Volonterski kampovi u Hrvatskoj 2007 March 6, 2007

Volonterski centar Zagreb je nevladina, neprofitna organizacija čije su glavne aktivnosti organiziranje međunarodnih volonterskih kampova i međunarodna razmjena volontera.
I ove godine organiziramo 18 volonterskih kampova diljem Hrvatske na kojima će sudjelovati oko 150 međunarodnih i lokalnih volontera/ki. Kampovi se održavaju tijekom ljeta 2007.
Volonterski kampovi su jedinstveni oblik volonterskog rada koji omogućava okupljanje ljudi iz različitih zemalja i kultura kako bi živjeli i radili zajedno na projektima koji doprinose lokalnim zajednicama u kojima se oni održavaju. Svrha je kampova ostvariti vidljivi pomak i promjenu, riješiti konkretne probleme i zadovoljiti opće potrebe lokalne zajednice.
Zato se i organiziraju na inicijativu lokalne zajednice kada se definira problem ili potreba koji se može riješti na ovaj način.
Pozivamo Vas da u Vašim medijima objavite najavu naših aktivnosti koje promoviraju volonterski rad kao jedan od načina rješavanja problema te mnogobrojnih mogućnosti za razvoj pojedinaca. Na taj način želimo uputiti mlade na postojanje ovakovih akcija koje čine spoj interkulturalne razmjene, zabave i korisnog rada.
Isto tako vas pozivamo da medijski popratite naše kampove.
Za sve detaljnije informacije, kao i eventualne posjete kampovima slobodno nam se obratite na uredsku adresu.

Srdačan pozdrav,

Tomica Vrbat
Odnosi s javnošću
Kontakt:098/779 697

Porezna rapsodija February 15, 2007

Ovo mjesto je shithole.

Prvo sam ujutro morao ići po poreznu karticu (zakaj se to zove kartica kad je na onom jadnom perforiranom printer-papiru formata A4?) u firmu koja nam obračunava poreze jerbo mi to sami plaćamo poÅ¡to institucija u kojoj sam zaposlen prema zakonu to ne mora raditi pa niti ne radi. DoÅ¡ao sam na njihovu adresu u jednoj od najprometnijih zagrebačkih ulica, dakle ne u nekom slam-u, već relativno blizu centra naÅ¡e metropole, i ogledavao se kao posljednji mutavac u potrazi za tablom na kojoj piÅ¡e ime računovodstvenog servisa. Ali kurac. Pitam portira u zgradi do, frajer naravno nema pojma. Pitam u dućanu u ulazu do, oni nisu čak ni sigurni da li je to taj broj a po skurenim facama prodavačica bi se dalo zaključiti da nisu sigurne niti da se nalazimo u ulici u kojoj se nalazimo. Onda opet izaÄ‘em na ulicu i gledam; vidim nekakve veže koje vode u Å¡ljunkom i blatom pokrivena dvoriÅ¡ta s onim starim, drvenim garažama i mislim si: ako očekujeÅ¡ da tu naÄ‘eÅ¡ taj računovdstveni servis, onda si fakat poludio. Nakon očajničkog poziva upućenog kolegici, ispostavi se da je “to sigurno tu negdje” i onda popizdim i počnem obilaziti te opskurne haustore i veže, čime sam privukao sumnjičave poglede svakog poÅ¡tenog prolaznika na ulici. Na kraju zamaknem za neki ugao i iza izbočenja na zidu zgrade naÄ‘em ulaz i, konačno, tablu na kojoj nekakvim tužnim fontom, anemično plavim slovima na sivo-bijeloj povrÅ¡ini piÅ¡e ime poduzeća kojeg sam tražio. Ne mogu niti početi objaÅ¡njavati kakva me tuga obuzela pri pogledu na taj ulaz. Siva iskidana fasada, drvena vrata s oguljenom bojom, miris vlage i nekih zajebanih detergenata i sredstava za čišćenje podova na bazi varikine, isčupani radijatori na kamenom stepeniÅ¡tu, svijene Å¡ipke od gelendera, itd, itd. Nagovorim se na penjanje na drugi kat i upadnem u ured nekakvim neopisivo potroÅ¡enim babama kojima može biti 40 a i 60 godina, i sve one me gledaju s potpunim nerazumijevanjem o čemu ja tu pričam. Pa dobro, rekoh, jel vi radite računovodstvo za moju dičnu instituciju? Nastane kratka Å¡utnja a onda potvrdiÅ¡e. Pa je li tu neko pričao s mojom kolegicom tom i tom oko PK kartice toga i toga, tj. mene? Pa da, jedna od njih se neÅ¡to mutno prisjeća, ali o čemu, o čemu… pa o PK kartici, velim ja, valjda o jebenoj pk kartici, o čemu drugom ste mogli razgovarati, vi ste jebeni računovodstveni servis koji obračunava jebene poreze zaposlenicima moje jebene institucije. Gledaju me one joÅ¡ neko vrijeme tako sa svojim tupim pogledima punim priguÅ¡ene agonije od neurotičnog i prilično besmislenog razračunavanja poreza i olakÅ¡ica pod stalnim pritiskom presumpcije krivnje (jer svi mi koji sami obračunavamo poreze se unaprijed smatramo krivima i naÅ¡e prijave su zapravo naÅ¡a obrana pred straÅ¡nim sudom porezne uprave) a onda jedna od njih počne kopati po jednostavno prevelikoj hrpi papira raznih formata, boja i kvalitete te sasvim slučajno iskopa nekakav list i okrene ga meni te upita “je li to to?” a ja velim je, dajte mi to, jebe mi se i da nije, samo da konačno izletim iz te sobe ispunjene rijetkim duhanskim dimom (u osam jebenih sati ujutro) i teÅ¡kom brigom oko ispunjavanja kretenskih formulara, Å¡to je proces koji u tom neopisivom neredu može ispasti dobro i točno  amo pukim slučajem.

Izađem tako i mislim si kako je ovo pravi trenutak za izvadit pljugu i zapalit, onako zamišljeno, na sivoj ulici s prizorom beznadežnog prometnog zakrčenja pred sobom, pod sivim nebom, s dosadnom kišom koju osjećam na faci, i stisnutim očima kroz dim promatrati sav taj jad. Onda se sjetim da ne pušim pa počnem vrtjeti nekakve glupe analize u svojoj glavi. Eto, živimo u vremenu te famozne informatike, i kad bi sutra nestalo struje, pola ekipe bi izgubilo svoje račune, poreze, vlasništvo, pa čak i identitet. A opet, uzrok mog posjeta ovoj tužnoj računovodstvenoj instituciji je taj što porezna uprava na dan 9. siječnja nije uknjižila moju posljednju uplatu poreza na dohodak, koju sam izvršio 30.12. prošle godine. Ne samo da nisu uknjižili uplatu, što im se može oprostiti (nekom je promaknula na izvodu, stigla je prekasno za obradu itd.), već nisu uknjižili niti moje zaduženje, pa je po njima ispalo da sam u prošloj godini radio 11 mjeseci. I nitko živ nije skužio grešku. Ni porezna uprava, ni ta računovodstvena firma (čudi me baš). Drkaju nas bezveze, a na kraju sva ta hrpa papira koju predajemo i te neuroze koje se razvijaju pred kraj 2 mjeseca, što je rok za prijavu poreza za prethodnu godinu, nemaju baš nikakvu svrhu. Jer se lijepo može pogledat kolike su ljudi plaćali doprinose za zdravstvo i mirovinsko, iz toga izračunat bruto plaću pa provjerit da li uplaćeni porez na dohodak odgovara bruto plaći (uopće ne mogu vjerovat da sam ušao u ovu tematiku sad). I sve to može izvrtit moj PC na poslu bez da mi šaljivi video-klipovi koje buljim zastanu niti na mikrosekundu. I onda ljude kod kojih se pojavljuje razlika zamole da im dostave potvrde o olakšicama ili dodatno zarađenim honorarima, a ostale ostave na miru. Jer oni ionako ne provjeravaju da li netko lažira svoje prijave, što znači da čitava ta porezna uprava jedno četiri mjeseca u godini samo zbraja ono što je već napisano na papirima, a pošto se u posljednje vrijeme to sve radi u Excelu, provjeravanje tih izračuna je sasvim izlišan posao. Čitava stvar bi imala smisla kad bi država provjeravala prihode po svim računima i uspoređivala s uplaćenim porezima, što je također posao kojeg može obaviti jedna prosječna konfiguracija laptopa preko GPRS veze, s neke od jadranskih plaža, za otprilike dvadeset minuta.

Koliko su ta sranja opasna dovoljno pokazuje moje iskustvo od prije par godina kada sam porez za 11. mjesec uplatio nakon Nove Godine te mi je porezna uprava to uknjižila kao preplatu poreza za iduću godinu, a za proteklu sam se vodio kao dužnik (te su me jebali da taj isti porez još jednom platim, sada odmah), bez obzira što je na uplatnici jasno pisalo POREZ NA DOHODAK ZA 12/2002 i samo savršeni kreten bi našao razlog da to uknjiži kao POREZ NA DOHODAK ZA 1/2003. Sva ta vesela zajebancija je završila tako što je neka referentica, draga ženskica kojoj je tog sranja bio pun kurac valjda više nego meni, jednostavno u kompjuteru promijenila datum moje uplate. A po papirima koji su mi stizali iz PU sam već mislio angažirat Toni Nobila da me brani.

Ovo mjesto je shithole.

OPEN SEASON February 4, 2007

Otvaranje američke predsjedničke utrke tema je broja posljednjeg Time magazina (05.february 2007.); Open season (naslov vjerojatno dolazi od aktualnog animiranog kino hita) pravi je naziv za ono što se zna događati u predsjedničkim kampanjama, ne samo u SAD-u. Ono što je konstanta kod amerikanaca je ravnomjerno kretanje krivulje američkog biranja republikanaca pa demokrata (u posljednje vrijeme u vrlo izraženim različitostima istih - ekstremni Bush i vjerojatna buduća demokratska predsjednica Hillary Clinton stvarno su krajnje neslični), pa se takav trend može nazrijeti i u predstojećem ciklusu. Ako pobjedi trenutno izvjesna opcija Hillary Clinton, bit će to dakle ne samo pobjeda demokrata, već po prvi puta pobjeda žene, pa iako je američki demokratski sustav posljednjih godina pokazivao ozbiljnu strukturnu nestabilnost, izbor predsjednice značio bi po meni vrlo pozitivan trend i tendenciju, a koja bi u svakom slučaju opet bila posljedica krajnje sirovog i arhaičnog predsjedanja trenutnog republikanskog predsjednika Busha.

U samom podnaslovu iscrpne analize predstojeće utrke kao potpuno novi element koji će utjecati na kampanju izdvojen je internet servis YouTube. Utjecaj interneta na kampanju shvatili su za posljednjih izbora čak i pojedini domaći političari okoristivši se blogovima, a koliko je to izraženo u tehnološki superiornoj naciji možemo samo izdaleka promatrati.

Na domaćoj sceni nenadano su ovih dana u centar pozornosti također uletjele žene. Igrom slučaja (sudbine) Ivicu Račana zbog bolesti je privremeno (a tko zna da li i na duže) zamijenila Željka Antunović, dok je izbornu kampanju HNS-a danas iz Dalmacije pokrenula Vesna Pusić. Iako je dakle HNS-ov kandidat za premijera Radimir Čačić već davno istaknuo svoje ambicije, stranku je vjerojatno u programskom dijelu strukturirala Pusićeva što je ok. Na desnijoj strani domaće scene, u posljednjoj je Malnarovoj noćnoj mori gostovala Vesna Škare Ožbolt, vješto kontrirajući lucidnim (ili bolje samo ludim) upadicama i komentarima Predraga Raosa i samog Željka Malnara kao moderatora. Usput, ne trebam vjerojatno niti spominjati da su je dotična gospoda u pola razgovora doslovno napustila i otišla iz emisije.

Tijekom posljednje predsjedničke kampanje u nas, zabilježen je slučaj hdz-ovaca iz PakoÅ¡tana koji, iako odani stranci, nikako nisu mogli glasati za svoju kadidatkinju Jadranku Kosor jer im je bilo nepojmljivo da državu vodi žena. Slučajevi ambicioznih, marljivih i dosljednih žena koje postoje na domaćoj sceni, vjerojatno će poboljÅ¡ati percepciju dijela ograničenih birača, a kojima žena ne predstavlja opciju, pa makar pripadala i omiljenoj stranci. Dakle, željan sam bilo kakove promjene na domaćoj političkoj sceni, a ako bi uz to doÅ¡lo do “ženskog trenda” tim bolje. Odmah napominjem da bez obzira na navedeno diskriminacije ne bi trebalo biti; dakle, ako je žena na svojoj poziciji loÅ¡a, treba ju razapeti poput Žužula ili PaÅ¡alića.

 

Josip Radeljak napušta Hrvatsku?!? January 25, 2007

Hrvatska javnost ovih je dana suočena s opasnom pogibelji. Naime, svjetski poznati binzismen, Josip Radljak Dikan, zaprijetio je napuštanjem Hrvatske zbog nezadovoljavajuće presude u parnici koja se vodila na Županijskom sudu u Dubrovniku.
A o čemu je zapravo riječ?
Josip Radeljak, pravomoćnom sudskom presudom osuđen je na godinu dana zatvora uvjetno uz rok kušnje od četiri godine zbog toga što je, unatoč zabrani Konzervatorskog odjela u Dubrovniku, izveo građevinske radove na svojoj kući u staroj gradskoj jezgri koja predstavlja spomeničku baštinu od nacionalne važnosti.
Josip Radeljak koji je, prema ranijem priznanju zapravo “beskućnik” i nema nekretnine u Republici Hrvatskoj, izradio je unutarnje stube i armiranobetonske ploče i izgradio belvedere ne poÅ¡tujući pri tom pozitivne normativne akte. Branio se činjenicom da je kuća zapravo vlasniÅ¡tvo tvrtke njegovog sina kao da bi time počinjena Å¡teta bila manja? TakoÄ‘er je naloženo Josipu Radeljaku da kuću vrati u prvobitno stanje. To će, sa tehničkog aspekta, ipak biti malo teže.

U čemu je zapravo značaj ovakve presude? NI prvi ni posljednji bahati, bespravni graditelj koji ignorira zakon oslanjajući se na novac i utjecaj u društvu.
Ipak, presuda je značajna utoliko Å¡to čini presedan u ovakvim slučajevima. TeÅ¡ko se sjetiti kada je neki lokalni moćnik osuÄ‘en za ovako “beznačajni” protupravni čin. I zbog toga, potrebno je do poda pokloniti se dubrovačkom sucu Nikoliću koji nije podlegao silnim pritiscima (”pa Å¡to ti to treba”) nego je donio odluku zasnovanu na zakonu.
Bijesni Radeljak zaprijetio je napuštanjem Hrvatske u kojoj su valjda svi nabrijani da ga osujete u njegovim vizionarskim pothvatima. Njega se jednostavno ne razumije.
I Å¡to se onda deÅ¡ava? Umjesto da se pokrije po uÅ¡ima, ovaj “UniÅ¡tavač” kulturne baÅ¡tine kao dijete kojemu suoduzeli dudu iz usta, prijeti napuÅ¡tanjem Hrvatske. Kojoj je, valjda tako razmiÅ¡lja Radeljak, pružio toliko da će njegova izočnost predstavljati nacionalnu katastofu?
MeÄ‘utim, ako malo bolje promislimo, Dikanov odlazak zaista neće biti neprijemjećen jer, za pretpostaviti je, s njim će ponovo u “bijeli” svijet i njegova životna družica – poznata i priznata estradna zvijezda Vlatka Pokos? Možete li zamisliti koliko je to manje stranice u časopisima kao Å¡to su Tena, Glorija i sl?
Iz svega spomenutog, mišljenja sam da bi trebalo organizirati peticiju da ovaj svjetski priznati stručnjak ostane u Hrvatskoj a Vrhovnom sudu da iznađe načina da se ispravi ova nepravda koja vapi do neba i koja može imati dugoročne posljedice po hrvatsko društvo u cjelini.
I Zato kažem – Dikane, ostani. Oni naprosto ne znaju što čine!!

Koliko je sati ili DrIvo eat your self! January 11, 2007

Vi znate da Mod uvijek prati trendove, a najnoviji trend su - satovi, pa kad može Premijer mogu i ja! Kao pravi kolekcionar predstavljam vam svoje tika-takajuće blago. DrIvo, gledaj i pati!

Aha, evo ih! Evo moje dječice, moga blaga neprocijenjivoga! Slobodno zasuzite, znam da sad umirete od zavisti…
A gle kako tek lijepo pristaju nježnoj ručici mojoj, fakat švercerija-šiptarija, ko´ da čujem: Ćeš Rolexa buraz, ćeš Kartjer pravo iz Germanija, jevtino buraz, mlogo jevtino!

Evo po redu, moje najstarije – neki Fero Feldmann, Swiss made, 17 jewels, na navijanje. Vau – koji san ja kapitalista! Dala mater kad se krenulo u školu, veli: Evo sine-ćerce, da znaš koja je ura.

A ja ću na to: Ali mama, nema kaiša!?

A ona će na to: Nije ga ima ni kad ga je meni poklonija moj ćaća-a tvoj dida kad san se udavala.

A ja ću na to: Iiiiiik?!

Dijete drugo - digitalac! Quartz i to pazi sad – Timetron! Moj prvi na baterije. Kupljen na nekom seoskom derneku od strane raspižđenih roditelja. Narod uveseljavala Neda Ukraden ili neka slična majka-cajka. Ispravak! Doris Dragović (dobro sam rekla, neka druga cajka). Imao jednu prednost i jednu manu. Prednost da je za razliku od prethodnika – radio, a manu – da, radio je, ali samo do isteka baterije koja se NE MOŽE zamijeniti. Stvarno jadno za jedan TIMETRON!!!

Mislim, ono, ima ime ko´ neki izgubljeni Transformer (slušajte samo tu snagu, taj odjek: TRI-ME-TRON!!!), a ne može mijenjat bateriju. Jadno. A gle kako je bio lijepiiiii i crven – baš za dobre curice ko što sam ja.

E da, i on izgubio pola remena. Stvarno ne znam što je to sa mnom i remenima, ono… ne znam, stvarno.

Sljedeći, Omax, Quartz, dole sitno Japan Movt, muški, isto na navijanje i još (pazi sad) – water proof! Nađen na ulici tamo negdje početkom 90ih u jeku najveće paranoje da nam ćetnički petokolonaši po ulicama podmeću eksplozivne kemijske, upaljače i ručne satove. A što da vam kažem, šmrc, smatram to osobnim činom izuzetne hrabrosti, šmrc, mislim, to jeli, doma donijeti stari ofucani nadasve sumnjivi sat koji još uz to nema pola remena. I danas mi suza krene na oko kad se toga sjetim, šmrc.

Desetak godina poslije - još uvijek nije eksplodirao. Pu majkumu, nit´pokazuje vrime nit´je ćetnik!

Moje milo četvrto – Lorus, Quartz, water resistant plastics, Shiojiri Japan, na baterije i još uz to prvi kojeg sam osobno izabrala! Kupljen u Duty Free Shopu, dok je Duty Free Shopova u bivšoj Jugi još samo po carinama bilo, odnosno dok su još nešto značili. Sjetite se samo.. kupiti bocu whiskeya, šteku Marlbora i dva Kinder-jaja u DJUTI FRI ŠOPU ej! Luksuz jebate!

Uglavnom, bila je to ljubav na prvi pogled – zvijezda repatica i polumjesec kazaljke, a zvijezdice na noćnom nebu umjesto brojki. Tako sam ga voljela, taj satić, tako sam ga i voljela i pazila i mazila i ljubila i grlila i davila i gnjavila i… i… zvala ga Đuro, toliko sam voljela tog malog japanca da je na kraju od tolike ljubavi naprosto svisnuo. Otpala mu krila. Kao što se vidi iz priloženog.

Ma vjerujte mi na riječ, ja stvarno ne znam što je to sa mnom i remenjem, ono.. stvarno ne znam.

I moje zadnje čedo – Parmex, Quartz, na baterije. Nabavljen nešto prije odlaska na faks. Jedini još uvijek u funkciji, iako ga ne nosim (sa mobitelima posvuda, stvarno nema potrebe) – no na njemu za divno čudo sve štima.

Eeeeee.. ovaj.. da.. hm.. osim jedne stvarčice… ovo nije njegovo originalno remenje.

Ma kunem vam se, ja stvarno ne znam što je to sa mnom i remenjem, stvarno nemam blage veze, čini mi se da nekako ti kaišići u mojoj blizini imaju tendenciju nestajati ili se trgati sami od sebe. Da. Ovaj.. da.

I eto, šta mislite? O mojoj kolekciji? Mislim, znam da to nije ni približno 150 000 Eura ili nešto slično, no bi li postigla dobru cijenu? Bi li je netko htio? Ne? Što velite, da vam je 100 kuna preskupo?

A da vam platim 200? ;D

Spomenik Franji Tuđmanu January 9, 2007

 U posljednje vrijeme, svjedoci smo sve češćih inicijativa za podizanjem spomenika prvom hrvatskom predsjedniku, dr. Franji TuÄ‘manu. Nakon Å¡to je populistički metropolitanski gradonačelnik Bandić najavio podizanje takvog spomenika u skorije vrijeme, razvile su se očekivane polemike. Spomenik ili samo trg? Postojeći ili novi “novcijati”? Možda aerodrom? Ispred Mimare ili na Trgu Francuske Republike? Umjesto Bana Jelačića? Realizam ili moderna? Nije bilo “slobodnog mislioca” koji nije imao svoju viziju ovakve inicijative. Uključujući i Miroslava TuÄ‘mana kojemu je ovo bio prilika da reanimira, barem na trenutak, svoju beznačajnu strančicu na umoru.
Duhovi se joÅ¡ nisu smirili a ista inicijativa pokrenuta je i u Splitu. I to ni manje ni viÅ¡e nego od premijera osobno. Sanader, eto ne želi prejudicirati stvari ali smatra da bi takav spomenik morao biti u samom srediÅ¡tu Grada; kako i priliči “tvorcu Hrvatske države”. Odmah se javila reakcija iz SDP-a, HNS-a i inih strančica koji ne poriču veliku TuÄ‘manovu ulogu u hrvatskoj povijesti ali….ALI. Pa onda licemjerno ističu kako bi prvo trebalo podići spomenik Smoji na MatejuÅ¡ki kao da se ne sjećamo kako je spomenuti u svojim posljednjim danima bio prezren gotovo od svih izuzev Å¡ačice prijatelja i feralovaca. Sada je eto i Smoje dobar za političko potkusurivanje.
Premijerov prijatelj, državni arhitekt Jerko Rošin sramežljivo ističe kako ne treba inzistirati na spomeniku koji bi prikazivao realan lik pokojnog predsjednika nego da bi tu bilo mjesta i za neki apstraktni uradak. How yes no! Možete li u Splitu zamisliti bilo kakav spomenik osim onog koji hiperrealistički prikazuje Tuđmanov lik a da istovremeno ne postane predmetom žestokih političkih prijepora? Izgleda ipak da se većina slaže kako spomeniku nije mjesto na novoj Rivi. Barem toliko!
Potaknut ovakvim idejama a poznavajući pri tom dubrovačku, političku klimu odlučio sam iskoristiti jednu koincidenciju za sasvim originalan prijedlog. Ovako bi to bilo:

Svima je poznat Orlandov stup u Starom gradu koji joÅ¡ tamo od 15. stoljeća ponosito simbolizira državnost Republike Ragusa. MeÄ‘utim,  malo je onih koji znaju da Orlando danas ne stoji tamo gdje je nekada bio. O čemu je riječ? 1825. Orlando je pokleknuo pod velikom neverom. Pao je pri čemu je i poprilično oÅ¡tećen. Restauriran je i ponovo vraćen nakon 50-ak godina ali ne na pravo mjesto nego oko 5 metara istočno a sam kip okrenut je prema sjeveru umjesto izvorno prema istoku. U novije doba, Orlando je opet u opasnost ali ovaj put ne zbog nevere nego zbog želje dubrovačke vlasti da na njega postavi stijeg sa hrvatskom bandijerom tolikih proporcija da ne ostavlja ni tračak sumnje koliko je Dubrovnik zaista hrvatski! Težak je to teret za nejakog viteza koji je do tada trpio česta lomljenja mača ali ovaj put nije izdržao. Kada su “mudre” glave napokon uvidjele koliko mu je teÅ¡ko, zastava i jarbol se skidaju a vitez baÅ¡ u ove dane pred protekle blagdane svečano kreće na restauraciju.
I tako, ostalo je upražnjeno mjesto. Čekati Orlanda koji će opet biti izvor novih prepucavanja ili…?
E tu dolazi moja, vjerujem sada već svima uočljiva, ideja.
Umjesto simbola propale Republike, stavimo simbol nove Republike. Hrvatske Republike. Franjo Tuđman na Stradunu, zašto ne? Učili su nas da povijest počinje od 1991. pa bi ovakav čin bio izraz čistog političkog pragmatizma. Ako sjeme ove ideje padne na plodno tlo moglo bi se poći i dalje. Zašto ne napraviti umanjene replike takvog spomenika pa ih postaviti poviše svih izloga na Stradunu? U sezoni bi bi ih mogli prodavati kao izvorni hrvatski suvenir. Otvaraju se neslućene mogućnosti.
Ipak, postoji je jedan problem. Neobuzdani mangupi često su u prošlosti lomili Orlandov mač ali to nije predstavljalo veliki problem. Riječ je ionako o replici koja se popravi i sve po starom. U takvom vandalskom činu nikad se nisu tražili politički predznaci. Međutim, što će se dogoditi ako netko sutra odluči…štojaznam…recimo slomiti očale na licu novopostavljenog spomenika?  Da, da…osjetljivo, osjetljivo.
Morat ću malo pomnije razraditi ideju. Uostalom, zašto i vi, dragi puče, ne bi sudjelovali? Ajmo, pucajte? :)

Na Dan sv. Nikole - 6. prosinca 1991. December 6, 2006

Ima neke jezive simbolike u ovoj posljednjoj fotografiji Dubrovčanina Pava Urbana; fotografiji koji je snimljena na dan Sv. Nikole, 6. prosinca 1991.  Kamena prašina nad gradom naziv je snimke na kojem vidimo okovanog Orlanda povrh kojeg se vijori hrvatski barjak a lijevo, na crkvi Sv. Vlaha, kao nijemi svjedok, stoji zaštitnik Grada, nemoćan i usamljen. Ono što ne možemo vidjeti je slijedeći trenutak u kojem Pavo Urban pada nedaleko od Orlandova stupa pogođen minobacačkom granatom; uklopljen u kompoziciju slike koja nikad neće biti snimljena.
6. prosinca 1991. bio je najteži dan u modernoj povijesti Dubrovnika; dan kada je gorjelo nebo od tisuća ispaljenih projektila od strane srbaljsko-crnogorskih agresora. Odlučili su pružiti svoje krvave kandže nad onim Å¡to su oduvijek potajno nazivali “srpskim” Dubrovnikom. NiÅ¡ta im nije bilo sveto na taj dan Sv. Nikole, zaÅ¡titnika djece i putnika. Brane su pale kad su odlučili sruÅ¡iti i Stari grad – povijesnu jezgru pod UNESCO-vom zaÅ¡titom. Rukovodili su se valjda izjavom trebinjskog ratnog gradonačelnika, u slobodnoj vrijeme poznatog kamiondžije Vučurevića – “izgradit ćemo joÅ¡ ljepÅ¡i i stariji Grad“. Onaj trun preostale svijesti i savjesti valjda im je govorio da čine neÅ¡to Å¡to se činiti ne smije. Zato im je trebao alibi. “Dubrovčani pale gume u Starom gradu“. Zato gori nebo.
Konačni rezime bio je 19 poginulih civila, četiri branitelja te brojne razorene kuće, palače, spomenici…. I, zahvaljujući prvenstveno braniteljima Srđa, konačno obranjen Grad.
6. prosinca je dan kojim se u Gradu obilježava Dan hrvatskih branitelja. Razne delegacije, kako i priliči, položit će vijence na grobove. Na svoja lica navući će prigodne maske tuge i sućuti. Nekima će se zakotrljati suza niz obraze. To su oni koji su izgubili najmilije; oni tuguju svo vrijeme u samoći; njihova bol ne traži medijsku pažnju… U jednoj od brojnih dubrovačkih galerija, večeras je i otvaranje izložbe ranijih radova Pava Urbana. Na crno bijeloj pozivinici – fotografiji rafaelovskog ugođaja, sramežljiv lik još jedne, tada ne tako poznate fotografkinje, Mare Bratoš.
Ima i drugačijih načina obilježavanja, onakvih koji nam neprestano dokazuju da naÅ¡oj, hrvatskoj megalomaniji i sposobnosti da nakaradnim napravimo i ono najsvetije, nema granica. Na 500-tinjak metara dugom Stradunu, povrh izloga svake pojedine trgovine kočoperi se malena hrvatska zastava. Njih 100-tinjak sa lijeve i desne strane čini vam ugoÄ‘aj kao da prolazite kroz Å¡palir vojnika koji vam ne dozvoljava da se ni jednog trenutka opustite. Kao da te Veliki Hrvatski Brat promatra i prema tvojoj reakciji testira tvoju mjeru domoljublja. Takav kičeraj valjda nije doživio ni “dragi drug Tito” u svom povijesnom pohodu prijateljskoj Narodnoj republici Kini davnih 70-ih.
Koliko godina još treba proteći da hrvatstvo prestane biti zanimanje?!? Koliko godina još treba proći do onog trenutka kada ćemo kič moći nazvali njegovim pravim imenom bez straha da će ti netko zamjeriti da nisi dovoljno Hrvat? Koliko godina…..?
Evo i podsjetnika na one koji su, kako kaže dubrovačka kroničarka, blogerica http://silvanaurbs.blog.hr , bili tamo umjesto vas, za nas

Ljubičice November 30, 2006

Ljudi, meni bi zbog ovog letile glave ej, letile glave!

Jer kad je naš, (medijski pristojno) u debelo meso odn. (narodski nepristojno) u - guzicu ranjeni vojnik u Afganistanu, počeo pričati o okolnostima u kojima je ranjen, pa počeo pričati o nekom ´čišćenju´ u nekom selu nakon američkog bombardiranja, a svekolikoj hrvatskoj javnosti pred očima već osvanuli neželjeni prizori iz Voda Smrti -

naš ga je ministar Rončević (onako počešljan kao da ga je krava polizala) koji je kraj njega pozirao (zašto ne i kraj njegove guzice) na to panično munuo laktom u rebra,

pa se ovaj brže-bolje pribrao i lakonski zaključio da ionako ´nisu u Afganistan došli brati ljubičice´.

Pu majkumu, i to je javno-tajno sranje konačno dobilo slikovnu potvrdu – naši dečki sudjeluju u borbenim akcijama rame uz rame s Amerima! Eto vam cijene DrIvinog posjeta Bijeloj kući i mister Prezidentu, eto vam da prostite – gelera u šupku.

Upićkumaterinu i sve! Zašto upićkumaterinu i sve pitate se sad vi i dobro se pitate, jer nitko ama nitko nije bio toliko naivan vjerovati da će naši dečki tamo u Afganistanu brati cvijeće i do vječnosti izbjegavati ratne sukobe, ali u pićkumaterinu i sve i SVI ONI - koji ovoj naciji tako bezobrazno i bez pardona mažu oči i prave nas glupim u pićkumaterinu kao da nas je njihov ćaća napravio, a nije!

Ma stoko jedna da jedna tko si ti stoko da ikoga munaš u rebra kad govori istinu?!

Ma stoko jedna tko si ti da ovoj naciji tajiš prave zadatke naših dečkiju tamo u toj vukojebini boguizanogu?!

Ma stoko jedna kako se usuđuješ lagat ovom narodu, stoko, da naše dečke šalješ tamo ´samo´ u mirovnu misiju i neborbeno djelovanje?!

Ma stoko jedna da jedna kako se usuđuješ prodavat ovom narodu priču  da naši dečki tamo samo obučavaju lokalce?!

Ma stoko jedna tko ti je dao pravo naše dečke tamo, stoko jedna, bacati iz relativno sigurnih u borbena područja?!

Ma stoko jedna baš me zanima kako misliš opravdati prvu crnu vreću iz Afganistana, a doći će stoko i ti to vrlo dobro znaš, to je samo pitanje vremena! Nesretnim slučajem jeli, možebitno da se momak sapleo o metak pa slomio vrat?!

Ma stoko jedna ako već toliko očajno želiš u taj prokleti NATO a znaš da narod ne želi - tko ti je dao pravo zataškavati ovakvu vijest?!

Ma stoko jedna po čemu je vijest od možebitnom pozivu u prokleti NATO 2008e, važnija od ranjavanja našeg čovjeka danas?!

Ma stoko jedna tko si ti da nam dicu u smrt šalješ i Amerima jeftino prodaješ?!

Ma stoko jedna ako već ovaj narod smatraš budalama onda stoko budi barem pošten pa to priznaj javno!

Ljudi, meni bi zbog ovog padale glave ej, padale glave! I Ministarske i Premijerske i Predsjedničke – sve do jedne, sve do jedne koja je imala udjela u ovom sranju!

Ma stoko jedna zar stvarno misliš da će ti nešto ovako proći?!

Jebiga narode, u tome i je problem - stoka stvarno misli da će im to proći! I zato narode - diž´se! Narode diž´ te se i to bez zajebancije!

NA KUKE I MOTIKE NARODE HRVATSKI – NA KUKE I MOTIKE!!!

NA KUKE I MOTIKE LJUUUUDIIII!!! PET JE DO DVANAEST LJUDI, SRANJE NAM SE SPREMAAA!!!

Jer ako se sad ne dignete, ako ne vratimo naše dečke, ako uđemo u NATO - jebaće nan ćuko ježa, dica će nam ginut po Afganistanu, Iraku, Iranu i svim budućim ratištima pakla! Biće sranja ljudi, biće sranja i biće ljubičica. Biće ljubičica ljudi, bit će ih u pićkumaterinu koliko će ih bit! Brat ćemo ljubičice ljudi, brat ćemo ih za stvarno, brat ćemo ih po –  grobovima hrvatskih vojnika.

Zagrebačka katedrala ima više tornjeva od Bečke November 25, 2006

“Zagrebačka katedrala ima dva puta viÅ¡e tornjeva od Bečke” - to je jedan od citata kojeg sam zapamtio iz Ferala tamo negdje krajem osamdesetih. Stanujem u neposrednoj blizini zagrebačke katedrale i ona mi je toliko uobičajena da je u stvari niti ne primjećujem, baÅ¡ kao Å¡to niti mnoge druge u stvari ne primjećujemo jer samo prolazimo pokraj njih (primjerice, jednom sam prilikom Å¡etao Ilicom od trga prema Frankopanskoj i samo gledao u krovove i potkrovlja - rijetko kada gledamo prema gore, a gore se nalazi mnogo zanimljivih stvari).

U svakom slučaju, danas mi se nakon dugo vremena ispunila želja da se popnem na vrh katedrale i pogledam kako to Zagreb izgleda s tog jedinstvenog vidikovca. Penjao sam se ja na tornjeve već ranije, no to su bili tornjevi katedrala u Barceloni ili Koelnu, dok je ovaj toranj do danas ostao neotkriven.

Ono što je zanimljivo je da ste grad navikli gledati s njegovih ulica i vidikovaca, pojedine zgrade, ulice ili trgovi su prepoznatljivi samo iz uobičajenih kuteva, i odjednom kada vam se ukaže prilika i popnete se na neko novo i neotkriveno mjesto, grad izgleda totalno drugačije; baš kao što je i meni Zagreb bio danas popodne drugačiji, iako u njemu živim više od trideset godina.

Ovo je sat koji je više od stotinu godina pokretao kazaljke na satovima katedrale. Iako tehnički ispravan, danas više nije u funkciji i zamijenio ga je daleko precizniji i satelitom sinhronizirani sat.

Ovo je pogled s katedrale prema jugo-zapadu, slika je snimljena sa sjevernog tornja s vrha skele koja se tamo danas nalazi.

Ovo je svježe restaurirani sjeverni toranj, odnosno onaj dio tornja koliko je ostalo od skele do samog vrha (vjerojatno cca. 20-30 metara). U unutrašnjosti tornja postoje stepenice od lijevanog željeza koje vode do samog vrha tornja..

Pogled na zgradu Sabora i gornji grad. Ako izuzmete krov od crkve sv. Marka, teško da ćete prepoznati gornji grad iz jednostavnog razloga što je fotografija snimljena iz vrlo neuobičajenog kuta. Nisam gledao proračun, no čini se kako krov Sabora očajnički zahtjeva popravke.

Ovo je slika sjevernog tornja s prve galerije (dakle razine od cca. 46m iznad Kaptola). Prva galerija je široka svega nekih 50-60cm i uopće nije velika kao što se čini ako je gledate odozdola.

Ovo je pogled sa razine prve galerije prema jugo-istoku. Okrugla zgrada ravno ispred je Meštrovićeva đamija i Trg žrtava fašizma.

Snimio sam i kratki filmić (snimljen na prvoj galeriji) pa eto i njega:

p.s. baterija na fotiću mi je bila prazna pa sam sve skupa slikao u panici tako da neke slike nisu baš vrhunske, a filmić je onoliko kvalitetan koliko može biti dobar ako ga snimate iz osrednjeg digitalnog foto aparata

OFF VU - prvi broj November 19, 2006

Izašao je prvi broj književno-kulturnog e-zina OFF VU, za detaljan uvid posjetite http://off.vukovarski.org/ . Riječ je o vrlo zanimljivom prodžektu čiji rad ćemo svakako pomno pratiti, a ovdje donosimo sadržaj prvog broja i ujedno čestitamo uz želje za dug život:

Ankul uvodnik (Dalibor Jurišić)

ZABAVNO-OZBILJNA BIBLIOTEKA

- Grad (Ivana Simić Bodrožić)
- Dok sjedim u Nezakciju ili Vučedolu (Marija Škaro-Czigler)
- Zamisli (Dario Rukavina)
- Obala teče (2tref)
- Na pragu… (Ljiljana Radoljubac)
- Što ću ja tu (Dejan Tovilović)
- Angilijske kronike (Saša Brezovski)
- Amarkord (Pajo Pakšu)
- Intervju s vampirima (Dalibor Jurišić)
- Nenad/pokušaj prisjećanja (Dalibor Jurišić)
- Neizrecivo i neizrečeno (Saša Begović)
- Vladan Desnica, univerzalno poimanje sveta (Zoran Bognar)

SHOW: Morrbido

- Nightmare (Toni Morrbido)

KLJUÄŒNE RIJEÄŒI: Vodotoranj

- Bog je vodotoranj
- Psihodelični Vodotoranj
- Dobri Vodotoranj, Zli Vodotoranj
- Kita od opeke
- VVV
- VVV - izvan konkurencije

POVRATAK DRAGE BORIĆA

- Slučaj Čorba (Drago Borić)
- Drago Borić, nomadski prosvjetitelj ili kulturni terorist? (Miroslav Kirin)

DRUGI 25 FPS

- 25 FPS
- Rezanje oka i drugo
- Šarm klasičnog filma
- Vrijeme koje nije predstavljeno pokretom

IZ KOLUMBIJE

- Poezijom protiv smrti
- Vode li velike grudi u raj?
- Uvijek autsajder

OFF RUŽIČKA: Molekularna miksologija

- Jednu margaritu u tekućem dušiku, molim!
- Uvod u ‘molekularnu miksologiju
- Kemijom do boljeg pića - recepti