uvjete, ali koja flaÅ¡a domaće rakijice i kotlovina u goricama za Å¡efa i njegovu drugaricu nemreju odmoći.

Brzo nakon kaj je počel Å¡ljakati je zaratilo. Javil se u dobrovoljce – to je borba njegovog života, dosta je tlačitelja i beogradskih pljačkaÅ¡a, on je za svoju decu (koje tad nije niti imal) bil spreman i poginuti. Tak je Ivek rekel i napravil. Ostal je živ. Zakvačil je brzo metak iz snajpera pod koleno, negde u Posavini, joÅ¡ prije nego su naÅ¡i od tam otiÅ¡li. S nogom je fala bogu sve vredu, cuka kad je promjena vremena, ponekad ko vrag, ali služi. Dobil je status branitelja, normalno. Zasluženo. Nije htel u mirovinu niti je tražil stan, samo si je posle auto na povlasticu i kredu u Reiffeisen banki kupil. Stan je otkupil stari Ivo i otiÅ¡el s ženom v brege, klet su si celi život ureÄ‘ivali i imaju tam lepoga mira i prirode. Tak je Ivek imal rijeÅ¡eno to pitanje, oženil se, posel ga je falabogu čekal, a uskoro je dobil i sineka Ivora. JoÅ¡ je bilo debelo ratno vrijeme, svaÅ¡ta se počelo deÅ¡avati, Iveku je sve manje toga bilo jasno. Neke stvari nije niti htel čuti. On zna da su se on i njegovi dečki borili za pravu stvar i za to da njihovoj deci bude bolje nek njima. Kad ga pitam ”a kaj je tebi Ivek falelo?” veli da ga ne zajebavam, pa znam i sama kak je to bilo ‘prije’. Ivek – znam. I ti ga sereÅ¡. Ni tebi ni meni nije falelo niÅ¡t, ne velim da nekima drugima nije bilo jebeno. Ali ne nama.

Ne priča Ivek puno o tome kak mu je bilo ‘prije’, muči ga ovo sad. A veli da se za to boril nije. Gazda mu je neki Austijanac. Nekak mu to ne paÅ¡e. Je plaća, al’ puno se dela. Kad je bila privatizacija, dobili su i on i stari Ivo dionice od ciglane kak i svi drugi. Je Ivek viÅ¡u ekonomsku zavrÅ¡il, ali ti papiri, kaj bi si s tim čovek pomogel. Ovi viÅ¡i Å¡efovi su svima ponudili otkup dionica, zapravo ne Å¡efovi nego nekakvi meÅ¡etari, ali pričalo se za koga zapravo delaju. A njemu je taman sfalelo da si stan do kraja preuredi, kreda se ziÅ¡la, dobro mu je doÅ¡lo malo penez. I tak … prodali su i on i stari Ivo i većina njihovih dečki s posla.

Na kraju je većina toga zavrÅ¡ila kod Austrijanca. Rat je bil, slabo se gradilo, cigla nije iÅ¡la, jedva su za plaće zmiÅ¡ljavali novce. Austrijanac je sve kupil za neku siću, bog te pitaj kak to zapravo ide. Vele ljudi da je sve tu mutno, da je privatizacija bila prevara i da je puno viÅ¡e vredilo (a vele i da u socijalizmu niÅ¡t nije vredelo, sve je bilo zmiÅ¡ljeno). I zaradil je Austrijanac kad je krenula obnova – delali su cigle u tri Å¡ihte! JoÅ¡ je uvel i nove standarde, sve po europski, nesme bit grbavo, prepečeno, prebledo … i automatiziral je puno toga, strojeva dovlekel. Ne dela viÅ¡e u ciglani tolko ljudi ko prije. Gad uživa ono kaj su svi oni stvorili, tvrdi Ivek, nema veze kaj je bil truli socijalizam. Sjećam se ja kad je Ivek iÅ¡el na izbore, pa je pripovedal uz pivu kak imaju prav ovi političari koji imaju razvojne planove da treba strani kapital privući u Hrvatsku. Strane investicije. Osuvremenjavanje privrede. To bu nas zvleklo z dreka, pokrenulo. Za njih bu on glasal.

Sad je Austrijanac investiral, osuvremenil ciglanu, Ivek plaću dobiva ali mu nekak ne paše. Ništ više nije naše. Sad je nečije. Jebeni kapitalisti. Ali zna se i Ivek snajti, nebu nas niko pljačkal. Ove cigle kaj malo zagoriju ili su falš, to prodaju tu domaćima jeftinije. Ima Ivek jednog školskog prijatelja, taj je u građevinu otišel, ima svoju firmu. Delaju puno po Jadranu, on uvijek zeme svu tu ciglu i za Iveka se nekaj najde. Zato Ivek dečkima malo prišapne da se ništ ne moraju brinuti ako par paleta cigli zide falš. A da se i zrihtati da na šleper zvana dojdu ove falš palete, a nutra ove prave, pa sve pod falš. Ipak je Ivek šef skladišta. Skoro je jedamput nadrapal, ovi poltroni švapski su skužili da nekaj nije baš kak treba po papirima, ali ipak se snašel i sve je vredu. Prokleti picajzli bogatunski, nikad im penez nije dosta.

Svašta još Iveka srdi. Pizdi kaj niti jedna banka nije hrvatska. Jebi ga, kak si ti prodal dionice svoje ciglane, tak je neko prodal dionice banke. Veli da nije dobro kaj je Jadran rasprodan. A ne pitaš kome falš cigle prodaješ? Srdi ga kaj pri nama samo trgovačke lance otpiraju i na nama zarađuju. Makar smo mi sirotinja i nemamo penez, oni svejedno masno zarađuju. Niko neće ništ proizvoditi tu. Vidiš kak hoće kod Mađara, Rumunja i Bugara. Samo Iveka ne brine kakvu plaću ima Bugar ili Kinez koji u toj fabriki dela. Ivek za crkavicu delal ne bi, ali bi jeftino kupoval. I onak je sve preskupo. Viš kak moreš kupiti jeftini poljski namještaj, zakaj su naši tak skupi? Oni baš naši, koje nije htel niko kupiti. Čak ni domaći tajkun. Jest da njihovi stolci držiju, ali za te peneze kupiš tri kompleta ovih uvoznih. Doduše, dela njegova žena kod jednog Talijana, cipele šivaju. I sve otide van. Ali plaće su crkavica. Veli Talijan da je radna snaga pri nama skupa, da nemre cijenu postići. Ili bude tak delal ili bude sve zaprl pa bok. Ti Talijani su zapravo cigani, s njima nikad ne znaš – Ivek je u to siguran.

Iveka nesmeÅ¡ pitati kak mu je familija. Popizdi. Ima bratića, dela zaÅ¡titnu radnu odjeću. Za njega čuti nemre. Veli da se obogatil dok se on boril. Nema veze kaj je ovaj Å¡ećeraÅ¡ od malena i uopće je tak kilavi da niti ‘onu’ vojsku nije služil. Njegov stari, Ivekov stric, je od nekad Å¡ival radne kombinezone i prodaval na sajmu. Pa je bratić nastavil taj posel, proÅ¡iril i na rukavice i čižme i bog te pitaj kaj sve ne, pravi pogon je napravil, kredite zdigel – staroga je skoro Å¡lag strefil, makar mu je bilo drago kaj sin hoće delati. Ima 30 ljudi koji za njega delaju. I oni sve van Å¡ibaju. Par velikih poslova je pri nama popuÅ¡il, nikad mu platili nisu i opće neće za domaće čuti. Veli Ivek da ovaj živi ko bubreg u loju i da je njemu lako. Niko mu pamet ne soli, on samo komandira a penezi curiju.

Ne zna Ivek sam kaj bi sa svojim Ivorom. Mali taman osnovnu zavrÅ¡ava, kam ga dalje porinuti? Najbolje nekakva gimnazija, morti bu posle htel za advokata ili na ekonomski. Bilo bi dobro da se nekam u HT zriva za menadžera, dobre plaće imaju. A i ova osiguravajuća druÅ¡tva, ti stranjski kak se već zoveju, njima uvijek trebaju pravnici, i oni lepo služiju. Strojasrvo, to nekaj konkretno, kaj bu s tim, di bu posel naÅ¡el, sve je vrit otiÅ¡lo. Samo kaj ga bratićev mali koji već studira na filozofskom nekaj punta. Preveč se z njim druži. Ni on neće za svog starog čuti (to mu Ivek da za prav) jer stari svinjsku kožu Å¡tavi za radničke cipeliÅ¡e. Ima stan v Zagrebu kaj mu je stari kupil, sve to od tih kombinezona, auta vozi, puca mu je od nekud z mora pa je svako malo tam. Ali je meÄ‘u nekakvim alternativcima, zelenima, ovima za životinje – vrag sam nek’ zna koji je. I samo travu ždere. Sad niti Ivorček viÅ¡e neče jesti kaj mama skuha. ÄŒak je pizdariju napravil v 8. razredu, pokrenul je nekakav bojkot užine, tražila su deca s transparentima vegetarijanske sendviče. StraÅ¡no se Ivek nasekiral, kakva sramota. I kam taj svet ide? Mali mu nije htel v nedelju otiti po kruh i pivu jer su mu glavu napunili s tim kak su trgovci izrabljivani! Kaj god!

I tak je Ivek svašta napripovedal, piva mu se već skoro zgrijala. Onda ju je ipak na eks suknul i rekel: Čujte ljudi, nejte se srditi, ja sad moram iti, i onak mi se jako žurilo, nemam ja vremena! Pozdravljeni!

Navodno je predizborna kampanja već počela, ja se pitam da li ikada prestaje. Treba Iveka za nezavisnog kandidata progurati, podržati. Pa da konačno imamo svog čovjeka, nek’ se čuje glas naroda. Ako niÅ¡ta drugo, zove se Ivica, a Bog nas i onako čuva.

Kako je zaboravljen drug Mao November 3, 2006

Pred trideset godina i mjesec dana, a meni ovo prva vijest o toj obljetnici, umro je drug Mao Zedong, utemeljitelj i predsjednik kineske Komunističke partije od 1945. do 1976. godine, koji je 1949. godine utemeljio NR Kinu. Slijedeći ideal o izgradnji snažne i uspjeÅ¡ne, a istovremeno socijalno izjednačene Kine, tek je dijelom uspio u svojim namjerama, a neki od poteza pokazali su se vrlo neuspjeÅ¡nima. Tijekom pedesetih i Å¡ezdesetih godina proÅ¡log stoljeća pokuÅ¡ao je ne baÅ¡ uspjeÅ¡no protjerati Protudesničarsku kampanju usmjerenu protiv desnih elemenata unutar komunističke partije, posebice na zagovornike Kampanje stotine cvjetova, koja je promicala pluralizam izražavanja i slobodnu kritiku vlasti. JoÅ¡ jedan od njegovih promaÅ¡aja je bio i petoljetni Veliki skok naprijed (1958. do 1963.), koji je trebao Kinu iz primarno poljoprivredne države trebao pretvoriti u socijalistički naprednu poljoprivrednu i industrijsku zemlju uz zadržavanje neovisnosti o uvozu strojeva iz drugih zemalja. Danas se na taj ekonomski eksperiment gleda kao veliki promaÅ¡aj koji je 1959 i 1960. uzrokovao smrt 20 do 40 milijuna Kineza, većinom od gladi. Nakon smrti, njegov lik i djelo su postali predmet raznih debata, kojima su kineske vlasti stale na kraj službenim zaključkom pet godina kasnije, kako je Mao bio “sedamdeset posto u pravu, a trideset posto u krivu“. MeÄ‘u Å¡tovateljima njegova lika i djela u svijetu, Mao se pak smatra izvornim marksističkim i komunističkim misliocem i voÄ‘om koji joÅ¡ uvijek inspirira romantičare i gerilske skupine Å¡irom svijeta.

No, trideset godina nakon smrti, u kineskim medijima nije bilo gotovo ni najmanjeg spomena o obljetnici smrti velikog vođe, što ukazuje na jasan stav vlasti o njegovu liku i djelu. Dapače, već nekoliko godina nakon njegove smrti, Mao je gotovo potpuno nestao iz govora i spomena kineskih vlasti. Ipak, narod se i bez podsjećanja vlasti spontano okupio na Tiananmenu ispred mauzoleja u kojem je balzamirano njegovo tijelo, a okupljenu masu osiguravale su jake policijske snage, dok se dio agenata u civilu infiltrirao među štovatelje njegova lika i djela. Takva reakcija vlasti objašnjena je strahom od nereda čiji bi uzrok moglo biti sjećanje na žrtve Maovih socijalističih eksperimenata. Ipak, na kineskom, ne pretjerano slobodnom Internetu, nesmetano su održane komemoracije i spomen na velikog vođu.

Ipak, za razliku od Kine, bivša SFRJ doživljava svojevrsno oživljavanje štovanja Titova lika i djela, gdje štovatelji bez bojazni od nereda mogu obilježiti lik i djelo pokojnog Josipa Broza. S druge strane lik i djelo prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana polako tonu u zaborav i postaju više protokolarna dužnost nego živi memento. Tko zna, hoće li za trideset godina, kad se sve moguće političke garniture u Hrvatskoj izmjene i kada ondašnja politička situacija nestane iz sjećanja ljudi, hoće li se u Velikom Trgovišću održavati slične manifestacije i mimohode, kao nedavni revival u Kumrovcu? :-)

Politika naprijed ostali … October 23, 2006

Politika…politika…politika…politika….tika…ka…aaaaargh….
Jedna od brojnih definicija kaže da je politika javno djelovanje kojem je cilj rješavanje konkretnih potreba i problema neke zajednice. Zar?
Još tamo u 4.stoljeću pr.n.e. veliki grčki filozof Aristotel napisao je djelo Politika u kojem iznosi jednu od prvih teorija o nastanku države kao organizirane zajednice te u svezi s tim, tezu da je čovjek politička životinja. Aristotel je govorio o nužnosti države, smatrajući da u svakom čovjeku postoji prirodna težnja za takvom zajednicom; zajednicom koja funkcionira na principu pravednosti. Da bi se dostigao takav ideal, vladanje i pokoravanje su neophodni. Shodno tome, neki ljudi po prirodi su slobodni a drugi robovi. Za ove potonje, korisno je i pravedno da robuju.
Promatrajući hrvatsku zbilju i odnose slobodni (političari) – robovi (graÄ‘ani), reklo bi se da su naÅ¡i vlastodrÅ¡ci Å¡kolovani na klasičnoj “aristotelovÅ¡tini“. Ti naÅ¡i novovijeki aristotelovci, valjda nekim prirodnim pravom, prihvatili su ulogu “zemaljskih bogova” a nekadaÅ¡nji Aristotelovi robovi, danas su ipak samo – stoka. Barem je takav tretman prema graÄ‘anima unatoč činjenici da se svi političari busaju u samarićanska prsa i zaklinju da su tu “samo da bi služili svom narodu“. Kada se toj “istinskoj” požrtvovnosti doda i želja za “zaÅ¡titom nacionalnih interesa“, onda dobijete prototip hrvatskog političara. Pa ti dirni u takvog ako si baja…
Neki znalci kažu da je dobar političar samo mrtav političar (naravno, ne želeći time nikome smrt; poanta je u činjenici da najbolje rade za “opći interes” kada baÅ¡ niÅ¡ta ne rade).
U narodu, uvriježena je izreka da je politika “kurva“, implicirajući time svu prljavÅ¡tinu i nemoral koji za sobom vuče. Upravo suprotno od onoga Å¡to bi po definiciji trebala biti – moralni, časni posao kojemu je cilj zaÅ¡tita općih interesa. Pa otkud onda toliko pokvarenosti i protežiranja isključivo osobnih interesa u hrvatskim političkim vodama (mada to nije samo hrvatski ekskluzivitet)? Zar za ideale zaista ginu samo budale? Neke idealiste smrt onemogući u daljnjem političkom djelovanju pa onda oni bivaju rijetke moralne vertikale (primjerice Vlado Gotovac kojeg svi ističu kao moralni primjer u politici ali odmah nadodaju da je bio naivan, jer poznato je, jel’te, da je politika kurva) a drugi, vidjevÅ¡i da sve ide u “tri lepe pičke materine“, na vrijeme opći interes zamjene osobnim.
I tako, sve nam se s vremenom zgadi. Ne možemo čuti riječi o politici, zatvaramo se u ljuÅ¡ture ali krajičkom oka ipak promatramo sve te kreature u nebrojenim političkim temema koje se prikazuju na naÅ¡oj dalekovidnici. MotriÅ¡ta, Otvoreno, Kontraplan, Latinica, ovo-ono, promatramo iz prikrajka želeći da susjedu crkne krava, radujući se kada doÄ‘emo do spoznaje da smo “bolji” od živopisnih egzemplara tipa…eh, nabrajanje bi potrajalo.

Mesić, Sanader, Amerika, Koreja, Iran, Irak, Šuica, splitska riva, Pliva, umirovljenici…. samo izgovori pojam i nužno će biti povezan s politikom…politikom..politikom..
Pobjegnite na pusti otok, toliko pust da je i onaj Robinsonov za taj prenapučen, opet će vas pronaći da vam uruče glasaći listić usput napominjući koliko su do sada i koliko će ubuduće napraviti da se vi osjećate sretno i zadovoljno.

Sveprisutnost politike može proizvesti dvije reakcije – bijes (koji opet ne može trajati pre-dugo) te rezignaciju i letargiju (koja traje…)
Ako spadate u ovu drugu skupinu i svjesni ste da se politikom bavite i kad se njome ne bavite, u tom slučaju, pravo mjesto za vas jest prvi tematski grupni blog http://pollitika.com – jedan od rijetkih siteova koji se bavi, pazi sad, isključivo politikom. Možda će anonimci i amateri na spomenutom site-u dati neki drugačiji prikaz od onoga kojeg svakodnevno srećete u svim medijima? Teško za očekivati ali ipak…? Ništa ne košta kliknuti i provjeriti…. Dakle, http://pollitika.com

Sjeverna Koreja i licemjerje svijeta October 10, 2006

I tako je sjevernokorejski diktatorčić međ´ ljudima i selom poznat i kao ludi Kim (Junior, sin ludog Kima Seniora) dobio novu omiljenu igračku – nuklearnu bombu. A što je dobio svijet?

Pa ovaj poremećeni svijet je dobio još jednu brigu, kao da ih ionako nema dovoljno. Ali zanimljivo je tko je taj tko je najglasnije graknuo na Sjevernu Koreju, zanimljivo je tko je taj koga najviše žulja najnovija nuklearna sila.

Pa onaj tko kao kvočka sjedi na najviše nuklearnih jaja (bojevih glava). Pa onaj tko je jedini u povijesti čovječanstva i bacio atomsku bombu na civile (Hirošima i Nagasaki). Pa onaj tko nema nikakvih skrupula u ostvarivanju svojih ratnih ciljeva. Pa onaj tko upravo sada i dalje u vukojebinama svijeta koristi projektile sa osiromašenim uranom.

Da, pogodili ste, taj netko je - SAD. Najveća nuklearna velesila na ovom planetu od kada je svijeta i budala.

Brže-bolje su se sjetili prosvjedovat´ (u prijevodu: sad im guza radi ko meduza, jer dok su se oni bavili Irakom - S.Koreja im je iza leđa ostvarila ono što Iran odavna želi, ali ne može), brže-bolje su skočili tražiti sankcije (ama što uzeti ili sankcionirati onomu - tko ionako ništa nema?), brže-bolje su stali drečat kako je to nečuveno. Pa i jest nečuveno prijatelji!

Znate što je nečuveno?

-Nečuveno je da ´slučaj Sjeverna Koreja´ svjetskom policajcu SADu služi kao kamuflaža za puno gore stvari koje se događaju u Iraku.

-Nečuveno je da Busheva administracija S.Koreju koristi za guranje bitnijih stvari pod tepih (pedofilska afera etc).

-Nečuveno je da Ameri S.Koreju izvlače iz rukava samo kad i gdje njima odgovara.

-I nečuveno je da ostatak svijeta tako lako pada na tu prozirnu igru.

Da prijatelji, Sjeverna Koreja je bila i prije Bombe. Sviđalo se to nekomu ili ne.

-Ludi Kim je i prije bio.

-Diktatura je i prije bila.

-Izgladnjivanje vlastitog naroda je i prije bilo.

-Tajni koncentracijski logori za sjevernokorejski narod su i prije bili.

-Tisuće napuštene i do smrti izgladnjele sjevernokorejske djece su i prije bile, pune su ih ulice.

-Potpuna izolacija jednog totalitarnog i bolesnog i umobolnog i paranoičnog režima je i prije bila – i jest.

A gdje je onda SAD i zabrinuti svijet bio? Ha? Gdje je onda bio UN? Gdje je onda bilo Vijeće (ne)Sigurnosti? Gdje su svi ti dušobrižnici onda bili?! Gdje su bili kad su iz Sjeverne Koreje dopirali vapaji milijuna umirućih i izgladnjelih ljudi?! Gdje su onda bili, to ja vas pitam!?!

Bili su na naftnim poljima Iraka (ćućali naftu borati!). Na kojima je usput, ali i nimalo slučajno rečeno – i danas u bombaškom napadu izmasakrirano 13, a ranjeno 46oro ljudi. Odnosno, trinaestoro mrtvih i četrdeset i šestoro ranjenih više nego u podzemnom nuklearnom pokusu Sjeverne Koreje.

59 žrtava u jednom danu. Mislite da je to malo? A koliko ih je bilo jučer? A prekjučer? Ne znate? Ne znam ni ja. Ne znam – priznajem. Postalo mi je sve ravno. Ajmo ih onda brojat. Šta je, šta ste stali?! Rekla sam ajmo ih brojat, ajmo junaci:

jedan,

dva,

tri,

četiri,

pet,

Å¡est,

sedam,

osam,

devet,

deset,

jedanaest,

dvanaest,

trinaest,

četrnaest,

petnaest,

Å¡esnaest,

sedamnaest,

osamnaest,

devetnaest,

dvadeset,

dvadestjedan,

dvadestdva,

dvadesettri,

dvadesetčetri,

dvadesetpet,

dvadesetšest,

dvadesetsedam,

dvadesetosam,

dvadesetdevet,

trideset,

tridesetjedan,

tridesetdva,

tridesettri,

tridesetčetri,

tridesetpet,

tridesetšest,

tridesetsedam,

tridesetosam,

tridesetdevet,

četrdeset,

četrdesetjedan,

četrdesetdva,

četrdesettri,

četrdesetčetiri,

četrdesetpet,

četrdesetšest,

četrdesetsedam,

četrdesetosam,

četrdesetdevet,

pedeset,

pedesetjedan,

pedesetdva,

pedesettri,

pedesetčetiri,

pedesetpet,

pedesetšest,

pedesetsedam,

pedesetosam,

pedesetdevet.

Šta je? Teško vam je brojat? Prepatetično? I neka je. Jer ovo je samo od danas.

I prosvjeduje li zbog ovih mrtvih tko? Traži sankcije? Traži barem intervenciju ili možebitno reakciju Vijeća Sigurnosti? Izražava li itko barem zabrinutost? Itko? Di ste sad junaci?

I da, u pravu ste, potpuno ste u pravu – ovo što S.Koreja radi je potpuno sranje, svijetu fakat ne treba još nuklearnih sila, ne treba mu ni zračenja, ni bombi, ne treba mu ni luđaka, ni diktatora, ni beskrupuloznih manijaka, ni svega onoga što onaj Kim Junior predstavlja. Dabogda se okliznuo o svoju zlatom optočenu kadu i slomio vrat. Toliko o tom kretenu.

Ali shvatite jedno - svijetu ne treba ni da ga SAD vodi žedna preko vode (neće meni nitko pored zdrave pameti mazat´ oči i prodavat´ roge pod sviću).

Å to mislim o ljudima koji odbijaju glasati se kao isti October 3, 2006

Navodno su ljudi nekoć davno mnogo više razmišljali. Koristili mozak u svakoj prilici, a ne samo kad je za to bio poseban povod. Od svijetla svijeće boljela bi glava pa bi s mrakom lijegali u neudobne krevete i u nemogućnosti da padnu u san - padali u promišljanja. I mislili su tako, mislili, sve dok nisu domislili mnoštvo tehničkih naprava koje misle umjesto njih. Računala, kalkulatore i sl. naprave. I potom su zaboravili misliti, kao u nekom proročanskom SF romanu, i prepustili se svijetu da ih vodi, umjesto da slučaj bude obrnut.

Sjećamo se tako jednog bradatog starčića iz tog misaonog vremena. Sjećamo, kažem, ne da mislimo o njemu - jednostavno sjećamo. Taj je kosmati dida, zvučnog imena Aristotel volio jako mnogo razmišljati. Tako je jednog dana, odmah pošto se ustao i prešamarao ženu i ostale robove, naumio provesti dan uobičajeno - razmišljajući. Jedina razlika koju je bitno istaknuti jest ta što se taj dan, pišući svoju velebnu Politiku, dovitio jedne zaista divne rečenice: Tko nije građanin - nije čovjek.

Naravno, u ono vrijeme kad je on kao imućni Atenjanin bio gazda u svom Oikosu i kad su mu svi bili podređeni, a on je određivao tko će biti čovjek - tko životinja, ovakva izjava imala je mnogo više smisla nego danas. Ili ona i danas vrijedi? I to možda više nego što mislimo.

Budući da se rađamo u političkoj zajednici, nije li logično vjerovati kako bi u toj istoj zajednici trebali aktivno sudjelovati? Unatoč mome na trenutke eugenično konzervativnom političkom stavu koji kaže kako nipošto ne bi svi ljudi trebali imati jednaka politička prava, vjerujem da bi svi ljudi ipak trebali izlaziti na izbore. Od lokalnih ( posebice lokalnih ) do regionalnih i na kraju - državnih. Svi bi trebali ići dati svoj glas bilo kojoj stranci i bilo kojem političaru, umjesto da taj glas bude upotrijebljen protiv nas. Jer politika političara je sasvim jasna i logična; svaki će se neiskorišteni glas tretirati kao glas za. Šutnja je potvrdna. Ako se ne bunimo, onda nam valjda odgovara.

Zašto ne glasamo? Zato što su oni svi isti, zato što moj glas neće ništa promijeniti, zato što je to sve kapitalistička gamad i za sve su oni krivi, nisu zaslužili da glasamo za njih, zato što mene politika ne zanima i sl. izjavice.

Što je u ovom načinu promišljanja pogrešno? Pa krenimo redom. Prvo, oni nisu svi isti. U konačnom cilju možda i jesu, ali u metodama nipošto nisu. Možda je razlika nebitna i mala, no da je tako ne bi u našoj vječnoj tranziciji bilo toliko previranja oko ljevičarskih komunističkih svinja i desničarskih zadrtih Tompsonovaca. Eto prvog dokaza da nisu svi isti.

Drugo, moj glas neće ništa promijeniti. Naravno da neće - ako ga se ne bude čulo. Zamislite sad situaciju kad stotinu i dvadeset tisuća ljudi tako misli. Ma dovraga, više od stotinu i dvadeset tisuća ljudi. Zamislite da 35% populacije tako misli, svatko navođen svojim razlogom odbija izaći na izbore. Kuda će otići tih 35% glasova? Mislim da je jasno. A kad bi tih 35% ljudi odlučilo glasati, mislite da se ništa ne bi promijenilo? Primijenite ovu logiku na lokalnu samoupravu i dobro, dobro razmislite bi li se promijenilo. Ja tvrdim da bi.

Treće, političari nisu neki Bogom dani ljudi čija je misija osigurati svima topao dom i mercedes. Nisu, pobogu, nisu. Oni zastupaju mišljenja. Oni su odvjetnici naroda s premijom zvanom odgovornost. Plaćeni su da rade svoj posao, nisu država, već dio države, onaj koji upravlja jer se ostatak ljudi u državi složio da je tako dobro. Bolje nego da se dva milijuna ljudi gura u sabor. Eto, upravo zato odabiremo političare da nas zastupaju. I zašto im onda okrećemo leđa? Ako nas zajebu - skinimo ih s vlasti, ako nas usreće - dajmo im zeleno svijetlo da nastave. Ali ostati kod kuće na izborni dan? Licemjerje.

Onaj tko ne glasa - nema pravo prigovoriti vladi. Onaj tko ne glasa - nema pravo smatrati se građaninom. Što je on? Višak koji šteti.

Nadalje, kao četvrto, mene politika ne zanima. Ma nemoj, Boga ti, ne zanima te politika. Naravno da te ne zanima kad ni ne znaš što je to politika, i kad misliš da se i ti ne baviš politikom. Jer ne razmišljati i ne baviti se politikom je isto jedna vrsta politike. Kao što je i neimanje komentara - komentar.

Što je to demokracija? Mogućnost da damo otkaz svome odvjetniku i nađemo boljeg da nas zastupa. Možda kada bi malo više mislili i djelovali umjesto da mašemo rukom, možda bi nam onda bilo bolje. Možda kad ne bismo smatrali državu stranim tijelom, već se osjećali kao aktivni dio nje, možda bi nam bilo bolje. A možda, da zaključim, nismo bolje ni zaslužili.

Davor Butković - kolumnist bez pokrića September 16, 2006

Ulazak Maria Ančića u finale Pekinga podsjetio me na prošlotjedni komentar Davora Butkovića u Jutarnjem listu, a u kojem se dotični ugledni novinar, kolumnist i komentator raznih aspekata hrvatske zbilje obrušio na hrvatske sportaše. Povod je Butkoviću bio egzibicionistički izlazak sada već opjevane čuvene narodnjačke trojke Balaban, Olić i Srna u Fontanu, a što je ovaj, malo je reći, dočekao na nož. Kako se od dugogodišnjeg novinara više očigledno niti ne očekuje da barata činjenicama i faktografijom već mu je prepuštena apsolutna sloboda u kreiranju tekstova, već su mu se nekoliko puta zalomile nebulozne priče i komentari koje niti uz najbolju volju nikako ne možemo prihvatiti.

Butković se raspisao o nogometu, ali i tenisu, te ostalim sportovima u kojima se hrvatski sportaši ponašaju poluprofesionalno (!!!) i ulaze u finala koja, po njemu, nikada ne osvajaju! Krivci su, može se zaključiti iz teksta, neuredan život, izlasci, mentalitet ili nešto slično. No, ako je za trojicu nogometaša i imao kakvog argumenta (mada se nije dogodilo ništa strašno ni nepopravljivo), teško da za bilo koji od ostalih hrvatskih sportova u današnje vrijeme ima povoda ovakovom pisanju. Da se ugledni novinar ovih dana prošetao kojih nekoliko metara do svoga susjeda na Pantovčaku Mirka Filipovića, ovaj ga je mogao u srdačnom razgovoru obavijestiti npr. o svom aktualnom osvajanju Grand Prix-a u Japanu i osvajanju titule svjetskog prvaka. Hrvatski teniski poluprofesionalci (kako ih naziva Butković) i dalje su službeni prvaci na ljestvici Davis Cupa i vlasnici istoga trofeja, a dvojica najboljih, Ljubičić i Ančić, cijele su ove godine u top deset na Race ljestvici, a uglavnom i na ukupnoj ljestivci najboljih svjetskih profesionalnih tenisača. Ljubičić je kao treći igrač svijeta u svjetskim sportskim razmjerima ipak relativno nepoznat (pogotovo u usporedbi s prvom dvojicom, Federerom i Nadalom), no lakrdija je ako je nepoznat i domaćim medijima.

Kod Butkovića iščitavam zamor materijala (godine su to napornoga novinarskog posla), očigledno je zapravo i da više uživa u komentiranju i ocjenjivanju raznih sorti vina sa raznih krajeva svijeta, te zagrebačkih restorana, a i sam život na visokoj nozi u najelitnijem zagrebačkom naselju, vjerojatno je učinio svoje; jednostavno je izgubio kontakt sa stvarnim svijetom i običnim ljudima. Nadam se da ću uskoro naći vremena i za pokoji komentar njegovog političkog kolumniranja i kontempliranja.