(Nek’) Vrag nosi Pradu October 26, 2006

D. Frankel, 2006. 

Upozorenje: Ako mislite da vas može iznenaditi razvoj fabule u filmu Vrag nosi Pradu, prestanite čitati ovaj tekst, jer u njemu ima spoilera k’o u priči. Iako, ako vas može iznenaditi razvoj fabule u ovom filmu, htjela bih provesti jedan dan u vaÅ¡oj koži. Vjerojatno ste iskreno Oh, my God Å¡okirani svaki put kada they ubiju Kennyja iz South Parka ili kad Mirko S. Zlikovski najebe zbog Ptice Trkačice ili kad Jerry, unatoč očitom nesrazmjeru u veličini, ubije boga u Tomu. Mora da vam je život užasno zanimljiv.

Prvo, stvarno ne znam kako mi je uspjelo odvući jubavnajvećeg u kino radi ovog filma. Vjerojatno se radi o kombinaciji umorom uzrokovanih sporih refleksa i totalne neinformiranosti o sadržaju filma s njegove strane, te kombinaciji čiste ženske zlobe i čiste ženske zlobe s moje strane. Kad smo izašli iz kina, čovjek me sasvim opravdano pitao ˝Zašto sam ja upravo, ni kriv, a niti dužan, gledao ovaj posve ženski film?! Zar nisam bio dobar prema tebi sve ove godine? Zar ti nisam kupio poklon za svaki rođendan? Vodio te na večeru za svaku godišnjicu prvog poljupca, prvog seksa i prve svađe? Ha!?˝ Dakle, žene, ako se ne želite iskupljivati tjednima, budite ljubazne prema svojim mužjacima i pohodite kino radi Vraga i Prade u čoporu. Jer film je, najjednostavnije rečeno, ženski.

Drugo i ne manje očito od prvog, Meryl Streep je, kao i uvijek, odlična. Iako je pojam mobbinga u ovom filmu iskarikiran do, hm, karikature, svatko koga je ikad šef maltretirao ili pozna nekog koga je šef maltretirao ili pozna nekog tko je išao u školu s nekim koga je šef maltretirao, naježit će se bar jednom kada sadistički nastrojena glavna i odgovorna urednica modnog časopisa Runway, Miranda Priestly, odvali neku od mnogih verbalnih pljusaka, tim groznim posve mirnim, blagim, bezizražajnim glasom. Nema urlanja, nema deranja, nema psovki, niti skandala - samo staloženo i duboko razočarano ˝Zar je doista tako teško nabaviti neobjavljeni rukopis Harryja Pottera, te u isto vrijeme organizirati pomirenje predsjednika Busha i Osame bin Ladena? *neopisivo razočarani uzdah* To je sve.˝

Treće, nakon što smo gore obradili jedini uvjerljivi element filma, svaka iole inteligentna osoba, koja malo razmišlja o onome što gleda, nakon gledanja filma neminovno će se zapitati: što li si je pisac zamislio da želi reći, pa otišao promiješati jelo na štednjaku i zaboravio?

Andrea (Anne Hathaway) je zavrÅ¡ila faks, pametna je i sve, a u životu želi biti jedna od onih novinarki koje piÅ¡u o skroz ozbiljnim stvarima. Ne mari za hoh-obleku, modu i ostale pizdarije. Traži posao na raznim mjestima, a primi ju žena-zmaj modne industrije kao svoju drugu osobnu pomoćnicu. Ono, noÅ¡enje klope, roba iz čistionice, vjeÅ¡anje kaputa i ostali robovski poslovi, koji su dostojanstvom ispod svakog drugog posla, osim možda kurvanja i politike. Radi za neredoviti kikiriki, Å¡efica je užas, Å¡ljaka se po cijele dane, svetak, petak, itd., a Andreu boli kurac za sve te modne spike i posve su joj odvratne te isprazne ulickane nenormalno mrÅ¡ave kreature, koje bi babu u hamburger samljele samo da mogu biti ‘druga asistentica Mirande Priestly’. Ipak, ona ostaje raditi.

Zašto?

Ne samo da ostaje raditi, ona se grči da taj usrani posao obavi Å¡to bolje i zbog njega zapostavlja dečka i prijatelje. Ne radi joj se o glavi za novce, posao nije ni blizu onome Å¡to ona želi raditi, a jedina motivacija u čitavom filmu je nečija pauÅ¡alna izjava da ‘ako izduraš godinu dana kod Mirande, možeÅ¡ raditi bilo gdje’.

Zašto?!

Ne samo da se grči, ona iz cure koja se oduvijek oblačila casual odrpano, nosila džombastu udobnu obuću i koja sa sprdnjom gleda na modne opsesije ljudi kojima je okružena, odjednom, sve da udovolji Mirandi koju ne razumije i nad kojom se zgraža, uskače u visoke pete i dizajnersku robicu. Nosi ju iz dana u dan i sa sve viÅ¡e oduÅ¡evljenja, te naočigled postaje jedna od ‘njih’ i počne puÅ¡iti sva ta preseravanja.

I, da, smršavi sa 38 na 36 (38, jasno, označava pretilost).

Zašto?!?

Osim što glavna junakinja potpuno protuprirodno zabrije na neke njoj navodno vrlo strane stvari, ona se s jedne strane otuđuje od svog divnog jednostavnog dečka, a s druge koketira s nekim spisateljskim fićfirićem koji se kreće u istim krugovima. Ajde, to je još razumljivo.

Ono Å¡to, meÄ‘utim, nikako nije razumljivo, jest činjenica da je Andrea na kraju filma (kad konačno da otkaz) portretirana kao mudra osoba koja nadvisi tu trivijalnu okolinu i hrabro se iz nje istrgne. Samo me zanima gdje je ta moralna snaga osobe koju bez imalo truda uvuku u njoj nepojmljivi svijet visoke mode, u kojem ona počne zapravo temeljito guÅ¡tati, uslijed čega odjebe dečka i prijatelje, nimalo se ne bori za ’svoj svijet’, a onda kad a. spava s fićfirićem i skuži da je lik kreten, b. vidi iz prve ruke kako prijatelj prijatelju zabija nož u leÄ‘a i c. kako je život njene glamurozne Å¡efice izvan posla zapravo jad i bijeda, božanskom providnošću shvaća kako to nije ono Å¡to ona želi.

Dakle, kad je govno konačno udarilo u ventilator, ona je obrisala s lica komadiće, ugledala veliku istinu i moralno odgmizala natrag u onaj drugi svijet. Ma nije moguće.  

Film se predstavlja kao priča o standardnoj velikoj dvojbi - s jedne strane pišati krv na poslu koji jako želiš raditi, za koji si se školovao, o kojem si sanjao i koji te ispunjava ili ima veliki potencijal u tom smislu, ali zapostaviti na neodređeno vrijeme (a tako moguće i izgubiti zauvijek) ljubljenog momka, curu, voljene prijatelje i ostale aspekte onoga što volimo nazivati privatni život, a s druge strane odustati od tog i/ili takvog posla, uživati u privatnom životu, ali ponekad / svako toliko / stalno / nakon pet godina imati grozan osjećaj da si se nečega odrekao, nešto žrtvovao, sebi uskratio nešto što si htio i zaslužio imati.

Na prvi pogled stvar drži vodu, ali na drugi piša na sve strane po kino dvorani. Činjenično ništa ne odgovara tom receptu, a pritom se izruguju jednom vrlo ozbiljnom životnom problemu, s kojim se svakodnevno suočavaju mnoge mlade žene.

I na kraju, ono Å¡to me najviÅ¡e nasmijalo - kao mrzitelj utegnutosti, visokih peta, akcesoara i teÅ¡ke Å¡minke, moram reći da me niti nekoliko godina rada u okružju ispunjenom ‘korporativnom modom’ nije natjeralo da volim sakoe koji me stežu i Å¡piceve koji mi stišću prstiće. Dapače, netrpeljivost spram toga u meni sve viÅ¡e raste, pa mi se sve češće dogaÄ‘a da na posao dolazim u posve neprihvatljivim - trapericama i tenisicama. A sama ideja da bi netko guÅ¡tao u svakodnevnom jurcanju po gradu na relaciji čistionica – buregdžinica – ured – dućan – Å¡efova kuća u petama od 12 cm, koje prije toga nikad nije nosio, jednostavno je bedasta.

Ako se pitate koja je zapravo svrha ovog filma, odgovor je sljedeći – ako ne razmišljate nimalo o sadržaju, relativno zabavna beskrajna promenada Đeki Ču-a, Manolo Blanika, Đorđa, Versača, Dolča i ostale ful cakane robice.

Jamie Oliver napokon odrastao? September 29, 2006

Jamie Oliver do sada me fascinirao koliko i muvlje govance na šoferšajbi jutarnjeg lokalca Metković-Makarska. I inače cijela ta svjetska histerija i pomama za jednim osrednjim kuharčićem u pravilu mi je dizala kosu na glavi, a ne rijetko i želudac kad god bi naše TV postaje zavirivale u lonac tog engleskog nedozrelog mladca.
Ukratko rečeno, to što bi on nazivao vrhunskim jelom, počesto je izgledalo kao specijalitet moje babe Ikače za tovljenje svinja, ili po domaću rečeno – na napoj iliti mekinje. A o zloupotrebi maslinova ulja da ni ne govorimo, to što je on sa zelenim blagom mediteranskih krajeva radio - nalikovalo je na kulinarski zločin.
Da je Stevo Karapandža svojedobno sa onim tucaonikom za začine radio što ovaj danas radi, ne bih se zaklela da ga onaj drugi Oliver(Mlakar) kao njegov kuharski partner - istim tim tucaonikom ne bi zatukao pred TV kamerama (Blažena bila Vegeta tada i sada).

No jedno se Jamieu nikada nije moglo osporiti, nevjerojatna količina energije i posvećenosti svome pozivu, onaj zarazni entuzijazam koji tjera ljude da ga barem blagonaklono toleriraju ako ne i obožavaju. Predanost onomu za što te Bog na ovaj svijet donio uvijek u konačnici donese zanimljive rezultate, a na rezultate Jamieve predanosti naletih sasvim slučajno prije koji dan okrećući programe na TVu.
I ne moram ni reći da me potpuno osvojio! Naime, Jamie se upustio u borbu sa vjetrenjačama, u plemenit i nadasve ispravan boj, ali iznad svega težak ako ne i nemoguć (tim veći trijumf ako u svome naumu uspije). Jamie je odlučio promijeniti cijeli jelovnik britanskog školskog sustava! Jamie je odlučio objaviti rat nezdravoj umjetnoj hrani, hamburgerima i pomfriu! Odlučio je poduzeti nešto dok je još vrijeme, nešto za dobrobit britanske djece, za dobrobit njihova zdravlja, budućnosti - odlučio je preokrenuti cijeli sustav naopako, odlučio je vratiti prirodnu i zdravu hranu u školske menze!

Ne sjećam se kad sam sa većim zanimanjem gledala neki dokumentarac, jer problemi na koje je Jamie nailazio u svojoj misiji pratili su se poput najnapetijeg trilera. Prvo je trebalo naći jednu oglednu školu koja bi poslužila kao primjer za druge u okrugu, te konačno i za nacionalnu razinu (takav je barem plan, da li će uspjeti ne znam).
Ako ste mislili da je uvjeravanjem ravnatelja te škole sve bilo riješeno, varate se. Jamie se suočio s otporom apsolutno svih, prvo kuharica (za koje je na svoj jad i muku ustanovio da uopće nisu kuharice već ´podgrijačice´ jer osim podgrijavanja gotovih i smrznutih pripravaka fast fooda ne znaju takoreći ni jaje pofrigat, manistru zakuvat ili mrkvu narezat), zatim učitelja (koji se nisu mogli nositi sa nezadovoljnom djecom), zatim roditelja (koji nisu podnosili da im djeca doma cendraju da su gladna) i konačno i najbitnije sa otporom djece (koja su već isprogramirana na junk hranu potpuno bojkotirala Jamieve ´kupus-salata-voće i povrće´ kulinarije). Jadni Jamie, ne bih mu bila u koži. Toliko bačene hrane!

No on se nije predao! Uporno je i tvrdoglavo, danima, tjednima, uz veliku pomoć glavne kuharice te škole, gurao i gurao svoju zdravu hranu (maltene samo što nije dicu nutkao, molio i kumio), dovijao se na sve moguće i nemoguće načine, imitirao sendviče i povrćne hot-dogove svašta nešto, tražio savjete od desetgodišnjih dječačića, borio se zubima i nogama i na kraju – uspio!
Djeca koja u životu nisu probala skuhani fažol na salatu ili mahune ili uopće bilo kakvo povrće, počela su ga jesti (vjerojatno i zbog činjenice da bi inače ostala gladna, jer se junk food više nije nudio).

A onda je Jamie krenuo sa slijedećom fazom svoga plana – obučiti sve školske kuharice okruga! Ni manje ni više za pomoć se obratio i britanskoj vojsci koja je te ženskinje strpala u vojni kamp, dala im lonce, kuhače i opremu i – kuhaj brajo! Ali vjerovali ili ne, tek sada problemi nastaju…
Jamie ustanovljava da stare i profesionalno neobrazovane kuharice, iako godinama u školskim kuhinjama - pojma nemaju o kuhanju! Hvata ga očaj, ne zna što će, ima samo tri dana da te žene nauči svemu, od banalnog guljenja mrkve do spravljanja umaka za salate, raznoraznih juhica, priprave mesa, ribe i tome slično. A ove babe se ponašaju kao i ona djeca prvih tjedana novog jelovnika, neće – pa neće! Plaču, zanovijetaju, prigovaraju, psuju mu entuzijastičnu mater i bojkotiraju, samo što ga u lonac onog bljutavog kelja ne ubace. I opet, jadni Jamie - ne bih mu u koži bila!

Što je dalje bilo, je li uvjerio babe, je li izbjegao lonac, kako je prošao njegov posjet Ministarstvu školstva, je li za svoju misiju pridobio i ministra osobno… to tek u drugom nastavku dokumentarca.

Pa jesam vam rekla da je napeto ko krimić. ;0)

JEZDIMIROV TEATAR FINANCIJSKOG POSLOVANJA: Kome da otkinem glavu? September 5, 2006

Ljubim banke i bankare iskreno i duboko, baÅ¡ kao Å¡to gležanj mlade nevjeste ljubi zmija otrovnica. Ljubim to Å¡to čovjek, kada je ljut na Banku, ne može opravdano bjesniti na službenicu, jer kao da njoj sirotoj idu ti novci u džep, kao da ona sirota nema usranu plaću, kao i svi mi ostali bogeci, kao da je ona za neÅ¡to kriva. A ne može, bogme, glavu otkinuti niti bilo kojoj drugoj fizičkoj osobi s glavom na ramenima, jer sve potencijalne fizičke osobe uvijek kažu ‘takva su pravila Banke’, ‘takva je politika Banke’, ‘nisam ja to smislio’, i tako u nedogled.

Ljubim Banku, tu nedodirljivu i neopipljivu pravnu osobu, bez želuca na kojem bi joj mogli nastati čirevi, baš onakvi kakvi nastaju nama, fizičkim osobama s želucima, kada imamo posla s velepoštovanom Bankom. Ljubim to što na isplatu plaće s računa poslodavca na račun radnika u istoj Banci naplaćuju proviziju. Ljubim to što nam tehnologija omogućuje da mi plaća bude isplaćena tako da kolegica sjedi u svojoj stolici, pije kavu i stišće tipke, a nakon čega me Banka tjera da potvrdu o isplati plaće s računa poslodavca na račun radnika u istoj Banci isprintam i nosim fizički, rukama i na nogama, u poslovnicu X. svaki mjesec. Pri tome šalter koji zaprima virmane i plaće radi od 8.30 do 16.30.. Gle slučajnosti - baš kao i ja. Poslodavac je ekstatičan nad takvim izostancima. Mora da se pita čemu E-plaća.

Pitate se što je izazvalo ovaj proljev osjećaja prema Banci?

U petak dolazim u poslovnicu, kako bih obavila svečanu primopredaju navedenog papira. Ona se odvija na način da Jezdimir priÄ‘e Å¡alteru (za koji se, barem na tome Bogu hvala, ne mora uzimati broj i na kojem, hvala Isuse i Marijo, nikad nema reda), kaže ˝’bar dan, ja bi’ predala˝, na Å¡to službenica pogleda u to, i kaže ˝u redu je, hvala˝.

~ Kraj svečane primopredaje ~ 

S obzirom na ljepotu te ceremonije, zbilja je Å¡teta Å¡to moji kolege, s tekućim računima u žutoj banci čekića i nakovnja, te muzikalnoj ‘mi pružamo usluge sveeeeee, pam-param-pam’ banci, ne moraju nositi svojim Bankama taj papir. Niti plaćati proviziju, koja je takoÄ‘er vrlo romantična i raste kako raste i plaća. To malo demotivira poslodavce pri davanju poviÅ¡ice.

˝Tebi u Spli’skoj i Rajfici može poviÅ¡ica, al’ tebi u Zabi nema Å¡anse. To mi joÅ¡ 7 kuna gore’.˝

Nego, stižem u poslovnicu, vani pasja vrućina, Heliju-bogu pukla guma na vatrenoj kočiji, pa je zaglavio u zenitu i prži li ga prži, bit će valjda dok mu nebeski HAK ne otkloni kvar. Divno je čudo da je u poslovnici tek jedan čovjek (brojkom: 1), jer inače ih ima dovoljno za ribarsku feÅ¡tu. Hladni i bezlični komad papira me, umjesto moje drage službenice, obavjeÅ¡tava da taj Å¡alter ne radi, pa neka izvolim uzeti broj na ‘redomatu’ (to se tak veli? prvi glas…) pod slovom C, nakon čega će me promptno pozvati na nekom od Å¡est preostalih Å¡altera.

Pošteno.

Gegam se do ‘redomata’, a na sam spomen tog naziva najradije bih hihotala kao osnovnoÅ¡kolac kad učiteljica obraÄ‘uje lekciju primarnih i sekundarnih spolnih obilježja u čovjeka. Ali ne mogu, sramota me, odrasla sam osoba i nalazim se u Banci. Pritisnem C, redomat mi (ihihihihi) ispljune broj, i tu sve krene nizbrdo.

Službenice sjede na šalterima 1, 3 i 4. Jedan čovjek je na šalteru 3. On ima broj A 194, ja imam broj C 87. Transakcija traje, kao što to obično biva s transakcijama.

U banku ulazi drugi čovjek, uzima broj. Očito A, jer nakon završetka A 194, šalter 3 okreće na A 195. Gledam u službenicu na šalteru 1, koja je, u trenutku mog ulaska u Banku imala stranku, međutim od tada radi nešto što nije rad sa strankom, ali ne mogu utvrditi točno što. Ono, malo telefon, malo šetnja.

Transakcija A 195, pogađate, traje.

U Banku ulazi treći čovjek.

Vrpoljim se i osjećam očnjake kako mi žuljaju usnu s unutraÅ¡nje strane. Pozorno i grabežljivo, kao leÅ¡inar na prisilnoj dijeti ‘ÄŒarobna juha od povrća’, motrim displej koji suvereno odlučuje o tome koji će sretnik sljedeći biti usliÅ¡an u svojim stremljenjima prema obavljanju poslića s Bankom.

Nekako slutim da će to biti treći čovjek s brojem A 196, a ne Jezdi s C 87.

U međuvremenu u Banku ulazi starija gospođa, uzima broj, sjeda.

Slutnje se obistiniše.

Na displeju A 196, treći čovjek prilazi šalteru 3, Jezdimir ispušta zvuk sličan onome koji proizvede gladna mačka, kada želite uzeti natrag komad mesa koji ste joj maločas bacili, i maršira prema šalteru 4, jer je još toliko kulturna da ne ometa trećeg čovjeka, ni krivog ni dužnog. Rekoh, da šalter 4 i ja malo podivanimo. Međutim, na šalteru 4 - kita labudova. Službenica je u međuvremenu isparila u vidu magle, vjerojatno zato što je očigledno da nema gužve, te da šalter 3 može sve obavljati.

Marširam u suprotnom smjeru, prema šalteru 1, gdje pronalazim prazninu koju je do malo prije popunjavala službenica telefoniranjem i šetanjem. Strateški se pozicioniram iza trećeg čovjeka, vidim, nema mi druge. Ovo nije prvi put da Banka od mene pravi majmuna. Ni drugi, ni treći, a ni četvrti. Ne treba biti nuklearni fizičar da ustanoviš da je sljedeća na redu baba, a onda vjerojatno peti čovjek, koji upravo ulazi u banku, i tako u tom tonu dalje.

Kada treći čovjek zavrÅ¡ava s transakcijom, a na displeju zasvijetli babin A 197, ulijećem mladoj dami rečenicom ˝Oprostite, uzela sam broj C četiri čovjeka ranije, samo trebam predati jedan papir, a vi ste se, vidim, specijalizirali za A…˝.

˝Za to je zadužena kolegica na šalteru 1˝, prekida me damica nimalo ljubazno, moglo bi se čak reći osorno. Kao, nje se to ne tiče.

˝Kolegica na Å¡alteru 1 se Å¡eće i telefonira od kad sam uÅ¡la˝, odgovaram joÅ¡ osornije, ˝a u meÄ‘uvremenu je nestala sa svog radnog mjesta. Osim toga, na Å¡alteru 8 ne piÅ¡e ‘obratite se na Å¡alter 1′, nego uzmite broj, pa će vas poslužiti na Å¡alterima 1-6. Kako ja trebam samo predati papir, voljela bi znati ovisim li o dobroj volji vaÅ¡e kolegice, njenom gablecu ili o nečem trećem, jer ovako mogu do sutra stajati dok ljudi obavljaju kunske i devizne transakcije!˝

˝Kolegica na Å¡alteru 1…˝, opet ona počne srati, poviÅ¡enim i ljutitim tonom, uz neÅ¡to tipa ˝nisam vam ja kriva, Å¡to se na mene derete˝.

Derem se na tebe, kozo drska, zato što se ne mogu derati na Banku, zato što je jedino što mi još preostaje nakon toga da stanem na ulicu i lajem na mjesec i zato što se ti, umjesto da mi se ispričaš i za sebe i za kolegicu i za Banku i uzmeš taj jebeni papir, dereš natrag na mene! Poslije čupaj kosu debeloj sa šaltera 1 ili radi što god hoćeš, ali ovaj tren si kriva TI!, htjedoh joj reći, dok mi je čupala papir iz ruke. Ali nisam. Pustila sam je da preko volje primi moju plaćicu, prostrijelila je pogledom i otišla.

Poslije razmiÅ¡ljam o tome kako ne pada jabuka daleko od stabla, samo ne bi bilo loÅ¡e da jabuka počne rjeÅ¡avati stvari na način na koji to stablo čini. Naime, i moj otac je nedavno imao ’situaciju’ s ‘redomatom’ (khi-khi-hihihi) u onoj drugog, preostaloj od dvije najveće naÅ¡e Banke, s time da se njegova situacija sastojala u tome da je, u trenutku kada je njegov broj pozvan, službenica koja ga je pozvala morala iz nepoznatog razloga hitno sa Å¡altera u nepoznatom pravcu. Otac je kulturno čekao povratak službenice, na Å¡alteru na koji je pozvan njegov broj, dok su na druga dva Å¡altera transakcije iÅ¡le normalnim redom dalje. Da stvari budu gluplje, on uopće nije trebao transakciju, već samo podizanje onog papirića od mirovine.

Kad se čekanje odužilo, a službenice niotkud, stari se zapitao očekuje li možda netko od njega da on sad uzme ponovno broj i, kao budala, opet stoji u redu? Prije nego je on stigao upitati druge dvije službenice može li neka od njih skočiti do njegovog šaltera, kako on ne bi stajao zaglavljen kao čardak ni na nebu ni na zemlji, to je učinio zaštitar, kojem je već bilo neugodno i za mog starog. Koke su, međutim, otpilile zaštitara s njegovom molbom / pitanjem, i ostavile taticu da tamo čami, što njemu nije padalo napamet.

Nakon što mu se fini zaštitar ispričao u ime Banke, stari je otperjao direktno doma, i napisao ono što najbolje radi – jedan lijepi kulturni yet sarkastični dopisić šefici poslovnice, u kojem je istu obavijestio o tome kako je on čitav život ekstremno uredan platiša i klijent te Banke, te da nije zaslužio da ga neke balavice danas tretiraju kao idiota, neka ih bude sram i neka mu se ti papirići izvole ubuduće dostavljati poštom doma.

Naravno, sve to malo finije upakirano.

Dotične službenice, kojima je bilo teÅ¡ko skočiti na sekundu sa svog Å¡altera i poslužiti stranku koja samo treba neÅ¡to podići, kasnije su vjerojatno poželjele da su ipak skočile kao puÅ¡kice, jer je Å¡efica poslovnice u rekordnom roku starom poslala dopis poÅ¡tom, e-mailom i osobno ga nazvala da se ispriča za ponaÅ¡anje svojih djelatnica. Pretpostavljam da, ako se ona iÅ¡la do te mjere ‘poniziti’, drske službenice nisu proÅ¡le barem bez packe po prstićima.

Nego, da okončam ovu litaniju o stvarima koje su već svima poznate, s jednom ironičnom andegdotom. Prije nekog vremena zvala me neka fina gospodična u ime moje Banke, s ciljem da me anketira o mojoj ljubavi prema Banci, zadovoljstvu uslugama iste, te eventualnim primjedbama. Obično te ankete otpilim u sekundi, praveći se da ne znam jezik, ali kako se ljutnja u meni nagomilava već par godina, ovaj put sam zastala i rekla ˝Pa zapravo, imam primjedbu, odnosno pitanje˝.

- ˝Odlično, recite, pa ću vidjeti što možemo učiniti˝, zacvrkutala je ona oduševljeno.

- ˝Zašto ja, koja imam račun u istoj banci kao moj poslodavac, moram svaki mjesec nositi papir u vašu poslovnicu da bi mi plaća sjela na račun, a moji kolege u drugim bankama ne? Zašto sam ja morala novom kolegi savjetovati da NE otvori račun u vašoj banci, jer da će mu kad tad dozlogrditi ta besmislena primopredaja jednog isprintanog papira, bez kojeg, nažalost, nema plaće?˝

- ˝Pa, hmmmm, ne znam, prvi put čujem, pitat ću…˝, počela je iznenaÄ‘eno mucati.

- ˝Može, vi pitajte. A kad ste već tamo, pitajte i zašto na moju plaću ide provizija unutar iste banke, a na plaće koje se isplaćuju u Splitsku i Rajfajzen ne ide.˝

- ˝Ermmm, joj, ne znam, nisam čula da…˝

- ˝Znam, znam, nije do vas. U svakom slučaju, prenesite ‘im’ to. Do sad mi je jedini razlog za ostanak u vaÅ¡oj banci bio taj Å¡to imate bankomat na svakom koraku, ali sad kad mi kolegica kaže da njoj banka vraća proviziju koju plati kad diže lovu na bankomatima tuÄ‘ih banaka, te joj tako omogućava da diže lovu svugdje, iskreno – pitam se tko je tu lud. Å to ne bih ja lijepo prebacila račun u neku drugu banku, a s računom i sve druge stvari i stvarčice koje imam kod vas? Ha?˝

Baš me zanima je li proslijedila to nadležnima. To jest Banci. Znam da žive da nas deru i da im je to smisao poslovanja, ali neki put bih htjela da shvate da postoji tržište i da na njemu nisu jedini, pa da kažu ili ponašanjem pokažu ˝Hvala Vam što ste klijent naše banke. Znamo da možete birati.˝ 

Jer, samo još krhka neodlučnost drži ovakve kukavične pizdeke poput mene kod njih. A i ta će se slomit kad-tad.

Voda August 28, 2006

Uči-uči, pa će oni vidjeti da ti znaš! –ako je ikada postojala rečenica koju iz djetinjstva pamtimo i mrzimo, to je vjerojatno bila ova koju su nam naši roditelji podvaljivali jednako naivno i uvjerljivo, kao što nam npr. i naša Vlada danas prodaje NATO muda pod EU bubrege.
Ne treba ni reći da smo mi jadni i balavi, pošteni i zeleni, učili i učili, vid nad knjigom gubili, a ti famozni Oni naravno da to nikada nisu vidjeli, jer Oni nisu vidjeli ništa drugo osim bezličnih hordi mesa koje što bezbolnije treba provući kroz njihov sustav. Takva su vremena bila.
No vremena se ne mijenjaju bitno, unatoč kozmetičkim korekcijama (tehnološkog kičeraja) u svojoj srži ljudska narav je ta koja ostaje ista.

Demagogija različitih naziva, boja, okusa, mirisa, veličina i oblika prodaje se i dalje. Uvukla se u naše društvo i razmnožila toliko da je normalan čovjek teško može i raspoznati, a nečesto i nasjedne na koju ´pametnu´, pa se opameti tek kad ga stvarnost tresne po glavi jače od letećeg matuna (svašta danas zrakom leti).
Hrvatska je zemlja bogata vodama! – evo jedne meni od dražih, a sustavno nam je serviraju skoro svakog prvog u mjesecu, baš kao i račune, povećanje cijena goriva i naftnih derivata, u onom bloku između kvarat do sedam i sedam ipo do osam - između Vijesti RTLa i Dnevnika HRTa.

Po učestalosti pojavljivanja ove fraze neupućeni došljak bi u najmanju ruku pomislio da Hrvatska maltene na vodi pluta, a od nje je dijele samo stupići od sojenica. A pri tome vrijedni hrvatski čovjek stalno veslo u ruci nosi i u kaljačama po toj silnoj vodi gaca. No stvarnost pokazuje da hrvatski čovjek sa veslom najčešće veze ima - u sisajućem smislu.

U Dalmaciji se bogatstvo tih hrvatskih voda može vidjeti jedino kad se to bogatstvo sa neba izlije na hrvatske šije, usput praćeno neverom kakvu ni najstariji ne pamte i tučom veličine oraha ili ljudske šake. Mimo toga, možemo se slikat´!
Već se zna – ako par mjeseci zaredom ne padne kiša, slijedi ono poslovično. A poslovično jest sljedeće - svako ljeto redukcije, svako ljeto suše katastrofalnih razmjera, svako ljeto razine rijeka opasno opadaju, svako ljeto našim nacionalnim parkovima poznatim po vodama (čitaj Krka, Plitvice) prijeti isušivanje sedrenih barijera, svako ljeto otoci vape za vodonoscima (ne bi da ih imamo sto, a ne samo jedan-dva).
I ja se onda svako ljeto pitam – gdje je to bogatstvo naših voda?
Nema ih. Bogatstvo voda – ne drži vodu.

Ili je boteljirano za izvoz, pod raznoraznim etiketama čiste izvorske vode? Boteljirano u tolikim količinama, ne bi da se na Amazoni pune. Tko zna, možda Hrvatska i ima Amazonu ili Nil ili Kongo, ali ja za njih ovako blesava još ne znam.

Ma da mi je te obilate izvore čiste nezagađene akva-minerale-akva-naturale prirodne izvorske vode sa okusom limuna, jagode, papaje, banane, kivija, manga, borovnice naći – gdje bi mi bio kraj, božemoj!

Tipkam, tipkam tinta se ne proli… August 18, 2006

Danas, kada svako dijete i svaka domaćica, pače svekoliko radništvo i poštena inteligencija, bez problema barataju tipkovnicom kompjutera…elem, kada čak i uznici štrajkaju po zatvorima tražeći minimalno jedan sat ćetovanja dnevno…dakle danas, kada je takva situacija, gotovo je nemoguće zamisliti da je daktilografija nekada bila privilegija odabranih. O da premili, kada si prije 20 godina tražio posao i naveo da znaš daktilografiju, bila su ti otvorena sva vrata. Mogao si biti i predsjednik mjesne zajednice što je, u ono vrijeme, predstavljalo iznimnu čast i vrh hijerarhijske piramide u rodnom kvartu.
Generacije srednjoškolskih odličnika iskazivali su neviđeni mar u nakani da budu najbolji u ovoj iznimnoj znanstvenoj disciplini. Jer, o znanstvenoj disciplini je riječ unatoč činjenici da je ista ostala bez predmeta svog izučavanja (daktilostroja tj. pisaće mašine, op.a.)
“Ne’Å¡ ti vilozofije pisat na maÅ¡inu” reći će nemuÅ¡ti ignoranti tvrdeći da je dovoljno poznavati slova (Å¡to i nije neko postignuće) i ispunjen je osnovni uvjet da bi se moglo pristupiti tipkovnici. A je li baÅ¡ tako? Nije, naravno.
Dakle, nabadati sa dva prsta ili čak sa četiri..jel’te..prsta po tipkovnici zaista nije teÅ¡ko ali pisati sa oba deset (o da, i toga ima) prstiju i to na slijepo (ne gledajući u tipkovnicu, joÅ¡ jedna op.a. a nije časopis Op.a  - op.a.) e to je zaista umijeće koje se uči. A to nas onda vraća neÅ¡to godina unatrag kod profesorice Vedrane, diplomirane daktilografkinje vrhunaravnih grudi.

- Pri učenju daktilografije najvažnije vam je držanje ruku u osnovnom položaju. To je dakle ovaj položaj….ti tamo u zadnjoj klupi, ako dozvoliš ja bi….dakle, A – S – D – F za lijevu i J – K – L – Č za desnu ruku. Dakle, iz te pozicije lako je tipkati kada se točno nauči koji prst tipka koje slovo.
- A Å¡to ako mi fali neki prst, recimo mali? Jel’ onda slovo “č” tipkam prstenjakom ili batrljkom?
- Vidim, imamo i šaljivđija ovdje. Neka, neka barem neće biti dosadno. Idem sad ti Herostrate, kažiprst lijeve ruke F..F..F…kažiprst desne ruke J..J..J. Taaako, ajmo sad u ritmu…FFF-JJJ, FFF-JJJ. Dooobro, sad ćemo probati ovako: F-J, F-J. Braaavo, vidiš da ti ide. Vrati se na mjesto, idemo sad svi..

Noćima sam imao snomorice uzrokovane ovom opakom mantrom. Budio bih se obliven pripadajućim znojem i u magnovenju izvikivao mantru F-J, F-J, ASDF-JKLČ. Jedna djevojka me čak ostavila smatrajući iznimno čudnim da orgazam doživljavam uz izvikivanje nepovezanih slova.
Mjesecima sam uporno vježbao u nakani da postanem najbolji, najbrži jer sam znao da je to zalog za moju svijetlu budućnost. Moji siromašni roditelji od usta su odvojili da bi kupili Olivetti pisaću mašinu, istu onakvu kakvu smo i u školi imali. Bila je Fender Statocaster među strojevima. Ipak, nije mi uspijevalo. Uz sav trud, uspio sam biti tek četvrti u razredu. Prokleti Verica, Milivoj i Hrvoje bili su bolji.
JoÅ¡ i danas imam traume od Hrvoja koji bi, kada bi pisali test, uvijek prije mene lupnuo po ručici koja je pomicala tabulator (ono Å¡to danas radi tipka ENTER, op.a. opet) i to bi me zbunilo. Å togod ja napravio, koliko god mi se činilo da ću ovaj put biti brži, moja nada bi zgasnula nakon svega nekoliko sekundi kad bi se začulo ono njegovo odvratno “tup”.
A tek Milivoj? Taj je svirao dugmetaru i imao je predispozicije za tipkanje. Sve to dovelo ga je do šampiona razreda i časti da bude jedini koji će tipkati na, pazite sad, električnoj pisaćoj mašini. Sa divljenjem i strahopoštovanjem gledali smo u taj stroj i divili se kako Mića prede po tipkovnici. Nije bilo potrebno udarati kao sivonja po tipkama, o ne. Ova sprava bila je suptilna, imala je dušu.

Razmišljajući neki dan o ovoj, nadasve poticajnoj temi, shvatio sam da bi danas, kada bi se opet okupio moj razred, sigurno bio prvi. Kako? Evo ovako:
Verica se udala odmah poslije srednje Å¡kole za nekakvog ofucanog rokera koji je i danas, nakon toliko godina i dalje ofucani roker mada ne onaj tomićevskog tipa koji nosi crnu “born to be wild” zategnutu preko pihtijastog stomka. Ovaj je osuÅ¡en kao Å¡koranac if you know what I mean. Nekako mislim da nakon Å¡kole, tipkovnicu nije ni vidjela.
Milivoj..eh, s Milivojem je tužna sudbina. Sin deklariranog četnika, tzv. Dipl. četnika, otišao je iz Grada u praskozorje rata a posljednje informacije govore da je u tragikomičnoj situaciji, zagnojio oko Vukovara. Opet, zagnojio je i Branko Kockica više puta. Znam neke koji se kunu da su gledali njegovo tijelo u agoniji. Štoviše, poginuo je Branko više puta na više različitih ratišta. Ipak se nadam da je i s Milivojem slično. Nije bio loš, Bog da mu dušu prosti.
A Hrvoje, moja trauma sa desne strane, danas je sudac i ima svoju daktilografkinju. Nema potrebe za kucanjem.
I tako, preplavi me neka milina kad shvatim da sam sa svojih par stotina znakova u minuti danas ubjedljivo najbrži tipkač u razredu. Onom koji to više nije…
 

U ordinaciji dr. Drpiparića August 17, 2006

- okulistička drama -

- (zapravo, možda ipak tragedija…?) - 

UVOD 

Odvjetnički ured Iks, u sastavu - mlađahna Jezdimirka Uskoković, fatalni Svetibor Trokulić i vremešna šefica Frankica Posprdalo, imućna odvjetnica - jučer je u ročišniku imao zakazan jednostavni informativni grupni okulistički pregled kod poznatog zagrebačkog okulista, dr. Drpiparića. Preko sedam žnjora uvukli se kratkovidni fiškali u prenatrpani raspored javno još neotvorene supermoderne privatne Drpiparićeve očne trifrtalj-klinike, iako realne potrebe za time nije bilo. Naime, kako su svi redom od ranije ćoravi, kao ona poslovična kokoš koja nabada zrno, davno su već pribavili očna pomagala. No, kao što to obično biva kod privatnika koji, brinući se za vaše zdravlje, usputno dilaju i poneki proizvod medicinski proizvod, sve je to bilo zlo i naopako.

DAKLE…

Zamislite samo, ispada da meni oči samo Å¡to nisu iscurile od upravo demonskih polutvrdih leća, za koje je Drpiparić odmah pitao da ‘tko li je meni rekao da mi trebaju polutvrde leće?!’ Rekla sam mu, ‘doktor u bolnici, znate onaj koji pregledava oči, dijagnosticira i izdaje recepte za leće i NE zastupa proizvoÄ‘ača mekih leća’.

‘Pa naravno’, graknuo je na to on, ne shvativÅ¡i suptilnu ironiju, ‘jasno je da vam taj, baÅ¡ taj i takav srbočetnički jugonostalgičarski doktor, koji ne voli Hrvatsku i koji želi zatrovati oči mladih Hrvatica, kako bi one srljale k’o guske u maglu, daje upravo te grozne grozne polutvrde leće! Å ta kažete, joÅ¡ Vam je rekao da su te inače najzdravije za oko?! Majkoisusova, bježi Ä‘avle iz ove turbo extra svemirske okulističke ordinacije, koja je ujedno i operacijska sala s laserima, fazorima, i svjetlosnim sabljama, gdje najuspjeÅ¡nije na svijetu JA liječim katarakte, glaukome i općenito ostali skum of the juniverse u VaÅ¡em, da, baÅ¡ VAÅ EM oku!’

(svaka slučajnost sa Super Krečkom i ostalim remek-djelima marketinga iz radionice Top-shopa je posve slučajna)
 
U taj tren se, iz mračnijeg kuta ordinacije, javlja Å¡efica, imućna Frankica Posprdalo, i kaže tihim glasom (ili se samo činio tih pored tutnjave očnog egzorcista): ‘Pa, kad smo kod toga, i meni je doktor bio rekao da su polutvrde najzdravije za oko…’.
 
‘I VAMA !?!‘ - drekne Drpiparić i onesvijesti se.
 
Nakon uspjeÅ¡nog oživljavanja, dr. Drpiparić je spasenje naÅ¡ih bakterijama nastanjenih očiju učinio svojom životnom misijom. Možda to niste znali, ali svaki drugi čovjek ima klamidiju (da, istu onu genitalnu!) u OKU! To, naravno, može spriječiti samo ultra-mega-nova VEUCAR-EX (R) 6×3d leća, koja ima konverzno - digretativni egzomotorični stereoskiopatoloÅ¡ki efekt na vaÅ¡e oči, a u isto vrijeme ima u-ve zaÅ¡titu, Å¡titi rožnicu, Å¡arenicu i guzicu, te je available u sivoj, plavoj i zelenoj boji, kao i boji lososa, te boji lišća mladog, joÅ¡ nedozrelog, luka vlasca. Ono 3d valjda znači da ide na dizel i ima pogon na tri kotača.
 
‘Cijena, pitate? Prava sitnica, Bing! Nama u ordinaciji doktora Alojzija Drpiparića uopće je ispod časti razgovarati o cijenama! Radi se o tričavih 300 kn po kutiji leća, a u kutiji ih ima 6, a leće se nose dva tjedna pa se onda bace! VaÅ¡e, da, baÅ¡ VAÅ E zdravlje je na prvom mjestu! ‘
 
I tako, nakon otprilike tri sata provedenih u  Drpiparićevim raljama, sumasumarum dijagnoza i damage control program izgledaju ovako.
 
Teški bolesnik br. 1, odvjetnica Frankica Posprdalo, imućna i ‘flasnica file und jahte’
 
Na kraju ‘informativnog pregleda’, pacijentica u očima ima nove leće, u torbici nove naočale, a u novčaniku progorenu podstavu, uslijed brzine kojom je novac izletio u Drpiparićev džepić. Naime, iako pacijentica već nosi mekane leće (koje joj je prije dva mjeseca uvalio jedan slični privatnik, dr. Poduzetnik, koji se takoÄ‘er zgrozio kad mu je ona doÅ¡la s polutvrdim lećama u ovom naÅ¡em XXI. stoljeću), jamačno će odmah vidjeti razliku izmeÄ‘u novih spektakularnih leća VEUCAR-EX (R) 6×3d i tih nekvalitetnih mekanih leća kompanije Losch&Bomb, nekad ugledne kompanije, ‘ali bila je, znate, velika afera prije nekog vremena i ta kompanija je bila ozbiljno poljuljana, proizvodi su im povučeni s tržiÅ¡ta, znate, ne da ja blatim konkurenciju, možda su se oni pridigli od tad, ali čujte, vi to mećete u oči, pa zar ćete stvarno riskirati…’ (od izmeÄ‘u redaka glatko interpretiramo: fuj to, bekine leće, puj puj).
 
‘Ko vam ih je dao? ‘, priupita ipak Drpiparić, pa će na to neodreÄ‘eno, al’ značajno ‘Aaaa, taj. Razumijem’.
 
Frankica, stoga, odmah (‘ni časa časiti’, to Drpiparićev je moto) u oči dobiva novi par VEUCAR-EX (R) 6×3d leća, koje su OTPRILIKE njena dioptrija, jer, znate, to su tako dobre leće da se, čim sjednu na oko, odmah same programiraju na ispravnu dioptriju. Nakon toga je na dnevni red doÅ¡lo pitanje ima li Frankica, uz leće, i naočale za vid. Ima, dakako. U redu, ali idemo ipak napraviti pregled, da vidimo treba li vam joÅ¡ Å¡ta osim novih VEUCAR-EX (R) 6×3d leća.

Pregledom doktor utvrÄ‘uje da  Frankica ima hipercilindrično spastično zakrivljenje prema unutra, ali to, iako zvuči sasvim fatalno, nije niÅ¡ta Å¡to jedan par naočala, koji se nosi istovremeno s lećama ne može popraviti. I tako, natakne on Frankici na one okulističke proteza-naočale dvije prizme sa zakrivljenjem ‘mrak, idealno’ i bazom nula osam, koje uz to svakih sat vremena javljaju točno vrijeme u Zagrebu, Londonu i Petrogradu.
 
‘Je li da je ogromna razlika’ - pita doktor isprizmiranu cilindričnu Frankicu.

‘Pa ne znam’, odgovara ona, ‘meni se čini isto… ‘

‘Isto? Ma kaj god! To vam je ogromna razlika, vidjet ćete čim ih počnete nositi, jer vam se oči viÅ¡e neće mučiti pri spajanju dvije slike u jednu.’

‘Å ta smo mi, jebene kokoÅ¡i?’, pita se Frankica u sebi, ali doktor ulijeće s novim pitanjem.

‘Jel’da da imate problema s umorom očiju navečer kad nakon 15-satnog radnog dana posve crknuti gledate televiziju? Ha? Ha? Ha?’

‘Pa, da, malo, valjda, nekak su mi tada malo umorne oči…’ - uplaÅ¡eno će Frankica.

‘Eto vidite’, slavodobitno klikne doktor, ’sada će vaÅ¡e oči bez ikakvog napora spajati dvije slike u jednu i umor će nestati!’
 
To je što se tiče stakala. Inače, doktor se ne bavi prodajom okvira (nije on trgovac, taman posla, puj) ali ima baš priručno ovdje u ladici nekoliko zbilja izvrsnih okvira, koje je nabavio da srcu dragim strankama ponudi i tu uslugu, za slučaj da im se ne da hodati do optičara, tih… tih… trgovaca.
 
‘Evo, ove vam zbilja izvrsno stoje, probajte joÅ¡ ove, ove, ove i, hmmmm, ove. Da, da, one prve su joj najbolje, jel’da? ‘, umjeÅ¡no će Drpiparić, obraćajući se prisutnoj publici. Ne bi čovjek nikad rekao da nije trgovac. ‘Eto vidite, onda ćemo te! A kutija? Ova vam je malo otkačena, ova malo bapska, a ja vas totalno vidim u ovoj trećoj! Jel’da? Eto, rjeÅ¡eno.’

Frankica sramežljivo pita koliko će to koÅ¡tati, na Å¡to ovaj odgovara da stakla uopće nisu skupa, s obzirom na to da imaju zaÅ¡titu protiv sunca i refleksije istog, te protiv bijesnih hijena za koje je poznato da se u jesen spuÅ¡taju sa Sljemena u grad. Ali, ne može točno reći koliko koÅ¡taju, jer te cijene su trice i kučine kojima se on ne zamara, ali otprilike 400-500-600-700 kn. ‘Okvire vam dam za 1000 kn’, dodaje, ‘Å¡to je, složit ćete se, praktički džabe. Ama propašću ako budem ovako vodio posao. To jest, ne posao, već ordinaciju.’
 
Teški bolesnik br. 2, Svetibor Trokulić
 
Svetibor je, prije nepuna dva mjeseca, kupio nove-novcate naočale. Sukladno dobrom doktoru, te cvike su čisti kriminal, čudno je uopće da mu već nisu eksplodirale na licu. On, pak, ima zakrivljenje suprotno od Frankice, a i dioptrija je potpuno kriva.

‘Tko vam je uvalio te naočale? Aaaaa, a-ha, na Sv. Duhu. Razumijem…’, kaže neodreÄ‘eno, al’ značajno. Napravit će njemu doktor skioskopiju, a i stereo-vid, Å¡to se ti mamlazi uopće nisu sjetili napraviti. Iako Svetibor ima dioptriju samo 0.25., vitalno je da nosi ispravne naočale, po mogućnosti u krasnim crvenim okvirima, koji izvrsno otvaraju njegovo lice i čine da izgleda baÅ¡ kao Tarik (za razliku od onih očajnih okvira, koje je Svetibor skupo preplatio, tc-tc). Doktor razumije da je Svetibor neodlučan ući u troÅ¡ak  kupnje novih naočala, nakon Å¡to je nedavno kupio jedne nimalo jeftine, a možda ni ne razumije Å¡to će mu sad nove naočale, ali okvire će doktor ipak staviti sa strane, za slučaj da se odluči za njih.
 
Da stvar bude gora, jadni je Svetibor za vrijeme cijelog pregleda najgore proÅ¡ao, jer on ne nosi leće, za razliku od svojih kolegica, a tri sata je sluÅ¡ao o prednostima VEUCAR-EX (R) 6×3d leća pred ‘običnim’ deterdž… pardon, lećama.
 
Teški bolesnik br. 3., Jezdimir Uskoković
 
Jezdi ima najteže stanje. Naime, prilikom pregleda oka onim svjetalcem, otkriveno je cijelo krdo pundusa u očima (ona si ih predstavlja kao male pretpotopne životinjice sa Å¡est nogu, dugim repom i rilcem), pogotovo u lijevom oku, u kojem leća očito nije dobro centrirana, pa zapinje za jednu kvržicu pri svakom treptaju, a ‘tu su i žilice neke, to ćemo možda morati laserom…’

‘Mora da vas užasno iritiraju te leće…’, susretljivo će doktor sirotom Jezdimiru.

‘Pa ne znam’, odgovara mu on, ‘nosim ih deset godina i nikad nisam imala nikakve probleme’, prkosno će Jezdi.

‘Eh, tako je to. ÄŒovjek se na svaÅ¡ta navikne.’, pomirljivo će doktor, uz pokuÅ¡aj tapÅ¡anja po glavi, koji je zavrÅ¡io u ormariću s lijekovima.

Hmmm, tvrdi kolačić. 
 
‘Nego, Paredrpiću, ja bih naočale’, reče Jezdi otvoreno, ‘a svi mi kažu da ne mogu na pregled dok ne budem 10 dana bez leća. Å to ne mogu, jer kurca ne vidim. Dakle, kako mi možete pomoći?’.

Naravno, doktor ima lijek i za to - on svoje pacijente ne tjera bezobrazno da budu bez leća tjedan dana, ne-ne, već im privremeno i potpuno besplatno da mekane VEUCAR-EX (R) 6×3d leće. Napravi on pregled i ustanovi da je Jezdimiru na desnom oku -4.5 dioptrija, a na lijevom, umjesto -5.25, kako je do sada bilo uvriježeno, on veli -6.5. i neka Jezdimira ne preplaÅ¡i ta brojka, jer to je dioptrija taj tren, a ne znači da će ista biti i za tjedan dana (vjerojatno će se povući sama od sebe, uslijed VEUCAR-EX (R) 6×3d  leća, op. ćor. a.). Iako mu Jezdi kaže da joj je to prejako, i da joj se sad Å¡ora kristalno jasna slika na lijevom oku, sa onom umjereno jasnom na desnom (Å¡to vjerojatno nije trebala ni spominjati, da ne bih odmah dobila one prizme za spajanje dvije slike u jednu…), on nevoljko ponavlja pregled. SuÅ¡ta objektivnost, koja izvire iz Jezdimirovih odgovora ‘pa čini mi se da mi je crveni kružić jasniji od zelenog križa, ali nisam sigurna’ i ‘te dvije slike su mi tu negdje iste’, on opet zaključuje neprijeporno da je to -6.5.

I tako joj je u oko tutnuo te gumaste VEUCAR-EX (R) 6×3d leće, koje ju i danas Å¡oraju svojom jačinom. Na pitanje može li to noÅ¡enje potencijalno krive dioptrije Å¡koditi, on odgovara ‘naravno da ne’. Da mi je neki srbokomunistički doktor iz Vinogradske dao krivu dioptriju samo na sat vremena, vjerojatno bi to imalo nepopravljive posljedice na moj mladi život.

Anyway, pacijentica br. 3, slučajno upravo odano VaÅ¡a Jezdimirka, sad ima VEUCAR-EX (R) 6×3d leće u očima, a sinoć je potroÅ¡ila 45 minuta savrÅ¡eno dobrog slobodnog vremena na skidanje istih, jer su to gumijaste stvarčice, koje se skidaju tako da primiÅ¡ očnu jabučicu prstima i isčupaÅ¡ ih s nje, pri čemu je dobila proljev od napora i umalo pozvala hitnu.

EPILOG
 
Vrlo skupa guma u očima natjerala me da se pozabavim zanimljivim životnim pitanjem – privatnici ili oni drugi doktori? Na kraju sam došla do sljedećeg zaključka. Kad odeš u bolnicu kod doktora, preko uputnice i zdravstvenog osiguranja i ostalih birokracija, bojiš se jako, jer ti se čini da doktoru tvoja dobrobit nije baš na pameti, odnosno da ga maltene pa boli kita za tebe. Ovo zato jer od tebe nema osobite koristi. Za promjenu se odvažiš potrošiti novce, jer zdravlje ipak najvažnije, pa odeš kod privatnika, a kad vidiš njega kako se grči da ti uvali neki proizvod od kojeg on očito ima neku korist, opet se počneš bojati jako, jer imaš utisak da ga boli kita za tebe i da ti samo želi utrapiti ono od čega dobiva proviziju. S obzirom na to da ne možemo odrediti koliko nam koji doktor želi dobro, možda pomogne ako pokušamo ustanoviti koliko nam koji od njih želi zlo.

Pa si mislim - kako onog prvog totalno boli kita za mene, logično bi bilo da mi nema razloga željeti zlo. Za onog drugog, nakon displeja Drpiparićevih trgovačkih sposobnosti, više jednostavno nisam sigurna.

Priča o mudroj ženi August 17, 2006

“Oženiti se nikad nije kasno. Ja sam se oženio kad mi je bilo četrdeset i osam godina, govorili su mi - kasno je, a ispalo je da nije ni kasno ni rano, već, ipak, bolje bi bilo da se nisam uopće oženio.”
(Pečeneg, jedan od Čehovljevih junaka)

Mudra se žena udala vrlo mlada, u dvadesetoj godini. Pala je na njegov šarm, duhovitost i tople plave oči. Imali su divnu ljubav desetak godina, uživali u braku ko prasci u blatu.
Ali prođe deset godina kao deset sekundi i njihov se brak pretvorio u svakodnevnu rutinu. Muž si je našao ljubavnicu, koja je izgledom podsjećala na Mudru ženu, ali bila je mlađa, zategnutija. Muž je svoje bračne obveze sveo na zakonski minimum, a sreću i sladostrašće pronalazio u mlađoj.
Mudra žena saznala je za to slučajno, jer je muž postao nepažljiv u skrivanju svoje ljubavnice. Nije napravila ništa, nijednom gestom nije odala da zna tajnu koja bi ih mogla koštati zajedničke sreće.
Odlučila se obračunati sa svojim životom. Sa svojim željama, sa svojim ciljevima, sa svojim poimanjem muškog roda, s potrebom za muškarcima općenito, i sa potrebom za svojim muškarcem. Shvatila je da njen muž od svoje ljubavnice dobije sva potraživanja, a nema nijednu obvezu. Muž je napravio isto ono što je napravila Ljubljanska banka tijekom raspada Jugoslavije. A mudra se žena osjećala se poput hrvatskog štediše.
Nakon dugih, besanih noći, Mudra žena shvatila je što joj je činiti - prestala je izvršavati svoje bračne obveze. Muž je jutrom odlazio na posao u zgužvanoj košulji, neuparenim čarapama, i neopranih zuba.
Izdržao je tako jedno vrijeme, a potom se razveo od Mudre žene i oženio Ljubavnicu. Međutim, Ljubavnica mu je dosadila već nakon godinu-dvije. Pretvorila se u rospiju, kao što se svaka žena pretvori jednom kad je oženiš.
Muž se, ležeći u krevetu sa svojom novom ženom, često u svojim mislima vraćao u prošlost. Nedostajala mu je Mudra žena. Kako je vrijeme prolazilo, teret slatkih uspomena bivao je sve teži.
I zato je Muž počeo pisati svojoj Bivšoj ženi duga pisma. Počeo joj je slati cvijeće i kupovati bombonijere. Šarmirao ju je kao onomad, prije više od desetljeća. Njegove su plave oči ponovo postale tople.
I tako je Mudra žena postala ljubavnica svog bivšeg muža. I uživala u životu kao nikad do tad, oslobođena svih predrasuda.

Čemu služi potporni zid? August 2, 2006

Ponekad se pitam znaju li današnji ljudi čemu uopće služi potporni zid? Na razmišljanje me potakla Jazziena odiseja pri prodaji/kupnji stana, ali i zgodna slučajnost prodaje/kupnje jednog u vlastitom susjedstvu (ovo ´zgodna´ uzmite s rezervom, uskoro će vam se objasniti zašto).

Danas je sasvim normalno da novi vlasnik prije useljenja u svoj friško kupljeni dom preoblikuje taj dom prema nekim svojim potrebama, razmišljanjima, zamišljanjima, pa čak i dječjim maštarijama (u kojima nerijetko taj dom poprima oblike srednjovjekovnog dvorca, pariškog kupleraja ili kaubojske krčme, pametni bi rekli: De gustibus non…), a da pri tome ne štedi na znoju, novcu, mehanizaciji, a bogami ni pivi. Tako da vrlo često renoviranje nekog starog stana više sliči na gradilište auto-ceste čvor Dugopolje-Zagvozd, nego na kozmetičko uljepšavanje stambenog prostora. Osim macola, brusilica, bušilica, pila, krampova, lopata i sličnog ´sitnog´ alata, nerijetko će se tu naći onaj izuzetno iritirajući stroj za brušenje parketa, mješalica za beton, a ako ste stvarno rođeni pod nesretnom zvijezdom (ili kućnim brojem) bogami i - pikamer. I sva će ta mehanizacija naravno neprekidno raditi po cijele dane do kasno u noć, ujedinjena u kakofoniji zvučne torture.

Ali ni zvučna tortura ne bi strpljivom susjedstvu bila problem, da se današnje renoviranje uglavnom ne svodi na ´otvaranje prostora´ koje je sada izuzetno popularno iliti trendi (ta tko ne voli prozračne i svijetle prostore). Najčešće to otvaranje prostora podrazumijeva kompletno rušenje svih zidova unutar stana, bez obzira radilo se o pregradnim ili potpornim zidovima, a da se pri tome uopće nije provjerila dokumentacija o statici objekta ili originalni nacrti arhitekta. A ako je objekt toliko star da originalnih nacrta već odavno nema (što je u nas čest slučaj), ne bi se ne daj bože – sjetilo pitati struku za stručno mišljenje.

Vi ćete dotle kao strpljiv susjed:

1. bespomoćno sa jastukom na ušima svjedočiti čerupanju, devastaciji i podrhtavanju poda pod vlastitim nogama ili plafona nad vlastitom glavom,
2. pri odlasku u dućan izbjegavati cigle i ostali građevinski otpad koji slobodnim padom kroz otvorene prozore sleće u neograđeno dvorište,
3. očajno buljiti u ogoljene armirano-betonske grede na mjestu gdje je nekad bio potporni zid (a sad ga nema pa dakle ni armirano-betonske grede više u sebi nemaju onaj atribut ´betonsko´, a kad bolje promislim ni imenicu ´grede´),
4. čupati kose u uzaludnom pokušaju objašnjavanja nekih osnovnih arhitektonsko-fizičkih zakona novom susjedu (ili barem pojma sile teže),
5. gutati velike količine apaurina.

Pridružimo tome još par faktora kao što su starost objekta, isto tako nedopuštene nadogradnje, rušenja i bušenja kat iznad ili kat ispod dotičnog stana – i možemo slobodno reći da se tu neodgovorno igra sa ljudskim životima, odnosno o čačkanju mečke.
Pregradni i potporni zid, zar postoji razlika? - rekao bi ponosni vlasnik novog stana.
Pa kako da vam velim šjor, pričekajmo prvi potres pa ću vam razliku moći zorno predočiti – odgovorite vi, dok vam ne znate ni sami zašto pred očima leprša kula od karata.

A potresi su nepredvidljiva elementarna nepogoda, barem tako kažu. No ljudska glupost? Za nju sa najvećom sigurnošću možemo ustvrditi da će udariti baš svugdje, ama baš svugdje gdje je kročila ljudska noga, pa prema tome sigurno nije nepredvidljiva, iako se i ona može smatrati elementarnom nepogodom.

I da se vratimo našem nagradnom pitanju iz naslova – Dakle čemu služi potporni zid?
Pa da u njega tučemo glavom! Naravno.

Leđend July 17, 2006

I Buš tako napokon krenija na Iran, a? – pljucne Pice rezignirano – Jeba ćaću svoga!
Koji Bush koji Iran čovječe – začuđeno dignem obrvu – nije ti Bejrut u Iranu. Libanon men, Li-ba-non i Iz-ra-el!
Li-ba-non Iz-ra-el I-rak I-ran Al-kai-da Hez-bola Ebo-la Si-ri-ja Na-mi-bi-ja Kuuu-vajt Sve-je Is-ti Kuuu-rac! – izdreči se – Buš je to, upanti šta san ti reka – i zagrize pomidoru krvnički, ne bi da se zvala George.
Kako ti veliš Pice moj – zameškoljin se na šugamanu, bacin oko na mulić sa kojeg se Sjebani Propeler u prozirnim bijela kupaćima upravo spremao naglavačke baciti u plićak.
Sve bi rabin bez miga Cije iša ratovat, moš´mislit – i dalje je prežvakivao dok mu se pomidora cidila niz usta - sve ti je to Bušova spaćka.
Vjetrić je iz pravca mulića donosio glasno šmrcanje.
-Mislin da bi tribali zvat Hitnu, Sjebani je…
-Sjeban! Cili svit je danas sjeban upanti to!
Kako ti veliš Pice moj – onaj kamenčić me opet bocne u rebra ali mi se nije dalo micat, s mulića se sad čulo glasno ispuhivanje nosa.
UN držu pederi i slabići – pljucne listić od pomidore – Ge8 nos ti posran, češu svoja muda jebe se njima, imaš i koji kukumar? – uvali nos u frižiderić rasturajući mi cilu koncepciju.
- Pogledaj ispod paštete.
- Imaš paštetu! – sad uvali komplet glavu skupa s maskon za ronjenje, na njoj – čajna, jetrena?
- ÄŒajna, of kors.
- Podravka, Gavrilović?
- Podravka, imaju nagradnu igru.
Jebeš to. Gavrilović je zakon – razočarano šmrcne i izvuče glavu. U ustima je držao kukumar ko ptičar ukokanog fazana. Iz pravca mulića sa napadnim jecajem dopre i ´ Poljuuubi zemlju, po kojoj hodaaa…´ vjetrić je ovaj put donio i zvuk nečijeg radia.
Posli Gavrilović krenovaka iz važa, nema više ništa. Iznad krenovaka iz važa – ništa! Samo krenovke i nebo! Upanti to! – zahruska kukumar.
Kako ti veliš Pice moj – rukon naletim na kap smole šta je pala sa borića – Psmtr..!
´Za moga sina Matu šta plovi na brodu Dalmacija u daleki Japan od njegove majke ča ga puno voli ova pisma od Mate Miše Kovača…`
Njega je Manitu prston taka ispod skalpa! – drekne hruskajući kukumar.
A? – trgnen se uplašeno. Malo me s ovim zateka.
Ma gledaj šta radi. Ma gledaj budalu šta sad radi, privrće se u plićaku – kukumar je pokazivao u pravcu mulića pa se fala bogu smirim.
Jedu li oni krenovke u Sivernoj Koreji, a? – uporan je bio kukumar.
´Ona ti ništa, ona ti ništa nije kri-iiii-vaaaaaaa…´
U Sjevernoj Koreji? – smola se nije dala, ni struganjem o kamen. Psmtr..moraću nać´ nešto drugo.
- Oće im zabranit i krenovke ili samo bombe?
Bombe? – smola se i dalje nije dala, samo san šporkala ručnik. Psmtr.. moraću se dić´.
´Ostani tu, tu je tvoooooja mati…´
I kako uopće moš´ nešto zabranit nekomu, ako oti ništa i nema! – kukumar zapoentira u zraku.
Kako ti veliš Pice moj – dobacin priko ramena ispirući smolu s ruke u moru.
Šmrc – javi se Sjebani iz plićaka.
- E Sjebani?
- Razbija san glavu.
Zajeb stari moj, zajeb – da ću sućutno ja.
Oće me Pice doć´spasit? – da će s nadom on.
- A Sjebani moj kako da ti rečen.. Pice ti je trenutačno zaokupljen svjetskin problemima. Nema ti on vrimena za humanitaran rad.
A ništa onda – Sjebani razočarano šmrcne, pokupi svoj roza šlauf i otpliva na drugi kraj vale.
´Ostani tu, još će sunceeeee sjati…´

Parlamentarne kavice July 16, 2006

Ako se sjećate prvog dijela mandata Račanove Vlade i Mesićevog predsjedovanja zasigurno pamtite i njihove famozne kavice s graÄ‘anima. Bila je to jedinstvena prilika organiziranim skupinama penzionera iz prigradskih staračkih domova da nekog relevantnog upitaju (obično sirotu tajnicu u prolazu): A ka’će penzija?! Ionako prezauzetim domaćinima sve se to ubrzo učinilo kao joÅ¡ jedna od bespotrebnih obveza u nizu koje su se viÅ¡e-manje elegantno rijeÅ¡ili.

  S druge strane Markovog trga leži Sabor, središte domaće parlamentarne demokracije. Da je kojim slučajem riječ o nekoj stranoj, neposredni kontakti zastupnika i njihovih birača bili bi sasvim normalna stvar. Želite li im se na nešto potužiti, iznijeti svoj genijalan zakonski prijedlog ili samo čestitati na dobro odabranoj kravati, to možete učiniti bez većih problema. Dovoljno je nazvati, ugovoriti sastanak i doći u predviđeno vrijeme.

  U Hrvatskoj izložena praksa postoji tek na pojedinačnoj razini, kod zastupnika koji su takav standard ponaÅ¡anja primjenili u svojim izbornim jedinicama i zahvaljujući tome u njima uživaju odreÄ‘enu popularnost. S druge strane, većina ih se navikla na ‘kontakt’ putem prijenosa sjednica, bombastičnih naslova u medijima te tu i tamo pokojeg pisamca koja uglavnom započinju isto: ‘PoÅ¡tovani, zahvaljujem na donaciji…’ Politička volja za neÅ¡to viÅ¡e zasad ne postoji, a ono malo ’sretnika’ Å¡to je doživjelo Å eksa i u njihovom prirodnom staniÅ¡tu uspjelo je to preko GONG-a, udruge koja je svojim programima i doslovnim povlačenjem za rukave donekle otvorila zakonodavce za javnost.

  Pa ipak, kada bi ta volja i postojala, zastupnici građane ne bi imali gdje primati. Apsurd je, s kojim se i oni slažu, da uz sva prava i privilegije koje uživaju, osim fotelje u sabornici nikakvog stalnog ureda nemaju. Naime, za takav komfor morate biti najmanje potpredsjednikom jednog od saborskih Odbora. Doduše, svojevremeno je čak i postojala inicijativa za pronalaženjem adekvatnih prostorija, ali to je sad već neka druga priča.

  Što se ove tiče, o njoj će se s približavanjem datuma nadolazećih parlamentarnih izbora raspravljati sve više. Iako sama po sebi možda ne spada u ključna pitanja kojima se visoka politika bavi, vrlo je dobar indikator razine političke kulture u jednom društvu.