Gore ne može April 12, 2007

Saši Z. dres hrvatske nogometne reprezentacije July 12, 2006

Nakon duge, teške i iscrpljujuće bitke koja je, kao i SP u Njemačkoj, trajala cijelih mjesec dana originalni dres hrvtaske nogometne reprezentacije osvojio je Saša Zelenović. Tijekom prvenstva izmjenjivali su se lideri na tablici, najduže je na vrhu proveo trećeplasirani Horvat. No pred sam kraj natjecanja po grupama Saša je izbio na prvo mjesto koje je zadržao preko osmine, četvrtfinla, polufinala i sve do finala. Horvat je na kraju zauzeo 3. mjesto dok je na 2. mjestu igrač ili igračica iz kladionice Favorit, profić dakle. Eksperiment Mračnog da sve utakmice odigra 0:0 u potpunosti je propao - Mračni je naime uvjerljivo posljednji sa 41 osvojenim bodom ili 86 bodova zaostataka za pobjednikom. Mračnom kao utjeha može poslužiti činjenica da je jedan od rijetkih koji je pogodio da će utakmica Hrvatska - Japan završiti bez golova. Saši najiskrenije čestitke, a svima ostalima više sreće u nekoj od slijedećih kladionica.
Iako je do početka lige prvaka ostalo još malo vremena pokušat ćemo pronaći sponzore te upriličiti još jedno natjecanje s možda još izdašnijim nagradama.

1. Saša Zelenović 127
2. Favorit 125
3. Horvat 123

Italija je prvak svijeta July 10, 2006

Mediterraneo finale je pripalo Italiji, zasluženo ili ne ostat će predmetom žučnih birtaÅ¡kih rasprava. Po jednima su Talijani prvaci svijeta u valjanju po travi, glumatanju i provokacijama – po drugima su oni nogometno najjači i zasluženo po 4. put slave titulu prvaka svijeta. Istina je negdje izmeÄ‘u no uvijek će biti začinjena subjektivnim navijačkim stavom. Ono Å¡to se dogodilo u 109. minuti utakmice zauvijek će obilježiti ovaj finale. Zidane, jedan od najvećih nogometaÅ¡a svijeta, nakon verbalne provokacije glavom je u prsa pogodio talijanskog braniča Materazzija i dobio crveni karton. Materazzi se naravno sruÅ¡io kao da je pogoÄ‘en iz snajpera. Ovim potezom uličnog Å¡temera oÅ¡tetio je najviÅ¡e svoju reprezentaciju i zavrÅ¡io karijeru crvenim kartonom. Nije mu prvi, poznato je kako je Zidane tankih živaca, ali oni koji prate nogomet znaju i Materazzija kao igrača sklonog svim mogućim prljavÅ¡tinama i podlostima. Njegovi mesarski prekrÅ¡aji i provokacije poznati su u talijanskoj seriji A. U trenutcima kada se dogodio ovaj incident Francuska je stjerala Talijane u miÅ¡ju rupu i opasno prijetila da pogotkom okonča pobjednika i izbjegne kaznene udarce. Zidane je joÅ¡ jučer bio kandidat za prvog čovjeka mundijala, pod njegovom dirigentskom palicom Francuska je izbacila neke od najvećih favorita turnira – Å panjolsku i Brazil, pa onda i Portugal u polufinalu. Sumrak u Zidaneovoj glavi se nije smio dogoditi, igrao je u Juventusu 5 godina, vrlo dobro je znao sve prljavÅ¡tine na koje su pojedini (kažem pojedini) igrači u Italiji spremni. Nije smio nasjesti na provokacije, u pitanju je bio najveći mogući ulog, a to je bila i njegova oproÅ¡tajna utakmica. No nekadaÅ¡nji dečko iz opasnog marsejskog kvarta je popustio pritisku i pao u crnu rupu, potpuni sumrak. Velika Å¡teta, kad su svi već očekivali da će Zidane otići u najvećem stilu dogodio se jedan tužan i mračan kraj. I Materazziju naravno pripadaju “zasluge”, ne branim Zidaneov potez, ali niti on siguorno nikada neće osvojiti neku nagradu za fair-play.
Ovo SP će ostati zabilježeno kao prvo koje nisu obilježili napadači, goledaori – obilježili su ga igrači obrane, kobne sudačke greške i veliki taktičari na kormilu reprezentacija. Bez nedosuđenog penala nije se moglo ni u finalu, valjda je sudac mislio da bi dva dosuđena penala bila previše. Današnji nogomet u kojem većina reprezentacija igra s tek jednim klasičnim napadačem napravio je još jedan korak unatrag. Fizička pripremljenost i beskompromisna obrana postala su glavna obilježja nogometa kakav se danas igra. Čvrsta obrana i kontranapadi uz dodatak što boljeg golmana. Čitao sam negdje uoči finala da će Italija postati prvak između ostaloga i zbog toga što je na prošlom prvenstvu pokradena pa će im to biti sada vraćeno. Na ovom prvenstvu sigurno nije pokradena, protiv Australije im je suđen penalu posljednjim sekundama utakmice iako je cijeli svijet vidio da tu nije bilo nikakvog prekršaja. U finalu pak nije suđen čisti penal za Francuze i povijest se na kraju ponovila. Svakih 12 godina Italija igra u finalu SP-a, ponekad gubi – ponekad slavi.
Južnoameričke velesile, Argentina i Brazil, ispali su već ranije. I tu se povijest ponovila, nikada, još od 1958. nitko osim Europljana ne osvaja prvenstvo na europskom tlu. Brazil je bio skup veličina koji nisu funkcionirali kao tim, a Argentina je imala izbornika koji je sam sebe lišio usluga mladih lavova Messija i Teveza.
Sretni i spretni prvak je Italija. Prvo su iskusno obavili posao s Ganom, onda su gotovo pokleknuli pred reprezentacijom USA i na kraju dokrajčili Češku. Put kroz osminu i četvrtinu finala doveo im je za supranike i dvije najpoželjnije reprezentacije – Australiju i Ukrajinu. Ukrajinu su razbili, Australiju prošli iz nepostojećeg penala. U polufinalu su igrali protiv domaćina, reprezentacije Njemačke. Proigrali su u 119. minuti i zabili 2 gola. Bilo je to nekoliko minuta uraganskog nogometa. U finalu su bili dobri u prvom dijelu, a onda su nestali, Francuska je navaljivala a oni su se branili. Nakon isključenja Zidanea utakmica je dovedena do penala koje su Talijani bolje izvodili i na kraju i pobijedili. Neki će reći da je pobijedila glumačka družina, neki će poput Bože Sušeca slaviti genijalnost talijanskog nogometa. Istina je negdje između – istina je tu negdje među nama.

u sutašnjem broju - Tko je pobjednik Bestselerove kladionice?

Da li se zvijezde rađaju ili stvaraju? June 24, 2006

Nakon hladnog tuša i povratka nogometne reprezentacije vrste u hrvatsku pod okriljem noći, krenuo sam analizirati teoriju koju je prije nekoga vremena američki ekonomist Steven Levitt objavio na stranicama New York Timesa, a koja ukratko glasi; Da li se zvijezde rađaju ili stvaraju?

Naime, ekipa ekonomista je uočila da se u sportu vrlo često događa kako pobjedničke momčadi imaju zanimljivo grupiranje rođendana članova tima. FIFA primjerice, kao datum za kvalifikaciju nogometaša temeljem kojeg oni mogu sudjelovati na natjecanju koristi prvi siječnja. Ideja iza teorije je da ako je primjerice tzv. cut-off datum prvi siječnja, da će tada treneri i selektori prirodno odabirati nogometaše koji su rođeni bliže tom datumu budući da su oni po svojem fizičkom razvoju napredniji od igrača koji su rođeni kasnije tijekom godine.
Analizom datuma rođenja nogometaša rođenih u 1979 ili kasnije (dakle onih koji su stari 18 godina ili manje) distribucija je slijedeća:

Siječanj—52
Veljača—43
Ožujak—35
Travanj—38
Svibanj—38
Lipanj—25
Srpanj—29
Kolovoz—31
Rujan—26
Listopad—35
Studeni—22
Prosinac—27

Promatrajući ovu tablicu, nije teško zaključiti kako je 32.4% sudionika rođeno u prvom kvartalu i dodatnih 25,2% u drugom kvartalu godine, tako da je u ostatku godine rođeno svega 42,5% nogometaša. Ova distribucija definitivno podržava teoriju.

Gledajući tablicu starijih nogometaša, dakle onih koji su bili stariji od 18 godine na datum 1. siječnja 1979 godine, distribucija je slijedeća:

Siječanj—22
Veljača—23
Ožujak—22
Travanj—23
Svibanj—27
Lipanj—31
Srpanj—29
Kolovoz—36
Rujan—34
Listopad—27
Studeni—32
Prosinac—29

Iz ove tablice je lagano uočljivo kako je distribucija datuma rođenja starijih nogometaša podjednaka tijekom cijele godine, iako je većina grupirana u razdoblju od srpnja do rujna.

Promatrajući hrvatsku reprezentaciju nije teško zaključiti kako ona osobito prati ovu teoriju, naime gledajući naše nogometaše mlađe od 18 godina, nije teško uočiti kako su Pletikosa, Vranješ, Babić, Klasnić, Serić i Bošnjak rođeni u prvom kvartalu godine (dakle, 50% igrača mlađih od 18 godina na dan 1. siječnja rođeno je u prvom kvartalu godine), dok je kod igrača starijih od 18 godina taj podatak bitno drugačiji i iznosi svega 25%).

Ako si date truda i downloadate excel tablicu sa svim igračima nogomentnog prvenstva (a možete je pronaći ovdje), tada možete na kraju prvenstva usporediti ovu teoriju sa dobnom strukturom pobjedničke momčadi, malo igranjem sa sortiranjem, uočio sam kako je 54% svih igrača mlađe od 18 godina, dok je taj odnos primjerice momčadi Brazila, koju svi smatraju favoritima svega 36%.

Puno više podataka o ovom fenomenu možete pročitati na Freakonomics blogu.

Tomiću - ne izlazi večeras ni na balkon June 22, 2006

Dokotrljali smo loptu do treće utakmice. Znali smo unaprijed da će vjerojatno baš ova večerašnja utakmica odlučivati tko će uz Brazil u osminu finala. Mediji su nas iscrpno pripremili za ovaj događaj, skoro da je do u detalje izrađena genetska mapa reprezentacije Australije. Naši sportski novinari su dokazali da su svi Australci zapravo – Hrvati. Jedino još nismo ništa dokazali Gusu Hiddinku, ali dolijat će i on. Već je prokazan da na treninzima psuje po naški, baš kao i svi ostali Australci. U isto vrijeme Kranjčar je odbacio sve špekulacije oko toga da su neki Hrvati zapravo Australci. Svi Hrvati su Hrvati, da, čak i Džo Šimunić i Džo Didulica. Oni su ništa drugo nego 2 Josipa. U daljnjim istraživanjima ministar Primorac će dokazati da većina čovječanstva vuče porijeklo iz Hrvatske. Iz znanstvenih krugova taj rad će naići na divljenje i odobravanje baš kao i njegovi raniji radovi.
Što se tiče same utakmice nema nikakve dvojbe oko pobjednika. Glatko ćemo pobijediti, možda čak i sa 2 gola razlike. U prvoj utakmici protiv Brazila uputili smo 9 udaraca na gol i od toga 3 u okvir gola, nismo imali sportske sreće. Na utakmici protiv Japana smo pojačali pritisak i uputili ukupno 16 udaraca na gol, od čega 6 u okvir gola plus smo promašili i penal.
Brazil smo pobijedili u kornerima 7:5, a Japan čak 11:5.
Sve je dakle jasno, brojke su neumoljive – svaki naš slijedeći udarac prema golu ima velike šanse da bude – gol. Po zakonu velikih brojeva i spojenih posuda mora i nama sunce jednom svanuti. Australija je već dala 3 gola na prvenstvu, a imaju i 1 pobjedu, oni su dakle sve to već prošli i nema potrebe da se dalje dokazuju.
Ako ih već netko i bude prisiljavao da krenu u napad proradit će u svakom Australcu njegovo hrvatsko srce i lopte će letjeti svugdje samo ne iza Pletikosinih leđa. Naš drugi golman na terenu, Švarcer, koji igrom slučaja i nesretnih okolnosti brani za Australiju, neće baš poginuti u nastojanjima da spriječi udarce Olića i Prše. Tu su i navijači kojih će biti 30000 Hrvata, a ostatak su i onako Australci koji svi vuku porijeklo iz Hrvatske. Ne vidim kako možemo izgubiti današnju utakmicu. No ni tu nije kraj, osminu finala isto glatko prolazimo. Protivnik će nam biti ili Italija ili Gana ili Američani ili Češka. Talijane i Američane smo već pobjeđivali, Gana je mlada i neiskusna, a Česi opet prestari i izranjavani. Eto nas u 2 poteza u četvrtfinalu. Ante Tomić je izjavio nedavno da mu je s jedne strane drago da Hrvatska ispadne na velikim natjecanjima jer više neće nitko iz kalašnjikova pucati od sreće u zrak. Tomiću – ne izlazi još van, pogotovo ne večeras. Čak ni na balkon.

Vratiti obitelj na stadion? June 18, 2006

Za vrijeme nogometne utakmice SAD-Italija (koja je usput rečeno, nešto najluđe što se do sada na Mundijalu moglo vidjeti) stadionske su kamere po običaju švrljale po prepunom gledalištu Vražjeg kotla zumirajući pomaknute likove i obdarene ljepotice. Dakle, uobičajen folklor ovakovih manifestacija.

No u jednom je trenutku kamera uhvatila nešto neuobičajeno za takav uzavreli ambijent – plavokosu možda dvogodišnju bebu navijača (?) u naručju roditelja navijača.

Idilična obiteljska slika rekli bi - da nije bilo činjenice da se baš u tom trenutku na terenu doslovno prolivala krv, a jedna polovica gledališta je drugoj polovici htjela učiniti baš isto.

Mjesto za bebu? Nipošto! Štoviše, prizor nevinog djeteta i prizor agresije na djelu, groteskno su se razilazili.

U zadnje vrijeme kroz naše se medije provlači teza o ´nužnosti povratka obitelji na stadione´. Organiziraju se kojekakvi humanitarno-zabavni nazovi spektakli (čitaj: Derbi) koji su ruku na srce samo poligon za reklamu lokalnih politikanata koji cijelom problemu hrvatskog sporta uopće ne pristupaju ozbiljno i s namjerom da ga riješe. Zašto nametanje teze o ´nužnosti povratka obitelji na stadione´ smatram čistim politikanstvom?

Zato što se promicanjem ovakovih parola uopće ne rješava srž problema modernog sporta. Neće samo isprazni poziv nekoga da obitelj dođe na stadion - tu obitelj i dovesti na stadion!

Uostalom, zar je obitelj ikada i bila na stadionu? Budimo realni, tu i tamo očevi bi poveli svoje muške potomke na koji ogled, ali da su kompletne obitelji išle na utakmice - mislim da o tome u našem patrijahalnom društvu nikad nije bilo ni govora (i ne samo u našem). Za dolazak obitelji na stadion trebaju se stvoriti neki preduvjeti kao što su sigurnost, mir, nedostatak ikakove agresije u ikojem pogledu, zaštita mlađahnog potomstva, a tko to danas može garantirati? Takvoga nema.

Tek se promjenom cjelokupnog mentalnog sklopa današnji čovjek može, od pojedinačnog agresivnog ljubitelja sporta prebaciti na – miroljubivu obiteljsku zajednicu koja prati sport.

O kakvom je mentalnom sklopu riječ? Pa uzmimo za primjer spomenutu utakmicu SAD-Italija. Promotrimo je sa svih strana, tu imamo što?

Na terenu imamo dva tima koji se bespoštedno i krvnički tuku za pobjedu, dva tima koja su sebi za cilj postavila samo jedno – pobjedu, a cijena koju su spremno za to platili (tri crvena kartona, razbijena arkada, bezbroj prekršaja) je - fair play. I to se smatra normalnim.

Zatim sljedeće što imamo je publika (što na tribinama što pred TV i radio prijemnicima), navijači. Navijači koji svoje timove podupiru u krvničkoj igri isto tako agresivnim, ratničkim, zaglušujućim navijanjem, skandiranjem, psovanjem, prosipanjem različitih izlučevina itd (pogledati sliku). I to se isto smatra normalnim. Ta ajmo samo pokušati zamisliti navijanje bez onog moćnog ´muškog huka´, bez one snage i žestine (´Tko ne skače nije Čeh´ u usporedbi sa ´U boj, u boj za narod svoj´, smiješno zar ne?).

Zatim imamo i novinare, reportere, voditelje, koji o utakmici izvještavaju koristeći ratnu terminologiju kao da se javljaju sa bojišnica Iraka (´teški boj, rovovska bitka, do zadnjeg čovjeka, ginu na terenu…´). I to se opet smatra normalnim.

Sve se to smatra normalnim, odnosno taman dopuštenim za ovakve masovne spektakle – i eto o kakvom cjelokupnom mentalnom sklopu govorimo.

Sve dok se ovakav pristup sportu smatra normalnim, roditelji koji vode djecu na ovakva zbivanja – ispadaju nenormalni.

Da bi došlo do promjene o kojoj naši politikanti govore (i tako skupljaju predizborne poene), da bi ta obitelj došla na taj stadion, da bi to dijete sigurno došlo i otišlo sa njega, treba mijenjati –mentalni sklop igrača sportaša, mentalni sklop gledatelja, mentalni sklop komentatora, mentalni sklop današnjeg društva. A u to se baš ne uzdam.

Ko te ljubi dok ja haklam June 18, 2006

Naše nogometno iskrcavanje na Normandiju nije do kraja uspjelo. Recimo da smo se uz minimalne gubitke prebacili na rezervne položaje odakle moramo zaskočiti slabiji, ali zato fanatičniji Japan. Mediji su žurno prenijeli vijest da je u našem kampu došlo do svađe, ali nitko ne donosi detalje. Možda je to samo finta za Japance, da se malo opuste prije ogleda danas u 15:00, a možda je stvarno došlo do svađe. U navodnoj svađi su sudjelovali Šimunić i Klasnić, a po nekima i Robert Kovač. Suigrači kolegijalno nisu htjeli hraniti medije detaljima, a ovi opet nisu ništa išli izmišljati pa će sve biti zaboravljeno jednom glatkom pobjedom.
DosadaÅ¡nji tijek prvenstva su baÅ¡ kao i prije 4 godine obilježili suci svojim katastrofalnim dijeljenjem nepravde. FIFA inzistira da u sudačkim redovima bude svega i svačega i usput daje nebulozne instrukcije. Tako npr. igranje rukom u 16-ercu viÅ¡e nije penal. Nabrojao sam do sada 3 igranja rukom u 16 metara i niti jednom se niÅ¡ta nije dogodilo. Ni dosta prekrÅ¡aja i povlačenja u magičnih 16 metara se ne sudi. Od nogometa se vidjelo malo, najopasnijima su se pokazali Argentinci koji su u 2 susreta zabili 8 golova i faktički se proÅ¡etali “skupinom smrti” koja to viÅ¡e nije. KomÅ¡ije iz SCG su proÅ¡li katastrofalno, isto su se namrtvo isposvaÄ‘ali, skoro i potukli meÄ‘u sobom.
Nova skupina smrti je nastala jučer kada je rastrčana reprezentacija Gane razmontirala Češku, a Američani s 8 igrača u polju pružili herojski otpor Italiji (povlačenje talijanskih vojnika iz Iraka očito nije leglo u pravo u vrijeme). Utakmicu je obilježio i kriminalni, divljački De Rossijev udarac laktom u lice McBridea. Do kraja utakmice vodio se pravi rat na terenu a šminkerski Talijani nisu uspjeli pobijediti tako da im je plasman u osminu finala sada potpuno neizvjestan.
Što s tiče navijanja naši su apsolutni šampioni, svi drugi navijači su u usporedbi s našima tek kazališna publika. U divljanju i huliganizmu prednjače domaći navijači koji su do sada vinovnici najvećih nereda. Englezi su do sada bili mirni i bezopasni poput bubamara, Poljaci koji su uz nas i Srbe prokazani kao najopasniji odlaze doma skupa sa reprezentacijom. Odlaze i navijači SCG iz istih razloga. Dođe li do utakmice Engleska – Njemačka domaći organizatori će valjda poslati vojsku da osigurava liniju razdvajanja između zapadnoeuropskih navijačkih plemena.
Prvi favorit prvenstva, Brazil, ima problema s Ronaldom. Navodno je čovjek gojazan i slabo igra, a ne smije nitko da ga stavi na klupu jer lovi golgeterski rekord. Kod Ronalda su problemi počeli davno, još u Milanu. Problemi su bili ljubavne prirode, navodnu mu je Seedorf „ulazio u verenicu“ baš kao što je navodno onaj beogradski šaner iz filma „Kad porastem biću Kengur“ ulazio u Batistutinu djevojku. Ronaldo opet ima nekakvu manekenku i normalno – čovjek je ljubomoran. Ko zna šta ona radi dok on igra protiv Hrvatske.
Masa golova na prvenstvu pada u posljednjim minutama utakmica tako da ćemo morati danas Japan natrpati u prvih 45 minuta. Predviđam 2-3 razlike za nas i remi Australaca i Brazilaca.
Od nogometa ne stignem ništa drugo pogledati, sve aktivnosti sam sveo na minimum. Stigao sam samo pogledati Hloverkinu emisiju o blogu, gospođa Flander je stalno ponavljala jedno te isto o zamkama koje donosi internetiranje, Matija je iznosio pozitivne strane bloga kao i Opaljena koja je jedina branila boje blogera. Na kraju je kolumnist T-coma, mislim da se zove Bojan Mušćet, spomenuo i Bestseler kao primjer medija kojeg uređuju blogeri. Onda su svi kimnuli glavama i krenula je odjavna špica. Eh, da, i Hlo ozbiljno razmišlja da otvori blog i da „blogira“.

Hrvatska - Brazil, može li David srušiti Golijata? June 13, 2006

Danas je dan D, naše nogometno iskrcavanje na Normandiju. Večeras u 21:00 ulice svih gradova po Hrvatskoj bit će puste poput površine bilo koje puste planete u galaksiji. Počet će veliki obračun nogometne reprezentacije Hrvatske protiv peterostrukih prvaka svijeta i kako reče jedan novinar jučer – najskuplje sportske momčadi koja je ikada hodala svijetom. Brazil ili legendarni Selecao, kako ih još zovu, ima u svojim redovima sve same nogometne čarobnjake koje predvodi zastrašujuće moćni kvartet Ronaldo, Ronaldhino, Adriano i Kaka.
Malo toga nam ide u prilog. Kao prvo Brazil pune 72 godine nije izgubio utakmicu na otvaranju svjetskog prvenstva, a bili su na svim do sada održanim svjetskim prvenstvima još tamo od 1930.
O njima se zna sve, oni su toliko jaki i moćni da su odigrali svega 2 zajebantske pripremne utakmice. Njihovi treninzi su otvoreni za javnost jer nemaju što kriti. Sve se zna kad je riječ o Brazilu, nema tu nikakvih tajni. Znamo šta jedu, na kojem boku spavaju, koga je od njih varala žena, koja auta voze, gdje su rođeni, gdje igraju, koliko su golova postigli, znamo brojeve na njihovim žutim dresovima, znamo i kako proslavljaju pogotke … sve.
Međutim oni o nama nemaju pojma. Ili bar neki od njih, poput izvjesnog Cicinha. Pita ga jedan naš novinar jučer jel možda čuo za nekog hrvatskog igrača, barem jednog jedincatog.
„Ma jok“ veli nadmeni Alien u žutom dresu. Pa baš nikoga brate? Nikoga!
Kakva razina samopouzdanja, kakav bezobrazluk. Sve do tog trenutka sam bio žalosno uvjeren da su nam šanse manje od makovog zrna. Nakon što je Cicinho izjavio da nije čuo niti za jednog našeg igrača počeo sam odjednom vjerovati da možda ipak postoji jedan mali prolaz, nekakva jebena pukotina veličine mišje rupe kroz koju bi se naša repka mogla provući i ostati neporažena večeras.
Ako su Brazilci do te mjere nadmeno samouvjereni i sigurni da će nas razvaliti večeras možda im se takav pristup može obiti o glavu. Možda je to naša šansa. Mogao bi proraditi nekakav neviđeni inat, dišpet, kod naših igrača pa da i mi njih probamo napasti, opaliti koju loptu po golu. Nekakav slobodnjak s jedno dvajs – dvajsdva metra da izvede Srna pa da Dida zapliva kroz zrak poput debelog šarana, a lopta mu fijukne pravo pod prečku i zakoprca se u mreži.Iako ovdje ne vrijedi čak ni ona Katalinićeva poznata izjava „Pa i oni su ljudi, ne lete“, jer po svim pokazateljima Brazilci za silu mogu i poletjeti, ipak sam uvjeren da postoji ta jedna mala mišja rupa nade za nas. E koja bi to fešta bila, bilo bi ko onda kad je otpisani izraubani Ivanišević filmski, poput Doca Holidaya, došao niotkud i ušao u legendu osvojivši Wimbledon. Bila bi to fešta nad feštama. Ne moramo pobijediti, ali recimo da bude nekih ravnopravnih 1:1 ili 2:2. Vjerujem da bi Cicinho, momčić rođen 1980., nakon toga zapamtio barem tog jednog ili dvojicu strijelaca..

74 natjecatelja u borbi za dres repke, igre mogu početi June 9, 2006

Svjetski nogometni festival može početi. Za par sati, točnije u 18:00, na teren će istrčati reprezentacije domaćina, Njemačke, i Kostarike te tako otvoriti svjetsko prvenstvo. Naši su odigrali 4 pripremne utakmice i osim prve gdje smo razbili pomlađenu Austriju nismo pokazali ništa što bi nas uvjerilo da možemo daleko dogurati. Uslijedio je mršavi remi protiv Irana u Osijeku gdje smo iz penala izjednačili tek u 95. minuti utakmice, pa onda poraz od Poljaka i za kraj još jedan poraz od Španjolaca.
Nadajmo se da ćemo utakmice u grupi odigrati znatno bolje i proći skupinu koja je btw. u početku izgledala lagana, a kako je vrijeme odmicalo Australija i Japan su se nametali kao puno ozbiljniji suparnici, o Brazilu da ne govorimo. Japan je vodio protiv Njemaca 2-0 pa su onda ipak primili 2 gola, a Australci su odigrali s Nizozemcima 1-1, na njihovom terenu.
Bestseler je prigodno uz SP pokrenuo kladionicu, a prognoze su se mogle slati do 12:00 sati danas. Prijavilo se ukupno 74 natjecatelja koji su pravilno i na vrijeme poslali prognoze. Najboljega od njih na kraju čeka originalni dres reprezentacije Hrvatske. O trenutnom poretku igrači se mogu informirati odmah po završetku svake utakmice, potrebno je samo logirati se i vidjeti kakvo je trenutno stanje.
Obzirom da za vrijeme igranja prvenstva zamiru gotovo sve aktivnosti možda ni Bestseler neće raditi punom parom, ali kako među našim autorima ima i onih kojima nogomet ne predstavlja ama baš ništa u životu vjerojatno će se ipak nešto i dalje događati ovdje.

Igre mogu početi.

Žene i nogomet, dobitna kombinacija! May 28, 2006

Svaka čast Tici, ali ne može to tako! Ne može i gotovo! Tako kaljat ugled žemskog roda, pa to je neviđeno! Mi žene - pa da se ne kužimo u nogomet, ej?! Mi žene! Mi žene da od dosade glancamo WC i u friđu tražimo masku za lice dok na TVu ide Svjetsko?!

Pa kakva je to provokacija žene moje! Koja uvreda! Koji podmukli udarac iz vlastitih redova! Koji autogol! Koja stativa! Koji ofsajd BOK TE MAZO!

Ali neka, neka! Na vrijeme sam uspjela prepoznati Ticino subverzivno djelovanje u domaćim redovima! A sada ću i stati na kraj tim opasnim dezinformacijama.

Dakle narode ČUJ I POČUJ!!! Objavljujem sadržajan demanti u kojem nepobitno dokazujem da žene Rvacke iliti rvacke žene - prate i štoviše kuže nogomet! (dotle muškinjosi mogu gledat slije)

Žemsko pa da ne zanima nogomet, veliš!? Ej stani malo drugarice Tico – JA SI UTVARAM da me nogomet zanima, skjuzemua! Ovaj izvorni primjerak žemskog rvackog roda gledao je svaku utakmicu (svaku!) prošlog prvenstva, a bogami i pretprošlog sivuple! Aj me samo pitaj, aj – bilo što o nogometu, bilo što, aj! Sve znam – sve!

Jedanesterac, šesnesterac, gol, zaleđe, centar, Ćiro, kapa, ofsajd, karton, zadnji red, napad, sredina, Caca, Zico, Pele, Kuku, Zidani Zidan, Mumu, Bubu, Lulu sve ih znam poimence majku in koliko god da ih ima, sve ih znam kao da je bitno kako se zovu!

Ona će meni, meni koja sam gledala i one Nigerijce, Gvajance, Marokance kao da je bitno koji su, samo znam da su bili crni i iz Afrike i da se svaki drugi zvao Baba ili Dido ili neki Bapu Dida.. Ali Dida.. ili Ali Baba kao da je bitno kako se zvao i velim - neće meni neko reć da sljedeći mjesec lakiran nokte samo zato šta sam žemsko! A sve ih znam, vidiš da ih sve znam, samo pitaj!

Sličice! Ehe-heee! SLIČICE! Prava Rvatica skuplja sličice i pažljivo ih lipi u album (curke, ako su samolipljive onda ih NE triba lizat!) tako da rub ne prelazi onu crtu jer kad pređe onda ih je zajebano odlipljivat jer se znaju poparat. Prava ih Rvatica ima sve, sve! (Kako ja jesan prava Rvatica onda mi fale još samo Finska, Švicarska, Hrvatska, Francuska, Češka, Njemačka, Srbija, ona plavo-žuta ne znan čija, Australija, S.Arabija, Turska, ona neka sa mačem, Argentina, pa neka šargopirasta, pa šta je ovo neki orao a nije SAD, pa neka opet neka. Samo mi još te fale da popunim album, ali inače ih sve imam, svih pet! A nađe se i poneki razgolićeni jeli.. nogometaš, zapravo desetak, ruku na srce možda i dvadesetak, majkuin kad su zgodni).

A pazi ovo! Svaka u nogomet zaljubljena Rvatica zna i sljedeće. Pazi sad kako znam, saš ti vidit, samo čekaj.. dakle svaka Rvatica zna da recimo.. evo recimo Španjolska od 40 mil. stanovnika ima 800 000 registriranih nogometaša, dosadašnji nastupi na SPu-11 puta, 1934, 50, 62, 66, 78, 82, 86, 90, 94, 98, 2002, najbolji rezultat 1950.-4.mjesto, izbornik Luis Aragones!!! A i sve ti ostalo prava Rvatica zna, sve što piše na poleđini i drugih sličica. Aha! Eto ti sad ribanje WCa! Sve ti ja znam, sve!

Pitaj, samo me pitaj, može i podpitanje.. evo na primjer driblanje! Šta je to driblanje, a?! Recimo šta bi ti rekla da sad siđe mali zeleni i pita jednu prosječnu kućanicu Rvaticu šta je to driblanje, šta bi ona rekla, ti garant sad misliš jadna žena zbunjena šta ona zna šta je driblanje. Eeeeeeeeeee moja ti, ali prevarila bi se! Prava Rvatica, šta ti je prava Rvatica gledaj sad, gledaj sad vamo, kad ti ona krene, ej! Kad ti prava Rvatica krene, kad ti krene ona: To ti je ono kad loptu ide ono nogom, pa je onako zahvati jeli, pa je mrvu potkopa, pa je malo pribaci, pa je opet ono malo vamo-malo tamo jeli, malo onako kao da je bitno kako… Aha – jesi vidila! Šta ti je Rvatica! Šta je dribling!

A tek Navijački jogurt! Pazi vamo - prava Rvatica će uvijek, ama uvijek pa daklem i u kupovini navijati za svoju reprezentaciju! Ona će uvijek pri kupnji npr. jogurta domoljubno i navijački kupiti - Navijački Jogurt Z´bregov s crveno-bijelim kockicama na aluminijskom poklopcu! Ama ni voćni, ma ni sa žitaricama, pa čak ni onaj tekući onaj tamo neki AB sa laktozom za bolje sr.nje - nego samo Navijački sa kockicama na poklopcu! Crven, bijel, bez plav – to je Rvat zdrav! Eh, šta ti je Rvatica!

I pazi sad - konačni dokaz! Maca Maradona! Maca Maradona čovječe! Rvatica, nogometašica, žemskinja (malo zarasla dobro, ali žemskinja). Da vidiš ti kad Maca krene, kad krene Maca tu trava ne raste žene moje i jebeš štiklu šta će joj kad ima kopačku! Pa kad Maca krene malo na gol, pa malo u napad, malo u ono kako se ono zove.. ma ono unutar onoga.. znaš onoga di lopta.. pa je onaj šutne.. loptu a ne Macu, uglavnom, uzor svih pravih domo-nogo-ljubnih Rvatica uz parolu – noge ne depilirat ma golgeteru asistirat!

I s ovim aj rest maj kejs. Vidiš, vidiš Tico kako tvoja provokacija ne može proći lišo! Vidiš šta je Rvatica, vidiš šta je nogometno znanje! Vidiš kako će se Svjetsko pratit!

A ona će meni da se mi žemske ne kužimo u nogomet, pih. ;0)