Glazba iz komšiluka April 15, 2007

Budući da se čini kako domaće slušateljstvo nije najbolje upoznato s glazbenom situacijom u susjednoj i neprijateljskoj Srbiji, ovaj tekst ima svrhu približiti dijelu tog slušateljstva nekoliko izuzetno zanimljivih ljudi, bića i pojava.

Što se interneta tiče, pristup afirmiranju mladih bendova ponešto je drugačiji nego kod nas. Većina naših sajtova radi na principu demokracije - svi su pozvani , međusobno se ocjenjuju, što otežava posao publici - u moru pjesama teško je naći  nešto što će čovjeka zanimati. Tu onda bolje prolaze aktivni bendovi - oni koji ocjenjuju druge, ostavljaju komentare, fenomen je to sličan onome koji se može primijetiti i na blogu.

E sad, jedan od najzanimljivijih sajtova koje sam pronašao, točnije dio sajta bila je rubrika Deskpop sada ugaslog sajta Harizma. Bendovi bez objavljenog albuma slali su pjesme, urednici su ih birali prema vlastitom nahođenju, publika skidala, a top liste formirale se na temelju broja downloada. Rezultat je bila dobra slušanost, uspješniji bendovi skupili bi po koju stotinu ili tisućicu slušanja, a kvaliteta bendova i pjesama bila je iznimna. Ono što karakterizira većinu izvoiđača je opuštenost i smisao za humor, koje ne treba brkati s neozbiljnošću. Ljudi su to koji znaju što rade. Mnogo mi je teže ozbiljno shvatiti one koji sami sebe shvaćaju odviše ozbiljno.
Rubrika Deskpop odnedavno prebačena na sajt Ognjena mašina.

Ako slušate techno, metal (i ja sam slušao metal, ima tome mnogo vremena) ili redovno gledate MTV Adria, nipošto nemojte kliknuti na taj link.

U suprotnom slučaju, vrijedi pokušati.

Ima tu i bendova iz Bosne i Hercegovine, Makedonije, Hrvatske, kao i Kosova po UN administracijom (kako službeno piše na samom sajtu).
Nadalje, za one koji se još sjećaju časopisa Džuboks i Ritam, njihovim nastavljačima (na sajtu se nalazi i arhiva Džuboksa)  mogao bi se nazvati e-časopis Popboks. Ima tu vijesti,
rubrika Scena, na kojoj se nalaze i mnogi izvođači s Ognjene mašine, forum i svašta nešto.

Za kraj, valja spomenuti i da neki od doista vrijednih izvođača imaju svoje stranice na myspaceu, pa i šire. Evo nekoliko preporuka:

Činč - akustični bend s najboljim sajtom koje moje oči ikada ugledaše. Bave se i video produkcijom. Ako se mene pita, sve to skupa naprosto je fantastično. Imaju glazbenu myspace stranu, kao i video myspace.

Krš - melodični i razigrani bučni rock s izuzetnim tekstovima, incestuoznim vezama povezan s prethodnom grupom.
Horkestar - zbor i orkestar, četrdesetak mladih ljudi u radnim kutama koji uglavnom pjevaju obrade pjesama, od Arsena Dedića do pjesama s radnih akcija. Duhovito, provokativno. Uživo izazivaju trnce, a odnedavno imaju i myspace stranicu.

Elektrolasta - kombinacija rocka, elektronike i bizarnih tekstova. Njihova kompozicija Guzata tinejdžerka bila je totalni internetski hit, s nekoliko tisuća slušanja.

Ima toga još, ali krenimo pomalo.

Pa, uživajte!

Petra Brnardić: Zaboravite na pornografiju! June 19, 2006

Povod ovom razgovoru je izložba «Schizomania» mlade i nadarene slikarice Petre Brnardić (1978.)

PB: Izložbom se metaforički tuširam pred svima u prljavoj javnoj kupaonici, razarajući malograđanski moto: vrline javne, poroci tajni. Fotke sam prožela atmosferom horora, fantastike, suspensa, jer tu nije riječ o pukoj ispovijedi luđakinje, već o nadgradnji, stvaranju vlastitih izvedenica arhetipova i nove, osobne mitologije, kroz grcanje u vlastitom gnoju i zlatu: od slabosti i odvratnosti sagraditi oltar. Vjerujem da je to punk-umjetnost. Želim da u radu bude prepoznato ono za što sam potajno navijala. Naravno, ljudima ne mora se svidjeti (mogu imati leptiriće u trbuhu, suzu u oku ili poriv za povraćanjem), ali moraju prepoznati da to nešto ima težinu, opojnost i izvedbenu kvalitetu.

Moram ti čestitati na hrabrosti. Bojiš li se da će izložba biti površno i pogrešno shvaćena?

PB: Razotkrivanjem i razgolićavanjem tijela simbolički prikazujem ne samo svoju tjelesnost i seksualnost (koju, dakako, slavim), već prvenstveno intimu, emocije, sadržaje i turbulencije psihe. Mnogo crvenila (ambijent je, mljac, gotovo bordelski) asocira na krv i rane, što upućuje na one negativne, destruktivne emocije, kao na mjestu zločina iz strasti. Intimu prikazujem potencirano, dramatično i halucinantno, koristeći vizualne metafore, kolažiranje i fragmentiranje (namjerno čineći prizore nalik kadrovima filma), da bih lakše opisala ono unutarnje, izvan kategorija fizičkih činjenica.
Kolaži su sastavljeni gotovo isključivo od autoportreta, jer cilj mi je samoanaliza, rovanje po sebi (iako, priznajem, svojim demonima ne želim smrt, jer nesavršenosti i rupe vječni su poticaj stvaranju). To opsesivno umnažanje vlastitih slika neki doživljavaju kao degutantnu narcisoidnost, ali idealiziranje sebe stavljam bok uz bok autoironiji i grotesci. To postavu dodaje krabuljno, karnevalsko – satirično slavlje što razblažuje prvoloptašku morbidnost. Uz varljivo zavodljive prizore stavljam slike poružnjivanja i samoranjavanja: nisam tuđi, već vlastiti objekt.

I, možeš li procijeniti gdje na kraju stižeš?

PB: ÄŒini mi se da nastojim istražiti androginiju, prikazujući je nabijenu senzualnošću, koja govori- sama sam sebi dovoljna. Ne bih se svrstala pod “žensko pismo”, gdje se veliki broj autorica sebe prikazuju kao ženu, majku, umjetnicu, domaćicu, kurvu u krevetu, he he… Time same sebe i dalje svrstavaju u patrijarhalno-katoličke kodove, no, eto, u tom zlatnom kavezu, prihvaćenom iz uroÄ‘enog im mazohizma, uspijevaju biti svestrane… Ja, pak, slavim ono pogansko, predkršćansko, mitsko biće, slobodnog lovca, a masturbacija koju često uprizorujem simbol je te “samodovoljnosti” i žudnje za bijegom iz okova rodnih uloga. Možda sam ipak feministica, s drugačijim sredstvima od “oficijelnih feminjara”, i time u mom radu ipak čuči neki Ä‘avolčić aktivizma i druÅ¡tveno referentne umjetnosti.

U izložbu si uključila i pjesme, meni je jasno zaÅ¡to su tu, ali pojasni malo ljudima…

PB: Pjesme, otisnute na ružičastom papiru, uključila sam u postav da budu protuudar brutalnosti, sirovosti i izravnosti slike. Naime, pjesme su, kao medij po sebi, suptilnije, slojevitije, i baÅ¡ zbog te lisičje-zmijske pritajenosti jače zarezuju i prodiru dublje. Riječ “pička” u pjesmi ima posve drukčije konotacije od slike dragog nam ženskog organa. U tome je i opasnost: da se slika shvati doslovno. Zato su tu pjesme, da sve približe i razjasne nježnijim duÅ¡ama nižeg “Å¡ok-praga”. Zaboravite na pornografiju: kod mene je pička ulaz u duÅ¡u, i kad uÄ‘ete u meandre, labirinte i limbove ovog kolažnog vatrometa, potrebno je neÅ¡to viÅ¡e od slinjenja i drkadžijskih poriva. Ne želim se svidjeti, ne želim uzbuditi, već potresti, bilo da je riječ o “trivijalnim” osobnim demonima koji ne zanimaju nikog drugog doli mene, bilo da se ipak može iščitati neÅ¡to viÅ¡e i dublje. Netko se u meni mora prepoznati. Nadam se.

Dakle, šok strategija…
PB: Å ok radi Å¡oka prezirem, te sam ga ovdje (zlo)upotrijebila kao dobroćudni mamac svim lijenčinama koji hodočašća umjetničkim zbivanjima smatraju kaznom, poput posjeta bolesnoj baki. No, u svoju obranu: i sama sam se jezivo naježila postavivÅ¡i tog monstruma na zidove, ne prepoznajući se, i sve htjela spaliti, ili barem skinuti, jer suočavanje sa sobom je surovo i opasno po snove. Da, htjela sam i spojiti jednu tako nepopularnu vrstu umjetnosti, poeziju, s vrlo rasprostranjenom strategijom Å¡oka i Å¡ake u trbuh. No, Å¡to su slike vulgarnije i lascivnije, to pjesme jače naglaÅ¡avaju ranjivost, bol, strah, ambivalenciju… Recimo, rezanje i puÅ¡tanje krvi kojima neki nesretnici žele poniÅ¡titi, bar za tren, psihičku patnju, prazninu, osjećaj neprilagoÄ‘enosti, nepripadanja ničemu, hladnoću svijeta…

Vratimo se poeziji, planiraš li objaviti knjigu pjesama?
PB: Poezija je najintimnija komora mene, sve ono duboko, nesnimljivo, neiskazivo slikom, poput duhova koji ne vole fotoaparate. Pisanjem stvaram mikrokozmose što izmiču racionalnosti vizualnog. Volim zamišljati likovnost i pjesništvo osobama: prva je ekscentrična, bučna, ekscesna, psovačka, ratoborna, druga pritajena, tajnovita, podmukla; prva je vatreno, druga hladno oružje. Pisati sam počela kad sam shvatila da mi u bavljenju vizualnom umjetnošću nešto nedostaje: počela sam je mrziti i gnušati je se, vidjevši da me ne izražava potpuno, ostavljajući me krnjom i praznom. Slikovno je bilo tupo i neprijemčivo za neke emocije i senzacije koje može izroniti samo pisana riječ. Vizualnost uvijek sa sobom nosi breme tvarnosti i opipljivosti, dok eteričnost i apstraktnost jezika poezije omogućuju stvaranje i čaranje najbajkovitijih i najnezamislivijih kombinacija. Zbirka već maše na vidiku.

Nakon fotografije slijedi povratak slikanju? Uostalom, to si i studirala…

PB: Pogodio si. Željela bih slikati svakodnevno, ali za takvo što treba biti imućniji, zbog materijala kojeg, kad zaronim u pituranje, trošim nemilice, praktički proždirem. Volim tu procesualnost, prljave posljedice strastvenog špricanja i šibanja akrilom na i oko platna, i neizvjesnost konačnog ishoda. Slika je teži zalogaj, ne podnosi puke efekte kojima u fotografiji mogu manipulirati i iskoristiti ih u strukturi rada, a da ne ispadnu površnima i šminkerskima. No, malo se rastužim kad mi kažu da su mi fotografije najintrigantniji, najjači dio opusa. Valjda zato jer ih «porađam» ne samo s užitkom, već i s lakoćom. Naravno, u budućnosti mi je vrhunski cilj objediniti klasične i suvremene medije, pozabaviti se instalacijama i prodrijeti u prostor, oživljavajući čitav ambijent.

Na otvaranju si pustila muziku koja je dobro odgovarala duhu izložbe, iako mislim da po tom pitanju nisi bila posve proračunata. Nadalje, u uglu je bio slide show na kompjutoru, tu su bile i pjesme… Je li sljedeći korak performans?

PB: Performans? O, da, ali još nemam hrabrosti izvesti ga. Performing zahtijeva maksimalnu, nepogrešivu čistoću ideje i jasnu viziju o tome što se želi poručiti, a bunar iz kojeg crpim još je pun korova, kukolja, kaotičnosti. Nema tu manirizama, slijepih ulica. Za to bih trebala naučiti manipulirati vremenom, snaći se u dramskoj dimenziji, moći iskomunicirati ideju, biti posve sigurna u svome tijelu i pojavnosti. Lako je raskošno podastrijeti materijalne rezultate umjetničkog čina nastale u nekoj mračnoj izbi ili skladištu: pravi izazov, što mi potiče tahikardiju, jest stati gol, sam i izložen pred gomilu (ili hrpicu), i uspjeti zadržati njihovu pažnju do samog kraja. Kad jednom izvedeš performans, čini mi se, više nema skrivanja pred samim sobom, imaš osjećaj da sve što radiš od tada mora biti umjetnost, ili imati neki smisao. To nije glumljenje drugog, kao u filmu, to si sada ti, preplavljuje te i određuje, utetovirano je u tvoj životni izraz i stil.

Dakle, pogledajte fotografije, pa trknite do ateliera Artenativa, gdje izložba otvorena do 23.6. Galerija se inače nalazi u Gajevoj, u ulazu na kojem piše «Dalmacijavino».

Licem u lice - Rembrandt & Caravaggio April 27, 2006

Po povratku iz sunčanog Mexica dočekao me je tmurni Amsterdam. Osim vremenske razlike od sada već 8 sati (u međuvremenu je počelo ljetno računanje vremena) valjalo se opet prilagoditi i na tmaste oblake, vjetar i kišu koje u Nizozemskoj nikada ne nedostaje. Na svu sreću u gradu se na dvije lokacije održavao prvorazredan kulturni događaj. Van Gogh museum i Rijksmuseum bili su poprište susreta dvojice velikih slikarskih genija – Rembrandta i Caravaggia. Iz najvećih svjetskih muzeja stigla su njihova najpoznatija djela i po prvi put su se našla na jednom mjestu. Kakav derbi, barokni lider Sjevera protiv svog Južnjačkog kolege, grande finale. Odmah sam se sjetio filma Heat u kojem se pojavljuju Al Pacino i Robert de Niro. Film traje 3 sata a ova dvojica niti jednom nisu stvarno prikazani u jednom kadru, čak i kada sjede sučelice jedan drugom u svakoj izmjeni kadrova jasno možete vidjeti samo jednoga od njih. Kada su pitali Michaela Manna zašto je to tako odgovorio je:

„Njih dvojica su takve glumačke veličine da jednostavno ne stanu u isti kadar.“

E pa Rembrandt i Caravaggio su na ovoj izložbi stali po prvi put u isti kadar. Michelangelo Merisi da Caravaggio (1571 – 1610) i Rembrandt van Rijn (1606 – 1669) se nikada nisu upoznali, Nizozemac je kao što vidite imao svega 4 godine kad je Talijan umro, ali ne morate biti povjesničar umjetnosti da bi vidjeli paralele između njih. Prve poveznice između dvojice majstora mogu se vidjeti odmah u Prologu gdje se uz Caravaggiovu St. Andrews on the Cross postavljene slike nizozemskih slikara Brugghena, Baburena i Honthorsta nastale 1622/23. Slijede radovi Rembrandta nastali nekoliko godina poslije u razdoblju od 1626 – 1630. U dijelu Combinations slijede remek djela ove dvojice majstora kao npr. The Denial of St. Peter (Rembrandt – 1660) i legendarna Betrayal of the Christ (Caravaggio – 1602); Portrait of Johannes Wtenbogaert (Rembrandt – 1633) i Portrait of Fra Antonio Martelli (Caravaggio – 1608); pa onda The sacriface of Abraham (Caravaggio – 1603) i slika istog naziva (Rembrandt – 1635) i tako redom. Teško je na ovakvoj jednoj izložbi izdvojiti neka djela, ali moji favoriti su ispred svih St. Jerome writing (Caravaggio – 1606) i The blinding of Samson (Rembrandt – 1635). Ovu izložbu možete pogledati sve do 18.06. ove godine i poslije tko zna kad na jednom mjestu. Možda i nikad više jer već je i ovo bio veliki pothvat za organizatore. Za istu cijenu možete poslije navratiti i do gornjih etaža gdje je stalni postav Van Gogha.

Vrišteći Edvard January 23, 2006

23. siječanj datum je smrti poznatog Norveškog slikara Edvarda Muncha. Prva asocijacija na ovog depresivnog Norvežanina zasigurno je njegova glasovita ekspresionistička slika Vrisak. A odjeci tog vriska već su godinama u mojoj glavi, simbolizirajući jednu od autorovih najdražih slikarskih tvorevina.Edvard Munch rođen je 12.12. 1893. godine. Cijeli svoj život provest će okružen bolešću i smrću što će se jasno odraziti na njegov likovni izričaj. Tmina i depresija uzrokovane vlastitom i svjetskom boli prelijevaju se u melankoličnim bojama ovog začetnika ekspresionističkog pokreta u slikarstvu. Početkom dvadesetog stoljeća izvršit će svojim slikama veliki utjecaj na razvoj njemačkog ekspresionizma.

Nakon smrti Laure Cathrine Bjølstad, njegove majke, ostaje živjeti s ocem Christianom koji njemu te njegovoj braći i sestrama tjera strah od pakla duboko u kosti, učeći ih kako se za grijeh ide u pakao bez ikakve šanse za pomilovanje. Kao mladom, umiru mu majka, brat i mnogo voljena sestra Sophie, dok je najmlađoj sestri dijagnosticirana mentalna bolest. Edvard je također bio često bolestan. Od njegovih braće i sestara, jedino se Andreas oženio te odmah potom umro. To možda objašnjava zašto su njegovi radovi bili ispunjeni agonijom. Kasnije stručnjaci objavljuju kako je Munch najvjerojatnije bolovao od bipolarnog poremećaja.

1879. godine Edvard upisuje studij inženjerstva te ga još iste godine prekida zbog čestog bolovanja i želje da postane slikarom. 1881. god. upisuje se na Royal School of Art and Design of Kristiania gdje su mu učitelji kipar Julius Middelthun i naturalistički slikar Christian Krohg. 1885. god. putuje u Pariz gdje ostavlja dojam i utjecaj na francuske impresioniste i postimpresioniste. Pri svom izričaju na platnu prednost daje stanju svijesti i uma dok se vanjske realnosti dotiče rijetko ili nikako. Munch se nikako nije mogao poistovjetiti s impresionistima jer je umjesto nasumično odabranog «komada» realnog svijeta radije slikao konkretne situacije ispunjene emocionalnom, ekspresivnom energijom. Tokom karijere često mijenja način izričaja, ali uvijek ostaje pri iskazivanju unutarnjih emocija. Zbog toga se likovi muškaraca i žena na njegovim slikama ne doimaju realistično.
1892. god. izlaže u Berlinu, no pod izlikom prevelike kontroverzije izložba biva zatvorena nakon tjedan dana. U Berlinu se počeo kretati u krugovima umjetnika poput Hnerika Ibsena i August Strindberga.

Između 1892. i 1908. god. stalno putuje između Berlina i Pariza eksperimentirajući pritom s novim tehnikama poput fotografije, litografije i drvoreza najčešće prerađujući neka svoja starija djela.

U jesen 1908.god. njegova tjeskoba postaje akutna te biva stacioniran u mentalnoj klinici Dr. Jacobsena . Terapija kojom je bio liječen utječe na njegov svjetonazor te njegov rad postaje manje pesimističan i s mnogo svjetlijih boja.

1940. god. nacisti deklariraju njegov rad kao «degenrativnu umjetnost» što Muncha izuzetno vrijeđa budući da je Njemačku smatrao svojom drugom domovinom.

Umire na današnji datum u Ekleyu nedaleko Osla, ostavivši iza sebe 1 000 slika, 15 400 kopija te 4 500 crteža i 6 skulptura gradu na poklon. Njemu u čast, podignut je Munch Museum u Tøyenu.

Slika Vrisak ili ponekad Plač (Skrik, 1893) ostaje poznata kao njegovo najvažnije djelo. Prema mnogim analitičarima, slika simbolizira egzistencijalni strah modernog čovjeka. Munch je napravio 4 verzije ove slike od kojih su dvije u vlasništvu Munch muzeja, jedna u vlasništvu Petera Olsena, a jedna je ukradena iz muzeja 2004.godine i još uvijek nije pronađena. Munch je o ovoj slici napisao sljedeće :

Hodao sam putem s dva prijatelja – sunce je zalazilo – najednom nebo postade krvavo crveno – Zaustavio sam se, osjećajući umor, i naslonio na ogradu – krv i plameni jezičci su bili iznad plavo-crnog fjorda i grada – moji prijatelji su nastavili dalje, a ja sam ostao stajati potresen tjeskobom – osjetio sam beskrajan vrisak što prolazi kroz prirodu.

Krajolik što se vidi na slici nalazi se u blizini Osla gledan s brda Ekeberg, a za vrijeme izrade ove slike njegova mentalno oboljela sestra bila u bolnici u podnožju istog tog brda.

2003. god. Astronomi su ustvrdili kako je slika zapravo odražava veliku erupciju Krakatoa 1883.god. Osim toga, postojale su insinuacije kako je bespolno biće na sredini slike zapravo jedna od mumija koju je Munch vidio na jednoj od izložba.

U 20.stoljeću, Andy Warhol radi čitav niz kopija Munchovih slika, uključujući i Vrisak, sa svrhom da od jednog umjetničkog djela napravi objekt sklon masovnoj reprodukciji. Sam Munch ga je u tome davno pretekao, ostavivši litografski otisak slike.

Munchov Vrisak ostaje priznat kao jedno od najpoznatijih dijela u ljudskoj povijesti dok slika sama simbolizira ekspresionistički vrisak što ponekad čuči u svima nama.

Sisa, platno i boje January 8, 2006

Za svijet slikarstva mogli bi s pravom konstatirati da je riječ o muškom svijetu. Malo je slikarica koje bi vam baš sad mogle pasti na pamet. Iskreno, i ja sam se ovog trenutka pokušavao prisjetiti nekog ženskog Rembrandta ili van Gogha. Nažalost, sjetio sam se samo svoje profesorice iz likovnog. Uvijek je nosila minice i njene su mi se noge urezale u pamćenje tako duboko da bi ih trebalo vaditi bušilicom za naftu. Naime, riječ je o pravom pravcatom remek-djelu.No, da nema žena vjerojatno ne bi bilo ni slikarstva. Ako bi ga ipak bilo, ne bi to bilo u formi u kojoj ga poznajemo danas. Odlasci u muzeje i galerije propisivali bi se kao najstrože sudske kazne.

- Zbog kaznenog djela razbojstva osuđujem vas na 12 godina mrtve prirode! – rekao bi nepokolebljivi sudac.
- Ne, samo to ne! Evo, možemo se nagoditi. Što velite na jednu zgodnu samicu? Recimo, kojih 20 godina?
- Žao mi je. Mrtva priroda!

Srećom, žene su u slikarstvo uÅ¡le na velika vrata, i to kao modeli. Zbog njih su slikari itekako produktivni, a muzeji i galerije uvijek rado posjećena mjesta. Naravno, pod uvjetom da nije riječ o seriji slika ‘Jabuke i njihove sjene iz 360 kutova’.

MeÄ‘utim, Å¡to je sa ženama u slikarstvu kao autoricama? Å to mora učiniti jedna slikarica kako bi svijetu otkrila svoj talent tako da njeno ime odjekne poput ‘Krika’? Kao prvo, želi li biti slavna, može to kompenzirati svojim imenom kao Å¡to je to učinila Slava RaÅ¡kaj. Druga je opcija da stvori sliku nevjerojatno zvučnog naslova od kojeg će vam se zatresti tlo pod nogama. Recimo, ‘Zemljotres’! Upravo se tim se receptom poslužila i kurpulentna tasmanijska domaćica Di Peel, a poklonike ove umjetnosti uzdrmala činjenicom da slika svojim sisama, a povrh svega – na kuhinjskom stolu! S obzirom na naglu pomamu za njenim slikama uskoro ćemo u Graz na organizirane posjete njenim izložbama.

- S lijeve strane možete vidjeti sliku ‘Cvijetak’iz apstraktne faze ove vrsne slikarice. – govorio bi kustos. - Pogledajte samo kojim je senzibilitetom svojom lijevom sisom umjetnica otisnula ovu crvenu mrlju. Obrubljena je crnom linijom koju je tako nježno nanijela svojom desnom bradavicom.
- A što je ovo zeleno u desnom kutu? – upitat će neki znatiželjni obožavatelj. – Sigurno je riječ o nekoj simbolici.
- Ne, to je samo mrlja od Å¡pinata…