Cigle Svete Elizabete
September 26, 2006
kazaliÅ¡te Komedija (autori: Vid Balog i Goran Vrbanić; redatelji: Damir LonÄar i Vid Balog)
Davne 1200. godine, Elizabeta Ugarska održala je sastanak s Franjom Asiškim u dvorcu pored Drave, kraj današnje hrvatsko–mađarske granice. Tada vjerojatno nije niti slutila da će, osam stoljeća kasnije, jedini preživjeli ostatak toga dvorca, danas vrijedna kulturna baština u vidu zida od cigle, postati kamen smutnje u gruntovno-pravnim odnosima seljana te podravske selendre, ali i u bilateralnim odnosima Hrvatske i Mađarske.
Ivo LonÄar (Damir LonÄar), inaÄe udovac, oÄajni je vlasnik Äestice posred koje prolazi zid Sv. Elizabete, a kako je u svaÄ‘i sa susjedima s obje strane, do Äestice ne može preko njihovog grunta, a bog-i-bogme niti kroz povijesne cigle. Å tef Lugar (Davor Svedružić), lugar Äija je liÄnost podjeljena na Å tefa kada nije na dužnosti, tek Lugara, i Å tefa kada je na dužnosti, Lugara i lugara, uspjeÅ¡no ometa svaku LonÄarevu povremenu diverziju u vidu kraÄ‘e jedne cigle iz zida, poduzetu sve u nadi da će, ciglu po ciglu, u zidu neprimjetno osvanuti kolni prolaz podoban za traktor.
Å tef Lugar, lugar, odano radi za državu, a državu predstavlja lokalni funkcionerÄić, Äistokrvni Hrvat Nagy (Vid Balog), odluÄan u naumu oÄuvanja zida po svaku cijenu, kako pograniÄni incident (koji ne gine ako LonÄar digne zid u zrak) ne bi ugrozio Å¡anse da MaÄ‘arska milostivom rukom povuÄe Hrvatsku u Europsku uniju. LonÄarevu situaciju nimalo ne olakÅ¡avaju prilike u kući – sin mu tinejdžer, Ulek (Tomislav KvartuÄ), po Äitave dane visi na kompjuteru, a uz njegovu staru majku (Sanja Marin) vjeÄito se po kući klatare susjede Žofa (Jasna Palić Picukarić) i Dora (Vanja Ćirić), od kojih prva krade nojeve piliće iz LonÄarevog uzgoja, te ih preko zgodnog poÅ¡tara Hube (Igor MeÅ¡in) uz malo flerta ‘Å¡vera preko grane’, a druga se bolje naviruje u flaÅ¡u s rakijom, negoli prosjeÄni Hrvat u Big Brother kuću, te brzinom svjetlosti prenosi sve lokalne traÄeve, uvijek referirajući na lajavog seoskog zvonara reÄenicom ËNacek zvonar je srel…Ë.
Stvari se kompliciraju kad Nagy angažira revnog arheologa Grobenskog (Goran Malus) da stražari nad zidom, a usred ostvarenja plana, u podravsko blato, po posebnom poslu privatne naravi, stiže dvoÄlana delegacija iz Dalmacije…Â
Za one koji uvijek rado gledaju domaću seriju GruntovÄani, ova predstava kazaliÅ¡ta Komedija nikako ne može biti pogreÅ¡an izbor. Tijekom dva sata trajanja, izmjenjuju se komiÄni likovi i apsurdne situacije, a tipiÄnost grotesknih seoskih dilema, sukoba i meÄ‘uljudskih odnosa, razbijaju problemi modernog druÅ¡tva, koji probijaju u taj prividno izolirani svijet - uzgoj nojeva, važnost oÄuvanja kulturno-povijesne baÅ¡tine, vanjskopolitiÄki problemi na bilateralnoj razini, te goruće pitanje pristupa Europskoj uniji.
Komediju u ovoj komediji prekidaju dramatiÄne epizode ukazanja Sv. Elizabete, sporadiÄne zborske izvedbe narodnih pjesama od strane glumaÄke ekipe i pokoja ozbiljna scena, ali ti momenti nisu brojni, niti dugaÄki, dobro se uklapaju u cjelinu, ne naruÅ¡avaju slijed predstave, te ne djeluju patetiÄno – sve u svemu, nikome ne kvare raspoloženje, ni dojam. Iznimno bitan element komedije je, naravno, kajkavski dijalekt, koji je u izvedbi ove glumaÄke postave komiÄan sam po sebi, bez obzira na kontekst predstave, a osobito kad u drugom dijelu isti doÄ‘e u sukob s dalmatinskim govorom neobiÄnih doÅ¡ljaka s mora. MeÄ‘usobno Äudno gledanje i popriliÄno nerazumijevanje juga i sjevera nije niÅ¡ta revolucionarno novo, ali, nazovite me priprostom, meni redovito bude smijeÅ¡no. Osobito kad kapetan duge plovidbe kaže ’skužajte Å¡to vas inkomodamo’, Podravci zinu k’o Å¡tuke, a netko iz pozadine prokomentira kak’ ‘ovi MaÄ‘ari nekak Äudno zglediju’. Jaz izmeÄ‘u kopna i mora dubok je kao to isto more, ali likovi ove Å¡aÅ¡ave predstave odluÄni su premostiti ga, pa makar bedastoćama poput puÅ¡tanja vode iz slavine u svrhu imitacije morskih valova.
Glumci su svoj posao odradili Å¡to dobro, Å¡to odliÄno, a moj favorit je Jasna Palić Picukarić, do neprepoznatljivosti zamaskirana u prpoÅ¡nu susjedu Žofu. Kad s poÅ¡tarom u kukuruzu ugovara Å¡verc pilića, pa na njegova hofiranja svaki put tobože sramežljivo kaže ‘Vrag jedan poÅ¡tarski…’, a zatim doda ‘…zgodni…’, jednostavno je neodoljiva.
Sve u svemu, ako uživate u gruntovÄanskom humoru, dajte si truda i skoÄite do Komedije na Cigle Sv. Elizabete u nekom od termina prikazivanja u sljedećem mjesecu - 17., 18. ili 21. listopada - neće vam biti žao.
Rehabilitacija nakon Staljinove vladavine straha
September 18, 2006
Postoji razlog zaÅ¡to je puno lakÅ¡e otići u kino i utopiti se u bljeÅ¡tavilu holivudskih posebnih efekata ili poloviÄno uvjerljivih drama nego odgledati predstavu kao Å¡to je “Moskovski zbor†Ljudmile PetruÅ¡evskaje. Ne radi se samo o razlici u cijeni karte ili dužini trajanja filma i kazaliÅ¡ne predstave. Radi se o osjećaju muÄne istine o postojanju, u ovom sluÄaju o postojanju u jedno nama neobiÄno vrijeme i na neobiÄnom mjestu – Rusija, Moskva, 1955. godina, vrijeme rehabilitacije nakon Staljinove vladavine straha, masovnih preseljenja i zatvaranja. Bilo je teÅ¡ko, ako ne i straÅ¡no živjeti tamo, onda, stisnut zidovima premalenog stana gdje se vodi grÄevita borba za fiziÄki ali i duÅ¡evni «lebensraum» prekinuta tek u trenucima bizarnih proba zbora pred natjecanje koje za njegove Älanove u najboljem sluÄaju znaÄi put Dresden. Za neke od njih ta nagrada je ravna putu oko svijeta.
Doći ćete kući nakon tromjeseÄnog odsustva svojoj obitelji, troje djece i supruzi koja se stalno sukobljava s vaÅ¡om majkom upravo oko vaÅ¡eg odnosa prema njima, bit ćete prisiljeni priznati tim ljudima – koji unatoÄ stalnoj kritici radi vaÅ¡eg odsustva polažu velike nade u vas – da ste najamni radnik, morat ćete dobro Äuvati tajnu da postoji ljubavnica koja nosi vaÅ¡e dijete, a doći će i do toga da ćete biti prisiljeni vlastitoj kćeri viÅ¡e puta objasniti kako u vaÅ¡em životu jednostavno nema mjesta za nju: stan u kojeg se planirate preseliti s ljubavnicom i sada već dvoje djece ima osam kvadratnih metara, a do prve trgovine s mlijekom treba hodati 12 kilometara. To ste vi, muÅ¡karac u kući, rijetka roba u posljeratnim godinama, nada obitelji, radnik, neslavni proleter, loÅ¡ otac, izmuÄeni ljubavnik, izgaženi jadnik kojem na kraju puca glava i koji jedva preživljava.
VaÅ¡a supruga je tragiÄar svoje vrste – ona živi u svijetu predanosti svojoj obitelji, bez mogućnosti elegantnog uzmaka s mjesta hraniteljice, odgajateljice i spremaÄice frustrirane mužem koji zapravo ne postoji; tek Å¡to doÄ‘e kući, shvati da je tu za njega pretjesno i već je vjetar, prah, uspomena na davno zaboravljeni poÄetak. Kćer, kćer je tek u problemima: joÅ¡ nije ni poÄela živjeti a već je trudna, napustila je studij, a vi ste napustili nju. Grize vas savjest, puÅ¡ite, nalijevate votku sve Äešće… Scena se doslovno dimi.
Sestra vaÅ¡e majke i njena kćer se vraćaju iz progonstva. Rehabilitirani su, ali im je život zapeo u apsurdnom frfljanju socijalistiÄkih floskula iz kojih se nižu Äitava pisma Centralnom Komitetu Partije… kako god se zvala, s nadom da možda tamo postoji netko tko joÅ¡ uvijek razumije izbezumljeno i paranoiÄno klevetanje nevidljivih unutraÅ¡njih neprijatelja. NajstraÅ¡nija slutnja da viÅ¡e nitko ne sluÅ¡a, a ako i sluÅ¡a onda ne Äuje ili ne razumije, joÅ¡ nije dobila svoj konaÄan odgovor. Zahvaljujući tome teatar besmisla se nastavlja sve do 1991. kad se Boris Jeljcin penje na tenk kako bi održao govor koji je preokrenuo tok povijesti… a sve je vrlo lako moglo otići i u drugom smjeru.
Majka vam je isprva tipiÄna nezadovoljna stara žena koja joÅ¡ nije zaboravila mladost, ali ima toliko godina i toliko bijede za sobom da njeno trabunjanje o izlascima zvuÄi sumanuto. Uz prepirke sa snahom, razmaženo gunÄ‘anje na raÄun hrane i odjeće, njene izjave stvaraju dojam beznadežno izgubljenog života i frustracije koja se polako transformira u staraÄko ludilo kako situacija u stanu postaje sve složenija.
Tu su i neki susjedi, oni dolaze pjevati.
PoÄetak je drugog Äina, stvari su teÅ¡ke, muÄne, zapetljane, u stanu je neopisiva gužva, stiÄe se dojam kako se sve te sudbine neće nikada razrijeÅ¡iti. U toj poÄetnoj sceni, kad se Äini kako postoje svi preduvjeti za barem tri-Äetiri sluÄaja klasiÄnog ludila i za koje samoubojstvo, kroz aktivnosti stanara prenapuÄenog stana kao da neÅ¡to Å¡umi, tiho se probija i izražava u jednostavnim djelima pranja djeÄjih pelena, ÄeÅ¡ljanja kose, Äitanja novina, hranjenja. To je život. VaÅ¡a majka ga veliÄa najjednostavnijim rijeÄima «živite, živite, svi živite», poziva Äak i vaÅ¡u ljubavnicu da dijeli prostor s vaÅ¡om suprugom i djecom iz prvog braka. Od tog trenutka nadalje ona je apsolutni moralni autoritet u stanu kojem Äak nije ni vlasnica – u prvom Äinu se nalazi u priliÄno neugodnoj situaciji kad ju vlastiti sin ostavlja na brigu svojoj supruzi. U jednoj kritici ove predstave je napisano kako ona pripada svijetu ljubavi u trenucima kad svi ostali pripadaju svijetu praktiÄnih stvari. ÄŒlanovi zbora sanjaju snove koje vjerojatno nikada neće dosanjati upravo kao ÄŒehovljeve tri sestre. Ali to je u redu, jer starici koja u tim trenucima svojim tihim oprostom održava stvari koliko-toliko podnoÅ¡ljivima ta nada ne smeta i ne može smetati, kao Å¡to joj ne smeta niti stalno komeÅ¡anje brojnih stanara. Zbrojeno jedno s drugim daje život.
Za ovo djelo i ovu izvedbu ne postoji loÅ¡a kritika. Ljudmila PetraÅ¡evskaja je majstor apsurdne sovjetske zbiljnosti, Lev Dodin je majstor režije, Tatjana Šćuko, Tatjana Raskazova, Sergej Vlasov i ostali glumci petrogradskog Malog dramskog kazaliÅ¡ta su nas uspjeÅ¡no nasmijali i rasplakali, a Äak i scenograf Aleksej Poraj-KoÅ¡ica je nagraÄ‘en za svoj rad na pretvaranju scene u mali komunalni moskovski stan.
PetruÅ¡evskaja je roÄ‘ena 26. svibnja 1938. godine u Moskvi, u obitelji profesora Moskovskog državnog univerziteta MGU. Osim Å¡to je bila jedna od nominiranih pisaca za Booker-ovu nagradu, PetruÅ¡evskaja je primila mnogo domaćih i meÄ‘unarodnih priznanja za svoje drame. “Moskovski zbor†je napisan u osamdesetim godinama, a 2002. godine je predstava dobila najviÅ¡e državno priznanje ruske federacije – vladinu nagradu za umjetnost i literaturu. Okruženje u kojem je odrasla je blisko onom opisanom u drami: «Moj život je bio na podu, na krevetu, djedova soba je bila veliÄine 12 kvadratnih metara, s viÅ¡e od pet tisuća knjiga, ormar na ormaru. Ali sve je to većinom bilo na stranim jezicima i stoga nisam imala Å¡to Äitati. Moj djed je vjerojatno znao sve jezike svijeta i stoga je bio pod takozvanom represijom. Ali to nije važno. Knjige. I baÅ¡ sada Äitam sjajnu knjigu, apsolutno divnu knjigu, koja mi pomaže. Dolazi vrijeme kada cijeniÅ¡ samo jedno – misao.»
Tatjanu Šćuko, Tatjanu Raskazovu, Irinu DemiÄ, Mariju Nikiforovu i Sergeja Vlasova smo nakon predstave sreli na ulici, dok su praznom Teslinom ulicom prolazili prema svom hotelu. Nisu imali cvijeće u rukama, vrijeme darivanja glumaca je davno proÅ¡lo, ozbiljni smo ljudi – otplješćemo svojih pet-Å¡est minuta i raziÄ‘emo se kućama, spremni da sutra nastavimo svoje važne poslove. Gledamo im lica i ne vidimo nikakvu razliku od njihovih izdanja na pozornici. Pomalo smrknuti i umoreni, vraćaju se u svoje hotelske sobe umorni od proba i napeti od predstava, a sutra već putuju, odlaze u novi grad, na nove nastupe, vrte se u svojim zaÄaranim krugovima. Nemam im Å¡to za reći pa ih ne zaustavljam, ali da sam se sjetio, rekao bih samo jednu rijeÄ, baÅ¡ kao Stanislavski: Vjerujem.
NiÄiji sin
July 27, 2006
Izidor Barić (Božidar Alić) je intelektualac, doktor znanosti, bivÅ¡i politiÄki zatvorenik, a zapravo prije svega snob i sociopat. Želi biti politiÄar i kao neovisni kandidat ući u parlament. Svoju politiÄku kampanju gradi na nekoliko stvari. Kao prvo, bio je politiÄki zatvorenik Å¡to je «neoboriv dokaz» njegove odanosti domovini. To potkrepljuje Äestim naglaÅ¡avanjem svoje osobne tragedije: Ivan (Damir Orlić), njegov sin jedinac je stradao u Domovinskom ratu i ostao invalid. Glavna toÄka njegova programa je spreÄavanje najboljih hrvatskih sinova da sami sebi oduzimaju živote zbog proživljenih trauma u proÅ¡losti i besperspektivnosti u sadaÅ¡njosti. U jednom trenutku, Izidorovo konstantno vježbanje politiÄkih govora pred ogledalom prekida dolazak Srbina Sime (Zdenko Botić, umjesto najavljenog Adnana Palangića), njegovog bivÅ¡eg zatvorskog Äuvara. Simo ga pokuÅ¡ava ucijeniti u ime neraÅ¡Äišćenih raÄuna za protekcionizam koji je uživao u zatvoru. I tu poÄinje zaplet ove predstave koja prikazuje ‘mnogoliÄnost’ ljudske prirode i suoÄava se s nekim tipiÄno hrvatskim tabuima.
Nakon oÄajno izkarikiranih predstava u RijeÄkom HNK poput «Magarca» (koja je valjda prikladnija za nekakav kabaret nego Narodno kazaliÅ¡te) ili «Uspon i pad Malog Glasa» (koju samo sjajna vokalna izvedba jazz klasika od strane Ivane StarÄević spreÄava od dobivanja sliÄne ocjene), svježi vjetar kojeg su donijele RijeÄke ljetne veÄeri, jako je dobro doÅ¡ao. Prvo je u sjajnom ambijentu uz samo more ove godine ponovno izvoÄ‘ena cijenjena predstava «Mirisi, zlato i tamjan», a sada je u krugu nekadaÅ¡nje trsatske vojarne i budućeg sveuÄiliÅ¡nog kampusa izvoÄ‘en crno-humorni psiholoÅ¡ki triler «NiÄiji sin» Mate MatiÅ¡ića u režiji Vinka BreÅ¡ana.
I u ovoj predstavi moguće je vidjeti poneÅ¡to karikiranja koje je tako dobro poznato u novijim ZajÄevim predstavama i to poglavito kroz lik policijskog inspektora (Alen Äaković), a Božidar Alić pak ostavlja dojam kao da je izvan predstave sliÄno prepotentan kao i lik Izidora kojeg tumaÄi (moguće da je tako izgledalo zbog velike uvjerljivosti njegove glumaÄke izvedbe, ali nekako sumnjam). No generalno gledajući, glumaÄki je predstava solidno odraÄ‘ena i to poÄevÅ¡i od Damira Orlića, koji je po mom nestruÄnom miÅ¡ljenju odradio najbolji posao, Olivere Baljak koja tumaÄi Izidorovu ženu Anu. Od važnijih lica meÄ‘u sporednim ulogama pojavljuju se Leonora Surijan (Ivanova bivÅ¡a žena Antonija), Nikola StaniÅ¡ić (Ivanov sin Josip), može se vidjeti i «lice iz sapunice», Dražena Mikulića, kao pacijenta u umobolnici koji je zajedno sa svojom bolniÄkom ekipom u nekoliko navrata pružio zanimljive vokalne izvedbe.
Scenografija na otvorenom je vrlo prikladna za tople ljetne veÄeri, ali za ovu predstavu i nije toliko nužna pa se nadam da će se predstava na jesen premjestiti u zgradu HNK Ivana pl. Zajca i nastaviti izvoditi. Ako se to dogodi, pogledajte je, isplati se.
Otvaranje DubrovaÄkih Ljetnih igara
July 10, 2006
Podizanjem zastave Libertas na Orlandov stup, veÄeras će se obilježiti otvaranje 57. dubrovaÄkih Ljetnih igara.
SimboliÄnim preuzimanjem “kljuÄeva od Grada” od strane umjetnika, zapoÄinje 45-dnevna najveća i najznaÄajnija kulturna manifestacija u Hrvatskoj. Ukupno 80 dramskih, glazbenih i baletnih predstava, promocija i izložbi održat će se ispred SV. Vlaha, na Lovrijenu, u Kneževu dvoru i Revelinu, na BoÅ¡kovićevoj i Držićevoj poljani…
Kao i proteklih godina i veÄeraÅ¡nje otvaranje proteći će u sveÄanom ozraÄju uz nazoÄnost eminentnih gostiju iz Domaje ali bogme i iz inozemstva.
Kao i proteklih godina, gradonaÄelnica Dubrovnika, gospoÄ‘a Dubravka Å uica, održat će nadahnut govor u kojem će, bez sumnje istaknuti napor koji Grad ulaže da bi ovaj Hrvatski bastion kulture održao ugled koji mu zasluženo pripada.
SveÄana loža ispred Crkve Svetog Vlaha mala je da primi sve one zaslužnike Äiji predani rad i trud omogućavaju da nam Grad ovako skladno funkcionira. Biti će to pravi poligon za prezentaciju montura i osmijeha, performance tako drag i hrvatskoj dalekovidnici koja će sve tu uredno popratiti.
Za vrijeme podizanja svete zastave kamere će zumirati dostojanstvena i ozbiljna lica naÅ¡ih odliÄnika. Odzvanjat će apokaliptiÄna “Himna slobodi” Jakova Gotovca na vjeÄne Vojnovićeve stihove. “O lijepa, o draga, o slatka slobodo“. Oni će promatrati zastavu sa spoznajom da su oÄi Äitave javnosti uperene u njih.
MeÄ‘utim, uoÄite i one kratke trenutke kad kamere hvataju puk. U oÄima nekih od njih sigurno ćete vidjeti kako se zrcale suze. I ne plaÄu takvi Å¡to “Francuzi dohode” nego plaÄu Å¡to “francuzi” joÅ¡ otiÅ¡li nisu. Stara slava održava se na nejakim plećima. Do kada?
Predstave (naroÄito one dramske) bit će iznimno posjećene. Kao i uvijek. 200, 300, 500 kn za kartu – cijena ne igra ulogu.
Pa Grad smo kulture pobogu.
Proći će i Igre, zavrÅ¡it će sezona. U dubrovaÄka kina i Teatar vratit će se istinski poklonici umjetnosti. Njih nekoliko.
Živjela farsa - car nije gol!
Cirkus primitif balet i ostalo
May 4, 2006
Na ćevape treba ići u Sarajevo, po auto gume u Sloveniju, na šopingiranje u Gratz, na karting u Pulu, a na balet? Možda u Rijeku?
Zanimljivo je to u rijeÄkom HNK. Naizgled možda Äak i paradoksalno, ali zapravo nije. ViÅ¡e znakovito. Želite li popunjenu dvoranu i puno buke meÄ‘u pukom, napravite predstavu. Mora biti iskarikirana i izbanalizirana do bola, s loÅ¡om glumom i humorom na razini kasne osnovne Å¡kole. Alternativa je skupo gostovanje nekoga tko joÅ¡ nije gostovao u Zagrebu kako biste se mogli hvaliti time.
S druge strane, želite li dah umjetnosti, neÅ¡to originalno, kvalitetno i zapravo vrijedno, raditi ćete balet. Pritom ćete se morati suoÄiti s brojnim nedaćama od kojih vrijedi spomenuti samo odgodu premijere od strane same intendantice kazaliÅ¡ta (kao u sluÄaju premijere Ismailianova baleta «Ljubav i samoća») zbog razloga koji izgleda nisu bili poznati niti njoj samoj (najprije je to objasnila bolešću ravnatelja drame (!!!) i poslovnog ravnatelja, potom je vrijeÄ‘ala novinare, da bi zavrÅ¡ila s izjavama o namjerno izazvanoj aferi s ciljem promoviranja baleta). Na kraju svega, može vam se dogoditi da na Svjetski dan plesa održite premijeru pred polupraznim kazaliÅ¡tem. Potonjem sluÄaju svjedoÄio sam 29. travnja na premijeri baleta StaÅ¡e Zurovca «Cirkus primitif balet».
Koreograf i redatelj ovog baleta StaÅ¡a Zurovac, ujedno i ravnatelj baleta u HNK Ivan pl. Zajc, iza sebe već ima izvrsno prihvaćena djela «Marquezomanija» i «Volite li Bramhsa?». Branimir Pofuk, kritiÄar Jutarnjeg lista za njega je rekao da je “jedini naÅ¡ koreograf nove generacije koji svojim autorskim vizijama i sada već jasno prepoznatljivim autorskim rukopisom ovladava velikim kazaliÅ¡nim pozornicama“. Pretjerivanje ili ne, Äinjenica je da Rijeka ima Å¡to reći o suvremenom baletu.
U ovom djelu Zurovac je spojio neke naizgled nespojive elemente u jednu iznimno gledljivu (i sluÅ¡ljivu) cjelinu. Glazba (autor koje je Jean Marc Zelwer) izvorno je pisana za cirkus. Kao takva odiÅ¡e dinamiÄnošću i veseljem. Radnja se dogaÄ‘a u maloj ‘primitivnoj’ plemenskoj zajednici. Svu kostimografiju Äine ‘obiÄne’ baletne suknjice koje nose i plesaÄice i plesaÄi. Kosa im je razbaruÅ¡ena, a tijela premazana bijelom bojom Äime se naglaÅ¡ava plemenski ugoÄ‘aj, te odaje dojam nadrealnog i mistiÄnog. Scenografije nema. Radnja se odvija na ‘goloj’ pozornici bez upotrebe rekvizita, dok je oblikovanje svjetla (koje takoÄ‘er potpisuje sam Zurovac) jednostavno, ali vrlo efektno doÄaralo atmosferu i skladno uvelo u razigrani svijet malog plemena.
Sama koreografija uglavnom prikazuje odnose Älanova plemena s plemenom i odnose meÄ‘u samim Älanovima. Valjda. :-)) OdiÅ¡e humorom baziranom na jednostavnim gegovima koji ponovno podsjećaju na cirkus, a možda i na zlatno razdoblje nijemog filma. Neki će reći prebanalno, ali zapravo dobro pogoÄ‘eno za publiku razliÄitog uzrasta, zahtjeva i oÄekivanja.
Neću previÅ¡e duljiti o detaljima već ću to ostaviti struÄnoj kritici. Primijetiti ću samo da je nakon premijere balet održan joÅ¡ dva puta (treći put pred Å¡aÄicom ljudi) i to je za ovu sezonu to. Vjerojatno je da će se s njime nastaviti na jesen u novoj kazaliÅ¡noj sezoni kada će, nadam se, dobiti i primjerenu promociju, medijsku pažnju, pa stoga i publiku. Posebno stoga Å¡to je Zurovac balet poklonio kazaliÅ¡tu tražeći samo da se izvodi. A tada se ne-RijeÄanima pruža prilika za jednodnevni izlet na Kvarner. Å etnja Lovranom, kolaÄ na Korzu, balet u Zajcu… ZaÅ¡to ne?
U posjetu kod gospodina Kvrgića
April 6, 2006
Ove godine prodala sam Gavelli za njihovu reklamu autorska prava na svoje novogodišnje rezolucije. 
‘ViÅ¡e ić u kazaliÅ¡te’, da, ako to niste znali, radi se o Jezdimirovoj odluci. Vjerojatno se, upravo iz razloga Å¡to sam svoje dobre namjere zamijenila za hladan keÅ¡, nisam osjećala dužnom iste poÅ¡tivati, pa je prvi ovogodiÅ¡nji odlazak u kazaliÅ¡te, kao i obiÄno, stigao s poklonjenim kartama i reÄenicom ‘Mama i ja ne možemo, idite vi’. Primjećujem, ipak, stanovitu draž takvih aranžmana, tih tzv. ‘kazaliÅ¡nih lutrija’ - nikad ne znam Å¡to ću gledati. Neki ljudi možda vole odabrati predstavu, a ja volim da me iznenade.
O predstavi ‘U posjetu kod gospodina Greena’ može se ovih dana Äuti s raznih strana. Radi se o svjetskom kazaliÅ¡nom hitu prevedenom na 25 jezika, igranom u 36 zemalja u viÅ¡e od 250 produkcija, jednom od ‘naizvoÄ‘enijih komada u svijetu u posljednih 7 godina’, koji ovih dana, u produkciji Planet Arta, režiji Aide Bukvić i izvedbi Pere Kvrgića i Luke Dragića, možete pogledati u zagrebaÄkoj Vidri. OÄito je (a to niti jedan tekst o predstavi ne zaboravlja spomenuti) da iznagraÄ‘ivan i iznominiran tekst autora Jeffa Barona ne duguje popularnost samo svojoj dramskoj vrijednosti, već u velikom dijelu i bavljenju viÅ¡e nego jednim druÅ¡tvenim problemom.
Radnja predstave može se sažeti otprilike ovako.
Gospodin Green (Pero Kvrgić) je usamljeni stari Židov, potpuno dezorijentiran od smrti voljene žene s kojom je proveo Äitav život (a da se nijednom nisu posvaÄ‘ali!), nositeljice svih kuteva njihovog doma i njegovog fiziÄkog i psihiÄkog zdravlja. ÄŒini se kao da Äeka smrt i niÅ¡ta drugo viÅ¡e ni ne oÄekuje. Ross Gardiner (Luka Dragić) je usamljeni mladi japijevski Židov, koji jednog dana skoro pregazi starca, i time im oboma priskrbi tlaku u vidu druÅ¡tveno-korisnog rada, a koji mora obavljati putem tjednih posjeta i pomoći Greenu.
Njihov odnos je u poÄetku pun nervoze i frustracija - Green mladog Rossa percipira kao uljeza koji će mu prćkati po domu i životu, a koji će tako, pospremajući, premjeÅ¡tajući, postavljajući pitanja i tražeći odgovore razotkrivati ono Å¡to treba ostati brižno skriveno, a Ross starog Greena doživljava kao smetnju i nepotreban napor, a i neželjeni uvid u bijedu za koju nitko od nas ne želi znati da postoji u neposrednom susjedstvu. S obzirom na to da sudac nikako ne popuÅ¡ta zajedniÄkim molbama za poÅ¡tedu od tog nemilog zadatka, Green i Ross, osuÄ‘eni jedno na drugo, poÄinju iz temelja graditi u odnos koji ubrzo pokazuje da su oboje puno sliÄniji nego Å¡to misle.
Green je usamljen, ogorÄen i fokusiran na proÅ¡lost, progonjen (makar to odbija priznati) trenutkom kada se odrekao vlastite kćeri jer se udala za nežidova, a odlaskom supruge izgubio je mogućnost da nekome iskaže ljubav koju je sposoban pružiti. Ross je homoseksualac koji, zbog osude roditelja i straha od nepoznate okoline, bježi od vlastite seksualnosti, te se zatvara u svijet u kojem je jednako osamljen kao gospodin Green, samo Å¡to uz pomoć karijere (kao i mnogi mladi danas) uspjeÅ¡no stvara iluziju života.
S jedne strane nesretni odbacitelj, s druge strane nesretno odbaÄen, a jedno u drugome nakon nekog vremena ugledaju priliku da, barem posredno, poprave svoje potrgane živote. Kroz razgovore o Židovima, progonu, oÄekivanjima roditelja, osjećajima i pravima njihove djece, onome Å¡to bi trebalo i onome Å¡to je bilo, ta veza koja je poÄela kao iritatna napast, pretvara se u njihov spas.
ZvuÄi malo stereotipno, zar ne?
Ne znam kad su me poÄeli smetati stereotipi u filmovima (ne spominjem stereotipe u kazaliÅ¡nim predstavama, jer se spontane donacije ulaznica opisane u prvom pasusu ne dogaÄ‘aju baÅ¡ Äesto, pa Äest nije niti Jezdimirov odlazak u kazaliÅ¡te), ali kad mi je to palo na pamet za vrijeme predstave, priznajem da sam prekorila samu sebe. Možda u toj predstavi nema ‘niÅ¡ta novoga’, ali niti život nažalost nije niÅ¡ta novo, a pogotovo nove nisu tuga, mržnja, samoća, odbacivanje i patnja. Sve to je vrlo Äesto, svakodnevno i jako izlizano, uvijek bolno, uvijek nas tjera da zatvorimo oÄi i ne gledamo.
Å to se glumaca tiÄe, ne mogu zamisliti da igdje postoji bolji gospodin Green od Pere Kvrgića. U njegovom Greenu kao da je sažeta sva usamljenost i tuga ovog svijeta, a da on pritom ne mora Äak niti izgovarati tekst. Osim Å¡to izgleda toÄno onako kako bi prosjeÄan Äovjek zamislio Äangrizavog starog Židova, naÄin na koji gleda, hoda, dršće i gestikulira jednostavno je besprijekoran, ali, s obzirom na pljesak dostatan za desetak izlazaka na pozornicu, mislim da to nije potrebno naglaÅ¡avati, niti obrazlagati. Luka Dragić je isto odliÄan u ulozi Rossa Gardinera, posve uvjerljiv kao balavi karijerist u odijelima, koÅ¡uljicama i kravatama.
Sve u svemu, zajedno su odigrali odliÄnu predstavu koja, unatoÄ trajanju od gotovo dva sata, ni u jednom trenutku nije dosadna ili prerazvuÄena. UnatoÄ sumornoj i teÅ¡koj podlozi, predstava obiluje duhovitim dijalozima, a ako je u nekom momentu i jesu razvukli, udubljena u razmiÅ¡ljanje o životu, svijetu, svemiru i ostalim napornim stvarima, nisam to ni primijetila.
Raspored predstava potražite ovdje i ne Äekajte da vam netko pokloni kartu
Zijah Sokolović: U vulgarnom društvu - vulgarno starimo
February 16, 2006
Jedan iz niza velikih (kazaliÅ¡nih) glumaca s prostora bivÅ¡e Jugoslavije, Zijah Sokolović, boravio je u utorak, 7. veljaÄe, u Varaždinu, igrajući tom prilikom svoju proslavljenu predstavu «Cabares Caberei».
Ovo je razgovor koji sam s njim vodio neposredno prije poÄetka predstave (dvorana je, oÄekivano, bila rasprodana danima unaprijed). Iako nismo stigli dotaknuti sve teme o kojima sam ga želio pitati, legendarni glumac, redatelj i pisac i ovako je iznio brojna zanimljiva razmiÅ¡ljanja i zapažanja, bez ikakva sustezanja predstavivÅ¡i svoj osobni svjetonazor, a sve je prožeo svojim osebujnim humorom.
Skraćena verzija ovoga razgovora izaÅ¡la je u jednom varaždinskom lokalnom tjedniku. Kako sam osjećao da sam puno zanimljivih dijelova morao izostaviti, odluÄio sam cjeloviti razgovor objaviti na netu. Neka ostane zabilježeno.
Opće podatke o Zijahu i predstavi «Cabares Cabarei» ovdje neću iznositi (ponuda na webu je dovoljno velika i bogata). Želim još napomenuti da tekst gotovo uopće nisam «prevodio» na hrvatski standard. Mislim da se Zijah bolje može upoznati «slušajući» ga i kako govori, a ne samo što govori…
Nisam vjerovao da će predstava da živi
- Ne može se reći da ste rijetko gost ovdje u Varaždinu, a poznato je koliko radite u Austriji i na prostorima bivÅ¡e Jugoslavije. StjeÄe ste dojam da ste neumorni radnik?
- Pa, jeste. Sada sam nekako odluÄio da i Varaždin malo jaÄe uvrstim u tu kombinaciju. Ja znam da ova predstava nosi u sebi tako neku vrlo Äudnu dimenziju kazaliÅ¡ta i, marketinÅ¡ki gledano, teÅ¡ko mi je da odigram samo jednu predstavu poÅ¡to znam da postoji potreba za joÅ¡ njih, jer predstave nose jedna drugu. Tako da sam odluÄio da igram ovdje ako mogu da ih iznesem Äetiri-pet u kontinuitetu.
- Ova predstava nastala je, kada, 1993. godine?
- Da, to je već sad trinaesta godina.
- Znate li možda koliko puta ste je odigrali?
- Znam taÄno, preko 600 puta, 660 i neÅ¡to.
- Koliko se zapravo predstava mijenja kroz sve te godine? Teško je vjerovati da se može uvijek odigrati isti pisani tekst. Ima li ona neki kostur, a sve ostalo je stvar Vaše trenutne inspiracije ili…?
- To je jedno pitanje koje se veže jednako za ovu predstavu kao i za predstavu «Glumac je glumac…», koja je joÅ¡ starija, ima već 28 godina. Znate Å¡ta, kada sam pravio ovu predstavu (te 1993. godine je premijera bila u BeÄu), nisam imao neki osjećaj da bi predstava mogla da živi. Zato Å¡to se podruÄje gdje sam prije bio glumac, govorim o situaciji prije rata, drastiÄno promijenilo. Bio sam u novom svijetu. Nova civilizacija, novi odnosi, nova ekonomija, nova kultura, nova umjetnost, sve… Ali, igranjem te predstave (poÄeo sam u Sloveniji intenzivno da je igram od 1993. godine) ona je dobila jednu Äudnu dimenziju. Uspjela je u tom nekom kabaretskom prostoru da postigne jedan izuzetan uspjeh komunikacije.
Predstava je uvijek «Äista», takva kakva je napisana 1993. godine. Ona je ista, ima ista poglavlja, isti tekst. Jedino gdje se možda malo «udebljala», ako mogu da kažem, to su ti neki duhoviti dijelovi. Oni me s vremena na vrijeme povuku pa ih malo «zadebljam», ali to je godiÅ¡nje debljanje od dva-tri minuta, ne viÅ¡e. To radim zato da bih ove ozbiljnije dijelove, koji su za mene u predstavi znaÄajniji, opravdao. Ponekad osjećam strah da nije dovoljno protuteže u vidu svakodnevne banalnosti, kojoj bi ta ozbiljnost mogla da se suprotstavi u dijalogu.
- U predstavi se radi praktiÄki «o svemu i svaÄemu», ali dva osnovna motiva su država i brak te uloga Äovjeka u svemu tome…
- Da, Äitavo gledanje na svijet je iz ugla muÅ¡karca, jer igram u prvom licu jednine i ne mogu govoriti kao žena. Naravno, da bi se kabaretska forma uspostavila, ja moram da imam sredstvo koje će pokrenuti kabare. Ako govorimo o braku, to je uvijek žena, koja je prikazana u jednom drugaÄijem, duhovitom svjetlu, da bi mogao kabare da funkcioniÅ¡e.
Naša kriza srednjih godina vezana je uz državu
- Negdje ste izjavili da vi govorite o tragiÄnim stvarima, a ljudi se smiju. Je li predstava polarizirana izmeÄ‘u tragiÄnog i komiÄnog?
- Naravno. Ja sam želio da govorim o Äovjeku nekih srednjih godina koji dolazi u krizu, gdje noću s mravima razgovara o tome Å¡to je postigao u životu. Zato Å¡to nekako svi u odreÄ‘eno vrijeme podvuÄemo crtu pa kažemo da li smo uspjeli ili nismo uspjeli. Da li sam postigao neÅ¡to, da li sam zadovoljan, da li volim nekoga, da li ne volim, da li imam dovoljno novaca, da li vjerujem u neÅ¡to, ne vjerujem… Tako i «res rei» u suÅ¡tini krije u sebi te neke glavne elemente koji muÄe odreÄ‘enog Äovjeka. Svakog Äovjeka. To su vlast, moć, novac, istina, laž… Tako su ta razmiÅ¡ljanja stavljena i u formu mog «Cabaresa».
Å to se tiÄe krize srednjih godina… Kriza srednjih godina moje generacije je žestoko vezana za državu. Zato Å¡to smo mi jedna generacija koja je proÅ¡la kroz razbijanje sredine u kojoj smo živjeli i stjecali sigurnost. Dosta krvavo i dosta nespretno, jel’, kroz odreÄ‘ene bolesne ambicije ljudi koji su taj svoj liÄni problem i egoizam reÅ¡avali preko naÅ¡ih života. To nije prvi put u istoriji da se tako neÅ¡to deÅ¡ava, pa prema tome ni zadnji put. Ali mi smo generacija koja je to doživjela. Vjerujući, kad se napravi nova država, da će ona rijeÅ¡iti sve naÅ¡e probleme i da ćemo u novoj državi biti srećniji nego Å¡to smo bili u staroj državi. Zato se stara država i pljuje, da bi ljudi rekli da ne valja, a u uvjerenju da ovo u Äemu sad žive valja. Dakle, to su neke socioloÅ¡ke ili politiÄke igre na kojima ÄovjeÄanstvo egzistira hiljadama godina. A mi ih sada doživljavamo. Jer kada se krenulo u ratne pohode, svi smo vjerovali da se u novoj državi parkiranje neće plaćati, da će struja biti besplatna, da će nam seksualna potencija porasti (jer mi smo poseban narod, moći ćemo brže i viÅ¡e da radimo to i sa ženom i sa komÅ¡ijama i sa svima). Da ćemo imati viÅ¡e para, viÅ¡e slobode, da će nas djeca viÅ¡e sluÅ¡ati, da će sise kod žene u novoj državi da porastu, i da me ženina familija u novoj državi neće toliko nervirati koliko me nervirala u staroj državi. ZnaÄi, mi smo pali u jednu zamku zamjene teza, a to je da smo svoj privatni identitet založili, kreditirali u opÅ¡ti, masovni. I zato nam danas trebaju, ako govorimo ironiÄno, sportske pobjede, zato Å¡to jedino kroz sportske pobjede mi dokazujemo da smo neÅ¡to pobijedili. InaÄe smo na svakom drugom planu izgubili. Mnogi su se obogatili, ali mi smo svi izgubili. Zato Å¡to je država, a to se govori i u predstavi, forma sile. Organizacija sile. Tako je i Austriji. Organizacija sile za parkiranje. Tamo se sve može na silu. Ako grijeÅ¡ite, plaćate kaznu dok se ne nauÄite.
- Pa i ovdje nije bitno drugaÄije…
- Ovdje to tek dolazi, vi ste u tranziciji. Kad stranci sve pokupuju, onda će naplaćivati to što su pokupovali.
- Kad ste već spomenuli Austriju, možete li usporediti na koji naÄin publika u Austriji reagira na VaÅ¡e predstave u odnosu na publiku na ovim prostorima? Gdje je u svemu tome Varaždin?
- Mislim da se ljudi moraju naviknuti na mene i na ovakav naÄin eksponiranja umjetnosti, jedne forme kao Å¡to je kabare i, na kraju, mog razmiÅ¡ljanja u svemu tome. Kabare je vrlo duhovit, da bi funkcionirao, ali je u suÅ¡tini ozbiljan i govori vrlo ozbiljne stvari. Tematika same predstave «Cabares Cabarei» je ipak vezana za odreÄ‘eni prostor i odreÄ‘ena druÅ¡tvena i politiÄka zbivanja. Austrijance ta tranzicija ne interesuje, oni su to davno proÅ¡li. Oni su prije 50 godina bili zemlja koja isto nije imala vize, nigdje nisu mogli da putuju i poslije pet godina su ih proglasili republikom. Tako da oni nisu baÅ¡ oduÅ¡evljeni poslije monarhije ili carevine da budu republika. Ali, dobro, to je sila istorijskih greÅ¡aka koje su napravljene. No, ono Å¡to je bitno za «Cabares» je da ovo nije politiÄka predstava, iako govori o nekim politiÄkim zbivanjima kao dijelu svakodnevice. Interesantno je da pojedini mentaliteti traže politiÄku formu, jer su joÅ¡ uvijek u tom politiÄkom fazonu, ako mogu da kažem, dok recimo u Sloveniji ljude interesuje stvarno ona intimna ljudska ljepota, ta suÅ¡tina razgovora sa mravima, odnosno sama tematika predstave - problem starenja. Dakle, «Cabares Cabarei» u suÅ¡tini, preko države i braka, govori o starenju. Jer mi kroz te dvije institucije starimo.
A mi smo, ta jedna generacija, nekako, ironiÄno govoreći, pristali da potroÅ¡imo neko vrijeme… Ti si mlaÄ‘i pa nisi potroÅ¡io, ali jedna generacija je potroÅ¡ila deset godina da bi netko napravio neku formu zakona koji se zove država. A da se u suÅ¡tini niÅ¡ta nije promijenilo. Jer, ako bi se napravila dobra propaganda, na televiziji recimo, u trajanju od dva-tri-Äetiri-pet mjeseci, da se ova zemlja proglasi komunistiÄkom, i da se Europa proglasi komunistiÄkom sredinom, ljudi bi pristali. Trebalo bi malo vremena da se naviknu, ali bi pristali da bude komunistiÄka. Isto kao kad bi se napravila kampanja da se ukine privatno vlasniÅ¡tvo. I to se isto može dogoditi. Ako to nekom padne na pamet, to se može vrlo jednostavno sprovesti, samo treba medijski to obraditi i napraviti, malo zaratovati, ili kako se već radi u tim igrama. ZnaÄi, mi smo u jednom momentu povjerovali da ako u rukometu budemo prvi, da sam i ja prvak svijeta. Ja ću se stvarno radovati ukoliko naÅ¡i osvoje prvenstvo svijeta, ali neću smatrati da je time moje dijete pametnije i da treba da dobije veću ocjenu u Å¡koli. A mi podrazumijevamo jedno s drugim, jel’?
Sakrio sam se u umjetnost
- Da li osjećate, na neki naÄin, da Vam je dio života ukraden?
- Hm… Ja sam se sakrio u umjetnost. I mislim da sam u umjetnosti uspio da preživim tu kataklizmu, tu jednu katastrofu. Naravno da i to sakrivanje u umjetnost nosi odreÄ‘ene posljedice svega toga. Ali uspio sam da se nekako grÄevito uhvatim za kazaliÅ¡te i da ne odem iz njega, jer bi me svaka vrsta te realnosti potpuno uniÅ¡tila. I mislim da sam upravo kroz kazaliÅ¡te proÅ¡ao tu jednu fazu. Na svoj naÄin bolnu i teÅ¡ku, ali ipak podnoÅ¡ljivu. Tako da sam, kad se sve to zavrÅ¡ilo, ipak ostao ono Å¡to jesam. Jedan umjetnik, jedan glumac, koji se bavi kazaliÅ¡tem.
- ZnaÄi, promijenili ste život iz temelja, otiÅ¡li u jednu potpuno drugu sredinu, ali uspjeli ste nastaviti se baviti onime Äime ste se željeli baviti.
- Imao sam tu sreću, i upornost. Ne mogu reći donkihotovsku, ali, u svakom sluÄaju, vjerovao sam. Kad sam poÄeo da vjerujem, nisam bio siguran da će tako biti do kraja. Isto kao Å¡to nisam imao, kad je poÄeo rat, nikakvu ideju da ću se ponovo vraćati na neke prostore i biti ponovo na tim prostorima umjetnik. Ali, vidite, svijet je nepredvidiv u nekim stvarima. Barem Å¡to se tiÄe umjetnosti.
- Radite li joÅ¡ uvijek sve one stvari u Austriji, u Salzburgu s djecom na projektu «Thearto», u Linzu na konzervatoriju Brückner kao predavaÄ?
- U Linzu sam ostavio akademiju zato Å¡to jednostavno nisam mogao da uskladim svoje mogućnosti koje su mi se otvarale. Radeći tamo pet godina kao profesor jednostavno sam zapostavio režiju, opciju koja mi se Äinila interesantnom. Drugo, nisam mogao da igram sve Å¡to sam želio i Å¡to mi se nudilo kao mogućnost jer sam bio vezan za taj prostor. Tako da smo napravili sporazum pa smo se na odreÄ‘eno vrijeme razdvojili. I sad se ponovo bavim režijom.
- Koliko je teÅ¡ko, odnosno drugaÄije raditi predstavu ovakvog tipa, kada ste sami na sceni, u odnosu kada je dijelite s kolegama glumcima?
- PoreÄ‘enjem nećemo doći do vrijednosti ili antivrijednosti toga. Mislim da je moja odluka da se bavim recimo ovom predstavom prouzrokovana time Å¡to sam godinama govorio stav, realan ili filozofski ili sentimentalni, o mjestu umjetnika-glumca u nekom prostoru. Tako da sam dobio odreÄ‘eno pravo, slobodu, da govorim i o nekim drugim stvarima koje mi se Äine interesantnim, kao Å¡to su, recimo, brak i država. Sretao sam mnogo ljudi, pa i sebe, koji su u braku bili nesretni, a nisu znali da izaÄ‘u iz njega. Ili drugi, koji su živjeli u državi, novoj ili staroj, a nisu svjesni da su nesretni upravo zbog toga Å¡to žive u njoj, a treba da odu iz nje. Većina nas ostaje i u braku, a usput napravimo joÅ¡ koje dijete, misleći da će ono da promijeni stvari. Ili, ako otputujemo negdje preko vikenda, mislimo da će nam, kada se vratimo s vikenda, žena biti drugaÄija.
- Kažete da poređenje ovakve forme kazališta i one kada scenu dijelite s glumcima nećete doći do toga da je jedan oblik vredniji od drugog. Ali, da li je ovakvo kazalište zahtjevnije?
- Sigurno da je zahtjevnije! Nosi, prvo, jednu odgovornost za to Å¡to govoriÅ¡. I na kraju, treba je i fiziÄki odraditi. Ima mnogo klauzula neuobiÄajenih za glumaÄki naÄin života. Ali one su posljedice odreÄ‘enog razmiÅ¡ljanja. Ako želite to da kažete, onda imate i posljedice toga. Naravno, ovakva forma kakvom se ja ovdje bavim je vrlo rijetka kabaretska forma. Vrlo malo se ljudi bavi time, a jedno druÅ¡tvo je zrelo koliko ima kabarea u svojoj sredini koji mogu da kritikuju to druÅ¡tvo.
Mislim da je bavljenje ovakvim kazalištem vrhunac jednog umjetnika
- Ovisi li uspjeh Vaše predstave o raspoloženju publike?
- Ne. Mislim da je ovo umjetnost, i ne radi se o raspoloženju, nego samo o tome da proÄitaju kôd, da pristanu na to. Zavisi samo o njihovom naÄinu da pristanu na odreÄ‘enu vrstu iluzije. KazaliÅ¡te je iluzija.
- Negdje sam proÄitao da ste se u poÄetku ljutili na Austrijance jer, kao, niÅ¡ta ne razumiju.
- Radi se o tome da im unosite jednu drugu dimenziju kao naÄin razmiÅ¡ljanja. Ljudi teÅ¡ko prihvaćaju drugaÄiji naÄin razmiÅ¡ljanja. Meni nije bio cilj da mijenjam neki svijet, ali sigurno je da sam dolaskom u Austriju donio jedan kapital od 40-ak godina odreÄ‘enog naÄina umjetniÄkog razmiÅ¡ljanja koji je za njih vrlo neobiÄan. Ali upravo se radi o tome koliko će oni napraviti kompromis i prihvatiti jedan dio moje umjetnosti. Ako ljudi veÄeras prihvate moju predstavu, to je jedna izuzetna umjetniÄka tolerancija, da prihvate nekog tko nije iz njihove sredine, nekog tko govori o nekoj formi kazaliÅ¡ta koja je rijetka, za njih neobiÄna i Äudna. Jer kabare, u suÅ¡tini, nosi u sebi i agresivnost, vulgarnost, i poetiÄnost, cinizam, na neki naÄin ruÅ¡i odreÄ‘ene graÄ‘anske norme da bi izgradio neke druge. Ljudi na sve to moraju pristati. Prvih nekoliko pola sata ovoga kabarea je izuzetno lascivno, da bi se ljudi navikli i shvatili da živimo u jednom vulgarnom druÅ¡tvu. Verbalno vulgarnom. Mi danas govorimo otprilike kao “pucaj, ali nemoj da psujeÅ¡ dok pucaÅ¡, to nije lijepo”. Tako da, kad vi opsujete, ljudi se snebivaju. A kad netko nekog ubije, oni kažu, pa dobro, malo se ispovjediÅ¡ i sve bude u redu. ZnaÄi, postoji jedan drugaÄiji odnos do tih stvari, jedan lažni moral. A «Cabares» cijelu predstavu govori o tome da nije vulgarno to Å¡to ja govorim, ni to Å¡to se govori u svijetu, nego mi vulgarno – starimo. A kad doÄ‘emo u starost, mi niÅ¡ta ne možemo promijeniti, mi smo onda na lijekovima, na dijetama.
Mislim da je ono Å¡to mene raduje kada igram ovakve predstave to Å¡to mogu kroz tu formu kazaliÅ¡ta da razmiÅ¡ljam o stvarima koje me muÄe. Mislim da je to vrhunac jednog umjetnika. Da ima mogućnost djelovati kroz takvu formu kazaliÅ¡ta, koja je priliÄno neobiÄna, kada Äovjek Äovjeku govori… O prirodi i životu… I o kosmosu. JoÅ¡ ako postoji mogućnost da igram stalno, nema veće sreće. Ako možemo govoriti o nekoj sreći, onda se u nekom od tih momenata dodiruje taj elemenat. Znate, kada govorimo da neki glumac traje 28 godina… Koje je to bogatstvo! Ali u toj dužini igranja, govorim sada i o glumcu i o «Cabaresu», krije se ne samo neobiÄnost predstave kao takve, nego i jedna upornost. Upornost glumca da putuje, da igra, da radi, da odlazi. I da se tako odupire prostituciji svakodnevnosti. Da ne upadne taj Å¡ablon.
Danas je ljudima popunjen kapacitet tragiÄnosti
- Upravo se iz onoga Å¡to radite, a sada i iz VaÅ¡ih rijeÄi koje govorite, stjeÄe dojam da angažirano nastojite «bježati» od prozaiÄnosti. Mora li svaki glumac biti takav?
- Pa, zapravo, na neki naÄin umjetnost jeste jedna vrsta razbijanja kliÅ¡eja, pogotovo kada govorimo o glumcima. Ali moramo imati u glavi to kakva je pozicija ovakve umjetnosti u druÅ¡tvu i kakav ljudi odnos imaju prema njoj. A onda moramo govoriti i o tome u kojem vremenu je rastao jedan glumac. Ja sam ipak posljedica jednog drugaÄijeg naÄina razmiÅ¡ljanja od danaÅ¡njeg. Ja ipak pripadam jednom drugom sistemu. U moje vrijeme, kada sam se ja bavio pozoriÅ¡tem u jednoj državi, onda je drama kao oblik kazaliÅ¡ta bio vrlo popularan. Zato Å¡to smo kroz njega filozofirali, istraživali, a komedija je bila žanr kojim se nismo baÅ¡ rado bavili. Zato Å¡to smo ipak imali u sebi slobodnog prostora za tragiÄnost. I poÄeli smo da je izuÄavamo. Dolaskom u kapitalizam, ili tranziciju prema kapitalizmu, mi iskljuÄivo težimo ka komediji. Ne bi željeli da gledamo drame, niti tragedije. Ljudi danas i preko medija stalno traže neÅ¡to smijeÅ¡no - “daj mi neku komediju”. Å to znaÄi da je njihov kapacitet tragiÄnosti popunjen.
- Svakodnevicom, zapravo?
- Da. To znaÄi da je ipak možda bolje bilo u onom sistemu, u kojem nismo bili popunjeni tragiÄnošću. U takvom svijetu ja pripadam glumcima koji su obrazovani. Ja imam zavrÅ¡ena dva fakulteta. Puno stvari sam proÄitao, jer sam bio u prilici. Ja sam u svojoj zemlji mogao da putujem gdje sam god htio sa svojim pasoÅ¡em, Äitav svijet sam mogao da obiÄ‘em. Gledao sam sve predstave Petera Brooka. Mogao sam da otputujem u Pariz da gledam predstave koje sam želio. A ekonomski sam bio potpuno stabilan.
- ZnaÄi li to da je status glumca degradiran u odnosu na situaciju u bivÅ¡oj državi?
- Znate, ja sam se morao mnogo baviti istorijom druÅ¡tva ili države da bih pronaÅ¡ao temu za «Cabares». Država uspostavlja odreÄ‘enu silu da bi se uspostavio odreÄ‘eni red. Umjetnost u tom sluÄaju ne može da ruÅ¡i taj red. Ako druÅ¡tvo ide tim putem, a joÅ¡ u suÅ¡tini tog sistema postoji religija kao jedan armirani beton, onda umjetnost doÄ‘e viÅ¡e kao neko sredstvo zabave i koketiranja s odreÄ‘enim idejama, a manje analiza svega toga Å¡to postoji. Jedna mlada država ne može daleko da dosegne do svoje istorije, jer je nema. Mora proći bar sto-dvjesto-tristo godina da bi se to zvalo istorijom. A umjetnost koja nastaje u toj državi ne smije da bude puno razliÄita od ideologije kojom ide politika.
A kada bi se oslanjali na tradiciju, onda bi morali govoriti da smo bili svjetski prvaci kada smo bili u Jugoslaviji. A to danas viÅ¡e nije popularno. ZnaÄi da mi preuzimamo neke vrijednosti iz sistema kojeg treba da popljujemo. Kao Å¡to će netko naÅ¡ sistem da pljuje za pedeset godina. Sve će se ponoviti. A ako nas netko osvoji, on će da sruÅ¡i sve ono Å¡to ga smeta, ono Å¡to je nama možda drago i lijepo. I spomenike, i kulturne institucije, biblioteke i knjige, jer to njemu ne treba. A ako se vratimo na «Cabares Cabarei», onda možemo reći da je istorija, kao Å¡to kaže Voltaire, zbirka falsifikata, prevara i laži.
I kad tako razmišljate, onda shvatite zašto je Cervantesov «Don Quijote» proglašen za roman svih vremena. Kao što «Cabares» kaže, ovaj svijet se ne drži na istinama, nego na zabludama. A zabluda je upravo u tome da komentator na televiziji kaže da nisu oni nas pobijedili, nego smo mi imali loš dan. Ovaj je imao povredu, ovaj je kašljao, ovome žena nije dala, ovaj je bio nesretan… Tako da kvalitet protivnika uopće nije bitan. Nego su oni taj dan svi dobili od svojih žena pa su svi imali inspiraciju. Što nas dovodi u zabludu da mi nikad nismo poraženi.
MeÄ‘utim, materijalizam je jako Äudan. Mi nismo spremni da razmiÅ¡ljamo materijalistiÄki. Mi nismo vaspitani u tom pravcu. Ljudi koji su pristali na materijalizam i roÄ‘eni su tamo, oni tako razmiÅ¡ljaju. Mi joÅ¡ uvijek nismo u situaciji da svak’ sebi plati kad sjedimo i pijemo kafu. A to će sigurno za dvije-tri godine biti ovdje normalno. I onda će nam se smijati neki južni narodi, kao Å¡to se mi sada smijemo Slovencima ili Austrijancima. Materijalizam je jedan Äudan sistem, kojem se Äovjek ne može oduprijeti. Materijalizam je tsunami koji stalno pravi talase. I sve viÅ¡e i viÅ¡e prostora osvaja. Å to znaÄi da naÅ¡e razumijevanje toga nije na tom nivou da mu se adekvatno odupremo.
- Ali, mi smo njega odabrali, na kraju krajeva?
- Nismo ga mi odabrali, mi smo odabrani.
“MeÄ‘uigre od 0 do 24″ - premijera 17. veljaÄe
- Mislite, netko drugi je odabrao za nas?
- Da. No, kad se to stavi u formu kazaliÅ¡ta, onda je skroz drugaÄije. ZnaÄi, ako bih ja govorio svojoj djeci: “Djeco, mi idemo na more i sada pregovaramo s turistiÄkom agencijom gdje ćemo ići na more”. I kad doÄ‘e vrijeme da odemo na more, mi ostanemo kod kuće. Ne idemo nigdje. A ja kažem djeci: “Mi smo sad doÅ¡li na more”. Tako ćemo mi doći u Europu. A nigdje nećemo otići. SimboliÄno, kada to gledam preko teatra kao iluzije, ja razmiÅ¡ljam da ćemo mi otići negdje iduće godine, u Pariz, London… Mi nećemo nigdje otići. ZnaÄi, naÄin na koji se organizuje i manipulira jedna masa je neÅ¡to sasvim drugaÄije. Opet se vraćam na sport. Kada igramo protiv nekog drugog tima, onda njihovi igraÄi «grubo idu prema naÅ¡im igraÄima». A naÅ¡i igraÄi «u okviru fair-playa sportski žestoko se nose sa njima». Ispada da smo mi stvarno cool, a oni - agresivci jedni, divljaci, potpuno bezobrazni, i joÅ¡ je sudija Äesto na njihovoj strani. Ne postoji jedna objektivnost u svemu tome. E, sad, kada to posmatrate kroz kazaliÅ¡te, dobijete neku drugu dimenziju. A onda politika kaže: nemoj da buniÅ¡ ljude.
Svi gledamo one Å¡panske serije. Kako se vole, grle, doživljavaju emocije. To ljudima treba, da prate neÄije živote, jer svoj ne mogu da prate. Ovo je već na nivou kabarea. I zaÅ¡to su u tim Å¡panskim serijama sve krupni kadrovi? Tako da kad gledate imate osjećaj da su oni u sobi kod vas. I svi su lijepi. Kao na reklamama. ZnaÄi, naÄin na koji ulazimo u tu vrstu komunikacije sa svijetom je mnogo brži od naÄina razmiÅ¡ljanja. Ja kada hoću neÅ¡to da kažem svojoj djeci, joÅ¡ nisam niti poÄeo da govorim, a oni kažu: «reci Å¡to si htio reć’». Jer oni razmiÅ¡ljaju preko spotova. Oni za vrijeme jednog spota od tri minute vide dvije hiljade slika. A ja sad stojim tri minute ispred njih, hoću neÅ¡to da kažem, a oni kažu «tata, proÅ¡lo tri hiljade slika, a ti nisi ni jednu promijenio».
- Recite nam za kraj kakvi su Vam planovi. Pretpostavljam da za sljedeće dulje razdoblje već imate rezervirane termine za predstave…
- Kad se doÄ‘e recimo u Austriju, onda Äovjek vidi da ljudi mogu mnogo stvari da urade. Zato Å¡to imaju jednu vrstu organizacije. Kao i kad imate viÅ¡e djece, morate se bolje organizovati. Morate prije ustajati, imati bolji naÄin razmiÅ¡ljanja, prehrane, odnosa… Å to je slabija organizacija, to nastane viÅ¡e problema. Mislim da umjetnik kada se organizuje dobiva potpuno slobodno vrijeme. Ja sam recimo svojim studentima govorio: «Ako ne možeÅ¡ naći neko rjeÅ¡enje za ulogu, navij sat i ustani u tri ujutro. Probaj da razmiÅ¡ljaÅ¡ u tri ujutro». «Aha. Ali ja sam pospan.» «Onda nemoj, ako si pospan. Jel’ ti živiÅ¡ da spavaÅ¡ ili živiÅ¡ da se baviÅ¡ kazaliÅ¡tem?» «Pa živim da se bavim kazaliÅ¡tem». «Onda ustani u tri sata ujutro. Zato Å¡to je to vrijeme koje je atipiÄno za tvoj naÄin razmiÅ¡ljanja. Možda ti baÅ¡ tada padnu ideje o tome.» «A Å¡to ako mi ne padnu?» «Onda legni spavati pa navij sat u Äetiri, možda će u Äetiri biti bolje.» Onda oni kažu: «Pa onda neću Äitavu noć spavati!» «Onda spavaj, duÅ¡o! Spavaj, naspavaj se! Ali nemoj da oÄekujeÅ¡ rjeÅ¡enje za svoju ulogu!» Dakle, pomeri svoje liÄne granice. Pitanje je koliko ih možemo pomaknuti. Ali, poÅ¡to je država obećala da će pomaknuti sve to, zaÅ¡to bih se ja sad uopće trudio. Kad će to ionako delegati da izglasaju, bit će pravilo.
Ja sad radim jedan interesantan tekst u Trstu, “Il Campiello” Carla Goldonija, tekst koji nije uopÅ¡te igran, nije ni preveden na hrvatski, jedan koji se i inaÄe rijetko igrao. Poslije toga bavim se ponovo režijom, idem u Kerempuh. JoÅ¡ smo u pregovorima Å¡ta bi uzeli, ali znamo da će biti jedna klasiÄna francuska komedija.
Ono Å¡to je joÅ¡ interesantno je da 17. veljaÄe u Sloveniji imam premijeru joÅ¡ jednog kabarea. Napravio sam joÅ¡ jedan kabare zato Å¡to mi dogaÄ‘aji koji me sustižu daju odreÄ‘eni potencijal, kapacitet, da se okrenem joÅ¡ jednoj takvoj predstavi. Ono Å¡to je lijepo je da su sve karte za prvih pet-deset predstava rasprodane. Tamo, u Ljubljani, «Cabares» igram 13 godina. Pazite, 13 godina! U tih 13 godina nikad karte nije bilo! I to je neÅ¡to Å¡to Äovjeka stvarno ispunjava. Ja ne mogu kazati da je to sreća, ali to je ipak neka vrsta uzbuÄ‘enja koja vam daje mogućnost da ustanete u dva ujutru, u tri ujutru. Da ne spavam jedan dan, dva dana, tri dana, pet dana, da mi niÅ¡ta nije teÅ¡ko. Jer Äovjek sanja kroz sve to skupa i na kraju dobije joÅ¡ energije. A «Cabares» upravo postavlja pitanje - kad si se ti napunio nekom energijom? Pa da nisi spavao Äitavu noć, a da nisi pio ili bio na nekoj žurci? Kad si radio neÅ¡to cijelu noć, a da nisi bio umoran? Kad si ujutro ustao u pet i oprao suÄ‘e, sredio po kući i otiÅ¡ao na posao? U «Cabaresu» je to jako izraženo - kad si se igrao pola sata? Kad si okrenuo za nekom ženom koja je zgodna, a da tvoja nije rekla «tc-tc». ZaÅ¡to moram da doživljavam seks preko televizije a da ne pokažem ženi da mi se dopada to Å¡to gledam? A to je prirodan poriv, jer nisam ja sad seksualni manijak! Imam poriv do neÄeg lijepog! Kada se dogodilo, kad je komÅ¡ija kupio auto bolji od moga, da sam rekao – nek’ je kupio, nek’ vozi bolji auto.
Dakle, novi kabare zove se “MeÄ‘uigre od 0 do 24″ i govori o svemu onome “izmeÄ‘u” Å¡to se deÅ¡ava u toku dana. Kao Å¡to je moto “Cabaresa” da starimo, tako je moto ovog novog kabarea – sad nije vrijeme, sad nije vrijeme, sad nije vrijeme, sad nije vrijeme, sad nije vrijeme, sad nije vrijeme, sad nije vrijeme - e sad je kasno.
Razgovarao (Varaždin, 7.2.2006.): geeGee
Forum Teatar
January 16, 2006
Prema mojoj maloj anketi, većina ispitanika nije znala odgovoriti na pitanje Å¡to je to Forum Teatar i kako funkcionira pa odluÄih napisati ovaj tekst i pojasniti za one koji ne znaju. Ne bih znao niti ja da baÅ¡ danas nisam s kolegama upriliÄio predstavu u tom stilu, a povodom seminarskog rada iz komunikologije. Na samom poÄetku ovog teksta upozoravam da, iako mi se otac bavio ozbiljnim kazaliÅ¡tarenjem, moja znanja o kazaliÅ¡tu su prosjeÄna.Naime, o Äemu je rijeÄ; klasiÄno kazaliÅ¡te funkcionira po jednom dobro uhodanom sistemu; glumci – publika. Glumci izvode predstavu pod palicom redatelja. PriÄaju priÄu na daskama koristeći se svojim glumaÄkim umijećem, kostimografijom, specijalnim efektima etc. Publika gleda i sluÅ¡a priÄu koju izvode glumci. Dakle, promatraÄi su koji pasivno sudjeluju u cijelom procesu.
U forum teatru situacija je poneÅ¡to drugaÄije. Publika dobiva jednu sasvim novu ulogu. Postaje aktivna.
Na glumcima je, koji najÄešće improviziraju, da ispriÄaju jedan problem. Odglume nekoliko scena bez prekidanja i uplitanja publike. Nakon Å¡to su to uÄinili, poveznik izmeÄ‘u publike i glumaca; Joker, ima zadaću namamiti publiku na suradnju. Publika je ta koja traži rjeÅ¡enje problema. NajÄešće traži naÄin kako da se slomi tlaÄitelj, odnosno onaj koji probleme donosi.
To može uÄiniti na nekoliko naÄina; sugerirajući likovima kako da se ponaÅ¡aju, uvoÄ‘enjem novog lika iz publike, predlaganjem konaÄnog rjeÅ¡enja i propitivanjem pojedinih likova. Ono Å¡to nikada publika ne smije napraviti jest davanje tzv. magiÄnog rjeÅ¡enja ili direktnog mijenjanja karaktera pojedinog lika. Sve to vrijeme Joker ima važnu ulogu, pazeći da publika sudjeluje. On ne smije ponuditi rjeÅ¡enje, ali može navoditi Älanove publike na pravi put.
Joker zaustavlja glumce u bilo kojem trenutku. Oni se zamrznu, a publika ostvaruje komunikaciju s pojedinim likom ili pak donosi rješenje.
U konaÄnici, tlaÄitelj se slomi idejom publike, ili nekim novim likom iz publike, ali bez da mu se promijeni karakter. Presudno je da su glumci spremni improvizirati jer nikad ne znaju kakav će im zadatak publika zadati i koje pitanje će im postaviti. Karakter likova mora biti izgraÄ‘en i glumac ga mora znati dobro braniti.
Bitno je napomenuti da se glumci pripremaju tako što uvježbavaju osnovne scene i moguće zadane, novonastale scene, ali isto tako radeći vježbe povjerenja i vježbe koncentracije. Mora se ostvariti određen nivo razumijevanja i povjerenja između glumaca. Žargonski, treba ih postaviti na istu razinu kako bi improvizacija glatko tekla.
Dakle, generalna razlika izmeÄ‘u klasiÄne i forum predstave je, kako i ime forum kaže, dvosmjerna kazaliÅ¡na komunikacija u kojoj publika ima glavnu rijeÄ, donoseći u konaÄnici najprikladnije rjeÅ¡enje zadanog problema.
Ovaj oblik scenske izvedbe je relativno mlad, a u Hrvatskoj postoji nekoliko kazaliÅ¡nih skupina koje se bave iskljuÄivo ovakvim djelatnostima. Na žalost, medijska eksponiranost podosta izostaje i ljudi nisu Äesto u prilici vidjeti neÅ¡to ovakvo, a joÅ¡ rjeÄ‘e i sudjelovati.
