Skuter protiv gradskog busa (ekonomska analiza isplativosti kupnje skutera) May 12, 2007

Skuteraše najviše mrze dvije skupine ljudi: oni koji gledaju kako prolaze iz svojih skupo plaćenih automobila dok stoje bespomoćno zaglavljeni u beskrajnoj automobilskoj koloni, ili dok «sizifovski» kruže centrom pokušavajući naći parking, i oni koji ih, dok se bore s čestim smradom i drskim džeparošima, gledaju kroz prozore prepunih gradskih buseva (ili tramvaja). Dok za vozače automobila i nema neke hvale vrijedne utjehe, putnici u javnom gradskom prijevozu se barem mogu tješiti činjenicom da koriste najjeftiniji motorizirani prijevoz od točke A do točke B. No je li to baš tako? Može li skuter biti cjenovno konkurentna pa stoga i ekonomsko opravdana alternativa javnom gradskom prijevozu? Na to ću pitanje pokušati dati odgovor u ovom tekstu.

U analizi sam nastojao u što većoj mjeri zanemariti subjektivna stajališta i uzimati u obzir samo ono što se može kvantificirano dokazati. Nadalje, računao sam da se skuter može koristiti tijekom cijele godine. To u praksi nije tako jer tijekom zime treba računati na par dana snijega i pokojim tjednom jakih nevremena kad skuter baš i nije iskoristiv. No, kao što nam već godinama pokazuju stanovnici talijanskih gradova, malo hladnije vrijeme pa čak ni kiša nisu nepremostive prepreke za vožnju. Pogotovo sada kad se na svaki skuter može montirati one jeftine i vrlo efikasne «dekice» za zaštitu nogu od vremenskih uvjeta. Pretpostavio sam i da u promatranom razdoblju neće doći do značajnih nezgoda ni na skuteru ni u autobusu.

Model je sljedeći: odrasla osoba (koja posjeduje vozačku dozvolu za automobil) živi u predgrađu Rijeke, unutar II. zone javnog gradskog prijevoza. Od ponedjeljka do petka putuje na posao u centar grada što je udaljenost od 8 km u jednom smjeru. Automobil nije razmatran kao mogućnost zbog velikih troškova i problema s parkiranjem, a bicikl i hodanje zbog udaljenosti i brdovitosti. Dvije najprihvatljivije opcije su stoga gradski bus ili kupovina skutera.

Cijena pokaza za II. zonu iznosi 340 kn mjesečno odnosno 4048 kn godišnje. U samom modelu su rađene računice i III. (428 kn mjesečno) i I. zonu koja je cijenom mjesečne karte od 249 kn bliža cijeni zagrebačkog tramvaja.

Izbor skutera je pao na uspješni Kymcov model Agility 50 s četverotaktnim motorom. Izabran je zato što je na našem tržištu najpovoljniji skuter s 12 colnim kotačima nekog renomiranog proizvođača. Od njegovih 9477 kn jeftiniji je samo Piaggiov Zip 50 i to za 715 kn, ali ima 10 colne kotače što i nije baš sretna kombinacija s rupama i oštećenjima na našim cestama. Jeftini proizvodi kineskih proizvođača nisu uzimani u obzir zbog diskutabilne kvalitete (što ne znači da je nužno loša), ali treba znati da je tržište iznimno bogato ponudom i skuter mogao biti i jeftiniji.

Kupnja skutera je predviđena na kredit s 9% kamata i 3 godine otplate. U tim uvjetima izračunata mjesečna rata iznosi 301,37 kn. Odmah pri kupnji skutera potrebno je kupiti i zaštitnu kacigu, a početni modeli solidnijih integralnih kaciga (znači s zaštitom za bradu) su oko 800 kn pa sam taj iznos upotrijebio u modelu (inače, kod biranja kacige obavezno provjeriti ima li ECE R 22-05 certifikat sigurnosti, ako nema, ne kupiti). Kako za mopede do 50 kubika (u što spadaju i ovakvi skuteri) nije potrebno posjedovati vozačku dozvolu A kategorije, već ih se može voziti i s vozačkom za auto, trošak polaganja vozačkog ispita nije ukalkuliran.

Prije početka vožnje, skuter je potrebno registrirati i osigurati što je prve godine nešto veći iznos zbog kupovine pločice i knjižica te iznosi 714 kn. Sljedeće godine registracija i osiguranje iznose samo 392 kn (jer ne treba tehnički pregledati vozilo), a nakon toga se cijena primiri na nešto preko 500 kn. Za izračun cijena korišten je kalkulator sa stranica AK Rijeka.

Nakon registracije, vožnja može početi i dolazimo do potrošnje goriva. Prema navodima skuteraša po forumima i prema testovima u specijaliziranim moto časopisima, potrošnja skutera bi se trebala kretati oko 3 litre na 100 km. Vjerojatno i nešto manje jer su moderni četverotaktni modeli jako štedljivi, ali odlučio sam zaokružiti na 3 da ne podcjenjujem troškove. Uz predviđenu dnevnu rutu od 16 km (po 8 u svakom smjeru) i petodnevni radni tjedan, skuter bi mjesečno prelazio 320 km što predstavlja trošak od 77 kn mjesečno odnosno 924 kn godišnje.

Zadnju važnu stavku troškova čini servisiranje vozila. Servisni plan za Agility predviđa servis na 500 km, zatim na 3000, pa potom svakih 3000 km. To znači da bi, uz predviđenu godišnju kilometražu, u prvoj godini trebalo napraviti dva servisa, a u naredne tri po jedan. Prema informacijama dobivenima od uvoznika Kymca za Hrvatsku, Cro Future sa Krka, cijena servisa je 300 kn plus ulje i svjećica, što je ukupno 370. Na prvom servisu se ulje i svjećica ne mijenjaju pa mu izdatak 300 kn. Vjerojatno je da cijene variraju od servisa do servisa no cijena kod glavnog uvoznika može se uzeti kao mjerodavna. Zbog dvogodišnjeg jamstva na mehaniku i priča o Kymcovoj pouzdanosti, pretpostavka da osim toga neće doći do značajnijih izdataka se čini realnom.

Sumirani rezultati analize prikazani su u sljedećoj tablici.

Da bi nam ti iznosi nešto značili, potrebno je pogledati i troškove korištenja gradskog prijevoza u istom razdoblju.

Zadnji dio kalkulacije je pretpostavljeni ostatak vrijednosti vozila nakon analiziranog razdoblja. Prema cijenama raznih skutera po oglasnicima, zaključio sam da će nakon četiri godine Agility vjerojatno vrijediti oko 50% svoje početne cijene tj. 4750 kn.

Moram priznati da su me rezultati analize malo iznenadili. Očekivao sam da će skuter biti relativno povoljan. Mislio sam da će, na iznenađenje mnogih, biti tek nešto skuplji od gradskog prijevoza. No da će biti 1800 kn jeftiniji nego gradski prijevoz u II. zoni se nisam nadao. Razlika u cijeni je dovoljna da može pokriti i trošak nekog neočekivanog kvara pa ili pak prijevoz busom za jako kišnih ili snježnih dana.

Pri usporedbi s III. zonom skuter je jeftiniji drastičnih 6000 kn što je više i od njegovog ostatka vrijednosti. To znači da bi, tko se odluči na tu opciju, nakon četiri godine imao skuter i još nekih 1300 kn uštede u odnosu na vožnju busom. Prva zona javnog gradskog prijevoza je ostala nenadmašno jeftina - 2500 kn jeftinija od kupnje skutera. No ako netko tko živi u prvoj zoni želi skuter, a jako je troškovno osjetljiv pa ne želi potrošiti tih 2500 kn više, uvijek mu ostaje opcija kupnje nekog jeftinijeg «no-name» proizvoda. Primjerice kalkuliranje sa super jeftinim kineskim Baotianom BT50 s 10 colnim kotačima koji se prodaje za nekih 4300 kn ispada jeftinije od prve zone za oko 1000 kn.

Brojke su rekle svoje, ostalo je sve na ukusima.

Ledeno hladna Lidija April 28, 2007

Svojih 5 minuta slave jučer je dočekala izvjesna Lidija Hanžek.
Pojavila se u svim informativnim emisijama svih televizija.
Nije Hažekica pobijedila u bacanju kladiva, niti je dobila nagradu knjižnica grada Zagreba za najviše pročitanih knjiga, a nije niti slavodobitnica Alke.
Njena slava je došla iznenada, kao zemljotres ili smrtonosni plimni val.
Ona je bila ta koja je jučer revno u svim vijestima i dnevnicima donijela vijest da od 02.05.2007. ide takozvana crna lista kreditnih zaduženja građana.
Ona je u ime HROK-a (Hrvatskog registra kreditnih obveznika) izgovorila povijesno “od srijede vas pratimo”.
Jedna mi stvar samo ne ide u glavu.
Kada se već ide s ovakvom jednom mjerom koja je sama po sebi nepopularna jer ljudi u ovoj zemlji uglavnom žive na kredit, zašto nisu odabrali nekog simpatičnijeg da priča o tome.
Neugodne frizure, grozomornih naočala, jako neugodnog nazalnog i ledenog glasa te općenito jednog robotski hladnog i odmaknutog držanja Hanžekica je posljednja osoba na svijetu koju bi zadužio za ovaj posao.
Nemam ništa osobno protiv žene, ali ona bi bila dobar izbor jedino za glasnogovornicu elijenskih hordi kada nas jednog dana dođu porobiti.
Ne znam, možda su banke namjerno izabrale nju da ljudi s nekoliko kredita, a naročito oni koji ih još nemaju, najozbiljnije shvate ovo upozorenje.
I uspješno je to ona obavila, možda će je sada angažirati i na drugim neugodnim zadacima.
Na primjer kada HDZ pobijedi na jesen, ne dao bog nikom, već je vidim kako nam priopćava rezultate izbora.
“Mole se graÄ‘ani Republike Hrvatske da mirno ostanu kod svojih kuća i da niÅ¡ta ne poduzimaju - Hrvatska Demokratska Zajednica će joÅ¡ 4 godine vladati zemljom, ponavljam - ostanite sa svojim najbližima i čekajte daljnje upute.”
Brrrrr…

Porezna rapsodija February 15, 2007

Ovo mjesto je shithole.

Prvo sam ujutro morao ići po poreznu karticu (zakaj se to zove kartica kad je na onom jadnom perforiranom printer-papiru formata A4?) u firmu koja nam obračunava poreze jerbo mi to sami plaćamo poÅ¡to institucija u kojoj sam zaposlen prema zakonu to ne mora raditi pa niti ne radi. DoÅ¡ao sam na njihovu adresu u jednoj od najprometnijih zagrebačkih ulica, dakle ne u nekom slam-u, već relativno blizu centra naÅ¡e metropole, i ogledavao se kao posljednji mutavac u potrazi za tablom na kojoj piÅ¡e ime računovodstvenog servisa. Ali kurac. Pitam portira u zgradi do, frajer naravno nema pojma. Pitam u dućanu u ulazu do, oni nisu čak ni sigurni da li je to taj broj a po skurenim facama prodavačica bi se dalo zaključiti da nisu sigurne niti da se nalazimo u ulici u kojoj se nalazimo. Onda opet izaÄ‘em na ulicu i gledam; vidim nekakve veže koje vode u Å¡ljunkom i blatom pokrivena dvoriÅ¡ta s onim starim, drvenim garažama i mislim si: ako očekujeÅ¡ da tu naÄ‘eÅ¡ taj računovdstveni servis, onda si fakat poludio. Nakon očajničkog poziva upućenog kolegici, ispostavi se da je “to sigurno tu negdje” i onda popizdim i počnem obilaziti te opskurne haustore i veže, čime sam privukao sumnjičave poglede svakog poÅ¡tenog prolaznika na ulici. Na kraju zamaknem za neki ugao i iza izbočenja na zidu zgrade naÄ‘em ulaz i, konačno, tablu na kojoj nekakvim tužnim fontom, anemično plavim slovima na sivo-bijeloj povrÅ¡ini piÅ¡e ime poduzeća kojeg sam tražio. Ne mogu niti početi objaÅ¡njavati kakva me tuga obuzela pri pogledu na taj ulaz. Siva iskidana fasada, drvena vrata s oguljenom bojom, miris vlage i nekih zajebanih detergenata i sredstava za čišćenje podova na bazi varikine, isčupani radijatori na kamenom stepeniÅ¡tu, svijene Å¡ipke od gelendera, itd, itd. Nagovorim se na penjanje na drugi kat i upadnem u ured nekakvim neopisivo potroÅ¡enim babama kojima može biti 40 a i 60 godina, i sve one me gledaju s potpunim nerazumijevanjem o čemu ja tu pričam. Pa dobro, rekoh, jel vi radite računovodstvo za moju dičnu instituciju? Nastane kratka Å¡utnja a onda potvrdiÅ¡e. Pa je li tu neko pričao s mojom kolegicom tom i tom oko PK kartice toga i toga, tj. mene? Pa da, jedna od njih se neÅ¡to mutno prisjeća, ali o čemu, o čemu… pa o PK kartici, velim ja, valjda o jebenoj pk kartici, o čemu drugom ste mogli razgovarati, vi ste jebeni računovodstveni servis koji obračunava jebene poreze zaposlenicima moje jebene institucije. Gledaju me one joÅ¡ neko vrijeme tako sa svojim tupim pogledima punim priguÅ¡ene agonije od neurotičnog i prilično besmislenog razračunavanja poreza i olakÅ¡ica pod stalnim pritiskom presumpcije krivnje (jer svi mi koji sami obračunavamo poreze se unaprijed smatramo krivima i naÅ¡e prijave su zapravo naÅ¡a obrana pred straÅ¡nim sudom porezne uprave) a onda jedna od njih počne kopati po jednostavno prevelikoj hrpi papira raznih formata, boja i kvalitete te sasvim slučajno iskopa nekakav list i okrene ga meni te upita “je li to to?” a ja velim je, dajte mi to, jebe mi se i da nije, samo da konačno izletim iz te sobe ispunjene rijetkim duhanskim dimom (u osam jebenih sati ujutro) i teÅ¡kom brigom oko ispunjavanja kretenskih formulara, Å¡to je proces koji u tom neopisivom neredu može ispasti dobro i točno  amo pukim slučajem.

Izađem tako i mislim si kako je ovo pravi trenutak za izvadit pljugu i zapalit, onako zamišljeno, na sivoj ulici s prizorom beznadežnog prometnog zakrčenja pred sobom, pod sivim nebom, s dosadnom kišom koju osjećam na faci, i stisnutim očima kroz dim promatrati sav taj jad. Onda se sjetim da ne pušim pa počnem vrtjeti nekakve glupe analize u svojoj glavi. Eto, živimo u vremenu te famozne informatike, i kad bi sutra nestalo struje, pola ekipe bi izgubilo svoje račune, poreze, vlasništvo, pa čak i identitet. A opet, uzrok mog posjeta ovoj tužnoj računovodstvenoj instituciji je taj što porezna uprava na dan 9. siječnja nije uknjižila moju posljednju uplatu poreza na dohodak, koju sam izvršio 30.12. prošle godine. Ne samo da nisu uknjižili uplatu, što im se može oprostiti (nekom je promaknula na izvodu, stigla je prekasno za obradu itd.), već nisu uknjižili niti moje zaduženje, pa je po njima ispalo da sam u prošloj godini radio 11 mjeseci. I nitko živ nije skužio grešku. Ni porezna uprava, ni ta računovodstvena firma (čudi me baš). Drkaju nas bezveze, a na kraju sva ta hrpa papira koju predajemo i te neuroze koje se razvijaju pred kraj 2 mjeseca, što je rok za prijavu poreza za prethodnu godinu, nemaju baš nikakvu svrhu. Jer se lijepo može pogledat kolike su ljudi plaćali doprinose za zdravstvo i mirovinsko, iz toga izračunat bruto plaću pa provjerit da li uplaćeni porez na dohodak odgovara bruto plaći (uopće ne mogu vjerovat da sam ušao u ovu tematiku sad). I sve to može izvrtit moj PC na poslu bez da mi šaljivi video-klipovi koje buljim zastanu niti na mikrosekundu. I onda ljude kod kojih se pojavljuje razlika zamole da im dostave potvrde o olakšicama ili dodatno zarađenim honorarima, a ostale ostave na miru. Jer oni ionako ne provjeravaju da li netko lažira svoje prijave, što znači da čitava ta porezna uprava jedno četiri mjeseca u godini samo zbraja ono što je već napisano na papirima, a pošto se u posljednje vrijeme to sve radi u Excelu, provjeravanje tih izračuna je sasvim izlišan posao. Čitava stvar bi imala smisla kad bi država provjeravala prihode po svim računima i uspoređivala s uplaćenim porezima, što je također posao kojeg može obaviti jedna prosječna konfiguracija laptopa preko GPRS veze, s neke od jadranskih plaža, za otprilike dvadeset minuta.

Koliko su ta sranja opasna dovoljno pokazuje moje iskustvo od prije par godina kada sam porez za 11. mjesec uplatio nakon Nove Godine te mi je porezna uprava to uknjižila kao preplatu poreza za iduću godinu, a za proteklu sam se vodio kao dužnik (te su me jebali da taj isti porez još jednom platim, sada odmah), bez obzira što je na uplatnici jasno pisalo POREZ NA DOHODAK ZA 12/2002 i samo savršeni kreten bi našao razlog da to uknjiži kao POREZ NA DOHODAK ZA 1/2003. Sva ta vesela zajebancija je završila tako što je neka referentica, draga ženskica kojoj je tog sranja bio pun kurac valjda više nego meni, jednostavno u kompjuteru promijenila datum moje uplate. A po papirima koji su mi stizali iz PU sam već mislio angažirat Toni Nobila da me brani.

Ovo mjesto je shithole.

Nije ovo Amerika… January 12, 2007

Iskon govnad. Počnimo priču o firmi koja je najveći užas i najveće govno u hrvatskoj IKAD. Do sad sam mislio da je to ve-mil, iza kojeg odma stoji hg spot, ali ne. To je iskon. Internet provider koji prodaje uslugu koja je laž. Kao prvo, počnimo s potpisivanjima ugovora i slično. 17.11., ja sam otišao u iskon internet sredit ugovor skupa sa svojim stanodavcem. Dočekao nas je ljubazan gospodin i uveo u nekakvu konferencijsku dvoranicu ili neš slično. Tamo smo potpisali ugovor na kojem je pisalo da je iskon obavezan uključiti uslugu 30 dana od potpisivanja ugovora sa strane korisnika usluge. Rekoh odlično. Uzeli mi iskon duo uslugu.

3 tjedna kasnije mene zove tip iz službe za korisnike i objašnjava mi da će mi uključit uslugu 2.1., na što mu ja govorim da to nije 30 dana, no njega to ne zanima pretjerano. Prekidamo razgovor i ja sat vremena kasnije zovem iskon internet. Dio razgovora sa mnom i odgovornom osobom, zaposlenikom iskon interneta je tekao ovako:

- Razlika između 17.11.2006- i 2.1.2007. nije 30 dana. Razlika je veća. Razumijete to? U ugovoru piše da se iskon internet obavezuje uključiti iskon duo unutar 30 dana od potpisivanja ugovora
- Gospodine, tih 30 dana, to vam je onak, okvirno. Ako u ugovoru piše 30 dana, ne znači da je to TRIDESET dana.
- Okvirno? U ugovoru? Recite, smijem ja snimku ovog razgovora publicirat na internetu? Da li je to službeni stav iskon interneta kao firme?
- Pa čujte, ne, nije, ali znate, tcom…
- Smijem li to publicirati na internetu? Da korisnici znaju kaj ih čeka s iskonom.
- Možemo vam uključiti iskon duo 19.12. u 17:30
- Hvala

Ovo je ukratko. On me svejedno pokušao nagovoriti da mi ipak uključe net 2.1. jer jebiga, moram ih razumjet jer ipak ovise o t-comu. Prvo su mi rekli da je njihova infrastruktura, onda da t-com samo drži centrale, a na kraju je ispalo da ne znaju prdnut bez t-coma.

19.12. u 17:30 dolaze 2 simpatična dečka kojima se zapravo i ne radi pretjerano, a i nije da znaju kaj rade. U iskon duo paketu se dobiva router/voice uređaj preko kojeg ide i telefon i internet i koji ne radi baš najbolje, što ćemo otkrit u nastavku. Router su oni uključili u struju, a ja konfigurirao jer oni ne znaju kako. U iskonu tvrde da oni nemaju veze s nekompetentnošću zaposlenika, jer to nisu njihovi zaposlenici. Kad sam uključio net, brzina je bila narihtana na 1024/128. Ja sam naručio 3072/512, no kad sam ih nazvao rekli su mi da je caka u tome kaj se treba čekat 24 sata da narihtaju brzinu. Rekoh dobro, ali meni je download 1.5kb u sekundi, a upload ne postoji. Tak je i bilo. Download se vukao ko krepani pingvin u pustinji a uploada nije bilo. U trenutku u kojem pišem ovaj tekst, net stalno pada, kao i u zadnjih skoro pa mjesec dana, otkad ga imam. Idući dan sam se probudio, a net nije radio, kao i dosta dana nakon toga. Brzina je i dalje bila 1.5kb/sec, a upload i dalje nije postojao. Optužili su paricu. Nekoliko puta su mi dolazili ljudi iz t-coma mjerit neki kurac. Našli su stanovitu, navodno bitnu količinu šuma u signalu i rekli da je to krivo za lošu vezu, što se poslije pokazalo kao jebena laž.

Od tog dana na dalje, provodio sam bar sat vremena dnevno na telefonu s tehničkom službom iskona, u kojoj čini se, rade mahom mentalno zaostale osobe. Naime, ne samo da su oni retardirani, da ne mogu zapamtit adresu na kojoj je adsl, da nisu u stanju pogledat na ekran broj s kojeg ih zovem i slično, nego je politika iskon interneta da se njih zove, a onda oni šalju mail tehnici. To je, kako mi je objašnjavao lik na službi za korisnike, najbrži način komunikacije. Nije brže nazvat direktno tehniku i reć im u čemu je problem, nego je jednostavnije prvo se javit oligofrenim dikobrazoidima na službi za korisnike. Eto, pišem ovaj tekst sad, krajnje iziritiran, jer je net opet počeo ne radit žešće. Točnije, ne radi uopće. Sad sam zvao jednog od njihovih talking headsa koji mi je rekao, ali gospodine, koje lampice vam rade na routeru? To uvijek jebeno pitaju. Svaki put.

Nije toliko nerijetko da net ne radi po 3 sata. Njima serviser ode na gablec ili neki kurac, a net ne radi. Za vrijeme dok net ne radi, od tehničke podrške, koja je sve, samo ne tehnička podrška jer ne samo da kurca pojma nemaju, nego nemaju ni dijagnostičke alate pred sobom možete čuti - gospodine, strpite se, javit ćemo vam se. Gospodine, mi se trudimo da sve radi. Gospodine, mi se stvarno trudimo. I onda se nitko niti trudi niti javi idućih par sati. To je iskon internet. Rekao sam im da ću im doć s bombom. Jebao sam im svima mater. Nije pomoglo.

- Dobar dan, tehnička podrška, ovdje (izmišljeno ime koje daju svojim retardima)
- Dobar dan, (korisničko ime), meni net ne radi
- Samo malo, sad ćemo vidjeti u čemu je problem. Eto, poslao sam mail održavanju. Javit ćemo vam se.

I onda prvih 10 razgovora trpiš takva sranja. Trpiš to da ti seru, lažu, jebu ti mater na fini, birokratski, usrani način. A onda više ne.

- Dobar dan, tehnička podrška, ovdje (izmišljeno ime koje daju svojim retardima)
- Dobar dan, (korisničko ime), meni net ne radi
- Samo malo, sad ćemo vidjeti u čemu je problem. Eto, posl…
- Jebem vam mater
- Molim, gospodine?
- Rekoh jebem vam mater. Milu.
- Ali gospodine, moj Å¡ef…
- Jebem i njemu mater.
- Ali gospodine, servis sada ne radi, serviser nije ovdje. Kad serviser dođ..
- Kad se serviser vrati, molim vas, recite mu da i njemu jebem mater.

Onda ni to ne pomogne. Onda si već jako lud. Nekoliko razgovora ti njima jebeš mater, ali to ne pomaže. Oni su birokratski žohari koji prodaju uslugu koju ne mogu održavat jer nemaju ni tehniku ni kompetentne zaposlenike i oni će preživjet.

- Dobar dan, tehnička podrška, ovdje (izmišljeno ime koje daju svojim retardima)
- Dobar dan, (korisničko ime), meni net ne radi
- Samo malo, sad ćemo vidjeti u čemu je problem. Eto, posl…
- Recite, čitate vi večernji list? One stranice di ljudi dođu s bombom?
- Molim?
- Uključite mi jebeni usrani net SAD, jer ću vam doć s bombom. I da, jebem vam mater.
- Gospodine, eto, ja sam poslao mail održavanju…
- Doviđenja

Njima nitko ništa ne može. Oni kradu jebeni novac od ljudi kojima usluga ne radi da bi nakupili pare da srede tehničke uvjete. Oni su jebeni šljam zemlje. Najgore govno od firme u hrvatskoj. Recimo, hgspot me pokušao sjebat samo jednom i nisam bio sretan. Ali ovi, ovi me jebu ko medveda već mjesec dana i nije im neugodno.

Puno je bilo tih razgovora. Jedan od meni dražih, s ULTIMATIVNIM jebenim idiotom tekao je ovako. Ovo je najveći idiot.

- Dobar dan, tehnička podrška, ovdje (izmišljeno ime koje daju svojim retardima)
- Dobar dan, (korisničko ime), meni net ne radi
- Samo malo, sad ćemo vidjeti u čemu je problem. Eto, posl…
- Ne, ne. Nemojte slat mail tehničkoj službi, molim vas. Pokušajte mi vi odgovorit na pitanje zašto od 3mbit koje plaćam dobivam samo megabit i pol van.
- Gospodine, NIJE VAM OVO AMERIKA.

Da mi je frajer bio ikaj bliže, žvakao bi slušalicu u koju mi je objašnjavao kako ovo nije amerika dok bi mu udarao glavom o zid, a slušalica bi se drobila između njegovih zubi i zida. Krvi bi bilo posvuda. Nitko ne bi reagirao, i pustili bi me da ga ubijem i poslije ritualno zapalim njegovo krvavo tijelo nasred ceste, plešuć ples sreće oko istog jer, nije ovo amerika.

Dođe meni t-com još jednom mijenjat kablove il neki kurac, utvrde da ništa ne mogu, da mi iskon mora dić brzinu da bi sve šljakalo i sve 5. I dignu oni meni brzinu na 7mbit, jer tada dobivam 3 van, kako su već jednom napravili, ali veza pada. I pada. I ne da se uspostavit opet. I meni iz službe za korisnike tvrde da su mi digli brzinu na 10mbit, ali da ne radi, na što ja govorim da nisu, jer da imam otvoren setup routera i da se brzina nije mijenjala. Onda mi gnom veli da to oni tako brzo mijenjaju da se to ne vidi. Jebeni supermen im radi na tehnici i svojom laserskom internet kiturinom od čelika porihtava brzinu tak moćno da se to u routeru ne vidi. Ali se vidi kad mi sruše brzinu sa 7mbit nazad na 3, od čega ja van dobijem u najboljem slučaju 2.

Jedan me mučio 45 minuta na telefon, da skrinšotam procese, postavke routera, sve. Uvjeravao me da ziher imam upaljene stvari koje nisam imao upaljene. 45 minuta me jebo ko poludjeli orangutan kvadriplegičnog polarnog medvjeda dok nisam popizdio i reko da neću više skrinšotat i slat kurca. A onda me pokušao nagovorit da se spojim kablom.

- Pokušajte se spojit kablom.
- Neću.
- Zašto?
- Platio sam wireless i želim da mi preko wirelessa radi. Neću.
- Ali samo pokušajte.
- Neću.
- Možda radi preko kabla.
- Ne zanima me, želim da radi preko wirelessa.

I onda su me nazvali iz tehničke podrške. I došli ovdje. I utvrdili da se na wirelessu gubi 30% brzine. I onda su mi rekli da će drugi dan donijet novi router. Nisu. Onda sam ja zvao. Pa mi se nitko nije javljao. Pa me nazvao neki frajer i rekao da će doć sutra. Pa nije. Onda me nazvao opet i rekao da je čitava serija thomson routera koju daju iskon duo korisnicima loša i da smanjuje brzinu za 30%.

Onda su rekli da će za koji dan napravit update firmwarea. Ali nisu. Net i dalje pada, oni se nisu javili preko tjedan dana, računi dolaze mom stanodavcu I DALJE, iako smo ih i on i ja molili da ih šalju na moju adresu, te sad tip nakon što sam ga JEDVA uvjerio da ga ne želim prevarit jer mu je prvi račun došao na adresu gdje živi opet pizdi i možebitno me želi iselit jer su mu OPET poslali nekakav račun. To je hrpa imbecila koja ne zna zapamtit dvije jebene osnovne informacije. Želim da net radi i šalji račune na OVU adresu. To je njima jebeno prekomplicirano.
Ovo kaj sam ja tu napisao je, koliko god može čudno zazvučat, skraćena verzija onoga kaj se meni događalo s iskon internetom. Oni su muljatori, pljačkaši i u krajnjoj liniji, imaju iznimno nekompetentan kadar.

I sad, ja sam lijepo zaspao i bilo mi je super kadli me probudila draga da net opet ne radi. I joÅ¡ jednom je pao nakon tog pada. Nazvao sam ih, reko frajeru da u biljeÅ¡ke o korisniku napiÅ¡e da “im jebem svima milu mater joÅ¡ jednom”, te da ne trebam niÅ¡ta drugo od njega i krenuo pisat ovo. I ovaj tekst niÅ¡ta neće promijenit, kao Å¡to nije napravila ni žalba o hgspotu. Oni i dalje muljaju, eto, danas su mi za strganu pržilicu koju sam kupio jučer dali drugu strganu pržilicu. Fantastični momci. No, jebeÅ¡ pržilicu.

Nemojte uzimat iskon duo. Glupi su, muljaju, ne znaju radit i sjebat će vas jer su jednostavno nesposobni. Nemaju tehniku, nemaju ljudstvo, nemaju niÅ¡ta, a htjeli bi bit adsl isp. Kao argument su mi jednom ponudili i “…pa kaj, ni nekim ljudima koji rade u iskonu iskon duo ne radi…”. Dno od firme.
Ne uzimajte iskon internet. I ja bi ih sad najradije tužio jer uvaljuju potrgane uređaje (zanima me koliko korisnika zna da su dobili routere koji ne rade), lažno reklamiraju, lažu na telefon, vrijeđaju korisnika i pokazuju minimum poštovanja prema korisniku. Ali sumnjam da bi mi ta tužba prošla jer su oni ti birokrati koji rade kaj žele, jer jebiga, nije ovo amerika.

Pitanje ljudima s bestselera. Zašto sam bio na naslovnici kad sam postao a sad nisam? Hvala

Jazzie na Kotleru October 18, 2006

Kada sam saznala da me firma šalje na predavanje Phillipa Kotlera veselje je bilo beskrajno. Nisam znala o čemu je predavanje, niti tko je uopće Kotler, ali kao svakom mladom šljakeru provesti dan izvan ureda, a biti plaćen za to, te dobiti besplatni ručak, činilo se savršeno. Ipak, nakon početne euforije što ću se nažderati na nekom fensi-shmensi domjenku počelo me lagano zanimati tko je taj tip. Izguglala sam http://www.kotler2006.com i potpuno preskočila dijelove o nekom ćelavom gospodinu, već sam samo obratila pažnju na cijenu. Kada sam shvatila da to jednodnevno druženje s ćelavim gospodinom u zgradi Hrvatskog narodnog kazališta košta više od 3,5k kuna (+PDV) sreća je bila još veća. Nije bilo bitno tko je taj ćelavac, već samo činjenica da moja firma investira u mene. 

Kada sam lokalnim ekonomistima spomenula da idem na seminar nekog Kotlera, počeli su redom svršavati od sreće. Iza toga je uslijedilo zazivanje boga i molitva za više pravde u svijetu – oni ne idu na predavanje tog velikana svjetskog marketinga, dok jedna tamo ja, koja btw. nema pojma tko je uopće Kotler, ide. I tako su mi objasnili, povremeno se zgražajući nad mojim neznanjem, tko je taj ćelavi Kotler – ukratko, guru marketinga. Njegove knjige su bestseleri marketinga, udžbenici koje u ruci drži barem jednom svaki student ekonomije. 

Na mojem fakultetu se marketing niti ne spominje. Mi imamo neke druge face, poput Demidoviča i Tanenbauma. I nije zapravo ništa čudno što ja nisam znala tko je Phillip Kotler. Ali prije odlaska na predavanje sam napravila domaću zadaću. 

Prelistavajući wikipediju i ostale linkove koje mi je google izbacio, otkrila sam da je Phillip Kotler istaknuti profesor međunarodnog marketinga na Kellog School of Management. Kako sam više puta proučavala listu Financial Timesa najboljih svjetskih MBA-ova, shvatila sam da je tip očigledno neka faca. Vidjevši da je doktorat stekao na MIT-u, a to je jedan od onih fakulteta o kojima se u mojoj struci sanja, bilo mi je jasno da će se raditi o jednom stvarno dobrom predavanju. I nisam se prevarila. 

U tu srijedu sam, posve netipično, ustala na vrijeme. Obukla sam mrežaste čarapice, hlače na crtu, bijelu košulju i sako te brandane cipele. Kosu sam zavezala brandanom kopčom, decentno se natracala i krenula prema HNK. Čim sam stigla bilo mi je jasno da se radi o šminkerskom događaju za koji su menadžerčići izvukli svoja najbolja odijela. Bio je to jedan od onih događaja na kojima je bilo bitno biti viđen. 

A Kotler? Ugodni postariji gospodin, ogromne energije je održao odlično višesatno predavanje, o modernom marketingu. Predavanje u američkom stilu, puno primjera i dinamičnih pošalica, uspjelo je zaokupiti pažnju pune dvorane zagrebačkog HNK od ranog jutra do kasnog poslijepodneva. Iskreno, nije rekao ništa novoga, neviđenoga ili teško shvatljivoga, već je dao pregled marketinga nekada i danas, na način koji može razumjeti svaki laik. Sve je to podupro nizom primjera iz prakse. 

Što sam naučila? Iskreno, ne znam jesam li naučila nešto pretjerano novoga ili je to predavanje samo posložilo kockice u mojoj glavi, ali je moj interes za to područje definitivno porastao. Svaki posjetitelj predavanja dobio je na poklon torbu s materijalima koja je uključivala knjigu Osnove marketinga, Kotlera i suradnika, prvi put objavljenu na hrvatskom jeziku s autorovim potpisom. Evo što ću čitati sljedećih par tjedana.  

Kako prodati knjigu? June 20, 2006

Pričajući proÅ¡loga puta o tiskanju knjiga spomenuo sam kako se već naÄ‘u tiskare (govorim o klasičnim, digitalne su druga priča) voljne raditi knjige i u nakladama od 250 ili 300 primjeraka. No, piscu koji se tek upuÅ¡ta u knjigotvornu igru to se može učiniti malo. “Jeb’o državu u kojoj moju knjigu neće kupiti barem tisuću ljudi”, može uskliknuti. I da, jeb’o državu, onako iz načela, ali to ne mijenja neke činjenice.
Neko relativno nedavno istraživanje pokazalo je da u Americi knjige kupuje 2,5% stanovniÅ¡tva. Prenesem li nekritički taj podatak na Hrvatsku, kad već za neko naÅ¡e istraživanje ne znam, dolazimo do brojke od 125.000 knjigokupnih Hrvata. Å to dobro zvuči, a? Ali istraživanje niÅ¡ta ne kazuje o tome koliko knjiga kupuje svaki od njih. Teoretski, svatko tko je u životu kupio jednu knjigu ulazi u taj broj jednako kao i onaj koji tjedno kupuje dvije ili tri tako da spomenutu Å¡estoznamenkastu cifru teÅ¡ko da u prvom naletu može doseći ijedna knjiga. Koji su naÅ¡i bestseleri (osim bestseler.neta, dakako), zadržimo li se samo na domaćim autorima? Kiosk-biblioteka “Premijera” s tiskanih 50.000 i inicijalnom prodajom oko polovice, vjerojatno. Arijana ÄŒulina, podržana televizijskom popularnošću, s dvadeset i neÅ¡to tisuća. Sve ostalo se kreće znatno niže: Jergovićevi “Dvori od oraha” su - prema podatcima iz tiskare - do nekog datuma lani bili otisnuti u tri tisuće primjeraka, Å¡to je zapravo sjajno budući da je normalna strategija otisnuti pet stotina primjeraka domaćeg autora, razaslati ih u knjižare i onda razglasiti kako je “prvo izdanje rasprodano” i nadati se da će to pogurati prodaju.
Knjižare, kad sam ih već spomenuo, omiljena su tema kukanja naših nakladnika. Ono što se s ratom dogodilo jest da je prodaja pala, zarada otišla na dnevne troškove, nakladnici ostali neisplaćeni, knjige prestale stizati u knjižare, kupci ostali bez mogućnosti doći do novih knjiga. Zbog toga vrzina kola mali nakladnici danas šalju knjige samo knjižarama koje plaćaju unaprijed (što znači onima kojima su kupci ostavili broj kartice kao garanciju da će knjigu kupiti; što znači da se prodaje samo informiranim kupcima koji znaju što traže, a nikad slučajnom vršljaču), dok veliki ponekad šalju primjerke okolo zbog reklame ili se uključuju u Hrvatsku specifičnost: otvaranje vlastite knjižare.
Na nekom seminaru kojega sam jednoć pohodio, poljski nas je predavač obavijestio da je Hrvatska jedinstvena među tranzicijskim zemljama po tome što je 75% (ili 70%? ili 80%?) knjižara u vlasništvu izdavača. Kužite problem? U svojoj knjižari izdavač može cijenom favorizirati vlastita izdanja, sigurno će ih oklijevati izmjenjivati s konkurencijom, a kupcu preostaje samo baviti se onim čime se ne bi trebao baviti: pamtiti tko je što izdao i tražiti njegovu knjižaru (ili kakav knjiški sajam) kako bi prošao što jeftinije.
(To u Zagrebu. Izvan Zagreba, gdje nakladničke knjižare uglavnom nisu, bogtepitaj kakvo je stanje.)
Proći jeftinije nam je i inače nacionalni sport, a kod knjiga barem ne mogu nikoga kriviti Å¡to se njime bavi. Otkako su kiosk-naklade pokazale kako cijena broÅ¡irane (pa i kartonirane, ali ne pretjerujmo) knjige može ‘ladno biti dvadeset i devet kuna, nekako mi je bed platiti ma i kunu viÅ¡e. No, shvaćam nakladnike: želite li knjigu tutnuti pod nos čitateljima, to jest distribuirati je po knjižarama, suočit ćete se s “rabatom” koje one traže. “Rabat” se, pak, kreće od 30% (u mojim dragim strip knjižarama koje su ionako priča za sebe), preko 40% (Superknjižara, Algoritam), 45% (Profil Megastore) do 50% (minimalni postotak kojega će distributer uzeti kako bi umjesto vas raznosio knjige ostatkom zemlje). S obzirom da bi nakladnik ipak neÅ¡to i zaradio, a ne može računati da će nakladu baÅ¡ svake knjige (ako ijedne) rasprodati, proizvodna cijena se množi s minimalnim faktorom tri, najčešće četiri ili pet, ponekad sedam. Pa tako, troÅ¡kovi tiska 10 kuna, drugi troÅ¡kovi (plaće, priprema, nedajbože honorar autoru) možda joÅ¡ deset), a knjiga na policama sto do stopedeset kuna.
Kako onda nakladnici opstaju? Preko dragog nam Ministarstva, uglavnom. Traže se potpore i tiskaju samo knjige koje su ih dobile. Zatim se knjige nose na “otkup” (koji je u zadnje vrijeme malo smrÅ¡avio) i nada se da će država biti milostiva i otkupiti bar sto komada za biblioteke. Bibliotekama se prodaje i direktno, snube ih nakladnici i trgovački putnici, nude popuste i Å¡estomjesečne odgode plaćanja, samo kako bi k sebi povukli Å¡to veći dio jedinog sigurnog novca u čitavoj priči: onog državnog.
Jedna od sedamnaest stvari kojima se bavim u isto vrijeme je nakladništvo. Krenuo sam u njega prije tri godine prilično idealistički: napravit ću najbolja moguća izdanja knjiga (i stripova) u koje vjerujem i kvaliteta će ih prodati sama od sebe. Yeah, kako bi se to lijepo reklo, right.
Knjigu za koju nitko nije čuo nemoguće je prodati. Skupu je knjigu nemoguće prodati. Knjigu koju se ne može naći nemoguće je prodati. Iz čega proizlazi da će se prodati pristupačna knjiga za koju su ljudi čuli i koju mogu naći iza prvog ugla, prije no što im druge brige izbace knjige iz glave. Napraviti jeftinu knjigu, efikasno je distribuirati i reklamirati može samo veliki nakladnik. Mali nakladnik, hobistički small press poput mojega, se u cijeloj priči samo igra nakladništva: kad bi ministarstvo zatvorilo dovod financijskog kisika, masa bi se nas pikzibnera poizvrtala na leđa.

Vidio sam nakladnike koji se snalaze na različite načine: sponzorstvima, vanity-pressom, vlastitim uličnim Å¡tandovima, mijenjanjem naklada s drugim nakladnicima, digitalnim tiskom u vlastitom podrumu (tiskaju se korice, a knjižni se blok dotiskuje po potrebi, komad po komad, ako treba) … Ali sam shvatio i da idealizmu u cijeloj priči nema mjesta. NakladniÅ¡tvo je posao, prodaja knjige je vjeÅ¡tina za sebe kojoj ljubav prema knjizi može biti samo na smetnju. I znam da ne znam kako odgovoriti na pitanje s početka ovoga teksta.

Ne znam kako prodati knjigu.

(mcn)

PS Ali da pokuÅ¡am: moj nagraÄ‘eni roman “Žuta minuta” i zbirka eseja “Stripocentrik” stoje samo po dvadeset i devet kuna (nema poÅ¡tarine ako uzmete obje) - piÅ¡ite na mcn (at) hi.htnet.hr.

Kako objaviti knjigu? (drugi dio) June 12, 2006

Prije no prijeđem na ono od čega sam mislio početi - malog vodiča kroz radnje potrebne kako bi od rukopisa nastala knjiga - htio bih, dok posve ne smetnem s uma, reći koju o financiranju.
Otkidanje od usta ili umjeÅ¡nost u iznalaženju mecena na stranu, postoji i nekoliko legalnih načina dobivanja para za izdavanje ili čak pisanje knjige. NaÅ¡e drago Ministarstvo kulture, ma Å¡to vi mislili o njemu, ipak sufinancira dobar dio književne proizvodnje - ovako ili onako, uz utjecaj ovog ili onog lobija, ali u par navrata godiÅ¡nje iz kase se puste pare za potporu knjiga. Lani su meni, tako, potpomogli u izdavanja “Stripocentrika” (jedne briljantne zbirke eseja koju ste, naravno, svi već nabavili) cifrom ne prevelikom, ali posve dovoljnom kako bi amortizirala troÅ¡kove tiska i omogućila da “Stripocentrik” (reklama!) prodajem po popularnoj kiosk-cijeni od dvadeset i devet kuna. TakoÄ‘er, od proÅ¡le godine je Ministarstvo (www.min-kulture.hr) uvelo i stipendije za autore koje se dodjeljuju na osnovu započetih tekstova i odabranim autorima omogućuju da tri, Å¡est ili dvanaest mjeseci iz državne blagajne dobijaju po sedam soma kuna (bruto), e ne bi li nesmetano mogli zavrÅ¡avati knjige. I to funkcionira: znam barem dvoje (Zvonka T. i Sanju L.) koji su lani, bez posebne protekcije, postali korisnicima te stipendije. Uz Ministarstvo, tu su i povremeni natječaji koje vrijedi pratiti (preporučujem www.culturenet.hr newsletter kao sredstvo informiranja): Hrvoje K. je svojevremeno, recimo, dobio odreÄ‘enu svotu od Zagrebačke banke. Umjetnost poradi umjetnosti, znate, u bilo kojem vremenu i prostoru rijetko izdržava sebe samu - naklonost neznanaca joj je često, čitajte biografije, osnova preživljavanja.
(Ne mogu ja bez ovih zagrada: primijetit ćete, jasno, kako su svi nabrojeni - i Zvonko i Sanja i Hrvoje, pa čak i ja - pisci s nekoliko prethodno objavljenih knjiga. Točno: država nije pretjerano sklona potpomaganju početnika kao što nije sklona ni otvaranju besplatnih kupleraja za masovno razdjevičenje frustriranih tinejdžera. Rekao bih nešto utješno na tu temu, ali utjeha na postoji: deal with it! Također ćete možda zamjeriti kako nitko od navedenih - poglavito ja - nije zaslužio nikakvu potporu jer pišemo smeće i drugi je zavrjeđuju više. I ja ću se rado s vama, barem koliko se o meni radi, složiti: no, jesu li se ti drugi natjecali i iskušali kako, u trenutačnom sistemu vrijednosti, zaista kotiraju? Ili se ne usude izgubiti tješeći se gunđanjem o privilegijama? Objaviti prvu knjigu je teško, ali je gotovo potpuno nemoguće ako se čovjek sam ne potrudi. Život je trgovina i - deal with it!)

No, natrag savladivom gradivu. Recimo da imate rukopis (a tko ga nema?) kojeg svi vaÅ¡i nekritički prijatelji vole i kojeg ste stoga poželjeli otisnuti kako bi vas voljeli joÅ¡ i viÅ¡e. Recimo da ni pare nisu problem (Å¡paranje, bogati frend, Ministarstvo …), ali joÅ¡ uvijek morate proći papirologiju, prijelom i tiskaru. Te distribuciju, ali to je posve, posve druga priča. Redom:

Papirologija - Kao autor, knjigu u Hrvatskoj smijete izdati sami. Zbog uvrÅ¡tenja iste u bibliotečni sustav, potrebni su vam ISBN i CIP. Iza prve od tih izvanzemaljskih kratica krije se International Standard Book Number - broj kojeg će u svijetu knjige imati vaÅ¡a i samo vaÅ¡a knjiga te iz kojeg se izvlači i onaj jednako tajanstveni bar-kod, taj znak zvijeri kojega danas ima svaki proizvod. Premda kabalistično kriptičan, ISBN je zapravo jednostavan te ga svatko može (Å¡toviÅ¡e: mora moći) dobiti u nekoj sveučiliÅ¡noj knjižnici - viÅ¡e podataka naći ćete na www.nsk.hr (odio za nakladnike). CIP je, pak, Cataloguing in Publication. Drugim riječima, kad u knjižnici vrÅ¡ljate po kataloÅ¡kim karticama ili njihovom digitalnom ekvivalentu, gledate ono Å¡to piÅ¡e i na CIP-ovima: autora, naziv, nakladnika, godinu izdanja, univerzalnu decimalnu klasifikaciju itd. CIP se takoÄ‘er dobija u nekoj od sedam knjižnica u Hrvatskoj, nije obavezan (jer ga ne daju, recimo, slikovnicama ni odnedavno, pasmater, stripovima), ali čini da knjiga izgleda ozbiljije te da je, kaže urbana legenda, knjižnice radije kupuju (jer onda CIP mogu samo prepisati, a ne smiÅ¡ljati ga same). Bitno je za CIP napomenuti kako ga možete dobiti tek kad u SveučiliÅ¡nu knjižnicu odnesete (ili mailate) “prijelom” knjige (prije nije bilo tako, ali se zbog povećane količine ljudi koji su prijavljivali knjige koje potom nisu nikad izaÅ¡le - znam barem jednoga - ta praksa uvela kako bi se smanjila zbrka u katalogu).

Prijelom - je relativno skup sport, ako ga radite propisnim putem kroz neki od grafičkih studija. Mislim da se trenutačno stranica prijeloma (a to znači stranica knjige) naplaćuje od 8-15 kuna, ne računajući dizajn i oblikovanje. Na maleÅ¡nim nakladama to ponekad znači da prijelom stoji koliko i tisak, možda i viÅ¡e. RjeÅ¡enje je dvojako: raditi s frend(ic)om dizajnerom koji će to odraditi ako ne gratis onda za onoliko para koliko imate (ipak je ovo Hrvatska i rijetka ptica keÅ¡ vlada nad službenim cjenicima) ili stisnuti zube i sami zaroniti u neki od računalnih programa za izradu publikacija. InDesign je ovih dana zamijenio svoju preteču PageMakera i nije ga neizvedivo svladati nakon nekoliko sati ili dana frustracije, pogotovo ako vam se knjiga sastoji samo od blokova teksta, bez ilustracija. Jednom “prelomljene” stranice tada “puÅ¡tate” ili na film ili na paus. Za čist tekst je dovoljan paus (kupuje se na listove u papirnici) na kojeg ćete knjigu isprintati, uz oznake obrezivanja i brojeve stranice, na laserskomu printeru i zrcalno (bitno zbog idućeg koraka koji nije vaÅ¡ problem, a ovaj se tekst ionako duži). Ako knjiga ima fotke ili reprodukcije crteža koji nisu linijski, te je stranice dobro “pustiti na film”, Å¡to se čini tako da “pripremu” na CD-u odnesete u neki grafički studio. Cijena filmu varira od 40-80 kuna za dužni metar. Digitalna izrada ploča (bez filma ili pausa) joÅ¡ je uvijek neisplativa za crno-bijeli tisak, dok se kod kolora (za kolor vam je potrebno četiri filma za svaku stranicu) već isplati o njoj razmiÅ¡ljati.

Tisak - je zadnja i najmisterioznija stavka svakome laiku tako da je prva i osnovna uputa obići nekoliko tiskara (prethodno se raspitajte kako su njihovi klijenti zadovoljni njima) i tražiti “ponude”. Znate li kako želite da vam buduća knjiga izgleda, možda nije loÅ¡e sa sobom ponijeti uzorak neke koja vam se sviÄ‘a - pokazujući prstom lakÅ¡e ćete odgovarati na tiskarova pitanja. A tiskari će vas pitati kojeg će formata biti knjiga (klasični džepni formati svi stanu u obrezani A5 - maksimalnih 14*20 cm), na kojem papiru želite “knjižni blok” (80-gramski offset je onaj obični bijeli, ako želite deblji postoje i veće gramature; želite li sjajni to je kunstdruck, želite li onaj žućkasti kao Algoritmov na kojom knjiga izgleda lakÅ¡a nego Å¡to je debela, to je “bulky” ili “voluminozni”), a na kojem korice (250-gramski je dovoljan za broÅ¡irana izdanja), kakav lak (izbor su vam mat ili sjajni, mat je neÅ¡to skuplji), koliko će knjiga imati stranica (u brojevima djeljivim s 8, zbog načina na koji se knjiga tiska) te koliku nakladu želite (teÅ¡ka su vremena pa tiskare već pristaju raditi i knjige u 250 ili 300 primjeraka, donedavno su tvrdili kako se ispod 500 ne isplati)? Å to veća naklada, vrijedi znati, donosi manju cijenu po primjerku (ali i veći problem distribucije o kojem mislim pisati idućeg vikenda u tekstu “Kako prodati knjigu?”), a svaka kalkulacija, svaka “ponuda” koju dobijete ovisit će u idućem koraku o vaÅ¡oj sposobnosti cijenkanja, ponude plaćanja unaprijed u zamjenu za popust, navlačenja odgode plaćanja itd. Savjetovao bih vam viÅ¡e, ali za te stvari sam doista tudum.

I, koliko će vas knjiga zaista doći? BroÅ¡irana knjiga (to se ovih dana zove “mekoukoričeno”) od kojih 150 stranica u nakladi od 500 primjeraka trebala bi vas doći 10-12 kuna po komadu (plus PDV). Posebni zahtjevi - “klapne”, Å¡ivanje, neki fora papir na koricama, viÅ¡e strana, veći format - koÅ¡taju, kao i svuda, viÅ¡e. No, uvijek možete poći od činjenice koliko novaca imate i pitati: može li to i to za toliko i toliko kuna? Tiskar će se na to uvijek nasmijati, ali - ako baÅ¡ niste tražili ludost - pedesetpostotna je vjerojatnost i da će pristati. Možda tiskanjem samo pokriva materijal, ali bitno je da strojevi ne stoje i bitno je da vaÅ¡a sića ode u njegov, a ne susjedov džep. Kad mi je užasno stalo napraviti jeftinu knjigu (jesam li spomenuo - reklama! - kako blog.sf, zbirka SF priča s bloga koju je uredila Ire stoji samo 15 kuna?), tada tražim jeftinu tiskaru i dolazim s fiksnim iznosom kojeg smijem potroÅ¡iti. Vi ste, siguran sam, u financijskim sferama spretniji od mene pa ćete me nadmaÅ¡iti u inventivnosti prolaženja povoljnoga tiska (postoji tzv. “Ivin sistem”, nazvan po jednom naÅ¡em strip-izdavaču koji bi tiskao strip, uzeo pola naklade, polovicu ostavio tiskaru kao garanciju i onda promijenio tiskaru - ali ja ga nikad nisam imao muda primijeniti). U svakom slučaju, mislim da ćete se složiti sa mnom u tvrdnji s kraja proÅ¡log teksta, o tome kako knjige, u proizvodnji, nisu skupe.

Ali zašto onda koštaju koliko koštaju, tko to uopće kupuje te isplati li se cijeli biznis?

“Kako prodati knjigu?”, na ovom istom mjestu, za otprilike tjedan dana.

(mcn)

Kako objaviti knjigu? June 10, 2006

Postoji jedno milijun priručnika o tome kako napisati knjigu. Vjerojatno postoji i barem nekoliko priručnika o tome kako napisati knjigu o tome kako napisati knjigu. No, čini mi se da postoji jako malo priručnika o tome kako objaviti knjigu. Razlog je tomu što postoji milijun ljudi koji bi željeli biti (objavljivani) pisci, a relativno malo onih koji bi željeli biti nakladnici. Jer, nakladništvo je ipak ozbiljan posao. Pisanje je zajebancija.

(Prije nego se neko uvrijedi: naravno da i pisanje može biti ozbiljno, pa čak i posao. No, u korijenu potrebe za pisanjem - i objavljivanjem - je samozadovoljavanje ega. Pa ćete tako s priznavanjem pisanja kao zvanja imati podjednakih problema kao kada biste htjeli u rubliku zanimanja upisati “masturbacija”. Možda vas onanija zabavlja, možda ste godine proveli usavrÅ¡avajući tehniku i razvijajući filozofsku nadgradnju, ali nekako ne zvuči ozbiljno. No, nakladniÅ¡tvo - čak i neuspjeÅ¡no - zvuči. I jebiga.)

Kako, dakle, objaviti knjigu? U Hrvatskoj? Danas?

Dva su, Å¡to me podsjeća na onaj stari vic, načina: ili ćete je objaviti sami ili će vam je objaviti netko drugi. Autori su poprilično neskloni prvome načinu. Službeni je razlog Å¡to se “to tak ne Å¡ika” - na samizdate se gleda poprijeko, kao na nižu rasu. “Nitko to nije htio objaviti pa si je jadničak morao sam” i te priče. U tome stavu ima istine, ima i laži, ali mi se podjednako bitnim čini drugi razlog koji ukratko glasi: pisci su lijena bagra. Da su se htjeli baviti nekim poÅ¡tenim poslom, je li, ne bi postali pisci. Te im je tako mrska i sama pomisao da bi se knjigom, nakon Å¡to su je napisali, trebali i dalje baviti: prelamati je, tiskati, distribuirati, fakturirati, skladiÅ¡titi, rashodovati … Je l’ vam se zgadio ovaj zadnji redak? Gadi se, s pravom, i piscima.

(U slučaju da vam spomenuti redak nije bio automatski mrzak, pozvao bih vas da pročitate drugi dio ovoga teksta, koji će se baviti samizdatom: na istom mjestu, za dan ili dva. Hvala.)

Te su tako, genetski neskloni tomu da si knjigu objave sami, pisci orijentirani na nakladnike. Poslije će se žaliti kako su malo plaćeni, ali sami su si krivi. Poslije će se žaliti da ih nakladnici ne vole i ne razumiju, Å¡to je istina, ali tko može okriviti nakladnike? Svatko piÅ¡e, svatko misli da vrijedi to Å¡to je napisao, svatko misli da je jedinstven i svatko jest jedinstven - ali jedinstven ne znači i zanimljiv. ÄŒak i dobro napisani tekstovi (iz nepoznatog mi razloga ovoga čas pada na pamet rukopis romana “Dugavljanski disko” kojega sam pročitao prije iks godina i autora mu zaboravio) nisu nužno objavljivi - spomenuti roman gaÄ‘ao je trenutak i mjesto i generaciju; izvan njih jednostavno nije funkcionirao - a posao je nakladnika pronaći neÅ¡to univerzalno zanimljivo. Zato hrvatski nakladnik, uglavnom, ne voli objavljivati domaće pisce.

To jest, ne voli objavljivati pisce koji nisu već objavljeni. Da ne grijeÅ¡im duÅ¡u (jesam li dosadan s ovim ograÄ‘ujućim početcima rečenica?), tako je posvuda: urednici ne vole riskirati s autorima koji ranije nisu objavljivali. Ako je pisac negdje već objavio knjigu to znači da je a) sposoban napisati istu i b) da je netko već prosudio kako u napisanome neÅ¡to vrijedi. Objaviti prvu knjigu devedeset je posto problema, a razlika izmeÄ‘u vanjskog i domaćeg nakladniÅ¡tva je tek u detaljima: vani se autoru daju tri do četiri knjige da se ustanovi prodaje li se ili ne, a tada mu se pokazuju vrata (ili, ako je dobar s urednikom, preporuča mu se da promijeni ime i okuÅ¡a se u nekom drugom žanru), dok je kod nas dobrohotnost i dugotrajnija - i u većim izdavačkim kućama počesto cijeli izdavački program ovisi o jednom čovjeku koji osamdeset knjiga godiÅ¡nje ne stiže pročitati pa one “renomirane” samo proslijeÄ‘uje u tisak. Kako se ne bi mislilo da tu nekoga iz potaje pljujem, govorim o slučaju mog drugog romana za djecu za kojeg sam posve siguran kako ga urednik nije ni pročitao prije tiska, pouzdajući se da, kao nagraÄ‘eni autor, valjda neću baÅ¡ isporučiti totalno sranje.

(Moj prvi roman za djecu, ako koga zanima, objavljen je po pozivu gospođe Vere Barić, urednice Stribora, nakon što je pročitala jednu moju priču u Modroj lasti. Urednici i urednice koji, poput gospođe Vere, aktivno iskaju i potiču pisce tako su rijetki da svijećom trebati tražiti svijeću uz pomoć koje biste ih našli.)

Te kako onda objaviti knjigu, sada i ovdje? Sami nećete, veliki vas nemaju vremena za ručicu uvoditi u svijet velikih … kuda onda? Pa, k malima.

U Hrvatskoj postoje milijun i dva izdavača. Skoro pa doslovno: kad su se ono zadnji put doregistriravala i preregistriravala poduzeća skoro je svatko registrirao široku lepezu aktivnosti (isto je koštalo pa nek voda nosi!) tako da je većina tvrtki, trgovačkih društava, udruga građana i tkoznačegasvejoš registrirana za izdavaštvo. Kladim se, pisci dragi, da znate bar nekoga za koga ne znate da ima registrirano i nakladništvo. Što čekate, nagovorite ga!

Premda je objaviti knjigu kod druga ili prijatelja u suštini jednako, ako mene pitate, kao i objaviti je sam - ne tretira se jednako! Možda nitko do sada nije čuo za Frend d.o.o. (žaluzine, pogrebne usluge i nakladništvo), ali mnogo bolje izgleda kad na koricama piše makar to nego kad autor prizna da je za knjigu sam platio. A ni frendu iz Frenda d.o.o. možda neće biti mrsko nepismenim poslovnim partnerima pokazivati kako je objavio knjigu - nikoga knjige ne impresioniraju više nego one koji ih ne čitaju.

Jedino sad još možda dvojite oko traženja te usluge od frenda jer vjerujete da su knjige skupe? Koliko koštaju u izlozima, je li, i moraju biti? Dozvolite mi, zato, neka vam odam najveću tajnu nakladničkog posla, onu zbog koje ne postoje priručnici o tome kako objaviti knjigu: nisu.

Knjige nisu skupe.

Ali o tome u drugom dijelu ovoga teksta, na istome mjestu, za dan ili dva.

(mcn)

Popušili su!!! April 23, 2006

Pratim priču o sada već ugašenoj, zatvorenoj, pa otetoj Tvornici Duhana Zagreb i jednostavno ne razumijem kako se takva situacija tolerira. Čisto da razjasnimo, svaki gubitak radnog mjesta je tragičan (malo više za one kojima se taj gubitak dogodio) i motivi koji su do toga doveli, ma koliko god oni lijepi bili (gradnja novog poslovnog centra, izmještanje proizvodnje na 250km udaljenu lokaciju) nisu neka osobita utjeha ljudima koji su bez posla ostali. No, neovisno o svemu tome u ovoj priči svi su popušili i to na različitim razinama, osim eventualno Adris grupe (Pozdrav iz Rovinja). Prva grupa pušioničara je javnost kojoj se sustavno i kroz djelomično razumljivu solidarnost medija plasira totalno pogrešna priča, a da li ste dobro razumjeli problem možete provjeriti ako se zapitate slijedeće pitanje: Tko je oteo TDZ - radnici ili oštećeni vlasnici tvornice? Naime, u svim javljanjima, reportažama i skupovima uporno se naglašava radnička dimenzija cijele priče koja s gašenjem tvornice u stvari nema nikakve veze.

U kapitalizmu (a za njega smo se borili sve ove godine) vlasnik tvornice može u bilo kojem času iz bilo kojeg razloga odlučiti zatvoriti tvornicu, pretvoriti je u parkiralište, povrtnjak ili, kao što izgleda, novi poslovno-hotelski kompleks na prilično kvalitetnoj lokaciji u gradu. Radnici na takvu odluku mogu imati vrlo malo utjecaja jer je slobodno pravo vlasnika da svojom imovinom raspolaže kako on smatra da je najbolje. I mogu radnici tvrditi kako je TDZ tvornica novca jer poslovne godine završava s desecima milijuna kuna dobiti, no to i dalje ništa ne mijenja na stvari. Adris grupa, odnosno TDR kao duhanska centrala Adrisovog businessa odlučila je sagraditi novu tvornicu u kojoj će koncentrirati sav svoj duhanski business i jedan od elemenata te koncentracije je i seoba pogona iz Zagreba u Rovinj, odnosno gašenje Zagrebačke tvornice budući da će se proizvodni program TDZa nastaviti nesmetano proizvoditi u Kanfanaru. Nominalno, tvornica se ne gasi nego se premješta na novu lokaciju. Svatko je imao opciju uzeti prilično solidnu otpremninu (ne bih je nazvao spektakularnom, no da meni danas kapne 30.000eur netto otpremnine vjerojatno bih s puno više mira tražio novo radno mjesto), ili je mogao odabrati seobu skupa sa svojom tvornicom.

Čisto da tematika ne ostane otvorena, može biti da je TDZ u današnjim okolnostima iznimno profitabilna tvrtka, no ne treba gledati daleko kako bi se shvatilo da je riječ o vrlo varljivom dojmu. Primjerice u susjednoj nam Sloveniji postojala je tvornica cigareta u Ljubljani, a koju je tijekom njihove privatizacije u nekome času preuzeo British American Tobacco. Prvoga svibnja 2004. godine, prvoga dana Slovenskog ulaska u Europsku Uniju, BAT je zatvorio tvornicu i otpustio sve radnike. Prvoga dana kada granice više nije bilo, cigarete su odjednom počele dolaziti iz drugog smjera. Samo iz ovog razloga odluka TDRa zasigurno ima smisla, jer će koncentracijom, tj. okrupnjavanjem imati barem priliku boriti se s tržišnim okolnostima koje će nastupiti prvoga dana kada Hrvatska uđe u EU. Nadalje, ne treba zaboraviti kako hrvatska ima neproporcionalno visoki broj pušača (na više razina, op. a.), te je udio pušača u populaciji oko 30%, dok je u inozemstvu ta brojka neusporedivo manja (oko 5-8%), a ulaskom u EU, dapače, prije ulaska u EU nastupiti će na scenu zakoni koji će dramatično otežati svakome da popuši cigaretu. Dakle ne samo da se nalazimo na tržištu koje će u jednome trenutku biti napadnuto sa svih strana kamionima koji će slobodno prelaziti granicu, nego ćemo i prije toga biti suočeni s rapidnim smanjenjem tržišta cigareta. Ako su dosada cijelu državu opsluživale dvije tvornice, što će se desiti kada se granice otvore, a tržište smanji na 1/4? Ukratko, kada bi se sve odigralo baš onako kako radnici, štrajkaši ili otimači imovine (kako ih već želite nazvati) njihova budućnost je zapečaćena već danas i odluka Adrisa je u najmanju ruku opravdana, a vjerojatno će s povijesne distance biti i ključna za opstanak tvrtke.
Javnost je dakle pušioničar jer se dobio dojam kako se sve događa radi obrane radnih mjesta (iako je sva šansa kako će upravo na njihovom mjesto narasti zdanje koje će zapošljavati više ljudi nego što ih je do prije nekoliko tjedana tamo uopće bilo). Radnici su dakle pušioničari ako ne prihvate otpremninu ili preseljenje jer im je budućnost u suprotnome zapečaćena.

Postoji i priča o pretvorbi i privatizaciji, torbarima koji su tukli kako bi otkupili dionice, o izvješću državne revizije, o nepostojećim zgradama i pogreÅ¡no iskoriÅ¡tenim kreditima… U jučeraÅ¡njem intervjuu na Radiju 101, super Mario Iveković koji je frontmen cijele pobune rekao je kako ako on kupi ukradeni automobil, da će doći po njega policija i oduzeti ga, te kako oni očekuju da se ista stvar dogodi i u ovome slučaju. No, nije to baÅ¡ tako jednostavno. Naime, pretvorba TDZa se dogodila prije viÅ¡e od desetak godina a svaki zakon, pa tako i hrvatski predviÄ‘a rokove zastare za odreÄ‘ena kaznena djela (ako su to ona doista i bila) - tako da Å¡togod se desilo, odavno je otiÅ¡lo u zastaru. No uzmimo u razmatranje scenario da se to nije dogodilo? Koga treba tužiti i kome u stvari treba vratiti vlasniÅ¡tvo? Da li je Adris grupa prava adresa za tužbu? Mislim da nije, jer je po svim dostupnim podacima Adris otkupio TDZ od Zagrebačke banke, potom je javnom ponudom otkupio dionice od malih dioničara (navodno, kako to Kemo piÅ¡e na svom blogu uz fizičke prijetnje malim vlasnicima), da bi na kraju istisnuli sve male dioničare van (Å¡to je zakonom utvrÄ‘eno pravo ako jedan vlasnik ima 95% svih dionica). Dakle, koliko je poznato Adris je TDZ legano kupio od Zagrebačke banke. Idemo onda tužiti banku? Banka je naime ta čiji je kredit (navodno nezakonito) zamijenjen za udio u druÅ¡tvu, i taj kredit nije iskoriÅ¡ten za kupnju strojeva nego otkup stare Å¡tednje. Odluka o tome kako će se utroÅ¡iti kredit je odluka uprave TDZa i ako je bilo nenamjenskog troÅ¡enja novca, odgovornost je na upravi TDZa a nikako na banci. Rokovi zastare su i ovdje proÅ¡li, no to bi bilo protuzakonito djelo samo ako bi se time oÅ¡tetilo druÅ¡tvo, a ako me sjećanje ne vara, stara Å¡tednja se kupovala za 70% nominale i ako mislite da je 40% zarade na trgovini vrijednosnim papirima premalo ili da možete bolje onda dojavite kako jer me to straÅ¡no zanima. No stvarno pitanje je da li je ZABA odgovorna ako se njezin kredit pretvorio (a navodno nije smio) u udio u tvrtci? Ja mislim da nije, jer je potraživanje ZABAe sasvim sigurno postojalo i to nitko ne osporava, a ZABA se u transakciji pretvorbe TDZa pojavljuje kao kupac, onaj kojem je umjesto novca isplaćen udio. Ako odgovornost uopće postoji nalazi se u osobi koja je to omogućila i koja je potpisivala ugovore i bila protustranka u postupku, a to je u ovome slučaju ili uprava TDZa ili fond za privatizaciju koji je blagloslivljao takve transakcije. Tužiti dakle treba onoga koji je takvu transakciju omogućio.

I sada se vraćamo na gore spomenuti ukradeni automobil? Doista, ako kupite ukradeni automobil i niste se uvjerili u to da je prodavatelj doista onaj koji vam automobil može i prodati onda ste u riziku da će jednoga dana doći policija i oteti vozilo. No što ako je prodavatelj država? Da li je uopće moguće pretpostaviti da bi se država upustila u nelegalnu trgovinu? Na drugu stranu činjenica da se to masovno događalo ili da je to možda čak i ovdje slučaj - no da li kupac može/smije sumnjati u točnost navoda koji mu država daje na potpis? Mislim da ne. Iz svih tih razloga, mislim da bi najbolji scenarij koji se može u ovome času dogoditi, je taj da se pronađe osoba ili osobe koje su navedenu transakciju omogućile te da im se pokuša natovariti odgovornost za učinjeno i potom suditi - no niti to nije izvedivo jer je puno previše Save proteklo ispod mosta da bi to zakonski uopće bilo moguće.
I da ovaj cijeli pravno-ekonomski esej privedem kraju; radnici su trebali iskoristiti svoju poziciju dok su mogli iskamčiti bolje i veće otpremnine, danas je za to kasno, tvornica je zatvorena i priči je došao kraj. Fokusiranje javnosti na pogreške u pretvorbi neće polučiti nikakvog efekta te se na kraju postavlja pitanje: zašto su uopće ti ljudi krenuli u bitku u kojoj uopće nemaju nikakve šanse?

Mario, ako to netko zna, znaš ti?

Stanovi Grada Zagreba i kako do njih jeftino doći February 14, 2006

Čitam kako Grad Zagreb šakom i kapom djeli poslovne prostore političkim strankama, poznatim osobama itd. Vjerujem da tu ima i malo klasičnog novinarskog pretjerivanja, a možda je situacija još gora? Tko zna? Mislim meni tu nema ništa čudno, Grad je vlasnik i ako on nekome želi nešto jeftino dati/pokloniti to je njegova stvar.
Ono Å¡to me “malo” smeta su uvjeti i cijene pod kojima mi obični smrtnici možemo dobiti te iste prostore.
Cijene i uvjeti za mase - Tu čitam o nekakvim natječajima, listama, pravu prvenstva, a i cijene nisu baš zanemarive i daleko su od 2 kn po kvadratu. Ljudi smo - dogovorit ćemo se:)
Grad možda želi potaknuti razvoj demokracije pa onda politièkim strankama daje prostore izvan bilo kakvih natječaja, pravila i ostalih sitnica koje su propisane za nas obične građane ili su prije bila drugačija pravila? Ne znam. Razumijem i davanje prostora za športske aktivnosti jer ipak smo mi Hrvati športska nacija, a jasno je da i poznatima trebaju stanovi jer gdje bi inače živjeli?!?!
Prije par mjeseci i sam sam tražio poslovni prostor u Zagrebu, cijene su se kretale od 8 do 20. EURA! Znaèi od nekakvih 50 do 150 kn. Uspio sam pronaći odličan prostor u centru za samo 6 eur-a po kvadratu i to sam odmah unajmio:)) U samom procesu traženja naletio sam i na jedan veliki prostor u centru-centru Zagreba koji se iznajmljivao za x eura-a (dali bi oni i za x-1 :)) a u vlasništvu je jedne stranke. I to je ono što me zasmetalo i zašto pišem ovaj tekst.
Imaju praktički besplatan prostor koji su dobili na korištenje, kako vidim u onom članku možda i plaćaju te dvije nesretne kune po kvadratu, ali stvarno nije fer da ga onda tako skupo iznajmljuju:) Neka stave 4 kune po kvadratu (100% zarada) i opet su u plusu 2 kn po kvadratu.
Ono Å¡to vi dragi čitatelji trebate naparaviti je osnovati političku stranku, užicati “poslovni prostor” od Grada Zagreba po 2 kn i opaaaa - iznajmiti ga malo niže (x-1 eur) od realnih tržiÅ¡nih cijena. Lova dolazi svaki mjesec, a vi onda imate vremena baviti se ozbiljnim političkim pitanjima. Kako se samo toga prije nisam sjetio.