Maroko, zemljo obećana January 7, 2007

Nemam običaj pisati o dnevno-političkim, sportskim ili kulturnim zbivanjima u «lijepoj našoj» ili u širokome svijetu jer nemam stav skoro o ničemu, ali jedna je stvar toliko privukla moju pažnju da je moram podijeliti sa svima. Pošto nemam dovoljno visoke planine na čijemu bi vrhu stajao i Thompsonov glas da vičem i urličem, morat će i Internet konačno poslužiti nečemu drugomu osim besplatnoj pornografiji. Naime, što se dogodilo - surfam ja daljinskim upravljačem tisućama hrvatskih televizijskih kanala i zapisujem u debelu koru mozga koji bi glumicu, pjevačicu ili voditeljicu uhvatio za sisu, a u čijem bi mufu vlastoručno tražio picajzle; koje su reklame dobre, a koje su toliko glupe da bi njihovim tvorcima kurac mogao biti instruktor; s prigušenim tonom gledam rezultate nekih utakmica na teletekstu i gužvam razočarano još jedan u moru promašenih listića – kad li začujem mio i anđeoski glas Ivice Blažička kako nešto potiho trabunja. Maknem teletekst i stranicu mrske mi kladionice u kojoj radi jedno sisato čeljade (uvijek sam htio upotrijebiti tu riječ, ali do sada nisam imao priliku) što me guta očima i oblizuje svoje usne premazane kurvanjskim crvenim ružem i – usred solidne seksualne maštarije s kakvom-takvom osnovom u stvarnosti pojavi se Blažičkova glavurda i nastrani smiješak u maniri brkatog, debelog i abnormalno dlakavog vozača šlepera koji se naslonio na zid i zavodi namigivanjem maloljetnog dječaka koji mu viljuškarom utovaruje palete cigle u kamion negdje u Čehoslovačkoj.

Blažičko stoji i drži nonšalantno mikrofon u ruci smješkajući se svojim čuvenim smiješkom, dok oko njega stoji ženska čeljad ( ispričavam se na monotoniji imenica, ali tko zna kad ću opet moći) sve jedna gadnija od druge. U prvi mah pomislih «To mora da je neko natjecanje u ružnoći», a Blažičko je glavni sudac; no «manekenke» su sve obučene kao da upravo kreću na ponovno osvajanje Sjevernoga pola. «To je valjda odjeća za ružne žene u ovom tijeku natjecanja, kao što one lijepe imaju kupaće kostime u drugoj varijanti» opet rekoh sam sebi posve nečujno u dubinu duše i sjetih se da mi je prigušen ton.

Pojačam jačinu zvuka, nasmijem se u sebi slatko vlastitoj gluposti i vješto zaključim da se radi o onim skijaškim trkama što se unazad nekoliko godina i kod nas odvijaju, a da Blažičko vodi izvlačenje startnih brojeva. «Kakva glamurozna priredba i manifestacija» ponovo pomislih u sebi sa dubokim strahopoštovanjem prema ovom «event-u» što ga prenose uživo mnoge zemlje i uzbuđeno pojačam ton još jače kao što to radim kad nogometna reprezentacija Afrike i gastarbajtera u kockastim dresovima zabije gol. Počuo sam sljedeći dijalog:

Blažičko : «Und nav, lajdiz end đentlmen, ja, hier kom Marez Šilddddddd….vilkome Marlez

Marles : «Danke»

Blažičko: «Um…..ja…jebiga……iš habe ajne kveščn for diš…ja….dajne form ist šlešt dise jahr, ja??? Ja!?

Marles : «Ja.»

Blažičko : «Ja??? Ja! Aber iš bin ajn poliglot…ja?….iš mušte zih pametan pravit pred ova pijana stoka na ovaj plac, ja?…alzo, iš vil dojč šprehen još malo….ja???

Marles : «Ja.»

Blažičko : «Ja…also….nul ein hundert neunzig, zwei zwei zwei, zwei zwei zwei, bitte ruf an….ah jaaaa….ja…..uhhh hahhhh jaaaaa……aaaaa…jebiga….ich komme…..aaaaaaaa

A ja se križam u sebi (ne pitajte kao, ali nije lako) i zazivam Boga da prvo rokne Blažička, a onda mene munjom nasred čela da nas na mjestu ubije i ostavi žigosano «HRT» u obliku spaljene kože i mesa da mogu moji i njegovi imati otvorene ljesove tako da služimo na primjer ljudima što se desi kad se ne plaća pretplata i kad se s državom i njenom televizijom zajebava.

Blažičko se i dalje onako perverzno cereka, a oko njega sve gabor do gabora. Da je netko u to vrijeme opalio rafal po njima svi bi se metci raspršali i otišli u prazno jer niti jedan ne bi htio pogoditi nešto takvo (zaboravljate da je u ratno vrijeme sljedeća računica - 1 metak= 1 marka, a to nisu male pare za olako pucat rafale). Ne znam je li istina da svi imaju neki kvalitet kako kaže jedna pjesma, ali mislim da za ta stvorenja kojima bi zakonom trebalo zabraniti razmnožavanje-niti Maroko nije zemlja obećana. Ružno je to mnogo i bezosjećajno za reći, ali i Janica je veoma oku neugodna. Da samo neugodna! Dobar, loš, zao-ružna, ružnija, Janica. Tako je to valjda u tom skijanju, što gadnija-to bolja. A mi imamo neporecivu šampionku.

Na glavnom trgu glavnoga grada točno ispod ogromnih čeličnih muda u vlasništvu konja bana što je proćero Mađare iza Drave, stoji Blažičko i špreha. Ispred njega euforična raja traži hitove Severine, Prljavaca i Dražena Zečića na što su navikli, a oni njima dali neke crnce što skakuću po pozornici i pjevaju na nekom njima sasvim nerazumljivom jeziku. Du ju spik ingliš??? Alkohol se točio, dinamovi šalovi se vijorili, djevojčice i dječaci otvarali usta i pravili se da znaju tekst. Neki su moroni čak imali i ogromni transparent «Kostelić fan klub» ili nešto slično. Bila je slika Janice umrljanih usta od vrhnja i sira, Ivice-sportaša, skijaša, šampiona, glazbenika-gitariste, nacista i fakultetlije i mislim da je bio i njihov dragi otac-pedagog bečke škole s lakonskim štihom i sklonostima prema Hitleru. Sama ideja takvog fan kluba je besmislena koliko i natjecateljsko skijanje, ali ja nisam tu da osuđujem druge i samo ću reći «Kreteni!».

Pa si razmišljam i razmišljam si o svemu tome i nikako da dođem do zaključka. Prva stvar koja mi smeta su ti stranci. Nije ksenofobija, ne daj Bože ( Pljuc! Pljuc! Pljuc! ), nego odnos novinara prema poznatim i nepoznatim fureštima kad naši kreatori javnog mijenja šprehaju sa njima. Najočitije je to u onoj emisiji o poznatima i slavnima što se sad po novom zove Špica (ili Shpitza, Shpizzzza, Špizda….nisam više siguran) đe one dve plavokose sestre pričaju sa lijepima i slavnima i uvijek iznova nanova ponovo tupe isto «Hev ju ever bin tu Kroejša…..do ju lajk d fud….d pipl…d vimem….bla bla bla bla….» «Pa u pičku materinu» pomislih u sebi u lijepom glagolskom prošlom vremenu. Već su dosadni i Bogu i Vragu i onima u Čistilištu koje je trenutačno u stečaju pa ne radi. Shvaćam da je to valjda moglo biti korisno u samim počecima lijepe naše kad nitko nije znao koliko je lijepa, ali sad znaju svi pa nema više puno smisla ponavljati. Tako se cijena ne nabija, treba malo kreativniji pristup.

Druga stvar, pa to jebeno skijanje! Tko mi kaže da mu je to zanimljivo za gledat poklanjam vlastiti organ po izboru. Još se ići smrzavati da bi to gledao u živo, radije bih si odgrizao jedno stopalo, zalio ga tintom, pravio otiske i igrao se igru «CSI Hrvacka-Bigfut u kandžama tiskare Sportskih novosti».

Znam, nema previše smisla kao niti trka na Sljemenu, moja odbojnost prema ružnim ljudima ili egzstencija stanovitog Blažička Ivice i zato stoga zaključujem i na glas kažem -

LEJDIZ END ĐENTLMEN OF D ĐURI, AJ REST MAJ KEJS !

Bestselerov natječaj za kratku priču December 31, 2006

Poštvani publikume, kao što smo i najavili u prethodnom postu Bestseler povodom svog prvog rođendana otvara natečaj za kratku priču koji će na kraju rezultirati tiskanjem zbirke sa najboljim pričama. Željeli bi da na natječaju sudjeluju autori iz cijele regije i da, koliko je to god moguće, dobijemo što svježije i kvalitetnije priče. Natječaj se ne tiče samo blogera (iako su oni uvijek naša ciljana publika) nego i svih drugih autora bez obzira odakle dolaze. Ne želimo se niti tematski, odnosno žanrovski, ograničavati, cilj nam je dobiti što bolje priče i afirmirati neka nova spisateljska imena. Kratka priča nije neka novina, ali je upravo zbog svoje forme u posljednje 2 godine doživjela renesansu na blogovima. Uvjerili smo se na brojnim primjerima kako u bespućima blogosfere postoje kvalitetni autori, a neki od njih su upravu ove godine doživjeli i svoju punu afirmaciju. Nadamo se da će ovo biti tek prvo u nizu Bestselerovih izdanja i da ćemo barem jednom godišnje predstavljati najbolje priče iz Hrvatske i cijele regije. Pozivamo vas, cijenjeni autori, da pošaljete svoje radove i na sto muka stavite troglavu uredničko-selektorsku aždaju koja će onda morati odabrati najbolje priče. Natječaj će biti otvoren do 01.03.2007., a knjiga bi se u prodaji morala pojaviti vrlo brzo nakon što selektori obave svoj dio posla. Slijedi pravilnik natječaja:

PROPOZICIJE NATJEÄŒAJA

1. Blogerska mreža Bestseler povodom svog prvog rođendana otvara natječaj za kratku priču te izbor najboljih priča namjerava objaviti kao zbirku u vlastitoj nakladi.

2. Prijaviti se mogu do 3 kratke priče s najmanje 2, a najviše 6 kartica teksta (1 kartica = 1800 znakova s prazninama, dakle 3600 - 10800 znakova s prazninama).

3. Prijava se šalje putem elektronske pošte na adresu natjecaj@bestseler.net s naznakom „Bestselerov natječaj za kratku priču“ i mora sadržavati ime i prezime autora, adresu te par biografskih crtica. Ako netko inzistira na tome da svoju priču potpiše pseudonimom/nickom uvažit ćemo želju autora.

4. Priložene priče se šalju u word ili rtf formatu i ne smiju prethodno biti objavljene u tiskanim publikacijama.

5. U natječaju mogu sudjelovati svi autori iz regije i to na način da svaki od autora sam prijavljuje svoje priče i tako prihvaća sva pravila natječaja.

6. Natječaj je otvoren od dana objavljivanja na stranicama Bestselera i bit će zaključen 01.03.2007.

7. Pristigle priče pregledavat će Urednički tim u sastavu Darko Macan, Goran Bogunović i Dario Rukavina. Priče se ne nagrađuju novčano ili na bilo koji drugi način, a svakom od objavljenih autora bit će poslan po jedan besplatan primjerak zbirke uz mogućnost kupovine neograničenog broja primjeraka uz popust.

8. Sve odluke uredničkog tima su definitivne.

9. Popis prispjelih priča i vijesti vezane uz natječaj objavljivat ćemo na stranicama Bestselera.

10. Unaprijed se zahvaljujemo svima koji na svojim stranicama objave tekst natječaja.

Bestseler Vam želi uspješnu i sretnu 2007. godinu, do čitanja.

Apocalypto December 21, 2006

OVOG sam tjedna imala prilike pogledati film Apocalypto Mela Gibsona. Film o kojem se puno pričalo i prije no što je počelo s njegovim snimanjem, kojeg se često nazivalo kontroverznim, kružile su glasine da je prepun nasilja, a sama činjenica da je sniman na jeziku Maya, poticala je na mišljenje kako je riječ o Gibsonovom prenemaganju i da iza svega stoji nemaštovitost i nedostatak priče, za što bi valjda trebala kompenzirati kontroverza iza cijelog projekta.

Ne mogu poreći da sam i sama bila skeptična - ne samo zbog sve te pompe koja se razvila oko filma, već i zbog bojazni kako će narod Maya, njihova kultura i čitav njihov svijet biti prikazani, s obzirom na najavljivane rijeke krvi i iznutrica. I na kraju film ispadne dobar. Štoviše, odličan. Odnosno, kad se bolje promisli, pronalizira i prodiskutira - fascinantan! Uistinu i bez pretjerivanja.

Kad se nakon odgledanog filma - i sami još uvijek uspuhani od silnih potjera, skakanja i borbi - uputite prema izlazu iz kina, možda ćete se zapitati zašto je ovaj film sniman na jeziku Maya i zašto je on o Mayama?! Jer radi se, zapravo, o priči koja bi mogla biti smještena u bilo koji svijet, u bilo koje vrijeme i biti snimljena na bilo kojem jeziku. Zapitat ćete se jesu li ovdje Maye doista izabrane samo zato da bi se stvorila kontroverza? Ali, kad se malo zamislite nad slikama koje ste vidjeli, kad vam se scene odvrte u glavi, kad malo bolje razmislite, onda shvatite o čemu je riječ.

Jer, Apocalypto je zapravo film s dvije priče. Ova prva priča - o mladom ratniku i nevolji koja je snašla njega i njegovu obitelj - nalazi se u prvom planu i prateći nju, pratimo i drugu priču koja se odigrava u pozadini - priču o propasti jednoga naroda. I ta pozadina je ono što film čini fascinantnim. Svi detalji koje nam Gibson na prvi pogled predstavlja kao puke kulise, bez ijedne izrečene riječi pričaju jednu veću, važniju i potresniju priču od one koja se zbiva ispred njih. Tu su veličanstvene građevine s patinom propadanja, sasušeni usjevi kukuruza u koje se izlijeva kanalizacija, izgladnjeli narod koji traži spas - koji nam govore o sveopćoj truleži koja je snašla jedan narod. Zatim su tu mayanske aristokratkinje - bogato odjevene i s raskošnim frizurama, ispružene na jastucima poput Rimljanki -, kraljevski par koji nezainteresiranim pogledima promatra kako dva metra od njih ljudima vade srca i odsijecaju glave, njihovo predebelo dijete glupavog osmjeha, religijski zanos naroda podno piramide koji kliče svaki put kad se glava otkotrlja niz piramidu - kao živi dokazi dekadencije jedne civilizacije.

No, tu su i mnogi drugi neizravni detalji koji nam govore o kulturi Maya i onome Å¡to je ona bila prije nego ju je sustigla propast. Bogati ukrasi i nakit od žada i zlata, komplicirane tetovaže po licu i tijelu, katkad ekstremni piercing, bogati ukrasi na glavama od raznobojnog perja, oklopi, žrtveni noževi i maske - govore nam o sjaju i veličanstvenosti jedne civilizacije kada je bila na vrhuncu svoje moći. Isto je tako dobro prikazana glavna uloga koju su imale mayanske žene: reprodukcija. Najvažnije osobe u životu Maya bili su svećenici, Å¡to je takoÄ‘er dobro prikazano: oni su vrÅ¡ili astronomske proračune, tumačili religijske spise i proročanstva, vodili rituale i žrtvovanja. A žrtvovanja su se vrÅ¡ila kako bi se udobrovoljili bogovi uvijek žedni ljudske krvi, kako bi se osigurao red u svemiru, uredan protok vremena i izmjena godiÅ¡njih doba, nesmetan rast kukuruza (najvažnije kulture koju su Maye uzgajale) i općenito miran život ljudi. Mayansko je druÅ¡tvo bilo strogo podijeljeno na kaste, te su se seljaci i “divljaci” koji su živjeli raÅ¡trkani po praÅ¡umi, smatrali nižim bićima, no uhvaćeni suparnički borci i poglavice, zarobljenici koji će svoj život skončati kao žrtva bogovima, bili su poÅ¡tivani i njima se klanjalo. Maye su inače bile vrlo religijski, ali i praznovjeran narod, te im je sve bilo dobar ili loÅ¡ znak od bogova - a najgori je znak bilo ubiti jaguara, koji se smatrao gospodarem neba i zemlje, ili vidjeti pomrčinu sunca, koja najavljuje zla vremena i propast svijeta. Ujedno, mayanski se život vrtio oko proročanstava, koja su se uzimala vrlo ozbiljno i nerijetko bila apokaliptične naravi (usput, prema mayanskom kalendaru do zavrÅ¡ne apokalipse, koja će zauvijek promijeniti svijet, doći će 22. 12. 2012.!). Inače, na svojim brojnim slikovnim prikazima, Maye nikada nisu prikazivale svakodnevni život i “obične” ljude, no o njima možemo saznati promatrajući danaÅ¡nje Maye, od kojih neki joÅ¡ uvijek žive na stari način, tako najvjernije sačuvavÅ¡i običaje iz davnina. Vjerojatno tome možemo zahvaliti i jednu od osobno najdomljivijih scena iz filma - kada majka sinu “Å¡ije” ranu uz pomoć mrava!

O filmu i potpričama unutar osnovne priče dalo bi se napisati još dosta toga. Mogle bi se spomenuti veličanstvene lokacije na kojima je film sniman, jezik koji je savršeno uklopljen u cijeli film, ne tako diskretni hommage filmskom žanru horora (primjerice scenom kad jednom ratniku iz skalpirane glave šprica krv), o odličnim glumcima i autohtonom stanovništvu koje je sudjelovalo u nastanku filma, režiji, kameri, izazovima snimanja i svemu ostalom. Ali to ćete već naći u nekim drugim prikazima filma i, uostalom, sami vidjeti na velikom platnu.

A što se tiče krvi i iznutrica - ima ih, dakako, ali nisu stvar pretjerivanja niti su u prvom planu. Nakon odgledanog filma, zadnje su što vam ostane u pamćenju. A ljudima koji će se naći zgroženi njima, preporučam da pročitaju bilo kakvu knjigu o povijesti Rima, europskog srednjeg vijeka ili prvom svjetskom ratu.

Svakog dana jedan strip December 19, 2006

Ovaj je tekst reklama.

Također je i fenomenološka rasprava, a i budnica kulturno pozaspalima. Lijenčina sam, naime, pa najvolim pisati trostrane tekstove jer s jednim riješim tri muhe.

Stripovi u Hrvata, dakle, ili: gledaj pa se čudi. Jer, nema ni dvije godine kako je raÅ¡ireno bilo vjerovanje kako se nikad i nigdje od Zagora nećemo maknuti te kako nam sljeduju samo čemer, jad i smrt, a sada … Sada se pojavilo nekoliko novih i agilnih izdavača pa, premda je mentalitet Zagora djelomice zamijenjen mentalitetom “Zagora u tvrdim koricama”, čitatelj stripa može uÅ¡etati u svoju omiljenu striparnicu i doslovce svakoga dana naći neÅ¡to novo.

Ne Å¡alim se, niti pretjerujem zbog efekta. Tijekom kalendarske godine 2006. popisano je, od onih koji se time bave, do sada već 360 izdanja, uglavnom na hrvatskom te neÅ¡to na srpskom i slovenskom. Pri čemu nisu brojeni “Mickey Mouse”, “Politikin zabavnik” i slični, inače bi znamenka bila i veća. A nova izdanja i dalje stižu, te onaj tko tako želi (i može si priuÅ¡titi) ne mora, zaista, provesti niti jedan dan u godini bez nove stripovske lektire.

Kad sam već spomenuo nova izdanja, neki dan su iz tiska izašla četiri nova albuma friškopokrenute naklade Fibra. Riječ je, redom, o odličnim izdanjima. I da, na tri od četiri sam radio kao prevoditelj ili redaktor te je stoga ovaj tekst odmah na početku imenovan kao reklama, ali - vjerujte mi ili tko vas šiša - ne bih radio da nisam tako izabrao. A sa stripom dnevno - mogu birati na čemu želim raditi pa itekako biram.

Nego, Fibra. Nakon starta s (takoÄ‘er odličnom) kriminalističko-erotskom tragikomedijom “Spaghetti Brothers”, urednik Marko Å unjić pokrenuo je i dvije nove biblioteke: biblioteku “Orka” te biblioteku “Ljubav i rakete”.

“Orka”, kao Å¡to vizualno pismenima i samo ime sugerira, biblioteka je koja će objavljivati vrhunske crno-bijele stripove. Prva dva naslova itekako opravdavaju maločas upotrebljen pridjev: “Bosanske basne” Slovenca Tomaža Lavriča izvrsno su nacrtan i viÅ¡e puta nagraÄ‘ivan strip o ovom naÅ¡em zadnjem balkanskom ratu, dok u “Presvetom srcu” veteranskih legendi Moebiusa i Jodorowskog ima neÅ¡to Å¡to će uvrijediti puritance svake vrste. Oba stripa, ako ih iÅ¡ta osim grafičke vrsnosti veže, krajnje su osobne ispovijedi - Lavričeva promiÅ¡ljanja dok se rat odvijao i mistično-erotska preispitivanja krize srednjih godina Jodorowskog - Å¡to, barem ako se mene pita, tim stripovima jamči kvalitetu.

Druga edicija, “Ljubav i rakete”, konačno sustiže opaki previd naÅ¡eg strip izdavaÅ¡tva te, počinje sa sistematizacijom dvadeset i pet godina opusa braće Jaimea i Gilberta Hernandeza na stripu “Love & Rockets”. Punkerski nastrojeni Jaime i markesovski udaren Gilbert, tom su serijom promijenili shvaćanje stripa moje generacije, a priče (u ovim prvim knjigama Gilbert je tu malo jači) i crteži (Jaime rastura) nisu nimalo omlitavili s protokom vremena. Vrlina “Ljubavi i raketa” - ukradimo riječi prevoditeljici, Tatjani JambriÅ¡ak - joÅ¡ su “tako zgodno i s ljubavlju nacrtane žene da ćete ih teÅ¡ko igdje drugdje naći” … pa se vi usudite ne posegnuti za njima! Knjigama, to jest. 

No, da ne hvalim uprazno, jer riječi su jeftine … Želite li znati koliko su točno Fibrina izdanja dobra? (Premda, nisu samo ona dobra: spomenimo Libellusove “Kena Parkera”, “Spiroua” ili “Klaru”, More Comisova “Zekana”, Bookglobeovog “Usagi Yojimba” ili sve na čemu piÅ¡e Q.) Fibra se naročito pobrinula za stripova gladne surfere te je na svoju stranicu - www.fibra.hr - stavila pdf-ove s po pedesetak stranica svakog od albuma. Da ne kupujete mačke u vreći samo zato Å¡to vam Macan tako kaže, već da ovjerite, provjerite i uvjerite se kako je krajnji čas da - opet! - počnete čitati stripove. 

Danas jedan, sutra drugi i tako - čitave godine. :) 

(mcn)

Tko će otvoriti krak riječke zaobilaznice Orehovica - Sv. Kuzam? December 10, 2006

Zadnjih dana često razmišljam o toj tragikomičnoj zavrzlami. U medijima joj se posvećuje puno pažnje, ali za slučaj da niste pratili, brifirat ću razvoj događaja.

Na proljeće ove godine Hrvatske ceste zatvaraju istočni izlaz iz Rijeke na autocestu (čvor Orehovica). To je izlaz u smjeru Zagreba, znači prometno iznimno značajan. Najavljuje se i skoro zatvaranje ulaza u grad na tom istom čvoru. Građani u panici jer su gužve u Rijeci ionako prestrašne i to pogotovo na čvoru Škurinje (izlaz s autoceste «Rijeka centar»), a procjene govore da bi taj čvor sad trebao preuzeti i 60 % svog prometa prema Zagrebu koji se je do sada obavljao preko čvora Orehovica. Vidno ogorčeni gradonačelnik Rijeke izjavljuje za javnost da je čvor zatvoren usprkos protivljenju Grada i Županije. Razlog za zatvaranje čvora je otvaranje novog kraka riječke zaobilaznice Orehovica - Sveti Kuzam koje bi trebalo uslijediti u lipnju. I dalje smo svi u čudu jer nije jasno kako je to povezano. Da pokušam ilustrirati situaciju: to bi bilo kao kad bi se u Zagrebu zatvorio izlaz sa rotora preko Savskog mosta i kao objašnjenje dalo da će se otvoriti izlaz prema Velesajmu (Avenija Dubrovnik).

Na «klečanje» lokalnih vlasti pred nadležnim ministarstvom i Hrvatskim cestama, ipak se odluči ostaviti otvorenim barem ulaz u grad iz smjera Zagreba. Istočni izlaz iz grada je već zatvoren i opcije izlaska iz Rijeke u smjeru Zagreba su ili vožnja lošim lokalnim cestama do čvora Čavli ili uključivanje na zaobilaznicu na čvoru Škurinje gdje je zastoj stalan, a samo statisti se mijenjaju.

Sad postaje zanimljivo. Novi krak zaobilaznice koji bi kao trebao spasiti grad nesnosnih gužvi, nakon uloženih milijardu kuna, ne prolazi tehnički pregled zbog klizišta u Dragi. OK, čak i da uzmemo da sve vrijeme izgradnje odgovorni u Hrvatskim cestama zaista nisu znali da postoji klizište u Dragi, zar bismo trebali vjerovati da nisu znali za njega ni 2 mjeseca prije predviđenog otvaranja ceste kad su onako fino zatvorili čvor Orehovica?

Uglavnom, cesta koja je trebala barem djelomično rasteretiti prometne gužve nije prošla tehnički, klizište je krenulo u sanaciju, a Rijeka je preživjela turističku sezonu bez istočnog izlaza iz grada. No vrijeme prolazi i već je prosinac, a i dalje je sve po starom. Lokalne vlasti govore da ne znaju zašto je cesta još zatvorena i da im se u Hrvatskim cestama i Ministarstu oglušuju na apele za očitovanjem. Među narodom se sve glasnije priča da je cesta u potpunosti završena, a s otvaranjem se čeka da Sanader nađe vremena doći prerezati vrpcu!

Dalje znate, iznervirani župan Komadina odlazi u ilegalnu ophodnju ceste i zaključuje da ne vidi nikakve razloge da je ista zatvorena. Hrvatske ceste i dalje šute. I to ne samo Komadini, na upit Novog lista što je s cestom, direktor Hrvatskih cesta izjavljuje da nema ništa za reći. Potom, župan, gradonačelnik i predstavnici investitora objavljuju da će ići u obilazak ceste i traže da im se to omogući. Ne znam jesu li tražili dozvolu od Hrvatskih cesta ili koga već, ali kako god bilo, na ulazu na dionicu dočekuje ih policijska blokada (koja tamo inače ne stoji, štoviše do tada nije bilo nikakvih fizičkih prepreka ulaska na cestu).

Slučaj završava na stranicama svih novina i na dnevnicima televizijskih kuća. Netko iz HDZ-ova tabora optužuje lokalne riječke vlasti za politikanstvo. Ovi na to reagiraju izjavom da im nije do politikanstva i da sada uopće više ne misle doći na otvaranje ceste. Iz nepoznatih izvora dolazi vijest da će cesta biti otvorena u narednih 8 dana.

Ono od čega sam počeo: tko će je otvoriti? Lokalne vlasti su rekle da neće doći. Ostaju Sanader i Kalmeta. Sanader nema vremena. A ako ga i nađe, pitam se hoće li imati obraza doći sada kad svi znaju da je grad bio blokiran zato što on nije imao vremena, a nije htio prepustiti slikanje nekom drugom. Ako je imalo mudar, neće. Kalmeta će vjerojatno doći, ali ako samo on dolazi, zašto cesta nije otvorena čim je bila gotova? Hm, hm, jedva čekam da to vidim.

Santa Barbara December 4, 2006

Kad pomislim na najranije djetinjstvo, najčešće mi u sjećanje prvo doÄ‘e slika starog bijelog Obodin frižidera na kojem sam učio sricati svoja prva slova. Na njemu se nalazio radio iz kojeg je treÅ¡tala pjesma o Barbari koja bjeÅ¡e bijela boka, o Barbari Å¡to bjeÅ¡e čvrsta, Å¡iroka, o Barbari koja bjeÅ¡e naÅ¡a dika. Ni dan danas ne znam tko to pjeva. Znate li možda vi? Read the rest of this entry »

Ljubičice November 30, 2006

Ljudi, meni bi zbog ovog letile glave ej, letile glave!

Jer kad je naš, (medijski pristojno) u debelo meso odn. (narodski nepristojno) u - guzicu ranjeni vojnik u Afganistanu, počeo pričati o okolnostima u kojima je ranjen, pa počeo pričati o nekom ´čišćenju´ u nekom selu nakon američkog bombardiranja, a svekolikoj hrvatskoj javnosti pred očima već osvanuli neželjeni prizori iz Voda Smrti -

naš ga je ministar Rončević (onako počešljan kao da ga je krava polizala) koji je kraj njega pozirao (zašto ne i kraj njegove guzice) na to panično munuo laktom u rebra,

pa se ovaj brže-bolje pribrao i lakonski zaključio da ionako ´nisu u Afganistan došli brati ljubičice´.

Pu majkumu, i to je javno-tajno sranje konačno dobilo slikovnu potvrdu – naši dečki sudjeluju u borbenim akcijama rame uz rame s Amerima! Eto vam cijene DrIvinog posjeta Bijeloj kući i mister Prezidentu, eto vam da prostite – gelera u šupku.

Upićkumaterinu i sve! Zašto upićkumaterinu i sve pitate se sad vi i dobro se pitate, jer nitko ama nitko nije bio toliko naivan vjerovati da će naši dečki tamo u Afganistanu brati cvijeće i do vječnosti izbjegavati ratne sukobe, ali u pićkumaterinu i sve i SVI ONI - koji ovoj naciji tako bezobrazno i bez pardona mažu oči i prave nas glupim u pićkumaterinu kao da nas je njihov ćaća napravio, a nije!

Ma stoko jedna da jedna tko si ti stoko da ikoga munaš u rebra kad govori istinu?!

Ma stoko jedna tko si ti da ovoj naciji tajiš prave zadatke naših dečkiju tamo u toj vukojebini boguizanogu?!

Ma stoko jedna kako se usuđuješ lagat ovom narodu, stoko, da naše dečke šalješ tamo ´samo´ u mirovnu misiju i neborbeno djelovanje?!

Ma stoko jedna da jedna kako se usuđuješ prodavat ovom narodu priču  da naši dečki tamo samo obučavaju lokalce?!

Ma stoko jedna tko ti je dao pravo naše dečke tamo, stoko jedna, bacati iz relativno sigurnih u borbena područja?!

Ma stoko jedna baš me zanima kako misliš opravdati prvu crnu vreću iz Afganistana, a doći će stoko i ti to vrlo dobro znaš, to je samo pitanje vremena! Nesretnim slučajem jeli, možebitno da se momak sapleo o metak pa slomio vrat?!

Ma stoko jedna ako već toliko očajno želiš u taj prokleti NATO a znaš da narod ne želi - tko ti je dao pravo zataškavati ovakvu vijest?!

Ma stoko jedna po čemu je vijest od možebitnom pozivu u prokleti NATO 2008e, važnija od ranjavanja našeg čovjeka danas?!

Ma stoko jedna tko si ti da nam dicu u smrt šalješ i Amerima jeftino prodaješ?!

Ma stoko jedna ako već ovaj narod smatraš budalama onda stoko budi barem pošten pa to priznaj javno!

Ljudi, meni bi zbog ovog padale glave ej, padale glave! I Ministarske i Premijerske i Predsjedničke – sve do jedne, sve do jedne koja je imala udjela u ovom sranju!

Ma stoko jedna zar stvarno misliš da će ti nešto ovako proći?!

Jebiga narode, u tome i je problem - stoka stvarno misli da će im to proći! I zato narode - diž´se! Narode diž´ te se i to bez zajebancije!

NA KUKE I MOTIKE NARODE HRVATSKI – NA KUKE I MOTIKE!!!

NA KUKE I MOTIKE LJUUUUDIIII!!! PET JE DO DVANAEST LJUDI, SRANJE NAM SE SPREMAAA!!!

Jer ako se sad ne dignete, ako ne vratimo naše dečke, ako uđemo u NATO - jebaće nan ćuko ježa, dica će nam ginut po Afganistanu, Iraku, Iranu i svim budućim ratištima pakla! Biće sranja ljudi, biće sranja i biće ljubičica. Biće ljubičica ljudi, bit će ih u pićkumaterinu koliko će ih bit! Brat ćemo ljubičice ljudi, brat ćemo ih za stvarno, brat ćemo ih po –  grobovima hrvatskih vojnika.

PMS ili Prava Muška Spika (NoisyD) November 25, 2006

Sigurno ste vidjeli da smo propustili predstaviti još jedno bestselerovo pero čiji rukopis je pronašo izdavača. To je naravno Damir Markulj ili blogerskim imenom znan kao NoisyD. Knjiga se zove PMS ili Prava Muška Spika, a objavljena je u nakladi Vuković & Runjić.
Autor će o svom književnom debiju reći:
«PMS ili Prava Muška Spika» lagana je i humoristična knjiga koja kroz niz slika u 3 dijela - Prava muška psiha, Pravi muški libido i Pravi muški trend - karikira stereotipe o muškarcima i muško-ženskim odnosima. Naravno, onoliko koliko se od karikature može stvoriti još bolja karikatura.
Knjiga je nastala dijelom na blogu, a dijelom kroz kolumne koje autor objavljuje u Exclusive magazinu.
Evo i sadržaja knjige:

Prava Muška Psiha

Liste za kupovinu
Transformacija u ribove bez ijedne fleke
Ples na Ego žici
Klauzula I u dobru i u zlu
S prvim letom
Muškarci na okupu
Od životinje do lovca

Pravi Muški Libido

Hormonski parlamentarizam
TV Id
Halo, centrala?
U potrazi za seksom
Molim jedan BUM!
Bogati i jadni
Red hrabrih kupaca ženskih darova
Nestali u braku
Za sniženu robu ne uvažamo reklamacije!

Pravi Muški Trend

Bio je dobar i vjeran muž, ali još bolja kućanica
Kisdihand!
Goli kuhari s prve grane
Novi Branko svake srijede na kiosku do vas
Krema od limuna?
Mikroskopska metraža
Omnia mea mecum porto
Hollywoodski bogovi
Mozartova sonata u G-molu za trombon i flautu
Azijska računica s hrvatskim čvorom
Intervencija kantom za smeće
Pasiva i aktiva

ÄŒestitamo NoisyD !

Blogom dano: blogeri na 12. Sajmu knjige u Istri November 21, 2006

IGRA, LUDILO, POEZIJA:

SAJAM OBLJUBLJUJE KNJIGU, KNJIGA MILUJE SAJMIÅ TA

Razigrani plesni dvokorak sajmiÅ¡nog ludila odvija se odvajkada kao borbeni tanac izazova sustavu, na stjeciÅ¡tima putova, u raskoraku mitnica i zabrana, ali i kao diskretni sjaj nadziranog kapitala – mjesto robne razmjene, plaćanja i trgovanja. Na ničijoj zemlji dopuÅ¡tenja i uskrate, na pukotini prava i prijestupa i u zagrljaju konvencije i eksplozije, sajam se konstituira kao svjetlosna poruka u svim smjerovima – kao životodajna kapsula i crvotočno ubrzanje. Sajam je polje na kojem se mjesto Odisejeve soli sije prosvjetiteljski žar – njegoÅ¡evska luča (mikro)kozma – spoznajna iskra Å¡to se raÄ‘a ili obznanjuje tek u izravnom dodiru i meÄ‘usobnom njuÅ¡enju i draÅ¡kanju vinovnika vječne i raskoÅ¡ne drame života knjige… piÅ¡e nadahnuto AljoÅ¡a Pužar umjesto uvodnika 12. Sajma knjige u Istri.  Read the rest of this entry »

44 razloga zašto NEĆU kupiti dionice INE i ko im jebe mater November 14, 2006

Zato jer mi kažu da ih kupim
Zato jer je Vladi previše stalo da ih kupim
Zato jer im ne dam više ni pare
Zato jer nemam više ni prebijene pare
Zato jer tuđe neću svoje ne dam
Zato jer tuđe ni ne nude a svoje nemam
Zato jer naše prodaju no svoje čuvaju
Zato jer su licemjeri

Zato jer neću dizat kredit
Zato jer nisam idiot
Zato jer ne mogu dizat kredit
Zato jer sam umirovljenik
Zato jer sam student
Zato jer sam nezaposlena kućanica
Zato jer sam nezaposleni branitelj sa invaliditetom
Zato jer sam dijete

Zato jer nisam liječnik
Zato jer nisam Marinović
Zato jer nisam u stranci
Zato jer nisam Žužul
Zato Å¡to kad je jamio tko je jamio - ja nisam
Zato što gladujem a nisam Glavaš
Zato jer po kontenjerima skupljam plastične boce
Zato što sezončim ribajući WCe
Zato što imam PTSP pa mi je plin u bocama draži od nafte
Zato što nemam šest milijuna a ni brodogradilište

Zbog Tvornice Duhana Zagreb
Zbog T-HTa
Zbog Plive
Zbog Viktora Lenca
Zbog Liburnija hotela
Zbog Glumina banke
Zbog Ljubljanske banke
Zbog tripićkematerine

Zbog Petrača
Zbog Zagorca
Zbog dijamanata koji su vječni
Zbog tajnih računa
Zbog Ivića
Zbog BUM
Zbog BUM
Zbog Pašalića
Zbog kibidabi
Zbog – zbog

(ćuko)