U sklopu programa “MoÄvara u karanteni“, koji se održava od 11. srpnja do 10. kolovoza, sinoć je u Lazaretima, jedinoj urbanoj sceni Dubrovnika, odliÄan koncert održala Tamara Obrovac sa svojim Transhistria Ensamble.
Ova vanserijska pjevaÄica, flautistica i autorica tekstova sinoć je, pred 200-tinjak ljudi, pokazala zbog Äega je rijeÄ o vjerojatno najcjenjenijoj hrvatskoj glazbenici u Europi a Äemu u prilog govori i nominacija za BBC Radio 3 World music Award 2004. u kategoriji Europske glazbe.
NeÅ¡to malo blaža reakcija publike vjerojatno je rezultat Äinjenice da je Tamara sa bendom izvodila uglavnom nove, joÅ¡ nedovoljno poznate stvari, promovirajući tako svoj posljednji album.
MeÄ‘utim, u gotovo dvosatnoj svirci Tamara i njezin internacionalni bend (gitarist i kontrabasist – Slovenci, harmonikaÅ¡ – Talijan) pokazali su svu raskoÅ¡ svoga muziÄkog talenta i time samo potvrdili od ranije poznato – u muziÄkom svijetu imamo neÅ¡to zaista originalno i dobro s Äime se možemo ponositi. Precizno, uigrano, virtuozno i kao Å¡lag na torti – sjajne vokalne sposobnosti.
Iako na prvu izgleda kao vesela kućanica koja je upravo spremila fuže sa Å¡ugom te Äeka reakciju gladnih kuÅ¡aÄa, Tamara majstorski vodi koncert nudeći red poÅ¡alica, red iznimnih vokalnih dostignuća te time stvara jednu krasnu komunikaciju s publikom. Sve to rezultira Äinjenicom da koncert zavrÅ¡ava a kao da je tek poÄeo ïŠ
InaÄe, od celebritiesa, viÄ‘en je samo Maro Martinović – loÅ¡ glumac poznatog oca. Da je kojim sluÄajem koncert održan u Kneževu dvoru, teÅ¡ko bi se doÅ¡lo do karata. Ali nije to niÅ¡ta novo, to je već viÄ‘eno u “Gradu kulture“.
S druge strane, prekosutra se održava Glamour jet set party na Porporeli. Bit će to događaj koji će se pamtiti. To i ono treće mjesto plaže Banje među svjetskim plažama. Tja…
ProÅ¡lo je viÅ¡e od tri godine otkad sam prvi put prisustvovao koncertu Orkestra za venÄanja i sprovode u Zagrebu. Radi slabog interesa koncert je tada premjeÅ¡ten iz velike u malu dvoranu Doma Sportova, gdje se skupilo oko 2.500 ljudi. Otprilike jednak broj posjetitelja je proÅ¡le subote pristustvovao koncertu u Umagu, na teniskom terenu Stella Maris koji prima oko 6.000 ljudi. Prije koncerta se govorilo o mogućnosti da Goran Bregović i njegova grupa nakon nastupa odsviraju neÅ¡to i u obližnjem otvorenom klubu, ali je slab posjet vjerojatno uÄinio dodatni nastup suviÅ¡nim. DoduÅ¡e, kasnije se pokazalo da se takve publike ne bi trebali posramiti niti popularniji muziÄari – na terenu se ludo plesalo, gibalo, snimalo, slikalo, tiho uživalo, nježno njihalo uz mrmljanje izvornih rijeÄi balada Bijelog Dugmeta prepjevanih na romski jezik. Koncert je zapravo bio poklon svima koji su se naÅ¡li u blizini terena, jer su se živi zvukovi trubaÄa nemilosrdno pogonjenih bubnjanjem mladog Alena Ademovića raznosili kilometrima uokolo, iako se Äinilo da najveći dio poruke ostaje neuhvatljiv i nama na tribinama te odlazi negdje uvis, kao da se prkosno obraća nijemim zvijezdama. Nismo ponovo pronaÅ¡li bratstvo i jedinstvo unatoÄ tome Å¡to su preko pjesme «Ederlezi» svi do jednog pripadnika južnoslavenske jeziÄne skupine pjevali izvorne rijeÄi «ÄurÄ‘evdana»; Å¡toviÅ¡e, u jednom trenutku se Äinilo da je divlji ples publike ispred tribine vrlo nalik gibanju koje se može vidjeti na turbo-folk koncertima, i od toga me i na mom sjedalu visoko na tribinama uhvatio blagi nemir. Ali kad je Vaska Jankovska zavrÅ¡ila s pjesmom «Aven Ivenda», svi su shvatili da u nebu iznad Istre postoji neÅ¡to duhovno i da to duhovno dolazi iz svih nas. Pjesme «Te Kuravle» i «Elo Hi» (prepjev «Te noći kada umrem») su publiku uvjerile kako je Bregović zagrebao i ispod pastirskog rocka i doÅ¡ao do samo pastirskog, samotnog, ogoljenog, ispod jesenskog, nepodnoÅ¡ljivo tmurnog balkanskog neba, gdje vlada samo pjesma koja nije pisana radi popularnosti, već da bi podržavala ovaj život i prenosila njegovu poruku, njegov vjeran odraz koji se s prenosi generacije na generaciju tamo negdje na jugu bivÅ¡e Jugoslavije. Time je preokrenuo usmjerenje naÅ¡ih predrasuda prema Romima, Makedoncima, Bugarima i Srbima, jer mi možemo raspravljati o njihovom «mentalitetu», «politiÄkom usmjerenju», «intelektualnom nivou», ali ne možemo negirati da nas zvukovi limenog orkestra tjeraju na gibanje, da nam od teÅ¡kog bubnja podrhtavaju pluća i da nas vanzemaljski glas Jankovske tjera da se zapitamo o postojanju božanskog. Kao Å¡to je jednom rekao Bregović, najljepÅ¡e je kad svi znaju za pjesmu a ne znaju autora, kad ona postane «narodna». Bez obzira na optužbe o preuzimanju romskih, gruzijskih ili drugih muziÄkih motiva i njegovu relativnu pasivnost na pozornici, Bregović je za života napisao dovoljno «narodnih» pjesama da bi zaslužio poÅ¡tovanje.
Da je Bregovićev nastup pogonjen osjetljivim mehanizmom se vidjelo kad je radi popuÅ¡tanja koncentracije prekinuo Vasku Jankovsku u uvodu pjesme «Aven Ivenda» i vratio ju na poÄetak – meni je razlog promakao jer se sve desilo jako brzo a i publika se joÅ¡ nije utiÅ¡ala od prethodne pjesme. Upravo Danijela i Ljudmila Radkova te Vaska Jankovska, uz sjajnog pjevaÄa i bubnjara Alena Ademovića (koji je zamijenio Ognjena Radivojevića) su bili nositelji Äitavog koncerta. Nema osobe kojoj zvonki glasovi bugarsko-makedonskog ženskog tria nisu zaustavili dah, malo tko je izbjegao hipnotiÄki uÄinak Å¡upljeg zvuka bubnja tanke, prenapregnute kože; namjerno posebno ne naglaÅ¡avam limeni orkestar jer su oni klasa za sebe i neophodan dio grupe – bez njih, Ademovićev na momente suludi ritam bi odjekivao u praznom. Od poÄetka pjesme «Maki Maki» je bilo jasno da je Ademović vjeÅ¡to skrivena zvijezda koncerta; iako u prvom redu orkestra, njegovo mjesto je nezahvalno jer se nalazi odmah uz Bregovića, koji je bio odjeven u svoje tradicionalno bijelo odijelo i koÅ¡ulju. Ademović je nosio crnu koÅ¡ulju i hlaÄe, a lice mu je u trenucima najžešće svirke bilo pokriveno do vrata dugom valovitom kosom koja se živo tresla jer u svojoj omamljenosti vlastitim ritmom nije Å¡tedio ni samog sebe. Tek nakon koncerta sam proÄitao da je on deÄko od kojih devetnaest godina, u Å¡to mi je bilo teÅ¡ko vjerovati. Naime, Ademović ima promukli glas pijanog cigana, vjeÄno oÄajne i ljubavlju izmorene balkanske pijanice koja Äetrdeset godina svaki vikend a i pokoji radni dan provodi u zadimljenim lokalima i na seoskim zabavama. Ako sa svojih 19 godina na ovaj naÄin nosi koncert, vjerojatno i sam nesvjestan toga, živo me zanima kako će njegov nastup izgledati za koju godinu a i kasnije, koliko će on u svojoj daljoj budućnosti doprinijeti promoviranju i razvijanju živog narodnog melosa s juga Balkana. Ademovićev rast bi mogao dozvoliti Bregoviću da svoje mjesto zamijeni dirigentskim; Bregović vjerojatno može svirati gitaru kao Stefanovski, vjerojatno može nositi temu neke makedonske narodne pjesme i komponirati instrumental u kojem bi njegova gitara bila vodeći instrument, ali za to u ovom aranžmanu nema potrebe. Od prvih desetak stvari Bregović je znaÄajnije sudjelovao u tri-Äetiri, a i onda je njegova gitara bila prikrivena, kao da je bila namjerno utiÅ¡ana na razglasu. Na trenutke se Äinilo da kretnjama svoje uzdignute ruke daje ritam nekoj drugoj pjesmi, kao da je pomalo odsutan i nesiguran u motive posjeta njegovog koncerta i stoga s nejasnom vizijom Å¡to treba Äiniti i kako voditi nastup. NesuÄ‘eni profesor marksizma istovremeno odaje dojam uvredljive rock-zvijezde i vrhunskog, neshvaćenog umjetnika; on će položiti ruku na srce kad bude pozdravljao publiku, ali će im za vrijeme koncerta razmaženo davati upute kako se trebaju ponaÅ¡ati. Pokupit će svoj honorar i otpraÅ¡iti u sljedeći grad; iako voli putovati, njega ljudi ne zanimaju, on neće posjetiti obližnji klub nakon koncerta, a ako to i uÄini, onda neće napuÅ¡tati druÅ¡tvo davno steÄenih prijatelja i mijeÅ¡ati se s «rajom». Tako se Bregović ponekad Äini nesigurnim, nedoreÄenim, nedovrÅ¡enog životnog i autorskog puta. Nije mu stalo da ga prepoznaju i da bude slavan – on želi prodavati ploÄe i mirno prolaziti kroz najveće gradske gužve bez da ga itko prepozna ili traži za autogram. Neka ostane samo muzika, a on će putovati, kao Å¡to je rekao u jednom nedavnom intervjuu: «Sanjao sam da negdje ostanem na putu, recimo na Tajlandu, Filipinima. Htio bih da brodom odem na južna mora… Putopise bi trebalo zabraniti, oni su opijum za narod. Imam osjećaj da neko potplaćuje te ljude da piÅ¡u takve putopise samo da ljudi nigdje ne bi sami kretali. Umjesto da putujeÅ¡ oni tamo putuju umjesto tebe pa ti to prepriÄavaju. Sve je sraÄunato: da si sve manje životinja, a sve viÅ¡e biljka. Oni bi da ti uvale korjen i da tu kao kreten sediÅ¡.»
Njegova muzika je do mene stigla preko dalekog istoka Rusije, gdje je izuzetno popularan, kao i filmovi Emira Kusturice. U tom nevjerojatnom obratu sam poÄeo sluÅ¡ati glazbu Äije motive sam prezirao i bezobzirno trpao u kategoriju «folk» muzike; u Å¡umu kritika, sugestija, optužbi na raÄun Bregovićevog plagijatorstva, nacionalne pripadnosti, nejasnog opredjeljenja spram ratnih zbivanja na Balkanu, jasno sam uhvatio samo jednu njegovu poruku dok smo nježno pjevuÅ¡ili izvorne rijeÄi pjesme “Elo Hi” koju je u promijenjenom aranžmanu s Bregovićevim Orkestrom za venÄanja i sprovode prepjevala Ofra Haza:
…
Te noći, te noći kad umrem Kada odem, kad me ne bude Samo će dvije žene da se probude Jedna je moja mati, ona će plakati Druga si ti, ti ćes me kleti.
Ovo je Rusulica, kad sam vidio ovaj njen spot odmah sam sebi rekao “Apsolutno romantiÄno!” i pogledao ga nekoliko puta. Ovdje vidimo kako izvodi “Poison” (Alice Cooper)… (stisni play)
Na jedan iPod može stati viÅ¡e od 20.000 pjesama, a negdje sam proÄitao da je Myspace.com poÄetkom travnja imao viÅ¡e od 70.000.000 aktivnih korisnika, od kojih se nekih 40.000 nalazi u Morrisseyovoj friends listi. Å to nam govore ovi podaci? Da je budala onaj koji za glazbu plaća viÅ¡e od mjeseÄnog flatratea? Mene su ove cifre zaintrigirale koliko i postotak glasova biraÄa koje je osvojio LukaÅ¡enko, a koje je objavila bjeloruska radio-televizija. Podaci koji nam ne govore niÅ¡ta o kvalitetu muzike koja se tamo vrti, već možda samo istiÄu Äinjenicu da veliki broj ljudi ima viÅ¡ak slobodnog vremena. Wayne Rosso, koji se je krajem sedamdesetih muvao oko Sex Pistols, a danas je poznat kao vlasnik online portala za razmjenu glazbenih i video fajlova (Grokster) i koji se je svojevremeno proglasio Johnny Rottenom interneta, legalizirao je svoju djelatnost i postao vlasnik legalne online-burze Mashboxx koju podržavaju i veliki diskografski koncerni. Neprijatelj broj jedan postao je preko noći najbolji prijatelj. Dakle, Grokster je ugaÅ¡en, Limewire i Edonkey će se uskoro zatvoriti, Kazaa je ionako postala beznadezan sluÄaj, a Bittorent se pokuÅ¡ava iÅ¡Äupati iz ilegale. Na pitanje Å¡to će u budućnosti biti s ilegalnim internet burzama za razmjenu, Rosso odgovara da je s tom praksom zavrÅ¡eno. Svoju tvrdnju podvlaÄi podacima da je u sijeÄnju ove godine samo joÅ¡ 885 milijuna pjesama bilo ilegalno ponuÄ‘eno na internetu, dok je sredinom 2003. godine ta brojka iznosila 1,1 milijardu, a broj brzih internet prikljuÄaka se u tom vremenskom periodu gotovo utrostruÄio.
Ohrabren ovakvom izjavom Rossoa, Peter Rasch, Å¡ef odjela za suzbijane internet piraterije u NjemaÄkoj, takoÄ‘er najavljuje kraj ilegalne razmjene preko interneta te prognozira da će se uskoro o internet pirateriji govoriti kao o New-Economy Hypeu i da nećemo moći ni shvatiti da je tako neÅ¡to bilo nekad moguće. Za njega postoji joÅ¡ par problemÄića koje treba rijeÅ¡iti, a to su FTP-serveri, Freenet i nekoliko ruskih platformi, ali po njegovim rijeÄima to je sve dostupno samo za par tisuća profesionalaca i nema viÅ¡e govora o nekom masovnom pokretu. “GaÅ¡enjem Nepstera i co., otklonila se prava opasnost, a alternative joÅ¡ nisu pronaÄ‘ene, niti će ih biti.” Naravno, tko imalo poznaje situaciju na netu, zna da su ovo gluposti. Pravi uzrok pada internet razmjene leži u Äinjenici da su resursi uveliko iscrpljeni i da je većina ilegalaca već odavno skinula gotovo sve Å¡to im je bilo interesantno. Nove koÅ¡Äice koje svakodnevno izbacuje danaÅ¡nja glazbena industrija su ionako predviÄ‘ene za legalne konzumente koji jedva da znaju konfigurirati Outlook ili sl. Ako se mene pita, moj je odgovor da će se u budućnosti pop-glazba, uglavnom, sluÅ¡ati samo preko Myspacea i iPod inaÄica. A Å¡to za budućnost (sadaÅ¡njost) pop-glazbe znaÄi ako uskoro glazbu budemo sluÅ¡ali samo preko Myspacea, blogova i podcastova? Ako se uzme u obzir da su bendovi poput Arctic Monkeys ili Clap Your Hands Say Yeah popularnost stekli prvenstveno preko cirkulirajućih mp3-ca na netu, stigne se do zakljuÄka da se u stvarnosti niÅ¡ta nije promijenilo. Prije su se presnimavale kazete i slale razglednice, danas se te stvari obavljaju brže preko interneta. Dakle, joÅ¡ jedna mogućnost viÅ¡e da se nabavi muzika.
Da li će netko o glazbi Äitati na stranici Pitchfork-magazina ili držati u ruci papirnati NME, postaje viÅ¡e pitanje vjernosti i ukusa. Možda ce zvuÄati reakcionarno, ali kao banka podataka za ljude koji znaju Å¡to traže, internet je izvrsna stvar, ali kao medij koji po svojim zakonima izbacuje nove stvari, sortira ih i etablira, internet je apsolutna truba. Onaj tko upija sa interneta glazbu samo kako mu iPod ne bi zjapio prazan, pronaÄi će na internetu besplatnu glazbu, ali istovremeno postati pasivni konzument. HisteriÄno skupljanje muzike dovodi do toga da obskurne, netalentirane i grupe ispod svakog nivoa (poput recimo Tekkan u NjemaÄkoj) konzumentu se nipoÄemu ne razlikuju od Arctic Monkeys, osim ako u odluÄujećem momentu didaktiÄku ulogu ne odigraju stari mediji. Oni koji preferiraju sluÅ¡anje glazbe na tradicionalnim medijima su skeptiÄni prema Äudima interneta. Većina će reći da Clap Your Hands Say Yeah nisu vrijedni da se Äuju uživo, jer imaju loÅ¡ pedigre internet benda, Å¡to uopće ne mora biti toÄno. Ako već govorimo o kraju centralizirane pop-kulture, kakvu smo je do pojave interneta poznavali, moramo prihvatiti i negativnu stranu ove demokratizacije nosaÄa zvuka. To znaÄi, tko zakasni koji tjedan naći će na mp3-blogu samo mrtav link, a negdje u nekom dućanu vinil Nick Drakea će Äitavu vjeÄnost Äekati dok se ne primjeti koliko je važan.
Metalci Lordi sjekirama protiv Severine i Å¡tikle
May 20, 2006
DoÅ¡ao je i taj dan. Ako ima netko da joÅ¡ ne zna veÄeras se u Ateni održava spektakularni godiÅ¡nji festival kiÄa i lakih nota ili kraće reÄeno Eurosong. Ovo „lakih nota“ valja uzeti s rezervom jer će pored raznih sladunjavih, u Å¡ljokice odjevenih izvoÄ‘aÄa, nastupiti i jedan pravi pravcati heavy metal band. I te kakav band, sa dalekog sjevera Europe, iz Finske, dolaze prestraÅ¡ni metalci Lordi. VoÄ‘a banda Mr. Lordi i ostatak skupine izgledaju kao da su pobjegli iz najstraÅ¡nijih noćnih mora, horrora, rpg-a Diablo i samog pakla. Oni će se pjesmom Hard Rock Hallelujah pokuÅ¡ati suprotstaviti naÅ¡oj uzdanici Severini koja se, fala bogu, osjeća bolje.
NaÅ¡oj Seve, ako ni to ne znate, netko podmetnuo virus za veÄeru pa je bila malo bolesna, a ni ostatak reprezentacije se nije osjećao najbolje. Virus je pobijeÄ‘en preko noći rezultatom 3:1 za naÅ¡e i sad je opet sve u redu. Huh..
U svakom sluÄaju nemojte veÄeras ni za živu glavu propustiti veliko finale Eurosonga, manifestacije koja je nakon dugog niza godina konaÄno uspjela postati karikatura same sebe.
Krilata ÄudoviÅ¡ta iz Finske s motornim pilama i srednjevjekovnim sjekirama protiv Å¡tikle i ostatka Europe. Ako to nije show onda ni Jerry Springer show nije show.
Zagreb će u naredna 2-3 mjeseca biti koncertno središte ovog dijela Europe. Postali smo nezaobilazno odredište na koncertnoj karti svijeta i iako još uvijek ne dolaze mega-bandovi poput RHCP, Metallica ili U2 ipak će kroz grad protutnjati cijeli niz velikih imena. Evo popisa samo nekih važnijih gostovanja:
18.05. – Rokaj fest na Å alati gdje će nastupiti: ElektriÄni orgazam, Partibrejkersi, Psihomodo pop, Bare i plaćenici, Elektrobuda i joÅ¡ neki. Cijena prava sitnica – 90kn.
20.05. – The Doors Experience u Boogaloo clubu, cijena 40 kn.
23.05. – Let 3 u MoÄvari, cijena 60 kn.
31.05. – TBF u Piranhi, cijena nepoznata
02.06. - Buzzcocks u MoÄvari, cijena nepoznata
04.06. - Urban & 4 u Tvornic, cijena 60 kn
04.06. – Apocalyptica u Lisinskom, cijena 180-240 kn
10.06. – Misfits u Boogaloo clubu, cijena 135 kn
11.06. – Motorhead u Klaonici, cijena 220 kn
20.06. – The Sisters of Mercy u Klaonici, cijena 200 kn
27.06. – Deftones u MoÄvari, cijena 160 kn
04.07. – Franz Ferdinand na Šalati, cijena 280 kn
05.07. – The Rolling Stones i Kaiser Chiefs na stadionu Maksimir, cijena 400-500 kn
06.07. – Morrissey na Šalati, cijena 280 kn
16.07. – Pixies na Šalati, cijena 220 kn
26.09. – Pearl Jam u Domu sportova, cijena 310 kn
Nakon sto je prije dvije godine ponovno porobio Englesku, kao onda kad je “uletio” u kraljicinu palacu, a Queen ga docekala rijecima. “Eh I know you, and you cannot sing”, a on spremno odgovorio:”That´s nothing, you should hear me playing piano”, sada je otkrio i italijanski senzualizam, a u Rimu spremio svoju novu plocu ciji klonovi vec i prije datuma objave kruze internetom. Da li Mozov odlazak u Rim ima veze sa njegovim legendarnim kvazi-papistickim refrenom sa prosle ploce, “I Have Forgiven Jesus” ili mu je talijanski nogomet postao drag, pa u iznajmljenom studiju za “Neve” konzolom sjedi zamisljen u dresu sa desetkom na ledjima i Mozalini aplikacijom. Nakon sto se je iz kako rece ksenofobicne Engleske preselio u Ameriku, a iz Amerike u Spanjolsku (gdje mu se ustvari i svidjalo, ali je pobjegao glavom bez obzira kad je vidio kako se tamo odnose prema zivotinjama), smjestio se kod Viscontia, Italo-Britanca koji je poznat kao producent nekih od najboljih Bowie i T-Rex ploca. Navodno je Tony Visconti bio u igri i za produkciju Mozovog glam-rock albuma “Your Arsenal” iz 1992., ali je taj posao odradio jos jedan iz plejade Bowie sound dizajnera, Mick Ronson. Kakva li ce biti ova suradnja, ostaje da se cuje. Meni, konkretno, su The Smiths nekad jako puno znacili. Danas volim tu i tamo reci kako to i nije bio neki boguhvalevrijedan (kako volim ove njemacke konstrukcije) bend, a poslije toga se osjecam kao da serem po dijelu svoje bolje proslosti. Omot albuma “The Queen is Dead” sa ispruzenim Alain Delonom ima nesto Botticellijevsko u sebi, iako kad se ploca stavi na gramofon, citav mediteranski flair nestane u onom cinicnom i samocom opijenom pjevanju: “I Know Is Over”, “Cemetery Gates”, “Never Had No One Ever”, te provokativnom stihoklepstvu u “Frankly Mr. Shankly”, “Vicar In A Tutu” i “Some Girls Are Bigger Than Others”. To su bili vjerojatno najbolji tekstovi u osamdesetim, popraceni predivnom Marrovom muzikom. Andy Rourke, koji je u Smithsima svirao bas-gitaru je u jednom intervjuu rekao kako ne moze podnijeti vise okus jaja, jer ih je do iznemoglosti morao jesti na vegetarijanskim turnejama The Smiths, a Moz ga je jednom dok je Andy jeo sendvic od mortadele pogledao kao da je sugav i napustio prostoriju u kojoj su doruckovali. Unutar Smithsa je od Morrisseya dugo skrivana cinjenica da je Rourke konzumirao heroin. Kad je Moz to doznao, na brisace Andyjevog auta je stavio poruku: “Ti si od danas napustio bend”. Gotovo je nevjerojatno da su pored svadja Smiths uspjeli snimiti plocu poput “The Queen Is Dead” i malo je vjerojatno da danas netko u Engleskoj snimi pjesmu sa stihovima poput:”And now I know how Joan of Arc felt as the flames rose to her roman nose/ and her hearing aid started to melt” i da takva jos postane i hit. Novi Mozov album se zove “Ringleader Of The Tormentors” i Morrissey ga vec najavljuje kao najbolji dosad. Jedan rock-kriticar je rekao da bi bilo najbolje da Morrissey sam pise kritike svojih ploca. Bez obzira na svo Morrisseyevo neuroticno vegetarijanstvo i neke nepromisljene poteze u karijeri, ja iskreno volim ploce poput: “Southpaw Grammar”, “Meladjusted” i “You Are The Quarry”. Neke ploce su mu uspjele, neke propale, neke su prekrasno lose, ali je cinjenica da mu nikad vise nece uspjeti pasti na pamet oni ludi stihovi kao sto je gorenavedena replika kraljici sa “The Queen Is Dead”. Nikad njegove stihove nece pratiti tako osvajajuca melodija kao Marrova “Some Girls Are Bigger Than Others”, nijedna fotografija nece biti tako vrijedna kao ona The Smiths ispred Salford Lads Cluba i nijedan vinil tako zelen kao onaj od “The Queen Is Dead”. Ironija je da The Smiths vec odavno vise ne postoje, a kraljica je jos uvijek ziva. Mozova solo-karijera me sjeca na stihove iz “The Boy With The Thorn In His Side” gdje mladi Moz pita:”And when you want to Live/ How do you start?”.
Ja sam vjerojatno kao vecina ljudi ploce poceo slusati tako sto sam nekad dosao na ideju da zavirim u tatinu fonoteku. Tamo sam izmedju par Fats Domino, The Platters i Ray Charles ploca pronasao i „A Hard Day`s Night†od Beatles. Igra sudbine ili sto, ali eto poceo sam sa najboljom plocom koja je ikada snimljena u povijesti pop-glazbe. Kada pisu i pricaju o Beatlesima, kriticari i diskofili najcesce preferiraju onu kasniju fazu ove grupe, pa se ovisno o afinitetima kao najbolji albumi spominju: „Sgt. Pepper`s…“, „White Album“, „Abbey Road“ ili „Revolver“. Meni, osobno je najdraza ipak „A Hard Day`s Nightâ€. Ova ploca je sve ono sto cini pop-glazbu. Istovremeno je i zabavna i romanticna, naelektrizirana i buntovna. Snimljena za nekoliko sati, bez Martinovih tehnickih zackoljica sa kasnijih Beatles ploca. Autenticni Beatles zvuk. Onako kako su zvucali i u klubu u to vrijeme. Cesto imitiran, ali nikad dosegnut album. Najcesce ga povezujemo sa istoimenim filmom, jer je ideja producenata bila da se jeftinom produkcijom napravi film koji ce pomoci u prodaji najnovijih Beatles hitova. U filmu se moze cuti samo 7 pjesama sa prve strane ploce, dok ce se strana 2 otkriti tek pri kupovini ploce. Medjutim, upravo je ta strana 2 najbolje sto su Beatlas ikad snimili. U filmu, koji se sedamdesetih i osamdesetih godina cesto mogao vidjeti na TV-u u jutarnjem obrazovnom programu, su cetvorka iz Liverpula prikazani kao John buntovnik, Paul sarmantni romantik, George tihi filozof i Ringo zajebant. Od tada vise nitko nece zaboraviti njihova imena i ostace jedini bend na svijetu cije clanove svatko zna nabrojati. U filmu su svi obuceni u ista ili slicna crno-bijela odijela. Beatles kao nepobjedivi tim. Album ce etablirati Lennona kao bendlidera (kasnije ce ovu funkciju preuzeti narednik Biber) koji je ujedno i autor 2/3 materijala na ploci. Naravno i McCartney ne igra sporednu ulogu nego sa “And I Love Herâ€, “Can`t Buy Me Love†i “Things We Said Today†(meni najbolja Beatles pjesma) liferuje tri klasika za sva vremena.
Prva strana pocinje grandiozno. Deeeeng, gitarski akord kao uvod u “A Hard Day´s Nightâ€. Kad se jednom ovaj akord ureze u usi, vise se ne zaboravlja, a ne zaboravlja se ni ono sto slijedi: „I Should Have Known Better“, „If I Fell“, „And I Love Her“ i „Can’t Buy Me Love“. Pravo cudo dolazi tek kada se okrene ploca, jer je album koncipiran poput velike kuce, gdje se u primacoj sobi sviraju veliki hitovi, a u garazi, daleko od ociju svijeta odrzava predstava za svoju dusu. Nakon sto je Roger McGuinn u filmu vidio George Harrisonov Rickenbacker, kupio si je isti takav. Nakon sto je poslusao drugu stranu ove ploce, odlucio je osnovati The Byrds. A Byrds je najbolji Beatles nusprodukt svih vremena. Prva pjesma na strani 2 je „Any Time At All“, koja je mladji brat naslovne otvarajuce stvari. Odlicno Johnovo pjevanje praceno Paulovim kontrirajucim drugim glasom. U sljedecim pjesmam se osjeti u kojem ce pravcu u narednim godinama ici razvoj Beatlesa. „I’ll Cry Instead“ je country parodija, „Things We Said Today†Paulovo remek-djelo koje ce postaviti sasvim nove kriterije u songwritingu (kako unutar samih Beatles, tako i opcenito). Nakon lagano disharmonicno pjevane “When I Get Home“ slijedi jos jedan vrhunac: Johnova „You Can’t Do That“ gdje se na Georgeovoj gitari osjeti sto je sve prezivjela u proteklim godinama na svirkama po Hamburgu i Liverpulu, ali i kakve je avanture tek ocekuju. Plocu zatvara “I`ll Be Back Againâ€, dakle nama razloga za plakanje, We`ll back again. Tri godine kasnije Beatles ce obuci neka nova, sarena odijela. A to ce biti pocetak kraja.
Tko jos zbog ironije sudbine nema ovu plocu treba da si je kupi, jer je to odlicna investicija za buducnost. Prvo cete sebe jako razveseliti, a kasnije i svoju djecu.
Nakon, s ove vremenske distance gledano, već legendarnog koncerta u sklopu „Exciter“ turneje 03.11.2001., Depeche Mode ponovo dolazi u Zagreb. Mjesto dogaÄ‘aja je kao i proÅ¡li put – velika dvorana Doma sportova, vrijeme – 22.03.2006. u 20.00. Depeche Mode će osim predstavljanja novog albuma Playing the Angel na ovoj turneji proslaviti i Äetvrt stoljeća postojanja. Ulaznice za ovaj koncert su u prodaji u sustavu Eventima. Cijena nije prava sitnica – trebat će izdvojiti 360 kn ali to je ipak jeftinije od 500-600 kn koliko će najvjerojatnije stajati koncert Stonesa, naravno ako i kada službeno potvrde dolazak u Zagreb.
Ne znam kako u svijetu, ali u Hrvatskoj rijetko tko znade da je pokojni Ivo Robić napisao pjesmu Strangers in the night kojom se slavom okitio famozni Frank Sinatra te joÅ¡ neke svjetske glazbene veliÄine.
Ivo Robić roÄ‘en je na danaÅ¡nji dan, 1923. u GareÅ¡nici. Maturira u Bjelovaru i pohaÄ‘a Pravni fakultet u Zagrebu (eto vam estradnjaci formule za svevremenski uspjeh – faks). 1953. osvaja prvu nagradu na NatjeÄaju za najljepÅ¡u plesnu melodiju skladbom Ta tvoja ruka mala, a 1958. u duetu sa 16-godiÅ¡njom Zdenkom VuÄković pobjednik je prvog festivala u Opatiji s pjesmom Mala djevojÄica koja je glasom sluÅ¡atelja svih jugoslavenski postaja bila apsolutni pobjednik.
U razdoblju od 1949. do 1985. objavljuje Äak 62 velika singla i 3 LP ploÄe. Njegove albume, osim Jugotona, objavljuju i velike produkcijske kuće poput Supraphona i Polydora, u Äijem studiju snima i svoj najveći hit Morgen s kojim osvaja i 13. mjesto na Billboardovoj Top 40 ljestvici te 23. mjesto na britanskoj NME top ljestvici (zaista impresivno za naÅ¡u glazbenu scenu).
TakoÄ‘er veliki uspjeh postiže s pjesmama Muli Song, Mit 17 Angt das Leben erst an, Rot is der Wein i Fremde in der Nacht, s kojom je 1966. Frank Sinatra postigao golem uspjeh, a Äije autorstvo Robiću nikada nije službeno priznato (prokleti imperijalistiÄki lopovi).
Kod nas se joÅ¡ uvijek ponekad na radio postajama mogu Äuti i ostali njegovi Å¡lagerski hitovi poput Srce, laku noć, Ja ću doć, Za tobom Äeznem, Ne plaÄi, Ko nježni cvijet i Samo jednom se ljubi.
Ivo Robić preminuo je 9. ožujka 2000. godine u Rijeci.
U sklopu programa “MoÄvara u karanteni“, koji se održava od 11. srpnja do 10. kolovoza, sinoć je u Lazaretima, jedinoj urbanoj sceni Dubrovnika, odliÄan koncert održala Tamara Obrovac sa svojim Transhistria Ensamble.
ProÅ¡lo je viÅ¡e od tri godine otkad sam prvi put prisustvovao koncertu Orkestra za venÄanja i sprovode u Zagrebu. Radi slabog interesa koncert je tada premjeÅ¡ten iz velike u malu dvoranu Doma Sportova, gdje se skupilo oko 2.500 ljudi. Otprilike jednak broj posjetitelja je proÅ¡le subote pristustvovao koncertu u Umagu, na teniskom terenu Stella Maris koji prima oko 6.000 ljudi. Prije koncerta se govorilo o mogućnosti da Goran Bregović i njegova grupa nakon nastupa odsviraju neÅ¡to i u obližnjem otvorenom klubu, ali je slab posjet vjerojatno uÄinio dodatni nastup suviÅ¡nim. DoduÅ¡e, kasnije se pokazalo da se takve publike ne bi trebali posramiti niti popularniji muziÄari – na terenu se ludo plesalo, gibalo, snimalo, slikalo, tiho uživalo, nježno njihalo uz mrmljanje izvornih rijeÄi balada Bijelog Dugmeta prepjevanih na romski jezik. Koncert je zapravo bio poklon svima koji su se naÅ¡li u blizini terena, jer su se živi zvukovi trubaÄa nemilosrdno pogonjenih bubnjanjem mladog Alena Ademovića raznosili kilometrima uokolo, iako se Äinilo da najveći dio poruke ostaje neuhvatljiv i nama na tribinama te odlazi negdje uvis, kao da se prkosno obraća nijemim zvijezdama. Nismo ponovo pronaÅ¡li bratstvo i jedinstvo unatoÄ tome Å¡to su preko pjesme «Ederlezi» svi do jednog pripadnika južnoslavenske jeziÄne skupine pjevali izvorne rijeÄi «ÄurÄ‘evdana»; Å¡toviÅ¡e, u jednom trenutku se Äinilo da je divlji ples publike ispred tribine vrlo nalik gibanju koje se može vidjeti na turbo-folk koncertima, i od toga me i na mom sjedalu visoko na tribinama uhvatio blagi nemir. Ali kad je Vaska Jankovska zavrÅ¡ila s pjesmom «Aven Ivenda», svi su shvatili da u nebu iznad Istre postoji neÅ¡to duhovno i da to duhovno dolazi iz svih nas. Pjesme «Te Kuravle» i «Elo Hi» (prepjev «Te noći kada umrem») su publiku uvjerile kako je Bregović zagrebao i ispod pastirskog rocka i doÅ¡ao do samo pastirskog, samotnog, ogoljenog, ispod jesenskog, nepodnoÅ¡ljivo tmurnog balkanskog neba, gdje vlada samo pjesma koja nije pisana radi popularnosti, već da bi podržavala ovaj život i prenosila njegovu poruku, njegov vjeran odraz koji se s prenosi generacije na generaciju tamo negdje na jugu bivÅ¡e Jugoslavije. Time je preokrenuo usmjerenje naÅ¡ih predrasuda prema Romima, Makedoncima, Bugarima i Srbima, jer mi možemo raspravljati o njihovom «mentalitetu», «politiÄkom usmjerenju», «intelektualnom nivou», ali ne možemo negirati da nas zvukovi limenog orkestra tjeraju na gibanje, da nam od teÅ¡kog bubnja podrhtavaju pluća i da nas vanzemaljski glas Jankovske tjera da se zapitamo o postojanju božanskog. Kao Å¡to je jednom rekao Bregović, najljepÅ¡e je kad svi znaju za pjesmu a ne znaju autora, kad ona postane «narodna». Bez obzira na optužbe o preuzimanju romskih, gruzijskih ili drugih muziÄkih motiva i njegovu relativnu pasivnost na pozornici, Bregović je za života napisao dovoljno «narodnih» pjesama da bi zaslužio poÅ¡tovanje.
Na jedan iPod može stati viÅ¡e od 20.000 pjesama, a negdje sam proÄitao da je Myspace.com poÄetkom travnja imao viÅ¡e od 70.000.000 aktivnih korisnika, od kojih se nekih 40.000 nalazi u Morrisseyovoj friends listi. Å to nam govore ovi podaci? Da je budala onaj koji za glazbu plaća viÅ¡e od mjeseÄnog flatratea? Mene su ove cifre zaintrigirale koliko i postotak glasova biraÄa koje je osvojio LukaÅ¡enko, a koje je objavila bjeloruska radio-televizija. Podaci koji nam ne govore niÅ¡ta o kvalitetu muzike koja se tamo vrti, već možda samo istiÄu Äinjenicu da veliki broj ljudi ima viÅ¡ak slobodnog vremena. Wayne Rosso, koji se je krajem sedamdesetih muvao oko Sex Pistols, a danas je poznat kao vlasnik online portala za razmjenu glazbenih i video fajlova (Grokster) i koji se je svojevremeno proglasio Johnny Rottenom interneta, legalizirao je svoju djelatnost i postao vlasnik legalne online-burze Mashboxx koju podržavaju i veliki diskografski koncerni. Neprijatelj broj jedan postao je preko noći najbolji prijatelj. Dakle, Grokster je ugaÅ¡en, Limewire i Edonkey će se uskoro zatvoriti, Kazaa je ionako postala beznadezan sluÄaj, a Bittorent se pokuÅ¡ava iÅ¡Äupati iz ilegale. Na pitanje Å¡to će u budućnosti biti s ilegalnim internet burzama za razmjenu, Rosso odgovara da je s tom praksom zavrÅ¡eno. Svoju tvrdnju podvlaÄi podacima da je u sijeÄnju ove godine samo joÅ¡ 885 milijuna pjesama bilo ilegalno ponuÄ‘eno na internetu, dok je sredinom 2003. godine ta brojka iznosila 1,1 milijardu, a broj brzih internet prikljuÄaka se u tom vremenskom periodu gotovo utrostruÄio.
DoÅ¡ao je i taj dan. Ako ima netko da joÅ¡ ne zna veÄeras se u Ateni održava spektakularni godiÅ¡nji festival kiÄa i lakih nota ili kraće reÄeno Eurosong. Ovo „lakih nota“ valja uzeti s rezervom jer će pored raznih sladunjavih, u Å¡ljokice odjevenih izvoÄ‘aÄa, nastupiti i jedan pravi pravcati heavy metal band. I te kakav band, sa dalekog sjevera Europe, iz Finske, dolaze prestraÅ¡ni metalci Lordi. VoÄ‘a banda Mr. Lordi i ostatak skupine izgledaju kao da su pobjegli iz najstraÅ¡nijih noćnih mora, horrora, rpg-a Diablo i samog pakla. Oni će se pjesmom Hard Rock Hallelujah pokuÅ¡ati suprotstaviti naÅ¡oj uzdanici Severini koja se, fala bogu, osjeća bolje.
Zagreb će u naredna 2-3 mjeseca biti koncertno središte ovog dijela Europe. Postali smo nezaobilazno odredište na koncertnoj karti svijeta i iako još uvijek ne dolaze mega-bandovi poput RHCP, Metallica ili U2 ipak će kroz grad protutnjati cijeli niz velikih imena. Evo popisa samo nekih važnijih gostovanja: