Trebala je to biti jedna sasvim obiÄna nedjelja, drukÄija možda jedino po tome Å¡to je bila toplija od prethodnih nedjelja te godine; ipak, toga 26.travnja 1986te,dakle na danaÅ¡nji dan u zoru, dok je ÄovjeÄanstvo i doslovno i preneseno joÅ¡ uvijek spavalo,dogodilo se neÅ¡to Å¡to je, na jeziv naÄin, obilježilo bližu proÅ¡lost istoÄnoeuropskih država.
Daleko od oÄiju javnosti, u tadaÅ¡njoj sovjetskoj, a danas ukrajinskoj nuklearnoj elektrani (NE) ÄŒernobil, ispitivao se sustav hlaÄ‘enja u Äetvrtom reaktoru. ÄŒernobilska je elektrana tada bila tek osam godina u pogonu. Nakon nepune minute testiranja sustav je zatajio te je doÅ¡lo do eksplozije tri godine staroga reaktora.
Eksploziju su najprije uoÄili stanovnici Pripjata, grada udaljenoga samo 3 km od NE, koji je posebno izgraÄ‘en za radnike u elektrani i njihove obitelji. Uslijed eksplozije doÅ¡lo je do istjecanja radioaktivnih tvari u atmosferu, koje su se u poÄetku, zbog dominantnoga sjeverozapadnog vjetra, Å¡irile prema Bjelorusiji,na koju je palo preko 70% radioaktivnih izotopa stroncija.Nedugo potom vjetar je promijenio smjer prema jugoistoku, a pojavili su se i kiÅ¡onosni oblaci, zbog kojih je doÅ¡lo do mjestimiÄnih pljuskova. Ti su meteoroloÅ¡ki elementi uvjetovali razliÄitu raspodjelu radijacije na izravno pogoÄ‘enom prostoru Ukrajine, Bjelorusije i Rusije, Äineći ta podruÄja vjeÄno kontaminiranima i nenastanjivima. Vjetrovi su u nekoliko dana radioaktivni oblak nadvili nad cijelu Europu, a u roku sedam dana i nad cijelu sjevernu hemisferu, sve do Amerike. Dakle, radioaktivni oblak je u roku sedam dana obiÅ¡ao cijelu kuglu zemaljsku! Ako se pitate gdje smo tu bili mi, oblak je već dana drugog stigao i do tadaÅ¡nje Jugoslavije, odn. naÅ¡e Hrvatske. Å irenje radioaktivnih tvari od zapadnih je zemalja prva uoÄila Å vedska koja je i uzbunila svjetsku javnost.
Sovjetske su vlasti obavijestile javnost o nesreći tek dva dana nakon eksplozije. Tada je već 48 000 stanovnika Pripjata bilo daleko od svojih domova, dok je nad Äernobilskom elektranom kružilo 1800 helikoptera koji su pijeskom i drugim vatrogasnim sredstvima bezuspjeÅ¡no pokuÅ¡avali ugasiti požar. Tek deset dana nakon eksplozije zaustavljeno je istjecanje radioaktivnih tvari, a sedam mjeseci nakon katastrofe reaktor je prekriven tzv. «sarkofagom», betonsko-armiranim pokrovom. Time je samo privremeno prikrivena velika Äernobilska nuklearna katastrofa, jer brojne su posljedice ubrzo isplivale na povrÅ¡inu. Tridesetak smrtonosno ozraÄenih radnika koji su golim rukama herojski uklanjali radioaktivni materijal - preminulo je u prva tri mjeseca. No državni je vrh Å¡utio o tim tragiÄnim posljedicama, tako da je u operacijama saniranja terena sudjelovalo Äak 800 000 vojnika i vatrogasaca. Prema službenim podacima, njih 25 000 viÅ¡e nije meÄ‘u živima, dok mnogi drugi pate od teÅ¡kih bolesti, poput raka pluća, Å¡titnjaÄe, leukemije, kardiovaskularnih bolesti, oÅ¡tećenja živÄanoga i probavnoga sustava. Prema neslužbenim podacima, samo u Ukrajini od posljedica radijacijske bolesti pati oko 3 milijuna ljudi! Posljedice zraÄenja cjelokupno stanovniÅ¡tvo će osjećati i kroz nekoliko generacija, budući se genetska oÅ¡tećenja prenose i na neroÄ‘enu djecu.
Tri preostala reaktora NE Černobil rade i dan danas. Sovjetski su znanstvenici prije petnaestak godina objavili vijest da sarkofag nad uništenim 4tim reaktorom neće izdržati dulje od 20 do 30 godina! Ovo je godina – 21a.
Na danaÅ¡nji dan u zoru, prije 21 godinu, dok je ÄovjeÄanstvo i doslovno i preneseno joÅ¡ uvijek spavalo, neki su zaspali da se viÅ¡e nikad ne probude, no neki su se probudili i viÅ¡e nikad, nikad – nećemo usnuti. Ne nuklearnom lobiju! Ne nuklearkama! Ne za NE!
Prema dosadaÅ¡njim podacima iz sveuÄiliÅ¡ta u Blacksburgu (Virginia) u juÄeraÅ¡njoj pucnjavi su smrtno stradale 33 osobe, a tridesetak ih je ranjeno. Prvi incident se dogodio u ranim jutarnjim satima, a drugi navodno dva sata kasnije. Agencije za sada spominju samo jednog napadaÄa koji je i sam mrtav (ne precizira se da li si je život sam oduzeo ili je ubijen).
Budući da se Äini kako domaće sluÅ¡ateljstvo nije najbolje upoznato s glazbenom situacijom u susjednoj i neprijateljskoj Srbiji, ovaj tekst ima svrhu približiti dijelu tog sluÅ¡ateljstva nekoliko izuzetno zanimljivih ljudi, bića i pojava.
Å to se interneta tiÄe, pristup afirmiranju mladih bendova poneÅ¡to je drugaÄiji nego kod nas. Većina naÅ¡ih sajtova radi na principu demokracije - svi su pozvani , meÄ‘usobno se ocjenjuju, Å¡to otežava posao publici - u moru pjesama teÅ¡ko je naći neÅ¡to Å¡to će Äovjeka zanimati. Tu onda bolje prolaze aktivni bendovi - oni koji ocjenjuju druge, ostavljaju komentare, fenomen je to sliÄan onome koji se može primijetiti i na blogu.
E sad, jedan od najzanimljivijih sajtova koje sam pronaÅ¡ao, toÄnije dio sajta bila je rubrika Deskpop sada ugaslog sajta Harizma. Bendovi bez objavljenog albuma slali su pjesme, urednici su ih birali prema vlastitom nahoÄ‘enju, publika skidala, a top liste formirale se na temelju broja downloada. Rezultat je bila dobra sluÅ¡anost, uspjeÅ¡niji bendovi skupili bi po koju stotinu ili tisućicu sluÅ¡anja, a kvaliteta bendova i pjesama bila je iznimna. Ono Å¡to karakterizira većinu izvoiÄ‘aÄa je opuÅ¡tenost i smisao za humor, koje ne treba brkati s neozbiljnošću. Ljudi su to koji znaju Å¡to rade. Mnogo mi je teže ozbiljno shvatiti one koji sami sebe shvaćaju odviÅ¡e ozbiljno.
Rubrika Deskpop odnedavno prebaÄena na sajt Ognjena maÅ¡ina.
Ako slušate techno, metal (i ja sam slušao metal, ima tome mnogo vremena) ili redovno gledate MTV Adria, nipošto nemojte kliknuti na taj link.
U suprotnom sluÄaju, vrijedi pokuÅ¡ati.
Ima tu i bendova iz Bosne i Hercegovine, Makedonije, Hrvatske, kao i Kosova po UN administracijom (kako službeno piše na samom sajtu).
Nadalje, za one koji se joÅ¡ sjećaju Äasopisa Džuboks i Ritam, njihovim nastavljaÄima (na sajtu se nalazi i arhiva Džuboksa) mogao bi se nazvati e-Äasopis Popboks. Ima tu vijesti,
rubrika Scena, na kojoj se nalaze i mnogi izvoÄ‘aÄi s Ognjene maÅ¡ine, forum i svaÅ¡ta neÅ¡to.
Za kraj, valja spomenuti i da neki od doista vrijednih izvoÄ‘aÄa imaju svoje stranice na myspaceu, pa i Å¡ire. Evo nekoliko preporuka:
ÄŒinÄ - akustiÄni bend s najboljim sajtom koje moje oÄi ikada ugledaÅ¡e. Bave se i video produkcijom. Ako se mene pita, sve to skupa naprosto je fantastiÄno. Imaju glazbenu myspace stranu, kao i video myspace.
KrÅ¡ - melodiÄni i razigrani buÄni rock s izuzetnim tekstovima, incestuoznim vezama povezan s prethodnom grupom. Horkestar - zbor i orkestar, Äetrdesetak mladih ljudi u radnim kutama koji uglavnom pjevaju obrade pjesama, od Arsena Dedića do pjesama s radnih akcija. Duhovito, provokativno. Uživo izazivaju trnce, a odnedavno imaju i myspace stranicu.
Elektrolasta - kombinacija rocka, elektronike i bizarnih tekstova. Njihova kompozicija Guzata tinejdžerka bila je totalni internetski hit, s nekoliko tisuća slušanja.
Ovih dana sve bosanske ali i hrvatske solane rade punom parom. Tuzla vrije, Pag i Ston kljuÄaju, struÄnjaci se hvataju za glavu, sol se prodaje pod zlato, dionice soli rastu, vrijednost Å¡ećera pada, sojina repica bubri, liÄki krumpir se mrvi, kava miriÅ¡e, INA smrdi, indeks stoji, burze padaju, nitko ne zna Å¡ta bi sa sobom, vlada totalno apsolutno i nesagledivo – lu-di-loooo!
Soli nema dovoljno! Potražnja za solju uvelike premaÅ¡uje mogućnosti proizvodnje. Tuzlanska sitna kamena vadi se iz povrÅ¡inskih kopova bagerima i ostalom teÅ¡kom maÅ¡inerijom jer ljudskih resursa nema dovoljno, zavodi za zapoÅ¡ljavanje su poharani, radna se snaga traži i u Rumunjskoj, Kini i Albaniji, kopa se rukama, kopa se nogama, kopa se dvonoÅ¡ke i ÄetvoronoÅ¡ke, kopa se danju i kopa se noću, kopaju i starci i žene i djeca i invalidi rada i invalidi nerada.
Ali Å¡ta?! Soli i dalje nema dovoljno!! U Hrvatskoj solane ne zaostaju, paÅ¡ka i stonska morska jodirana sitna i krupna beru se katapilerima i trpa u kamione, mobilizirane su priÄuvne vojne snage, beru roÄnici, beru domovine branitelji, beru obiteljski hranitelji, beru zubima, beru nogama, bere se rukama, bere se dvonoÅ¡ke i ÄetvoronoÅ¡ke, bere se danju i bere se noću, beru i starci i žene i djeca i invalidi rada i invalidi nerada. Kamioni su zakrÄili ceste, avioni zakrÄili nebo, brodovi zakrÄili morske i rijeÄne luke, u obje zemlje nastao je totalni apsolutni i nesagledivi – prometni kaos!
Ali Å¡ta?! Soli i opet nema dovoljno!!! SOLI NAPROSTO I DALJE NEMA DOVOLJNO!!! Vlade obiju zemalja uvele su mjere elementarne nepogode i donijele hitne mjere poticajnog uvoza Å¡porke žute krupne iz Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata! Cestovne službe za zimsko održavanje cesta prazne skladiÅ¡ta svojih godiÅ¡njih zaliha krupne soli za posipavanje cesta i hitno Å¡alju svoje ralice na mjesto emergencije! Restorani, hoteli i moteli miÄu soljenke sa stolova, kućanice ne sole ruÄkove, neslano je meso, pita i salata, neslana je srdela, maslina i blitva, neslana je juha, sarma i peÄena janjetina, neslan je prÅ¡ut, panceta i kulen, neslano je Äak i o tempora o - more! A o ozbiljnosti situacije govori dovoljno Å¡to je bez soli ostala Äak i - neslana Å¡ala!
Ali Å¡ta?! Pogodili ste - SOLI I DALJE NEMA I NEMA DOVOLJNO!!!
Pa pobogu kako sve to? Zašto sve to?? Otkud tolika nestašica??? Otkud tolika potražnja??? Kako je do toga uopće došlo??? Kako, kako, KAKOOOO?!?
Zar niste Äuli?
NATO opet lovi Karadžića – mogu mu stavitsoli na rep.
Tražim nekog da me otfura do Darfura
December 12, 2006
Dovoljno je znakovito Å¡to prije samog poÄetka pisanja o ovakvim temama Äovjek instinktivno traži opravdanje radi uznemiravanja javnosti stvarima koje su i njemu samom daleke (tko je taj samoprozvani humanist, udobno zavaljen u svoju uredsku fotelju?) i oko kojih se ionako niÅ¡ta ne može uÄiniti. Iskreno, niti sam autor ovog pretencioznog teksta nije mogao naći Ävrsti argument u korist umirućih od gladi u Darfuru, Kongu, Somaliji, i tako dalje, općenito: u korist bilo kojeg jadnika na ovom svijetu, smatranog takvim iz bilo kojeg razloga. Na kraju krajeva, ne možemo svi preživjeti, ljudi moraju umirati inaÄe ćemo prije ili kasnije iscrpiti sve resurse – eto kolika panika oko nafte, a Å¡to ako doÄ‘e do nestaÅ¡ice vode, kruha, voća? Uz to, mi smo takve životinje, jednostavno nam je svejedno, nije nam stalo do tuÄ‘e sudbine i u tom smislu je svijet ustrojen krajnje korektno: svatko ima svoju svijest, svatko ima po jednog Äovjeka koji se brine za njega, a to je on sam. Smisao je u cjelini, u ljudskoj sveukupnosti iz koje izviru vrhunski dosezi u znanosti i kulturi. Ta cjelina nastavlja postojati i bez 500.000 umrlih u Darfuru ili 2 milijuna krepalih u Kongu, a oni ionako ne doprinose Bog-zna-kako znanosti niti kulturi već predstavljaju teret ÄovjeÄanstvu. Uz to, neki vjeruju da bi nam na naÅ¡u nesebiÄnu pomoć oni mogli uzvratiti udarcem ispod pojasa ili zahrÄ‘alim sjeÄivom u leÄ‘a, zaluÄ‘eni neslućenom mogućnošću blagostanja koje se krije tamo negdje daleko, otkuda mi dolazimo. U dvije verzije budućnosti koje im mi nudimo, oni su prokleti nezahvalnici ili smežurani leÅ¡evi, ovisno o tome odluÄimo li im pomoći ili ne.
Na jednom od foruma potaknutom inicijativom «Christmas in Darfur» (nekoliko suicidnih manijaka – novinara koji traže novac kako bi napravili dokumentarac o Darfuru) se može naći miÅ¡ljenje kako je sve to glupost i kako je briga za vlastito debelo meso prirodan prioritet, jer: a) ionako možemo samo najebati, a niÅ¡ta se bitno neće promijeniti i b) nismo mi krivi. I istina, kad razmislim malo bolje: niti meni se ne daju novci nekakvim humanitarnim organizacijama kojima pola budžeta pojedu plaće (naÅ¡ao sam se pozvan da ih osuÄ‘ujem), a moj eventualan odlazak u Darfur bi poslužio viÅ¡e kao vlastita promocija nego Å¡to bi ikome konkretno pomogao – nisam doktor, ne donosim sa sobom hranu, jedino Å¡to mogu uÄiniti jest prenijeti vreću riže na vlastitim leÄ‘ima, ali za tim nema potrebe jer to rade kamioni. Uostalom, neki izgladnjeli crni bijednik bi vjerojatno iznio taj teret bolje od mene, koji bih krepao nakon par sati izloženosti pustinjskom suncu pa bi me i samog morali spaÅ¡avati. I tako može razmiÅ¡ljati svatko, i bio bi u pravu.
Ako netko misli da se to ne odnosi na nas, vara se; pa i Hrvatska ima vojnike u Afganistanu, Å¡to plaća iz vlastitog džepa. Slijedi uznemirujući prijedlog: kladim se da bismo se svi skupa nekako bolje osjećali da smo poslali tih par desetaka ljudi kako bi zaÅ¡titili, prevezli iz opasnog podruÄja, pružili medicinsku pomoć, donijeli hranu maloj crnoj djeci koju nitko nije pitao: «sluÅ¡aj, hajde da ti damo tijelo i duÅ¡u, i da jednim i drugim beskrajno patiÅ¡ tokom kratkog života, da crkneÅ¡ kao suhi leÅ¡ taman u trenutku kad osjetiÅ¡ oÄajan nagovjeÅ¡taj da možda tako i nije moralo biti?».
A u Äemu se sastoji korist za nas? Pa u tome Å¡to nećemo slati vojnike da dodatno iritiraju nekakve PaÅ¡tune okupacijom, već ćemo ih gaÄ‘ati (ako već moramo) iz zraka, iz sigurne udaljenosti, a vojnike, doktore, inžinjere, logistiÄare i novinare ćemo poslati da spaÅ¡avaju milijune ugroženih života umjesto tisuća koji su zapravo već spaÅ¡eni.
PraktiÄni umovi, Äak i oni produhovljeni, će nedvojbeno doći do zakljuÄka kako ćemo kao vrsta postići svoj konaÄan trijumf, a kao pojedinci osobno zadovoljstvo i osjećaj ugode, i bez tih života: sve tehnoloÅ¡ke, kulturne i druÅ¡tvene napretke je ionako uvijek nosila manjina, pet ili 10 posto svjetskog stanovniÅ¡tva. Jednog dana, na kraju tog puta, kad taj prosvijetljeni Äovjek, übermensch, bude sjedio na vrhu nekakve planine i promatrao zalazak sunca bivajući potpuno stopljen s okolinom, praktiÄki besmrtan zahvaljujući dostignućima u genetici, on će se zapitati samo jedno pitanje.
«Zamisli da ti sam gradiÅ¡ sudbinu ÄovjeÄanstva s ciljem da na koncu uÄiniÅ¡ ljude sretnima, daÅ¡ im mir, ali da je radi toga neophodno i neizbježno potrebno izmuÄiti samo jedno sitno biće, baÅ¡ to djeteÅ¡ce, koje se tuklo rukom u grudi i na njegovim neosvećenim suzama sagraditi to zdanje, bi li pristao biti njegovim graditeljem pod tim uvjetom, odgovori i ne laži…»
* - Copyright Department of Defense, United States of America, 2001. All rights reserved.
Pred trideset godina i mjesec dana, a meni ovo prva vijest o toj obljetnici, umro je drug Mao Zedong, utemeljitelj i predsjednik kineske KomunistiÄke partije od 1945. do 1976. godine, koji je 1949. godine utemeljio NR Kinu. Slijedeći ideal o izgradnji snažne i uspjeÅ¡ne, a istovremeno socijalno izjednaÄene Kine, tek je dijelom uspio u svojim namjerama, a neki od poteza pokazali su se vrlo neuspjeÅ¡nima. Tijekom pedesetih i Å¡ezdesetih godina proÅ¡log stoljeća pokuÅ¡ao je ne baÅ¡ uspjeÅ¡no protjerati ProtudesniÄarsku kampanjuusmjerenu protiv desnih elemenata unutar komunistiÄke partije, posebice na zagovornike Kampanje stotine cvjetova, koja je promicala pluralizam izražavanja i slobodnu kritiku vlasti. JoÅ¡ jedan od njegovih promaÅ¡aja je bio i petoljetni Veliki skok naprijed (1958. do 1963.), koji je trebao Kinu iz primarno poljoprivredne države trebao pretvoriti u socijalistiÄki naprednu poljoprivrednu i industrijsku zemlju uz zadržavanje neovisnosti o uvozu strojeva iz drugih zemalja. Danas se na taj ekonomski eksperiment gleda kao veliki promaÅ¡aj koji je 1959 i 1960. uzrokovao smrt 20 do 40 milijuna Kineza, većinom od gladi. Nakon smrti, njegov lik i djelo su postali predmet raznih debata, kojima su kineske vlasti stale na kraj službenim zakljuÄkom pet godina kasnije, kako je Mao bio “sedamdeset posto u pravu, a trideset posto u krivu“. MeÄ‘u Å¡tovateljima njegova lika i djela u svijetu, Mao se pak smatra izvornim marksistiÄkim i komunistiÄkim misliocem i voÄ‘om koji joÅ¡ uvijek inspirira romantiÄare i gerilske skupine Å¡irom svijeta.
No, trideset godina nakon smrti, u kineskim medijima nije bilo gotovo ni najmanjeg spomena o obljetnici smrti velikog voÄ‘e, Å¡to ukazuje na jasan stav vlasti o njegovu liku i djelu. DapaÄe, već nekoliko godina nakon njegove smrti, Mao je gotovo potpuno nestao iz govora i spomena kineskih vlasti. Ipak, narod se i bez podsjećanja vlasti spontano okupio na Tiananmenu ispred mauzoleja u kojem je balzamirano njegovo tijelo, a okupljenu masu osiguravale su jake policijske snage, dok se dio agenata u civilu infiltrirao meÄ‘u Å¡tovatelje njegova lika i djela. Takva reakcija vlasti objaÅ¡njena je strahom od nereda Äiji bi uzrok moglo biti sjećanje na žrtve Maovih socijalistiÄih eksperimenata. Ipak, na kineskom, ne pretjerano slobodnom Internetu, nesmetano su održane komemoracije i spomen na velikog voÄ‘u.
Ipak, za razliku od Kine, bivÅ¡a SFRJ doživljava svojevrsno oživljavanje Å¡tovanja Titova lika i djela, gdje Å¡tovatelji bez bojazni od nereda mogu obilježiti lik i djelo pokojnog Josipa Broza. S druge strane lik i djelo prvog hrvatskog predsjednika Franje TuÄ‘mana polako tonu u zaborav i postaju viÅ¡e protokolarna dužnost nego živi memento. Tko zna, hoće li za trideset godina, kad se sve moguće politiÄke garniture u Hrvatskoj izmjene i kada ondaÅ¡nja politiÄka situacija nestane iz sjećanja ljudi, hoće li se u Velikom Trgovišću održavati sliÄne manifestacije i mimohode, kao nedavni revival u Kumrovcu? :-)
Sjeverna Koreja i licemjerje svijeta
October 10, 2006
I tako je sjevernokorejski diktatorÄić međ´ ljudima i selom poznat i kao ludi Kim(Junior, sin ludog Kima Seniora) dobio novu omiljenu igraÄku – nuklearnu bombu. A Å¡to je dobio svijet?
Pa ovaj poremećeni svijet je dobio još jednu brigu, kao da ih ionako nema dovoljno. Ali zanimljivo je tko je taj tko je najglasnije graknuo na Sjevernu Koreju, zanimljivo je tko je taj koga najviše žulja najnovija nuklearna sila.
Pa onaj tko kao kvoÄka sjedi na najviÅ¡e nuklearnih jaja(bojevih glava). Pa onaj tko je jedini u povijesti ÄovjeÄanstva i bacio atomsku bombu na civile (HiroÅ¡ima i Nagasaki). Pa onaj tko nema nikakvih skrupula u ostvarivanju svojih ratnih ciljeva. Pa onaj tko upravo sada i dalje u vukojebinama svijeta koristi projektile sa osiromaÅ¡enim uranom.
Da, pogodili ste, taj netko je - SAD. Najveća nuklearna velesila na ovom planetu od kada je svijeta i budala.
Brže-bolje su se sjetili prosvjedovat´ (u prijevodu: sad im guza radi ko meduza, jer dok su se oni bavili Irakom - S.Koreja im je iza leÄ‘a ostvarila ono Å¡to Iran odavna želi, ali ne može), brže-bolje su skoÄili tražiti sankcije(ama Å¡to uzeti ili sankcionirati onomu - tko ionako niÅ¡ta nema?), brže-bolje su stali dreÄat kako je to neÄuveno. Pa i jest neÄuveno prijatelji!
Znate Å¡to je neÄuveno?
-NeÄuveno je da ´sluÄaj Sjeverna Koreja´ svjetskom policajcu SADu služi kao kamuflaža za puno gore stvari koje se dogaÄ‘aju u Iraku.
-NeÄuveno je da Busheva administracija S.Koreju koristi za guranje bitnijih stvari pod tepih (pedofilska afera etc).
-NeÄuveno je da Ameri S.Koreju izvlaÄe iz rukava samo kad i gdje njima odgovara.
-I neÄuveno je da ostatak svijeta tako lako pada na tu prozirnu igru.
Da prijatelji, Sjeverna Koreja je bila i prije Bombe. Sviđalo se to nekomu ili ne.
-Ludi Kim je i prije bio.
-Diktatura je i prije bila.
-Izgladnjivanje vlastitog naroda je i prije bilo.
-Tajni koncentracijski logori za sjevernokorejski narod su i prije bili.
-Tisuće napuštene i do smrti izgladnjele sjevernokorejske djece su i prije bile, pune su ih ulice.
-Potpuna izolacija jednog totalitarnog i bolesnog i umobolnog i paranoiÄnog režima je i prije bila – i jest.
A gdje je onda SAD i zabrinuti svijet bio? Ha? Gdje je onda bio UN? Gdje je onda bilo Vijeće (ne)Sigurnosti? Gdje su svi ti dušobrižnici onda bili?! Gdje su bili kad su iz Sjeverne Koreje dopirali vapaji milijuna umirućih i izgladnjelih ljudi?! Gdje su onda bili, to ja vas pitam!?!
Bili su na naftnim poljima Iraka(ćućali naftu borati!). Na kojima je usput, ali i nimalo sluÄajno reÄeno – i danas u bombaÅ¡kom napadu izmasakrirano 13, a ranjeno 46oro ljudi. Odnosno, trinaestoro mrtvih i Äetrdeset i Å¡estoro ranjenih viÅ¡e nego u podzemnom nuklearnom pokusu Sjeverne Koreje.
59 žrtava u jednom danu. Mislite da je to malo? A koliko ih je bilo juÄer? A prekjuÄer? Ne znate? Ne znam ni ja. Ne znam – priznajem. Postalo mi je sve ravno. Ajmo ih onda brojat. Å ta je, Å¡ta ste stali?! Rekla sam ajmo ih brojat, ajmo junaci:
jedan,
dva,
tri,
Äetiri,
pet,
Å¡est,
sedam,
osam,
devet,
deset,
jedanaest,
dvanaest,
trinaest,
Äetrnaest,
petnaest,
Å¡esnaest,
sedamnaest,
osamnaest,
devetnaest,
dvadeset,
dvadestjedan,
dvadestdva,
dvadesettri,
dvadesetÄetri,
dvadesetpet,
dvadesetšest,
dvadesetsedam,
dvadesetosam,
dvadesetdevet,
trideset,
tridesetjedan,
tridesetdva,
tridesettri,
tridesetÄetri,
tridesetpet,
tridesetšest,
tridesetsedam,
tridesetosam,
tridesetdevet,
Äetrdeset,
Äetrdesetjedan,
Äetrdesetdva,
Äetrdesettri,
ÄetrdesetÄetiri,
Äetrdesetpet,
ÄetrdesetÅ¡est,
Äetrdesetsedam,
Äetrdesetosam,
Äetrdesetdevet,
pedeset,
pedesetjedan,
pedesetdva,
pedesettri,
pedesetÄetiri,
pedesetpet,
pedesetšest,
pedesetsedam,
pedesetosam,
pedesetdevet.
Å ta je? TeÅ¡ko vam je brojat? PrepatetiÄno? I neka je. Jer ovo je samo od danas.
I prosvjeduje li zbog ovih mrtvih tko? Traži sankcije? Traži barem intervenciju ili možebitno reakciju Vijeća Sigurnosti? Izražava li itko barem zabrinutost? Itko? Di ste sad junaci?
I da, u pravu ste, potpuno ste u pravu – ovo Å¡to S.Koreja radi je potpuno sranje, svijetu fakat ne treba joÅ¡ nuklearnih sila, ne treba mu ni zraÄenja, ni bombi, ne treba mu ni luÄ‘aka, ni diktatora, ni beskrupuloznih manijaka, ni svega onoga Å¡to onaj Kim Junior predstavlja. Dabogda se okliznuo o svoju zlatom optoÄenu kadu i slomio vrat. Toliko o tom kretenu.
Ali shvatite jedno - svijetu ne treba ni da ga SAD vodi žedna preko vode (neće meni nitko pored zdrave pameti mazat´ oÄi i prodavat´ roge pod sviću).
Jamie Oliver do sada me fascinirao koliko i muvlje govance na Å¡oferÅ¡ajbi jutarnjeg lokalca Metković-Makarska. I inaÄe cijela ta svjetska histerija i pomama za jednim osrednjim kuharÄićem u pravilu mi je dizala kosu na glavi, a ne rijetko i želudac kad god bi naÅ¡e TV postaje zavirivale u lonac tog engleskog nedozrelog mladca.
Ukratko reÄeno, to Å¡to bi on nazivao vrhunskim jelom, poÄesto je izgledalo kao specijalitet moje babe IkaÄe za tovljenje svinja, ili po domaću reÄeno – na napoj iliti mekinje. A o zloupotrebi maslinova ulja da ni ne govorimo, to Å¡to je on sa zelenim blagom mediteranskih krajeva radio - nalikovalo je na kulinarski zloÄin.
Da je Stevo Karapandža svojedobno sa onim tucaonikom za zaÄine radio Å¡to ovaj danas radi, ne bih se zaklela da ga onaj drugi Oliver(Mlakar) kao njegov kuharski partner - istim tim tucaonikom ne bi zatukao pred TV kamerama (Blažena bila Vegeta tada i sada).
No jedno se Jamieu nikada nije moglo osporiti, nevjerojatna koliÄina energije i posvećenosti svome pozivu, onaj zarazni entuzijazam koji tjera ljude da ga barem blagonaklono toleriraju ako ne i obožavaju. Predanost onomu za Å¡to te Bog na ovaj svijet donio uvijek u konaÄnici donese zanimljive rezultate, a na rezultate Jamieve predanosti naletih sasvim sluÄajno prije koji dan okrećući programe na TVu.
I ne moram ni reći da me potpuno osvojio! Naime, Jamie se upustio u borbu sa vjetrenjaÄama, u plemenit i nadasve ispravan boj, ali iznad svega težak ako ne i nemoguć (tim veći trijumf ako u svome naumu uspije).Jamieje odluÄio promijeniti cijeli jelovnik britanskog Å¡kolskog sustava! Jamie je odluÄio objaviti rat nezdravoj umjetnoj hrani,hamburgerima i pomfriu! OdluÄio je poduzeti neÅ¡to dok je joÅ¡ vrijeme, neÅ¡to za dobrobit britanske djece, za dobrobit njihova zdravlja, budućnosti - odluÄio je preokrenuti cijeli sustav naopako, odluÄio je vratiti prirodnu i zdravu hranu u Å¡kolske menze!
Ne sjećam se kad sam sa većim zanimanjem gledala neki dokumentarac, jer problemi na koje je Jamie nailazio u svojoj misiji pratili su se poput najnapetijeg trilera. Prvo je trebalo naći jednu oglednu Å¡kolu koja bi poslužila kao primjer za druge u okrugu, te konaÄno i za nacionalnu razinu(takav je barem plan, da li će uspjeti ne znam).
Ako ste mislili da je uvjeravanjem ravnatelja te Å¡kole sve bilo rijeÅ¡eno, varate se. Jamie se suoÄio s otporom apsolutno svih, prvo kuharica(za koje je na svoj jad i muku ustanovio da uopće nisu kuharice već ´podgrijaÄice´ jer osim podgrijavanja gotovih i smrznutih pripravaka fast fooda ne znaju takoreći ni jaje pofrigat, manistru zakuvat ili mrkvu narezat), zatim uÄitelja(koji se nisu mogli nositi sa nezadovoljnom djecom), zatim roditelja(koji nisu podnosili da im djeca doma cendraju da su gladna) i konaÄno i najbitnije sa otporom djece(koja su već isprogramirana na junk hranu potpuno bojkotirala Jamieve ´kupus-salata-voće i povrće´ kulinarije). Jadni Jamie, ne bih mu bila u koži. Toliko baÄene hrane!
No on se nije predao! Uporno je i tvrdoglavo, danima, tjednima, uz veliku pomoć glavne kuharice te Å¡kole, gurao i gurao svoju zdravu hranu (maltene samo Å¡to nije dicu nutkao, molio i kumio), dovijao se na sve moguće i nemoguće naÄine, imitirao sendviÄe i povrćne hot-dogove svaÅ¡ta neÅ¡to, tražio savjete od desetgodiÅ¡njih djeÄaÄića, borio se zubima i nogama i na kraju – uspio!
Djeca koja u životu nisu probala skuhani fažol na salatu ili mahune ili uopće bilo kakvo povrće, poÄela su ga jesti (vjerojatno i zbog Äinjenice da bi inaÄe ostala gladna, jer se junk food viÅ¡e nije nudio).
A onda je Jamie krenuo sa slijedećom fazom svoga plana – obuÄiti sve Å¡kolske kuharice okruga! Ni manje ni viÅ¡e za pomoć se obratio i britanskoj vojsci koja je te ženskinje strpala u vojni kamp, dala im lonce, kuhaÄe i opremu i – kuhaj brajo! Ali vjerovali ili ne, tek sada problemi nastaju… Jamie ustanovljava da stare i profesionalno neobrazovane kuharice, iako godinama u Å¡kolskim kuhinjama - pojma nemaju o kuhanju! Hvata ga oÄaj, ne zna Å¡to će, ima samo tri dana da te žene nauÄi svemu, od banalnog guljenja mrkve do spravljanja umaka za salate, raznoraznih juhica, priprave mesa, ribe i tome sliÄno. A ove babe se ponaÅ¡aju kao i ona djeca prvih tjedana novog jelovnika, neće – pa neće! PlaÄu, zanovijetaju, prigovaraju, psuju mu entuzijastiÄnu mater i bojkotiraju, samo Å¡to ga u lonac onog bljutavog kelja ne ubace. I opet, jadni Jamie - ne bih mu u koži bila!
Što je dalje bilo, je li uvjerio babe, je li izbjegao lonac, kako je prošao njegov posjet Ministarstvu školstva, je li za svoju misiju pridobio i ministra osobno… to tek u drugom nastavku dokumentarca.
Pa jesam vam rekla da je napeto ko krimić. ;0)
Bush u Iraku. Pa gdje su ti bombaši samoubojice kad ih trebaš!?
June 14, 2006
Bush se tajno teleportiro na mjesto zloÄina, toliko tajno da niko nije znao da će doći, ni tajne službe, ni Amerikanci, ni IraÄani, ni Laura, ni vojnici, ni pingvini, a vrlo je lako moguće da ni on sam nije znao di je - dok mu tamo nisu rekli:
- PredsjedniÄe ovo je Bagdad.
- Beograd? Gud, gud! Gled tu bi in Iraki capital.
A tamo u Bagdadu doÄekao ga je bunovni ne znam koji po redu iraÄki premijer kojeg su oÄito digli iz postelje, pljuvaÄkom mu zaglancali friz i gurnuli pred ameriÄkog predsjednika i kamere s uputom – Aj mali, i budi ljubezan!
AmeriÄki predsjednik mu je onda neÅ¡to reko, neÅ¡to Å¡to vlastitom narodu nikako ne može reći a tako bi htio, pa se teleportiro da barem njemu kaže ako svojim Amerima ne može:
- VidiÅ¡ maj boj, kad mi Ameri neÅ¡to obećamo to mi Ameri i ispunimo i kad nekoga ukokamo onda ga brate ukokamo (u Zarkawijevom sluÄaju - iscipelarimo).
Sad mi neÅ¡to Äisto nevezano pada na pamet, Äisto onako sluÄajno rekla bih, ma kako se ono onaj zove? Onaj bradati, znate? Onaj Å¡ta je sruÅ¡io Twinse, onaj Å¡to je bio izgovor za besmisleni napad na Irak i joÅ¡ uvijek Busha vuÄe za nos? Bin Laden jeli? Å ta s njim? NiÅ¡ta.
A kad je ne znam kojem po redu iraÄkom premijeru teleportirani ameriÄki predsjednik reko to Å¡to je reko, ovaj je neÅ¡to zakimao glavom kao da je razumio to Å¡to je Äuo iako niÅ¡ta nije razumio Å¡to je to njemu ameriÄki predsjednik upravo reko i na kraju se raziÄ‘oÅ¡e.
Ne znam kojeg po redu iraÄkog premijera odvelo u nepoznatom pravcu.
AmeriÄkog predsjednika teleportiralo - natrag.
I ja se sad pitam, pa gdje su ti bombaši samoubojice kad ih trebaš!? ;0)
Ajmo đetići, Kekec je slobodan - red je na vas!
May 21, 2006
Referendum u Crnoj Gori! Danas je za Crnu Goru Dan D, danas Crnogorci odluÄuju o vlastitoj nezavisnosti. Ovo je dan za kojeg se pokojni don Branko Sbutega lavovski borio, za tu prekrasnu mogućnost osamostaljenja koju Crna Gora poÄetkom 90ih nije iskoristila (kao Å¡to su Slovenija i Hrvatska), već je nažalost izabrala savez sa, Äistog srca mogu reći - silom zla. Vrijeme je proÅ¡lo, a prilike su nadam se sazrile da crnogorski narod pokaže odluÄnost.
Don Branko je proroÄanski rekao da se boji da toliko žuÄ‘enu samostalnost Crne Gore neće doživjeti. A kako bi bilo lijepo da je mogao. Crnogorci nemojte ga iznevjeriti.
Ajmo đetići, otpilajte onaj sraman savez, osvjetlajte obraz, sjetite se svoje povijesti, obnovite svoju državnost, vratite vlastiti ponos! Hrvatska navija za vas.
Na kraju krajeva, jeste gledali Eurosong? Skandinavci za svoje, južnjaci za svoje, ruska ekipa za svoje, ko će kome nego svoj svome?! Ajde ljudi konaÄno se osamostalite pa ćemo se i mi jeli… dogovoriti. ;0)
Crna Goro, svi na glasovanje – zaokružite DA za samostalnost!
Trebala je to biti jedna sasvim obiÄna nedjelja, drukÄija možda jedino po tome Å¡to je bila toplija od prethodnih nedjelja te godine; ipak, toga 26.travnja 1986te, dakle na danaÅ¡nji dan u zoru, dok je ÄovjeÄanstvo i doslovno i preneseno joÅ¡ uvijek spavalo, dogodilo se neÅ¡to Å¡to je, na jeziv naÄin, obilježilo bližu proÅ¡lost istoÄnoeuropskih država.
Ovih dana sve bosanske ali i hrvatske solane rade punom parom. Tuzla vrije, Pag i Ston kljuÄaju, struÄnjaci se hvataju za glavu, sol se prodaje pod zlato, dionice soli rastu, vrijednost Å¡ećera pada, sojina repica bubri, liÄki krumpir se mrvi, kava miriÅ¡e, INA smrdi, indeks stoji, burze padaju, nitko ne zna Å¡ta bi sa sobom, vlada totalno apsolutno i nesagledivo – lu-di-loooo!
Dovoljno je znakovito Å¡to prije samog poÄetka pisanja o ovakvim temama Äovjek instinktivno traži opravdanje radi uznemiravanja javnosti stvarima koje su i njemu samom daleke (tko je taj samoprozvani humanist, udobno zavaljen u svoju uredsku fotelju?) i oko kojih se ionako niÅ¡ta ne može uÄiniti. Iskreno, niti sam autor ovog pretencioznog teksta nije mogao naći Ävrsti argument u korist umirućih od gladi u Darfuru, Kongu, Somaliji, i tako dalje, općenito: u korist bilo kojeg jadnika na ovom svijetu, smatranog takvim iz bilo kojeg razloga. Na kraju krajeva, ne možemo svi preživjeti, ljudi moraju umirati inaÄe ćemo prije ili kasnije iscrpiti sve resurse – eto kolika panika oko nafte, a Å¡to ako doÄ‘e do nestaÅ¡ice vode, kruha, voća? Uz to, mi smo takve životinje, jednostavno nam je svejedno, nije nam stalo do tuÄ‘e sudbine i u tom smislu je svijet ustrojen krajnje korektno: svatko ima svoju svijest, svatko ima po jednog Äovjeka koji se brine za njega, a to je on sam. Smisao je u cjelini, u ljudskoj sveukupnosti iz koje izviru vrhunski dosezi u znanosti i kulturi. Ta cjelina nastavlja postojati i bez 500.000 umrlih u Darfuru ili 2 milijuna krepalih u Kongu, a oni ionako ne doprinose Bog-zna-kako znanosti niti kulturi već predstavljaju teret ÄovjeÄanstvu. Uz to, neki vjeruju da bi nam na naÅ¡u nesebiÄnu pomoć oni mogli uzvratiti udarcem ispod pojasa ili zahrÄ‘alim sjeÄivom u leÄ‘a, zaluÄ‘eni neslućenom mogućnošću blagostanja koje se krije tamo negdje daleko, otkuda mi dolazimo. U dvije verzije budućnosti koje im mi nudimo, oni su prokleti nezahvalnici ili smežurani leÅ¡evi, ovisno o tome odluÄimo li im pomoći ili ne.
Pred trideset godina i mjesec dana, a meni ovo prva vijest o toj obljetnici, umro je drug Mao Zedong, utemeljitelj i predsjednik kineske KomunistiÄke partije od 1945. do 1976. godine, koji je 1949. godine utemeljio NR Kinu. Slijedeći ideal o izgradnji snažne i uspjeÅ¡ne, a istovremeno socijalno izjednaÄene Kine, tek je dijelom uspio u svojim namjerama, a neki od poteza pokazali su se vrlo neuspjeÅ¡nima. Tijekom pedesetih i Å¡ezdesetih godina proÅ¡log stoljeća pokuÅ¡ao je ne baÅ¡ uspjeÅ¡no protjerati 
I tako je sjevernokorejski diktatorÄić međ´ ljudima i selom poznat i kao ludi Kim (Junior, sin ludog Kima Seniora) dobio novu omiljenu igraÄku – nuklearnu bombu. A Å¡to je dobio svijet?
Jamie Oliver do sada me fascinirao koliko i muvlje govance na Å¡oferÅ¡ajbi jutarnjeg lokalca Metković-Makarska. I inaÄe cijela ta svjetska histerija i pomama za jednim osrednjim kuharÄićem u pravilu mi je dizala kosu na glavi, a ne rijetko i želudac kad god bi naÅ¡e TV postaje zavirivale u lonac tog engleskog nedozrelog mladca.
Bush se tajno teleportiro na mjesto zloÄina, toliko tajno da niko nije znao da će doći, ni tajne službe, ni Amerikanci, ni IraÄani, ni Laura, ni vojnici, ni pingvini, a vrlo je lako moguće da ni on sam nije znao di je - dok mu tamo nisu rekli:
Referendum u Crnoj Gori! Danas je za Crnu Goru Dan D, danas Crnogorci odluÄuju o vlastitoj nezavisnosti. Ovo je dan za kojeg se pokojni don Branko Sbutega lavovski borio, za tu prekrasnu mogućnost osamostaljenja koju Crna Gora poÄetkom 90ih nije iskoristila (kao Å¡to su Slovenija i Hrvatska), već je nažalost izabrala savez sa, Äistog srca mogu reći - silom zla. Vrijeme je proÅ¡lo, a prilike su nadam se sazrile da crnogorski narod pokaže odluÄnost.