TURIZAM I RENESANSA
August 3, 2006
Ugostiteljstvo se u naÅ¡im krajevima doživljava kao djelatnost u kojoj je najvažnije zaraditi Å¡to viÅ¡e uz minimum potroÅ¡enog truda. Zato domaćini ponekad Äude kad im doÄ‘e malo turista, ali nije problem u tome Å¡to ih nema, ne moraju oni ni dolaziti, dovoljno je da novac poÅ¡alju poÅ¡tom.
Nisam ljubitelj turizma kao takv
og, kad negdje odem viÅ¡e volim da me zovu putnikom, posjetiteljem ili gostom. RijeÄ turizam podsjeća me na neÅ¡to organizirano i proraÄunato, na neÅ¡to Äemu je cilj izvući novac od nekoga koga ne smatrate osobito pametnim. Ne volim kad me na silu vode na razgledavanja grada, ne volim kupovati suvenire, ali obiÄno moram, jer tako je red.
Ukratko, ne volim turizam, ali volim biti domaćin dragim gostima, a volim biti i gost dobra domaćina.
Ivor je dobar domaćin, BraÄ je lijep otok, a
njegova konoba «Turanj» jedno je posebno mjesto. Kao prvo, nije je baÅ¡ previÅ¡e lako naći, Äime
gazda vjerojatno nije zadovoljan, ali meni se to sviÄ‘a. Za posebne užitke valja se potruditi. Prva stvar koja mi je upala u uho (u životu prvo sluÅ¡am, pa gledam) bilo je to da je muzika glasna baÅ¡ toliko koliko treba, da se pjesme, dobro odabrane, Äuju ali da se Äuju i zrikavci. A bez zrikavaca…
I oÄi imaju razloga za užitak – oko konobe u kamenu, kakva konoba i treba biti, nalaze se vinogradi, masline i treÅ¡nje, i dva terena za balote, tako da se Äetvorka koja se sastojala od Marka, pjesnika i poslovoÄ‘e, smederevsko-beogradskog multiumjetnika Tobića, mog brata i mene, te veÄeri, noći i jutra prvi put okuÅ¡ala u toj plemenitoj vjeÅ¡tini.
Za divno Äudo, te veÄeri nikome nije zvonio mobitel, u blizini nisu prolazili automobili i jedini umjetni zvuk bila je muzika, a ona je bila baÅ¡ kakva treba biti na takvom mjestu… A sad je krajnji Äas da neÅ¡to napiÅ¡em o hrani. Predjela su krenula mariniranim gavunima i inćunima, nastavila kozicama u salati sa sitno sjeckanim rajÄicama, lukom i kaparama, suÅ¡enom tunom, ovÄjim sirom, carpacciom od tune, a zavrÅ¡ila paÅ¡tom s tunom, finog ljutkastog okusa. Apsolutna sva hrana koju smo te veÄeri jeli potjeÄe s otoka ili mora neposredno oko njega.
Tada je doÅ¡lo vrijeme za predah od hrane, pa smo se bacili na balote. Budući da smo sva Äetvorica bistri ljudi, intelektualci, brzo smo shvatili pravila te plemenite igre. Igrasmo tako neko vrijeme, dok se domaći nisu pogledali Å¡to radimo i lijepo nam objasnili da se nakon bacanja strane mijenjaju Å¡to nam je znatno olakÅ¡alo posao, budući, da nismo morali stalno trÄati tamo-vamo da bi vratili balote na mjesto.
Teren je bio neravan, pa je važan faktor bila sreća, koja je bila na strani protivnika, te su oni vodili prije prekida koji je uslijedio da bismo kušali glavni dio objeda…
…koji se sastojao od orade na žaru, fileta tune s pancetom, liganja na žaru, krumpira i blitve. S takvim jelima kruh se ne jede, nego tek kad završiš pojedeš komadić kruha koji ti vrati sve okuse hrane koju si pojeo.
Ivor je zavrÅ¡io PBF i ludi je kuhar, pa u svako jelo stavi neÅ¡to Å¡to mu promijeni okus, neÅ¡to sitno, ali važno, te Äovjek ima osjećaj da, iako je i prije jeo većinu jela iz te veÄeri, nikada nije zapravo jeo neÅ¡to takvo.
Zaboravih spomenuti vina: oba su bila iz vinograda pored kojih smo sjedili, bijelo je bilo zericu bolje, složili smo se, ali pilo se crno, pitko kao mlijeko, ali nimalo bezopasno. Sljedeće jutro potvrdilo je sud o vinu – osim mene, svi popiÅ¡e popriliÄnu koliÄinu, ali glave su bile bistre i bezbolne, jedino Å¡to ih je pomalo mutilo bila je neprospavana noć.
Nakon svega slijedio je mali odmor pa rožata, slatka, meka i lagana, kao da je nema, koja je, kako je rekao Mili, spojila sve okuse. Nakon toga nastavak balota. Približili smo se protivniÄkim paru na 12:13, ali onda ponovno nalet sreće i mi ostadosmo na 12. Sljedeći put nećemo im puÅ¡tati.
Razgovaramo s Ivorom i Milim. Konoba je Ivoru davni san i ove ga je godine napokon ostvario. Vidi se ljubav i trud, talent, ali vidi se da se Äovjek i Å¡kolovao za proizvodnju hrane. Priznajem da nisam struÄan za proizvodnju hrane, ali potroÅ¡nja mi odliÄno ide.
Ostali smo do jutra, izmjenjivali se spavajući, sve dok nije doÅ¡ao Äas da se krene na trajekt u 6,30. Potrudili smo se dobro zapamtiti put, vidjet ćemo ponovno ovo mjesto, a i ono će vidjeti nas.
Dakle, krenite od Supetra ka Nerežišću, pa kad stignete do vrha uzbrdice koja se spušta prema Bolu skrenite desno na makadam, vidjet ćete putokaz za konobu «Žiža», ali to nije tamo gdje vas vodim, produžite još malo i stići ćete do «Turnja».
NAPOMENA: Ovo nije reklama, veÄeru smo platili na licu mjesta, toÄno dvostruko viÅ¡e nego za mijeÅ¡ano meso u Trogiru dan prije, a koliÄina hrane koji smo pojeli u konobi bila je trostruka veća. Razlika u kvaliteti, nemjerljiva.
(Gawrun, uz pomoć brata)
NestruÄni savjetnik: Kako prodati stan? (2/4)
July 31, 2006
Nakon Å¡to ste odredili cijenu nekretnine koju prodajete (vidi prvi dio), potrebno je doći do potencijalnih kupaca. Prva bitna odluka je ići na direktnu prodaju ili preko agencija. Surfanjem po netu i provjeravanjem uvjeta karakteristiÄnih ugovora o posredovanju pri prodaji nekretnine, otkrila sam da hrvatske agencije uzimaju u principu 2-5% provizije na kupoprodajnu cijenu od prodavaÄa i joÅ¡ toliko od kupca. Dakle, ja sam imala 3.000 eura razloga za direktnu prodaju, odnosno sama oglaÅ¡avati stan.
Druga bitna odluka je bila gdje oglaÅ¡avati. Prema tradiciji prvo sam otvorila stranice Plavog oglasnika i ostavila oglas kod njih. Procedura predaje oglasa im je dovoljno komplicirana da Äovjek doživi slom živaca – nakon registriranja koje zahtjeva nevjerojatne uvjete obzirom da se radi o besplatnom oglasniku, svaki oglas prije objave prolaze kontrolu. Pri toj kontroli jedan moj oglas je odbijen jer nije odgovarao općim uvjetima, a drugi je korigiran, iako su bili gotovo identiÄni i pisani u formi poput mnogih već objavljenih. Poražavajući rezultati cenzuriranja mojeg oglasa o prodaji stana dobivaju joÅ¡ manje smisla ako znamo da u svakom broju Oglasnika ima barem 500 oglasa za prostitutke i sliÄne jebaljke. U sljedećem izdanju Oglasnika moj oglas se pojavio i to u potpunom obliku u tiskanom izdanju te bez broja telefona u internetskom. Rezultati su bili gotovo nikakvi – nekoliko poziva nekolicine Äudaka. Nakon objavljivanja druge serije oglasa koju sam dodatno platila 30-tak kuna kako bi broj telefona bio dostupan i u web izdanju te se oglas ponavljao tri puta, odziv je bio neÅ¡to veći (oko 6 poziva dnevno, prvih 5 dana objave), ali većina su bili neozbiljni kupci.
Alternativa Plavom oglasniku bio je KupiProdaj, u kojemu sam oglas ostavila paralelno. Procedura predaje oglasa je jasna, naÄin predaje izrazito jednostavan, pregled postojećih oglasa pregledan, odziv potencijalnih kupaca odliÄan – oko 10-tak poziva dnevno, sljedećih tjedan dana, redom ozbiljnijih kupaca. Frekvencija poziva se dodatno povećala postavljanjem slika stana jer su takvi oglasi sami po sebi atraktivniji.
Na oglase ostavljene u gore navedenim oglasnicima javile su mi se i neke agencije, kojima sam onda pristala da stave moj stan u svoju ponudu, ali sam tražila da se njihova provizija nadogradi na moju cijenu. U konaÄnici to znaÄi da bih ja dobila koliko tražim, a kupac bi, ni neznajući, platio obje strane provizije. Agenti tih agencija bile su redom priÄljive babe, simpatiÄne u nastupu, koje ciljaju na olfo iskrenost, suptilno se hvaleći svojim odliÄnim rezultatima prodaje. Posebno pikaju na osjetljivu toÄku svakog prodavaÄa koji prodaje stan barem tjedan dana – kontakt sa svakakvim ljudima, garantirajući predselekciju kupaca, Äime se smanjuje broj dokonih Å¡etaÄa, a dolaze samo oni istinski zainteresirani. Niti jedna od tih agencija mi nije dovela niti jednog jedinog potencijalnog kupca. Da sam njih Äekala da mi prodaju stan, prodala bih ga do penzije.
PromiÅ¡ljajući malo, bez ikakvog iskustva o marketingu ili psihologiji prodaje, već samo malo zdravog razuma, shvatila sam da bih sužavajući profil ciljanih kupaca, mogla postići veću cijenu, a brže prodati stan. Naime, promatrajući svoje kvartovske prijatelje i poznanike, skužila sam da ih većinu vežu uspomene za taj kvart i jednostavno ne žele otići iz njega. Segmentacija tržiÅ¡ta, rekli bi ekonomisti. Sjela sam za kompjuter i napravila mali prodajemstan letak, koji sam onda isprintala u viÅ¡e od 200 primjeraka. Uzela sam Å¡kare i nareckala brojeve telefona tako da se mogu otkidati te krenula u jednu viÅ¡esatnu Å¡etnju kvartom. Lijepila sam letke na stupove javne rasvjete, stabla te ulazna vrata haustora (izuzev onih na kojim ja eksplicitno bilo napisano da je zabranjeno lijepljenje). Odziv je bio ogroman. Preko 30 poziva dnevno, od kojih je oko 10 bilo ozbiljnih. U konaÄnici, troje najozbiljnijih kupaca moga stana, od kojih sam ja odabrala u konaÄnici onog najboljeg, su do mene doÅ¡li upravo na taj naÄin.
 (nastavlja se)
NestruÄni savjetnik: Kako prodati stan? (1/4)
July 28, 2006
Prije otprilike dva mjeseca naÅ¡la sam se u situaciji da moram prodati stan i kupiti drugi. Kako sam agoniju traženja novog stana potpuno zaobiÅ¡la, odnosno oduÅ¡evila se trećim stanom koji sam pogledala već prvog dana obilaženja i odmah ga odluÄila kupiti, uslijedila je agonija prodaje postojećeg stana. Obzirom da je u mojoj obitelji sve naopako, tako za prodaju stana nije bila zadužena gospoÄ‘a majka od 50-tak godina, kao Å¡to bi bilo u svakoj normalnoj obitelji, nego je odgovornosti pala na ramena male kćerkice odnosno mene. Tko bi normalan dao studentici od 20+ godina da prodaje svu životnu imovinu svojih predaka ne znam, ali to je već za neki drugi post.
ÄŒim sam se odluÄila za novi stan, sjela sam doma za komp i morala krenuti u akciju prodaje starog. Prvo je trebalo postaviti cijenu stana. Vjerujući lokalnim priÄama o cijeni stanova u mom uskoro bivÅ¡em kvartu, prodala bih stan u bescijenje. Ipak, pogledavÅ¡i cijene sliÄnih stanova u oglasnicima te na stranicama agencija za prodaju nekretnina koje sam izguglala, shvatila sam su se cijene vinule u neslućene visine te da moj stari i oronuli stan vrijedi pravo bogatstvo.
Najbitniji parametar kod odreÄ‘ivanja cijene stana je lokacija, odnosno kvart u kojemu se nalazi. Kvartovi bliže centru su u pravilu skuplji, kao i oni na sjeveru u podsljemenskoj zoni. Od kvartova za nas obiÄne smrtnike, dobru cijenu drži zapadni dio grada. Unutar kvarta bitna je konkretna lokacija – pogled na Vukovarsku bi odmah spustio cijenu zbog buke.
Sljedeći bitni parametar je starost zgrade (Å¡to starije, to jeftinije – iznimke moguće u podruÄju strogog centra), kao i kat na kojemu se stan nalazi. Ljudi u principu nemaju preveliku želju živjeti na 15. katu nebodera jer nije pretjerano ugodno, a ako nestane struje ili se liftovi pokvare broj stepenica koje treba prijeći je ogroman. Stanovi do 4. kata (osim niskog prizemlja) su u principu najpoželjniji.
Orijentacija stana na sjever može dodatno spustiti cijenu zbog malo dnevnog svjetla odnosno gotovo potpunog izostanka sunca, balkona koji nakiÅ¡njavaju i gotovo uvijek prisiljavaju na ograÄ‘ivanje te hladnoće u zimskim danima. Stanovi u tzv. limenkama, odnosno zgradama koje imaju limene ploÄe umjesto dijelova fasade su takoÄ‘er ne pretjerano poželjni zbog hladnih zima i vrelih ljeta. Potkrovlje je riziÄno zbog eventualnih prokiÅ¡njavanja te zafrkancije oko saniranja toga (iako se financira iz novca cijele zgrade), kao i radi enormnih vrućina kada zaprži sunce koje prisiljavaju na jake klima ureÄ‘aje. Ipak, luksuzni penthouse stanovi Äine iznimku.
Raspored u stanu je izrazito bitan – traže se ne pretjerano velike spavaće sobe, velike kuhinje i kupaonice, balkon je poželjan, kao i lijep pogled s prozora. Utjecaj ureÄ‘enosti stana je gotovo zanemariv, odnosno za stari stan spreman za preureÄ‘enje u odnosu na isti takav u kojemu su ureÄ‘eni kupaonica, parketi, promjenjena stolarija i sliÄno, cijena bi se razlikovala 50-100€/m2. U konaÄnici, prodavatelju je u većini sluÄajeva neisplativo ureÄ‘ivati stan iskljuÄivo radi prodaje.
Ipak, svi spomenuti parametri nisu potpuno nepoželjni, već utjeÄu na snižavanje ili povećanje cijene, dok je posjedovanje vlasniÄkog lista uz Äistu vlasniÄku strukturu (tzv. 1/1 – jedan na jedan) gotovo uvjet za uspjeÅ¡nu prodaju stana.
Cijena stana izražava se u €/m2, a ukupna se raÄuna obzirom na netto povrÅ¡inu stana, dakle balkoni, terase, spremiÅ¡ta i garaže se uraÄunavaju s odreÄ‘enim koeficijentima. Relevantna kvadratura je ona upisana u vlasniÄki list po zadnjoj izmjeri.
Ipak, odmah u startu treba odrediti neki minimum koji se traži te dodati oko 100€ po kvadratu jer svi kupci oÄekuju da im smanjite cijenu barem za toliko. Moja je pogreÅ¡ka bila Å¡to sam ostavila samo 50€/m2 za spuÅ¡tanje, Å¡to psiholoÅ¡ki gledano nije pretjerano dobro. Ljudi vole misliti da prolaze jeftinije.
Ljudi vole precjenjivati vlastite nekretnine, kupci podcjenjivati. Prodavatelju je uvijek cijena mala, kupcu velika. Ako vam se žuri s prodajom snižavanje cijene je najbolja požurnica, ako imate dovoljno vremena možete oÄekivati veću cijenu – svaka roba ima svoga kupca.
(nastavlja se)
Turisti na našim plažama
July 18, 2006
Ljudi odrasli u turistiÄkim krajevima redovno imaju miÅ¡ljenje o turistima priliÄno negativno. ÄŒak i ako od njih žive. Jer uzurpiraju njihov teritorij u sezoni odmora. Ne krijem da s turistima nikad nisam doÅ¡la na zelenu granu, pa i sama ne volim biti u toj ulozi, a oni su mi uvijek inspiracija za pljuckanje. A kako sam ovih dana konstantno okružena istima, ne mogu preÅ¡utjeti neke reminiscencije koje su mi pale na pamet dok sam Äitajući Kunderu na plaži sluÅ¡ala klince iz susjedstva kako vriÅ¡te skaÄući u more ne bi li impresionirali vrÅ¡njake suprotna spola. Uglavnom…
Svako ljeto ista priÄa. Imam taj odreÄ‘eni problem s turistima, na plaži. Oni stranima malo Äak i viÅ¡e nego domaćima. Jer ti strani imaju te neke navike koje me od djetinjstva iritiraju, pa mi je valjda grÄ u želucu pri pogledu na njih ostao do dana danaÅ¡njeg. I koliko god bila tolerantna i skretala pogled s njih, opet mi nije ugodno u njihovoj blizini. Zaboga, ti ljudi Äoporativno dolaze na plažu, ono, dvije-tri obitelji, bar tri generacije. Leže na dekama (nadam se ne hotelskim) umjesto na ruÄnicima koji su danas tako lijepi, veliki, mekani i jeftini. Iako gotovo redovno imaju neki ugostiteljski objekt na najviÅ¡e deset minuta hoda od plaže, oni ipak ponesu dva-tri portable hladnjaka sa sendviÄima, vodom, pivom, pomidorima, Äokoladama i većinom stvari koje ni ja u svom frižideru nemam. Kao da se spremaju za rat, bogati. Jer nikad se ne zna kad možeÅ¡ ogladniti, a Å¡ta ćeÅ¡ se micati s plaže, gdje god kreneÅ¡ troÅ¡iÅ¡ novce. Ovo je besplatno, jel. Da ne spominjem kako sam kao klinka bila zavidna na Å¡arenim luftićima i svoj sili gadgeta koje su donosili u svojim velikim autima. Pa fotkanje, snimanje kamerama i tako to. Srećom, danas se boje snimati jer osjećaju valjda naÅ¡e zle poglede kad kamera sluÄajno skrene prema tuÄ‘em djetetu. I neka, bolje je tako. A i glasni su ti stranci. Osobito oni koji dolaze iz većih gradova. Nije da mi smetaju glasni ljudi ni inaÄe, ali svejedno, sluÅ¡anje stranog jezika samo me joÅ¡ viÅ¡e podsjeća da na plaži koja mi je najbliže doma i na koju sam morala nekad plaćati upad baÅ¡ radi tih stranaca, sad jedva da imam gdje staviti ruÄnik.
A namjerno ne želim ići na neka osamljena mjesta, iako bih tamo izbjegla te koji me smetaju. Ne, neću. Jer volim gužvu na plaži i volim sresti poznate mi ljude, jer cijeli dan Å¡ljakam i kad konaÄno doÄ‘em na plažu hoću urbani odmor, ne samoću. Kad se zaželim apsolutnog mira i tiÅ¡ine (Å¡to sumnjam da mi se može dogoditi, ali ajde) pobjeći ću negdje na Vis. Ili barkom od uvale do uvale. Do onda idem na plaže koje su mi u nogodohvatu. Ali sad se pažljivo smjeÅ¡tam dalje od gore navedenih, ako već moram nekog sluÅ¡ati u blizini, onda preferiram jezik kojeg razumijem najbolje. A onda obiÄno naletim na domaće turiste, kontinentalce. Ti znaju biti fora. Ni sami se, većinom, ne osjećaju kao turisti, ne izvoljevaju i ponaÅ¡aju se normalno. Osobito ovi koji dolaze u Opatiju, mislim takvima oÄito kupanje u moru i nije najnapetiji dio odmora. Da je, iÅ¡li bi negdje gdje nije pogled na industriju Rijeke ili gdje je bar more bistrije, a plaže su doista plaže. NaÅ¡i su mi zanimljivi i jer su opuÅ¡teniji i u Ä‘iru su. Kupanje, sunÄanje, kava, kupanje, pivo, sunÄanje, pivo. NeloÅ¡ koncept, priznajem. Jedino im malo zavidim jer oni mogu tako cijeli dan, ipak su na odmoru. Ali opet, ja mogu cijelu sezonu po pola dana, pa mi je raÄunica ipak ok.
No, uglavnom… Okupah se na Lidu. BaÅ¡ volim Lido, možda zato Å¡to onaj pijesak u moru i ispod ruÄnika djeluje tako atipiÄno za ove krajeve. Nekad se tamo odlazilo svakodnevno, cijelog ljeta, to je bilo mjesto za lokalne. Turistima se nije svidio pijesak na betonu i stijene pri ulasku u more. A meni je to odliÄan koncept, jer Å¡ljunak me žulja, ne mogu po njemu hodati ni ležati, a ulazak u more skaÄući sa stijene mi je najdraži. Ono hodanje u more s plaže mi je tlaka, nikako ući u more, stalno je prehladno. UÄ‘em do koljena, pa par minuta privikavanja, pa do guze, pa uh, tamo je opako, kad dolazi do pupka trebam joÅ¡ par minuta privikavanja. E onda mi je već pomalo glupo, jer hoću se okupati, pa konaÄno uÄ‘em u poluskoku na glavu. U meÄ‘uvremenu su frendovi ili već na izlasku, ili zimogrozniji od mene pa su joÅ¡ u fazi postepenog ulaska u more. I sve skupa bezveze… E zato volim skoÄiti s nekog kamena, preskoÄi se taj dosadan dio ulaska i zabavnije je. Osobito ako iz mora gledaÅ¡ ostale kako im ide. Heh, koliko je frajera izgubilo frajersku titulu na tim mjestima…
ZaÅ¡to spomenuh Lido u priÄi o turistima? Zato Å¡to tamo iz nekog razloga ne dolaze te stranjske obitelji, nisu nikad ni dolazile i taj je dio Opatije bio osloboÄ‘en obiteljskog cjelodnevnog izležavanja. A kako se nekoć davno naplaćivao upad, naravno da sam izbjegavala odlaziti na to mjesto iako je tamo bila najbolja ekipa. Danas je to neka sasvim druga priÄa. Upad se viÅ¡e nigdje ne plaća, plaža je donekle ureÄ‘ena, a onaj divlji dio bliže parku ostao je netaknut. Kao nekad. Klinci iz susjedstva. Tourist-free zona. Uh, kako mi je to falilo… Samo Å¡to sad sve to gledam iz neke druge perspektive.
Prijateljice
July 3, 2006
“SmijeÅ¡ se svaÄ‘ati sa mnom, smijeÅ¡ se svaÄ‘ati sa mojim roditeljima, smijeÅ¡ gol Å¡etati korzom, ali ni sluÄajno ne smijeÅ¡ ni pomisliti niÅ¡ta loÅ¡e o mojim prijateljicama, a kamoli tek neÅ¡to reći.”
Moja Cura
Ženski kolektivni um najveća je prepreka svakoj vezi. Nedostatak logiÄkog sklopa u žena multiplicira se svakom njihovom zajedniÄkog kavom. ViÅ¡e se bojim jednog njenog odlaska na kavu, nego dvotjednog ljetovanja sa ekipom iz srednje Å¡kole. A zavrÅ¡ila je srednju strojarsku. Jedina ženska u razredu.
Primjerice: Ana, Iva i Ivana piju kavu. Ana je naÅ¡la novog deÄka, i govori o tome kako je on svakodnevno iznenaÄ‘uje romantiÄnim sitnicama. Kupi joj nekog simpatiÄnog jopca, odvede je na kolaÄe, svako veÄer proÅ¡eću gradom. Iva se u tom trenutku ispriÄa te posegne za mobitelom. Zove deÄka. Sad sam na kavi na Anom, znaÅ¡, i upravo mi govori o svom deÄku. Bili su kinu juÄer. A prekjuÄer na kavi. Njemu se to ne treba govoriti. On je osjećajan, nije svinja kao ti.
Ali duÅ¡o…
Ti bi samo sjedio doma i blejao u ekran. Kad si zadnji put napravio nešto za mene?
Ali duÅ¡o…
Kad si zadnji put rekao da me voliš? Kupila sam haljinu, potrošila sam 2000 kuna na nju, i nijednom je nisam obukla u zadnjih godinu dana.
Ali duÅ¡o…
Uostalom, zaÅ¡to da je oblaÄim, da ispadnem lijepo pred Nensi Brlek kad gledamo Dnevnik? Ne znam viÅ¡e, moj Ivane, ja viÅ¡e ne znam kako se Å¡minka! Proklet bio, uniÅ¡tio si mi život. A dok se sjetim Å¡to sam sve uÄinila za tebe. Koja sam ja budala! Sutra se vraćam majci.
Ali duÅ¡o…
NEMOJ TI MENI DUÅ O, NISAM JA TVOJA DUÅ A, GOTOVO JE S NAMA!!! - reÄe Iva i poklopi sluÅ¡alicu.
Ivana je mirnija, ona samo pošalje sms u kojem piše: Moramo ozbiljno razgovarati.
Te svinje, ne bi im otpala kosa s glave da se malo viÅ¡e pobrinu oko nas, komentira Ana. Da, on me odveo na kolaÄe, i kupio mi je jopca, i mi Å¡ećemo svako veÄer, ali tko mi garantira da će tako biti i ubuduće? Nikad s njima na zelenu granu…
A velika se fama stvara od muÅ¡kog odlaska na pivicu. Jer da mi nakon par pivica ispadamo budale. Zato Å¡to raskopÄamo koÅ¡ulje i zapjevamo. Zato Å¡to se ponekad jedva dovuÄemo kući. Svojoj kući.
Ali postoji velika razlika u naÅ¡im razgovorima. Mi i ako priÄamo o ženama, puno smo realniji u tim razgovorima.
Rekao mi je prijatelj prije neki dan, moja žena toliko me voli da me svaki dan kad se vratim s posla Äeka topao ruÄak. Odgovorio sam mu - Stari sereÅ¡, a dobri smo si.
Kotrljanje: Velike trendovske seobe (izlasci u Rijeci)
June 28, 2006
Sjećam se teorije o tome kako nastaje moda: vodeći dizajneri uzmu uzorke boja koje su se nosile proÅ¡le dvije-tri sezone pa izaberu novu koja uz njih nikako ne smije pasati. ÄŒesto mi se Äini da sliÄna maksima vrijedi i za mjesta za izlaženje.
Â
Kad sam doÅ¡ao u Rijeku, u zenitu slave su bili tadaÅ¡nji rock i disco klubovi. Te sam godine bio zaokupljen nekim drugim stvarima i nisam ni slutio da će vrijeme tih slavnih klubova, o kojima se i danas priÄa, nepovratno proći. PoÄinjala je era Opatijskog Ä‘ira. Ta je era i općenito znaÄila smrt disko klubova ovih prostora, kao i svakog drugog mjesta koje se usudilo naplatiti ulaz u zatvoreni prostor, a da nije posrijedi nekakav koncert ili party. Na opatijskom Lidu je otvoreno nekoliko modernih koktel barova koji su puÅ¡tali glasnu glazbu i radili cijele noći. Nisu imali odvojene plesne podije, plesalo se posvuda (i nigdje). U tim su barovima vikendom bile neopisive gužve sa stihijski organiziranim paradama previsokih potpetica, Å¡minke, ‘markirane’ odjeće i inih kozmopolitskih stvari (osim potpetica, navedeno vrijedi za oba spola). Na parkiraliÅ¡te izmeÄ‘u tih barova je vodila cesta konstantno zakrÄena automobilima koji su se spuÅ¡tali do njega, okrenuli se i vratili. Taj je vozaÄki podvig od nekoliko stotina metara trajao bar pola sata (zbog zakrÄenosti) i nije imao svrhu u nalaženju parkinga (jer je to graniÄilo s nemogućim) nego u pokazivanju. A pokazivalo se je svaÅ¡ta, od prastarih, spuÅ¡tenih golfova i kadeta do skupih sportskih bmw-a vjerojatno kupljenih roditeljskim donacijama. Rijeka je u to vrijeme zjapila prazna. I to priliÄno doslovno.
Â
Sve se to izokrenulo tijekom samo jedne zime. Nakon par godina vladavine Opatije, na rijeÄkoj rivi i Korzu je otvoreno par lokala idejno sliÄnih onima u Opatiji (neki Äak iz iste franÅ¡ize). Dok kažeÅ¡ keks, Opatija je opustjela i cijela se parada taÅ¡tine i sjaja preselila u Rijeku. Osim lokacije, sve je zapravo bilo isto. Svatko ima svoju teoriju zaÅ¡to su u jednom trenutku svi bili voljni putovati u Opatiju, a sada nije ama baÅ¡ nitko. MeÄ‘utim, jedina smislena teorija mi je Äista promjena Ä‘ira.
Â
Nisam volio te lokale (u Rijeci, kao ni prije toga one u Opatiji) pa sam se Äak i pomalo pakosno veselio kad sam vidio da im se nadzire krah. No to je bilo glupo od mene, sva se je rulja, ponovno preko samo jedne zime, preselila u odjednom jako popularne pubove. Od jednom su svi bili protiv Å¡minke i poÄeli ulagati znatne napore da bi bili prirodni. Naravno, od trenutka kad alternativa postane mainstream, prestaje biti alternativa i postaje mainstream. :-) Å ala. No Äinjenica je da se niÅ¡’ nije promijenilo osim Ä‘ira. «Živimo u vrijeme kad je in biti out»©
Â
Sada mi ljubitelji pubova moramo samo Äekati da Ä‘ir-inercija odvede rulju negdje drugdje, a u njima ostanu oni koji tamo zaista žele biti. Kada? Tko zna, možda već sljedeće zime.
Â
Kroz promatrano vrijeme primjećivao sam i neÅ¡to drugo: ima mjesta koja zadržavaju relativno konstantnu posjećenost. U pravilu su to ona mjesta koja ne podliježu Ä‘iru nego guraju neku svoju spiku. (Ekonomisti bi rekli: koja su segmentirala tržiÅ¡te i usredotoÄila se na izabrani tržiÅ¡ni segment.) Ukoliko su u toj spiki pogodili, vjerojatno nikada neće biti prepuni, ali ni potpuno prazni (osim ako ih niotkuda pogodi Ä‘ir, kao sada pubove). ÄŒini se da je to formula za uspjeh u dugom roku: ne pokuÅ¡avati slijediti trendove nego naći svoje mjesto pod suncem i nastojati ga se držati i unapreÄ‘ivati ga. Zapravo, nije li u životu i inaÄe Äesto tako? Hm…
Razum i osjećaji
June 23, 2006
Od trenutka kad je kroÄila u dnevni boravak osjetio sam da će to biti jedan od onih dana kad muÅ¡ko u vezi (a to sam najÄešće ja) ni kriv ni dužan fasuje poput vola u kupusu. ÄŒak je i svoju Svetu Torbicu posebno bezosjećajno frljacnula na pod. Potom je svoju dnevnu mantru izrecitirala rezignirano, bez onog uobiÄajenog strastvenog sjaja u oÄima: “Kako možeÅ¡ živjeti u ovakvom svinjcu, ne bi prstom mrdnuo ni da se Äopor Å¡takora useli kod nas i poÄne nas lagano grickati, bila je moja majka u pravu kad je rekla da se takva propalica jednom raÄ‘a, ali ja sam bila premlada i naivna”.
A ja sam sjedio na trosjedu i bez iluzija o olakotnim okolnostima Äekao presudu. NaÅ¡ stan toga dana nije bio neuredniji nego inaÄe, neÅ¡to je drugo prekinulo tanku liniju duÅ¡evnog mira moje drage, kad se tog Äetvrtka vratila s posla. Samo sam se nadao da posuÄ‘e ne poleti prema meni.
Minute su prolazile kao sati, a sati kao godine, prije nego Å¡to je draga progovorila.
“Stvarno nisi niÅ¡ta novoga primijetio danas na meni?” - pitala je razoÄarano. Ni Anatoly Karpov na takvo pitanje nema odgovora. Ne postoji strategija dovoljno dobra za takvo pitanje. Jer to nije pitanje, to je osuda. Osuda bez mogućnosti žalbe.
“Da nisi smrÅ¡avila?” - pokuÅ¡ao sam naivno.
“HoćeÅ¡ reći da sam bila debela?” - odgovorila je. Okej, to je to, prijatelju, odgovarati u ovakvoj situaciji jednako je gicanju u živom blatu, svakim pokretom sve viÅ¡e toneÅ¡. ÄŒekao sam da Njena milost ponovo progovori.
“Kad sam se danas vraćala s posla, otiÅ¡la sam u frizerski salon i htjela se poÄastiti minivalom. Ali bila je gužva, pa sam se predomislila.” - rekla je - “A ti nisi niÅ¡ta primijetio.”
“Kako da primijetim neÅ¡to Å¡to ne postoji?” - naivno sam upitao.
“A kako ljudi vjeruju u Boga iako nema znanstvenih dokaza da on postoji? Trebao si osjetiti. Ljudi osjećaju, znaÅ¡. Svi osim tebe. ÄŒitala sam danas u Mili da parovi koji su dugo u vezi, u kvalitetnoj vezi, osjećaju takve stvari. Ti ni nakon pet godina provedenih sa mnom ne možeÅ¡ osjetiti takvu sitnicu! S kim sam ja bila toliko dugo u vezi? Mi smo stranci. Pola sam svog desetljeća bacila u vodu!” - rekavÅ¡i to, umorno je sjela i u trenutku ostarjela, poput Doriana Graya.
A s naslovnice Mile, koja je izvirivala iz Svete Torbice odbaÄene na pod, smijeÅ¡ila se Vlatka Pokos i nije mislila niÅ¡ta loÅ¡e. A moja Ljubav je, kao i svakog Äetvrtka, spremala stvari i odlazila kod svoje mame.
Moj gay prijatelj
June 15, 2006
Mi provincijalci nemamo baÅ¡ priliku vidjeti te životinje. Nemamo gay prijatelje, nemamo gay parade, nemamo Äak ni majice “He’s gay, I’m not” - niÅ¡ta nemamo. Onda ti se dogodi da odeÅ¡ u zoo vrt na ekskurziju s razredom i pitaÅ¡ drugaricu: “A gdje drže gayove?” A ona veli: “Nema ti tog u nas, mi smo komunisti.” A ti misliÅ¡, pa jebote i Tito i komunizam kad ja ne mogu vidjeti gaya u zooloÅ¡kom vrtu.
S vremenom odrasteÅ¡, pa na tulumu ugledaÅ¡ dvije pijane djevojke kako se ljube. Onda si jedno pet godina uvjeren da gayovi nisu životinje, nego pijane ženske. I ÄudiÅ¡ se kako netko može mrziti gayeve. Negdje oko 25. ovog mjeseca, na teve-u prvi put ugledaÅ¡ gay muÅ¡karaca. Koji možda i nije gay, ali radi gay paradu. Puno se praÅ¡ine digne oko te parade, pa ju odluÄiÅ¡ pogledati. Putem teve-a, naravno.
I vidiÅ¡ njih jedno dvjestotinjak Å¡arenih, naÅ¡minkanih gayeva koji negdje idu. Na prvi pogled izgledaju puno normalnije od onih koji ih gledaju sa strane, deru se na njih, prijete, Å¡to li već. Na drugi pogled ponovo gayevi izgledaju normalnije, kao i na treći, Äetvrti, peti i svaki ostali. Jer ne možeÅ¡ shvatiti kome ta hrpa veselih mangupa može smetati. Onda ti prijatelj katolik objasni da je to zlo i da to Bog nije potpisao. Iako ih je napravio. Sad, pomisliÅ¡ da kažeÅ¡ frendu da Bog grijeÅ¡i, ali jebiga, ipak to i nije najpopularnija reÄenica koju smijeÅ¡ uputiti frendu katoliku.
Jedne sam veÄeri sam kraj prijatelja za kojeg sam mislio da je gay. Bio je pijan i onako, pomalo dosadan, priÄao je neÅ¡to o politici, a meni se nije dalo raspredati o tome, pa sam odluÄio povesti konverzaciju o gayevima.
“Ej, stari, ja te moram neÅ¡to ozbiljno pitati. Nemoj se naljutiti. Jesi li ti gay, nije da imam neÅ¡to protiv vas?” - upitah.
To je pitanje uzrujalo mog gay prijatelja.
“ZaÅ¡to misliÅ¡ da sam ja gay?”
“ÄŒuj, uvijek si u odijelu, imaÅ¡ onu aktovku, nekako Äudno držiÅ¡ cigaretu u ruci. Uvijek si ljubazan i dobar, ne psujeÅ¡, pa sam mislio…”
“Ma ne… ÄŒovjeÄe, sad si me sjebao… Pa nisam uopće gay, nije da imam neÅ¡to protiv njih, stvarno. A koliko dugo već misliÅ¡ da sam gay?” - rekao je Äudeći se.
“Otkad sam te upoznao. Oprosti.”
“Ne trebaÅ¡ se ispriÄavati.”
“Nije da imam neÅ¡to protiv gayeva.”
“Ma nemam ni ja.” - veli on, i sjeti se - “Sinoć sam prc’o. Ozbiljno. Ne mogu biti gay, prc’o sam. A jednom sam na ljetovanju spavao s tri žene. Ne lažem.”
Složili smo se da nema teorije da ne možeš istovremeno biti gay i spavati s ženama. Ali bilo mi je žao što nemam gay prijatelja. On je bio najbliže gayu po mojoj percepciji.
Tužan sam, jer sam izgubio gay prijatelja kojeg nikad nisam ni imao. Jedini traÄak svjetlosti koji se na kraju ovog mraÄnog tunela nazire su žene od mojih prijatelja. To su, ljudi moji, takve rospije da je samo pitanje trenutka kad će prvi kupiti ružiÄaste balerinke i poÄeti me Äastiti žestokim pićima nakon kojih izgubiÅ¡ svijest, a sljedećeg jutra niÄeg se ne možeÅ¡ sjetiti, pa ni odakle ti hemoroidi.
MasculFiber: Who the fuck is Dolly Dali?!
June 11, 2006
Mislim da se joÅ¡ nije rodio netko tko voli banke. Ma koliko god se trudile stvoriti pozitivan imidž putem reklama s animiranim kasicama prasicama koje pleÅ¡u oko njihovog logotipa, i dalje stoji Äinjenica - nisu nikom simpatiÄne. Å toviÅ¡e, svi ih mrze.
Vjerujte, znam o Äemu govorim. JoÅ¡ od proÅ¡logodiÅ¡nje partije Monopolija kad me dopala uloga banke, nitko od suigraÄa sa mnom nije progovorio niti rijeÄ.
Kad ne bi trebali kredite, možda bi s vremenom i zaboravili zaÅ¡to ih mrzimo. Ovako nas na to podsjete prilikom svakog odlaska u neku od poslovnica. Razloga za nekontrolirane ispade bijesa tamo nikad ne nedostaje, pa u takvoj demokratiÄnoj atmosferi imate poptpunu slobodu izabrati hoćete li poluditi zbog opet poviÅ¡enih zateznih kamata, pokvarenog bankomata-gutaÄa kartica ili zdepaste službenice s prehlaÄ‘enim mjehurom koja svakih 10 minuta na Å¡alter stavlja natpis ‘VRAĆAM SE ZA 5 MINUTA!’.
Pa ipak, tog sam proljetnog dana u banku uÅ¡ao pun vedrine i optimizma, Ävrsto vjerujući kako me u tom raspoloženju niÅ¡ta ne može omesti. Bio sam Ävršći i od samog sv. Petra, ljudske stijene koja je kadra izdržati i najteže izazove a da pritom ostane nepoljuljana.
No s uma sam smetnuo jednu stvar – sv. Petar nikada nije bio u banci.
Da se kojim sluÄajem tog dana naÅ¡ao na mom mjestu zasigurno bi se iz nekog kutka zaÄulo kukurikanje. Umjesto toga prostorija je odzvanjala dernjavom u licu zajapurene službenice Äije su glasovne mogućnosti bile vrlo bliske onima jednog pijetla.
- Ma jeste li vi pri sebi?! – vikala je na nacifranu gospoÄ‘u omotanu u bogati nerc. – Kako to mislite: ‘Ne znam svoje prezime.’?!
- Je zaboravila sam, kad vam velim! – branila se sliježući ramenima.
- Pun mi vas je mjehur! – nastavlja je službenica. – Osobna vam glasi na jedno, pasoš na drugo a kreditna na treće prezime! Koliko ste se vi uopće puta udavali?!
- 6.
- 6? I svaki put ste mijenjali prezime?
- Svaki.
- Dobro, jeste li još u braku ili ste rastavljeni?
- Je, a zakaj to vas zanima, prosim lepo? Ja sam poštena ženska i još uvek volim muške!
Iako se moj prvotni optimizam da ću u nekom pristojnom vremenu doći na red otopio poput sladoleda nasred Sahare onog Äasa kad je vidno uzrujana službenica napustila Å¡alter (bez ostavljanja naznake kad će se vratiti), razloga za ljutnju na kvalitetu usluge u bankarskom sektoru uistinu nije bilo. Ovog puta kriviti sam mogao jedino parlament. ToÄnije, zastupnike koji su digli ruke za zakon prema Äijim odredbama budući supružnici imaju potpunu slobodu izabrati svoje prezime. Kao da pored svih muka oko pripreme vjenÄanja mladenci stignu razmiÅ¡ljati i kako će se zvati?!
Osim toge, takav stupanj slobode je katkad diskutabilan i iz Äisto estetskih razloga. PredoÄite si samo kako bi reagirali obožavatelji Dolly Parton da se kojim sluÄajem udala za primjerice Salvadora Dalija? Zar mislite da bi i dalje odlazili na koncerte nekog tko se zove Dolly Dali?
(nastavak sage o prezimenima slijedi…)
Slow food muškarci - esej o muškarcima 21. stoljeća
June 8, 2006
Otkako je svijet postao globalno selo, sve je teže pronaći neki kutak za sebe. Toliko nas bombardiraju informacijama da ih ne stignemo ni zapamtiti, a kamoli razluÄiti dobru od loÅ¡e ili potrebnu od bespotrebne. U naÅ¡im žilama teku reklame, za uÅ¡i su nam zalijepljeni mobiteli, ispod naÅ¡ih stopala nalaze se gas i koÄnica, u jednoj ruci volan, druga leži na trubi, a treća pruža srednji prst. Uvijek negdje žurimo i nikako da stignemo obaviti sve Å¡to planiramo. I iako se već stoljećima poboljÅ¡avaju radni uvjeti, a satnica radnog tjedna smanjuje, slobodnog vremena sve je manje, a od posla se možemo odmoriti eventualno kad spavamo. Zbog visoke stope nezaposlenosti u Hrvatskoj skoro je nemoguće odbiti poslodavÄeve uvjete, Å¡to on neće propustiti iskoristiti. Da ne govorimo o promjeni druÅ¡tvenog ureÄ‘enja na koju nas roditelji nisu mogli pripremiti. JoÅ¡ prije dvadesetak godina dobiti otkaz graniÄilo je sa znanstvenom fantastikom, dok je danas znanstvena fantastika dobiti posao na neodreÄ‘eno vrijeme. A takav posao je potreban želimo li podignuti stambeni kredit. Koji nam pak treba da bismo mogli kupiti kuću u koju ćemo dolaziti prespavati. U toj silnoj strci koju nam je potroÅ¡aÄko doba podarilo teÅ¡ko je odvojiti vrijeme za kvalitetnu vezu.
Ivan B. (25) bio je straÅ¡no iznenaÄ‘en Äinjenicom da uz kuću ne dolazi i žena: “Naporno sam radio proÅ¡lih osam godina, znao sam u kancelariji provoditi i do osamnaest sati u komadu. Nakon pet godina trud se isplatio i sad sam zaposlen na neodreÄ‘eno vrijeme. Sav sretan požurio sam kupiti najskuplji model montažne kuće od stotinjak kvadrata, ali u salonu me Äekalo neugodno iznenaÄ‘enje – saznao sam da se ženu treba nabaviti posebno!”
VeÄera u alu foliji, instant pire i komad mesa, upaljen televizor kao nadomjestak komunikacije, i internet kao nadomjestak znanja. Sve možemo kupiti kao gotov proizvod, oko niÄeg se ne trebamo potruditi. Ne trebamo znati kuhati, jer u trgovinama postoji gotova hrana. Ne trebamo Äitati knjige jer na internetu postoje sažeci (kao kad smo u Å¡koli jedan od drugog prepisivali lektiru). Ne trebamo komunicirati, jer nikad nećemo biti duhoviti i mudri poput likova iz naÅ¡ih omiljenih tv serija. Zato je Ivan B.(25) bio straÅ¡no iznenaÄ‘en kad je saznao da uz kuću ne dolazi djevojka. Vidio ju je na reklami za kuću, te je pomislio da je ona dio standardne opreme.
Ako se danas poželimo baviti sportom, gledamo eurosport. Ako želimo uživati u prirodi, odaberemo screensaver s motivima iz prirode. Ako želimo s nekim razgovarati, odemo na chat, gdje ćemo odabrati samo sugovornike koji nam se sviÄ‘aju. A uskoro Äak i kad poželimo pogledati dobar film, nećemo morati otići do videoteke (o kinu da ne govorim), nego ćemo ga downloadati u svoj televizor. Za par godina neće biti potrebno ustati iz fotelje. Ustvari, o takvim ljudima snimat će se reality show pod imenom Posljednji akcijski heroji.
U takvim uvjetima nije Äudno Å¡to su se muÅ¡karci zaboravili truditi oko žena. Zaboravili smo im pridržavati vrata jer danas sva vrata pokreće senzor. Toliko smo navikli na senzore da smo zaboravili kako uopće funkcionira kvaka. Jednako tako, zaboravili smo kako funkcioniraju žene. Ako smo to ikad znali. OÄekujemo da na ženi pronaÄ‘emo lampicu koja svijetli zeleno kad imamo prolaz, crveno kad ga nemamo i žuto ako će nam pružiti Å¡ansu na pet minuta jer joj je baÅ¡ u tom trenu dosadno samoj. To bi nam uÅ¡tedjelo mnogo vremena, vremena koje nam straÅ¡no nedostaje.
Josipu C. (24), straÅ¡no se žuri - “Ja nemam dovoljno vremena ni za sebe, a kamoli za upoznavanje žena. Za mene ona poÄetna faza poput upoznavanja, veÄera, razgovora ili odlazaka u kino predstavlja gubitak vremena, jer za to vrijeme mogu ostvariti dodatni prihod. Bio bih najsretniji kad bi preskoÄili tu fazu i odmah se prebacili na neÅ¡to ozbiljnije, poput zajedniÄkog života, pa i braka.”
Upoznavanje sa ženom prestalo je biti posebno zabavno. Kako joj pristupiti? Gdje je upoznati? Å to raditi s njom? Koliko vremena treba proteći do prvog zagrljaja? O Äemu razgovarati? Je li uopće potrebno razgovarati? Kojim jezikom žene komuniciraju? U muÅ¡kim glavama proces osvajanja žene joÅ¡ uvijek je neÅ¡to neobiÄno, naporno, predugaÄko i nerazumljivo. Mi i dalje proživljavamo iste strahove, poÄevÅ¡i od toga kako se predstaviti, koji dio svoje liÄnosti osvijetliti a koji saÄuvati za eventualni sljedeći spoj, o Äemu razgovarati a Å¡to preÅ¡utjeti. A muÅ¡ki magazini nam ne daju previÅ¡e korisnih savjeta. S tim da se danas raznim bezvremenskim nedaćama koje muÅ¡karce sputavaju na spojevima pridružila i dimenzija vremena. Preferiramo instant spojeve, Äesto se naÅ¡ prvi susret dogodi putem nekog online servisa za upoznavanje, jer je to mnogo lakÅ¡e od upoznavanja koje će zahtijevati fiziÄku prisutnost. A i mnogo je lakÅ¡e skinuti se s interneta nego pobjeći iz kafića.
Ali, ova instant vremena imaju i svojih prednosti. Tomislav G.(26) tvrdi: “Nedavno sam pristupio djevojci u knjižnici na sebi svojstven priglup naÄin. Obratio sam joj se na odjelu filozofije rijeÄima: ‘Oprostite, već sat vremena pregledavam ove knjige i joÅ¡ uvijek nisam naiÅ¡ao na neku sa sliÄicama. Možete li mi vi pomoći?’ Moje pitanje zvuÄalo joj je priliÄno simpatiÄno i rado je prihvatila poziv na kavu. S druge strane, ja sam bio oduÅ¡evljen time Å¡to je danas toliko lako pristupiti djevojkama.”
Možda zadnjih godina muÅ¡karci odista manje pristupaju ženama, bilo zbog toga Å¡to stvarno nemaju vremena, ili im upravo taj nedostatak vremena koristi kao izgovor. Možda muÅ¡karci odista nikad nisu bili udaljeniji od žena, ili nesposobniji da zapoÄnu komunikaciju s njima. Ali, tim bolje za one rijetke koji se joÅ¡ uvijek bave tim sportom. Vjerujem da joÅ¡ uvijek postoji sasvim dovoljan broj muÅ¡karaca koji će uživati u svakom od milijun strahova koje prate prvi spoj, u onim malim i sporim koracima kojima se približavamo nekoj osobi, u odbrojavanju sati do sljedećeg susreta ili drhtanju glasa do kojeg dolazi kad upoznamo nekog posebnog.
A oni koji toliko žure za vremenom da uopće ne primjećuju koliko brzo prolazi, koji se vrte u krug kao hrÄci u svojim kotaÄima, i upravo poput tih hrÄaka nikako da stanu i zapitaju se zaÅ¡to trÄe, oni ionako ne trebaju ženu zbog sebe, nego zbog par redaka u svojem CV-u ili za par reÄenica na desetoj obljetnici mature. Zaboravite na fast food muÅ¡karce i posvetite se onoj manjoj ali kvalitetnijoj slow food vrsti. Onima koji ne gledaju nervozno na sat kad vas negdje izvedu, koji će vam predložiti da proÅ¡ećete umjesto da popijete kavu, koji neće prekidati vaÅ¡e monologe o poslu, novoj haljini ili bezobraznoj prijateljici. Slow food muÅ¡karci, to su oni koji znaju uživati i kad jedu i kad kuhaju. Pa makar im jelo ponekad i zagori i nakon prvog spoja viÅ¡e se nikad ne javi.
