Sljadoljed July 18, 2007

U ovim vrućim danima nema bolje stvari za osvježenje od dobroga - slaje. Stoga ajmo malo o njemu.
Problematika kupovnog sladoleda je nešto čemu ovih dana pristupam vrlo seriozno i metodički odgovorno, to je jedan ozbiljan istraživački postupak u kojem sam se bespogovorno pristala žrtvovati i osobno preuzeti rizik degustacije. Kako je subjekt istraživanja prisutan u velikom broju varijacija očekujem da će se moje istraživanje protegnuti minimalno na cijelo ljeto.
Kao jedan mali uvod u moj ozbiljan istraživački rad ovdje ću iznijeti neka osnovna zapažanja koja će mi poslužiti kao temelj budućeg, nimalo ne sumnjam, doktorata o sladoledu, a jednog dana, ha, tko zna – Nobel? 

Postoje sladoledi razni. To potopljeno blago rashladnih škrinja vabi nas u lokalnim dućanima raznoraznim okusima, raznoraznim pakovanjima. Kako ih onda razlikovati i rangirati?
U doba samoupravnog Yu-socijalizma problematike sladoleda nije bilo, odnosno ako je i bilo - bila je u povojima. Šiptarskom sljadoljedu onom ljepljivo bijelom ili žutom koji je vijugavo curio iz aparata, eventualnu je konkurenciju radio isto tako šiptarski ´kugljica i muha u kornjet´ sljadoljed i možda Snjeguljica iz dućana. No dolaskom zapadnog kapitalizma i modernih demokracija problematika sladoleda dolazi do punog izražaja! Sladoledarska industrija postaje moćna industrijska velesila koja ne bira sredstva u obračunu sa konkurencijom i varanju konzumenata. Sladoled je dobio krila!
ÄŒetiri glavna oblika u kojima kupovni sladoled danas dolazi do kupca konzumenta su:
-kartonska kutija,
-plastična kutija,
-kornet,
-štapić,
ne spominjući još raznorazne podvarijacije istih (kugle, kocke, tuljci..) sa ili bez mamaca pardon dodataka u vidu igračkica, naljepnica, sličica, albumčića isl.

A sad je vrijeme da se bacim na konkretno istraživanje, a to preporučujem i vama.

Jezik - ovaj, onaj ili neki treći February 10, 2007

Dakle, što se s jezikom sve može, to je čudo jedno! Na različite načine. Jezik je i ono jedno i ono drugo.

Ono jedno je ljudski organ. Zna se čuti da je najjači mišić u ljudskom tijelu, no kada to kažu – lažu (zli jezici), jer se jezik zapravo sastoji od 16 mišića, točnije od 4 para mišića. Poznati mit je kako samo jezikom osjećamo okuse, a svaki dio jezika zadužen je za raspoznavanje određenog. Gornji dio jezika prekriven je papilama koje na svojoj površini imaju pupove (s približno 100 stanica receptora) kojima osjećamo okus, no nema regionalne podjele, sloga vlada i raspoznajemo slano, slatko, kiselo, gorko, a neki vele i bljutavo kao peti okus. Do regionalne podjele došlo je početkom prošlog stoljeća jer je neki bedak krivo preveo izvorni njemački tekst na engleski. Osim toga, receptori okusa su u cijeloj usnoj šupljini i jezik tu uopće nije glavni frajer, ali je prvi na redu.

Osim što njime premećemo hranu po ustima, njime ljubimo francuski. Njime ližemo jedni druge, senzualan je i erotičan, zavodnik. Njime radimo balone od žvakaćih guma, bez njega ne možemo zviždati. Jezik ljudi u raznim kulturama buše i ukrašavaju od davnina, mada si mnogi utvaraju kako je piercing neka nova fora koja je samo čekala da upravo oni isplaze svoj jezik.

Vlasnik najduljeg muškog jezika od 9,5cm je Stephen Taylor, a Annika Irmler s jezikom od 7cm je najjezičavija žena na svijetu.

Ljudi rado na užitak svome jeziku podnose jezike živinčadi. Topli sendviči od goveđih jezika su kosher delikatesa, a Meksikanci obožavaju taco lengua, taco (preklopljena ili rolana kukuruzna palačinka) punjen goveđim jezikom. Sušeni svinjski jezici su domaća hrana, ravnopravni finim narescima i neizostavni sastojak hladnetine.

Bez ovog jednog jezika nema onog drugog jezika.

Ono drugo je sustav komunikacije. Informacije prenosimo jedni drugima sustavom simbola koje nazivamo leksemima (u njihovom zvukovnom i pisanom obliku), a pravila prema kojima to činimo nazivamo gramatikom. Simboli i pravila su proizvoljni i upravo tu prestaje biti dosadno i počinje čista zabava (ili gnjavaža).

Principijelnu razliku imeđu jezika je teško napraviti, a kada se upletu i dijalekti koji su često prijelazni između jezika iste jezične grupe, sve miriše na potpunu zbrku. Prema etnološkoj podjeli postoji 7330 glavnih jezika, a ako uzmemo u obzir alternativne jezične nazive i dijalekte, dolazimo do brojke od 39491.

Gdje smo, što smo i tko smo s hrvatskim jezikom? Pa recimo ako se zabavljate pregledom broja govornika određenog jezika i tražite hrvatski, nećete ga naći. Naći ćete podatak da oko 17 milijuna ljudi govori srpsko-hrvatski. I isto tako da je za 2 milijuna Slovenaca slovenski njihov jezik. Sada su već neki zeleni od muke, jer te je podatke sastavljala totalna neznalica. Uprkos prijetnji da na sebe navučem gnijev neba i pakla, to nije točno. Na hrvatski i srpski jezik niti po jednom kriteriju nije moguće potpuno i definitivno gledati kao na dva jezika koja jedan s drugim veze nemaju, kod kojih nema leksičke, gramatičke i kulturološke bliske povezanosti.

Od jednog dotičnog jezika bismo se vrlo rado zauvijek odvojili, no drugim bi se profitabilnijim jezicima rado približili. Gotovo da počinje vladati potpuna euforija i panika oko poznavanja i učenja stranih jezika. Pa bi tako za nas bilo poželjno da ih kao europski ujedinjena nacija govorimo barem tri. Šamaramo se podacima da od tek polovice Hrvata najviše njih spika, nekih desetak posto ih malo špreha i još manji postotak parla. I to je to. Kada ljude pitate čemu bi im uopće poslužilo bolje poznavanje stranih jezika, kažu kao iz topa da bi otputovali izvan zemlje, radili na računalu, obrazovali se i pratili masovne medije. Realni ljudi. Sada je naime popularna priča kako će svi lakše do zaposljenja ukoliko porade na svom jezičnom obrzovanju. Slažem se – ali neka porade na pismenosti na našem, hrvatskom jeziku. Nepismeni naime nisu samo oni koji ne znaju napisati A, nepismeno je i pola pismenih, a i veliki postotak onih koji svakodnevno pišu javno (prozivam neke novinare).

Nismo samo mi u panici. I ujedinjeni Europljani su takoÄ‘er. Recimo, tek 10% engleskih radnika govori strani jezik, a samo 5% ih znade brojati do 20 na stranom jeziku. Kontradiktorno? Naravno! Prema podacima Europske Komisije iz 2001. godine 65,9% Britanaca govori samo materinji jezik, ostali su poligloti ili kontradiktorni. Slično je i u drugim državama, no nećemo nizati suhoparne brojke. PokuÅ¡ajmo ovako: kako ste proÅ¡li u Å¡opingu u Grazu sa svojim engleskim? Jeste li u Trstu kupovali i naručivali ručak na njemačkom? Jeste li se u Parizu namučili s par prolaznika brkajući engleski, njemački i talijanski ne biste li doznali kako stići do Louvrea? Jeste li u Berlinu na talijanskom tražili BrandenburÅ¡ka vrata i naiÅ¡li na opće oduÅ¡evljenje? Kako god bilo, na kraju ste se sporazumjeli sigurno: rukama, nogama, grimasama, kimanjem glave, pantomimom, crtanjem … A to je bit komunikacije – sporazumijevanje. Komunikacija i sporazumijevanje nisu ograničeni samo na jezičnu savrÅ¡enost. Ako i niste neznalica stranih jezika, sigurno ste bili u situaciji kada niste baÅ¡ točno mogli izreći ono Å¡to ste htjeli onako kako biste to vjeÅ¡to učinili na materinjem jeziku. Ili možda niste sasvim točno razumjeli sugovornika, no već ste se nekako dogovorili. Pamtite li viÅ¡e nelagodu i stid radi nesavrÅ¡ene jezične komunikacije ili ugodne trenutke druženja s nekom osobom, bez obzira na jezične različitosti?

No dakle, čemu histerija, ljudi moji? Nema načina da strani jezik naučimo u njegovom govornom i pismenom obliku toliko dobro da se gotovo približimo njegovom izvornom govorniku ukoliko nismo svakodnevno u dodiru s tim jezikom, ukoliko ne postoji stvarna stalna potreba da koristimo neki jezik. Priznati ćete, ljudi koji su u takvoj poziciji su doista rijetki i činili bi tek nekoliko postotaka u statistikama jezičnih znalaca neke populacije. I zato većina izlazi iz Å¡kola i fakulteta s konstatacijom da poučavanje jezika ne valja. Pa se neki upute u Å¡kole stranih jezika. I opet – niÅ¡ta posebno. Desetljećima se metodičari pokuÅ¡avaju domisliti pravog načina kako poučiti ljude stranom jeziku, pa tako imate komunikativne, minimalističke, metode ‘uranjanja u jezik’, metode izravnih vježbi, zamjene uloge nastavnik-učenik, da ne spominjem hipnoze i sto drugih čuda. SavrÅ¡ena ne postoji. ÄŒovjek naprosto slabo ili nikako uči ono Å¡to mu doista nije potrebno, a naučeno i neprimjenjeno joÅ¡ brže zaboravlja. Osim toga, kako da netko usvoji gramatiku, sintaksu, idiome i leksik stranog jezika – ako se sa svojim jedva bori?!

Jedno je sasvim sigurno: što god učinili jezikom, onim prvim, onim drugim ili nekim trećim, pokazati ćemo svoju kulturu. I poligloti mogu biti vrlo nekulturni ljudi. Stoga komunicirajte, ako ste i promašili jezični tečaj, svojom ćete kulturom nadoknaditi sve jezične nesavršenosti. A usput ćete zasigurno naučiti i pokoju novu riječ – riječ koja vam je doista potrebna.

Nije ovo Amerika… January 12, 2007

Iskon govnad. Počnimo priču o firmi koja je najveći užas i najveće govno u hrvatskoj IKAD. Do sad sam mislio da je to ve-mil, iza kojeg odma stoji hg spot, ali ne. To je iskon. Internet provider koji prodaje uslugu koja je laž. Kao prvo, počnimo s potpisivanjima ugovora i slično. 17.11., ja sam otišao u iskon internet sredit ugovor skupa sa svojim stanodavcem. Dočekao nas je ljubazan gospodin i uveo u nekakvu konferencijsku dvoranicu ili neš slično. Tamo smo potpisali ugovor na kojem je pisalo da je iskon obavezan uključiti uslugu 30 dana od potpisivanja ugovora sa strane korisnika usluge. Rekoh odlično. Uzeli mi iskon duo uslugu.

3 tjedna kasnije mene zove tip iz službe za korisnike i objašnjava mi da će mi uključit uslugu 2.1., na što mu ja govorim da to nije 30 dana, no njega to ne zanima pretjerano. Prekidamo razgovor i ja sat vremena kasnije zovem iskon internet. Dio razgovora sa mnom i odgovornom osobom, zaposlenikom iskon interneta je tekao ovako:

- Razlika između 17.11.2006- i 2.1.2007. nije 30 dana. Razlika je veća. Razumijete to? U ugovoru piše da se iskon internet obavezuje uključiti iskon duo unutar 30 dana od potpisivanja ugovora
- Gospodine, tih 30 dana, to vam je onak, okvirno. Ako u ugovoru piše 30 dana, ne znači da je to TRIDESET dana.
- Okvirno? U ugovoru? Recite, smijem ja snimku ovog razgovora publicirat na internetu? Da li je to službeni stav iskon interneta kao firme?
- Pa čujte, ne, nije, ali znate, tcom…
- Smijem li to publicirati na internetu? Da korisnici znaju kaj ih čeka s iskonom.
- Možemo vam uključiti iskon duo 19.12. u 17:30
- Hvala

Ovo je ukratko. On me svejedno pokušao nagovoriti da mi ipak uključe net 2.1. jer jebiga, moram ih razumjet jer ipak ovise o t-comu. Prvo su mi rekli da je njihova infrastruktura, onda da t-com samo drži centrale, a na kraju je ispalo da ne znaju prdnut bez t-coma.

19.12. u 17:30 dolaze 2 simpatična dečka kojima se zapravo i ne radi pretjerano, a i nije da znaju kaj rade. U iskon duo paketu se dobiva router/voice uređaj preko kojeg ide i telefon i internet i koji ne radi baš najbolje, što ćemo otkrit u nastavku. Router su oni uključili u struju, a ja konfigurirao jer oni ne znaju kako. U iskonu tvrde da oni nemaju veze s nekompetentnošću zaposlenika, jer to nisu njihovi zaposlenici. Kad sam uključio net, brzina je bila narihtana na 1024/128. Ja sam naručio 3072/512, no kad sam ih nazvao rekli su mi da je caka u tome kaj se treba čekat 24 sata da narihtaju brzinu. Rekoh dobro, ali meni je download 1.5kb u sekundi, a upload ne postoji. Tak je i bilo. Download se vukao ko krepani pingvin u pustinji a uploada nije bilo. U trenutku u kojem pišem ovaj tekst, net stalno pada, kao i u zadnjih skoro pa mjesec dana, otkad ga imam. Idući dan sam se probudio, a net nije radio, kao i dosta dana nakon toga. Brzina je i dalje bila 1.5kb/sec, a upload i dalje nije postojao. Optužili su paricu. Nekoliko puta su mi dolazili ljudi iz t-coma mjerit neki kurac. Našli su stanovitu, navodno bitnu količinu šuma u signalu i rekli da je to krivo za lošu vezu, što se poslije pokazalo kao jebena laž.

Od tog dana na dalje, provodio sam bar sat vremena dnevno na telefonu s tehničkom službom iskona, u kojoj čini se, rade mahom mentalno zaostale osobe. Naime, ne samo da su oni retardirani, da ne mogu zapamtit adresu na kojoj je adsl, da nisu u stanju pogledat na ekran broj s kojeg ih zovem i slično, nego je politika iskon interneta da se njih zove, a onda oni šalju mail tehnici. To je, kako mi je objašnjavao lik na službi za korisnike, najbrži način komunikacije. Nije brže nazvat direktno tehniku i reć im u čemu je problem, nego je jednostavnije prvo se javit oligofrenim dikobrazoidima na službi za korisnike. Eto, pišem ovaj tekst sad, krajnje iziritiran, jer je net opet počeo ne radit žešće. Točnije, ne radi uopće. Sad sam zvao jednog od njihovih talking headsa koji mi je rekao, ali gospodine, koje lampice vam rade na routeru? To uvijek jebeno pitaju. Svaki put.

Nije toliko nerijetko da net ne radi po 3 sata. Njima serviser ode na gablec ili neki kurac, a net ne radi. Za vrijeme dok net ne radi, od tehničke podrške, koja je sve, samo ne tehnička podrška jer ne samo da kurca pojma nemaju, nego nemaju ni dijagnostičke alate pred sobom možete čuti - gospodine, strpite se, javit ćemo vam se. Gospodine, mi se trudimo da sve radi. Gospodine, mi se stvarno trudimo. I onda se nitko niti trudi niti javi idućih par sati. To je iskon internet. Rekao sam im da ću im doć s bombom. Jebao sam im svima mater. Nije pomoglo.

- Dobar dan, tehnička podrška, ovdje (izmišljeno ime koje daju svojim retardima)
- Dobar dan, (korisničko ime), meni net ne radi
- Samo malo, sad ćemo vidjeti u čemu je problem. Eto, poslao sam mail održavanju. Javit ćemo vam se.

I onda prvih 10 razgovora trpiš takva sranja. Trpiš to da ti seru, lažu, jebu ti mater na fini, birokratski, usrani način. A onda više ne.

- Dobar dan, tehnička podrška, ovdje (izmišljeno ime koje daju svojim retardima)
- Dobar dan, (korisničko ime), meni net ne radi
- Samo malo, sad ćemo vidjeti u čemu je problem. Eto, posl…
- Jebem vam mater
- Molim, gospodine?
- Rekoh jebem vam mater. Milu.
- Ali gospodine, moj Å¡ef…
- Jebem i njemu mater.
- Ali gospodine, servis sada ne radi, serviser nije ovdje. Kad serviser dođ..
- Kad se serviser vrati, molim vas, recite mu da i njemu jebem mater.

Onda ni to ne pomogne. Onda si već jako lud. Nekoliko razgovora ti njima jebeš mater, ali to ne pomaže. Oni su birokratski žohari koji prodaju uslugu koju ne mogu održavat jer nemaju ni tehniku ni kompetentne zaposlenike i oni će preživjet.

- Dobar dan, tehnička podrška, ovdje (izmišljeno ime koje daju svojim retardima)
- Dobar dan, (korisničko ime), meni net ne radi
- Samo malo, sad ćemo vidjeti u čemu je problem. Eto, posl…
- Recite, čitate vi večernji list? One stranice di ljudi dođu s bombom?
- Molim?
- Uključite mi jebeni usrani net SAD, jer ću vam doć s bombom. I da, jebem vam mater.
- Gospodine, eto, ja sam poslao mail održavanju…
- Doviđenja

Njima nitko ništa ne može. Oni kradu jebeni novac od ljudi kojima usluga ne radi da bi nakupili pare da srede tehničke uvjete. Oni su jebeni šljam zemlje. Najgore govno od firme u hrvatskoj. Recimo, hgspot me pokušao sjebat samo jednom i nisam bio sretan. Ali ovi, ovi me jebu ko medveda već mjesec dana i nije im neugodno.

Puno je bilo tih razgovora. Jedan od meni dražih, s ULTIMATIVNIM jebenim idiotom tekao je ovako. Ovo je najveći idiot.

- Dobar dan, tehnička podrška, ovdje (izmišljeno ime koje daju svojim retardima)
- Dobar dan, (korisničko ime), meni net ne radi
- Samo malo, sad ćemo vidjeti u čemu je problem. Eto, posl…
- Ne, ne. Nemojte slat mail tehničkoj službi, molim vas. Pokušajte mi vi odgovorit na pitanje zašto od 3mbit koje plaćam dobivam samo megabit i pol van.
- Gospodine, NIJE VAM OVO AMERIKA.

Da mi je frajer bio ikaj bliže, žvakao bi slušalicu u koju mi je objašnjavao kako ovo nije amerika dok bi mu udarao glavom o zid, a slušalica bi se drobila između njegovih zubi i zida. Krvi bi bilo posvuda. Nitko ne bi reagirao, i pustili bi me da ga ubijem i poslije ritualno zapalim njegovo krvavo tijelo nasred ceste, plešuć ples sreće oko istog jer, nije ovo amerika.

Dođe meni t-com još jednom mijenjat kablove il neki kurac, utvrde da ništa ne mogu, da mi iskon mora dić brzinu da bi sve šljakalo i sve 5. I dignu oni meni brzinu na 7mbit, jer tada dobivam 3 van, kako su već jednom napravili, ali veza pada. I pada. I ne da se uspostavit opet. I meni iz službe za korisnike tvrde da su mi digli brzinu na 10mbit, ali da ne radi, na što ja govorim da nisu, jer da imam otvoren setup routera i da se brzina nije mijenjala. Onda mi gnom veli da to oni tako brzo mijenjaju da se to ne vidi. Jebeni supermen im radi na tehnici i svojom laserskom internet kiturinom od čelika porihtava brzinu tak moćno da se to u routeru ne vidi. Ali se vidi kad mi sruše brzinu sa 7mbit nazad na 3, od čega ja van dobijem u najboljem slučaju 2.

Jedan me mučio 45 minuta na telefon, da skrinšotam procese, postavke routera, sve. Uvjeravao me da ziher imam upaljene stvari koje nisam imao upaljene. 45 minuta me jebo ko poludjeli orangutan kvadriplegičnog polarnog medvjeda dok nisam popizdio i reko da neću više skrinšotat i slat kurca. A onda me pokušao nagovorit da se spojim kablom.

- Pokušajte se spojit kablom.
- Neću.
- Zašto?
- Platio sam wireless i želim da mi preko wirelessa radi. Neću.
- Ali samo pokušajte.
- Neću.
- Možda radi preko kabla.
- Ne zanima me, želim da radi preko wirelessa.

I onda su me nazvali iz tehničke podrške. I došli ovdje. I utvrdili da se na wirelessu gubi 30% brzine. I onda su mi rekli da će drugi dan donijet novi router. Nisu. Onda sam ja zvao. Pa mi se nitko nije javljao. Pa me nazvao neki frajer i rekao da će doć sutra. Pa nije. Onda me nazvao opet i rekao da je čitava serija thomson routera koju daju iskon duo korisnicima loša i da smanjuje brzinu za 30%.

Onda su rekli da će za koji dan napravit update firmwarea. Ali nisu. Net i dalje pada, oni se nisu javili preko tjedan dana, računi dolaze mom stanodavcu I DALJE, iako smo ih i on i ja molili da ih šalju na moju adresu, te sad tip nakon što sam ga JEDVA uvjerio da ga ne želim prevarit jer mu je prvi račun došao na adresu gdje živi opet pizdi i možebitno me želi iselit jer su mu OPET poslali nekakav račun. To je hrpa imbecila koja ne zna zapamtit dvije jebene osnovne informacije. Želim da net radi i šalji račune na OVU adresu. To je njima jebeno prekomplicirano.
Ovo kaj sam ja tu napisao je, koliko god može čudno zazvučat, skraćena verzija onoga kaj se meni događalo s iskon internetom. Oni su muljatori, pljačkaši i u krajnjoj liniji, imaju iznimno nekompetentan kadar.

I sad, ja sam lijepo zaspao i bilo mi je super kadli me probudila draga da net opet ne radi. I joÅ¡ jednom je pao nakon tog pada. Nazvao sam ih, reko frajeru da u biljeÅ¡ke o korisniku napiÅ¡e da “im jebem svima milu mater joÅ¡ jednom”, te da ne trebam niÅ¡ta drugo od njega i krenuo pisat ovo. I ovaj tekst niÅ¡ta neće promijenit, kao Å¡to nije napravila ni žalba o hgspotu. Oni i dalje muljaju, eto, danas su mi za strganu pržilicu koju sam kupio jučer dali drugu strganu pržilicu. Fantastični momci. No, jebeÅ¡ pržilicu.

Nemojte uzimat iskon duo. Glupi su, muljaju, ne znaju radit i sjebat će vas jer su jednostavno nesposobni. Nemaju tehniku, nemaju ljudstvo, nemaju niÅ¡ta, a htjeli bi bit adsl isp. Kao argument su mi jednom ponudili i “…pa kaj, ni nekim ljudima koji rade u iskonu iskon duo ne radi…”. Dno od firme.
Ne uzimajte iskon internet. I ja bi ih sad najradije tužio jer uvaljuju potrgane uređaje (zanima me koliko korisnika zna da su dobili routere koji ne rade), lažno reklamiraju, lažu na telefon, vrijeđaju korisnika i pokazuju minimum poštovanja prema korisniku. Ali sumnjam da bi mi ta tužba prošla jer su oni ti birokrati koji rade kaj žele, jer jebiga, nije ovo amerika.

Pitanje ljudima s bestselera. Zašto sam bio na naslovnici kad sam postao a sad nisam? Hvala

Koliko je sati ili DrIvo eat your self! January 11, 2007

Vi znate da Mod uvijek prati trendove, a najnoviji trend su - satovi, pa kad može Premijer mogu i ja! Kao pravi kolekcionar predstavljam vam svoje tika-takajuće blago. DrIvo, gledaj i pati!

Aha, evo ih! Evo moje dječice, moga blaga neprocijenjivoga! Slobodno zasuzite, znam da sad umirete od zavisti…
A gle kako tek lijepo pristaju nježnoj ručici mojoj, fakat švercerija-šiptarija, ko´ da čujem: Ćeš Rolexa buraz, ćeš Kartjer pravo iz Germanija, jevtino buraz, mlogo jevtino!

Evo po redu, moje najstarije – neki Fero Feldmann, Swiss made, 17 jewels, na navijanje. Vau – koji san ja kapitalista! Dala mater kad se krenulo u školu, veli: Evo sine-ćerce, da znaš koja je ura.

A ja ću na to: Ali mama, nema kaiša!?

A ona će na to: Nije ga ima ni kad ga je meni poklonija moj ćaća-a tvoj dida kad san se udavala.

A ja ću na to: Iiiiiik?!

Dijete drugo - digitalac! Quartz i to pazi sad – Timetron! Moj prvi na baterije. Kupljen na nekom seoskom derneku od strane raspižđenih roditelja. Narod uveseljavala Neda Ukraden ili neka slična majka-cajka. Ispravak! Doris Dragović (dobro sam rekla, neka druga cajka). Imao jednu prednost i jednu manu. Prednost da je za razliku od prethodnika – radio, a manu – da, radio je, ali samo do isteka baterije koja se NE MOŽE zamijeniti. Stvarno jadno za jedan TIMETRON!!!

Mislim, ono, ima ime ko´ neki izgubljeni Transformer (slušajte samo tu snagu, taj odjek: TRI-ME-TRON!!!), a ne može mijenjat bateriju. Jadno. A gle kako je bio lijepiiiii i crven – baš za dobre curice ko što sam ja.

E da, i on izgubio pola remena. Stvarno ne znam što je to sa mnom i remenima, ono… ne znam, stvarno.

Sljedeći, Omax, Quartz, dole sitno Japan Movt, muški, isto na navijanje i još (pazi sad) – water proof! Nađen na ulici tamo negdje početkom 90ih u jeku najveće paranoje da nam ćetnički petokolonaši po ulicama podmeću eksplozivne kemijske, upaljače i ručne satove. A što da vam kažem, šmrc, smatram to osobnim činom izuzetne hrabrosti, šmrc, mislim, to jeli, doma donijeti stari ofucani nadasve sumnjivi sat koji još uz to nema pola remena. I danas mi suza krene na oko kad se toga sjetim, šmrc.

Desetak godina poslije - još uvijek nije eksplodirao. Pu majkumu, nit´pokazuje vrime nit´je ćetnik!

Moje milo četvrto – Lorus, Quartz, water resistant plastics, Shiojiri Japan, na baterije i još uz to prvi kojeg sam osobno izabrala! Kupljen u Duty Free Shopu, dok je Duty Free Shopova u bivšoj Jugi još samo po carinama bilo, odnosno dok su još nešto značili. Sjetite se samo.. kupiti bocu whiskeya, šteku Marlbora i dva Kinder-jaja u DJUTI FRI ŠOPU ej! Luksuz jebate!

Uglavnom, bila je to ljubav na prvi pogled – zvijezda repatica i polumjesec kazaljke, a zvijezdice na noćnom nebu umjesto brojki. Tako sam ga voljela, taj satić, tako sam ga i voljela i pazila i mazila i ljubila i grlila i davila i gnjavila i… i… zvala ga Đuro, toliko sam voljela tog malog japanca da je na kraju od tolike ljubavi naprosto svisnuo. Otpala mu krila. Kao što se vidi iz priloženog.

Ma vjerujte mi na riječ, ja stvarno ne znam što je to sa mnom i remenjem, ono.. stvarno ne znam.

I moje zadnje čedo – Parmex, Quartz, na baterije. Nabavljen nešto prije odlaska na faks. Jedini još uvijek u funkciji, iako ga ne nosim (sa mobitelima posvuda, stvarno nema potrebe) – no na njemu za divno čudo sve štima.

Eeeeee.. ovaj.. da.. hm.. osim jedne stvarčice… ovo nije njegovo originalno remenje.

Ma kunem vam se, ja stvarno ne znam što je to sa mnom i remenjem, stvarno nemam blage veze, čini mi se da nekako ti kaišići u mojoj blizini imaju tendenciju nestajati ili se trgati sami od sebe. Da. Ovaj.. da.

I eto, šta mislite? O mojoj kolekciji? Mislim, znam da to nije ni približno 150 000 Eura ili nešto slično, no bi li postigla dobru cijenu? Bi li je netko htio? Ne? Što velite, da vam je 100 kuna preskupo?

A da vam platim 200? ;D

Santa Barbara December 4, 2006

Kad pomislim na najranije djetinjstvo, najčešće mi u sjećanje prvo doÄ‘e slika starog bijelog Obodin frižidera na kojem sam učio sricati svoja prva slova. Na njemu se nalazio radio iz kojeg je treÅ¡tala pjesma o Barbari koja bjeÅ¡e bijela boka, o Barbari Å¡to bjeÅ¡e čvrsta, Å¡iroka, o Barbari koja bjeÅ¡e naÅ¡a dika. Ni dan danas ne znam tko to pjeva. Znate li možda vi? Read the rest of this entry »

Jingle bells, mali Isusek i pijani sobovi December 2, 2006

Ja sam vam iz one ulice s borićima.

To mi je od početka studenoga pa do kraja veljače svake godine hit izjava. Nemate pojma koliko je praktično biti stanovnik takve ulice. Ljudi su u to doba godine toliko opičeni, da se morate dobro oznojiti da im objasnite da živite u Ulici Nekoj u koju na raskršću Tom sa semaforima skreću desno. ÄŒim velim ‘borići’, sve jasno. Svi u gradu znaju koja je ulica sa zvjezdicama padalicama, koja s pahuljicama a koja s pregorenim žaruljama.

Na vratima dućana opet stoji debeli. Nije da je nesimpatičan, drag je on uvijek, ne znaÅ¡ je li mu hladno za nos ili je pijan k’o majka. Klimata se, nije niti unutra niti vani, gledaÅ¡ na koju će stranu prevagnuti. Pa oprezno obilaziÅ¡ da ne napraviÅ¡ neko sranje. A dosadan je jadan viÅ¡e: how how how, pa how how how, pa happy new year … i to trubi tri mjeseca! Otkad su dovukli tog honkonÅ¡kog lutka koji dječici oživljava lik i djelo djedice mraza, na vratima dućana je uvijek gužva. U dućanu je OK, nigdje nikog. Taj dućan mi je inače posebno intrigantan. Promijenio je valjda deset vlasnika otkad je prije deset godina doselio crveni debeljko. Zapravo nikad ne znam Å¡to se tu prodaje, treba mi malo viÅ¡e vremena da skopčam, a kad skopčam, toga viÅ¡e nema, već je neÅ¡to drugo, pa dok ja opet skopčam Å¡ta je …. no dobro. Mene zapravo muči da li taj dućan ima neko ogromno skladiÅ¡te, podrum, Å¡ta li – debeljka su svi vlasnici naslijedili. I svake godine prvo odem pogledati da li je joÅ¡ uvijek tamo i razveselim se kad vidim da je stari bradonja joÅ¡ uvijek dobro, nije previÅ¡e ofucan, joÅ¡ mrda guzicom u jingle bells ritmu.

I tako godinama počinje veliki Božić i ja sam neizmjerno sretna. Obožavam Advent. To je nešto predivno. Hrpa štandova s đinđama, bliještećim kičastim nakitom, plastičnim tričarijama i svirajućim lampicama. Toliko obilje ideja za neponovljivo idiotske božićne poklone, promrzli prodavači koji psuju škrte prolaznike nad jaslicama s malim Isusekom, ushićeni svijet koji tegli zalihe hrane dovoljne za debljanje u vremenu raspadanja radioaktivnih tvari nakon nove atomske eksplozije. Mene sve to tako silno veseli!

Veseli me što se još uvijek ne ponašam kao pijani sob koji se nažderao jabuka pa me fermenti lupili u glavu. Veselim se što Božić nije postao reset time, kada se jedan krug zatvara i počinje vožnja po novom, mada identičnom krugu. Veselim se što sam svojeglava, jer imati svoju glavu velika je stvar. Pa makar u njoj i ne bilo bog zna šta. Veselim se i malom Isuseku. Taj je bio lik, jaka faca. Zdimio je na vrijeme. Radujte se narodi!

Ljubičice November 30, 2006

Ljudi, meni bi zbog ovog letile glave ej, letile glave!

Jer kad je naš, (medijski pristojno) u debelo meso odn. (narodski nepristojno) u - guzicu ranjeni vojnik u Afganistanu, počeo pričati o okolnostima u kojima je ranjen, pa počeo pričati o nekom ´čišćenju´ u nekom selu nakon američkog bombardiranja, a svekolikoj hrvatskoj javnosti pred očima već osvanuli neželjeni prizori iz Voda Smrti -

naš ga je ministar Rončević (onako počešljan kao da ga je krava polizala) koji je kraj njega pozirao (zašto ne i kraj njegove guzice) na to panično munuo laktom u rebra,

pa se ovaj brže-bolje pribrao i lakonski zaključio da ionako ´nisu u Afganistan došli brati ljubičice´.

Pu majkumu, i to je javno-tajno sranje konačno dobilo slikovnu potvrdu – naši dečki sudjeluju u borbenim akcijama rame uz rame s Amerima! Eto vam cijene DrIvinog posjeta Bijeloj kući i mister Prezidentu, eto vam da prostite – gelera u šupku.

Upićkumaterinu i sve! Zašto upićkumaterinu i sve pitate se sad vi i dobro se pitate, jer nitko ama nitko nije bio toliko naivan vjerovati da će naši dečki tamo u Afganistanu brati cvijeće i do vječnosti izbjegavati ratne sukobe, ali u pićkumaterinu i sve i SVI ONI - koji ovoj naciji tako bezobrazno i bez pardona mažu oči i prave nas glupim u pićkumaterinu kao da nas je njihov ćaća napravio, a nije!

Ma stoko jedna da jedna tko si ti stoko da ikoga munaš u rebra kad govori istinu?!

Ma stoko jedna tko si ti da ovoj naciji tajiš prave zadatke naših dečkiju tamo u toj vukojebini boguizanogu?!

Ma stoko jedna kako se usuđuješ lagat ovom narodu, stoko, da naše dečke šalješ tamo ´samo´ u mirovnu misiju i neborbeno djelovanje?!

Ma stoko jedna da jedna kako se usuđuješ prodavat ovom narodu priču  da naši dečki tamo samo obučavaju lokalce?!

Ma stoko jedna tko ti je dao pravo naše dečke tamo, stoko jedna, bacati iz relativno sigurnih u borbena područja?!

Ma stoko jedna baš me zanima kako misliš opravdati prvu crnu vreću iz Afganistana, a doći će stoko i ti to vrlo dobro znaš, to je samo pitanje vremena! Nesretnim slučajem jeli, možebitno da se momak sapleo o metak pa slomio vrat?!

Ma stoko jedna ako već toliko očajno želiš u taj prokleti NATO a znaš da narod ne želi - tko ti je dao pravo zataškavati ovakvu vijest?!

Ma stoko jedna po čemu je vijest od možebitnom pozivu u prokleti NATO 2008e, važnija od ranjavanja našeg čovjeka danas?!

Ma stoko jedna tko si ti da nam dicu u smrt šalješ i Amerima jeftino prodaješ?!

Ma stoko jedna ako već ovaj narod smatraš budalama onda stoko budi barem pošten pa to priznaj javno!

Ljudi, meni bi zbog ovog padale glave ej, padale glave! I Ministarske i Premijerske i Predsjedničke – sve do jedne, sve do jedne koja je imala udjela u ovom sranju!

Ma stoko jedna zar stvarno misliš da će ti nešto ovako proći?!

Jebiga narode, u tome i je problem - stoka stvarno misli da će im to proći! I zato narode - diž´se! Narode diž´ te se i to bez zajebancije!

NA KUKE I MOTIKE NARODE HRVATSKI – NA KUKE I MOTIKE!!!

NA KUKE I MOTIKE LJUUUUDIIII!!! PET JE DO DVANAEST LJUDI, SRANJE NAM SE SPREMAAA!!!

Jer ako se sad ne dignete, ako ne vratimo naše dečke, ako uđemo u NATO - jebaće nan ćuko ježa, dica će nam ginut po Afganistanu, Iraku, Iranu i svim budućim ratištima pakla! Biće sranja ljudi, biće sranja i biće ljubičica. Biće ljubičica ljudi, bit će ih u pićkumaterinu koliko će ih bit! Brat ćemo ljubičice ljudi, brat ćemo ih za stvarno, brat ćemo ih po –  grobovima hrvatskih vojnika.

Kažem vam - zaustavite se! November 16, 2006

(Političko-satirička poema sa nebuloznim upadicama preminulih i nepostojećih osoba)

UVOD

A obećavaše popodne baš spokojno i mirn-o…

ZAPLET

Nesmotreno, Ona o! Spomenuše funkciju koju je tada obnaša-o.

Na to -mili bože- o, ko kokica je pukao!

Šiknuše krvca Mu, uz vrat v nos und obraza lik,

Prokuljala iz uški vode dim,

Probudio se partijin bik!

Čuperak povrh čela se nakostriješio,

I onda je puče moj dar-mar uslijedio!

(Dar-mar Holmeeees, on je pravi! Dar-mar Holmeeees, on je pravi! Dar-mar Hooooooolmes!)

KULMINACIJA

I onda opomenu daše joj,

A ona o opomeni da ona ne paše njoj – pih!

No nepokoleban i opomenu drugu (uz riječi uskrat) on poslaše joj,

No uskrat riječi - jezika ne skratiše njoj: Šutila hvala lijepa – ne bih!

te jezikom nastavi ona, mjesto metle, po liku da mlati mu pijanom.

I onda on njoj ´Zaustavite se!´ reče,

Al´ rafal-dva (rata-ta-ta) njoj uteče.

Pak će on ´Kažem vam – zaustavite se!´ i opeta,

A ona njemu paljbom otvorenom: Rata-ta-ta rata-ta-ta rata-ta-ta!!!

I onda on njoj da joj dati ne mogaše više ništa sem toga,

Na što ona raspištoljeno: Rata-ta-ta rata-ta-ta rata-ta-ta!!! –raspali ne gledajući ni kamo ni koga,

I onda on njoj da bi vitezove sjajne zaštitare zvao da izbace nju to jest ju,

No da: ´…to ne bi bilo prema dami… to.´

Na što dama jošte i više: Rata-ta-ta rata-ta-ta rata-ta-ta!!! –krene ispaljivati riječi roj,

I da ministricom nesposobnom bješe –zlobno je nadodao.

(I tu ga je zajebao. Jer posli ovoga puče moj, sve ode u pićkamaterina neparan broj!)

KLIMAKS

I onda djeva cipelicu skinuše jer Pepeljuga bosonoga djevama uzor - jest,

(Kubrick: U pićkumaterinu - šta nisam gorili da cipelu mesto koske! Cipelu mesto koske!)

I sva je djevice pepelne čedna suzdržanost minuše,

Te usklicima uskličnim stane prve redove - mest,

I s cipelicom započe nedužnu klupu nemilosrdnijeh tući

(´Ho-ću ku-ćiiiiii, ho-ću ku-ćiiiiiiiiiiiiii!!!´ -šeik iz dječje lutkarske emisije).

RASPLET

I onda kada već prijetiše ugroza o-zbiljna,

Od tih moćnih obućnih projektila,

I kada se vitezovi zastupni pod klupe pobacaše hrabro,

(Ne znajuć gdje im je guza u tom trenu, a gdje glava bila)

Strahujuć od cipelica ženskih 38-40 broja…

KRAJ

Dođe i konac tog ludinog odijela kroja.

I zaključiše raspravu On,

Navodno kažu, zbog mobitela mu tihi zvon

(Jer kad Doktor zove plavušo znaj - svemu je kraj).

E moj Ivek … November 13, 2006

Ivek je znanac. Naletiš na njega kad mu se najmanje nadaš, sjedne ti za stol skoro pa bez pitanja i počne vrtjeti svoju stalno istu priču. U biti, Ivek je kao sjednica Sabora, kao Otvoreno, kao U sridu, kao sindikalni povjerenik – Ivek je pravi političar. Uglavnom nema blagog pojma o onome o čemu priča i neprekidno ganja svoj vlastiti rep.
Ivica zvani Ivek uvijek ima za pivicu i uvijek se ima kaj požaliti. Kad krene, možeÅ¡ samo sluÅ¡ati i kimati. Jebeno mu je na poslu. On je Å¡ef skladiÅ¡ta u jednoj ciglani. I njegov stari, drug Ivo je bil isto, pa je zgural maloga tam kad je iÅ¡el u invalidsku. Kičma ga je, a i onak mu je već svega bilo dosta i videl je da to sve skupa nebu na dobro izaÅ¡lo. Makar je njegov Ivek govoril da je to sad to, da jebeÅ¡ te komunjare (starom Ivi je malo bilo žal, ipak je tam cijeli život provel i skladiÅ¡te je uvijek bilo tip-top i delali su 40 let ko mulci i pol Juge se od te cigle napravilo …) da treba izboriti promjene, demokraciju i konačno tržiÅ¡ne osnove poslovanja. Ivek je zavrÅ¡il viÅ¡u ekonomsku, stari je malo pomogel jer je prek partije malo porinul stipendiju i zrihtal studentski. Zapravo je Ivek bil dobar Ä‘ak i imal je sve uvjete, ali koja flaÅ¡a domaće rakijice i kotlovina u goricama za Å¡efa i njegovu drugaricu nemreju odmoći.

Brzo nakon kaj je počel Å¡ljakati je zaratilo. Javil se u dobrovoljce – to je borba njegovog života, dosta je tlačitelja i beogradskih pljačkaÅ¡a, on je za svoju decu (koje tad nije niti imal) bil spreman i poginuti. Tak je Ivek rekel i napravil. Ostal je živ. Zakvačil je brzo metak iz snajpera pod koleno, negde u Posavini, joÅ¡ prije nego su naÅ¡i od tam otiÅ¡li. S nogom je fala bogu sve vredu, cuka kad je promjena vremena, ponekad ko vrag, ali služi. Dobil je status branitelja, normalno. Zasluženo. Nije htel u mirovinu niti je tražil stan, samo si je posle auto na povlasticu i kredu u Reiffeisen banki kupil. Stan je otkupil stari Ivo i otiÅ¡el s ženom v brege, klet su si celi život ureÄ‘ivali i imaju tam lepoga mira i prirode. Tak je Ivek imal rijeÅ¡eno to pitanje, oženil se, posel ga je falabogu čekal, a uskoro je dobil i sineka Ivora. JoÅ¡ je bilo debelo ratno vrijeme, svaÅ¡ta se počelo deÅ¡avati, Iveku je sve manje toga bilo jasno. Neke stvari nije niti htel čuti. On zna da su se on i njegovi dečki borili za pravu stvar i za to da njihovoj deci bude bolje nek njima. Kad ga pitam ”a kaj je tebi Ivek falelo?” veli da ga ne zajebavam, pa znam i sama kak je to bilo ‘prije’. Ivek – znam. I ti ga sereÅ¡. Ni tebi ni meni nije falelo niÅ¡t, ne velim da nekima drugima nije bilo jebeno. Ali ne nama.

Ne priča Ivek puno o tome kak mu je bilo ‘prije’, muči ga ovo sad. A veli da se za to boril nije. Gazda mu je neki Austijanac. Nekak mu to ne paÅ¡e. Je plaća, al’ puno se dela. Kad je bila privatizacija, dobili su i on i stari Ivo dionice od ciglane kak i svi drugi. Je Ivek viÅ¡u ekonomsku zavrÅ¡il, ali ti papiri, kaj bi si s tim čovek pomogel. Ovi viÅ¡i Å¡efovi su svima ponudili otkup dionica, zapravo ne Å¡efovi nego nekakvi meÅ¡etari, ali pričalo se za koga zapravo delaju. A njemu je taman sfalelo da si stan do kraja preuredi, kreda se ziÅ¡la, dobro mu je doÅ¡lo malo penez. I tak … prodali su i on i stari Ivo i većina njihovih dečki s posla.

Na kraju je većina toga zavrÅ¡ila kod Austrijanca. Rat je bil, slabo se gradilo, cigla nije iÅ¡la, jedva su za plaće zmiÅ¡ljavali novce. Austrijanac je sve kupil za neku siću, bog te pitaj kak to zapravo ide. Vele ljudi da je sve tu mutno, da je privatizacija bila prevara i da je puno viÅ¡e vredilo (a vele i da u socijalizmu niÅ¡t nije vredelo, sve je bilo zmiÅ¡ljeno). I zaradil je Austrijanac kad je krenula obnova – delali su cigle u tri Å¡ihte! JoÅ¡ je uvel i nove standarde, sve po europski, nesme bit grbavo, prepečeno, prebledo … i automatiziral je puno toga, strojeva dovlekel. Ne dela viÅ¡e u ciglani tolko ljudi ko prije. Gad uživa ono kaj su svi oni stvorili, tvrdi Ivek, nema veze kaj je bil truli socijalizam. Sjećam se ja kad je Ivek iÅ¡el na izbore, pa je pripovedal uz pivu kak imaju prav ovi političari koji imaju razvojne planove da treba strani kapital privući u Hrvatsku. Strane investicije. Osuvremenjavanje privrede. To bu nas zvleklo z dreka, pokrenulo. Za njih bu on glasal.

Sad je Austrijanac investiral, osuvremenil ciglanu, Ivek plaću dobiva ali mu nekak ne paše. Ništ više nije naše. Sad je nečije. Jebeni kapitalisti. Ali zna se i Ivek snajti, nebu nas niko pljačkal. Ove cigle kaj malo zagoriju ili su falš, to prodaju tu domaćima jeftinije. Ima Ivek jednog školskog prijatelja, taj je u građevinu otišel, ima svoju firmu. Delaju puno po Jadranu, on uvijek zeme svu tu ciglu i za Iveka se nekaj najde. Zato Ivek dečkima malo prišapne da se ništ ne moraju brinuti ako par paleta cigli zide falš. A da se i zrihtati da na šleper zvana dojdu ove falš palete, a nutra ove prave, pa sve pod falš. Ipak je Ivek šef skladišta. Skoro je jedamput nadrapal, ovi poltroni švapski su skužili da nekaj nije baš kak treba po papirima, ali ipak se snašel i sve je vredu. Prokleti picajzli bogatunski, nikad im penez nije dosta.

Svašta još Iveka srdi. Pizdi kaj niti jedna banka nije hrvatska. Jebi ga, kak si ti prodal dionice svoje ciglane, tak je neko prodal dionice banke. Veli da nije dobro kaj je Jadran rasprodan. A ne pitaš kome falš cigle prodaješ? Srdi ga kaj pri nama samo trgovačke lance otpiraju i na nama zarađuju. Makar smo mi sirotinja i nemamo penez, oni svejedno masno zarađuju. Niko neće ništ proizvoditi tu. Vidiš kak hoće kod Mađara, Rumunja i Bugara. Samo Iveka ne brine kakvu plaću ima Bugar ili Kinez koji u toj fabriki dela. Ivek za crkavicu delal ne bi, ali bi jeftino kupoval. I onak je sve preskupo. Viš kak moreš kupiti jeftini poljski namještaj, zakaj su naši tak skupi? Oni baš naši, koje nije htel niko kupiti. Čak ni domaći tajkun. Jest da njihovi stolci držiju, ali za te peneze kupiš tri kompleta ovih uvoznih. Doduše, dela njegova žena kod jednog Talijana, cipele šivaju. I sve otide van. Ali plaće su crkavica. Veli Talijan da je radna snaga pri nama skupa, da nemre cijenu postići. Ili bude tak delal ili bude sve zaprl pa bok. Ti Talijani su zapravo cigani, s njima nikad ne znaš – Ivek je u to siguran.

Iveka nesmeÅ¡ pitati kak mu je familija. Popizdi. Ima bratića, dela zaÅ¡titnu radnu odjeću. Za njega čuti nemre. Veli da se obogatil dok se on boril. Nema veze kaj je ovaj Å¡ećeraÅ¡ od malena i uopće je tak kilavi da niti ‘onu’ vojsku nije služil. Njegov stari, Ivekov stric, je od nekad Å¡ival radne kombinezone i prodaval na sajmu. Pa je bratić nastavil taj posel, proÅ¡iril i na rukavice i čižme i bog te pitaj kaj sve ne, pravi pogon je napravil, kredite zdigel – staroga je skoro Å¡lag strefil, makar mu je bilo drago kaj sin hoće delati. Ima 30 ljudi koji za njega delaju. I oni sve van Å¡ibaju. Par velikih poslova je pri nama popuÅ¡il, nikad mu platili nisu i opće neće za domaće čuti. Veli Ivek da ovaj živi ko bubreg u loju i da je njemu lako. Niko mu pamet ne soli, on samo komandira a penezi curiju.

Ne zna Ivek sam kaj bi sa svojim Ivorom. Mali taman osnovnu zavrÅ¡ava, kam ga dalje porinuti? Najbolje nekakva gimnazija, morti bu posle htel za advokata ili na ekonomski. Bilo bi dobro da se nekam u HT zriva za menadžera, dobre plaće imaju. A i ova osiguravajuća druÅ¡tva, ti stranjski kak se već zoveju, njima uvijek trebaju pravnici, i oni lepo služiju. Strojasrvo, to nekaj konkretno, kaj bu s tim, di bu posel naÅ¡el, sve je vrit otiÅ¡lo. Samo kaj ga bratićev mali koji već studira na filozofskom nekaj punta. Preveč se z njim druži. Ni on neće za svog starog čuti (to mu Ivek da za prav) jer stari svinjsku kožu Å¡tavi za radničke cipeliÅ¡e. Ima stan v Zagrebu kaj mu je stari kupil, sve to od tih kombinezona, auta vozi, puca mu je od nekud z mora pa je svako malo tam. Ali je meÄ‘u nekakvim alternativcima, zelenima, ovima za životinje – vrag sam nek’ zna koji je. I samo travu ždere. Sad niti Ivorček viÅ¡e neče jesti kaj mama skuha. ÄŒak je pizdariju napravil v 8. razredu, pokrenul je nekakav bojkot užine, tražila su deca s transparentima vegetarijanske sendviče. StraÅ¡no se Ivek nasekiral, kakva sramota. I kam taj svet ide? Mali mu nije htel v nedelju otiti po kruh i pivu jer su mu glavu napunili s tim kak su trgovci izrabljivani! Kaj god!

I tak je Ivek svašta napripovedal, piva mu se već skoro zgrijala. Onda ju je ipak na eks suknul i rekel: Čujte ljudi, nejte se srditi, ja sad moram iti, i onak mi se jako žurilo, nemam ja vremena! Pozdravljeni!

Navodno je predizborna kampanja već počela, ja se pitam da li ikada prestaje. Treba Iveka za nezavisnog kandidata progurati, podržati. Pa da konačno imamo svog čovjeka, nek’ se čuje glas naroda. Ako niÅ¡ta drugo, zove se Ivica, a Bog nas i onako čuva.

Kotrljanje: Veličina (ni)je važna? October 30, 2006

Sve je počelo kao još jedna od bezbrojnih rasprava o automobilima. A pretvorilo se u, ne baš benigno, konfrontiranje stavova o životnim pogledima.

Razmišljajući o automobilima, što sam nekada puno činio, a u skladu sa sadašnjim «prosvjetljenjem» glede realnih vrijednosti, zaključio sam sljedeće: automobilski svijet se bazično uopće ne razlikuje od svijeta odjeće. Ako se prepustite stihiji, idealan automobil će uvijek biti onaj koji nemate: veći, brži, opremljeniji od sadašnjeg. Rezultat toga je da stanovnici «lijepe naše», a zasigurno ne samo oni, tendiraju dati sve što imaju i što će u idućih 5-7 godina imati za kupnju većeg, bržeg i opremljenijeg automobila nego što im treba.

Kad sam to pokušao svesti na praktičnu razinu, zaključio sam da velikoj većini ljudi za osobne potrebe ne treba auto veći od kompakta (npr. Megane, Corola, Golf, Fokus). Ti su automobili vrlo praktični kompromisi između malih automobila spretnih za vožnju gradom, i velikih, ugodnih na putovanjima. Naravno, manje su praktični za grad od manjih, a manje udobni za putovanja od većih, ali zapravo prilično zadovoljavaju u obje zadaće. Gledajući samo činjenice, većina Hrvata živi u gradovima, a većina gradova ima značajnih problema s parkiranjem. Znači, mali automobili bi trebali biti ideal. No kako nismo praktični na japanskoj razini (tamo caruju mali autići), uvijek kalkuliramo s povremenim posjetima rodbini u provinciji, ili odlascima na godišnji odmor, a sjetimo se i da malo veći auti imaju bolje postavljena sjedala i manju buku u unutrašnjosti, pa ipak poželimo klasu iznad. Recimo da je to i prihvatljivo (iako zapravo nije) i da se kupnja kompakta ipak može opravdati. No zašto kupiti automobil veći od kompakta?

Ako ste trgovački putnik ili poslovnjak koji godišnje prolazi više od 40 000 km i to uglavnom na međugradskim relacijama, onda veći auto ima smisla. Ako imate veliku obitelj i/ili potrebu za čestim prenošenjem puno stvari, onda je monovolumen (ili eventualno karavan) oblik karoserije koji vam treba. No ako niste ni u jednoj od te dvije skupine, kupnjom velikog auta samo bacate novce. (O tome sam naširoko pisao u Zdravorazumskom priručniku za kupnju novog automobila, pa neću duljiti.)

Kad sam to razmišljanje iznio prijatelju, reagirao je prilično oštro u korist većih automobila s dva argumenta. Prvi je bio da on planira svoj život u manjoj sredini i ne namjerava imati problema s parkiranjem. To što će kao poslovni čovjek vrlo često sastančariti po gradovima, ne vidi kao problem. Recimo da taj argument mogu djelomično prihvatiti iako znam da na kraćim relacijama veće dimenzije auta uopće ne pridonose udobnosti. Drugi je argument to što je on poslovni čovjek i smatra da ga se u poslu kao takvog neće isto uvažavati ako vozi manje vozilo. Misli da slično kao i u maksimi «odijelo čini čovjeka», tako u poslovnom svijetu čovjek s boljim autom daje dojam uspjeha, pa time i povjerenja. (Inače, u cijelom razgovoru smo secirali samo poslovni svijet i potpuno zanemarili čovjekove niske težnje da boljim autom impresionira susjede, jer su one neobranjive.)

Ma koliko bio svjestan da je možda u pravu, bio sam šokiran njegovim inzistiranjem oko toga. Zar smo se zaista sveli na to da se i u profesionalnoj sferi našu uspješnost procjenjuje kroz to koliko viška novca bacamo na kupnju i održavanje limene kutije? Karikirano, ako moramo izabrati između dva, po svemu vrlo slična, poslovna partnera, izabrati ćemo onoga koji vozi bolji auto? Ma krasno.