Projekt peljeÅ¡kog mosta, odnosno joÅ¡ bezimenog i nepostojećeg mosta koji će povezivati kopno sa poluotokom PeljeÅ¡cem(nadajmo se da ga neće blagosloviti kao dubrovaÄkog pa da mu ime ovisi o tome s koje mu strane prilazite), ima i dobrih i loÅ¡ih strana oko kojih će se vjerujem lomiti joÅ¡ mnoga koplja.
Svatko ovdje s juga reći će vam da za taj most navija i nema ništa protiv, ali svi će se s pravom pitati koja je cijena toga megalomanskog poduhvata. A u tom grmu leži predizborni zec.
Dakle apsolutno pozitivne strane tog povezivanja kopna kod Kleka s kobasom od poluotoka Pelješca su:
-povezivanje hrvatskog teritorija - bajpasom na PeljeÅ¡ac zaobilazi se do sada obavezni dvostruki prelazak BiH granice pri svakom izletu na jug - stvaranje uÄinkovite alternative prolasku kroz Neum
-potpuna sloboda kretanja na cjelokupno vlastitom teritoriju bez pravljenja problema od BiH susjeda
-anuliranjem graniÄnih zastoja skraćuje se put ka krajnjem jugu (Dubrovnik, Cavtat etc), i 15min znaÄi puno, kao najbolji primjer opet navodim izgradnju dubrovaÄkog mosta
-prometno približavanje unutraÅ¡njosti PeljeÅ¡ca i otocima koji se na PeljeÅ¡ac nadovezuju (KorÄula, Mljet)
-cesta donosi gospodarski razvoj cijelog podruÄja koje je sada prometno izolirano i uvelike ovisi samo o nedostatnim trajektnim linijama (do KorÄule možete stići ili trajektnom odisejom PloÄe-Trpanj-bus-Orebić-trajekt-KorÄula ili auto avanturistiÄkom odisejom Neum-Ston-cesta smrti dužinom PeljeÅ¡ca-Orebić-promiÅ¡ani bubrezi-trajekt-KorÄula, a za Mljet ni ne pitajte)
Od svih ovih razloga po meni su najjaÄi gospodarski razlozi razvoja regije. Povezivanjem s kopnom cijelo bi ovo podruÄje procvalo.
Pitanje granica je uvijek bilo pitanje dogovora, a druga je stvar Å¡to se naÅ¡i i njihovi glavonje nikako ne mogu dogovoriti. Stoga se postavlja logiÄno pitanje, ako se ne mogu dogovoriti pa kako onda planiraju (i planiraju li uopće) nastaviti Dalmatinu do Dubrovnika? Kako uopće zavrÅ¡iti autocestu do juga ako ne prelaskom preko BiH teritorija - pa neće nam valjda A1 ploviti zrakom?
Kad se stvari ovako postave vrlo se lako dolazi do razotkrivanja politiÄkih manipulacija i nepotrebnih meÄ‘udržavnih koÅ¡kanja. Oni nama spomenu granice, mi njima most, princip prijetiÅ¡ mi prijetim ti. Da ne spominjemo i malu Äinjenicu kako zavrÅ¡etkom planirane dionice autoceste od Å estanovca do PloÄa, graÄ‘evinari ostaju bez posla pa ih hitno treba prebaciti na novo gradiliÅ¡te, a koje kao Å¡to smo već spomenuli sve je izglednije neće biti autocesta ka Dubrovniku. Stoga je iznaÄ‘eno zgodno rjeÅ¡enje – novi most i prilazni putovi (jer je u pitanju i cijela peljeÅ¡ka dionica ceste od budućeg mosta do prikljuÄka na magistrali, koja će ukljuÄivati i nekoliko tunela).
A tek Å¡engenske granice koje se pomiÄu prema istoku! Ajoj! Bolje da s tim ni ne poÄnemo. EU nameće neka pravila koja Hrvatskoj diktiraju puno toga.
Sad pogledajmo negativne strane ovog grandioznog projekta:
-država nema para stoga…
-upravo ta grandioznost ili kako bi naš narod britko rekao – A ki će to platit?
Predizborni projekti naÅ¡ih vlastohlepnih politiÄara željnih vjeÄne slave uvijek su bili najskuplji – jer se lome na grbaÄi naroda. ÄŒaÄić je imao autocestu a Sanader hoće most. Dakle platit će narod. Krvavo.
-dodatno zaduživanje, cijene ovakovih megalomanskih poduhvata na kraju uvijek premaÅ¡e sve aproksimativne izraÄune, pa ako sad spominju milijardu ipo slobodno množite na desetu. Kredite će otplaćivati i naÅ¡i Äukununuci, ako ih uopće bude.
PriÄe o planskoj otplati i da cesta otplaćuje samu sebe, uvjeravaju narod da se ceste grade potpuno besplatno same od sebe, ali i vrabac zna da ni lopata ne kopa sama.
-željeni gospodarski procvat nažalost nosi i rasprodaju zadnjih (najljepÅ¡ih) dijelova naÅ¡e obale. OlakÅ¡an pristup raznoraznim investitorima je olakÅ¡an pristup raznoraznim manipulatorima, a relativno netaknuti jug upravo Äeka da ga popljaÄkaju i izobliÄe
-nekontrolirana izgradnja, bauk naše obale
-zanemarivanje ekologije, zadiranje u netaknutu prirodu. Dovoljan je samo jedan kamenolom, a jednom izgubljena prirodna ravnoteža teško se ako i ikad vraća
Dakle, graditi treba, a graditi su izgleda tvrdoglavo naumili htjeli mi to ili ne (Hrvatska Vlada je i službeno raspisala javni natjeÄaj) pa neka nam je bog svima na pomoći da sve na dobro izaÄ‘e.
Bush nam u Hrvatsku stiže, Al´Qaida sve bliže i bliže
May 8, 2007
Ovih se dana u naÅ¡im vjeÄno žednim medijima pojavila kratka vjestica o možebitnom skorom posjetu ameriÄkog predsjednika Busha Hrvatskoj. Na taj probni balon poradovaÅ¡e se mnogi Hrvati, ali dva ponajviÅ¡e - naÅ¡i Stipe i Ivo!
Poveselio se predsjednik Stipe novom žvaljenju sa Bushom, a premijer Ivo hvatanju mister prezidenta pred pantovÄanskim WCom, baÅ¡ ko´ onomad u Washingtonu kad se udruženo lobiralo/kumilo za NATO. Misle si oni - upalilo je ono silno uvlaÄenje/navlaÄenje i naglaviÄno sklepane poÅ¡alice o ljepoti jadranske obale!
Već vidim, Dubrovnik, biser Jadrana, varenje Å¡ahtova, slikavanje na Stradunu, Laura u Å¡eÅ¡iriću razgledava, naÅ¡ naoÄiti Premijer Å¡armira Prvu damu izvlaÄeći Orlandov maÄ (Å¡ta će njemu ionako je kip), mister prezident leÄ‘ero u kratkim rukavima uz Å¡eretski osmijeh naganja golubove, tajne službe Å¡ize!
Već vidim Brijuni, vožnja Titovim mercedesom međ´ jelenima lopatarima, grupna slika sa Titovom stogodiÅ¡njom arom na mister prezidentovom ramenu, Laura rupÄićem briÅ¡e kakicu sa suprugova odijela, tajne službe Å¡ize!
Već vidim PantovÄak, pentranje uz zavojite stepenice, mister prezident nespretno zapinje, ÄŒobi se požrtvovno baca pod mister prezidenta i ublažava pad, razgovor ugodni na onom otomanu uz Äaj i keksiće, Stipe priÄa vicove, Laura briÅ¡e proliveni Äaj iz suprugova krila, tajne službe Å¡ize!
Već vidim silazak na Dolac međ´ populus i babe, zagrljaji, Å¡estinski Å¡eÅ¡irić na mister prezidentovoj glavi uz kuÅ¡anje sira i kravatu umoÄenu u vrhnje, svirka tamburaÅ¡a, mister prezident razdrljene koÅ¡ulje razdragano hopsa, Laura koluta oÄima, tajne službe Å¡ize! Idila!
Već vidim Bikijada u RadoÅ¡iću, seoski dernek, volovi, mister prezident sav oduÅ¡evljen napokon međ´ svojima, Oimpijada seoskih sportova, mister prezident razdragano baca kamena s ramena, tajni agent pada pokoÅ¡en kamenom međ´ oÄi, Laura stavlja peku na glavu: That´s not my husband, I don´t know that man! Narodni guslar Mile Krajina:
Kad je Buš u Radošiće bijoooo,
Janjet´nu jeo crno je pijoooo,
Loru je ganjo cuclao je lizuuuu,
Bikove je gledo tijo Kondolizuuu!!!
Eto! Mi i Ameri! Croatia & USA! Tko nam išta može!
Ali avaj, nismo mi te sreće! Naime vjestica veli da mister prezident Bush ako će i svratiti onda će svratiti na kratko, leteći, usput. U sklopu prijateljske turneje po Albaniji i ostalim balkanskim nedođijama, kojom mister prezident baš kao i Nixon nekoć, bezuspješno pokušava vratiti popularnost i simpatije vlastite nacije (po nedavnoj anketi ´popularnost´ u SADu mu je pala na rekordnih 27% potpore). Dakle, žvaljenje, naganjanje, hopsanje, kamena s ramena po Lijepoj Našoj treba uzeti sa rezervom.
Sve nekako podsjeća na jedan drugi predsjedniÄki posjet ili bolje reÄeno - jednominutan skeÄ, kad se tadaÅ¡nji USA prezident Clinton siÅ¡ao u Zagreb popiÅ¡at´, a predsjednik Pokojni ga doÄekao na crvenom tepihu sve mu noseć´ papira da se obriÅ¡e.
A ništa narode. Barem se ovaj put kompletan postav nacionalne galerije neće preselit na Pleso.
(ovo je tekst kojeg sam napisao u prosincu prošle godine, no danas je aktualni jednako kao i tada)
Ivica RaÄan je jedan od likova koji se pojavljuju u KuljiÅ¡evom povijesnom spektaklu Majmuni, gangsteri, heroji, geniji, lupeži i papci, tu knjigu sam nedavno dobio kao preuranjeni božićni poklon i dok sam Äitao knjigu (nisam proÄitao baÅ¡ sve) zaintrigirao me gornji naslov, a ionako sam mislio napisati pokoji profil politiÄara na naÄin kako ih ja vidim. Poput BalaÅ¡evića, nemam namjeru spominjati daleku proÅ¡lost i bitke daleke nego kontekst u kojem Ivica djeluje u posljednjih 15ak godina, taman onoliko koliko dugo ja smijem (legalno) igrati zaokružilice na biraliÅ¡tima.
No nekoliko biografskih podataka je neizbježno; roÄ‘en je u veljaÄi 1944 godine Å¡to znaÄi da će uskoro napuniti 63 godine - zanimljivo je da je roÄ‘en u njemaÄkom radnom logoru te da je preživio bombardiranje Dresdena (!?), kako se vratio kući i poÄeo penjati po partijskoj strukturu nije toliko bitno za priÄu osim naravno u detalju da su ga devedesete doÄekale na poziciji Å¡efa komunistiÄke partije hrvatske koju je predvodio na glasovitom kongresu KP u sijeÄnju 1990 godine. Tada, u okruženju u kojem je već žestoko dominirao Slobodan ne Äujem dobro MiloÅ¡ević RaÄan je skupa s delegacijom iÅ¡etao iz dvorane. Ono Å¡to je bitno ne zaboraviti je da nije iÅ¡etao prvi, nego tek nakon Å¡to su odÅ¡etali slovenci; da li je Ivica tada samo poÅ¡tivao proceduru pa se taj potez Äinio u skladu sa statutom ili je pak to bio akt odvajanja od majke partije nije totalno jasno - no kako se to zadnjih dana potencira, “povijesni kontekst†je od toga napravio veliku pozitivnu odluku tadaÅ¡njeg Å¡efa svih hrvatskih komunista.
Druga bitna odluka koju svakako treba navesti je raspisivanje prvih slobodnih izbora, neovisno o tome koliko je to tada bilo logiÄno napraviti (u odnosu na rat ili graÄ‘anski rat koji je ionako bio na laganoj vatri) odluka koju je napravio je pokazala razinu trijeznog razmiÅ¡ljanja. Vjerujem da je i njemu tada bilo jasno da mu se spremaju godine opozicijskog rada (ne samo njemu osobno kome je pozicija u najmanju ruku bila upitna, nego i cijeloj partiji) te da izbore raspisuje u mentalnom raspoloženju teleta na putu u klaonicu. Da li je tada u žaru predizborne borbe za život poslije izborne noći skovao frazu “stranka opasnih namjera†ili je bio vizionar nije niti danas jasno baÅ¡ kao ni mnogi drugi njegovi potezi koji ispadnu OK, no nisi baÅ¡ na Äistome da li je to ispalo tako sluÄajno ili namjerno.
SDP ili stranka demokratskih promjena cijele se devedesete (pa i danas) ponaÅ¡ala pomalo anarhiÄno, a ni Älanstvo nije bitno bolje pa ste tako unutar jedne stranke mogli pronaći dokazane komuniste (ala RaÄan), kvazi_socijalistiÄke nacionaliste (ala Tomac) ili pak populistiÄki orijentirane liberale - ako je to ispravan opis danaÅ¡njeg zagrebaÄkog gradonaÄelnika Bandića. No zajedniÄko cijelom tom razdoblju, pa i danaÅ¡njem stanju je da odluke donosi provjereni “stari†kadar koji je i krajem sudbonosnih osamdesetih bio blizu (ili barem na oku) RaÄanu te se struktura stranke, a osobito vrh piramide gotovo i nije promijenio u posljednjih desetak godina, s naravno RaÄanom kao konstantom.
Treće sijeÄanjske izbore RaÄan je doÄekao zajedno s HSLSom kojega je tada vodio karizmatiÄni Dražen BudiÅ¡a - BudiÅ¡a je kao Å¡to znamo imao karizmu crveno, bijelo plavog slona u staklani i u filmu “novo, novo vrijeme†ima famozni kadar kada RaÄan u automobilu objaÅ¡njava BudiÅ¡i Å¡to treba reći, a ovaj to poput spužve upija i potom ponavlja na pozornici. Dražen BudiÅ¡a i HSLS, baÅ¡ kao i mnogi drugi likovi koji se povremeno pojavljuju kao privjesci SDPa služe vjerojatno da neutraliziraju komunistiÄku hipoteku koju za sobom vuÄe SDP. MiÅ¡ljenja sam da je ta hipoteka samo u glavama SDPovaca jer se ionako većina komunista i socijalista danas nalazi izvan struktura SDPa, a sva je Å¡ansa da ih je daleko viÅ¡e u HDZu, jer pred izbore devedesetih u SDPu su ostajali vjerojatno samo oni koji nisu shvatili Å¡to se dogaÄ‘a ili oni koji su u cijeli koncept doista vjerovali. SDP nije bila stranka u kojoj je bilo ugodno biti Älan u devedesetima.
No, kao i u drugim tranzicijskim zemljama, socijalisti su i kod nas napredovali i te dvije tisućite su bili na rubu da dobiju izbore, Å¡to se u konaÄnici i dogodilo, a tamo se Ivica RaÄan joÅ¡ jednom zatekao na vrhu, te je pozicija premijera bila rezervirana za njega. Problem trećesijeÄanjske vlade je u osnovi bio taj Å¡to je bila koalicijska u zemlji koja nema tradiciju i kulturu koaliranja; joÅ¡ kada u mix ubacite nekoliko frustriranih politiÄara (BudiÅ¡a, TomÄić). Priznali mi to ili ne, RaÄanov mentalitet je bio sjajan za tu vladu jer mu on prijeÄi donoÅ¡enje hitrih odluka (možda jedina takva je famozni RaÄan-DrnovÅ¡ek paraf), no isto tako je puno vremena provedeno na usaglaÅ¡avanje meÄ‘usobnih stavova i kako to obiÄno biva, od dvije ili tri dobre ideje koje je trebalo pomiriti stvara se Äetvrta frankenÅ¡tajnovska koja nema baÅ¡ previÅ¡e veze sa stvarnošću.
Totalno oÄekivano, na izborima 2003. koalicija gubi i unatoÄ labavoj mogućnosti da se ipak sakupi kakva-takva većina, Ivica Å¡utke i gotovo s olakÅ¡anjem odlazi u oporbu na regrupiranje. Koalicija je izgubila, ne samo radi sjajne kampanje koju je provodio HDZ nego i radi nemogućnosti/nesposobnosti prezentacije vlastitih rezultata tijekom ÄetverogodiÅ¡nje vladavine.
Zadnje tri godine Ivica predvodi SDP i pripreme za izbore slijedeće godine su navodno u tijeku, no ne vidim da je SDP bilo Å¡to nauÄio ili promijenio u posljednjem razdoblju. Neko vrijeme Ivice nije bilo ispred ekrana (ili mene nije bilo da ga tamo vidim), no Äini mi se kako je vidno ostario i smrÅ¡avio; vidim u njemu osobu koja je proÅ¡la svoj maksimum (ili kako je to ÄŒaÄić nedavno rekao “svaka osoba ima svoje vrijeme i njegovo je proÅ¡lo“) te je on danas u laganom fade_outu, no i taj fade_out, svojstven samo Ivici RaÄanu može se razvlaÄiti joÅ¡ godinama.
Da li je Ivica RaÄan mogao uÄiniti viÅ¡e? Pa vjerojatno je; mnoge njegove odluke ili stavovi plod su dnevno politiÄkih interesa i recimo jedno od najvećih razoÄarenja koje je oÄigledno iza sebe ostavio je famozna pretvorba i privatizacija, Äija revizija nije zavrÅ¡ila onako kako su glasaÄi to doživjeli. Ivica oko sebe povremeno okupi ekipu koja nikako ne spada unutar SDPovih svjetonazora (ili barem ono Å¡to bi njihovi svjetonazori morali biti), poput recimo Mirka Filipovića koji po svojem ponaÅ¡anju i stavovima viÅ¡e odgovara HSPu nego HDZu a osobito ne SDPu, ili pak posljednji manevar s Ante Kotromanovićem koji bi bio kontroverzna osoba na viÅ¡e od jedne razine i da je Älan ekstremne desnice.
No najveći propust SDPa, a samim time i Ivice RaÄana na njegovom Äelu je nedostatak priprema za budućnost. Naime, Äini se kako je SDP jedina preostala stranka koja nije proÅ¡la svoje unutarnje lomove. S danaÅ¡nje pozicije to se možda može protumaÄiti kao stabilnost i staloženost vodstva, no meni to viÅ¡e izgleda kao kuća od karata koja zasada funkcionira, no Äim se izmakne kljuÄna karta koja cijelu kuću drži na hrpi, sve će se sruÅ¡iti. Ivica RaÄan je u posljednjih petnaest godina u cijelosti propustio regrutirate nove ljude koje bi kroz stranaÄke strukture progurao do vrha i pripremio ih za svoj neminovni odlazak.
Sanaderova teorija o Ivici RaÄanu kao hipoteci je u stvari totalno toÄna, no svi znamo da se na temelju hipoteke u svakoj banci sasvim sigurno neÅ¡to može dobiti, pitanje je samo kada će to doći na naplatu.
Sve je po zakon, sve je po zakonu!!!
April 13, 2007
NaÄelo pravednosti temeljno je naÄelo svake pravne države. Njegovo filozofsko utemeljenje iznio je nekih davnih dana gospar Aristotel u svom znamenitom djelu “Nikomahova etika” gdje on on ideju pravednosti izjednaÄava sa najviÅ¡om vrlinom a koja se tumaÄi kao suglasnost sa zakonom i zahtjevom za jednakost.
Aristotel ide i dalje pa praviÄnost tumaÄi kao poseban oblik pravednosti koji sudu daje ovlaÅ¡tenje da postupa i mimo zakona u sluÄajevima kada bi primjena nekog zakona bila previÅ¡e stroga ili ako je sam zakon propustio regulirati neku materiju.
U nekom idealnom, utopijskom svijetu, pravednost, pravo, pravda, moral trebale bi biti jedinstvene kategorije. Osim, naravno, ako živite u Hrvatskoj. Ovdje su stvari poneÅ¡to drugaÄije.
NajÄešći prigovori ideji pravne države idu na raÄun sudova te ih se, Äesto i s pravom, apostrofira kao najodgovornije za izigravanje, ustavom i zakonima proklamirano naÄelo zakonitosti. A je li baÅ¡ tako? Ili toÄnije, je li baÅ¡ samo tako?
Prikažimo to na jednom primjeru. Za to će nam trebati povratak u prošlost. 15 godina bit će sasvim dovoljno.
Dakle, pojavi se jedan moćan trgovac (koji svoju ekonomsku snagu temelji na sprezi s politiÄkim vlastodrÅ¡cima) i ovakvu dilemu postavi pred MORH.
-   NaÅ¡a Hrvatska (ovo je potrebno posebno naglasiti) vojska podnosi strahovit teret u obrani zemlje i potrebno je da se, jel’te, takva vojska i nahrani. Ja sam, eto igrom sluÄaja, u mogućnosti da za naÅ¡u Hrvatsku (joÅ¡ koji put ponoviti) vojsku osiguram redovnu isporuku neophodnih namirnica. Evo rećemo, patata (Ante kako se ono patata kaže književno? E krumpir, krumpir)…dakle, predmetna patata na tržiÅ¡tu koÅ¡ta 2 kune ali moja patata, hrvatska patata je posebna patata koja je izložena blagotvornom djelovanju južnjaÄkog sunca. I ne samo to, naÅ¡a patata, hrvatska jel’te.. sama izlijeće iz zemlje kad je spremna za konzumiranje, ne treba je Äak ni vaditi. Možete li to vjerovati? E pa roÄ‘o, jasno je onda da je ne mogu dati po toj cijeni. Mislim da je 6 kuna sasvim prihvatljivo za moju, naÅ¡u hrvatsku patatu. Jel’tako?
Nadležni u MORH-u razmišlja, tešku odluku treba donijeti u trenutku a naš trgovac nastavlja.
-   Mora vojska neÅ¡to jest, jel’ tako a bogami, neće ni nama biti loÅ¡e.
I eto ugovora. Ugovor je, kao Å¡to znamo, dvostrani akt u kojem postoji suglasnost volja ugovorenih strana (molim? Kome to nije jasno?). Dakle, sluÄaj je u potpunosti pravno reguliran.
I što se onda događa?
Nekoliko godina poslije naÅ¡ trgovac nije samo bogat Äovjek nego i relevantna politiÄka faca u svom kraju. MeÄ‘utim, osili se, kako to već biva i poÄne izlijetati izvan dogovorenih okvira.
E ne’Å¡ majci!!!
Po hitnom postupku, naÅ¡ trgovac uredno zaprimi Äitav niz kaznenih prijava. Ocrnjuje ga se na sve strane, huÅ¡ka se narod koji vapije za pravdom. ”Tko kaže da mi ne želimo lopovima stati na kraj”?
I tu onda nastupaju sudovi. Jedino relevantno o Äemu sud može razglabati u okviru debilne kaznene prijave jest jesu li ugovori koje je naÅ¡ trgovac, a sada politiÄar, sklopljeni po pozitivnim pravnim propisima RH? Jesu, dabome da jesu. NaÅ¡ trgovac je iz ugledne poljoprivredne familije, ne bi on drugaÄije ni mogao postupati.
I što se onda događa? Naravno, trgovac biva oslobođen jer u njegovom postupanju nema protupravnosti. Čovjek je sklopio ugovor, po njemu postupao i što sad?
Izio vuk magare reći će prosjeÄni, rezignirani graÄ‘anin. Nema tu sreće.
Ali ima. Ili toÄnije, moglo je biti kada bi državno odvjetniÅ¡tvo postupalo po zakonu. A postupanje po zakonu u ovom sluÄaju bilo bi podizanje optužnice protiv nadležnih u MORH-u koji su takav, po državu Å¡tetan ugovor, sklopili s naÅ¡im trgovcem. U tom sluÄaju bi se moglo suditi ne samo takvoj osobi nego bi i naÅ¡ trgovac bio optužen za podstrekivanje sklapanja Å¡tetnog ugovora.
Naravno, državno odvjetniÅ¡tvo u ovom kao ni u nizu takvih sliÄnih sluÄajeva, nema snagu bilo Å¡to napraviti jer su ….ma Å¡to dalje priÄati. E sad ovaj sluÄaj prebacite na sve hrvatske sluÄajeve kao Å¡to su privatizacija, pizdarije s bankama, ovo-ono…i dobit ćete poantu priÄe.
Stoga, kad slijedeći put budete Å¡etali ulicom i razmiÅ¡ljali o ovom (a o Äemu bi drugom?) pa ispred vas naiÄ‘e sudac lokalnog suda, nemojte pljunuti njega. Pljunite državne odvjetnike. PolitiÄare nećete pljuvati. Oni ne prolaze vaÅ¡om ulicom. Barem ne pjeÅ¡ke.
O, ja vjerujem da je Jadranka Kosor do svoje stanÄuge od 90 kvadrata doÅ¡la apsolutno u okvirima tadaÅ¡njih zakona, naglasak na - tadaÅ¡njih. I vjerujem da su prijaÅ¡nje stanare ´humano iselili´ i pronaÅ¡li im alternativu. I vjerujem da ona o tome nije niÅ¡ta znala. Uostalom zaÅ¡to bi, zaÅ¡to bi gospoÄ‘a poklonjenom konju gledala u zube? Ja kužim da je ´zamjena´ manjeg za duplo veći stan ´Äista´ i da je sve to obavljeno legalno po zakonu. I znam da sukladno tome Jadranka ima sve papire i steÄeno stanarsko pravo. I shvaćam da je u toj priÄi sve crno na bijelo potkrijepljeno dokumentima koji je ´odrjeÅ¡uju´ krivnje.
Ali i sa svim dokumentima i papirima i zakonima, znate kako kažu – ako smrdi, djeluje i izgleda ko govno…
Naime, sve u toj prljavoj priÄi previÅ¡e asocira na one filmske scene kad neki plavooki nacistiÄki uber SS-ovac ulazi u netom ´humano iseljeni´židovski stan i liježe na joÅ¡ toplu postelju diveći se sada svojem Kokosckhi na zidu.
Iako ovo Hrvatsko ´stanarsko preuzimanje´90ih nema veze s onodobnim nacizmom, metodologija je htjeli priznati ili ne – vrlo sliÄna. Uostalom i nacisti su preuzimali židovsku imovinu ´po zakonu´. DoduÅ¡e - nacistiÄkom antisemitskom zakonu.
To su bila vremena kada je HDZ na taj naÄin, dakle tuÄ‘im stanovima (mahom bivÅ¡ih pripadnika JNA) i sliÄnim, regrutirao ljudstvo. To su bila vremena kada su glaveÅ¡ine nerijetko iÅ¡le po provincijama i popunjavale HDZove redove odanim materijalom: Mate, Ante, Stipe oš´doć u Zagreb, Split, Zadar daćemo ti stan, ne brigaj… To su bila vremena kada je HDZ na taj naÄin ´zaslužnicima´ popunjavao naglo ispražnjene vojne stanove, to golemo materijalno bogatstvo koje im je kao mana s neba palo u pohlepne ruke.
Vjerujem da je svako mjesto u Hrvatskoj imalo ovakvih primjera, možda ste nekima i svjedoÄili.
DoduÅ¡e, bilo je i manje rafiniranih metoda. Sjećate se vremena kada su gradovima operirale uniformirane naoružane trojke, Äetvorke isl. sa izuzetnim darom provaljivanja i zauzimanja tuÄ‘ih stanova, a nitko im nije htio ili mogao niÅ¡ta. Sjećate se vremena kada je bilo opasno otići bilo gdje jer bi se mnogima po povratku s vikenda na selu znalo desiti da poljube vlastita vrata? ÄŒekala bi ih nova brava, a nerijetko i kompletno nova blindirana vrata skupa sa Å¡arkama i okvirom, a o ´podstanarima´ da ne govorimo.
Sad ćete se zaÄuditi kad kažem da mi se Äak ova druga, sirovija metoda Äak Äini ´poÅ¡tenijom´ od prve. Jer kad pogledaÅ¡ s ove vremenske distance, ova druga metoda barem ´dopuÅ¡ta´ da danas upreÅ¡ prstom i jasno vikneÅ¡ – ukrao si (Iako oni koji su tada noćima iza vlastitih vrata doživljavali traume osluÅ¡kujući nepoznate korake na stubiÅ¡tima – teÅ¡ko da bi to nazvali ´poÅ¡tenijim´)! A ona prva metoda oduzima ti Äak i to pravo, pravo na - imenovanje lopova.
A upravo ta fina razlika koja prvu metodu otimaÄine rascjeljuje od druge metode otimaÄine, a o otimaÄini je i niÄemu drugome rijeÄ, je – zakon.
To su bila vremena kada se robilo i kralo kako otvoreno tako i prikriveno, pod okriljem nedoreÄenih zakona (Äitaj=privatizacija). Dakle govorimo otvoreno, to su bila vremena kada je Hrvatska pod patronatom vladajućeg HDZa, legalno i zakonito - popljaÄkana.
I kažem jasno - Jadranka Kosor nije sama opljaÄkala Hrvatsku, ona Äak takoreći ni nije profitirala (vraga nije, ali eto) u usporedbi sa ´krupnijim´ zvjerkama, ali miÅ¡eva je bilo viÅ¡e, a kad svi miÅ¡evi grickaju isti kolaÄ, malo po malo kolaÄa viÅ¡e nema.
I zato apsolutno vjerujem da gÄ‘a Kosor o tome nije niÅ¡ta znala jer nije htjela znati. Uostalom zaÅ¡to bi ona ÄaÄkala meÄku i iÅ¡la znati viÅ¡e od onoga Å¡to joj je tada bilo potrebno. Odnosno, bolji izraz bi bio - viÅ¡e od onoga Å¡to bi joj tada a i sada bilo ugodnoznati.
I da privedem kraju, situacija danas iliti sukus svega je – izija vuk magarca. Hrvatska može samo lajat i maštat, nema nam vajde.
Kamo sreće da su gÄ‘i Jadranki za njene zasluge dodijelili joÅ¡ kakav stan da se u njega preseli! Ne, nemojte se Äuditi, ponavljam – kamo sreće da su Jadranki i takovima dodijelili joÅ¡ kakav stan da se i u njih presele!
Npr. Kurdi-stan, Tadžiki-stan, Kazah-stan, Uzbeki-stan, Afgani-stan, Guli-stan…
Hrvatska bi danas bila toliko sretnija, ako ne i bogatija.
P.S. O pozadini cijelog ovog sluÄaja, politiÄkim napadima, podmetanjima, vaÄ‘enjem prljavog veÅ¡a baÅ¡ sada, tko koga zaÅ¡to isl. nisam previÅ¡e, jer smatram da će to najbolje pokazati budućnost. Naime svima nam je jasno da smo uÅ¡li u - izbornu godinu.
Ovih dana sve bosanske ali i hrvatske solane rade punom parom. Tuzla vrije, Pag i Ston kljuÄaju, struÄnjaci se hvataju za glavu, sol se prodaje pod zlato, dionice soli rastu, vrijednost Å¡ećera pada, sojina repica bubri, liÄki krumpir se mrvi, kava miriÅ¡e, INA smrdi, indeks stoji, burze padaju, nitko ne zna Å¡ta bi sa sobom, vlada totalno apsolutno i nesagledivo – lu-di-loooo!
Soli nema dovoljno! Potražnja za solju uvelike premaÅ¡uje mogućnosti proizvodnje. Tuzlanska sitna kamena vadi se iz povrÅ¡inskih kopova bagerima i ostalom teÅ¡kom maÅ¡inerijom jer ljudskih resursa nema dovoljno, zavodi za zapoÅ¡ljavanje su poharani, radna se snaga traži i u Rumunjskoj, Kini i Albaniji, kopa se rukama, kopa se nogama, kopa se dvonoÅ¡ke i ÄetvoronoÅ¡ke, kopa se danju i kopa se noću, kopaju i starci i žene i djeca i invalidi rada i invalidi nerada.
Ali Å¡ta?! Soli i dalje nema dovoljno!! U Hrvatskoj solane ne zaostaju, paÅ¡ka i stonska morska jodirana sitna i krupna beru se katapilerima i trpa u kamione, mobilizirane su priÄuvne vojne snage, beru roÄnici, beru domovine branitelji, beru obiteljski hranitelji, beru zubima, beru nogama, bere se rukama, bere se dvonoÅ¡ke i ÄetvoronoÅ¡ke, bere se danju i bere se noću, beru i starci i žene i djeca i invalidi rada i invalidi nerada. Kamioni su zakrÄili ceste, avioni zakrÄili nebo, brodovi zakrÄili morske i rijeÄne luke, u obje zemlje nastao je totalni apsolutni i nesagledivi – prometni kaos!
Ali Å¡ta?! Soli i opet nema dovoljno!!! SOLI NAPROSTO I DALJE NEMA DOVOLJNO!!! Vlade obiju zemalja uvele su mjere elementarne nepogode i donijele hitne mjere poticajnog uvoza Å¡porke žute krupne iz Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata! Cestovne službe za zimsko održavanje cesta prazne skladiÅ¡ta svojih godiÅ¡njih zaliha krupne soli za posipavanje cesta i hitno Å¡alju svoje ralice na mjesto emergencije! Restorani, hoteli i moteli miÄu soljenke sa stolova, kućanice ne sole ruÄkove, neslano je meso, pita i salata, neslana je srdela, maslina i blitva, neslana je juha, sarma i peÄena janjetina, neslan je prÅ¡ut, panceta i kulen, neslano je Äak i o tempora o - more! A o ozbiljnosti situacije govori dovoljno Å¡to je bez soli ostala Äak i - neslana Å¡ala!
Ali Å¡ta?! Pogodili ste - SOLI I DALJE NEMA I NEMA DOVOLJNO!!!
Pa pobogu kako sve to? Zašto sve to?? Otkud tolika nestašica??? Otkud tolika potražnja??? Kako je do toga uopće došlo??? Kako, kako, KAKOOOO?!?
Zar niste Äuli?
NATO opet lovi Karadžića – mogu mu stavitsoli na rep.
…da drugi misle za vas
to vas ne smeta
navikli ste se
da postoje zakoni jaci od propisanih
to ne znate
to su heroji govorili
kad su bili mali…
Ovako je nekada pjevao Johnny Å tulić, neprijeporna rock ikona 80-ih ali, po svemu sudeći, njegove rijeÄi primjenjive su i danas. Najnoviji permormance u odnosima Hrvatske i Crne gore to nesumnjivo potvrÄ‘uje.
Predsjednik Hrvatskog Sabora, sveprisutni Vladimir Å eks otiÅ¡ao je dakle u “prijateljsku i dobrosusjedsku” Crnu goru kako bi pripremio teren za stvaranje joÅ¡ boljih odnosa izmeÄ‘u ove dvije, “tradicionalno prijateljske” zemlje te omogućio Hrvatskoj involviranje u propulzivno crnogorsko tržiÅ¡te.
Rezultat svega je naÄelni dogovor o plaćanju ratne odÅ¡tete za zloÄine poÄinjene na dubrovaÄkom podruÄju u vidu vlasniÄkog udjela Hrvatske u nekim crnogorskim poduzećima a pepelom posuto crnogorsko vodstvo dobiva satisfakciju u vidu, oÄito pomno pripremane, Å eksove izjave, kako Crnogorci zapravo nisu agresori na Hrvatsku nego su bili izmanipulirani od strane Srbije i vrha JNA. Sic!! I Å¡to sad? Pojeo vuk magarca. PolitiÄki pragmatizam nameće ovakvo rjeÅ¡enje. “Moramo živjeti dalje” reći će naÅ¡i uvaženi odliÄnici a tu već “debelo” isprostituiranu izjavu prisnažit će i onom “oprostiti ali ne zaboraviti”. Naravno, vlasniÄki udjeli u crnogorskim firmama su bacanje pijeska u oÄi hrvatskim graÄ‘anima a ciljjoj je stvaranje privida kako će pravda ipak biti zadovoljena. ÄŒinjenicu da su brodogradiliÅ¡ta u Tivtu i Bijeloj (koji se spominju u ovom kontekstu) već gotovo prodana stranim investitorima, hrvatski graÄ‘ani ne moraju nužno znati. Ali zato ostaje aerodrom u Tivtu u kojem je ionako dobar dio opreme pokraden s dubrovaÄkog aerodroma u ÄŒilipima.
A kako je zapravo sve poÄelo?
1. listopada 1991. poÄinje junaÄki pohod bratije sa istoka pod parolom zaÅ¡tite Otadžbine od povampirenih ustaÅ¡a te obrane poluotoka Prevlake kao teritorija “koji je oduvijek pripadao Crnoj gori”. Vrlo brzo Prevlaka pada u drugi plan a na vidjelo dolaze pravi razlozi pohoda – obiÄna pljaÄka. Jer, Å¡to god vi mislili o tome, Crnogorci su u rat krenuli kako bi konavosku “braću” oslobodili od viÅ¡ka dobara koji su ovi tvrdokorno Äuvali samo za sebe. “Pa zar nismo braća, zar sve ne trebamo dijeliti?” Epilog svega su ubijeni, ranjeni, zatvarani, popljaÄkane i spaljene Konavle, Župa, razoreni domovi po MokoÅ¡ici, Gradu….itd…itd…
Danas Äujemo kako se Äak i tada, u vrijeme opće histerije, sa Cetinja Äuo pokajniÄki pjev “Sa Lovćena vila kliÄe, oprosti nam DubrovniÄe”. Bull shit. Slavko Perović i njegovi liberali bili su jedina snaga koja se protivila pohodu na Dubrovnik ali njihov glas nije se daleko Äuo. Ali se dobro Äuo glas mladog i perspektivnog Mila Äukanovića “- spasitelja crnogorske nacije” koji je doÅ¡ao na Žarkovicu, nadomak Dubrovniku, vjerojatno suosjećajući s patnjom kroz koju prolaze njegova subraća Hrvati.
Ali dobro, to je proÅ¡lo, stanje se s vremenom smirilo, da bi 2002. RaÄanova Vlada potpisala Protokol o privremenom graniÄnom režimu prema kojim su Crnogorci dobili puno viÅ¡e od onoga Å¡to su oÄekivali. Tim protokolom Hrvatska je (privremeno) dobila Prevlaku (oko koje ne bi ni trebalo biti spora) a Crna Gora je dobila mogućnost da joj hrvatsko brodovlje ne kvari pogled na Prevlaku, da se rijeÅ¡i naÅ¡ih ribara i da pritom svoje može uputiti u naÅ¡e vode. Krasno.
Sveprisutni Å eks dakle osim Å¡to redefinira (nedavnu) povijest izjavama kako Crnogorci zapravo nisu agresori, takoÄ‘er najavljuje mogućnost da privremeni protokol postane trajni. Usput budi reÄeno, kada je protokol donosila RaÄanova vlada, bili su žestoko protiv. Danas je ipak drugaÄije.
Kada je potrebno uzbuniti narod oko baruÅ¡tine u Savudrijskoj vali, naÅ¡a diÄna vlast spremna je na sve; ni pod koji cijenu neće ustupiti “ni komadić Hrvatskog teritorija”. S druge strane, kada je rijeÄ o krajnjem jugu, tu smo ipak spremni biti malo fleksibilniji a sve u cilju Å¡to boljih “dobrosusjedskih odnosa” te prodora na crnogorsko tržite. Jer gdje drugo i možemo?!?
Da bi ironija bila veća u sinoćnjoj emisiji Otvoreno, o ovom problemu najviÅ¡e se govorilo sa gospodarskog aspekta. “Nemamo otvorenih politiÄkih pitanja sa Crnom gorom”. Sapient sat!
Naravno, ni hrvatska javnost nije pretjerano zainteresirana ovim dogaÄ‘ajima. “Pa pun nam je milokleez viÅ¡e politike i sliÄnih pizdarija, dajte nam Severinu, dajte nam zabave zaÄinjene RaÄanovom bolešću i Vojkovićevom nasilnošću. To su prave teme”.
“Politika je kurva” - nemarno će odmahnuti prosjeÄni hrvatski graÄ‘anin. I bit će u pravu. A kurva će i dalje Å¡iriti noge i raditi na crno. Bez poreza.
Otvaranje ameriÄke predsjedniÄke utrke tema je broja posljednjeg Time magazina (05.february 2007.); Open season (naslov vjerojatno dolazi od aktualnog animiranog kino hita) pravi je naziv za ono Å¡to se zna dogaÄ‘ati u predsjedniÄkim kampanjama, ne samo u SAD-u. Ono Å¡to je konstanta kod amerikanaca je ravnomjerno kretanje krivulje ameriÄkog biranja republikanaca pa demokrata (u posljednje vrijeme u vrlo izraženim razliÄitostima istih - ekstremni Bush i vjerojatna buduća demokratska predsjednica Hillary Clinton stvarno su krajnje nesliÄni), pa se takav trend može nazrijeti i u predstojećem ciklusu. Ako pobjedi trenutno izvjesna opcija Hillary Clinton, bit će to dakle ne samo pobjeda demokrata, već po prvi puta pobjeda žene, pa iako je ameriÄki demokratski sustav posljednjih godina pokazivao ozbiljnu strukturnu nestabilnost, izbor predsjednice znaÄio bi po meni vrlo pozitivan trend i tendenciju, a koja bi u svakom sluÄaju opet bila posljedica krajnje sirovog i arhaiÄnog predsjedanja trenutnog republikanskog predsjednika Busha.
U samom podnaslovu iscrpne analize predstojeće utrke kao potpuno novi element koji će utjecati na kampanju izdvojen je internet servis YouTube. Utjecaj interneta na kampanju shvatili su za posljednjih izbora Äak i pojedini domaći politiÄari okoristivÅ¡i se blogovima, a koliko je to izraženo u tehnoloÅ¡ki superiornoj naciji možemo samo izdaleka promatrati.
Na domaćoj sceni nenadano su ovih dana u centar pozornosti takoÄ‘er uletjele žene. Igrom sluÄaja (sudbine) Ivicu RaÄana zbog bolesti je privremeno (a tko zna da li i na duže) zamijenila Željka Antunović, dok je izbornu kampanju HNS-a danas iz Dalmacije pokrenula Vesna Pusić. Iako je dakle HNS-ov kandidat za premijera Radimir ÄŒaÄić već davno istaknuo svoje ambicije, stranku je vjerojatno u programskom dijelu strukturirala Pusićeva Å¡to je ok. Na desnijoj strani domaće scene, u posljednjoj je Malnarovoj noćnoj mori gostovala Vesna Å kare Ožbolt, vjeÅ¡to kontrirajući lucidnim (ili bolje samo ludim) upadicama i komentarima Predraga Raosa i samog Željka Malnara kao moderatora. Usput, ne trebam vjerojatno niti spominjati da su je dotiÄna gospoda u pola razgovora doslovno napustila i otiÅ¡la iz emisije.
Tijekom posljednje predsjedniÄke kampanje u nas, zabilježen je sluÄaj hdz-ovaca iz PakoÅ¡tana koji, iako odani stranci, nikako nisu mogli glasati za svoju kadidatkinju Jadranku Kosor jer im je bilo nepojmljivo da državu vodi žena. SluÄajevi ambicioznih, marljivih i dosljednih žena koje postoje na domaćoj sceni, vjerojatno će poboljÅ¡ati percepciju dijela ograniÄenih biraÄa, a kojima žena ne predstavlja opciju, pa makar pripadala i omiljenoj stranci. Dakle, željan sam bilo kakove promjene na domaćoj politiÄkoj sceni, a ako bi uz to doÅ¡lo do “ženskog trenda” tim bolje. Odmah napominjem da bez obzira na navedeno diskriminacije ne bi trebalo biti; dakle, ako je žena na svojoj poziciji loÅ¡a, treba ju razapeti poput Žužula ili PaÅ¡alića.
 U posljednje vrijeme, svjedoci smo sve Äešćih inicijativa za podizanjem spomenika prvom hrvatskom predsjedniku, dr. Franji TuÄ‘manu. Nakon Å¡to je populistiÄki metropolitanski gradonaÄelnik Bandić najavio podizanje takvog spomenika u skorije vrijeme, razvile su se oÄekivane polemike. Spomenik ili samo trg? Postojeći ili novi “novcijati”? Možda aerodrom? Ispred Mimare ili na Trgu Francuske Republike? Umjesto Bana JelaÄića? Realizam ili moderna? Nije bilo “slobodnog mislioca” koji nije imao svoju viziju ovakve inicijative. UkljuÄujući i Miroslava TuÄ‘mana kojemu je ovo bio prilika da reanimira, barem na trenutak, svoju beznaÄajnu stranÄicu na umoru.
Duhovi se joÅ¡ nisu smirili a ista inicijativa pokrenuta je i u Splitu. I to ni manje ni viÅ¡e nego od premijera osobno. Sanader, eto ne želi prejudicirati stvari ali smatra da bi takav spomenik morao biti u samom srediÅ¡tu Grada; kako i priliÄi “tvorcu Hrvatske države”. Odmah se javila reakcija iz SDP-a, HNS-a i inih stranÄica koji ne poriÄu veliku TuÄ‘manovu ulogu u hrvatskoj povijesti ali….ALI. Pa onda licemjerno istiÄu kako bi prvo trebalo podići spomenik Smoji na MatejuÅ¡ki kao da se ne sjećamo kako je spomenuti u svojim posljednjim danima bio prezren gotovo od svih izuzev Å¡aÄice prijatelja i feralovaca. Sada je eto i Smoje dobar za politiÄko potkusurivanje.
Premijerov prijatelj, državni arhitekt Jerko RoÅ¡in sramežljivo istiÄe kako ne treba inzistirati na spomeniku koji bi prikazivao realan lik pokojnog predsjednika nego da bi tu bilo mjesta i za neki apstraktni uradak. How yes no! Možete li u Splitu zamisliti bilo kakav spomenik osim onog koji hiperrealistiÄki prikazuje TuÄ‘manov lik a da istovremeno ne postane predmetom žestokih politiÄkih prijepora? Izgleda ipak da se većina slaže kako spomeniku nije mjesto na novoj Rivi. Barem toliko!
Potaknut ovakvim idejama a poznavajući pri tom dubrovaÄku, politiÄku klimu odluÄio sam iskoristiti jednu koincidenciju za sasvim originalan prijedlog. Ovako bi to bilo:
Svima je poznat Orlandov stup u Starom gradu koji joÅ¡ tamo od 15. stoljeća ponosito simbolizira državnost Republike Ragusa. MeÄ‘utim, malo je onih koji znaju da Orlando danas ne stoji tamo gdje je nekada bio. O Äemu je rijeÄ? 1825. Orlando je pokleknuo pod velikom neverom. Pao je pri Äemu je i popriliÄno oÅ¡tećen. Restauriran je i ponovo vraćen nakon 50-ak godina ali ne na pravo mjesto nego oko 5 metara istoÄno a sam kip okrenut je prema sjeveru umjesto izvorno prema istoku. U novije doba, Orlando je opet u opasnost ali ovaj put ne zbog nevere nego zbog želje dubrovaÄke vlasti da na njega postavi stijeg sa hrvatskom bandijerom tolikih proporcija da ne ostavlja ni traÄak sumnje koliko je Dubrovnik zaista hrvatski! Težak je to teret za nejakog viteza koji je do tada trpio Äesta lomljenja maÄa ali ovaj put nije izdržao. Kada su “mudre” glave napokon uvidjele koliko mu je teÅ¡ko, zastava i jarbol se skidaju a vitez baÅ¡ u ove dane pred protekle blagdane sveÄano kreće na restauraciju.
I tako, ostalo je upražnjeno mjesto. Čekati Orlanda koji će opet biti izvor novih prepucavanja ili…?
E tu dolazi moja, vjerujem sada već svima uoÄljiva, ideja.
Umjesto simbola propale Republike, stavimo simbol nove Republike. Hrvatske Republike. Franjo TuÄ‘man na Stradunu, zaÅ¡to ne? UÄili su nas da povijest poÄinje od 1991. pa bi ovakav Äin bio izraz Äistog politiÄkog pragmatizma. Ako sjeme ove ideje padne na plodno tlo moglo bi se poći i dalje. ZaÅ¡to ne napraviti umanjene replike takvog spomenika pa ih postaviti poviÅ¡e svih izloga na Stradunu? U sezoni bi bi ih mogli prodavati kao izvorni hrvatski suvenir. Otvaraju se neslućene mogućnosti.
Ipak, postoji je jedan problem. Neobuzdani mangupi Äesto su u proÅ¡losti lomili Orlandov maÄ ali to nije predstavljalo veliki problem. RijeÄ je ionako o replici koja se popravi i sve po starom. U takvom vandalskom Äinu nikad se nisu tražili politiÄki predznaci. MeÄ‘utim, Å¡to će se dogoditi ako netko sutra odluÄi…štojaznam…recimo slomiti oÄale na licu novopostavljenog spomenika? Da, da…osjetljivo, osjetljivo.
Morat ću malo pomnije razraditi ideju. Uostalom, zaÅ¡to i vi, dragi puÄe, ne bi sudjelovali? Ajmo, pucajte? :)
Divlji Rogožin koji je konaÄno naÅ¡ao svoj mir (Pih.)
January 5, 2007
Ovo je priÄa sa stotinu poÄetaka i stotinu krajeva. Svaki trenutak jednog života može imati barem stotinu raznih objaÅ¡njenja od stotinu raznih ljudi, i svi će zvuÄati jednako uvjerljivo dok budu vrÅ¡ili psihoanalitiÄku autopsiju na joÅ¡ živom tijelu koje se uvija u agoniji krivnje; ako ga analiziraju, mora da je negdje zgrijeÅ¡io. Taj bijednik ima i stotinu mogućih sudbina, svaka jednako teÅ¡ka i nepobitno opravdana, i niÅ¡ta ne može uÄiniti da mu svaki trenutak ne bude zaprljan krivnjom «juÄer» i paraliziran neizvjesnošću «sutra».
Å to se mene tiÄe, moj život, koji nalikuje na kaleidoskop bljeÅ¡tavih pornografskih pop-up prozora i jeftine poduzetniÄke demagogije u koju baÅ¡ nitko ne vjeruje, se nastavlja oslanjati na jednako žestoke, iako sve rjeÄ‘e, atake imperativa slobode od koje nisam vidio ni s. Jer kad sam kao mali razmiÅ¡ljao o slobodi, vidio sam crno-bijele filmove na kojima neki klinac trÄi kroz polje kao da se na njegovom kraju nalazi izvor nekakve zasljepljujuće sreće. Na kraju tog polja, naravno, nema niÄeg osim Å¡ume ili joÅ¡ jednog polja, pa zatim joÅ¡ jednog, a onda najednom dolazim do ograde od susjeda, i vidim da je ta hulja povukla bodljikavu žicu izmeÄ‘u kolaca, i odmah mi je jasno Å¡to on misli o meni i mojoj slobodi. Uz to, meni Äak i na vrata malog, iznajmljenog stana lupaju i zvone kojekakvi inkasatori i kontrolori, ÄitaÄi mjerila, anketari i prosci, i svi do jednog zahtijevaju da im otvorim kao da mi renta koju plaćam ne daje pravo da zakljuÄavam vrata u tmurno nedjeljno popodne, i da ležim u kadi, i Äitam poput ostalih 0.5 posto mojih sugraÄ‘ana (ostali su svi preumorni od posla da Äitaju, a ja se zajebavam, naravno, a i Äitanjem se ne može zaraditi milijun). Oni me svi mrze jer im ne otvaram, a ja ih mrzim jer ne prestaju lupati po mojim jebenim vratima.
Å to se mene tiÄe, poÅ¡tovani kolege i kolegice, majke i oÄevi, bake i djedovi, braćo i sestre, direktori i direktorice, Älanovi vlade, uvaženi saborski zastupnici, navijaÄi i obožavatelji – Äudno mi je sve to. Jednom sam Äak postavio to pitanje na pismeno: kako je moguće da je Äitav proces evolucije od prvih organskih molekula, preko jednostaniÄnih organizama, formiranja prvog, krhkog života u barama jedva ohlaÄ‘enim nakon vulkanskih erupcija, nakon isplivavanja nekakvih amfibijskih spodoba iz mutnih bara na defektne noge, te na koncu letenja, veranja po drveću, puzanja i konaÄno hodanja, u svojoj konaÄnici i nepobitnom vrhuncu doveo do idiotskih kupoprodajnih igara, gdje treba jeftino kupiti i skupo prodati da bi se zaradilo, Å¡to je toliko kretenski zakljuÄak da ga Äak i praorganizmi imaju utkanog u svoj genetski kod – mora nas se raÄ‘ati viÅ¡e nego Å¡to nas umire, inaÄe ćemo nestati. A nestati, jasno, nema smisla. Sad joÅ¡ da vidimo ima li smisla nastaviti postojati.
Sve mi se Äini da tu netko ne može ispljunuti istinu sve i da ga pale na lomaÄi.
Netko bi primjetio da je beskrajno idiotski lamentirati o nekakvim patnjama kad imate na raspolaganju ugrijani ured, kad se vozite u relativno ispravnom automobilu, kad primate veliku plaću, u vremenu kad uživate u svim tehnoloÅ¡kim Äudima koja Äovjeka rjeÅ¡avaju potrebe za tjelesnim i duÅ¡evnim naporima. Padne i koji bonus, pa božićnica; odjuri se u kakav predimenzionirani trgovaÄki centar, ispije se i pokoja ÄaÅ¡a vina previÅ¡e, pojede se mesa, kolaÄa, sve se pomijeÅ¡a u neopisivo ljigavu smjesu koju onda naÅ¡i želuci moraju razmrsiti, nalaziti joj poÄetak i kraj, odvajati korisno od beskorisnog, sve dok od muke ne zatule i zapovijede ostatku organizma da se ugasi u blaženoj fermeniranoj nesvjestici kako bi odradili svoj posao u miru. Do jutra, do bunovne izmaglice i nevjerojatne spoznaje da je pored tebe ista supruga s priznacima neurotiÄnog nezadovoljstva nejasnog izvora, da vriÅ¡te isti klinci, da je suÄ‘e od juÄer neoprano, da su susjedi iste sjene od ljudi bezizražajnih lica, da joÅ¡ jedan praznik nije niÅ¡ta spasio, već smo samo malo poskoÄili na toboganu sreće koji od djetinjstva ima samo jedan smjer, kao uostalom i svi tobogani – nizbrdo. A mi, kreteni, smo to tek sada shvatili. Hodanje po gradu popodne, nakon neÅ¡to lakÅ¡eg ruÄka i kraćeg veliÄanstvenog hrka na poderanom kauÄu (nikog nije briga; kauÄ je prekriven postavom), donosi niÄim prizvanu spoznaju: kad bi Äovjek danas svim poznanicima objavio da krepava od nekog zajebanog karcinoma, ne bi se naÅ¡lo troje ljudi koji bi ga od srca zagrlili.
MeÄ‘utim, već je dnevnik, zatim nekakve emisije o unutraÅ¡njoj politici za koje nije jasno zaÅ¡to ih itko pokazuje niti zaÅ¡to ih itko gleda, pa opet ih urednici pokazuju a svi ih gledaju – ovi prvi ponukani gledanošću, a oni drugi jer naivno vjeruju da mora biti neÅ¡to važno u tim emisijama koje se pokazuju u udarnim terminima. A onda se jedne veÄeri pojavi ona, naÅ¡a ministrica, prava ljepotica, kraljica maturalne veÄeri prije dvadeset godina – prije dvadeset godina, dame i gospodo, gdje je otiÅ¡lo tih dvadeset godina za većinu naÅ¡ih narodnih lidera: u konformistiÄki sladunjavi brak s toÄno zadanim brojem djece, u klimave karijere ukraÅ¡ene Å¡arenim, neÄitko ispotpisivanim diplomama i priznanjima koja se dodjeljuju po inerciji, u život u emigraciji jer se kod nas nije moglo dosegnuti takve intelektualne i materijalne visine da bi se danas moglo znati i spoznati, oh yeah, da je upravo to univerzalni hrvatski san i vjekovna težnja – biti svoj na svome, s ameriÄkim standardom. Kruna maturalnih veÄeri je zamijenjena krunom diplomatskih balova, neÄitko potpisane diplome i priznanja su kapitalizirani mjestom ministrice koje joj Äak niti ne stoji loÅ¡e, Å¡to dodatno zbunjuje i Äitavoj priÄi daje mogućnost sretnog zavrÅ¡etka koji nikad neće doći, naravno, jer dobrota u oÄima i plemenite crte lica mogu uliti vjeru, ali ne mogu spasiti jedan život, a kamoli Äitavu državu. Perverzno se naslaÄ‘ujem dok promatram kako grijeÅ¡i: umjesto da podnese ostavku - jer ostavke se ne podnose zato Å¡to je Äovjek u ostavci svinja, već zato Å¡to su svi oko njega svinje - ona se izvlaÄi radi uživalaca teÅ¡kih droga koji Å¡to sami konzumiraju, Å¡to preprodaju svakakve nebeske praÅ¡ke u koliÄinama koje nisu zanemarive niti za manje narko-kartele, a sve to priliÄno nevjeÅ¡to i transparentno se služeći infrastrukturom ministarstva vanjskih poslova Äiji je godiÅ¡nji budžet manji od vrijednosti jedne jedine poÅ¡iljke zaustavljene pri pokuÅ¡aju Å¡verca preko susjedne granice. I iako je sve oÄigledno otiÅ¡lo u materinu, ona po ustaljenoj Å¡abloni to poriÄe, doduÅ¡e s neÅ¡to viÅ¡e Å¡arma nego Å¡to bi to napravio suhonjavi leteći-taekwondo-udarac-nogom-u-okretu-u-prepone ministar obrazovanja, gospodin hrvati-su-genetski-poseban-narod istraživaÄ, otkopavaÄ bosanskih probuÅ¡enih lubanja i istovremeno vizionar razvoja sistema obrazovanja koji većinu vremena, nažalost, svoj talent rasipa na kokoÅ¡arske pregovore oko pet ili 10 posto povećanja plaće uÄiteljima. Nisam ja, kaže ona, sve je to bilo prije mene, iza mene, iza mojih leÄ‘a, ispod stola, i kojeg mi je vraga trebalo da se tituliram za sve uspjehe pa se po toj logici sad moram vaditi i za sva sranja, i kako se sada samo Äine kiselima svi moji osmijesi otisnuti po stranicama vodećih dnevnih i tjednih žurnala. Pomalo staklastih bjelooÄnica objaÅ¡njava kako su u diplomaciji najvažnije nekakve procedure i mehanizmi te poÅ¡tivanje procedura i mehanizama, a meni je muka od procedura i mehanizama, ta kome nije, posljednja procedura kojoj sam se posvetio duÅ¡om i intelektom je bila pisana u programskom jeziku Pascal, i tjerala je nekakvog animiranog ÄovjeÄuljka da trÄi po pritisku tipke «r», a da stane po pritisku tipke «p» (kao pauza, prekid, intermezzo, odmor, break, stop, jebemti!). SluÅ¡am tu apologetsko-izvlakaÄku retoriku i instinktivno tražim tipku p na tastaturi. I ekran mi je pun jebenih slova p.
P kao Primorac, na primjer – vjerojatno se jadan hvata za glavu kad vidi snimku na kojoj dripci od 17 godina zajebavaju i maltretiraju srednjoÅ¡kolskog profesora u tehniÄkoj Å¡koli, provincijski mutavci željni svjetske slave; mali narodi i velike ideje i sliÄne idiotske prenapumpane vizije vlastite veliÄine ostvarene kroz nasilje; nanjuÅ¡ili su krv u beskrajno popustljivom profesoru te ga udaraju poput odavno istroÅ¡ene krpene lutke u kojoj jedva da je ostalo iÅ¡ta slame, trgaju mu posljednje Å¡avove poput bijesnih pasa i samo je pitanje trenutka kad će ga netko zviznuti «za ozbiljno», kao da gaÄ‘anje kredom, unoÅ¡enje u lice, uzimanje predmeta iz njegovih ruku, paljenje televizora na njegovoj nastavi, igranje ping-ponga dok on vrijedno ispisuje tekst na ploÄi i u sebi misli ili moli Bog zna Å¡to, nije za ozbiljno. Bog zna Å¡to može pomoći osim vruće ćuÅ¡ke bez ikakvog objaÅ¡njenja, onakve nakon koje ostanete zapanjeni pred roditeljskim bijesom i snagom jer shvatite da ruka koja vas hrani, u doslovnom i prenesenom znaÄenju, ima fiziÄku silu dovoljnu da vam otkine glavu ili barem da vam pukne kakva važnija žila u vratu ili idiotskom mozgu te da fatalno stradate – niÅ¡ta manje te protuhe ne bi shvatile. Primorac gleda video-zapis na Internetu, uživa u internetizaciji Å¡kolstva i svjedoÄi pogrebu jednog previÅ¡e dobrog Äovjeka kojeg su pokopali pripadnici pokoljenja na kojemu ostaje svijetla europska budućnost; oni maÅ¡u stolicama nad glavom uÄitelja, zabadaju mu iglu u petu, gaÄ‘aju ga raznim sitnim predmetima, urlaju na njega, otimaju mu imenik iz ruke, sve miriÅ¡e na gadno nasilje, na izbijanje nevinih, na linÄ, na palež, na otimaÄinu. Sedamnaest im je godina, tim psima i hijenama, a već su se okomili na veće od sebe, ruÅ¡e autoritete, svaka sljedeća generacija sve većom brzinom, ali to nema smisla, glupani, jer smo ih mi već sve sruÅ¡ili. Mogu vam sada dokazati da nema Boga ili da ga mi ne možemo (ne smijemo) spoznati, svejedno, koja vam teorija viÅ¡e odgovara? ZnaÄi li to da ne trebamo vjerovati? Ima bogobojaznih koji su rasparali tisuće trbuha i prosuli tisuće mozgova. Ima ljudi koji vjeruju – u sebe, u nas, u vas – i nisu udarili niti jednog Äovjeka. Nisu muÄili uÄitelje. Nisu pljuvali na sve oko sebe, odvajajući se od svega, uljuljkavajući se u vlastitu laž i falsifikat spoznaje putem eliminacije – ako shvatim sve Å¡to nisam, konaÄno ću doći do onoga Å¡to jesam. Na kraju je, naravno, uÄitelj dobio otkaz. Kako će on zavrÅ¡iti? Kao idiot. Sjedit će uz nekog divljeg Rogožina koji je konaÄno naÅ¡ao svoj mir izrezavÅ¡i grkljan Nastasji Filipovnoj, gladiti mu krvniÄku glavu i izbezumljeno, nesvjesno piljiti pred sebe. Izgubljen, zauvijek. Ali boli nas kita za to, mi ćemo tada već biti punopravni Älan Europske Unije.
Projekt peljeÅ¡kog mosta, odnosno joÅ¡ bezimenog i nepostojećeg mosta koji će povezivati kopno sa poluotokom PeljeÅ¡cem (nadajmo se da ga neće blagosloviti kao dubrovaÄkog pa da mu ime ovisi o tome s koje mu strane prilazite), ima i dobrih i loÅ¡ih strana oko kojih će se vjerujem lomiti joÅ¡ mnoga koplja.
Kad se stvari ovako postave vrlo se lako dolazi do razotkrivanja politiÄkih manipulacija i nepotrebnih meÄ‘udržavnih koÅ¡kanja. Oni nama spomenu granice, mi njima most, princip prijetiÅ¡ mi prijetim ti. Da ne spominjemo i malu Äinjenicu kako zavrÅ¡etkom planirane dionice autoceste od Å estanovca do PloÄa, graÄ‘evinari ostaju bez posla pa ih hitno treba prebaciti na novo gradiliÅ¡te, a koje kao Å¡to smo već spomenuli sve je izglednije neće biti autocesta ka Dubrovniku. Stoga je iznaÄ‘eno zgodno rjeÅ¡enje – novi most i prilazni putovi (jer je u pitanju i cijela peljeÅ¡ka dionica ceste od budućeg mosta do prikljuÄka na magistrali, koja će ukljuÄivati i nekoliko tunela).
Ovih se dana u naÅ¡im vjeÄno žednim medijima pojavila kratka vjestica o možebitnom skorom posjetu ameriÄkog predsjednika Busha Hrvatskoj. Na taj probni balon poradovaÅ¡e se mnogi Hrvati, ali dva ponajviÅ¡e - naÅ¡i Stipe i Ivo!
SDP ili stranka demokratskih promjena cijele se devedesete (pa i danas) ponaÅ¡ala pomalo anarhiÄno, a ni Älanstvo nije bitno bolje pa ste tako unutar jedne stranke mogli pronaći dokazane komuniste (ala RaÄan), kvazi_socijalistiÄke nacionaliste (ala Tomac) ili pak populistiÄki orijentirane liberale - ako je to ispravan opis danaÅ¡njeg zagrebaÄkog gradonaÄelnika Bandića. No zajedniÄko cijelom tom razdoblju, pa i danaÅ¡njem stanju je da odluke donosi provjereni “stari†kadar koji je i krajem sudbonosnih osamdesetih bio blizu (ili barem na oku) RaÄanu te se struktura stranke, a osobito vrh piramide gotovo i nije promijenio u posljednjih desetak godina, s naravno RaÄanom kao konstantom.
re, Å¡to se u konaÄnici i dogodilo, a tamo se Ivica RaÄan joÅ¡ jednom zatekao na vrhu, te je pozicija premijera bila rezervirana za njega. Problem trećesijeÄanjske vlade je u osnovi bio taj Å¡to je bila koalicijska u zemlji koja nema tradiciju i kulturu koaliranja; joÅ¡ kada u mix ubacite nekoliko frustriranih politiÄara (BudiÅ¡a, TomÄić). Priznali mi to ili ne, RaÄanov mentalitet je bio sjajan za tu vladu jer mu on prijeÄi donoÅ¡enje hitrih odluka (možda jedina takva je famozni RaÄan-DrnovÅ¡ek paraf), no isto tako je puno vremena provedeno na usaglaÅ¡avanje meÄ‘usobnih stavova i kako to obiÄno biva, od dvije ili tri dobre ideje koje je trebalo pomiriti stvara se Äetvrta frankenÅ¡tajnovska koja nema baÅ¡ previÅ¡e veze sa stvarnošću.
NaÄelo pravednosti temeljno je naÄelo svake pravne države. Njegovo filozofsko utemeljenje iznio je nekih davnih dana gospar Aristotel u svom znamenitom djelu “Nikomahova etika” gdje on on ideju pravednosti izjednaÄava sa najviÅ¡om vrlinom a koja se tumaÄi kao suglasnost sa zakonom i zahtjevom za jednakost.
O, ja vjerujem da je Jadranka Kosor do svoje stanÄuge od 90 kvadrata doÅ¡la apsolutno u okvirima tadaÅ¡njih zakona, naglasak na - tadaÅ¡njih. I vjerujem da su prijaÅ¡nje stanare ´humano iselili´ i pronaÅ¡li im alternativu. I vjerujem da ona o tome nije niÅ¡ta znala. Uostalom zaÅ¡to bi, zaÅ¡to bi gospoÄ‘a poklonjenom konju gledala u zube? Ja kužim da je ´zamjena´ manjeg za duplo veći stan ´Äista´ i da je sve to obavljeno legalno po zakonu. I znam da sukladno tome Jadranka ima sve papire i steÄeno stanarsko pravo. I shvaćam da je u toj priÄi sve crno na bijelo potkrijepljeno dokumentima koji je ´odrjeÅ¡uju´ krivnje.
Ovih dana sve bosanske ali i hrvatske solane rade punom parom. Tuzla vrije, Pag i Ston kljuÄaju, struÄnjaci se hvataju za glavu, sol se prodaje pod zlato, dionice soli rastu, vrijednost Å¡ećera pada, sojina repica bubri, liÄki krumpir se mrvi, kava miriÅ¡e, INA smrdi, indeks stoji, burze padaju, nitko ne zna Å¡ta bi sa sobom, vlada totalno apsolutno i nesagledivo – lu-di-loooo!
U posljednje vrijeme, svjedoci smo sve Äešćih inicijativa za podizanjem spomenika prvom hrvatskom predsjedniku, dr. Franji TuÄ‘manu. Nakon Å¡to je populistiÄki metropolitanski gradonaÄelnik Bandić najavio podizanje takvog spomenika u skorije vrijeme, razvile su se oÄekivane polemike. Spomenik ili samo trg? Postojeći ili novi “novcijati”? Možda aerodrom? Ispred Mimare ili na Trgu Francuske Republike? Umjesto Bana JelaÄića? Realizam ili moderna? Nije bilo “slobodnog mislioca” koji nije imao svoju viziju ovakve inicijative. UkljuÄujući i Miroslava TuÄ‘mana kojemu je ovo bio prilika da reanimira, barem na trenutak, svoju beznaÄajnu stranÄicu na umoru.